#rasizam

[zvoneradikalni]

"We are totally peaceful racist group" 🤣🤣🤣

No comment 🤣.

[cgvijesti]

Francuska: Ubica Kurda u zatvoru, motiv rasizam

Francuska: Ubica Kurda u zatvoru, motiv rasizam

Foto: Beta/ AP Francuski 69-ogodišnji penzioner, osumnjičen da je ubio troje Kurda i ranio još tri osobe u centru Pariza, koji je priznao da gaji “patološku mržnju prema strancima”, optužen je danas i određen mu je pritvor, rekao je jedan sudski izvor. Osumnjičeni mašinovodja u penziji, optužen je za ubistvo i pokušaj ubistva zbog rase, etničke pripadnosti, nacije ili vjere kao i zbog…

[belmasworld]

Kritikuješ Izrael, to je antisemitizam

Kad vrijeđaš druge to je rasizam

Ako si homofob trebaš do doktora

Kad pališ Kur'an - sloboda je govora

Protiv rata smo, skupa u glasu

Al' okrenu glavu kad bombarduju Gazu.

[e-kultura]

7. Paralelne vizije

Sedmo izdanje Festivala muzičkog filma - Paralelne vizije (Paralel Vision), koji zajednički organizuju Paralel - Beogradski festival subkulture i distributerska kuća Visionary Thinking, održaće se od četvrtka, 21, do nedelje, 24. decembra, u velikoj sali Muzeja jugoslovenske kinoteke u Uzun Mirkovoj ulici

Program otvara najnoviji film o jednom od pionira rokenrola i kako mnogi poznavaoci tvrde pravom kralju ("king of rock'n'roll"), kontraverznom Litl Ričardu (Little Richard). Dokumentarac o siromašnom i talentovanom dečaku s američkog juga, koji je verovatno i prvi poznati "drag" izvođač, vodi nas u drugu polovinu XX veka i osim neverovatnog umetnikovog života, baca svetlo i na aktivnosti tadašnjeg establišmenta, segregaciju, rasizam, predrasude, ali i podršku i oduševljenje kolega i publike, koje ga je pratilo do duboke starosti. Pored obilja originalnih arhivskih snimaka, u filmu govore i Pol Makartni, Mik Džeger, Džon Voters...   

Paralelno, s izučavanjem istorije rokenrola i svetskih prilika polovinom prošlog veka, u selekciji je i izuzetan dokumentarac (Problem s Jeom), o šokantnim aktivnostima i delovanju velike američke zvezde i mogućeg novog predsednika SAD-a, Kanje Vesta. Kako se to svet menja ili se već promenio pred našim očima i koje će biti posledice opšteg (ne)reagovanja na govor mržnje i militantnost, pita se autor ovog ostvarenja. Film koji bi svi trebalo da pogledaju.

Takođe, na programu su i dokumentarci o bendu Simpl Majnds, koji nas vodi na romantično putovanje u 80e, što je i svetska premijera ovog filma, nakon prikazivanja u Velikoj Britaniji, a tu su i priče o hevi metal frontmenima Brusu Dikinsonu (Iron Maiden) i buntovnom Ekselu Rouzu (Gans'n'Roses).

Festival se završava igranim filmovima, plesnom i duhovitom pričom o muzičkom pokretu Nortern Soul, u Škotskoj 70ih godina prošlog veka i raskošnim brazilskim biopikom, o kultnoj pevačici Bosanove, Elis Regini.

PROGRAM FESTIVALA PO DANIMA

Četvrtak, 21. decembar

20 časova - Litl Ričard: Ja sam sve (Little Richard: I Am Everything), dokumentarni, 102min, SAD, 2023.

Petak, 22. decembar

18 časova - Frontmen: Brus Dikinson (Frontman: Bruce Dickinson, Iron Maiden), dokumentarni, 85 min, V. Britanija, 2021.

20 časova - Frontmen: Eksl Rouz (Frontman: Axl Rose, Guns'n'Roses), dokumentarni, 84 min, V. Britanija, 2021.

Subota, 23. decembar

18 časova -   Kanje Vest: Problem s Jeom (The Problem with Kanye), dokumentarni, 75min, Velika Britanija, 2023.

