prosaperpedem

[prosaperpedem]

Gost

Stan je prazan, ali Dino kao da osjeti da ga netko čeka u predsoblju. Nije to bilo ništa određeno - ni sjena, ni zvuk, ni upaljeno svjetlo. Samo osjećaj da nije sam. Onaj neugodan trenutak kad zakoračiš u prostoriju i zatekneš zrak netaknut, gust, kao da tjednima nitko nije otvorio prozor.

Stajao je s ključevima u ruci, pokušavajući racionalizirati nelagodu. Nije sklon paranoji, ni nagloj panici. Ima trideset četiri godine, a iza sebe dva kredita, nepreboljeni ljubavni brodolom, posao koji ide nabolje i oca koji leži na palijativi preko trinaest tjedana.

Zakorači u hodnik, zatvori teška vrata za sobom. Cipele ostavlja kako ih skida, jaknu baca preko vješalice, ruksak ispod nje. S lijeve strane kuhinja, naprijed spavaća, desno... desno nesretni zid na kojem je nekoć visjela slika njega i Igora, njih dvoje na Hvaru, nasmijani, zagrljeni, sretni. Slika je otišla prije nekoliko mjeseci, kad je Igor došao po svoje stvari. Rekao je da neće uzimati mnogo, samo ono što je njegovo. Uzeo je i sliku. Nije bila samo njegova.

Ulazi u kupaonicu, pere ruke, ne sviđa mu se muškarac koji ga promatra iz ogledala. Koža - sivkasta, oči - mutne, pogled - potonuo, kosa - masna, prve sijede. Ne može se sjetiti kad se posljednji put osjećalo kao da se nalazio na nekom sretnom životnom kolodvoru. Sve su bile samo stanice za presjedanje, vlak nikako nije dolazio kamo je trebao stići.

***

Telefon je zazvonio iz hodnika. Odlazi, uzima ga bezvoljno, vraća se pomokriti i javlja se preko volje.

- Gospodin Martić? - javio se tih, uplašen ženski glas.

- Ja sam.

- Zovem iz bolnice. Vaš je otac ... - zastala je - ... jutros preminuo. Mirno, u snu.

Dah mu se zaustavio. U glavi je tu rečenicu čuo do sada barem tisuću puta. U tramvaju, u redu na kasi, dok stoji za štednjakom ili s pauze žuri natrag u ured. Majka, sestra, Igor. Nikada anemični glas bolničarke. Dugo se pripremao kako će reagirati. I sad - ništa. Ni suza, ni tuge, ni olakšanja. Spustio se na pod i leđa naslonio na hladne pločice:

- U redu. Hvala.

***

Te večeri nije palio svjetlo. Skuhao je čaj u mraku, sjećajući se kako je majka znala reći da svjetlo noću izaziva nesanicu. Naslonio se na element i gledao u suđe koje nije oprao. Osjeća neobičnu smirenost.

Zatim je netko pokucao na vrata. Pogledao je na sat: 00:08. Učini mu se da možda ipak nije sam. Igor? Povremeno se čuju. Prilazi vratima tiho, oprezno naslanja uho.

- Dino - rekao je glas s druge strane. Bio je... poznat.

Ne odgovara.

- Dino?

- Tko je?

- Otvori. Smrzavam se.

Otvara vrata. Pred njim je čovjek u mornarski plavom fraku, kratke sijede kose i ruku zgrčenih uz tijelo.

- Tata?

Čovjek kima glavom.

- Ne boj se, nadam se da te nisam prepao.

Dini su koljena klecnula, bilo se ubrzalo. Nasloni se na dovratak, zbunjen - sanja li? Poigrava li se razum s njime. Je je šala? Ili je ludilo?

- Rekli su... danas su me zvali iz bolnice. Rekli su…

- Znam, i meni su rekli.

Tišina i nepovjerljivi pogledi.

- Mogu li ući?

Dino se miče u stranu, nesigurno. Otac prolazi kraj njega, zastaje u hodniku, pogledava desni zid.

- Znaš... - nevješto progovori - ako si ti živ... onda tko je... tko je umro?

- Netko je morao - rekao je otac i nasmiješi se gotovo tužno. - Svi nosimo više verzija sebe.

