#marko ristić

[gasstationpopcorn]

cc: marko ristić, EXIT Photo team, 2024

[head-post]

Serbian activists arrested after mass protest against lithium mining

A mass protest against lithium mining ended with the arrests and sentences of three environmental activists, Ivan Bjelić, Nikola Ristić, and Jevđenije Julijan Dimitrijević.

Bjelić was sentenced to a 40-day detention, while Ristić and Dimitrijević received a 30-day arrest for “disturbing public order and peace,” according to the first instance judgement, which legal experts called “draconian.”

The activists were arrested in the early hours of 11 August at one of the two Belgrade railway stations blocked by protesters. Thy were convicted, however, not for blocking the railway, but for disrupting public order by verbally abusing a journalist from pro-government Informer television who was reporting on the scene, according to local media.

The Higher Public Prosecutors Office in Belgrade announced on 11 August that all those who blocked the railway would be prosecuted. Lawyer Rodoljub Šabić, former Public Information Commissioner of Serbia, called the sanctions “draconian” and an intimidation attempt. The lawyer of the arrested activists Marko Pantić stated:

It is alleged that they obstructed the journalist’s work, surrounded her and shouted. In our opinion, this action must be concretised. What did they shout, where did they surround her, how did they disturb her? If they shouted ‘child poisoning’, it was not directed at that journalist personally. I believe that no one thinks that the journalist poisons children, but that it refers to the Jadar project and the whole story for which the protests were organised.

Railway blockade

The blockade of railway stations lasted several hours and ended after police intervened. Interior Minister Ivica Dačić said on Sunday that the police acted without using coercive measures and that no one was hurt. President Aleksandar Vučić declared:

The blockades and protests are not the solution. I will talk to the people about the fear of lithium mining and with those who think differently.

Zlatko Kokanović, an environmental activist and one of the organisers of protests against lithium mining, said that environmental organisations would not give up their demands for a ban on lithium mining in Serbia.

We want to send a message, you can arrest us, but we continue, we are not afraid, we are heading towards victory, to the end.

Prior to the railway blockade, some 30,000 people took to the streets of Belgrade on Saturday night to protest against the re-announcement of the opening of the lithium mine of the international company Rio Tinto in the Jadar River valley in the west of the country.

The protest was organised by the Association of Environmental Organisations of Serbia. Speakers claimed that they would not allow the mine to open due to concerns that the lithium mine would pollute water sources and seriously jeopardise public health.

Lithium for EU electric vehicles

A series of protests began following the Serbian government’s decision in mid-July to continue a project to open a lithium mine in the Jadar Valley, which was halted by state authorities in 2022 also due to large-scale protests.

On 19 July, the Critical Raw Material Summit was held in Belgrade. The meeting was attended by German Chancellor Olaf Scholz, European Commission Vice-President Maroš Šefčovič, and President Vučić. It concluded with the signing of a Memorandum of Understanding between the EU and Serbia on sustainable raw materials, battery value chains, and electric vehicles (EVs).

The EU has been expressing interest in Serbian lithium reserves in the context of reducing dependence on the critical raw material and transitioning to a green economy. Germany also showed appetite in recent years, with lithium batteries being a key element in the production of EVs.

According to the Rio Tinto plan, the Jadar project will produce around 58,000 tonnes of lithium per year, enough for 17% of Europe’s EV production. According to recent statements by the Serbian authorities, led by the Serbian Progressive Party, the mine will open in 2028 if the company complies with environmental regulations and obtains the necessary permits.

In recent years, many experts and environmental associations in Serbia have argued that lithium mining could have serious negative consequences for the environment. Widespread mistrust in Serbia’s state institutions, which would be responsible for enforcing environmental standards, has also been emphasised.