20 časova - Simpl Majnds: Sve je moguće ( Simple Minds: Everything is possible ), dokumentarni, 88 min, V. Britanija, 2023.  

Nedelja, 24. decembar

18 časova - Northern Soul, igrani, 102min, Velika Britanija, 2014.

20 časova - Elis Regina, igrani, biopik, 115min, Brazil, 2016.

Karte za sve projekcije koštaju 300 dinara i kupuju se na biletarnici Muzeja jugoslovenske kinoteke.

[zoranphoto]

Bilanca burne noći u Francuskoj: Preko 1300 uhićenih, isto toliko zapaljenih automobila

Francuska se u subotu oporavlja od četvrte noći nereda koje je izazvalo policijsko ubojstvo tinejdžera, dok se njegova obitelj priprema za sprovod koji će se održati danas.     Vlada je širom zemlje rasporedila 45.000 policajaca i nekoliko oklopnih vozila ne bi li suzbila najgoru krizu u mandatu predsjednika Emmanuela Macrona od prosvjednog pokreta žutih prsluka. U četvrtoj noći nereda zapaljeno je više od 1300 automobila i izazvano 2560 požara na cestama, objavilo je francusko ministarstvo unutarnjih poslova. Po vlastima, napadnuta je 31 policijska postaja.     Ukupno 1311 osoba uhićeno je u noći s petka na subotu, priopćilo je ministarstvo unutarnjih poslova, a prosječna dob uhićenih je 17 godina. Ovaj broj značajno je povećanje u usporedbi s uhićenjima prethodne noći, kada ih je bilo 875, navodi ministarstvo. No nasilje je bilo "manjeg intenziteta" nego prije. Do sada je ozlijeđeno više od 200 policajaca. Nahel M, 17-godišnjak alžirskog i marokanskog podrijetla, ubijen je tijekom prometne kontrole u utorak u predgrađu Nanterrea. Bit će pokopan kasnije u subotu. Ceste koje vode do pogrebnog poduzeća i groblja bit će zatvorene, doznaje Reuters. Smrt Nahela ponovno je potaknula dugogodišnje pritužbe siromašnih i rasno mješovitih urbanih zajednica na policijsko nasilje i rasizam. Macron je zanijekao postojanje sustavnog rasizma unutar francuskih agencija za provođenje zakona. Tportal.hr Read the full article

[lale-i-knjige]

U ime ljudskog bratstva — obraćajući se ne samo muslimanima već svim ljudima (en-nas), kako je to učinio u svom oproštajnom govoru — svačiju savjest je podučio da nadiđe sve što je ometa na putu ka pravdi (el-adl). Pred Bogom, ništa ne može opravdati diskriminaciju, društvenu nepravdu ili rasizam. U muslimanskoj zajednici, crnac je ezanom pozivao ljude na namaz, a sin roba zapovijedao vojskom, vjerovanje je oslobodilo vjernika suđenja zasnovanog na varljivoj vanjštini (povezanoj s porijeklom i društvenim statusom) koja stimulira nemudre strasti i dehumanizira.

Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika

[mentalnahigijena]

Godine 1878. boravio je mjesec dana u Carigradu i intenzivno se družio s mađarskim emigrantom György Klapkom (1820.-1892.), pobjednikom u nizi bitaka protiv austrijske vojske 1848.-1849. godine.

U Deutsche Revue opisao je jedan razgovor s Leonom Gambettom (1838.-1887., francuski ministar rata, a kasnije, 1881.-1882.,  i premijer).

Godine 1879. tiskao je u Beču, u tri knjige, Tursko-crnogorski rat 1876.-1878. Wiener Allgemeine Zeitung šalje ga 1880. u Albaniju (Albanska liga) kao posebnog dopisnika. U Skadru se ponovno susreo s  Arthurom Johnom Evansom, dopisnikom Manchester Guardiana. Obojica su bili uhićeni te pušteni tek poslije dva mjeseca. Iste godine prešao je na pravoslavlje, iako je u osnovi bio izrazito antiklerikalno raspoložen.

Gopčević je već u ranim danima razvoja torpeda u Rijeci uočio važnost novog oružja i napisao je mogući scenarij budućeg pomorskog rata. Zamislio je sukob između Engleske i Francuske i smjestio ga u blisku 1888. godinu. U maštovitom tekstu engleska mornarica bila je potučena zahvaljujući francuskim torpedima. Publikacija je imala velikog odjeka u engleskom admiralitetu.

