prokoolica-blog

[prokoolica-blog]

#10

Izgubljenim listama

Jedne od njenih dražih stvari tijekom večeri jesu a) preslušavanje opskurnih albuma i gledanje u strop b) zapaliti pljugu c) zapaliti pljugu i voziti bicikl d) praviti liste nebitnih ili barem drugim ljudima nebitnih stvari. 

Ovu je večer odlučila provesti s cimericom i njenom poznanicom s faksa koja je donijela travu i suptilno ostala u njihovom stanu. U pozadini svira nešto s onog, traljavog, youtube kanala Majestic Casual. Iako, u zadnje vrijeme kao da gubi takav stav prema kanalu. Ili oglupljuje. Činjenica je nepoznata.

-          Imaš li literaturu o liberalizmu? – upitala je djevojka njenu cimericu.

-          Oh, da, da. Zaboravila sam već na nju. Eno je u kutu.“ – odgovara joj.

Mirna ih gleda i razmišlja kako ju savršeno puca ovaj joint i ne može ondje ostati koju minutu viška. One će sad pak raspravljati o tome kako je njena cimerica napisala seminar o liberalizmu i na što je obraćala najviše pažnje dok ga je pisala. Svakako da  ima pametnijih stvari o kojima želi razmišljati i kontemplirati ih. Oh, da, njena cimerica je Lea. Misli da je solidno politički osviještena i voli sušene banane. Također, voli nositi grudnjak cijeli dan. Ne skida ga kada stigne kući.  Mirnu ta činjenica konstantno muči i ne može je dokučiti. Kada bi krenula sastavljati listu najugodnijih trenutaka, skidanje grudnjaka bilo bi na samom vrhu ljestvice.

-          Hoće skužit' ako prepišem neke reference i citate? - upitala je prijateljica Leu.

Mirna je nakon ovog pitanja službeno odlučila. - Cure, idem do Savskog uhvatit’ zraka. Uzet ću nešto slatko. Hoćete li i vi?

One joj potvrdno odmahnu glavom. Naravno da žele; puca ih thc i suše im se usne. Očajnički im je potrebna neka čokolada, voda i dobra glazba. Mirna glumi spasiteljicu i odlazi u civilizaciju utažiti njihovu žeđ. Laž. Sjeda na bicikl, stavlja slušalice i uranja u gradska svijetla i ulice.

- Pa ovo i nije tako loše - pomisli. Postoje li ljepši trenuci od onih koje provodiš sa samom sobom? Slična su ju pitanja konstantno rezala ispod rebara. Ubole bi ju onim najoštrijim nožem u društvima ispraznih razgovora, u skupinama koje ne poznaju diskurs koji bi zadovoljili njen, u danima bez knjiga i glazbe, u minutama nesporazuma loših viceva i uleta. Iz slušalica joj svira Chastity Belt i pokušava neprimjetno pjevušiti stihove pjesme Joke. Ne uspijeva joj baš, ali to ju ni ne muči pretjerano. Biciklira srednje brzim tempom i gleda oko sebe sve te reklame, ljude, tramvaje, raskršća i svijetla. Pobogu, ovuda konstantno prolazi ne razmišljajući o samom činu postojanja ove okoline. Oduvijek samo žuri i prolazi. Izbjegava tuđe poglede, bulji ispred svojih nogu. Sada kada je napokon svjesna svega ovoga, na kutevima usana navire joj blagi i ugodni smiješak, a potom toplina u grudima. Zaljubljuje se u svoje postojanje i mogućnost doživljavanja svega oko nje. A, sada kada je i to shvatila, skreće u uličicu kraj Savskog mosta, zaključava bicikl i usput očajava nad činjenicom da će možda biti ukraden jer je ovo prokleti Zagreb i odšeće svoje teške noge prema trgovini.

U rukama drži veliku Milku s Oreo keksima, sušene smokve, žvakaće i Somersby od nekog okusa kojeg nikad ne pročita ali joj je oduvijek ukusan. - Jebemti! - potiho je rekla kada je shvatila da sve ovo što je nakupovala mora odnijeti na kasu i pogledati blagajnika napušenim očima. Život ju je pomazio i učinio da ju blagajnik, kao i svaki drugi, ne doživi kao ikakvo biće. Svu pozornost usmjerio je onome što je položila na traku i beživotno izrecitirao punu cijenu.

//

Njen je plakat začudo u stvarnom postojanju. Nije u nekoj zamišljenoj i misterioznoj formi iliti u digitalnom obliku, već ga trenutno drži u rukama i doživljava blage trnce dok ga gleda kao cjelinu.

„Svježe isprintan. Ha, što kažeš? – reče Teodora i pogleda ju sa smiješkom.