Read more HERE

[radiogornjigrad]

Marko Ristić: Popis je završen ) Pismo ''Politici'')

Marko Ristić: Popis je završen ) Pismo ”Politici”)

Dragi druže uredniče,

Kao i u sve druge, širom naše zemlje (Jugoslavije), i u naš stan došao je popisivač, jedna simpatična i inteligentna studentkinja iz Vranja. Niti imam potrebne spreme da o Popisu kao takvom pišem analitičko-sociološku raspravu, niti nameravam da o ovom popisu pišem neke svoje subjektivno-impresionističke utiske. Hteo bih samo, posredstvom vašeg lista, omogući li mi vaša…

[lescuriositesdelafoire]

Marko Ristić

[footballersshirtless]

Mihailo Ristić / Marko Grujić – Montpellier / Liverpool 🇷🇸⚽️

[balkanrock-com]

Večeras otvaranje rokenrol izložbe "Zamrznuti tonovi"

Večeras otvaranje rokenrol izložbe “Zamrznuti tonovi”

Autorska izložba fotografija Marka Ristića, „Zamrznuti tonovi“, biće otvorena u četvrtak 28. septembra u Kulturnom centru Novog Sada, sa početkom u 20 časova.

(more…)

[rockyoushow]

ANGUS McSIX Signs Worldwide Contract With Napalm Records!

ANGUS McSIX Signs Worldwide Contract With Napalm Records!

  Photo Credit: Marko Ristić ANGUS McSIX Signs Worldwide Contract With Napalm Records! When a hero rises anew, a legend is born! People of Planet Earth and all Dundee rejoice! Prince Angus has conquered hell and now returns to free the Kingdom of Fife and especially Napalm Records! But times have changed – the shadow of a terrible enemy is looming on the horizon, more dreadful than anything…

[metalshockfinland]

ANGUS McSIX Signs Worldwide Contract with Napalm Records

ANGUS McSIX Signs Worldwide Contract with Napalm Records

Photo Credit: Marko Ristić People of Planet Earth and all Dundee rejoice! Prince ANGUS McSIX has conquered hell and now returns to free the Kingdom of Fife and especially Napalm Records! But times have changed – the shadow of a terrible enemy is looming on the horizon, more dreadful than anything mankind and goblinkind have ever seen! Are you ready to embark on a quest to gather the most…

[lookerweekly]

U četvrtak, 9. septembra u 20 sati, svečanom ceremonijom u Amfiteatru ispred Muzeja Jugoslavije otvoren je 14. Međunarodni festival dokumentarnog filma Beldocs. Prisutnima su se obratili Mara Prohaska Marković, direktorka festivala, Gordan Matić, direktor Filmskog centra Srbije, Marko Grba Singh, umetnički direktor festivala, i Fejt i Branko Ristić, protagonisti istoimenog filma.

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/najavljujem0/otvoren-14-medunarodni-festival-dokumentarnog-filma-beldocs/

[forrestdumb]

”KNJIŽEVNOST, SREĆOM, NE ZAHTIJEVA APSOLUTNO RAZUMIJEVANJE” (Nedzad Ibrahimovic)

Nakon "Inkapsuliranih tiijela" (Buybook), romana koji je, prema ocjeni Miljenka Jergovića, "mračan, istodobno i naivan i tjeskoban, kao da je napisan u bunilu dječjih bolesti", drugi roman iz trilogije, "Kuća Teodore K." je prema ocjeni Frakture, "brilijantan roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama koje se isprepleću u najčudnovatijim okolnostima".

"Kuća Teodore K." govori o masovnim zločinama, grobnicama i kostima, ludilu, mržnji, empatiji, vječnoj temi - identiteta i svemu onom što (ga) određuje i definira BiH i njene narode. O zemlji koja pomalo nalikuje Andrićevoj "Prokletoj avliji" - zemlji u kojoj nema nevinih. Na ničijoj zemlji, u hladovini bosanskih šuma, smještena je i psihijatrijska "Bolnica Teodora Krajewska”. Priča je to bolesnicima i njihovim životima i sudbinama.

Pitanje: Je li vam film “Let iznad kukavičjeg gnijezda” bio svojevrsni “uteg”? Jeste li se pribojavali da ne napišete bosanski “Let”?