Slične vojno-tehničke radove objavio je 1886., kao srpski ataše u Berlinu, što je pobudilo sumnjičavost raznih vojnih službi.

Godine 1886. u Beču oženio se s dvadesetšestogodišnjom Franciskom Praskowitz iz Moravske, kćerkom apotekara Eduarda Praskowitza. Kao godinu vjenčanja kasnije je navodio 1882., kako bi pokrio datum rođenja predbračnog sina Spiridona 1883. godine. Bio je i ataše Kraljevine Srbije u Beču (1887.-1890.).

U srpskoj službi piše Srbija i Srbi (Leipzig, 1888.). Slijede Makedonija i Stara Srbija i Istina o Makedoniji (obje publikacije Beč, 1889., na srpskom tiskane u Beogradu već 1890.). Propagira personalnu uniju Srbije i Bugarske na čelu sa srpskim kraljem Milanom Obrenovićem.

Godine 1887. djeluje u Berlinu sa zadaćom popularizacije politike Jovana Ristića, ministra vanjskih poslova i potom predsjednika Srbije. Godine 1888. rodila mu se kćer Draga Danica, koja će kasnije postati slikarica i udati se za tvorničara u Pforzheimu. U Beču 1890. osniva antisemitske dnevne novine Wiener Tagespost s protupruskim i proaustrijskim stavom, no završava ubrzo u velikim gubicima. Izdavao je i dnevnik Die Welt.

Pokušao se ozbiljnije umiješati u srpsku politiku kao austrijski agent, no nakon neuspjeha u Beogradu i Berlinu otišao je s obitelji u Celje i tamo ostao dvije godine. U idili provincije pisao je igrokaze i neočekivano razvio interes za astronomiju i rasizam.

Opisao je svoj put u Portugal i primanje na razini vladarskog, no ispostavilo se da je sve potpuna izmišljotina.

Kao Leo Brenner (drugi pseudonim bio mu je Triestinski) zagovarao je uništenje crnaca u Americi. Pod tim pseudonimom, te bezrazložnim dodavanjem prof. dr., uz podjednako bezrazložnu plemićku titulu, objavio je i svoja amaterska promatranja s privatne zvjezdarnice u Malom Lošinju.

[balkanin]

Rasizam ukrajinske policije

Rano ujutro, u gradiću Zahony, na istoku Mađarske, grupa mladih ljudi organizira skup za opozicionu stranku Ellenzéki összefogás, veliku koaliciju snaga koje okupljaju šaroliko društvo, od ekstremne desnice kakva je stranka Jobbik do umjerene ljevice. Masu se okuplja u blizini trga ispred gradske vijećnice a željeznička stanica udaljena je nekoliko metara i jedna je od glavnih prihvatnih tačaka…

[hriminal]

"Da u kafić ne mogu doći pripadnici Armade i SDP-ovci, digla bi se tolika halabuka. Ali kad HDZ-ovci ne mogu ući, nikome ništa. To je diskriminacija, sljedeći korak je fašizam. Jeste li vi čitali što je taj čovjek govorio? Mi se ovdje bavimo dotepencima i čitanjem ćirilice. Ali kad je HDZ u pitanju, ništa", rekao je iznervirano Plenković.

Ovaj iz Rijeke je eklatantan primjer rasizma, na korak do fašizma. Samo da na odijelo stavi zvijezdu. Ja sam pročitao o čemu se radi. Kakva politička poruka? Riječ je o politički nepismenoj osobi. Niste pročitali, već ste površni i paušalni. Moramo malo pedagogije, nemojte se smijati", poručio je Plenković novinarki koja ga je pitala o kafiću u Rijeci i zbog čega je to diskriminacija.

Po Plenkovićevom poučku najveći rasisti u državi su onda upravo kradezeovci. Kad se treba zaposliti u državnoj službi i tvrtkama, dobivati poticaje, poslovati s državom, jedino rasa kradezeovaca je podobna.

Potencijalno najgluplja izjava koju smo ikada čuli od Plenkovića.

