happydreamerland

[happydreamerland]

Jesen cvjeta!

Kako kaže Kami

Jesen je drugo proljeće

Gdje je svaki list ustvari

Cvijet.

Jesen se pjeva uz Balaševićevu

Svirajte mijesen stiže

Dunjo moja

Tada se voli

Jer se u jesen lišće zaljubljuje u zemlju

Svo se zarjmeniod stida

Pa mu, da ukloni stid, pomaže

Vjetar, duvajući ga svojom lepezom

Jesen je doba duše a ne godine jer tada

Duša

Ogrne toplu bronzanu vestuumjesto

Srebrne

Jedino je u jeseni pogrešno oponašati njene zvuke

Liti jesenje kiše i šuštati svojim mislima

Čudne su to emocije

Ugrađuju u nas neke magnete

Koji se najbolje privlače

Odbijanjem

Zato se zaljubite dok je jesen

Ostvarite snove

Dugo je, za to, čekati

Proljeće

[happydreamerland]

Želim da nestanem.

Bože, kad bih mogla da samo stanem ispod Sunca i da me njegovi zraci otope...

Želim da samo pogledam sn8jeg na Hajli i da se zaledim istog trena i tako nepomična ostanem zauvijek.

Želim da nestanem kao oblak na nebu

Za koji se nikad niko ne upita gdje je i zašto nestao.

Želim da za mene i ne pita niko.

Želim da nestanem sama, ali sa sigurnošću da svi iza mene ostaju srećni, da kada nestanem nekako pogledam sve njih koliko su samo srećni, a da oni mene ne vide.

Da pomislim kako sam ih lišila svoga pesimizma i pružila im priliku da uživaju.

Vratila im osmjehe na lica

Učinila im uslugu i sad mirno mogu da nestanem.

Izvini mlada damo, ali, sa kojim pravom ovdje sad prosipaš svoje želje?

Ko ti je dozvolio i zašto radiš to?

Jesi li svjesna da ništa od ovoga ne možeš ostvariti i da si osuđenik, patićeš, živjećeš, bićeš trovana i dalje kao i do sada svim tim negativnostima na Zemlji, vidjećeš i osjetiti još toliko toga za šta nijesi spremna, ali ko te pita jesi li?

Jesi!

I bićeš!

I svjesna si svega ovoga, a opet bi nešto ...

To nešto je posljednji plamen koji pokreće vatru i nadu u meni.

Sumnjam da će taj plamen išta rasplamsati i pokrenuti ponovni požar, za sad je, eto, bitno da postoji i da se neće uskoro ugasiti.

[happydreamerland]

...a bio je moj, svim svojim bićem sam to osjećala, još i sada na koži osjećam pokrete njegovih šaka koje me pokreću kao što vesla pokreću čamac, još uvijek mi kroz tijelo prođe jeza jer osjećam njegov dah na mojem vratu, i sada me bole usne od njegovih poljubaca. Možda sa razlogom, možda je bol na usnama bio dokaz da će me zbog njega, jednog dana, boljeti cijelo tijelo, bojim se da se tako ispostavilo. Bio je prvi koji je osjetio moju kožu, bio je prvi koji je dotakao moju dušu i ušao u nju da napravi korov. Nedostaje mi jer svega ovoga nema više. Nema njega, ostavio je samo ožiljke na mojem vratu, duši, usnama, na meni. I sada jecajima povrijeđujem tišinu ove tihe sobe i kažnjavam ekran udarajući bijesno po njemu, i sada i uvijek će moja duša jecati za njim. I sada i uvijek će on za mene biti ono što je bio, ja više neću biti his wonderwall, nećemo zajedno probati vino i nećemo zajedno čekati Karima i Tamaru, nećemo više prkositi hladnom vjetru i prolaznicima koji su se katkad i smješili na naše postupke pred njima. Neće biti pored mene dok budem radila prvu tetovažu i držati me za ruku jer se ja plašim. Neće ga biti, prokleto ga nemam više i neću ga imati. Sve me boli. Sve se u meni lomi a smiješim se, jer sam mu obećala da ću kad mi je najteže nositi osmjeh koji je neizmjerno volio ili makar samo tako govorio.