Odg: Ne možete napisati lud roman o ludilu – iako bi to bio jedini adekvatan pristup – jer se ono ostvaruje prvenstveno u razini jezika, verbalnoga, fizičkog, fiziološkog, muzičkog, (s)likovnog itd. Psihički bolesnik živi kroz ili u jeziku koji je samo njegov, koji pokazuje ”pravog“ njega, onu njegovu istinu koju je svijet oko njega zanemario, ili je nije dobro razumio. Jezik ludila je posljednji pokušaj bolesnika da bude saslušan. Njegova posljednja nada. Sjetimo se kako smo i sami u djetinjstvu izmišljali svoj jezik kojim smo se obraćali bratu, sestri, prijateljici, lutkama, ili samome sebi. Taj naš idealni jezik nikada nije rađao nesporazume. Tek kada smo odrasli, razumijevamo kako nas je on spašavao od svijeta, spašavao nas od onoga ”očevog jezika” koji smo usvojili u lacanovskoj simboličkoj fazi našeg psihičkog razvoja. Njime smo ušli u kulturu, ali smo taman za veličinu i prostranost toga ”ulaza” ostali uskraćeni sebi (i majci). Da, nije zgorega reći da je onaj jezik koji nazivamo maternjim, zapravo očev jezik. Njega smo naučili onda kada je u naš odnos s majkom upao taj brkati balkanski grubijan. Maternji jezik, po Juliji Kristevoj, je onaj prvi, neverbalni, koji ostaje u nama kao trag istosti s njom i njenim tijelom, dakle, istosti sa svijetom koji je ona u totalu reprezentirala. Osvajanje jezika ludila bi, po tome, bilo vraćanje tom savršenom jeziku apsolutnog razumijevanja. No, književnost, srećom, ne zahtijeva apsolutno razumijevanje. Valjalo je, dakle, romanom prenijeti nešto od ludila njegovih likova a, istodobno, ostaviti i dovoljno jezičkih kodova za komunikaciju sa drugim, sa čitaocem. Formanov film iz 1975. godine nije mogao biti taj ”uteg” jer se, naprosto, nije bavio ludilom, nego pobunom glavnog lika McMurphyja koji ne pristaje na represiju, ali pristaje na ludilo.

P: Prošlo je šest godina od objave “Inkapsuliranih tijela” u nakladi sarajevskog Buybooka. Toliko je vremena trebalo da ”Kuća Teodore K” sazre u vama? Baš kako na jednom mjestu i kažete, da parafraziram: oni koje ste pišući oživjeli, ostaju u vama.

O: I jedan i drugi roman bave se istim likovima, što znači da su nekako zajedno i nastajali, baš kao i posljednji dio trilogije na kojem sam počeo raditi. Pišući ovu trilogiju, želim likove i teme kojima se bavim, i koji se mnome bave, pohraniti na bezbjednije i slobodnije mjesto. Nema im boljeg i adekvatnijeg zatvora, niti prostranije slobode, od one koju im ja napravim mojim romanima.

P: Jeste li za potrebe romana o pacijentima umobolnice i njihovim gotovo pa uništenim životima, ‘kontaktirali’ stvarnost – liječnike tog profila, možda neke bivše pacijente? Što ste uopće saznali? U tom kontekstu, mislite li da u našem društvu postoji, uopće, empatija za bolesne osobe, osobito, mentalno oboljele?

O: Razgovarao sam sa psiholozima i psihijatrima, posjećivao sam Dom za socijalno-zdravstvenu zaštitu odraslih lica "Naš dom" u Travniku, bio sam na klinici Dr. Laza Lazarević u Beogradu i, generalno kazano, iskustva koja otamo nosim jesu jedna čudna ”ulijepljenost” njihovom unutarnjom ”atmosferom”, koju bi bilo teško opisati, i jaki osjećaj apsolutne izmještenosti tih ljudi iz našeg vremena i prostora. Davno sam ta istraživanja radio, ali i sada osjećam kao da sam boravio na nekoj svemirskoj postaji – recimo, onoj iz filma ”Solaris” Andreja Tarkovskog. U te svjetove možete ući i izaći onako kako uronite u more i iz njega izronite okovani i obojeni solju – a ne oslobođeni prostranstvom i njegovim plavetnilom – koju so, potom, cio život nosite sa sobom. Empatija je tu nebitna, i niko je od vas i ne traži. Što se tiče našeg društva, a valjda je već svakome jasno, mentalno oboljeli su njegov najvitalniji dio. Političko ludilo je postalo gradivni dio sustava u kom živimo.

P: Za razliku od "Inkapsuliranih tijela", u "Kući Teodore K." čitatelj upoznaje veći broj likovi i ponekad nije posve siguran tko govori u svim tim prizorima/scenama koje izazivaju jezu? Usudila bih se reći – roman glasova. Jeste li i sami morali pobijediti tu buku koju stvaraju vaši likovi? Nešto “iznutra” vas je “nosilo” i “progonilo” kada ste stvarali likove Marka/Mirka Ristića, Eneide, Katarine?

