raj-u-paklu - Tumblr blog

[raj-u-paklu]

y’all remember being 15? That was fucked up

[raj-u-paklu]

[raj-u-paklu]

[raj-u-paklu]

“A nijedno od nas dvoje nikada neće znati koliko je namernih stvari moralo da se desi kako bismo se mi slučajno sreli.”

— recisumojeigracke

[raj-u-paklu]

Jako je bitno da imate s kim da filozofirate.

[raj-u-paklu]

Tatjanasworld

[raj-u-paklu]

[raj-u-paklu]

Zaseni razum ko nekad, vadi reči iz šteka laži ko što si lepa

ZIFT - Crna mamba

[raj-u-paklu]

🍒 It's not a love story. ❄️

[raj-u-paklu]

Kada bih morala birati trenutak vječnosti, izabrala bih onaj kada sam ti vidjela oči.🤍

[raj-u-paklu]

Nekad samo volim

Pustit Led Zepellin

Upalit cigaru

I izgubiti se u mraku noći

Ne misliti o sutra

I o svemu što me reže

Postoji samo taj trenutak

Gde smo stairway to heaven i ja; celina

Svaka nota je otkucaj mog srca

I sve su reči stopljene s mojim usnama.

[raj-u-paklu]

Osećam leto duboko u plućima

Lakše dišem s tragovima

Zvezda u prstima

Koraci su mi ispunjeni

Pesmom svitaca

I sve su mi boje

Vidljive u očima

Bože moj

Da li ja to konačno

Dostižem svoj neuhvatljivi san

Ili me osećaj vara

Da li sam stigla kući

Ili još uvek samo sanjam.

[raj-u-paklu]

[raj-u-paklu]

A što da se ponavlja decembar kad je janurar početak?

Što da stojimo u mjestu i tražimo život samo u jednom svjetlu?

Gurnut će nas niz dugi tobogan, prvi, hladni januarski vjetar, a onda da se igramo sa životom.

Što da zaustavljamo početak i volimo kraj?

Zar da čekamo da se svijeća ugasi, umjesto da palimo novu?

Januar🌬

[raj-u-paklu]

flight view

[raj-u-paklu]

“stop forcing connections when the vibe just isn’t there.”

— s.s. (stephenstilwell)

[raj-u-paklu]

Bila je zajebana sa svojim crnim talasima kose i oštrim očima - još zajebanija kad ispegla kosu. Bila je luđak u razgovoru i debeli kreativac u mislima i krevetu. Pamtim je kao prvu ženu koja me podučila šta znači biti muškarac i na koji se to način zaista izuvaju papuče djetinjstva i obuvaju ulaštene cipele za odrasle.

Bio sam nevin kada sam je upoznao. I kao duša i kao tijelo. Nisam se zaljubljivao, nisam osjećao seksualne privlačnosti mimo nekih površnih detalja, niti sam znao šta se sve krije u meni kada se kraj mene nađe ispravna žena. Uglavnom sam rovio kroz knjige i papire, a pisao o ljubavi samo iz teorije i tuđih ideja. Ništa do tada nisam osjetio, niti sam znao o životu više od onog što su mi u prolazu rekli oni koji ga uopšte ne žive.

Moje sitne dječačke cipele spale su sa stopala tek u trenutku kada je otvorila bocu ruma i pogledala me kao da će mi otkriti tajnu. Nasula je u čašu gutljaj ili dva, a zatim taj sadržaj čaše onako ležeći na krevetu prosula po svom stomaku, lagano kao da prosipa razmućene tempere po platnu na kojem će nastati najljepša ikada naslikana slika.

Rum je od tada počeo da čudno djeluje na mene. Svaki put kada ga pijem osjetim miris njene kože i svih ovih godina do sada, kad god bi mi se muškost zagubila u neredu života, kada bih se bojao ili dovodio u pitanje snagu svog karaktera, jedan gutljaj ruma ili makar dašak njegovog mirisa bili su dovoljni da u meni probude ono što je ona tu noć sagradila.