- Ne razumijem.

- Ponekad ni ja. Ne moramo razumjeti sve. Samo mi skuhaj čaj. I daj da prilegnem na kauč. Put je bio dug.

***

Kad se Dino sutradan probudio, muškarac je još spavao na kauču, otkrivenih nogu. Lice mu je sivkasto, ali izgleda zadovoljno. Kao u nekoga čiji je vlak stigao na konačno odredište. Dino im je pristavio kavu, otvorio prozor i osjetio hladan zrak kako mu golica šake. Nije siguran je li sve ovo stvarno, ali ne djeluje ni kao san. I ne osjećala potrebu da si išta razjasni.

Kad se otac probudio, Dino je samo sjeo pored njega i rekao:

- Ostani koliko želiš.

***

Narednih je dana život gledao kao kroz mliječno staklo. Muškarac - njegov otac, ili očeva utvara - nije puno razgovarao. Ponekad bi, hodajući stanom, usput spomenuo stvari koje su se dogodile prije nego što se Dino rodio. O vrtu s maslinom koju su morali posjeći. O starijoj sestri. O ženi koju je volio prije i više od njihove majke. O sobi na tavanu u kojoj su čuvali starudiju, o prvom obiteljskom razgovoru koji se ticao Dine i Igora. Ponekad bi mu Dino dodirnuo ruke, kao da provjerava je li još uvijek ovdje. Trećeg dana, otac je rekao:

- Došao sam jer si me zvao.

- Nisam - reče Dino.

- Ali jesi. Svakim danom kad si bio sam. Svaki puta kada me nije bilo, iako sam bio tu. Svaki put kad si pogledao onaj zid bez slike, kad bi zaboravljao koji je dan.

Dino je pogleda prazan zid i prvi put pomisli kako je bijela boja zapravo slična bolesti.

- A sad? - upita.

Otac se neodređeno osmjehnu:

- Sad više ne moram ostati.

***

Sljedeće jutro, Dino ustaje i pospano vidi da je kauč prazan. Pokrivač uredno složen, šalice oprane, prozori zatvoreni, stan tih.

Na stolu je, na poleđini računa, ostavljena poruka:

 - Drugi me put zovi ranije, onda ne moram umirati.

Presavija je i ostavlja na konzoli za televizor. Odlazi pod tuš, brije se, začešljava kosu i, uz kavu, uzima poruku i foto-album pored nje.

Gleda u fotografije koje su mu do sada očito promicale; dvorište obiteljske kuće, masline, neka žena koju ne poznaje grli mladića pomalo nalik njemu. Pri kraju, slika s Igorom, nastala istoga dana kao i ona koja sad bjelinom nedostaje u predsoblju. Fotografija s ocem, na dan Dinine mature. Na poleđini piše:

- Kad zaboraviš tko si, pogledaj se kako sam te ja gledao.

***

Navečer, Dino će upaliti svjetlo u predsoblju. I ostaviti ga da gori cijelu noć. I tako svake naredne, još godinama.

[prosaperpedem]

Veličina čovjekova ogleda se u reciprocitetu sitnica koje čovjeka mogu razveseliti i zadovoljiti.

[prosaperpedem]

kameje

noćas sam sanjao svojega oca, bio je tirkizni orao monumentalna raspona krila - na leđima me, poput kljuseta, nosio kroz zrak;

visoko, visoko

jedrili smo tako troposferom preko cejlona mirisa prženog šećera kroz stratuse i ciruse sve do sumatre da zviždimo na tigrove

dobro - tata nije, kao orao, mogao zviždati - na tropskom je suncu prijepodneva širio krila i njima lepetao razbacujući okolo perje azurno, perje modro, perje smaragdno

sinoć sam sanjao bio crnu mačku i znao sam da me je ona nekad prije bila rodila

krzno, crni baršun, mirisavo na slatko mlijeko, kapljice kao bijeli biserčići, a na glavi dva tigrova oka, utisnuta nepreduboko - jezikom me svojim nježno lizala po nosu i golicala moje zaklopljene kapke

kimera, mistična zvijer, mitsko kopile krilata oca i majke koja se umiljava, pored nekog kamina, oko nogu neke pomalo poznate starice - daleko od sumatre - daleko i od jave -, tumara svijetom sakupljajući šareno perje, udišući bodro, u potrazi za kamejama i otocima gdje još ima tigrova