O: Nema mnoštvo pripovjedača, ali mi je iz sasvim literarno-tehničkih razloga drago da vam se to učinilo kroz glasove mojih likova. Ima, naime, one koji se pojavljuju i u prethodnom romanu, profesora Milanovića i njegovog kolegu Ibrahimovića koji na njegovu životu parazitira. Svi ostali su samo objekti njihovih priča. Naravno, budući da se radi o jednoj suštinskoj stvarnosnoj pomjerenosti, vlasnici priča su često nesvjesni utjecaja koje one imaju na druge, a, potom, refleksno, i na njih same. U umobolnicama je vlasništvo nad pričom izmješteno iz kazivača u jezik koji je preuzeo njegovu moć. Tako se kazivač pokazuje samo medijem neke važnije priče. Pa, sjetimo se samo Ćamilove priče, na koju se poziva i profesorica Katarina u romanu. Iz njega progovara sam Džem-sultan. Potom, preko Ćamila govori Haim, drugi kazivač, pa potom sljedeći, da bi na kraju shvatili da je sve poteklo iz priče franjevca fra-Petra. Priče su stalne, a njihovi vlasnici su prolazni. U vezi s tim, valja reći da mi svi još uvijek živimo tuđe priče, trpimo tuđe živote i živimo tuđe prošlosti, one koje se nazivaju ”velikima” ili, kako bi Charles Simić rekao u jednoj svojoj pjesmi, umjesto ”pravih povijesti”, živimo lažne. Za naše živote je to pogubno, ali za književnost je to čisti benefit.

P: Marko/Mirko Ristić piše komemorativne govore u bivšoj Jugoslaviji. Istražuje masovne grobnice, zanimaju ga njihovi životi, a onda dolazi novi rat. U zemljama regije, uvijek i u svemu – ratovi, stradanja, pogromi, masovne grobnice, nestali? Tlo još uvijek proždire kosti ubijenih u Drugom svjetskom ratu, a ‘rupe’ iz kojih su, tek neke, ‘iskopane’, relativno brzo, ‘napunili’ smo novim?

O: Mislili smo da ćemo ratovima iz devedesetih ”osloboditi“ naše mrtve, tu ”bezgrobnu vojsku”, kako ćemo, konačno, napisati tu finalnu ”jamografiju”. A šta se desilo? Desilo se da su isti ti mrtvi (”čast izuzecima!”) zdušno i, više-manje posredno, surađivali i softverski pomagali u kopanju novih jama. Stariji će se sjetiti toga jamsko-političkog turizma iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao, trebalo bi te ”naše žrtve” dostojno pokopati i ožaliti, i da se to više nikada ne ponovi, a onda se sve ponovilo i gore nego što je bilo. Nove jame su iskopavane, i nove žrtve su uzele učešće u balkanskoj ”jamografiji”. I ništa se nije promijenilo. Svi oni koji misle da jeste, grdno se varaju. Oni kojima se sva ta priča sa mrtvima ne čini više interesantnom, otišli su, ili se spremaju otići, iz ovih zemalja. Moj lik, pisac tzv. primijenjene književnosti, je poludio onda kada je saznao da se od njega više ne zahtijeva istraživanje života individualnih, nego kolektivnih žrtava, i da se ne traži osobna, nego kolektivna empatija. On se s kolektivom nije mogao poistovjetiti, ne zato što ne bi želio, nego što o tom poistoivjećenju ne bi znao ništa reći, ništa napisati. Šta se uopće može reći o kolektivu kojem se pripada, i šta je od toga relevantno, a da to ne bude pseudoromantizam, naci(onali)zam i ksenofobija?!

P: Ristić bi se teško snašao u današnjoj BiH kada, brojem žrtava, kao nekad granatama, “gađamo” jedni druge? Mržnju rađa nedostatak empatije?