„Divno. Dovoljno minimalistično i dovoljno doslovno. Sviđa mi se font i odabir boja. Častim te toplim kakaom, a sutra isplatim ostatak!“

Sjele su u miran i topao kafić na rubu Draškovićeve. Teodora govori o svojoj ljubavi prema filmu i dizajniranju njihovih plakata, Mirna upija njene riječi i doživljava neku vrstu sreće jer ne šalje svoje misli i stavove u prazninu, već netko sluša njene replike. Njihov razgovor nije potrajao dugo jer njena smjena u kafiću počinje ubrzo. Subota je ujutro i vrlo je vjerojatno da kafić neće biti poluprazan.

„Hvala ti još jednom! Pošalji mi svoj IBAN, čut ćemo se.“ – govori joj dok omotava veliki i topli šal oko vrata.

//

Još je samo tri dana do početka festivala na kojemu, međuostalom, igra njen film. Mjesto održavanja je u nekom zabačenom i neiskorištenom prostoru koji je sada, uz mnogo rada i čišćenja, pretvoren u funkcionalni i estetsko primamljiv oblik. Pobogu, i ta nezavisna kultura od koje se ne hranimo, već potpaljujemo žar koji nas gura. Bit će cuge, hrane i lijepe umjetnosti. Kao da joj je ikad falilo išta više za sreću. 

U kafiću je radno - opuštena atmosfera, svatko tko uđe zadrži se maksimalnih pola sata. Obave dogovore i ispričaju si što se ovaj tjedan izdogađalo, a zatim napuštaju stolove. Ovo nije klasičan birc u kojem sviraju Ed Sheeran i Adele, ali ljudi se subotom ondje tako nekako ponašaju. Kao da slušaju edšeranovsku glazbu i čitaju časopis Lijepa. Već odmalena, Mirnu je to živciralo na neki neobjašnjivi način, a kad je odrasla, shvatila je. Kao čin bunta, odlučila je pustiti nešto jako mirno ne bi li otjerala takve ljude i raspustila svoj um da luta. Hope Sandoval And The Warm Inventions su predivan pogodak i stišće play.  Sjeda za stolac kraj mašine za kave i upija divan vokal i gitaru. Ipak, čini se da nitko ne doživljava. Dapače, uživaju. Nije li joj to bio ultimativni cilj nekoliko godina unazad, dok je sjedila među društvom koje se još ne poznaje dovoljno, a jedino ih njena ugodna glazba s mobitela može opustiti i navesti na neke komentare i riječi? Izgleda da se ovoga trenutka to tek dešava.

Dok vokal Hope Sandoval miluje njene uši i dok je na tren dopustila si upiti neke od akorada, na vratima je djevojka blijede puti i crnog kaputa. U lijevoj ruci pridržava umotane plakate, a u desnoj veliki selotejp. Razgledava kafić, naginje se, zaobilazi ljude. Uputila se prema šanku i tihim „oprostite“ vraća Mirnu iz transa kroz koji prolazi dok gleda u nepostojeću daljinu i uživa u taktovima dream pop-a. Usporeno i tromo okreće glavu prema djevojci s plakatima i prilazi šanku.

-          Da, izvoli.

-          Trebala bih okačiti ove plakate na jedan od zidova ovog kafića. Smijem li?

Mirna probada u njene smeđe oči i pita se zna li ju već od nekud. Ta djevojka ima nešto što je ona već vidjela. Grize se jer ne zna tko je, a opet ima osjećaj kao da zna.

-          Plakate za? – Mirna upita djevojku. Skreće pogled na njenu bijelu majicu s nejasnom riječju ispisanu crvenim retro typeface-om.

-          Za festival amaterskog kratkometražnog filma. Dobila sam uputu da je ekipa ovdje sasvim okej s tim i da takvi ljudi više-manje zalaze na slične festivale, pa ne bi bilo loše da okačim plakate.

Mirna se nasmijala na dio da 'takvi ljudi više-manje zalaze u njen kafić'. Zanimljiva je i činjenica što njen film igra na festivalu kojeg djevojka spominje. Nema sumnje da nije polaskana i jednom i drugom činjenicom. Oh, i da, napokon je uspjela pročitati što joj piše na majici – Girls. Tu je majicu često viđala na Tumblr-u i nekako joj predstavlja istrošeni termin. Jel' ta djevojka potiče i podupire feminizam? Ljubiteljica je istog spola? Štovateljica mizandrije? 

-          Aha, da, slobodno. Ne bih prihvatila da moj film ondje ne igra. – reče joj i nasmiješi se. – Slobodno ga zalijepi na onaj lijevi zid do gospodina što čita novine.

-          Dobro, hoću, ali slobodno mi možeš reći naslov tvoga filma. Djelomično sam u organizaciji i upoznata sam s programom.

-          Rastvori plakat. – reče joj Mirna, a zatim prstom na plakatu pokaže na naslov svog filma.

