laraharlow

[laraharlow]

ROSALÍA - NANA (Cap.9: Concepción [Audio])

[laraharlow]

“I've had a lot of worries in my life, most of which never happened.”

[laraharlow]

Univerzalnost i svevremenost ontologije

Koliko dozivljavamo svoju sadasnjost i stvarnost u datom trenutku? Dozivljavanje oznacava iskusavanje, a potom i upijanje, svim osjetilima.  Svoju - jer tudju ne mozemo. Ali “svoja” znaci da se neminovno razlikuje od bilo koje druge, jedinstvena - individualna kao i sve ono sto mi jesmo, obuhvacajuci sve sto nas je izgradilo u osobe do trenutka u kojem upravo dozivljavamo to na sebi svojstven nacin. Sadasnjost. U kontekstu vremenskih kategorija, i ukoliko uzimamo okvir “sadasnjosti” u linearnoj podjeli vremena, iza koje je proslost, a ispred koje je buducnost - sadasnjost je momentalnost trenutka koji postoji onoliko dugo koliko nam treba da ga percipiramo. (Sve oko toga je proslost ili buducnost). Naravno, postoje i druge kategorije (podjele) vremena, cirkularne, slojevite, kompleksno matematicki izracunate krivulje i teorije metafizicke prirode. Stvarnost. Kao i pojmove dosada, razlicite discipline (fizika, teologija, filozofija) razlicito tumace i pojam stvarnosti. Postoji li objektivna stvarnost? Postoje li objektivne cinjenice (a subjektivne cinjenice)? Je li stvarnost “izvjesnost”, je li stvarnost nedostatak opsjena? Je li stvarnost skup nasih iskustava i prozivljene proslosti koji samo daju kontekst odredjenom provizornom vremenskom periodu? Jedino za sto mozemo reci da je uistinu stvarno je bice - sve ostalo proizlazi iz njega. Svaka stvarnost koju mi kao bica dozivljavamo je nasa verzija stvarnosti, ali mi sami po sebi smo OBJEKTIVNO stvarni (naravno, ukoliko slijedimo svoju vlastitu logiku o stvarnosti, sto je, uzevsi u obzir sve receno, paradoks.) Trenutak je po meritumu zapravo mikrojedinica “sadasnjosti”. Znamo li uopce uistinu sto oznacava “zivjeti u trenutku”? Znamo li definirati, a potom i primijeniti, postulate zivljenja i prisutnosti? Znamo - onoliko koliko smo sposobni rasclaniti svaki pojam, a potom ga i usvojiti, uzevsi u obzir razinu osvijestenosti i potencijal otpustanja svih dosad naucenih mehanizama obrane. 

[laraharlow]

Puno pijem, malo jedem

[laraharlow]

crème de la crème

[laraharlow]

prvi recommended post  fml

[laraharlow]

Epistulae ad Kaznionica u Popovaci

Proslo je puno vremena otkad smo se culi, i postoji puno razloga zbog cega je tome tako, ali zapravo, ne postoji niti jedan. Ako nisi znao, sad ces saznati, obicno izbjegavam situacije koje mi generiraju stres (unheard of), a docim sam ti prestala odgovarati na pisma, pocela sam se i stresirati oko planine zaostataka koja se samo povecavala. I tako udje covjek u jedan prekrasan zacarani krug u kojem se uvijek negdje nalazi ta “obaveza”. Prestala sam ti otvarati pisma jer, stojaznam – mozda se ljutis? Ne da mi se nositi s time. (Dodatno, nisam imala printer doma i nije mi se dalo pisat rukom)  Iz istog razloga ne otvaram postu i mrzim pricati na telefon (u jednom prekrasnom zivotnom obratu Ironije – na poslu moram puno pricati na telefon, a tu u Sirlandiji se sve odvija papirnatom postom). Istinabog, nije me bilo u Sirlandiji vec dobra dva – tri mjeseca, zivjela sam u kuci u Mrdusi Donjoj skupa s T. (na pocetku je bilo divno) i djecom (dok su bila samo nasa, isto je bilo divno), njegovom sestrom (primijeti – tudja djeca) i njihovim starcima koji dodju tamo na ljeto (to me na posljetku i dokrajcilo).

