#pagansky | Explore Tumblr posts and blogs

mentalnahigijena · 3 years ago

Photo

EKSTREMNI DESNIČARI ILI PATRIOTI? "Azov" - sporna pukovnija iz Mariupolja Lučki grad Mariupolj na jugoistoku Ukrajine je jedno od najvećih bojišta u ruskom ratu protiv Ukrajine. Tamo se bori i sporna pukovnija "Azov". Što treba o njoj znati? Kratak video prikazuje ekran u ukrajinskom vojnom vozilu. Pretpostavlja se da se vozi kroz seosku oblast. Vanjska kamera prikazuje oklopno vozilo s bijelim slovom „Z" - simbolom ruskih trupa u Ukrajini. Čuju se tupi pucnji, koje ispaljuje navodno rusko vozilo. Video je u ponedjeljak na svom kanalu na Telegramu objavila ukrajinska pukovnija „Azov", i navodno pokazuje lučki grad Mariupolj na Azovskom moru. Borci „Azova” su u roku od jednog dana uništili ukupno tri ruska oklopna vojna vozila i četiri oklopna transportera, kao i „mnogo pješadije”, navodi se u saopštenju pukovnije. „Azov” je u utorak objavio i fotografiju mrtvog čoveka u uniformi i javio da je riječ o ruskom generalu. No, sve ove navode je teško provjeriti. Uz glavni grad Kijev i drugi po veličini grad Harkov, Mariupolj je jedno od mjesta u Ukrajini gdje Rusija posebno brutalno vodi rat protiv Ukrajine. Grad, s oko 500.000 stanovnika, od početka Marta je pod opsadom i žestokim bombardiranjem. Nema ni struje ni vode, a zalihe hrane su oskudne. Ukrajinski nacionalisti koji govore ruski Sjedište pukovnije „Azov” je u Mariupolju. Ona je u sastavu Nacionalne garde i stoga podređena Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ima reputaciju jedne od najpoznatijih, posebno dobro obučenih, ali i jedne od najkontroverznijih jedinica. „Azov” su naime osnovali ultranacionalisti, a njeno postojanje Rusija, između ostalog, navodi kao izgovor za svoj rat protiv Ukrajine. „Azov" je formirana u Maju 2014. godine kao dobrovoljački bataljon u gradu Berdjansku, također na Azovskom moru. Neki borci su ranije igrali ulogu u protestima opozicije u Kijevu kao dio takozvanog „Desnog sektora", neznatne, ali aktivne grupe ukrajinskih desničarskih ekstremista. Jezgro potiče iz istočne Ukrajine, govori ruski i najprije se zalagalo za jedinstvo istočnoslovenskih naroda: Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca. Neki su došli s nogometne huliganske scene, drugi su bili aktivni u marginalnim nacionalističkim krugovima. „Azov” je od početka bila sporna i zbog svog grba (tzv. vučji anđeo), koji liči na izduženi kukasti križ, no za koji pripadnici pukovnije kažu da ga ne treba shvatiti kao simbol nacističke Njemačke, već kao stilizirana slova N i I, što označava „nacionalnu ideju". „Vučji anđeo ima radikalnu desničarsku konotaciju, to je paganski simbol koji su koristili i SS-ovci", kaže Andreas Umland, stručnjak iz Stockholmskog centra za istočnoeuropske studije, u intervjuu za DW. „U Ukrajini, međutim, stanovništvo to ne vidi kao fašistički simbol." Podjela na vojni i politički dio Osnivač i vođa „Azova" bio je Andrij Bilecki, 42-godišnji apsolvent povijesti na Nacionalnom sveučilištu u Harkovu, u istočnoj Ukrajini. Godinama je bio aktivan na desno-ekstremističkoj sceni. U ljeto 2014. „Azov” je bio umiješan sa malim brojem snaga u ponovnom osvajanju Mariupolja od proruskih separatista. Djelovao je kao pukovnija od jeseni 2014. godine, a prema pisanju medija imao je oko 1.000 boraca prije izbijanja rata i vlastitu artiljeriju i tenkove. Tada je kijevska vlada odlučila ultranacionaliste integrirati u državne strukture. 2015. i 2016. se pojavio jedan pokret, političko krilo Azova. Bilecki podnosi ostavku na mjesto komandanta i zajedno s bivšim borcima osniva političku stranku „Nacionalni korpus", koja, međutim, nije zabilježilaikakav izborni uspjh. Bilecki je tada ipak ušao u parlament zahvaljujući direktnom mandatu, ali od izbora 2019. više nije zastupnik. A od početka ruske invazije, kako je sam izjavio, bori se na liniji kod Kijeva. Obuka za strane desničarske ekstremiste? Umland kaže da je mit o „Azovu" nastao i zbog ruske propagande. Bilo je optužbi za pljačku i nedolično ponašanje tokom rata protiv mnogih dobrovoljaca 2014. godine, uključujući i borce „Azova”. O pukovniji su potvrdno više puta pisali zapadni novinari. Pri tom se ona uvijek pokušavala distancirati od optužbi za rasizam i radikalni nacionalizam - s umjerenim uspjehom. U američkom Kongresu 2019. godine postojala je inicijativa da se pukovnija klasifikuje kao „teroristička organizacija". Međutim, to se nije dogodilo. U jednom televizijskom intervjuu Bilecki je demantirao izvještaje da je pukovnija obučavala hiljade muškaraca iz inostranstva, uključujući i one sa Zapada. Govorio je o nekoliko stotina, od kojih su se neki obučavali za "ratne liječnike". Činjenica je da „Azov” godinama održava kontakte s desničarskom ekstremističkom scenom u inostranstvu. Imala je kontakate i u Njemačkoj, navodi se u odgovoru savezne vlade na upit Zastupničkog kluba Ljevice. Andreas Umland navodi važnu razliku između „Azova" i desničarskih ekstremističkih struktura na Zapadu: „Mi obično smatramo desničarski ekstremizam nečim opasnim što može dovesti do rata". U Ukrajini je bilo obrnuto. Prema Umlandu, rat je doveo do uspona i transformacije „Azova” od marginalne skupine (Kameradschaft) u politički pokret. Međutim, njihov uticaj u društvu je precijenjen. Trenutno je samo ruska propaganda zainteresirana za „Azov” u tom smislu. Za većinu Ukrajinaca, ovo su samo borci koji brane svoju zemlju od nadmoćnog napadača. *Dosta Uspješno!

