#brzojav | Explore Tumblr posts and blogs

mentalnahigijena · 3 years ago

Photo

Austrougarski protektorat nad Srbijom 3. Istok je 13–25. Avgusta donio uvodnik u kojem je pisao o nepopularnosti vlade grofa Tisze Kolomana, o šovinizmu i korupciji državnog aparata u Mađarskoj, koji je polazište za mađarsku državnu politiku. Srpska manjina u južnoj Mađarskoj opisivala se kao lojalna ali izložena ugnjetavanju, pa vlada neprestano nastoji pomađariti srpske škole i smanjiti srpsku crkvenu autonomiju. Pisac članka je istaknuo da Srbija ne ovisi o Mađarskoj i da neće trpiti da se Mađarska miješa u njezinu unutarnju politiku. On je zamjerio i austrijsku politiku velike sile prema maloj Srbiji. Knez i zvaničnik Pregled rada Skupštine i štampe daje sliku Srbije kao mlade demokratije i u tom smislu odudara od slike koja se čita u srpskoj historiji koja Milana prikazuje kao nedemokratskog vladara a njegovu vlast kao ugnjetačku, vezanu za Austro–Ugarsku, iako se nigdje ne čita da je Srbija bila austrougarski protektorat, a ona je, kako naprijed pročitasmo, priznala austrougarski suverenitet. Vasa Čubrilović npr. opisuje Milana kao konzervativca koji glavne neprijatelje vidi u Austriji i Turskoj, vezuje se s mađarskim revolucionarima, ide za stvaranjem Jugoslavije, ali Jugoslaviju vidi ne kao ujedinjenje nego prisajedinjenje. Iz analiziranog materijala vidi se da je Milan bio sve ne neprijatelj Austro–Ugarske. Srpska štampa jasno je predlagao velikosrpska rješenja. Sad ćemo prikazati i analizirati njegove odnose s austrougarskim zvaničnikom barunom von Herbertom, a i odnose Herberta s austrijskim ministrom vanjskih poslova grofom Andrássy Gyulom, a kasnije barunom Haymerleom. Herbert je posebno budno pazio na odnose Srbije i Rusije, pa je 15. Januara 1879. brzojavio u Beč da su vijesti o sklapanju školske konvencije Srbije i Rusije glasine, što je doznao od Avramovića, glasnogovornika ministra Jovana Ristića. Ruski se ipak uči kao izborni predmet na Velikoj školi i u djevojačkoj školi. Njemački i francuski uče se, ali kao obavezni predmeti. Isto tako je bez osnove vijest da je Srbija dala koncesiju za gradnju željeznice s nekom ruskom firmom. Ristić je, međutim, tražio od Skupštine odobrenje zajma za trasiranje željeznice kroz novostečene krajeve prema Solunu i Carigradu. I u Njemačkoj je izazvalo negodovanje Ristićevo opiranje priključenju Srbije austrougarskoj željezničkoj mreži. U Berlinu se smatralo da je to posljedica ruskih savjeta. o čemu je Herbert izvijestio Beč 5. Maja 1880. Ristić je napokon u Junu 1880. ipak proveo u djelo sporazum s Austro–Ugarskom o željeznicama, ali je ostalo pitanje o koncesiji za gradnju tih željeznica u Srbiji. Pitanje je bilo hoće li željeznice graditi država ili neko privatno preduzeće. Dana 2. Februara 1879. Herbert je pisao Andrássyju o posjetu Milanovog ujaka pukovnika Lascara Catargija, Rumuna po rođenju, ali srpskog državljanina, koji se upravo vratio iz St. Petersburga gdje je