Mislim da ti ne moram posebno objasnjavati zackoljice zivota u jednoj sirokoj, tipicnoj, dalmatinskoj obitelji, ujedno radeci na momente (a pri kraju su se ti momenti rastegnuli u konstantu) iznimno stresan posao u kuci koju dijelis s njima, dosavsi iz sirlandijskog mira i pitomosti. Dakle, work from home uz poprilican kaos oko mene je na kraju doveo do nagomilanih svadja, drame, i naposljetku, jednog tipicnog rasapa atipicnog odnosa. U svoju ofanzivu, mogu reci da sam potpuno nezrelo pristupila svojim frustracijama i prestala cijeniti sto imam u T.-u. Poradi korone, T.-u je kafic u zraku (ne doslovno! Jos), egzistencijalno je neautonoman (izbor je bio ili ja ili starci, ali s obzirom na to da su navodno saznali za nase (ekstra)kurikularne aktivnosti i tu je bilo isto drame, onda sam se partnerski prometnula, kao sto i treba biti – a i zbilja me nije briga, pozdravljam da se makne od staraca). No, to je za jednog muskarca, a pogotovo Dalmatinca, teska PILULA ZA PROGUTATI. Biti kucanica ne mogu ni kucanice, a kamo li T. Ja sam u medjuvremenu, potpuno izgubivsi ikakav mir, red i sklad nuzno potrebne za posao (ako sam ih ikad imala, da, da), postala iziritirano klupko svojih patologija. Ne znam koliko ovo smijem pisati, ali dogodio se jedan shootout u Mrdusi Donjoj, u koji su bili upleteni rodno bliski ljudi i jos jedan nama drag covik. Lik koji je ubijen je T-ov susjed tako da smo se bili maknuli na par dana iz kuce u New York jer smo ipak gospoda.

Iskreno, da me pitas gdje sam bila i sto sam radila, tesko mi je reci, a nije ni bitno. Imam osjecaj da sam stalno bila negdje (radeci po putu / od doma / iz apartmana, ili iz te proklete kuce). Osjecaji ostaju, radnje su prolazne. Druzim se intenzivno s M. Preporucila bih ti, da u kontekstu nekakvog osobnog rasta i razvoja kojeg si sigurno dostigao u zatvoru (blagi osmijeh), jednog dana kad izadjes, popricas s njom. Imam dojam da i dalje cijeni i tebe, i tvoje misljenje. U krajnjoj liniji, cini mi se da je tokom vase svadje ona ipak bila samo klinka. Sad je ipak vjerojatno i zrelija (ako cemo pravo, samo ju je zivot vise pregazio. (Blagi osmijeh). I tek sad ti idem otvoriti pismo. … Da sam bar bila u tom obracunu, mozda sad ne bih prolazila kroz bolove ove egzistencije (skinut cu si Camusa na Kindl, lazem, necu – probat cu malo vise konstruktivno, tipa Junga ili Hesse-a. Vise ne znam ni da li se salim. Ferrante si mi vec preporucio, mozda sam nju trebala citati kao ljetno stivo, a ne jebenog Huysmansa KOJEG JOS NISAM DOVRSILA). Uglavnom, T. i ja smo u kriminalno losem periodu, stalno prekidi, suze, plac, drame, emotivne ucjene, depresija… Eto opet sinoc nisam spavala nego tri sata, izbrisala sve drustvene mreze jer imam PTSP od svega, i tako blize, i tako dalje… Naravno, da nam slucajno ne bi bilo dosadno u nasim monotonim zivotima, T. i L. dolaze u Sirlandiju sad za vikend jer L.-u skola pocinje u ponedjeljak. A T. i ja smo si trenutno na pas mater i izjavio je da ce samo dovesti dijete i odjebati. Moze mu se kad nije njegovo. Tipican kraj tipicnog odnosa. Nije kraj. Ali je “kraj”. Kad pocnem razmisljati da cu prestati jesti samo da priroda odradi moj suicid (naime, da te naucim – aktivni suicid je mega neodgovoran prema djetetu, dok te za pasivni nitko ne moze kriviti per se), onda je kraj. L. je dobro, poceo je biti tipican decko, sto znaci samo Plejstejsn i picke. Dobro ajde, picke nesto sitno, ali vidim da je poceo gledati – a ima i curu koja mu se svidja tu u Sirlandiji. Dosta zna biti agresivan i ljut, i ja cesto razmisljam o tome kako sam ga sjebala i kako sam losa majka (zar si sumnjao). Naravno, rjesenje je da se pasivno samoubijem.

Drago mi je da izlazis krajem godine ili najkasnije u februaru. Bit ce ti sigurno sokantno opet sve to upijati, ali hej, kao sto rekoh, sigurno si mudriji i znat ces cijeniti prave stvari. (namig) Ovo je dobra adresa, pisi i dalje tu – ja sam sada dva mjeseca sigurno tu u komadu. Ili izrezana. HUMOR! P.S. Sretan ti rodjendan! Nadam se da si ga lijepo proveo. Puno zagrljaja ti saljem. Lara