0 notes

dokazatiindukcijom · 5 years ago

Text

Oprosti mi što te nisam primenio

Očeva radionica bila je osvetljena neonkama čija je svetlost, hladna i daleka, kao da nam dolazi sa zvezda daljih od postojanja sveta za kojeg znamo, najprimerenija da ostane i svetli u sećanjima; trepere neonke i danas kad sklopim oči, lipe s one strane venecijanera podrhte na povetarcu tek toliko da vojvođanski uštogljeno pozdrave retkog slučajnog prolaznika jer je nedelja, kao i uvek u mojim sećanjima. Otvorene fioke otkrivaju šareni inventar – kondenzatore, sheme, šrafove najrazličitijih oblika i veličina, namotaje kalaja, te dve lemilice što se puše sa neizostavnom cigarom u pepeljari. Tu su i naravno otpornici, koje sam najviše voleo jer su bili šareni, prepuni boja, kao one jednostavne majice s prugastim motivima koje i dan danas volim. Već sam znao da boje označavaju pojedine veličine otpornosti a da jedna od njih kodira toleranciju. Onaj ± znak koji označava „luft“ koji proizvođač može dozvoliti, ne mora da nacilja baš 100 grama za čokoladu, nisu vage jedini horoskopski znaci. Spajao sam otpornike redno i paralelno, računao bih nove otpornosti jer sam već bio omađijan svetom matematike i tim silnim formulama čiji sam jezik usvajao i pričao, uravnoteživši ga s nepričanjem maternjeg jezika koji je ostao rezervisan za komunikaciju s ukućanima i tada retkim prijateljima. Sećam se da sam se tada pitao kakve veze taj prokleti „plus-minus“ znak ima s rešavanjem kvadratne jednačine, gde se identični simbol javlja. Sasvim usamljen u svetu formula, odnosno prepušten prosvetnom sistemu upokojene Socijalističke Jugoslavije, gutao sam udžbenike različite kakvoće – od onih koji i danas predstavljaju etalon dobro napisanog udžbenika, do nekakvih bućkuriša za usmereno obrazovanje koji bi s formula za tili čas prelazili na druga Lenjina, katkad i na Tita. Želeo sam, kao i svaki klinac, sada i odmah da znam sve, a pogotovu znak integrala koji mi se, graciozan i vitak, uvukao pod kožu.

Počeo sam s fizikom jer je, istini za volju, u udžbenicima fizike bilo mnogo više formula i više računanja. Kretao sam se po pravoj, krugu, cikloidama, klatio se na matematičkom i fizičkom klatnu, oscilovao i talasao što mehanički što elektromagnetski. Uživao sam u elegantnim jednačinama koje bi tajne prirode opisivale na sasvim jednostavan i lako čitljiv način, poput kafanskog aforizma. Puno mi je bilo srce kad su kompleksni brojevi konačno dobili svrhu i za tili čas našli primenu u naizmeničnim strujama, a kad sam stigao do diferencijalnih jednačina mislio sam da ću ovladati svetom. Sve se to odlično uklapalo u moje klinačko pravoslavlje na koje sam sasvim slučajno naišao ali koje me je, kao i svet formula, sasvim obuzelo. Bog u koga sam tada verovao zapravo je bio jedan deistički bog čijoj sam se umešnosti divio – koji je čoveku ostavio na radost da otkriva zakonitosti jednog savršenog mehanizma, jedne ljupke muzičke kutije kakvu je predstavljala priroda za malog Pericu kakav sam bio. Istini za volju, dobri Bog nam je, na radost i žalost istovremeno, podario vazduh - radost što možemo disati i pisati i računati a žalost što ne možemo onako tačno računati kako bismo mogli da nema tog životvornog gasa tako neukalupljivog u formule. Kasnije sam naišao na Pekićev citat koji se poklapa s ovim čudnim razmišljanjem: „ Da nema stvarnosti, kako bi se o njoj duboko i tačno pisalo“.

Ipak sam se vremenom „prešaltao“ na matematiku. Računao sam da je svejedno da li matematika ili neka prirodna nauka – da će mi odlično poznavanje matematike samo pomoći da još bolje poznajem prirodu što je, ako se prepustim jednoj dugoj introspekciji, bilo nešto što me je verovatno najviše zanimalo kao klinca. Tada sam od svih opisa prirode, najviše voleo opis jednačinama. Bože moj, kako sam se samo zajebao u proceni. Što sam više ulazio u matematiku, što sam više drveća sretao, to sam manje šuma video. A bez šuma nije bilo remetilačkog vazduha koji bi kvario lepotu i eleganciju jednačina. Nisam udisao vazduh, bio sam u vakuumu formula koje su bile apstrahovane kao odojčad i, poput malih janičara, nisu se više sećale svoga porekla u prirodi.

Što sam bio bliže „matematici“, to sam bio dalje od prirode. Kada sam se zaposlio na fakultetu koji se bavi obrazovanjem budućih inženjera, bio sam pun nadanja da ću konačno primeniti „tu svoju matematiku“. Kao asistent, podučavao sam nekoliko „analiza“, koje su na glasu kao veoma primenljive oblasti. Usledila su pitanja studenata o primeni silnih apstraktnih koncepata koji su se smenjivali na tabli, na neka sam uspevao da odgovorim ali na ono pitanje koje sam sam sebi postavio – nisam uspeo. Primene video nisam.

Na doktorskim studijama za primene više nisam mario – dokazivao sam teoreme, generalizovao već viđene koncepte, razvijao teorije. I nakon odbrane doktorata, dobio sam čestitku kolege i kratku rečenicu saučešća : „svaka teorija treba da proishodi iz rešavanja konkretnog problema“.

Šta je to konkretno – više nisam znao. I tako sam, čini mi se, zalutao u jednu neobičnu, za ovu svrhu adekvatnijeg prideva sumanutu, ideju da primena matematike – ne postoji!

„Sumanuta ideja“ je termin iz psihijatrije (kod nas se koristio izraz „fiks ideja“ koji ćemo katkad čuti u praistorijskom bumerskom žargonu naših roditelja, ali pošto smo toliko svikli sa engleskim rečima, verovatno je engleski termin delusion i nama najjasniji) . To je zabluda koja nema veze s činjenicama i koju je nemoguće ispraviti pozivanjem na činjenice. To je samo jedna od manifestacija psihoze - psihičkog stanja u kome je doživljaj realnosti poremećen ili izobličen. Termin sam izabrao ne zato što mislim da bolujem od psihoze, ne zato što mislim da rečenica iz prethodnog pasusa s uskličnikom postojanim kano klisurine nije podložna reviziji, već zato što sam do tog zaključka došao iz stanja koje ima sličnosti s psihozom po tome što je u njemu doživljaj realnosti izobličen do neprepoznatljivosti. Ali o tome nešto kasnije.

Prvo sam dužan dati nekoliko disklejmera. Kad politički analitičar kaže „ceo svet“ – misli na ceo zapadni svet, kad Biblija kaže potop koji dovodi do kraja sveta, misli na kataklizmu koja se doista desila a koja je dovela do potopa njima znanog sveta, ali koja je ipak bila lokalnog (regionalnog) karaktera, kad matematičar koji se bavi analizom kaže matematika – misli naravno na deo matematike njemu poznat. Ukoliko čitalac još nije odustao od ovog neplanirano dugog uratka, posebno ga molim za malo strpljenja s narednom rečenicom. „Primena matematike ne postoji!“ – ovo ne izgovara autor koji nije mnogo računao, testirao hipoteze (štaviše, trudio se da bude što je moguće aktivniji u tome, ne samo iz finansijskih razloga), aproksimirao, pomalo i programirao. On se, dakako, uverio koliko taj njegov račun ima primenu u konkretnim problemima prirodnih i tehničkih nauka, koliko komplikovane stvari poput kompeksne analize ili integralnih transformacija rešavaju sasvim konkretne probleme. Pa šta onda znači da „matematika nema primenu?“.