[prosaperpedem]

Aurora aequatorialis

Rose, Madame de Marais, jednog je poslijepodneva primila dugo očekivano pismo od brata koji je već više od dvije godine boravio u Francuskom Kongu. Njegova se kolonijalna avantura izrodila iznebuha jednoga jutra 1898. godine, kada je teklićem javio u kuću de Marais kako je prethodne noći doživio snoviđenje o napuštanju Republike i zlatnom usudu na Crnom Kontinentu. Prije polaska na put, Lucien se s obitelji susreo samo jednom. Prolivene su suze, izmijenjeni prisni zagrljaji i poljupci u obraze. Pisma su u početku bila česta, kasnije sve rjeđa. Pismo koje je Rose de Marais primila 18. prosinca sljedovalo je onomu koje je stiglo još u kolovozu. 

3. prosinca 1900. (praskozorje) ███ █████ ██████, Port-Gentil, Gabon, Afrique-Équatoriale Française “Draga Rosette, osjećam da dolazi ono vrijeme o kojemu sam sanjao. Dugo već nad sobom ćutim težak i taman oblak melankolije. Isti onaj oblak koji sam radom odagnao kada je père preminuo. Tada je bilo drugačije, bio sam dječak, █ ██ ██ ████ ████ ████ ██ ██ ████ ███████. Oprostite mi ti i █████ na tome što vam nisam pisao nekoliko mjeseci. Imao sam svoje razloge. Poput majke, ██████ ███████ █ ███. Naša je ██████ nasljedna. Nešto nam je u krvi. Duševno sam loše. Kako su djeca; kako su Auréle, Violette i Blanche? Često žalim što se nikada nisam oženio i imao svoju djecu. Istina je da sam █████ ███ ██ ██████ █████ ██████ █ ████ █████ █████. ██████ ██ ██ ███ ██████ █████ ███████ ████████ ██████, ona ju je nazvala Élie i tvrdi da sam joj ja otac. Ironija je što ne će nositi naše prezime iako je jedina zapravo crna. ██, ██ ████ ███ ██ ███████ pa prelazim na onu nezgodnu stvar koja me je potaknula da se najzad javim. Prethodnih sam nekoliko noći probdio. Razlog je tomu – svjetlost. Aurora. Prava, nisko na nebu, iznad zaljeva i grada. Mislim da silazim s uma. Geografski je nemoguće, logički je nemoguće. Je sus fou! ██ ██ ██ █████ █████ ██ ██ ██ ████████ ███████ polarnu svjetlost, ranije bih ga bio smatrao slaboumnim. Sada se mirim s činjenicom da sam ja slabouman. Ujutro sam se raspitao u gradu, u luci. Dovraga, nitko osim mene ne vidi te blještave zastore žutih, ljubičastih i bisernih čestica koje titraju noćnim nebom i poput usporenih valova lelujaju nada mnom. Osim ██████, a on je napola slijep i nekim se čudom još održava na životu iako za takvim čime više nema nikakva povoda. Vjerujem da u mojoj mahnitosti vidi zrno nade da zapodjene razgovor s nekim tko bi ga pokušao razumjeti, tko ga ne bi ismijavao i psovao, tko bi ga gledao kao ljudsko biće. Moji su dani mračni od oblaka koji me prati, a noći besane od te demonske svjetlosti. Zatvorim sve zasune, navučem teške zastore preko prozora – ali pomisao na tu nadnaravnu pojavu ███ ████████ nagriza moju svijest, i kada zatvorim oči, umjesto tame vidim raznobojne oblake, lukove, paru i korone kako mi pale zjenice ispod kapaka i koliko god ih stišćem, talasanje boja bode me kroz očni živac pravo u centar mozga. Kada za popodnevnih sati uspijem nakratko zadrijemati, javlja mi se opet onaj isti san ████ █████ ███ █ █████ █ ██████. Tama, tama u kojoj vidim sebe koji se približava točki srebrno-zlatne svjetlosti, samotnoj zvijezdi koja je nadohvat ruke beskrajno udaljena. Javljaju mi se u snovima neki ljudi koje tek kasnije srećem. Poludio sam! Možda je vrijeme da posjetim crkvu. Priča se da ovdje neke žene to i dalje rade, ██ ██ ████ ██████████ ███████ █ █████████, možda je Élie stvarno moja i █████ ██ ████ █████ █████ ██ ████ █████ ████ █████ što sam joj upropastio život.  Molim te, Rosette, molite se za spas moje duše.  Novca ne trebam. Dogodine planiram put do Marseillea. Do viđenja, budite zdravi, kada ja već nisam.  S ljubavlju Vaš, Lucien Noiret”