P: Paul R. Gilbert je britanski psiholog koji je tvorac tzv. compassion focused therapy. On je napisao kako i empatija može proizvesti zlo. Na primjer, ne možete mučiti druge ljude, ako ne biste znali kako će se oni tom prilikom osjećati. Za razliku od ove površne, kognitivne empatije, Gilbert, naravno, govori i o jednoj dubljoj ili afektivnoj empatiji, onoj kojom smo u stanju osjećati tuđu bol kao svoju vlastitu. Dešava se da imate ili jednu, ili drugu empatiju, ili čak obje, ali vas samo ova druga spašava zla koje možete nanijeti drugima, jer ga ne želite ni sebi, jer vas pri samoj pomisli na tuđu bol zaboli vaša vlastita. Sad zamislite, koliko smo svi u stanju osjećati drugoga ako je taj drugi po programskim definicijama naših politika, zapravo, obrazovnih sistema, naš neprijatelj. Etnička plemena mogu opstati jedino u plemenskoj koheziji onda dok drugo pleme doživljavaju neprijateljskim. Ali, čak i prije Gilbertove afektivne empatije koja nas spašava od nanošenja bola drugima, nužno je razviti unutarnju empatiju sa samim sobom. O tome sam pokušao govoriti u ”Inkapsuliranim tijelima” u kojima moja junakinja traga za identitetom vlasnika koštanih djelića koji su se nakon eksplozije granate zaboli u njeno tijelo i tu se, medicinski kazano, inkapsulirali. Ta nam autoempatija nedostaje jer je nigdje nismo imali naučiti. Odrasli smo u disfunkcionalnim i pseudopatrijarhalnim obiteljima i sve što smo u djetinjstvu zamrzili uselilo se u nas. Takvima nam je sada živjeti i spremati nove ratove protiv onoga što (u sebi) ne volimo – toga drugoga. Ali, ako ćemo se vratiti na polje praktične politike, rekao bih i to da nam i prije svih empatija treba uređen društveni i građanski sistem u kome će vladati zakon i pravda. Treba nam normalna socijalna država.

P: "Kuća Teodore K." je prema nakladniku “nadrealna slika koja je savršen odraz stvarnog svijeta”. Djeluje li vam, katkad, da je građanima BiH, namijenjena sudbina, simbolički rečeno, umobolnice? Nama se sve već dogodilo?

O: ”Ništa na svijetu, moj mladiću, nije novo, i ovo što sada živimo samo je inercija, svijet se uprazno vrti. Dobri pisci su već sve napisali. Sve što ti se dešava, već ti se desilo, samo ti to ne znaš, jer još nisi našao taj naslov”, kaže jedan lik u mom romanu. Budući da naša društva žive svoje epske faze, a epika računa na svijet u kome vrijeme kružno teče i sve se ponavlja – pogledajte, npr., bosanske filmove kao što su ”Remake” ili ”Savršeni krug”, i sve će vam biti jasno – vidljivo je da živimo jednu stalnu i ružnu ponavljajuću povijest. Povijest je upraviteljica naših života čak i onda kada je stara samo dan ili dva. Budući da ne podliježemo linearnome (zapadnoevropskom) načinu odvijanja vremena, onda nemamo niti budućnosti. Sve je u nas istovremeno. Ratovi iz 40-ih godina, ratovi iz devedesetih, budući ratovi, sve je sada i ovdje. Jednako u školskim udžbenicima, kao i u glavama političara i običnih ljudi.

P: “Na mjestima gdje smo nekog čekali, ili smo nekog tražili, naš je život progoren, i tu su praznine, kao na platnu progorenom žarom cigarete”. Život je sastavljen od tih praznina? Odnosno, kako stoji u Inkapsuliranim tijelima “Samo ponekad bi mu, (…), kao sjećanje, znala doći misao kako negdje neki pravi on zasigurno živi jedan sličan, ali drugačiji život – pravi život”. Tog ‘pravog’, ‘drugog’, ‘boljeg’ života i nema nigdje osim u mislima?

O: Nemamo mi drugoga života od ovoga koji živimo. Ali, razuman čovjek ima predstavu o tome da njegov život nije SAV život, da i preko drugih, i kroz druge, one koje sami izaberemo, mi duže i drugačije živimo. Tome služi umjetnost. Tome služe knjige, dobra muzika, film, kazališna predstava. Načitan čovjek, nagledan i naslušan, živi višestruk i bogatiji život od čovjeka koji ne čita, ne gleda, ne sluša, itd. Tamo negdje u nekom nam važnom umjetničkom djelu mi živimo te drugačije, prave živote. Izvan njega su naši progoreni životi i naše praznine.