Bez obzira na formalno obrazovanje koje sam stekao kasnije, u matematiku sam zakoračio kao samouki entuzijasta, ali sam ipak sledio put trasiran udžbenicima i zbirkama zadataka iz matematike, pa ću prvo tamo pokušati da nađem „primenu matematike“. Ako preskočimo „paganski“ period osnovnoškolske matematike gde se doista pojavljuju stvarni objekti, sabiraju se jabuke u dve košare, deli se čokolada, meša se kafa u odgovarajućoj razmeri, s tu i tamo pojavom apstraktnijih objekata poput tačke, prave, trougla, ali sve se to ipak može svesti na ono što zovemo „račun“, u „hrišćanskom“ periodu matematike već nema piljarnica, ne meša se kafa u odgovarajućoj razmeri, objekti postaju znatno apstraktniji i, s tim u vezi, sve dalji od svojih inspiracija iz prirode, a jedini vid tekstualnih zadataka ustupaju druge nauke poput fizike. Ali avaj, kad matematika nema vremena da se bakće s masama, inercijama, fluksevima i oscilacijama, tada tekstualni zadaci postaju apstraktni vicevi. I ovaj termin je neobičan, popularizovan na jednoj fejzbuk stranici i, po mom mišljenju, neodgovarajući za pojavu koju opisuje ali odličan za naše potrebe. Umesto objašnjenja, navešću jedan slučajno odabrani apstraktni vic:

Igrali remija zlato, srebro i bakar i u jednom trenutku pita bakar:

-Koliko zlato ima karata?

U čemu je stvar? Počinje se od pančlajna da su genitivi množine jedinice za masu zlata i karte za igru homonimi, i onda se stvara čitav jedan mali svet, uvode se ljudi, životinje, predmeti, samo da bi odigrali svoju ulogu i izveli taj pančlajn. Nije bitno koliko je situacija realna, bitno je da se predstava odigra. Najčešće sam kroz školovanje sretao apstraktne viceve umesto tekstualnih zadataka. Bili su tu homogena tela oblika paraboloida, cisterne konusnog oblika, igrališta oblika pravilnog osmougla ili ambari s krovovima oblika takvog da bi za njihovog projektanta morali pomisliti da se radio LSD-om ili bar duvao lepak 4-5 puta nedeljno. Radi obrade određenog pančlajna – konkretne teme iz matematike, uvode se slovesni i beslovesni objekti poput pomenutih, samo da bi odigrali svoj apstraktni vic.

Naravno, za ovo nije kriva matematika kao takva – za ovo možemo kriviti rđav nastavni program i pravilno zaključiti da bi stvar mogla bila drugačija kad bismo imali ne izlete, već timski rad različitih nauka – fizike i matematike na primer. Plašim se da iskoristim izraz “korelacija” kako bih poštedeo živce prosvetnog radnika koji ovo čita, ali to bi možda moglo biti rešenje. Na prvi pogled.

Umesto izleta doista postoji timski rad, odnosno sinergija. Njutnovi, Keplerovi zakoni, modeliranje – sve vrvi od formula, one jure kao na Hungaroringu (razumete, kao formule jure. Oprostite, uticaj apstraktnih viceva). Eto rešenja! Nažalost, ništa pogrešnije od takvog zaključka.

Nažalost, matematika nije samo skup formula. “Stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša” pa tako i račun. Svoditi matematiku na nizanje formula bilo bi jednako grubo i uprošćeno kao i svoditi je na brzo računanje ceha u kafani. Dugo je već vremena prošlo otkad se matematika uzdigla iz aminokiselinske supe svojih prapočetaka i mnogo je ljudi zaslužno (možda su potrebni navodnici) što smo toliko daleko od njih, gledajući u odnosu na vreme ali i realnost. Ali matematiku ne možemo svesti na niz postignuća matematičara jer ono što ju je odvojilo od aminokiselinske supe prapočetaka je način na koji su ovi matematičari dolaziti do rezultata. Način kojim su ti pioniri razmišljali, a koji se razvijao i razvija se sa svakom dokazanom teoremom i svakim objavljenim radom, naš je metod istraživanja, način razmišljanja o problemu, tj. “majndset”, u žargonu nešto mlađe generacije.

Nemam vrednosni sud o tome što koncepti poput broja ili tačke odnosno prave nisu deo opšte kulture. Ali nemam sumnje da bi jedna odiseja u svet brojeva – prirodnih, celih, racionalnih i realnih, oslobođenih svakog konkretnog realnog uporišta, snabdevenih polaznim aksiomama i pravilima, i u svet tačaka, pravih i ravni gde se nijedan od ovih objekata ne definiše i gde se umesto maltera, mobe i krajiške pesme svet gradi sa svega nekoliko aksioma, pomogla razumevanju ove problematike. Dakle ti svetovi ne postoje a priori – oni se grade. Uzimaju iz prirode ono što je potrebno (“danak u prirodi”) i nastavljaju da žive u svetu u kojem nema berzi, koronavirusne infekcije, Vučića, niti bilo čega što postoji u stvarnosti.

U nadgradnji sveta matematičari polaze od već poznatih zaključaka i vrše generalizacije, gde su im neverovatni marifetluci dozvoljeni koji bi posmatraču odveć ukotvljenom u realnosti izgledali sasvim sumanuto. Ne moraju nadgraditi polazni skup, već im je dovoljeno da ga “presele” u skup koji naizgled nikakve veze s polaznim nema(izomorfan, u matematičkoj terminologiji), pa nadgraditi taj novi. Vodi se računa da zakonitosti važe, vrlo je bitno da se “procedure moraju poštovati”, pre svakog prolaza preko mosta matematičar se mora proveriti da li je prelaz preko mosta moguć (videti “razmena limesa i izvoda”, recimo).

Šta je bitno ? Da zaključci važe, da je teorija generalizovana, da su svi dokazi korektno izvedeni. Da li je važno kako smo opisali prirodni proces? Ne, jer prirodnog procesa nema u svetu s kojim radimo, pa i u našim razmišljanjima o problemima, ambicijama i delokrugu istraživanja. Feedback nije potreban jer postoji vrlo jasan kriterijum šta je tačno a šta netačno.

S druge strane, matematike i te kako ima u modeliranju, pri čemu se upotreba ove reči toliko rabi da se pokatkad izgubi iz vida da je dobar deo fizike – ništa drugo do modeliranje. I odmah treba reći – matematička aparatura upotrebljena za tu svrhu može biti veoma komplikovana (npr. za opis fenomena kvantne fizike). I bez sumnje da te komplikovane jednačine objašnjavaju fenomene koji se potvrđuju eksperimentima. Pa zar nije to prava primena matematike?