Rose de Marais primila je na Božić, 25. prosinca, pismo adresirano na sebe pod nom d’usage, Rose Noire. Zašto je Lucien svoje zadnje pismo potpisao umanjenicom njihova prezimena, nikad ne će saznati. Ne može ga više pitati – pismo javlja kako je Lucien Roy Noire dana 15. prosinca podlijegao teškim ozljedama koje je sebi nanio – osljepljivanje dušičnom kiselinom koje je dovelo do razvoja sepse i bolne, ali brze smrti. Obdukcija je prenerazila patologa – u Lucienovu tijelu je umjesto krvi bila samo crna žuč. Rose se nadala da je Lucien konačno uspio uhvatiti blistavu zvijezdu koju je sanjao proteklih godina. 1910. shvatit će i zašto je Lucienovo pismo adresirano iz A.-E.F. 

[prosaperpedem]

Pisac-piljar

Pisac-piljar

Ja odvagnem svaku riječ; poneke i više puta. Nekad dam i više nego što tražite. Nekad Vas, pak, zakinem za najbolju robu. Nudim Vam slatko i nudim Vam trpko. I, naravno, ono što zovu zeleno s notom gorkastog klorofila.

  “Opet ćete pola kilograma ovih najslađih? Ali, već su skoro prezrele.” Odvagnem. Deka previše – nema veze, ionako su moje kruške jeftine. 

“Aha, pekmez ćete praviti.” Pametno. On stoji na polici čekajući svoje vrijeme. A na mojim policama, u mojoj smočnici – knjige. Svezak do sveska, svesci na svescima. Nisu slatke. Ja preferiram gorko i kiselo. Ženice i starci koji kupuju kod mene, koje ne vole “plastično” voće i povrće iz marketa, bez mirisa i okusa; oni uglavnom traže slatko. I ja se radi toga trudim da svake godine na mojoj tezgi bude slatkog: krušaka i dunja koje mirišu na djedov stari Stari zavjet. Jagoda i malina što valjda posuđuju svoju boju ljubavnicima u jeftinim prijevodima ljubića iz supermarketa. Muškatne bundeve pravi su hit posljednjih godina. A ja, meni hit nikako da se posreći.

Poslijepodnevni metež pospremanja robe zamijenim, čim dođem kući, spokojnom tišinom u kutu kuhinje. Samo ja i moj butternut-narančast “UNIS tbm de Luxe” pisaći stroj. Kažu mi da je narančast, oni rijetki koji uđu u moj stan – ja to sam ne mogu procijeniti jer sam od rođenja daltonist-akromat. Mmm, mango – egzotika – erotika. Ne, isuviše je jeftino. 

“Daj nešto gorče, ljuće, realnije!” 

Pelin i kulen. Kulen je dobar, sjedne na želudac pa Vas cio dan podsjeća da ste ga jeli. Takvi želim da budu moji stihovi i proze. Da Vam sjednu na dušu i da o njima mislite cijeli dan. 