Očito potez riječanina boli, i nadam se da ćemo vidjeti još istih poteza. Kradeze kriminalcima treba netko pokazati zube, pa nek počne makar i od malih stvari.

[zanimljivaekonomija]

Mark Kjuban o sistemskom rasizmu i policijskoj brutalnosti u SAD

Na #NBA Voices vođen je razgovor između NBA legende i društvenog aktiviste Karona Batlera i Marka Kjubana, vlasnika Dallas Mavericsa, o sistemskom rasizmu i policijskoj brutalnosti u SAD. U nastavku prenosimo nekoliko ključnih Kjubanovih izjava.

O tome kako se nosi sa onim što se dešava u društvu koje odlikuju sistemski rasizam i policijska brutalnost, Mark Cuban kaže:

Teško je svima, ali prvi korak za mene je razgovor sa našim momcima i istinski bolje razumevanje iskustava Afroamerikanaca, a posebno muškaraca Afroamerikanaca. Učenje je trajni proces, posebno učenje o stvarima koje su  nove i drugačije. Biti belac, pojam rase i razumevanje rase je nešto novo. Dug je put do tačke u kojoj možete da se stavite u kožu nekoga ko ima drugačije životno iskustvo. Trebalo mi je neko vreme da to shvatim, ali postaje vrlo jasno da je rasno pitanje vrlo važno za ovu zemlju i za ceo svet. Imamo jedinstvenu priliku da aktuelno iskustvo postane odraz stvarnih promena. Upravo je to ono zbog čega sam se trudio da naučim što više, da što više govorim,i da  učestvujem koliko mogu.

Na to kako je na njegovu organizaciju uticalo sve što se dogodilo sa zajednicom Black Lives Matter, Mark Cuban je odgovorio:

Naša izvršna direktorka je Afroamerikanka, Sintija Maršal, ona je čvrst oslonac cele organizacije, posebno sa poslovne i nekošarkaške strane jer imamo puno zaposlenih Afroamerikanaca i bilo im je strašno žao zbog svega što se nedavno dogodilo u SAD , i da se to događa iznova i iznova. Pomogla je u edukaciji svih nas, ali posebno je bila važna za crnce u našoj organizaciji. To nas je dovelo do razgovora koji nisu nužno jednostavni, ali su nas zaista pokrenuli da pokušamo da proširimo ono što smo naučili.

O tome da je vlasnik kluba koji se među prvima obavezao na pružanje podrške radnicima tokom pandemije:

Mavericsi su bili na vrhuncu forme kada je sve ovo dogodilo. O tome smo mnogo razgovarali jer je očigledno da su  koronavirus i pandemija svakome smetali. Imao sam u životu veliku sreću u finansijskom smislu i smatrao sam da je ispravno da pružim podršku tim radnicima. I dalje smo im plaćali, radili smo s kompanijom koja se zove 'Shift Smart' koja je imala program za radnike koji su izgubili honorarni  posao. Uložio sam novac u njih i donirao sredstva. Otkupili smo njihove radne sate i pustili ih da rade za neprofitne svrhe. Postoji neograničen broj stvari koje bi trebalo da radimo i mi samo pokušavamo da dođemo do njih i učinimo što više.

O predsedniku SAD Donaldu Trampu, Mark Cuban je rekao:

Upravo nam je sada više nego ikada ranije potrebno vođstvo. Kada je u pitanju koronavirus, svi, svako od nas, mora da donosi odluke o tome kako da zaštiti svoj život i živote svojih bližnjih od ovog predatora bez presedana , korona- virusa, a ne znamo kome da poverimo svoje živote. Nekada su sa vrha države iznosili uputstva za građane  o virusu, ali više to ne čine, tako da ne znamo kakve su trenutne informacije. Sve što čujemo je da su slučajevi zaraze u porastu i da moramo da nosimo maske. To i ja kažem svima: Zaboga, ljudi, nosite maske, nije to neko veliko nametanje. Nosite masku! Nemamo lidera ni instrukcije. Jedini način na koji možemo da rešimo taj problem jeste glasanje. Ako zaista želite promene, izađite i glasajte!.