U suštini jeste, ako niz formula koji se tom prilikom pojavljuje možemo smatrati za matematiku. Ali ovde se javlja nekoliko problema.

Opet ću čitaoca zamoriti jednom kratkom digresijom i novim disklejmerom koji, na osnovu formalnog obrazovanja, nisam kompetentan dati, ali mogu ga doneti na osnovu neformalnog obrazovanja i intelektualne radoznalosti. Nemojmo gubiti iz vida činjenicu da je model manje-više uspešan pokušaj objašnjavanja stvarnosti i da iz realnosti proishodi ali da nije stvarnost. Njutnovska mehanika koja objašnjava kretanje i koja provereno “radi”, ostaje i opstaje na postulatima koji se, kao i u matematici, ne mogu proveriti i ne dovode se u pitanje. Ključna je razlika u tome što (mi) u matematici od ovih postulata polazimo i od takvih blokova gradimo novi svet, dok je u prirodi svet takav kakav jeste nezavisan od naše volje i indiferentan prema našim htenjima da ga otkrijemo. Stoga je model za mene jedna metafora realnosti koja je u određenom aspektu dobro opisuje – on nastaje od gradivnih elemenata koje smo uzeli iz realnosti, ali koji nastavlja svoj život u jednom prostoru između stvarnosti i apstrakcije.

Ali to je, kao što smo videli, teren na kome je matematika domaći igrač. Tako bi verovatno i bilo kad model ne bi imao prirodnu vezu sa stvarnošću od čijeg praha je nastao. O čemu se radi?

Već sam rekao da je matematika koju koristimo može biti vrlo “ozbiljna” i “teška”, težina mog argumenta da to ipak nije matematika nema veze s ozbiljnošću proračuna koji ćemo vršiti, jednačine koju ćemo rešiti, graničnog procesa koji ćemo izvršiti. Problem je u tome što nakon matematički korektno izvršenog proračuna mi nismo završili posao. Treba proveriti da li se dobijeni zaključak slaže sa stvarnim podacima koji su dobijeni merenjem, eksperimentima i sl. Dakle, sve oni vrline “metamatematike” koje istraživač stiče naučnim radom ne znače mnogo, nauka koja je toliko samodovoljna počeće da zavisi od feedback-a realnosti. Što me opet, oprosti čitaoče na novoj digresiji , vraća na problem modela kao metafore koja može u jednom aspektu opisivati određenu pojavu ali ne mora u svakom. Metafora da je Kosovo najskuplja srpska reč možda dobro opisuje značaj južne srpske pokrajine u svesti srpskog naroda ali ne može objasniti svaki aspekt odnosa između Srbije i njene pokrajine. Tako i model ima svoje granice i to što smo mi proračun izvršili unutar modela nema nikakve vrednosti ako smo omašili u stvarnosti, a što ne možemo znati ako sa stvarnosti nemamo veze. Ovaj vid rasuđivanja umnogome se razlikuje od matematičkog razmišljanja i metoda.

Postoji i drugi problem a koji ima veze sa konkretnom matematičkom aparaturom – naime, ne samo da proračun traži feedback realnosti, ponekad i feedback realnosti diktira proračun – uprošćavajući ga i menjajući već postojeći način zaključivanja. Drugim rečima, ako stvar “šljaka”, možemo si dopustiti malo slobode u proračunu, ne moramo baš svaki uslov proveriti. Ovo je način razmišljanja nesvojstven matematici koga ću najbolje ilustrovati s nekoliko rečenica Pola Diraka iz 1930. godine o famoznoj delta-funkciji:

“Može se reći da je delta neprava funkcija promeljive koja uzima vrednost 0 za sve vrednosti promenljive osim za x=0 kada je beskonačno, no tako da je njen integral jednak jedinici… Uvođenje delta-funkcije neće dovesti do smanjivanja rigoroznosti u teoriji jer se svaka jednačina u kojoj učestvuje delta-funkcija može zameniti ekvivalentnom ali po pravilu složenijom jednačinom u kojoj takve funkcije nema. Stoga je reč samo o podesnoj oznaki”.

Tek je Loran Švarc, dvadeset godina docnije, formalizovao ovu “podesnu oznaku” na korektan matematički način i oživeo je u matematičkom smislu. I ne samo to – upravo je način oživljavanja delta funkcije omogućio da se na matematički korektan način izvedu proračuni koji su se godinama unatrag izvodili bez mnogo brige o matematičkoj rigoroznosti.

Dakle, priroda počinje račun, koriguje ga i na kraju proverava. Znamo da ako hoda kao patka, kvače kao patka i izgleda kao patka, onda je patka. Ali nisam siguran šta se dešava ako ne hoda kao patka, ne kvače kao patka i ne izgleda kao patka.

Da se polako vratimo u šumu, dosta je drveća. Hteo sam da ilustrujem problem “Primene matematike” – zapravo problem kolizije dva načina razmišljanja. Da li to znači da je istraživanje prirodnih zakonitosti besmisleno ? Naravno da ne, modeliranje stvarnosti je najbolji i najgori vid takvog istraživanja, jer je jedini.

Problem je što se matematika toliko udaljila od realnosti (da citiram našu premijerku: “vaše ludilo je uznapredovalo i otelo se kontroli) da su pogledi na svet matematičara i nekog drugog naučnika ne dijametralno suprotni, već neuporedivi.

I za kraj da probam da budem optimista. Ja, kao pojedinac, pokušavam da rešim ovaj unutrašnji konflikt promenom načina razmišljanja.

Ja nemam tapiju na matematičko razmišljanje. Ne mogu govoriti u ime matematike. Moj način zaključanja u matematici bazira se na onome što sam video, pročitao i usvojio, ali to ne znači da je univerzalan. Matematika je ženskog roda i možda “moja matematika” voli formalni pristup i ophođenje po bontonu, ali to ne znači da neka tuđa matematika voli iste manire – možda tuđa matematika peva “bičuj me, Stojane”.

Druga stvar koju pokušavam primeniti na sopstvenom primeru je da, u matematičkom smislu “ne zaboravim ko mi je bio đed”. Da imam svest o tome da bez galilej-njutnovske mehanike ne bi bilo izvoda, ni čitavog jednog sveta matematičkih apstrakcija kojoj sam pridodao mozaik – dva svojih rezultata. Da imam svest da se matematika razvila u ovom pravcu koji je sve dalje od realnosti jer su je tako matematičari razvili i da možda nikad neću saznati da li je to bio jedini put odvajanja ove nauke od aminokiselinske supe prapočetaka. Ko zna, možda svi mi sledimo put jednog rodonačelnika koga je realnost toliko uplašila i zabrinula da je od nje pobegao u svoj svet.