bio zbog imovinskih stvari kneginje Natalije kod najviših osoba Rusije. Catargi mu je, iako ga Herbert nije ništa pitao, govorio o svom susretu s ruskim generalom Černajevim u Jagodini koji je pred dva mjeseca poslao knezu Milanu brzojav iz Pariza o gradnji željeznica. On je putovao u Bugarsku i Carigrad preko Srbije i želio se sastati s Milanom. Govorio je s njim, ali Milan nije imao razumijevanja za nj. Milan i Catargi zapravo su Herbertu polagali račune. No, diplomatski dodiri kneza Milana s carskim dvorom još su bliski iz čega se da zaključiti da Rusija ima neke namjere na Balkanu i da za to treba Srbiju pa Černajev zbog toga putuje po Srbiji i Bugarskoj, možda da bi skupio dragovoljce za ustanak u Rumeliji i Makedoniji. Herbert je 5. Februara 1879. javljao i o novim diplomatskim predstavništvima Srbije u Ateni, Berlinu, Londonu, Parizu, St. Petersburgu, Rimu, Cetinju i Bugarskoj, pisao je ko će sve pokriti ta mjesta. Pukovnik Sava Grujić dolazio je u obzir za zvaničnika u St. Petersburgu jer je tamo studirao i dobro znao ruski, ali ga Milan smatra previše liberalnim. Već 5. Feb. 1879. pisao je Herbert o razgovoru s Ristićem koji je na Andrássyjev savjet trebao uvjeriti Milana da odustane od namjere da se proglasi kraljem. Nije uspio, Milan je odgovorio da to očekuje srpski narod, a to mora biti s obzirom na slavnu srpsku povijest. Rumunija se zanimala kako će Porta primiti da Rumunija postane kraljevina i hoće li je priznati. Ako Rumunija postane kraljevina neće se moći spriječiti da to postane i Srbija. 8. Aprila 1881. prišapne Herbertu Aymerleu da će se Srbija ipak proglasiti kraljevinom, što ništa ne znači osim što će Milan kao rumunski Carol dobiti viši naslov, ali će morati tražiti i više novaca za dvorsku dotaciju. Dana 26. 02. 1879. pisao je Herbert da je u Beograd došao francuski ministarski rezident barun des Michels i predao akreditive Republike Francuske srpskom dvoru. On je kazao Herbertu da će se u odnosima sa Srbijom priklanjati mišljenju Francuskoj bliskih zemalja, kao što su to Engleska i prije svega Austro–Ugarska, da Francuska u Srbiji ima samo posve općenite interese. Dok je Francuska bila spremna formalno priznati Srbiju, talijanski diplomat conte Joannini kazao mu je da će je Kraljevina Italija priznati tek kad Srbija riješi jevrejsko pitanje u Skupštini. To je tražio i Herbert, pa engleska diplomacija. Ristić je, kaže Herbert 29. 01. 1880, bio protiv emancipacije Židova, ali Herbert je znao da je njegov utiecaj opao i da neće dobiti na parlamentarnim izborima. Za srpskog zvaničnika u St. Petersburg ide senator Protić. Ispituje se St. Petersburg je li s tim saglasan. Pukovnik Catargi još je u u St. Petersburgu i trudi se da dobije neko zvanično mjesto. Dana 2. Aprila javio je da na Cetinje ide knežev ađutant Anđelković koji će nastojati popraviti odnose Srbije s Crnom Gorom koji su loši zbog suparništva dviju kneževina i velikog nepovjerenja među njima. Uspostava odnosa među njima