P: Dubravka Ugrešić u jednom od eseja u "Dobu kože" kaže kako “život ne piše romane jer da ga piše, književnosti ne bi bilo”. Međutim, nije li život, ustvari, primijenjena književnost, primijenjena umjetnost?

O: Ugrešićka se bavila ruskim formalizmom, i uopće, književnim formalizmom. Njenu ironijsku konstataciju treba razumjeti kao neku vrstu kritike poplave sirove (auto)biografičnosti u književnom polju. Književnost je djelatnost koja je po sebi primijenjena, ona nas mijenja, tjera nas da propitujemo sebe i svoje stavove. Čitali Agathu Cristie ili Dostojevskoga, vi na stanoviti način reagirate jer se na stanoviti način mijenjate. Zato se ljudi i kompletna društva boje knjige, boje se svake promjene.

P: Koji su vas autori kao pisca odredili i na vas osobito utjecali? Budući da ste neko vrijeme bili predsjednik i bh. PEN-a, položaj pisca u našoj zemlji i regiji? Zanemareni i marginalizirani?

O: Izbjegavao sam čitati ono što su svi čitali, i sad imam taj otpor. Na primjer, nisam volio lektiru, ali sam se gubio od zadovoljstva među policama gradske biblioteke u djetinjstvu. Nekako volim da knjige odleže i da ih onda samo ja čitam. Zbog toga imam averziju i prema pisanjima ovih novih, festivalskih pisaca, baš i kao što imam i prema festivalskim filmovima. Ali, ako se pokušam sjetiti ”svojih pisaca”, bili su to W.S. Burroughs i njegov Naked Lunch, američki pisci bitnici, J. Swift, H. Miller, od Francuza A. Dumas, Ch. Baudelaire, P. Valery, Flaubert, od Rusa Tolstoj prije svih, Chekhov mi je u formativnim godinama bio dosadan kao i Dostojevski, ne dao Bog da me natjeraju na Turgenjeva, od Nijemaca samo Remarque itd. Ali, kao simpatizer teorije dekonstrukcije i poststrukturalizma, mislim kako su me formirali i pisci koje nisam čitao – jednostavno, eto takav nisam mogao biti. Odgovor na drugi dio vašeg pitanja je jednostavan. Književnost si uvijek nađe mjesto u jeziku i društvu u kojem nastaje, ona je prilagodljiva, pisci su potkupljivi. Budući da naše ”književno polje”, a njega se uvijek organizira iz centara društvene moći, ne trpi žanrovsku književnost (koja računa na slobodu pri izboru čitanja i autentičnost osobna slobodna vremena), onda od pisaca pravimo cirkuzanere za narodne mase, srednju pseudo-klasu, a blaziranu polugrađanštinu promoviramo u znalce književne umjetnosti. Najbolji način da vidite gdje nam je književnost jeste da pogledate u autobuse, čekaonice i – školske razrede. Pa naši profesori književnosti ništa ne čitaju – od kako su i sami počeli pisati.

P: Kada biste morali odabrati, samo jednu knjigu, da je pročitate, neposredno pred odlazak na onaj svijet, koja bi to bila?

”Vrijeme koje se udaljava” od Mirka Kovača, ili, ako bih dvaput odlazio, ”Vrt razgranatih staza” od J. L. Borgesa. Ako mogu još koji put otići, onda…

Piše: Gloria Lujanović

Izvor: Dnevnik.ba

[alekmil]

Status: Competiton Entry

Theme: Spaces of inter-mediation - International Competition: Urban and Architectural Design of the Central Pedestrian Zone in Banja Luka, Bosnia and Herzegovina

Collaboration: Verica Krstić, Jelena Ristić Trajković, Aleksandra Milovanović, Marko Dedić, Katarina Dimitrijević

[radiogornjigrad]

LEGAT KONSTANTINA KONSTANTINA KOČE POPOVIĆA

LEGAT KONSTANTINA KONSTANTINA KOČE POPOVIĆA

Arhiv ‒ zbirka i spremište tragova prošlog vremena ‒ pojavljuje se kao paradoksalni pojam (i paradoksalna pojava), koji činom arhiviranja nastoji da u sadašnjosti sačuva ono prošlo, (pre)oblikuje prošlost i utvrdi moguće kretanje ka budućnosti1. Francuski filozof Mišel Fuko definiše ga izvan uskoprihvaćenog značenja i pod arhivom podrazumeva igru pravila, koja određuje pojavljivanje i…

[restroom]

Quick & dirty edit of a photo which is ©Marko Ristić MetalDays 2017, original here.