0 notes

preporodbn · 5 years ago

Photo

Paganski obred "Lapot" Piše: Saud Grabčanović U srednjem vijeku kod Srba a i Crnogoraca bio je veoma raširen jedan stravični paganski obred zvani „lapot“, kojim su se oni „po kratkom postupku“ rješavali svojih ostarjelih i beskorisnih roditelja i „skidali ih sa hrane“.

0 notes

crnagorakraljevina · 6 years ago

Photo

PRESVITERI DIOCLEATIS

GESTA REGUM SLAVORUM

Pitali ste me, ljubljena braćo u Hristu i poštovali sveštenike nadbiskupskog sedišta svete crkve Diokleje, kao i mnoge starešine i mladi našeg grada, koji uživaju - kao što se događa među mladima - ne samo slušajući ili čitajući ratove, već i prakticirajući ih, da prevedu sa slovenskog na latinski, Libellum Gothorum nazvan u latinskom jeziku Regnum Sclavorum , opisujući sve činjenice i njihove pisane ratove; uprkos mojim godinama, nalazim se prisiljen, vođen bratskom ljubavlju, da slijedim vaš zahtjev . Ipak, da nijedan čitatelj ne misli da sam napisao nešto osim onoga što sam čuo od naših očeva i starješina čija se autentična naracija odnosi.

I. Dok je car Anastazije vladao u Carigradu, bio je oplođen mnogim drugim krivovjerjem Eutiha, Papa Gelasije je vladao u Rimu i istodobno se ističe u Italiji veoma poznati biskup Germain i Sabin, biskup opsade Canosse, kao i časni Benedikt na Monte Kasinu; pojavio se i narod zvan Goti koji su dolazili iz sjevernih krajeva, plahi i buntovni, čiji su prinčevi bili tri brata po imenu: prvi Brus, drugi Totila i na kraju treći Ostroyllus, svi sinovi kralja Senulalda.

II. Tako je Brus, koji je bio najstariji od ostalih, po smrti svoga oca, sjedio na prijestolju i vladao na njegovom mjestu na rodnoj zemlji. Totila i Ostroyllus su htjeli da postanu poznati, po savjetima i željama svog brata, okupili veliku vojsku i napustili domovinu. Došli su da podjarmljuju pokrajinu Panoniju oružjem i ratom su je preuzeli. Nakon toga su stigli u Templanu u velikom broju.

Tada kralj Dalmatinaca, koji je boravio u velikom i divnom gradu Salone, poslao glasnike sa slovima kralju Istre, tako da podiže vojsku, da vidimo koliko smo ih mogli zajedno zaustaviti na putu i branite se. Tako su obojica skupili svoju vojsku, izašli protiv Gota i udružili se, postavivši im logor u blizini. Zatim je u razmaku od osam dana, logor blizu jedni drugima, oni su napali vojnici tu i tamo, ubijanje ili ranjavanje nasilno. Osmog dana su došli u ruke tu i tamo, Christian i paganski, i vodili velike bitke, treći sat popodneva do večeri. Niko nije mogao reći zašto Božijeg suda tako odmota, vjerojatno zato što su kršćani su počinili velike grijehe, za okrutno Goti su pobijedili , mnogi od kršćana pao, ubijen je kralj Istre, hiljade kršćana je umro u prvom planu od mača, a većina ih je zarobljena i oduzeta. Međutim, kralj Dalmacije, sa samo malim brojem vojnika, pobjegao je u svoj grad Salone.

Nakon toga, Totila i njegov brat Ostroyllus imali su veliku vojsku, a njihovi ljudi su se umnožavali, nakon konsultacija sa svojim uglednicima, podijelili su vojsku. Totila je, sa svojom vojskom, prolazio kroz Italiju preko Istre i Akvileje, a odatle je vodio brojne i velike bitke, razarajući mnoge krajeve i gradove koji gori . Odatle je otišao na ostrvo Sicilija, gdje je ubrzo umro , kako je predskazao sv. Benedikt, sluga Božji.

Međutim, njegov brat Ostroyllus ušla sa svojom vojskom u pokrajini Ilirija, je okrutan ratovi, nailazeći niko da mu se suprotstavi snage, bio je na cijelu Dalmaciju i pomorske oblasti, do područja Praevalitana , gdje se on smjestio. Zatim, ostao sa nekim vojnicima, poslao je svoga sina, koji se zvao Senulatus, da preda regione izvan planina u Transmontaine. U međuvremenu cara Carigrad poslao vojsku protiv Ostroyllus, učenje da se zadržao sa malom silom domenu Praevalitana. Onda su oni koje je car poslao pronašli, kao što je rečeno, Ostroyllussa nekoliko muškaraca, međutim, on se pripremao za bitku jer je bio hrabar. Ali kada se borba počela, Ostroyllus je pao i ubijen , oni koji su bili s njim su pobjegli. Carske trupe su im uzele plijen, a zatim su se vratile u svoju zemlju.

III. I kada je njegov sin Senudial saznao za smrt svoga oca, on je došao što je brže mogao vojska, misleći da će naći cararove ljude i osvetiti smrt svog oca, ali je našao vrlo malo. Napokon je uzeo kraljevstvo i zavladao na mjestu svoga oca; imao je sina koga je nazvao Syllimir. Granice njegovog kraljevstva protezale su se od Valdevina do Polonije, i pokrivale su i pomorske regije i one izvan planina. Progonio je mnoge hrišćane koji su živjeli u primorskim gradovima. Umro je u dvanaestoj godini svoje vladavine.

IV. Njegov sin Syllimir ga je naslijedio, iako je bio poganski i iste obitelji, i bio je miran sa svima, voleći sve kršćane, i barem ih nije progonio. On se s njima dogovara da mu plati danak . U njegovo vrijeme, zemlja je bila mirna i ispunjavala je zemlju mnoštvom Slovena. Imao je sina koga je nazvao Bladin. Umro je dvadesete godine svoje vladavine.

V. Njegov sin Vladin primio kraljevstvo svojih predaka i marširali mirno stopama svog oca. Rođen je kao sin, koga je nazvao Ratomir , koji je od detinjstva bio veoma autoritativan i ponosan . Za vrijeme njegove vladavine došlo je bezbrojno mnoštvo ljudi iz okoline velike rijeke Volge, iz kojih su preuzeli svoje ime . Oni se nazivaju dosad Vulgari po imenu Volge. Sa svojim suprugama, sinovima i kćerima, kao i njihovim imanjima i svim njihovim bogatstvima, oni su ušli u provinciju Sylloduxia. Na njihovom čelu imali su čoveka po imenu Kris, nazvanog na svom jeziku " Kagan." "To što je u našem jeziku je slično" cara " ; on nadzirao osam prinčeva, koji je vodio i da li pravde za ljude, jer je bio u velikom broju. Tako napadaju Sylloduxia, su osvojili. Odatle Borbe su se raširile po cijeloj Makedoniji iu cijeloj pokrajini Latina, koji su se u to vrijeme zvali Rimljani, sada nazvani Morovlachia, što znači crni Latini. Iako je car bio zadužen za mnoge ratove, sedeći na tronu, on sigurno nije mogao da ih pobedi; poslao je ambasadore da zaključe mir s njima i oni su odlučili da to učine. Na isti način, kralj Vladin, videći ovu ogromnu gomilu, pomirio se s njima. Dva naroda su veoma cijenila jedni druge, to jest Gote, Slovene i Bugare, ali pre svega zato što su ta dva naroda bila pagani, i da je u njihovom domu postojala jedna ista stvar. jezik . Na kraju, Bugari, podržani sa svih strana, gradili su kuće i sela i naseljavali se na zemljištu koje su do danas zauzimali.