Loša vremena za nas pisce-piljare. Neminovno ću dogodine uvrstiti u ponudu i pelin, travaricu i šljivu. A ispod tezge – svoje piskarije. Ma, samo da se narod nečime opija.

https://booke.hr/marko-gorsa-crno-bijeli-kvartet/

[prosaperpedem]

Razmišljanja o egzistencijalizmu kao trećem humanizmu

Humanizam, kojega smatram supstratom onoga što će se u svojoj trećoj iteraciji u dvadesetom stoljeću oformiti kao filozofska struja poznata pod nazivom egzistencijalizam, bez boga - ne postoji. Uzmemo li pretpostavku da je revolucionarnost renesansnog humanizma (njegove druge iteracije, nadasve jedine kršćanske u pozitivnom smislu) krilatica "Čovjek je mjerilo stvari.", onda Nietzsche "ubojstvom boga", odnosno prokazivanjem čovjeka koji ga je ubio, potire taj četiristo godina star humanizam i ostavlja otvorena vrata formiranju novog humanizma. Čitajući Gaardera (kako bih možda dobio malo bolji uvid i podsjetnik za čitanje Camusova Mita o Sizifu), na margini sam neke stranice (koju sada naravno, listanjem, ne mogu pronaći), a potaknut, možda nepravedno i neopravndano, Nietzscheovom parolom, zaključio kako se humanizam može podijeliti u tri svoja udarna momenta.

Prvi je od njih antički humanizam. Antička mi je zapadnjačka filozofija, ma koliko ishodnišna bila za razumijevanje daljnjeg umovanja i pisanja, preobuhvatna, zapetljana i, kao rezultat toga, dosadna. Nemam ambicije baviti se njome detaljno jer mi je strana, ali dozvolit ću si arogantno iznijeti svoj stav. IDEJA: Bog je stvorio čovjeka da bi čovjek postojao zbog boga, za boga i radi boga.

Drugi je moment revitalizacije; renesansni humanizam, u sprezi sa kršćanstvom, zanimljivo, upravo istovremeno se javljajući kada se i zapadno kršćanstvo dijeli, kada se distanciraju katolici od reformista ili obrnuto, smatram da se takve podjele uglavnom svode na formu, a da na esencijalnoj razini nema značajnih razlika, ili su pak, paradoksalno, tolike da je formalna podjela samo pucanje zadnje niti što ih je ikada povezivala u zajednički koncept. IDEJA: Bog je stvorio čovjeka radi Boga, za Boga, ali zbog čovjeka.

Treće javljanje humanizma, smatram, ono je što u kontinentalnoj modernoj i suvremenoj filozofiji nazivamo EGZISTENCIJALIZMOM; IDEJA: Čovjek je stvorio boga / Boga radi čovjeka i zbog čovjek. Na takav me zaključak doveo upravo Nietzsche koji je "boga ubio". A ubiti ga je mogao jedino ako ga je prvenstveno sam stvorio. Također, ubivši ga, stvorio je i novu priliku za stvaranje novoga boga. Na pojedincu ostaje hoće li to učiniti ili ne. Moje je osobno stajalište da je takva dilema apsurdna jer je prividna; ateizam, taj koncept onakav kakvim ga pojmim, smatram praktički nemogućim, samim time, ubojstvo boga i njegovo ponovno rađanje / stvaranje, momentalni je čin koji se ciklički događa neprestance, bez velikog čovjekova utjecaja na tu ritmičku promjenu. Teško mi je s toga pojmiti Sartrea i de Beauvior kao "ateističke egzistencijaliste" jer smatram da je sprega vjere (ili religije, u ovom su kontekstu gotovo istoznačni, istini za volju, Kierkegaard, čini mi se, radi distinkciji između individualnog kršćanstva - koje ovdje oslovljavam vjerom - i kolektivnog - koje on, čini mi se, zove Crkvom, a ja religijom) i egzistencijalizma neraskidiva. Egzistencijalizam, kao suvremena jeka humanističkom kriku sa znakom pitanja na kraju, vraća se upravo u obliku jeke odbivši se o stijenu religije. Zato je vjerojatno naglašena, na svakoj stranici Wikipedije i u svakom videoeseju (i, ne zaboravimo tiskane medije, na savkom blurbu na klapni / korici ili biografijici, ukoliko se popularne tiskovine udostoje uključiti tako nešto) upravo odnos egzistencijalista sa religijom u kojoj su odrasli, iz koje su potekli, s kojom su raskrstili ili pak u njoj pronašli smisao. Stali su, eto, u različitim etapama svojega života, i progovorili onda kada je bog bio ili netom ubijen, ili netom oživljen. Pa ipak, bio je, kao ideja, svrsishodan, a svrha je bila objašnjavanje za conditio humana. Bio je ništa drugo do li sredstvo, oruđe, alatka ili funkcija kako bismo li bolje razumjeli čovjeka.