Dok se naginjala preko šanka ne bi li dotakla plakat, zanio ju je cvjetni miris djevojkine kože i kose. Kombinacija tog trenutka, mirisa i prekrasnog vokala Hope Sandoval u pozadini zabacili su ju u trans koji godinama nije doživjela. U kafić je ušlo barem tri nove mušterije, ali jebeš njih. Ovu sinesteziju mogla je percipirati samo u kratkim scenama filmova koje je sama gledala u kino dvoranama lokalnih festivala njenog rodnog grada.

Djevojka podiže obrve i smješka se. – Ma nemoj. To si ti režirala? Jest da je malo nedokučiv i opskuran, ali neću lagati, o ovome smo mnogo raspravljali u uredu. – reče.

-          To mi laska. Pa, nadam se da ću te vidjeti ondje. Žurim poslužiti mušterije. Zid, lijevo, gospodin s novinama. – Mirna joj posluži kiseli osmijeh, uhvati tacnu i izgubi se među stolovima punih gostiju. 

[prokoolica-blog]

#9

Praznovjerju

U procesu su dogovori za početak festivala i njegovog odvijanja. Ona upravo sjedi na podu svoga balkona i priprema se upijanju prvih zraka sunca. Pokušava si ne pokvariti početak dana mislima poput deadline-a za upakiravanje njenog filma u finalni oblik. Zrak je svjež, njeni su prsti i noge, ponovo, zamrznuti. Nije nikada bila uvjerena u tu činjenicu ili ju provjeravala posebnim tretmanima ili pregledima, ali očito ima slabu cirkulaciju. Strašno je zimogrozna i sjedi na hladnom podu. Naglo buđenje, reklo bi se. Svijet je tako čudan sa petnaestog kata, posebice u ranu zoru kada svaki korak, miris i trenutak dišu nekim dekadentnim tonom. Njena je cimerica i dalje u krevetu. I, i dalje će biti u krevetu kad ona izađe u 6:40. Ne viđaju se često. Isto tako, ne pričaju često. Voli razmišljati o tome da je potrebno imati nekoga u svom stanu, da ne propadne u crnu rupu koja vodi putu prema asocijalizaciji. Također, ugodno joj je kada je svjesna činjenice da ne mora sama plaćati rentu. Njihova je komunikacija na minimalnoj razini. Najčešće razgovaraju kada odluče zajedno očistiti stan ili kada je desetak ljudi u njihovom stanu povodom slučajnog tuluma. Čini se da je i jednoj i drugoj to sasvim u redu.

Već sada rutinski, stoji ispred svoga kafića i pali prvu cigaretu. Podijelila je kave stalnim gostima i odlučila upaliti mozak i oživiti one misli što su joj do sada bile na čekanju. Gleda u izlog Kina Europa i automatski razmišlja da što prije pobjegne sa svoje smjene i odjuri na projekciju. Okej, misli joj stvarno jure u krivom smjeru. Upravo je postala svjesna, gledajući u filmski plakat, činjenice da je i ona dio svega toga. Pobogu, i njenom filmu je potreban plakat. Nastaje košmar. Kako o tome nije razmišljala prije i zašto ju nitko nije suptilnim razgovorom na to podsjetio?! Sad je pak možda malo uzvisila svoje umjetničko djelovanje. Nije Matanić, pa da ga je zaslužila. Svejedno, želi ga, pa makar imala tri primjerka. Zna li uopće ikakvog dizajnera ili dizajnericu koji bi joj napravio nešto iole privlačno i zanimljivo?

-          „Mirna. Do festivala je još tjedan dana i ti se ovoga sad sjetiš?“ – govorila je Tamara s prekriženim nogama na kojima leži onaj slavni žuti notes. Kraljevstvo organizacije. „Mislim, znam dvije djevojke koje to inače rade, ali nisam ziher. Konstantno su zaposlene. Na. Javi im se.“ – pružila joj je papirić s napisanim mailom jedne od dizajnerica.

Ona joj se zahvaljuje i izlazi iz kuće u kojoj nije sigurna jel' pokupila svu dozu divnoće. Vadi mobitel i pokušava sastaviti mail, ali smrznuti prsti ipak pobjeđuju ovu borbu. „Jebemti!“

Sad je u sedmici i traži slobodno mjesto. Vadi mobitel, šalje mail, gleda kroz prozor i razmišlja o konceptu plakata. Začu se zvuk notifikacije i potencijalne ideje su misteriozno nestale iza nebodera na Savici. „Mi smo sad doma. Dođi kod nas da porazgovaramo. Ulica Kralja Držislava 4. Teodora.“