VI. U to vrijeme Vladin je umro i njegov sin Ratomira naslijedio ga je ; od djetinjstva je bio neprijatelj imena kršćana, i on je poduzimao sve mjere da ih progoni, želeći da izbriše njihovo ime iz zemlje svoga kraljevstva , uništio je mnoge od njihovih gradova i mjesta, a drugi su bili pošteđeni ropstvo. Ali, hrišćani, videći da su progonjeni mučeni, počeli su se okupljati na vrhu planina i graditi utvrde i objekte kad god su mogli, kako ne bi pali u njegove ruke, sve dok im Bog nije pomogao i oslobodio ih.

VII. Posle smrti Ratimira, vladala su četiri neprijateljska kralja, ali jedan za drugim, a hrišćani su još uvek bili progonjeni. Ali oni su bili neprijatelji i progonitelji hrišćana, jer bi im trebalo previše vremena da kažu njihove živote i njihove nepravedne radnje, ubrzamo da pređemo na bolje i ugodnije poslovanje . Međutim, u to vreme, mnogi hrišćani iz pomorskih i transmontanskih krajeva , ne želeći da budu korumpirani svojim nečistim manirima, pobjegli su svaki dan i pridruživali se onima koji su živjeli u planinama u ojačanim mjestima, preferirajući da ostanu s njima i izdrže progon. i siromaštvospašavajući njihove duše, umesto da se na trenutak raduju sa varvarima i izgube duše.

VIII. Zaista, nakon smrti ove četiri nepravedan kraljeva, rođen je Zvonimir njihove loze, koji su naslijedili kraljevstva, i prestala da nastavi sa hrišćanima. U to vrijeme cvjeta kao ruža, filozof ime Constantin u gradu Solunu, sin plemenitog patricijske Leon, čovjek izvanredno , dobro upućen u božanskom zapisima iz svoje mladosti. Ovaj čovek, ohrabren Svetim Duhom, napustio je svoj grad Solun, i otišao u provinciju Hazariju, da bi nekoliko dana razgovarao sa mnogim filozofima, da bi ih ubedio svojim učenjem i svojim govorom da pretvori čitavu pokrajinu od Khazaria u vjeri Isusa Krista ; svi su bili kršteni u ime Oca i Sina i Svetog Duha. Nakon toga se obratio bugarskom narodu u cjelini, koji je također kršten u vjeri Svete Trojice.

IX. U međuvremenu je kralj umro Sanamir i njegovog sina, po imenu Svetopelek, ga je naslijedio. Zaista, kralj Svetopelek je poslao poslanice Papi Stjepanu kako bi zatražio dolazak časne i učio Konstantina, jer je čuo da je njegovo ministarstvo uspelo da narode pretvori u bezbrojne brojeve, i da je želio da ga vidi iz ovog razloga. . I Konstantin, sveti čovek, zaređen za sveštenike, stvorio je alfabet za slovenski jezik, preveo Psalme i Evanđelje Hristovo i sve svete knjige Starog i Novog zavjeta od grčkog na slavenski, prilagođene za oni su liturgija prema grčkoj tradiciji i jača ihHristovu veru i opraštajući se od svih onih koje je preobratio u Hristovu veru, brzo se vratio u Rim na apostolski poredak . Dok je putovao kraljevstvom kralja Svetopeleka, primljen je sa počasti . Onda je čovjek Božji, Konstantin, koji je kasnije uzeo kada je osvećena monah ime Cyril mu je dao kao papa Stjepan, počeo je da propovijeda Evanđelje Hrista i veru Svete Trojice. Ove govore doveo kralja Svetopelek da veruju u Hrista i krstio se sa svim svojim kraljevstvo subjekata, postao ortodoksni i čestiti poštovalac Svete Trojice. Nekoliko dana kasnije, dok je još bio s kraljem, koji vrlo sveti čovjek ojačati u vjeri i učenjima Krista, a zatim, uzevši odsustvo svih kršćana , otišao je u Rim.

U isto vrijeme, to je bila velika radost među kršćanima, oni su sišli sa planine i mjesta na kojima su se krili i gdje su bile razbacane, počeli su da hvale i blagoslovi ime Boga, koji spasava one poverenje u njega. Nakon što je kralj Svetopelek naredio kršćanima da koriste latinski jezik, da se svaki od njih vrati na svoje mjesto, te da ponovo izgradi gradove i sela, koje su prije uništili pogani. Kralj je takođe želeo da obnovi sećanja svog vremena, da opiše i zabeleži granice svih provincija i regiona svog kraljevstva, tako da svaka pokrajina i region znaju i prepoznaju njene granice i granice. Tako je on okupio sve mudre ljude svog kraljevstva, postavljajući im pitanje, ali u to vrijeme nije našao nikoga tko bi mu mogao dati siguran odgovor o tome. Tada je kralj, koristeći svoj smisao , poslao mudre i plemenite ljude kao ambasadore najčasnijim i apostolski papa Stjepan, i car Konstantinopolski Mihael. On je pitao i dobio da su mu stari zakoni poslani mudro , koji su sadržavali popis provincija, domena i regiona. Kada su kraljevski glasnici stigli u Rim i poručili papi Stjepanu riječi kralja, papa se jako obradovao, pogotovo zato što je bilo moguće poslati mudrace, koji bi još u svojoj slaboj vjeri ojačali mladog kralja i njegovog sina. ljudi, bi obezbedili nebeski hleb i reč života. Zato je poslao svog vikara po imenu Honorius, sveštenik i kardinal Svete rimske crkve, kome je istovremeno dao moć da veže i rešava, da iskorijeni i uništi, da gradi i da, kao i obično, da postavi rimsku opsadu širom sveta legate ili vikari. Sa njim je poslao još dva kardinalna biskupa. Rekao im je da odrede biskupe, da ojačaju ljude, slabe u svojoj vjeri, da posvete crkve, i svaki dan da sije reč života u svojim srcima.