O tome da li je do sada doživeo nešto slično, Mark Cuban je rekao:

Ono sa čime se danas suočavamo je svakako jedinstveno. Činjenica da se suočavamo sa ovim virusom u vreme kada se dešavaju druge tragedije i društveni nemiri. Ali ja sam veliki podržavalac protesta. Učestvovao sam u njima i poveo sam svoju porodicu. Jer zbog toga ljudi razmišljaju. Zalažem se za zastavu Sjedinjenih Američkih Država i za jednu zajedničku naciju, nedeljivu, sa slobodom i pravdom za sve. Sloboda i pravda za sve su zalog Sjedinjenim Američkim Državama i našoj zastavi koja u osnovi simbolizuje slobodu i pravdu. Ljudi skandiraju „nema pravde, nema mira“, i to je ono što čujem. A kad ljudi kleče, ne okreću se od zastave, već se okreću ka zastavi i traže pravdu za sve. Ovo je jedinstveno vreme. Jedinstvena prilika. To je ono što vidim. Sve različite rase se udružuju. Ljudi uče, ljudi vide. Ovo je tačka refleksije. Ovo je naša šansa da napravimo razliku i zato pokušavam da javno govorim.

[zvoneradikalni]

Što misliti o ovome? 🙄

Što misliti o ovome? 🙄

Što mislite o ovoj “šali”/memeu? Meni ne izlazi iz glave otkad sam je vidio prije dva sata. KLJUČNO – nisam prijavio ni autora, ni grupu, niti mi to pada napamet! Fora je, u čisto humorističnom pogledu, dosta dobra. Ali, isto tako, IMHO, ko god podijeli, ili lajka ovakvu foru, se manje više otvoreno deklarira kao popriličan rasist. Za sve oni koji će ovdje spomenuti Popperov paradoks…

[radiogornjigrad]

Cvjetovi zla s Kustošije

Cvjetovi zla s Kustošije

Cvjetovi zla s Kustošije

Svoju odluku kojom odbacuje tužbu policije protiv Thompsona za uzvikivanje i poticanja publike da uzvikuje „Za dom spremni“, Visoki prekršajni sud obrazložio je i tvrdnjom „da je na Thompsonovom koncertu vladala pozitivna atmosfera i da nisu primili ni jednu pritužbu građana“. Dakle, kršenja javnog reda i mira nije bilo.

Po toj logici ni grupa Bad blue boysa, s…

[cgvijesti]

Ragbistima zbog ubistva izrečene doživotne kazne

Brutalno ubistvo u Argentini, kada su osmorica amaterskih igrača ragbija iz iste ekipe, nasmrt pretukli tinejdžera Fernanda Baeza Sosu, dobilo je epilog. Petorica optuženih osuđeni su na doživotni zatvor, a navodno je u ubistvu ulogu igrao i rasizam. Preostala trojica optuženika osuđena su na 15 godina zatvora za učestvovanje u ubistvu studenta prava iz porodice paragvajskih imigranata 2020.…

[prerazmisljavanje]

Vladimir Lazović - Sokolar (sabrane priče 1979-2009)

Vladimir Lazović – Sokolar (sabrane priče 1979-2009)

— Iako se u mom i tvom svemiru različito shvata kompleksan broj, čini se da je brzina svetlosti i vaš nerešiv problem?

— Brzina svetlosti? Govorim o uzroku, ne o posledicama. Ja mislim na brzinu prostiranja mraka!

„Problem”, 1979.

Čitanje „Sokolara” nije izazov, ali jeste (još kakav!) poduhvat.

Razvrstanost u podžanrove (alternativna istorija, mač i magija, kiberpank i futurofantastika, moderne…

[zoranphoto]

KULTURA SE ZA ISELJENIKE IZ HRVATSKE VIŠE BRINULA U JUGOSLAVIJI NEGO SADA Današnje umjetnike više zanimaju seksualne manjine i rasizam nego nestanak stanovništva