ipak je potrebna, posebno zbog mogućeg daljnjeg napredovanja austrougarske vojske na Balkanu. Šire se vijesti da Milan nastoji dobiti bugarsko prijestolje. U tim stvarima posreduje Ristić. Čini se da je to razlog zašto je general Černajev putovao u Srbiju i Bugarsku. Herbert je mislio da nije umjesno da Srbija uspostavlja odnose sa zemljom koja još nema uređenu vladu. Tada su izbila neslaganja s Bugarskom zbog nekih zemalja koje je držala Srbija, a Bugarska ih je tražila, posredovao je ruski zvaničnik i Ristić pa je u tom pitanju trebalo odlučiti komisija za razgraničenje. Herbert je opet pisao 16. 04. da za prolaz austrougarske vojske preko srpskog teritorija nije potrebno ni pitati dopuštenje kod srpske vlade. Dan poslije pisao je da srpska vlada očekuje dolazak bugarskog kneza da uspostavi diplomatske odnose s Bugaskom, pa Milan odustaje od svojih zahtjeva za bugarskim prijestoljem, to više što je Rusija vezana s Bugarskom koja želi pripojiti istočnu Rumeliju. Bugarska ipak malo očekuje od ruske zaštite. Onda je 21. 05. Herbert javio o posjetu turskog zvaničnika Sermed Efendije koji će po svom stupnju biti doajen diplomatskog kora što će potisnuti ruskog zvaničnika. Potom je 29. Juna pisao Andrássyju o uspostavi slobode štampe u Srbiji. Ristić ga je uvjeravao da u Srbiji više nema cenzure pa vlada može nadzirati samo one članke koji se pojavljuju u službenim vladinim novinama. Ristić je to isto nekoliko dana prije kazao i engleskom diplomatu. Potom se Ristić tužio na način kako bečko novinstvo piše o Srbiji. Herbert je pisao o slobodi austrijskog novinstva kakve nema u Srbiji.Herbert je predbacio Ristiću ispade Istoka protiv Austro–Ugarske što po njegovom mišljenju nije bilo dopustivo. Vlada je trebala ostvariti neki uticaj na štampu u Srbiji. Ristić na to nije odgovorio, a zatim je spomenuo srpsku štampu u Banatu i članke koje u Srbiji objavljuju Srbi iz Banata, a upravo ti članci smetaju Herberta. Herbert je završio tako da će ubuduće pratiti pitanje Istoka. Vrlo brzo, 29. Juna, Herbert je javio u Beč da je urednik Istoka bio dvije sedmice odsutan i da se upravo vratio. Već u Februaru 1880. Skupština je izglasala izmjene zakona o štampi kako je to želio Herbert. On je preko sekretara ambasade (Legationssekretär) Pintera pratio rad skupštine pa je 3. 02., javljao da se spremaju zakoni o bankarstvu, oporezivanju piva, podizanje carine na uvoz vina, podmirenje državnog duga, što se Herbertu nije sviđalo pa je najavio podizanje carine na uvoz svinja iz Srbije. On je tu dolazio u sukobe pa su se u Skupštini čuli povici: je li to naša nezavisnost? U Skupštini je bilo nezadovoljstva i zbog otplate ratnog duga, zbog srpskog učešća u otplati turskog duga prema Berlinskom ugovoru, čulo se u Skupštini da je Srbija tim ugovorom kupila svoju zavisnost, povećana je za 1/4, ali je na svoja leđa uzela mnoge terete. Tako je jačala opozicija koja je dugim govorima nastojala usporiti rad Skupštine i donošenje odluka.