Po dolasku kardinali i biskupi pronašli su kralja u ravnici Dalme i primljeni su s velikom čašću i poštovanjem. Tada je kralj naredio da se u tom istom polju sakupi sve ljude iz svoje zemlje i njegovog kraljevstva. Međutim, tokom ovog skupa stigli su plemeniti i mudri poslanici cara Mihaela, Lava i Ivana i drugi mudraci, koje su kralj i kardinali primili s poštovanjem. Kada su svi bili okupljeni, kako za one koji govore latinski jezik, tako i za one koji su govorili slovenski jezik, po naređenju apostolskog vikara Honorija i samog kršćanskog kralja Svetopeleka, održan je sinod dvanaest dana. Prvih osam dana, mi razmijenili su ideje o božanskom zakonu i svetim tekstovima, kao io crkvenoj instalaciji. Posljednje četiri dana razmišljamo o pitanjima o moći kralja Banns (ili Dukes) , u Zupans (ili županija), su kapetani i kraljevski status. Tokom iste sinode, koju je slušao čitav narod, otkrivene su drevne privilegije, latinski i grčki, koje su poslali papa i car, obezbeđujući raspodelu provincija i regiona, kako su zapisani. i definisane od drevnih careva. Sinod je dvanaesti dan zatvoren od strane kardinala Vikara Honorija, a kralj je krunisan na način rimskih kraljeva. I dadoše zadovoljstvo kralju i svemu narodu kraljevstvu.

Tada je kralj naredio da se posvete nadbiskupi, jedan za Salonea , a drugi za Diokleju . Mnogi biskupi su takođe bili posvećeni; i crkve koje su uništene i oskrnavljene ponovo su izgrađene i posvećene. Kralj je takođe odlučio da niko ne ometa crkvu, ili da osim nadbiskupa ili biskupa, koji je imao pravo na ovu crkvu, niko ne treba da koristi silu ili moć nad bilo kojom crkvom; onaj koji bi inače radio bi vređao kraljevsku krunu.

Nakon toga, prema sadržaju dokumenata koji su pročitani pred narodom, [kralj] je napisao privilegiju, dijeleći pokrajinu i krajeve svoga kraljevstva i njihove pogranične oblasti na ovaj način: područje iz kojeg dolaze planinski potoci koji su se bacili u more na meridij

0 notes

slavic-balkan-witch-blog · 8 years ago

Text

Sretan Božić svima, ako slavite. Ako ne slavite onda budi te veseli, neće ništa se desiti loše !!! Ovo je inače paganski praznik, slavite to!

to all my slavic pagan friends celebrating Christmas with their families (whether willingly or not) - try to enjoy yourselves, tonight is a night of joy and peace and your Gods want you to enjoy it, they don’t mind. don’t feel guilty, don’t apologize - they Know.

one day you’ll be able to celebrate Szczodre Gody and everything will feel alright - for now I am drinking to all our luck and happiness, and a good future with Old Gods.

slava, and happy holidays!

żmija (for once actually missing snow!)

224 notes · View notes

mndstz · 6 years ago

Text

Srećan Božić! Evo šta se danas valja

Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Isusa Hrista, to je praznik rađanja novog života, praznik dece i detinjstva, praznik roditeljstva i porodice, i obeležen je brojnim običajima koji imaju jedan osnovni smisao - da se sačuva i uveća porodica i imanje domaćina. Sve to najbolje je sažeto u narodnoj molitvi - zdravici koja se izgovara o Božiću: "Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam se rađaju zdrava dečica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!" Jedan od najlepših božićnih običaja je miroboženje - prilika da se zavađeni pozdrave i poljube govoreći "Mir božji, Hristos se rodi", da se oni koji su u svađi izmire dakle, u ovo doba godine koje treba da bude vreme opšteg mirenja i praštanja. Pre svitanja, 7. januara, na Božić, zvone sva zvona na pravoslavnih hramovima, objavljujući početak najveselijeg hrišćanskog praznika. Prvi dan Božića je dan radosti rađanja, obnavljanja života, dok se drugi dan provodi u svečanom, tihom domaćem raspoloženju, a u crkvama služi Liturgija zahvalnosti Bogorodici. Kako se čestita Božić Božić se piše velikim slovom, dakle: "Srećan Božić" Ali, božićni praznici pišu se malim slovom: "Srećni božićni praznici!" Uobičajeni božićni pozdrav je: "Hristos se rodi" ili "Mir božji, Hristos se rodi" Na takav pozdrav odgovara se: "Vaistinu se rodi" (Vaistinu znači stvarno, zaista.) Valja napomenuti da se ovako pozdravlja i govori od Božića sve do Bogojavljenja 19. januara. Imajte u vidu da Pravopis preporučuje "Hristos", doslovno preuzeto iz grčkog jezika, a da se u ostalim padežima uobičajeno menja "Hrista, Hristu…" Evo još nekih verovanja vezanih za ovaj praznik. Na Božić bi trebalo raditi sve ono što vam je teško išlo tokom godine, jer se veruje da će nam ono što radimo na božićno jutro ići od ruke. Voda koja se koristi za pranje suda u kojem je mešena česnica koristi se za zalivanje voćki, jer će tako bolje roditi, ili se, u gradskim uslovima, njome zaliva saksijsko cveće, da lepše cveta. Testo koje ostane na rukama domaćice posle mešenja česnice takođe se stavlja na voćke, da bi dale više ploda. Negde su se zadržali i tragovi paganskih verovanja, pa se gata u plećku od pečenice - ako na kosti koja se izvuče iz pečenice ostane mesa, veruje se da će godina biti plodna. U okolini Niša zabeležen je običaj da se pre božićnog ručka svi ukućani istovremeno izuju, jer će se tako pilići istovremeno izvoditi, žene brzo porađati, krave brzo i lako teliti, ovce jagnjiti… Na jugu Srbije veruje se da će momci i devojke koji prespavaju na slami posutoj za Badnje veče sanjati budućeg supružnika… Primetićete da su, svi do jednog, ovi običaji u slavu porodice i napretka. Zato - praštajte danas onima kojima je oproštaj potreban i provedite Božić sa onima koje volite, u miru i ljubavi. Kada je počeo da se slavi Božić Od Božića počinje hrišćanska era, i od tog dana hrišćanski narodi računaju godine. Budući da u Novom zavetu ne stoji kada se tačno rodio Isus, prvi hrišćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs, dan "nebeskog oživljavanja" Hristovog. Božić se prvi put slavio u Rimu u 4. veku (u izvorima zapisana godina 336), kada je u vreme cara Arkadija uvedeno da se Božić praznuje odvojeno od Bogojavljenja i da se praznuje 25. decembra po (tada) novom, Gregorijanskom kalendaru (7. januara po starom, Julijanskom kalendaru, ali i kasnije 25. decembra po Novojulijanskom kalendaru). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. decembra, ali preovladava mišljenje da je počeo da se slavi tog datuma jer se na taj dan, u tada još većinski paganskom Rimu, na prvi dan zime slavio praznik "Nepobedivog Sunca" rođenje boga Sunca, Sola, pa je Crkva u želji da potisne taj paganski praznik tada počela da slavi rođenje Isusa Hrista. Da bi se hrišćani dostojno pripremili za Božić ustanovljen je post od 28. decembra do 6. januara uveče (odnosno od 15. novembra do 24. decembra), koji nije tako strog kao Uskršnji. Međutim, Božić, ma u koji dan pao, mrsni je dan. Srećan Božić! Let's block ads! (Why?)