  Kao sestre blizanke “rođene u ponoć, jedna malo prije, druga kasnije”, kako bi rekao Gibonni, kultura i društvo uvijek su u pitomoj simbiozi – ili barem u tvrdoj kohabitaciji.   Umjetnost i kultura bave se, barem dijelom, istim onim pitanjima s kojima se hvataju ukoštac socijalne politike: gladi i obilja, otuđenosti i straha, egzistencijalne muke i ostvarivanja sna. Čudno je onda što je problem ekonomske migracije, zbog koje je Hrvatska u tri desetljeća svoje samostalnosti izgubila vrtoglavih 18,7 posto ukupnog stanovništva, tako temeljito zanemarena tema u našoj kulturi. Neobično je to što je prije pedeset godina, kad je, zahvaljujući bilateralnom ugovoru o uvozu radne snage iz Jugoslavije u Njemačku, krenuo prvi veliki val ekonomske migracije na Zapad, tema gastarbajtera bila višestruko više i kvalitetnije obrađena nego što je to danas, kad je jasno da je masovno iseljavanje radno sposobnih Hrvata iz zemlje najveća prijetnja opstanku zemlje. U književnosti, likovnoj umjetnosti, glazbi i filmu, samo je nekoliko suvremenih ostvarenja koja uspostavljaju dijalog s ovom velikom društvenom temom. Dok se hrvatski umjetnici rado bave, primjerice, pravima seksualnih manjina, rasizmom i klimatskim aktivizmom, pitanje neposrednog demografskog osiromašenja zemlje ostavlja ih nezainteresiranima.    

Čemer i jad

Neki od radova koji su sedamdesetih i osamdesetih godina tematizirali živote gastarbajtera ušli su u kolektivnu kulturnu svijest i u današnjem se akutnom nedostatku novih radova s temom ekonomskih migracija čine osobito aktualnima. Ciklus “Povratak gastarbajtera” koji je poznati hrvatski fotograf Mladen Tudor snimio 1978. godine u prekrcanim kupeima vlaka punog gastarbajtera, nevjerojatno je dojmljivo fotografsko svjedočanstvo o sudbini kruhoboraca koji su, pogonjeni u jednakoj mjeri i hrabrošću i očajem, spakirali u kofer sve bez čega ne mogu i uputili se u Njemačku, stvoriti nešto za sebe, za svoju djecu. Teško je reći je li Mladen Tudor, kad se ukrcao na vlak s gastarbajterima u namjeri da fotoaparatom dokumentira njihovu odiseju, baš ciljao na to da u fokus svojih crno-bijelih fotografija donese njihove nezgrapne, gomoljaste kofere i predstavi ih kao snažnu vizualnu metaforu za život nepripadanja i izgnaništva. Izglednije je da je, zainteresiran prije svega za portrete, za ljude, te kofere “ulovio” objektivom kao neplaniran plijen na fotosafariju. Kako bilo, ti su neugledni glomazni koferi na ovim fotografijama nešto poput spomenika gastarbajterskom čemeru, jedna užasno tužna stvar – čak i na fotografijama na kojima su svi nasmijani od uha do uha.     Naime, na licima ljudi koje je Tudor fotografirao u ovom kultnom ciklusu nema mnogo vidljivih tragova tuge. To su muškarci koji nisu zaslijepljeni tlapnjom o životu bez muke, o kruhu bez motike. Lica su im vedra, neki se smiju, neki su vjerojatno pijani – boca putuje iz ruke u ruku, šeširi su im na glavama bećarski nakrivljeni. Lica su im izborana, a oči se čine starijima, možda i mudrijima od njih samih. Na jednoj fotografiji, kroz prozor vlaka naginju se muškarci spremni za odlazak, mašu jednomu koji je ostao na peronu i okrenut je leđima.