0 notes

balkantimes · 5 years ago

Text

Ubojstvo milijun Filipinaca najmračnija je tajna SAD-a

Istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, za koje se vjerovalo da će SAD-u donijeti prevlast na Pacifiku, no taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima postoji samo natuknica da je postojao.

Anri Paravić

Španjolsko-američki rat iz 1898. godine, koji je trajao samo tri mjeseca, zauzima važno mjesto u povijesti, popularnoj kulturi i obrazovnom sustavu Sjedinjenih Američkih Država. Napisano je na stotine knjiga i snimljeno na desetak filmova o požrtvovnoj borbi američkih vojnika koji su se borili za oslobođenje Kubanaca od španjolske kolonijalne vlasti. Na gotovo mitski status uzdignuti su Rough ridersi (Grubi jahači) koje je predvodio budući američki predsjednik Theodore Roosevelt, a bitka kod San Juana u kojoj su oni izvojevali pobjedu, postala je središnjom točkom tog rata. Kako to s mitovima obično ide, većina događaja, za potrebe dnevne politike i kasnijeg mobiliziranja i educiranja nacije, u potpunosti je izmišljena.

Amerikancima kao ideja vodilja za rat sa Španjolskom nije služilo nikakvo oslobađanje potlačenih Kubanaca, nego su ih vodili čisto ekonomski i geopolitički razlozi. Sjedinjene Države u potpunosti su zagospodarile svojim teritorijem, tako da više nije moglo biti velike ekspanzije na Zapad, ni naseljavanja doseljenika uz popratno protjerivanje domicilnog indijanskog stanovništva. 1893. godine dogodio se i slom burze te je bila potrebna hitna akcija kako bi se konsolidiralo stanje i oči se nacije uprle u drugom smjeru. Španjolski imperij na izdisaju koji je u svojim rukama još uvijek držao Kubu bogatu šećernom trskom, bio je očigledna meta.

Na Kubi je u to vrijeme plamsao ustanak protiv Španjolaca što je bila još jedna olakotna okolnost. Kao povod za rat iskorištena je još do dana današnjeg nerazjašnjena eksplozija na američkom bojnom brodu USS Maine koji je potonuo u havanskoj luci. Za to su optuženi Španjolci i američke trupe su se uz nezapamćenu pratnju tadašnjih medija, iskrcale na Kubu. Slabi Španjolci, bez mogućnosti da im iz udaljene domovine stigne ikakva pomoć, unaprijed su bili osuđeni na propast pa su pružili dosta mlak otpor. U samoj bitci za brdo San Juan, Rooseveltovi jahači, koji zapravo nisu ni bili jahači, budući da su im konji ostali na Floridi, jedva da su i sudjelovali te su imali samo jednog poginulog, violinista Theodora Millera, zeta Thomasa Edisona, a on je stradao od prijateljske vatre. Brdo koje se izvorno zvalo Cattle Hill (Kravlje brdo) zapravo su zauzeli Buffalo soldiersi, crni vojnici američke vojske. No, domaćoj publici željnoj, avanturističko-romantičarskih priča nisu mogli biti servirani crnci kao junaci nego je stvoren mit o Rooseveltu i njegovim neustrašivim junacima, a neglamurozno ime Kravljeg brda promijenjeno je u San Juan, što je zvučalo mnogo prikladnije. U tom kratkom ratu koji se zapravo može nazvati malo snažnijim puškaranjem, Amerikanci su izgubili tristotinjak vojnika, a Španjolci oko sedamsto. Kuba je postala prekomorski teritorij Sjedinjenih Američkih Država, a državni tajnik John Hay je po okončanju sukoba slavodobitno izjavio: ‘Bio je to divan mali rat’.

Tajni rat

No, istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, a taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima samo postoji natuknica da je postojao. Na Filipinima je već 1896. godine domaće stanovništvo diglo ustanak protiv kolonizatora, no kako su sve snage uložili u borbu s revolucionarima na mnogo bogatijoj Kubi, Španjolci su uspjeli postići dogovor s filipinskim vođom Emiliom Aguinaldom kojem su isplatili četiri milijuna dolara u današnjem novcu, dali amnestiju njegovim vojnicima i obećali ograničenu autonomiju Filipina. Bogati Aguinaldo koji je bio kineskog podrijetla, udobno se smjestio u Hong-Kongu gdje ga je zadesila neočekivana sudbina.