0 notes

mentalnahigijena · 4 years ago

Photo

Desant na Cetinje! Joanikije, daleko ti srpska kuća, a Cetinjski manastir nikako nije tvoja kuća, niti si ti dostojan niti si ustoličen. Samo si okupatorskim desantom doveden tu đe si doveden, e da bi se iz kontrolne sobe Krivokapić tupavo počešao, a Vučić u Beogradu zadovoljno nasmijao. Kojem ćeš ti narodu držati liturgije na Cetinju? Cetinjanima nećeš sigurno! Piše: Dragan Bursać za Antenu M Prva slika: djevojčica pruža ruku policajcu u kordonu. On se nećka, snebiva se, pa gleda dijete, pa mu onda pruži ruku. Ljudi su ozareni. U moru nesreće, kap sreće je veća od tog mora. Druga slika: konobari na tacnama, sa ubrusima preko ruku nose vodu policajcima de se okrijepe. Rade težak posao. I policajci i konobari. Prvi nose vodu onim koji će ih možda udarati, a drugi piju tu vodu uzetu iz ruku “mesa svoga mesa što se ne jede“. Eto takvo je Cetinje i takvi su Cetinjani. Luča antifašizma i glavni antifašistički grad Evrope, kako reče Senad Pećanin. Ako je iko svoj na svome, ako iko želi ugostiti čovjeka i pokazati ljudskost i čojstvo, onda je to Cetinje sa Cetinjanima. A onda su stigli popovi. Lopovih su ih već čekali u Cetinjskom manastriu u kome se nakalemilo makar 500 godina robije Vučićeveih kerbera i operativaca na terenu. A umjesto topova imali su helikopter. Za akciju “ustoličenja“, naravno neophodni su bili izdajnici poput Krivokapića i Abazovića, koji su 24 sata ponavljali kako je ono najsretnije i najsvjetlije što ima Crna Gora, zapravo obična rulja. Ne ljudi, ne ona djevojčica, ne oni konobari, ne imena i prezimena desetak hiljada sudbina antifašističkih, nego rulja. Kao što se onomad uoči desanta SS-ovci i PR tim “Princ Eugen“ divizije nazivali slobodni narod Drvara. Rulja. Jer, kad ljude zoveš ruljom, onda ti je nekako lakše u glavi neopterećenoj savješću da neljude zoveš “svetim ljudima“, a njihovu krvavu akciju ustoličenjem. Pa su tako neljudi došli helikopterom vojske Crne Gore, koja je valjda u NATO paktu, a koji plaćaju građani Crne Gore i doveli raspopa Joanikija u pratnji Porfirija da zapišaju svetu cetinjsku zemlju, oltar manastirski i obilježe novoosvojenu teritoriju srpskog sveta. Na očigled tog sveta, koji likuje izmišljajući u krvi sklepano “dostojan“ “aksios“ i “ustoličen“. Moj Joanikije, daleko ti srpska kuća, a Cetinjski manastir nikako nije tvoja kuća, niti si ti dostojan niti si ustoličen. Samo si okupatorskim desantom doveden tu đe si doveden, e da bi se iz kontrolne sobe Krivokapić tupavo počešao, a Vučić u Beogradu zadovoljno nasmijao. Kojem ćeš ti narodu držati liturgije na Cetinju? Cetinje nema drugi narod do li onog što ti je pokazao koliko te “voli“ u zadnja dva dana. Ili ćete izmišljati novi narod, kroz vaše insitucije, kroz litijašku vladu, kroz vaše medije, koji odavno najslobodniji grad Crne Gore nazivaju “ustaškim leglom“. To je onaj grad, po kome ljudi hodaju sa majicama Ljuba Čupića, i pozdravljaju se sa “smrt fašizmu“sjetićete se. Ali dobro, naravno da su vam oni neprijatelji, jer ste dolje u Podgorici, kad ste sa kao orke spremali na svoj paganski desant, zapijevali uz četničke pjesme, a mrtvačka lobanja Dražina vam je bila crne vodilja. Sasvim logično onda što su vam Cetinjani neprijatelji. I nema čovjeka na ovom svijetu koji nije vidio šta se desilo i šta se dešava. Nema razumne glave od Cetinja, preko Beograda i Sarajeva do Tokija koja nije vidjela kako velikosrpski fašizam pod skutima crkve Srbije, na pogonsko gorivo srpskog sveta pokušava pokoriti Cetinje. Kažem pokušava, jer ni sotinu desanata i lažnih ustoličenja neće pokoriti ovaj grad i ove ljude, a bogme, nepokrovanje je jedino što je prostalo Crnogorcima, koji će na narednom popisu ili na izborima pokazati jesu li odistinski Crnogorci, ili su samo kako ih četnici zovu “drugo oko u glavi“, srpskog sveta. Bogami, do njih je! Cetinje se nije predalo o održalo je lekciju regionu, kako se brani antifašizam od velikorpskog fašizma. A crkva Srbije? Ista ona koja je gostila Arkana, koja je krila ratne zločince, koja je izgradila crkvu na zemlji nane Fate Orlović, koja je blagosiljala Škorpione prije ubijanja bošnjačke djece, koja je vazila i miroljubila krvoloka Mladića, eno je hirotoniše se u legitimnog đavoljeg emisara na zemlji. Zato nikog ni ne čudi, što je nakon bezbožničke ceremnonije na ekavci, jer je ekavica, navodno izgovor Crnogoraca (sic!), održan unutarmanastirski koncert, na kome crkvenjaci okupatorski veselo poju, kad se vojska na Kosovo vrati... Naravski, ne može se ta vojska više nikad na Kosovo vratiti, niti se patrijarh može ustoličiti u Peći, đe mu je mjesto, pa se onda po sistemu kiselog grožđa “utješna nagrada“ ganja na napokorenom Cetinju. I na koncu, do naroda je. Ne cetinjskog, on je pokazo ko je i šta je i svijetli, kažem, kao luča u moru fašizma! Do naroda je crnogorskog, ali i do ljudi, koji su na tacni isporučili četnicima vlast prije godinu dana, pa je Crna gora za 370 dana bliža Minsku, nego Briselu. Umirati se mora jednom, znamo. Znamo i da bruka ostaje dovijeka, parafaziram, ali znamo da se bruka može ispraviti ličnim deljanjem. Otkazima, promjenama, izobom druge političke opcije. Da se ljudi, koji su se odljudili vrate sebi, svojima i dobru. Pa da pomognu Cetnjanima, e da bi se Crna Gora oporavila od udaraca srpskog sveta. Za koga? Za onu djevojčicu, koja je ogrnuta crnogorskom zastavom pružila ruku policajcima, dok su oni na nju desetak sati poslije bacili šok bombu i suzavce. Eto za nju.

0 notes