[prosaperpedem]

was bored

painted the wall gold

[prosaperpedem]

Romani pročitani 2023. godine

OK. Potpuno nov teritorij. Dosad na PPP i nije napisan i objavljen ni jedan non-fic tekst. Mislim da je ovaj prvi, poprilično sam siguran. Godina je ovo u kojoj sam na GoodReadsu (planiram izbrisati račun) postavio cilj pročitati 8 romana (OK, knjiga, ali u mojem se mozgu to prevodi kao 8 romana). Tamo negdje, krajem 11. mjeseca, shvatio sam da sam trenutno bio na 7 pročitanih, nakon što sam se mjesecima borio s Thérèse Raquin, a Göstu Berlinga odlučio DNF-ati, jer nisam spreman za nastavak hrvanja s njim. I onda se dogodila eksplozija čitanja u prosincu, slična onoj u aprilu. Pa, zamislio sam ovo kao neku vrstu rangiranja knjiga koje sam pročitao, od najlošijeg čitateljskog iskustva ka najboljem:

Marko Vidojković - Đubre (title tells it all)

Émile Zola - Thérèse Raquin (mučno iskustvo probijanja kroz tekst s kojim se nisam suživio ni najmanje; neke stvari koje sam preskočio za vrijeme gimnazije i studija možda je bolje ostaviti u toj nekoj ropotarnici prošlih vremena; jedini zaključak je možda shvaćanje da je Thérèse kao lik sporedan u romanu nazvanom njezinim imenom; spada u sličnu kategoriju modeliranja ženskih likova poput onoga u Amettea)

Gertraud Klemm - Hippocampus (promašaj na osnovu kombinacije čitateljskih afiniteta i neadekvatnog blurba na zadnjoj korici)

Ray Bradbury - Fahrenheit 451 (hmm, na osnovu dosadašnjih distopija, ova je bila jako lackluster, samo sam mehanički čitao i priča se događala bez da me ikako gotovo išta u njoj doticalo)

Jacques-Pierre Amette - Brechtova ljubavnica (objektivno, dobra knjiga; subjektivno, ne za mene - bojim se da je na onom skliskom terenu mojeg problematičnog gledanja (manjkave) obrade ženske psihologije kao nosećeg motiva teksta, ili sam ja bar to doživio kao motiv - loše obrađen)

M. L. Rio - If We were Villains (pročitao ponesen iskustvom slušanja audioknjige The Secret History, koja bi kao priča na ovom popisu bila navedena ranije, ovaj suvremeniji tekst smatram i boljim, osobno; djelomično i zbog rodne ravnopravnosti među likovima, čiji mi je izostanak u ranije odslušanoj priči zasmetao)

Goce Smilevski - Heloiza, Ili povratak riječi (sjećanje na čitanje ove knjige - ranije spomenuti aprilski spree - je to da je bilo vrlo ugodno čitati je i da je nisam baš ispuštao iz ruku tek tako; ipak, nakon čitanja napomene autora na kraju, dosta frustracije zbog tkanja fikcije u fakciju koliko god je to bilo moguće)

Milan Kundera - Polaganost (slično sa prethodnom, ali i sljedećom knjigom, nekako jedina misao koju imam vezanu uz ovaj romančić jest - uživanje u čitanju)

Susanne Clarke - Piranesi (jako čudno iskustvo u kojem sam uživao, mix misterije, psihologije (djelom i egzistencijalizma, odlično obrađenog kod Friedenhala, Zamjatina i Süskinda), magijskog realizma, liminalnih prostora i dark academie, što god ovo zadnje zapravo bilo - estetika toga nečeg DA mi se sviđa)

Meelis Friedenhal - Pčele (koliko me ispreplitanje fikcije i fakcije kod Smilevskog smetalo, toliko mi je ovdje prijalo - možda zbog forme, koja je kudikamo neopterećenije estetski; sve u svemu, jako dobra knjiga za koju sam mislio da ću je i bolje rangirati, dok nisam shvatio što sam još pročitao u prvom dijelu godine)