Po izbijanju španjolsko-američkog rata, oči američkog predsjednika Williama McKinleya i cijele njegove vlade bile su uperene na Kubu te nitko na Filipine nije ni pomišljao. Taj propust uvidio je pomoćnik ministra mornarice Theodore Roosevelt pa je, prije nego što je otišao na Kubu sa svojim jahačima u odsustvu svog pretpostavljenog koji je bio u bolovanju i bez ičijeg znanja, naredio pacifičkoj floti da krene na Filipine. Ratna eskadra je iz Hong-Konga pokupila bivšeg ustaničkog vođu, sadašnjeg bogataša Emilia Aguinalda, a američki komodor George Dewey mu je obećao da će biti novi predsjednik samostalne filipinske republike. Nepovjerljivi Filipinac tražio je pismenu potvrdu te izjave, na što mu je Dewey odgovorio da riječ američkog časnika vrijedi više nego stotinu potpisanih papira. Na putu prema Filipinima američka eskadra se zaustavila pokraj pacifičkog otoka Guam koji je bio u španjolskom posjedu. Iz krstarice USS Olympia ispalili su hitac kojim su Španjolce pozvali na predaju. Na iznenađenje Amerikanaca do njihovih brodova je u kanuu doveslao španjolski guverner Guama koji uopće nije bio svjestan da je u ratnom stanju te se zbunjenom Deweyu ispričao što nema granata da uzvrati počasni hitac.

Interes za Filipine

Po zauzimanju Guama Amerikanci su nastavili prema zaljevu Manile gdje je bila usidrena španjolska flota. Kada je vidio dolazak Amerikanaca, španjolski admiral Patricio Montojo, svoju je zastarjelu flotu od pet krstarica i pomoćnih brodova koji su odavno bili zreli za rezalište, nasukao uz obalu kako bi spasio čim više života svojih mornara. Neravnopravna bitka ubrzo je okončana, a od Montojeve flote su ostale samo plamteće olupine dok su Amerikanci imali jednu žrtvu, glavnog strojara s patrolnog broda USS McCulloch koji je uslijed pretjeranog uzbuđenja dobio srčani udar i preminuo.

Tek kada je komodor Dewey poslao brzojav o svojoj pobjedi, u Washingtonu su se zainteresirali za Filipine. Uvidjeli su da će im u ruke bez puno muke pasti strateški teritorij s kojega mogu kontrolirati Pacifički ocean i otvoriti trgovinske putove prema Kini i samim time postati globalna sila. Stoga su odlučili na Filipine poslati i kopnene snage.

Slika 1: Emilio Aguinaldo vodio je ustanak protiv Španjolaca na Filipinima

Prije napada filipinski vođa Aguinaldo se iskrcao na obalu te ponovno podigao ustanak. Ispričao je svojim vojnicima da iza njih stoji Amerika koja će ih podržati u borbi za slobodu te je u kratkom vremenu oslobodio cijele Filipine osim Manile u koju su se sklonili svi Španjolci. Kolonizatori se nikako nisu htjeli predati ustanicima bojeći se odmazde, pa su počeli tajne pregovore s Amerikancima. Aguinaldo je od Dewyea, koji je zbog uništenja španjolske flote promoviran u admirala, uzaludno tražio da sa svojih brodova bombardira španjolske položaje u Manili te da prizna novoproglašenu filipinsku republiku. Admiral je nesretnom Filipincu stalno ponavljao da čeka kopnene trupe kada će se riješiti svi vojni i politički problemi, no istina je bila potpuno suprotna. U Washingtonu su Filipince smatrali rasno inferiornima, te im ni na kraj pameti nije bilo omogućiti im nezavisnu republiku. Kada su stigle američke kopnene snage, prema prvotnom dogovoru sa Španjolcima inscenirana je lažna bitka nakon čega su se ‘branitelji’ Manile predali. Tada je admiral od filipinskog vođe zatražio da njegove snage predaju oružje te da će američki vojnici osiguravati red u zemlji dok se ne održe slobodni izbori.