[zipaphotoagency]

OTVOREN PRVI "M:TEL" BIZNIS-CENTAR Kompanija "M:tel" danas je u Banjaluci otvorila prvi Biznis-centar koji predstavlja novi koncept pružanja usluga prilagođenih potrebama malih i srednjih preduzeća, s ciljem da dodatno unaprijede poslovanje. Biznis-centar, koji se nalazi u prizemlju zgrade kompanije "M:tel" u Ulici Vuka Karadžića broj dva, otvorili su generalni direktor kompanije "M:tel" Marko Lopičić, direktor Privredne komore Republike Srpske Dragica Ristić i direktor Unije udruženja poslodavaca Srpske Saša Aćić. https://zipaphoto.net/index.php/site/event/4210 https://www.instagram.com/p/Bt_qU7CAPqH/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=8avpz6vuaguo

[soylazaro]

Mura Masa - No Hope Generation from Yoni Lappin on Vimeo.

Directed By Yoni Lappin

Produced by: CANADA Starring: Ishtar & Sano MD / Executive Producer: Oscar Romagosa Executive Producer: Marta Bobić

DOP: Jake Scott Production Designer: Teresa Montanuy Editor: Fouad Gaber Stylist: Ahida Agirre Colourist: Jason Wallis Choreographer: Keron Sirproverbs Laocation Manager: Nemanja Stojanović 1st AD: Dušan Popović

London Head of Production: Alba Barneda & Julia Carrasco Producer: Karen Saurí & Davey Ahern Assistant Producer: Sophie Williams

Casting Director: LANE Casting Casting Agency Belgrade: Secondaries Studio Pajper Post Production: Álvaro Posadas @CANADA Post Production: Coordinator Marina M. Campomanes @CANADA

Service Production Company Belgrade: Cyber - few good men Executive Producer: Vuk Marjanović Producer: Miloš Marjanović Line Producer: Marija Popović Production Manager: Branka Ilić & Ema Vejić Location scout: Srđan Radojković & Nemanja Stojanović Steadicam Operator: Richard J. Lewis Focus Puller: Nikola Jovanović Gaffer: Nikola Ristić Key Grip: Dobrosav Milenković Art Director: Nikola Nikolić Decorator on set: Vuk Vejić Props Buyer: Dragan Mladenović Props Buyer Assistant: Boban Mladenović Props on set: Lazar Kostić, Petar Daković & Marko Ivić & Nemanja Tatomirov Labour: Jovan Gizdavić, Nemanja Pavlović & Svetozar Ćirković Makeup Artist: Jovana Vukosavljević & Dejan Mladenović Stylist Assistant: Jose Carayol

Film Scanning: Electric Theatre Collective Edit House: Trim Editing Transport Coordinator: Božidar Marinković Still Photos: Sophie Williams Head of Researchers: Álvaro Gimeno & Angie Bolea Researchers: Cristian López & Andrea Mae Video Commissioner: Richard Grewe @Polydor

Dancers: Benji, Dreya Mac, Remi Black, Tanaya Martin - Clarke, Zhané Samuels

Cast: Anđela Šulić, Radmila Apostolović, Radica Marinković, Jagodina Petrić, Kosta Živanović, Dušan Grujić, Lana Laković, Arijan Terovski, Sabrija Iljaz, Mihajlo Savić, Anđela Apostolović, Katarina Popović, Leylon J, Aleksandra Jevtović, Nina Vulović, Ivana Milutinović, Desanka Vilić Desa, Ljiljana Rakić.

Suppliers: Focusfox & Cinelab

Special Thanks: El Ranchito, Tytiah Blake, Javi Botella, Raquel Johnson, Marie Castéra, Freddie Nevison, Sam Harding, Anne Sampson, David Medina Águila, Yulia Yurchenko, Victor Von Schwarz, Mikito, GCDS, Fantabody, Lacoste, Camper, Dijana Malnar, Miloš Lalić, Liyang Chang.