Carlos Ruíz Zafón - Labirint duhova (započet 2022.; što napisati još osim Zafón; iako, na listi njegovih knjiga, ne rangiram ga i dalje kao najbolji roman)

Jevgenij Zamjatin - MI (veličanstveno, avangardno, univerzalno relevantni humanizam)

Patrick Süskind - Golub (savršena završnica popraćena suzama; zbog prve knjige s popisa skoro sam plakao od muke, zbog ove sam doslovce plakao zbog katarze, a onda i zbog osobne muke - romančić koji mi je preporučen u sasvim pogrešno vrijeme i neizmjerno mi je drago što ga onomad nisam pročitao; sasvim različito od Parfema, a ponovno maestralno štivo)

Osim ovih romana, smatram da valja spomenuti i prve susrete s audioknjigama, kao i prvi grafički roman, a njih navodim kronološki:

Douglas Adams - Vodič kroz galaksiju za autostopere (bila je audioknjiga za šetnju u nemogućnosti fokusiranja na vizualno čitanje - blago razočaravajuće zbog hypea, priča koja je baš samo svoj sam početak)

Posy Simmonds - Tamara Drewe (simpatično, iako očekivah profiliranje debeljuškastog Glenna kao važnijeg lika no što je na kraju ispao)

Donna Tartt - The Secret History (moglo se to sve ispričati i na puno manje stranica / minuta; sličnog sam mišljenja i po pitanju Thérèse Raquin)

[prosaperpedem]

Motya i Marte

Marte pati za Motyom,

iako Motya ne želi biti s Marteom.

Iako je zbog toga Marte onaj koji raskida

vezu koju, zapravo, on i nije htio raskdati. Marte

je u kurcu. Motya djeluje kao da baš i nije, iako, Marte

baš i nema realan uvid u Motyinu situaciju jer Motya ne govori.

A kad je progovorio, onda Marte raskine s Motyom, iako to i nije htio,

pa onda pati zbog raskida koji je, po Motyi, svakako i bio neizbježna stvar.

[prosaperpedem]

kratko: ljubav, pravljenje beba, roditeljstvo

Ako sam i napravljen iz ljubavi; ako sam i rođen iz ljubavi; ta je ljubav nekad počela jenjavati, kako bi vremenom, najzad, konačno i potpuno nestala. "Ali mi te volimo." "Ali ja tu ljubav ne osjećam." "Ali to onda nije naš, već tvoj problem." Serem vam se na pravljenje djece iz takve ljubavi.

[prosaperpedem]

Muškarac koji povraća cvijeće

Progutao sam bombončić Tic Tac - šareni - tutti-frutti i u trenu shvatio da sam se opet sjebao. Spoznao sam nove, dosad nepoznate boje. Stiglo je proljeće - i sluznica mojeg želudca nije izdržala prijelaz potencijalne u kinetičku energiju klijanja proljetnica - uskoro će moju nutrinu ispuniti pregršt pupova, mladica, listova i latica. A ja cvijeće prezirem. Izaziva mi strašne alergijske reakcije - isprekida disanje, natjera suze na oči, čini me omamljenomalaksalim - na sve to, još je i ružno čim krene venuti. U meni nema plodnog tla - osuđeni smo na početni stadij truljenja već pojavom prvih klica. Unutrašnja tjeskoba uzrokovana bujanjem biljčica koje puštaju korijenje kroz moje meko tkivo; puzavicama koje se isprepliću oko kralježnice - pleter simpatikusa i parasimpatikusa - i izazivaju skoliozu; nesnosan polifoni smrad polena i eteričnih ulja, koji se širi iznutra, tjeraju - neizbježno i prirodno - na povraćanje. Neprirodno - guram prst - nema reakcije. Sekunda. Guram dva - b(l)oom - olakšanje u trenu; grč popraćen prodornim udarom bola, zatim osjećaj olakšanja, ispražnjenja i čistoće. Gledam u to pred sobom. Ljiljani, karanfili, jaglaci, kukurijek, hibiskus, indigoplave i ultraljubičaste hortenzije i poneka potočnica. Simptomatično - ruža i irisa nema, nema ni ovaj put. Bršljanovi su pokidani i stisak koji je zapetljao rebra prsnog koša popustio je - ponovno dišem. Bilješka budućem sebi; sljedeći put zajebi šarene bombone. Izbjegni cvijeće. Progutaj neku gljivu - askomikotske spore možda izluče neki lijek za prevenciju ovakvih psihofizičkih stanja.