[happydreamerland]

Da li će ikada prestati ovo prokleto sada?

Da li će se ikada pojaviti Sunce na prozoru vječite, proklete tame?

Da li ću još jednom, ponovo, ugledati svjetlost tvojih očiju?

Da li ćeš sljedećeg puta moći da mi obećaš da me nećeš više napustati?

Molim te, na sva ova, prokleta, pitanja

daj ono tvoje sveto DA

potvrdi sve ovo svojim blještavim osmijehom,

svojim bisernim, plavim očima u kojima čuvaš prokleto more neisplakanih tvojih i

naših, svetih suza!

Pomiluj me, ponovo, svojim umirujućim, melodičnim glasom kroz koji, jednom riječju pričaš svoju, prokletu, životnu priču.

Daruj me, još samo jednom, svojim svetim zagrljajem, zadrži me u svom naručju, zaključaj me i ne idi više nikad!

[happydreamerland]

Čudna sam

Volim drugačije i izazivam intrige kod drugih

Volim bubnjeve, udaranje palicama po njima i na taj načim pražnjenje mog praznog tijela

Volim i motore onako ekstremne

Snažne

Bučne

Moćne

Voljela bih i da su ove njihove osobine moje

Da sam moćna

Bučna

Snažna, ali ne

Nijesam

Ćutim

Naprsla sam iznutra i nikako da taj lom zaraste

Da postanem moćna

Snažna

Bučna

Do tada, ostaću ovakva, drugačija, čudna sa sve širokim farmericama

Razbarušenom kosom

Lažnim osmijehom

Umiljatim licem

Bez jakne na najvećoj hladnoći

To je nešto što mi daje snagu i pokazuje da u meni još nešto plamti, nijesam ugašena

Još imam vremena da promijenim sve što želim, da osnujem bend sa prijateljima iako ćemo svirati samo za našu dušu

Još imam vremena da napišem masu poema i pjesama u prozu o sve što me peče i boli

Još uvijek je preda mnom šansa da se ofarbam u zeleno

Još uvijek je moguće da ću sa svojim dragim otići na zajedničko putovanje

Još toliko toga treba da uradim da sredim sebe

I hoću!

Obećavam!

Obećavam!

[happydreamerland]

Oslobodi me okova. Skini lisice sa mojih ruku. Otključaj katanac na mom srcu. Otvori vrata mog svijeta, živi u njemu, ali ako ikad odlučiš da odeš iz tog svijeta, nemoj zatvoriti vrata, neka ostanu odškrinita za tobom, to će u meni gajiti nadu da ćeš se, možda, nekad, vratiti

[happydreamerland]

On, njegov nasmijani lik koji neprestano stoji ispred mog tuznog lica, njegova sjena koja me uhodi i onda kada idem putem srece, i onda kada odem putem tuge, njegovo "Bice dobro!" onda kada mi je bilo najteze, jednostavno, on je sve sto mi je trebalo, sto mi treba i sto ce mi trebati. Medjutim, svakog dana sve vise cujem kako ljudi gube najvise ono sto vole, pa se i ja pocnem plasiti da ne ostanem bez njega. To mi postane opsesija, pa pocnem vristati u sebi i lomiti zidove nedoumica u glavi, tada mi je jedina zelja da je on dobro, tamo negdje, ali da je dobro. Tada pokusam da otvorim zablindirana vrata uma, odem malo dalje od svog srca i da dodjem sebi, sagledam stvari i njihove realnosti, cesto se tako razocaram, jer, dosta onoga sto zelim nije moguce. Tada mi, opet, treba on, ali i on je u tome trenutku nemoguca misija. U istom tom trenutku se sve u meni pocne rusiti, rastavljati na komadice, tada me boli jer znam da necu uspjeti da sve to sredim u sebi, vratim na svoje mjesto, i da umjesto nekog djelica stavim, njega, da je samo, jednostavno, tu, gdje sam ja, uz mene.