Najpoznatiji ciklus

Na drugoj, kupe u kojemu su se radnici natiskali kao srdele, namjestili se za spavanje, a jedan od njih, razdragan alkoholom, zabavlja i sebe i njih nekim pošalicama. Na trećoj, isti ili susjedni kupe, vlak je krenuo, svi su zaspali. Soundtrack ovim fotografijama mogla bi biti Rundekova “Radnička klasa odlazi u raj”, koja je napisana 1981., tri godine nakon što je Tudor snimio svoj najpoznatiji ciklus. Ili možda “Dok jezdiš k Alemanji” Zabranjenog pušenja u kojemu jednom bauštelcu “čežnja srce razara” dok se nakon odmora u domovini vraća u Njemačku brzim vlakom Kozara express. Mladen Tudor umro je prošlog ljeta u osamdesetoj godini, a u bogatom opusu koji je desetljećima gradio kao fotograf u novinskim redakcijama (slično kao Tošo Dabac, u čijem je iličkom ateljeu bio čest gost), upravo je ciklus “Povratak gastarbajtera” najblistaviji dragulj.   Prije deset godina, kad se programom festivala Kroatien Kreativ 2013. u Njemačkoj obilježavao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u Povijesnom muzeju u Frankfurtu bila je otvorena izložba Dragutina Trumbetaša “Gastarbajteri u Frankfurtu”. Svestrani likovni umjetnik vratio se tako “na velika vrata”, dostojanstveno, na mjesto na kojem je šezdesetih kao tvornički radnik i ilegalni imigrant na vlastitoj koži proživljavao gastarbajtersku muku. U Frankfurt je pristigao 1966. kao slabo kvalificirana radna snaga u lokalnoj tvornici ženske odjeće. Svoj je život u tvornici i izvan nje bilježio na crtežima koji čine jezgru njegova najzanimljivijeg djela – ciklusa “Arhipelag Gastarbajter”. Na izložbi u Povijesnom muzeju rekreiran je prizor s ključnog crteža u tom ciklusu – sličica njegova radničkog sobička. U tih otužnih par kvadrata nekog potkrovlja na periferiji Frankfurta stao mu je cijeli život: uzani krevet pod kosinom, do njega uljni radijator na kojemu se suši nekoliko pari na ruke opranih čarapa, metla u kutu, kofer na vrhu klimavog ormara, slike golih žena na zidovima uz krevet. U sobičku je i umivaonik, kao u zatvorskim samicama. Na podu je tanjur, kutija soli, malo električno kuhalo. Zanimljivo je i dirljivo vidjeti tu sobu na Trumbetaševu crtežu i u trodimenzionalnom izdanju u prostoru muzeja.

Kao u zatvoru

Nešto je u toj Trumbetaševoj gastarbajterskoj samici bilo magnetski privlačno i redatelju Bogdanu Žižiću koji ga je sedamdesetih posjetio u Frankfurtu i o njemu – baš o toj sobi, baš o tim golim ženama na zidu iznad uzglavlja – snimio moćan kratkometražni dokumentarni film. Film se, nimalo iznenađujuće, zove “Gastarbeiter” i prati Trumbetašev život – ili životarenje – na marginama razvijenog zapadnoeuropskog društva. Žižić film otvara dokumentarnim prizorima frankfurtske parade koju suprotstavlja Trumbetaševu crtežu kolone gastarbajtera. Svi u rukama vuku one nezgrapne kofere s Tudorovih fotografija. Gorak je kontrast između nevoljnih bauštelaca i drečave frankfurtske parade koju prati koračnica limene glazbe. U idućem prizoru, Drago Trumbetaš u svome skromnom sobičku sjedi za stolom i crta u tišini, a za leđima mu je, navrh ormara, isti onakav kofer kakav vuku gastarbajteri kao pregolem teret sudbine. Trumbetaš je bio u idealnoj poziciji da autentično progovori o položaju gastarbajtera u Njemačkoj jer je metodom vlastite kože iskusio oskudni život gastarbajtera. Po zanimanju je bio slovoslagar, radio je na baušteli, kao skladištar i radnik u tiskari.   Nakon perioda u tvornici, počeo je raditi kao suradnik novina Frankfurter Rundschau i Bild.  Osim što je bilježio proživljena iskustva, na kolažima i crtežima uhvatio je i specifičnosti zatvorskog života koji je iskusio kao politički zatvorenik u Staroj Gradiški. Crteže karakteriziraju jasne, precizne konture, bez sjenčanja, bez ikakvog uljepšavanja, ublažavanja i mekoće, u funkciji brutalne posvećenosti istini i razotkrivanju, pomoću kojih se postiže hladna, jezovita atmosfera. “Progonjen sam i zatvaran u komunizmu iako za to nije bilo nikakvih razloga”, rekao je umjetnik u jednom od rijetkih intervjua koje je dao. Razlog zbog kojeg ga je partija progonila bio je čitanje hrvatskih emigrantskih časopisa i, kako se tada tumačilo, “širenje neprijateljske propagande”. Za njegovo puštanje iz zatvora osamdesetih zauzimali su se i poznati njemački političari Willy Brandt, Hans-Dietrich Genscher i brojni drugi.