[prosaperpedem]

četr's'devet, pepeo

usta puna pepela

prežvakavanje sjećanja

pulmo sinister

i iza njega praznina

još jednom me dodirni 

dok me gledaš - ranjenu

tvoja korotna crnina

prati moju bijelu haljinu

let bez krila

kroz zamiruću stihiju 

let bez cilja

dok dodiri mi izmiču

tvoja sam bila

sad tuđi me nemiri pritišću

bez tebe samo sam iskra

u sumornome sivilu

i grijeh u bijelo obučen

i dalje grijeh je pred bogom 

i moje tijelo sine corde 

ostaje samo grijeh pred tobom

želim udahnuti žar

želim zažariti zrak

ali bez tebe

moje su molitve nijeme

želim opet nas

ja jako želim te sad

al’ uzalud želim

dogorjelo naše je vrijeme

molitve, magije

prazne čini

nakon svega - ma što mi to činiš

mi sada samo smo cinis

bez vatre

bez dima

dok suze mami tvoj miris

bez srca

bez pucnja

okus čađi i baruta

bez krvi

bez da si prvi

moja je napukla aura

moj nimbus nekad je plamtio 

sada samo je pepeo

nadam se da si zapamtio

da samo sa mnom si letjeo

i sad

kad samo pust’ je ostala 

ti me sjećaj se ponekad

valjda bar toga sam dostojna

https://youtu.be/50VPtUpxZW4

https://youtu.be/kj1ak3GhqTU

[prosaperpedem]

Mondo meraviglioso

Bello, o che bello vivere.

Belo. Beskrajno prozračno bespuće beline i u njemu levitiram s tobom. Vibracije naših duša razlivaju se u romantično bledoplavkaste paučinaste dodire kojima nam se dodiruju srca. U ovome divnom svetu nema ničega sem pesme naših duhova. O che bella melodia, o che bel canto. Moja je melanholija zašivena šavovima tvoje euforije i jedino tako imamo smisla. Ti nisi moj svet i ja nisam tvoj. Ipak, nešto sveto jeste u nama kada smo jedno - svetost i svetlost belog univerzuma koji je sadržan u jednom momentu svih naših trenutaka. Alef. Ti si ja i ja sam ti - jedno smo drugome bit. Ishodišna i završna tačka postojanja. Svetkujmo monumentalni monoteizam sveta kojeg živimo sami. Maestro della vita, mostrami dove sono. Jedino ti to umeš. Jedino ja isto mogu uraditi za tebe. Qualcosa per qualcosa, o che bel parto, o che bell' morte. Belo, miriše na pamuk i na rum, o che bello. Naša je pesma himna ovog sveta i sveta pesma kosmosa u kojemu ne postoji mrak. Samo belo, samo ti, i samo ja.

I samo bello; o che bello!

[prosaperpedem]

[prosaperpedem]

00:00

novi život – nulti sat ruke grabe me za vrat i crn i bijel – ja – mulat u meni se vodi rat mijene ja sam akrobat samom sebi polubrat crno-bijelo – moj inat sebe starog duplikat nov je život – plagijat poznat stranac – nulti sat  

[prosaperpedem]

Minijatura III

Topao zagrljaj vode. Trinaest minuta (otprilike) potopljena u vrućoj vodi, osim lica. Ovo nije zdravo za moju kosu. Kutikule se otvore, onda se kosa duže suši, isuši i bude slamnata. Ipak, vrijedi. Zagrljaj, ma kakav bio, ipak je zagrljaj. Bilo bi ljepše da me grli neko drugo biće. U nedostatku istog, dobra je i topla voda. 

[prosaperpedem]

https://booke.hr/marko-gorsa-crno-bijeli-kvartet/