Kratko smo ostali zajedno, kako i zbog čega smo se razišli, to je već priča za druge romane, ali vrijeme koje smo uspjeli da potrošimo skupa, ostalo je u memoarima mog života zabilježeno kao vrijeme odrastanja, vrijeme sazrijevanja i shvatanja kolika je žena nadmoćna i snažna, onda kada zna koliko vrijedi.

Dani i noći provedeni u njenom stanu ili na ulicama, bili su dani ukradenih poljubaca, dani dima cigarete što prelazi sa jednih usana na druge, dim pomiješan sa poljupcima u mirisu ruma rastakao je naša tijela u jednu homogenu masu koja osjeća i prolazi istu senzaciju postojanja, bili su to dani ležanja na podu i besciljnog dodirivanja jagodica u mraku, dani u kojima se oštrina njenih zjenica takmičila u obaranju pogleda sa najsjanijim zvijezdama i svaki ih put pobjeđivala, hladna i samouvjerena kako je samo ona umjela da bude. Bili su to dani i noći lutanja po gradu, večeri svirki u sarajevskim rok mjestima, noći tajnog tetoviranja i jurnjave po pločnicima, noći zagrljaja oko struka i krupnih koraka u glasnim čizmama, bili su to dani i noći moje posljednje slobode, moji jedini trenuci sa ženom koja zaista živi sa svojim muškarcem, ne vodeći mnogo računa o pravilima koje su im postavili nedosanjani ljudi.

Bila je najnježnija gruba žena koju sam sreo. Vodili smo ljubav na svakom ćošku naših života - nikada na dva ista mjesta, nikada na isti način. Živjeli smo u uvjerenju da život traje tek koliko jedna vožnja tramvajem, jedva dovoljno da vidiš djelić svega što si mogao da budeš kada bi mogao da zaustaviš vožnju, pa smo zato i birali da budemo sve u času kojeg smo imali. Svaki put smo bivali novi, svaki put drugačiji od sebe samih.

Ona nije imala za mene ni jedno pravilo ili uslov osim - nemoj da glumiš. Mi smo pratili svoja tijela i svoje instikte. Ništa nije bilo tabu, ništa nije bilo zabranjeno. Mi smo jedno drugom radili šta god nam je srce govorilo da treba, a riječi smo štedili jer smo znali da će nam one trebati za starost. Riječi su ipak samo lijekovi koje piješ kada ti tijelo omatori, lijekovi koji u sebi imaju dijelove onoga što si živio dok si bio mlad. Kao takve, riječi ti u starosti posluže tek kao utjeha, kao sitni podsjetnik da si i ti kao nešto živio i da imaš o čemu da govoriš sada kada više ne možeš da živiš. Znala je kako i zašto da ćutati i tu je vještinu prenijela na mene.

U svom ćutanju, nikad mi nije rekla da me voli - a pokazala mi je to deset hiljada puta. Nikad me nije ni pitala mnogo, niti sam ja bio taj koji previše ispituje nju. Nas dvoje smo od prvog trenutka prepustili svoje živote da teku sami od sebe, tamo kuda požele, kuda ih ponesu vrijeme i skrivene želje. Naši su mozgovi bili tupe video kasete, memorijske kartice koje će snimiti ono što naše duše urade sa nama, a kada vrijeme dođe na red, u boranim ćemo kožama sa tih kartica skidati i gledati uspomene o minulom životu, pa bilo jedno uz drugo, bilo na različitim krajevima svijeta.

A kad budem stario, kad budem sjedio u svojoj dnevnoj sobi zavaljen u debelu polovnu fotelju i kad budem čitao knjige u kojim sam riječima slikao njen lik, natočit ću sebi najskupljeg ruma kojeg budem mognem da priuštim, podići ću čašu prema sjajnim zvijezdama i nazdraviti svim njenim pobjedonosnim pogledima.