Brutalna mučenja

Auginaldo je nanjušio prevaru i odbio predati oružje, na što su Amerikanci žestoko reagirali. Ponovno su naoružali zarobljene Španjolce i s njima krenuli u bespoštednu borbu s Filipincima i pokazali se mnogostruko surovijima nego što su kolonizatori ikada bili. Palili su selo za selom, a stanovništvo nemilice trpali u koncentracijske logore u kojima je zbog loših higijenskih uvjeta smrtnost ponekad bila i stopostotna. Kako američki vojnici Filipince uopće nisu smatrali ljudima, učestali su bili krvavi masakri, pa je tako vojnik Freddie Sweet pisao svojoj djevojci: ’Ovo je kao lov na zečeve u Utahu, samo zečevi nekad pobjegnu, ali Filipinci nikada’. Jedan od najčešćih načina likvidacije civilnog stanovništva bio je utjerivanje seljana u klance koje bi potom razorili topničkom paljbom.

Kao način mučenja Amerikanci su razvili metodu lijevanja vode preko krpe zatočeniku u usta, a ta metoda je i danas u širokoj upotrebi. Unatoč silnim represalijama, Filipinci su pružali žestok otpor Amerikancima, tako da se i u Sjedinjenim Državama počeo javljati pokret protiv rata. Tako je književnik Mark Twain pisao da je rat u Filipinima ubio američke ideale o demokraciji, dok je vojnike nazivao ubojicama u uniformama koji se ponašaju kao da su na produženom lovačkom pikniku. Twain je zahtijevao da se američke snage odmah povuku s Filipina i da se zemlji dopusti nezavisnost. Bilo je i drugih protivnika kolonizacije Filipina, no ti nisu bili motivirani humanitarnim razlozima nego strahom da će se u Ameriku doseliti mnoštvo ‘niže vrijednih majmunolikih divljaka’. Većina Amerikanca uopće nije znala kao Filipinci zapravo izgledaju pa ih je domaći tisak opisivao kao neodgovorne crnce koji se bore protiv napretka i civilizacije koju su im donijele Sjedinjene Države.

Milijuni žrtava

Tek kada su zarobili vođu ustanka Aguinalda, otpor ustanika je oslabio, a predstavnici filipinske Prve republike, koju nitko nije priznao, potpisali su kapitulaciju nakon tri godine žestokih borbi i stradanja. Iako je Prva filipinska republika potpisala kapitulaciju, borbe pojedinih gerilaca nastavile su se do 1913. godine. Povjesničari računaju da je u tom trogodišnjem ratu život izgubio svaki deveti stanovnik Filipina, a ukupan broj se procjenjuje na više od milijun žrtava dok Amerikanci službeno tvrde da je smrtno stradalo ‘samo’ dvjesto pedeset tisuća ljudi. Amerikanaca je poginulo oko sedam tisuća, a kako su se obračunavali uglavnom s nenaoružanim civilnim stanovništvom tri četvrtine od tog broja su podlegle posljedicama zaraznih bolesti.

Filipini su poput Kube postali američki prekomorski posjed, a budući da je postao ikona borbe za neovisnost te ga Amerikanci nisu htjeli pretvoriti u mučenika, vođa pobunjenika i prvi predsjednik nepriznate filipinske republike Emilio Auginialdo neko je vrijeme ostao u kućnom pritvoru. Ponovno se novčano nagodio s novim gospodarima kako ne bi narod opet dizao na pobunu, a umro je 1964. godine u svojstvu doživotnog člana Državnog savjeta Filipina. Tijekom svoje vladavine koja je trajala do 1946. godine, Amerikanci su na kršćanstvo preobratili gotovo sve stanovništvo, a povijest i kultura domicilnih plemena na filipinskim otocima potpuno je marginalizirana. Poslije Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su se nominalno odrekli statusa kolonijalne sile te su priznali neovisnost Filipina koji su ostali čvrsto vojno, politički i gospodarski vezani uz Sjedinjene Američke Države koje i dan-danas na njihvom tlu drže više vojnih baza s nekoliko tisuća vojnika i pomoćnog osoblja. Iako su i danas na neki način ovisni o Amerikancima, Filipinci kao dan državnosti slave datum osnivanja Auginaldove republike.

Izvor

#amerika #azija #balkantimes #war #rat

0 notes