Vrhunski filmovi

Znakovito je da je jedna od posljednjih samostalnih izložbi koja mu je za života priređena ona u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u studenome i prosincu 2017. godine, naslovljena – “Otuđeni životi”. Nitko nije s toliko mekoće, topline, ali i humora, prikazao život bauštelaca koji je poznavao “iznutra”. Drago Trumbetaš umro je 2018., baš na 50. obljetnicu ugovora koji je radnicima iz Jugoslavije omogućio da rade u Njemačkoj. Arsen Dedić posvetio mu je pjesmu “Trumbetaš”, s ovim stihovima: “Toliko je svijeta zlog / piši, pjevaj Lijepu našu / ostalo je malo tog / Gospodine Trumbetašu…” Nije Bogdan Žižić bio jedini filmski redatelj koji se sedamdesetih godina pozabavio fenomenom novih ekonomskih migracija. Bila je to u tim godinama “vruća tema”, a političke i ekonomske uzroke odgonetali su joj još i Krsto Papić u filmovima “Halo, München” i “Specijalni vlakovi”, pa Rudolf Sremec u svojim “Ljudima na točkovima”, onda Zoran Tadić u filmu “Dernek”… Nesumnjivo je sudar svjetova koji se otvorio gastarbajterskim migratornim kanalima između Dalmatinske zagore i zapadne Europe bio vrelo začudnih motiva, koje su naši filmaši znali prepoznati: primjerice, kad djeca u zabačenim selima ostanu u čudu pred sjajnim novim njemačkim automobilima koji su prvi put zaprašili seoski makadam… Bogdan Žižić se teme gastarbajterstva držao i u dugometražnom igranom filmu “Ne naginji se van” iz 1977., u kojem 25-godišnji Ivo Gregurević igra svoju prvu glavnu ulogu. Film je osvojio i glavnu nagradu na festivalu u Puli. Šovagović kao gastarbajter Mate, u kičasto napirlitanoj odjeći hvasta se pred seljanima novim Mercedesom i sav važan priča o Njemačkoj kao zemlji meda i mlijeka…

Uvoz radne snage

Pojam gastarbajter pojavio se pedesetih godina prošlog stoljeća, no u razgovornom se jeziku proširio i ustalio tek nakon potpisivanja međudržavnog sporazuma između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, kojim je reguliran “uvoz” radne snage iz SFRJ u Njemačku. Taj se sporazum iz 1966. na njemačkom naziva Anwerbeabkommen, a označio je prvi masovni val odlazaka radnika u inozemstvo. O pedesetoj obljetnici komemorirao ga je imotski performer Toni Rebić, autor imotskog “Zida plača”. Ta se instalacija nalazi na imotskom autobusnom kolodvoru, odakle su u bijeli svijet u proteklih pet desetljeća otišle tisuće ljudi, uglavnom u Njemačku, ali i dalje, u Irsku, Kanadu… Rebić je nakon trajnog odlaska prijateljice u inozemstvo zapisao na jednoj cigli njezino ime, tek da bude zabilježeno da su i on i njegov kraj izgubili nekoga vrijednog. To je bilo ishodište projekta koji se s vremenom proširio na još stotine imena gastarbajtera novog doba. Prikladno je da baš Imotski bude mjesto hrvatskog gastarbajterskog zida plača – iz tog su kraja tijekom proteklih desetljeća emigrirale cijele obitelji, kraj se dramatično ispraznio još ranih sedamdesetih, kad je popis stanovništva iz 1971. evidentirao da je 18 posto stanovnika općine živjelo na privremenom radu u inozemstvu. Imotski je po tom udjelu odsutnih bio jugoslavenski rekorder. Naravno, stanovništvo Hrvatske, osobito Dalmacije, emigriralo je stoljećima. Od otočana koje je filoksera potjerala na prekooceanski put trbuhom za kruhom preko radnika koji su se prije stotinu godina iseljavali u industrijska područja SAD-a i gastarbajtera čiju je sudbinu sedamdesetih dijelio Drago Trumbetaš pa do obitelji koje danas napuštaju Slavoniju u korist Irske – naša je povijest zapravo povijest odlazaka na rad u tuđinu. Read the full article