Gladna je i hladno joj je. Stala je ispred džamije i gleda skejtere koji lome svoja koljena i ramena. Pokušava pronaći tabelu koja označava imena ulica i uočava kralja Držislava. Upravo u trenutku kada dolazi na kućni broj 4, doživljava blokadu jer je zaboravila pitati na koje prezime treba zvoniti. Prokletstvo. Šalje mail, ali odgovora nigdje. Stoji već desetak minuta u Držislavljevoj ulici i jebe mater sebi i ovim djevojkama. U pozadini vidi djevojku koja pod rukom nosi veliko platno umotano u kartonski papir. Njeno je lice jedva vidljivo – prekrivaju ga šal, naočale i svježe napravljene kovrče. U sebi vodi monologe nije li misterioznoj hladno u tim trapericama i cipelicama, ali, ako bi ikad razmišljala o tome kako izgleda ozbiljnost s ukusom, odabrala bi nju kao primjerak.

-          „Jesi ti cura koja je zvala za filmski plakat?“ – upitala ju je, prelazeći cestu i ne zaustavljajući se u ijednom trenutku. Ona joj gestom potvrđuje i shvaća da bi trebala krenuti za njom. To je i napravila i sad je u stanu ljudi koji očajno brinu o estetici. Žena s platnom je skrenula u sobu i zatvorila vrata za sobom. Što sad? Nema nikog. Stoji u hodniku i puše u svoje prste ne bi li ih nekako zagrijala.

-          „Hej. Teodora, drago mi je.“ – prišla joj je iz tame i povela prema sobi. „Hoćeš čaj? Toplu čokoladu? Vidim da se smrzavaš.“

-          „Mhm. Jako sam zimogrozna, kao iz priloženog. Čaj bi bio super, hvala ti.“

-          „U redu, a ime ti je?“ – Teodora ju je upitala sa smiješkom.

-          „Aha, sori. Mirna.“

Teodora je uputila čudnjikavo-simpatični okej i otišla u kuhinju iz koje se nakon nekoliko minuta razvukao miris čaja od mente. Ona razmatra svoju okolinu i osjeća se jako ugodno. Sve je tako čisto i uredno, smisleno i dobro ukombinirano. Najviše ju fascinira Teodorina posteljina zanimljive teksture i zid boje breskve s nekoliko sitnih ilustracija po njemu. O biljkama da ne govori. Ugodno je i toplo, a pod nogama joj se pruža mekani, žuti tepih. Teodora joj upravo pruža čaj i uzima laptop u ruke, a potom sjeda na krevet.

-          „Ti bi htjela filmski plakat. Okej. Pričaj, pucaj. Za koga, što? Kakvi su ti kriteriji, imaš li već neke ideje? Hajde da postavimo neki briefing.“

-          „Definitivno želim nešto ne napadno i zanimljivih tonova boja. Na mobitelu imam sinopsis filma pa ti ga mejlam da dobiš širu sliku o filmu, pa i konceptu plakata. Trenutno nemam velike ideje jer sam danas postala svjesna činjenice da mi treba plakat za film koji igra za tjedan dana na festivalu.“

-          „Isuse i bože.“

-          „Da, jebiga. Često doživljavam ovako glupave stvari. Nisam gledala tvoje radove jer… nisam stigla. Ali po uređenju tvoje sobe mogu zaključiti da bi plakat mogao dobro ispasti.“

Teodora se na to glasno nasmijala i ubrzo uozbiljila.

-          „Nastavi sa željama.“ – rekla joj je.

-          „Okej. Ahh..“ – gledala je u strop i razmišljala neko vrijeme. „Pliz, nemoj koristiti ni napadnu tipografiju. Želim sofisticiranije tonove i fontove.”

Ubrzo su shvatile da sve ovo neće ići kao što je zamišljeno, ali Teodora je obećala da će napraviti što može. Ona samo što nije dovršila svoj čaj od mente i razmišlja o odlasku.

-          „Ajme! Odakle ti? Divan je.“ – Teodora joj je prišla jako blizu i uhvatila njen kristal oko vrata. „I ja imam sličan, čekaj!“ – otrčala je u svoju sobu.

Šteta što ne vjeruje u sva ta sranja, ali navodno, ako netko dotakne ovaj kristal hrabrosti, njegovo djelovanje prestaje.

[prokoolica-blog]

#8

Dubravici

Upravo stoji zaleđena i gleda prema njemu. Odvratan je, zelen, velik i koščat. Unaprijed čuje zvuk hrskanja njegovih ticala i nožica dok ga gazi svojom papučom. U ovom trenutku zapitkuje svoj strah i počinje ga shvaćati ozbiljnim. Inače je sve to lagano išlo; zazvala bi brata ili sestru, cimericu ili majku, koga god, oni bi otkinuli list papira i bezbrižno ga prislonili na odvratnog kukca. Ali ona to ne može. Stoji na dva metra udaljenosti i razmišlja jel' bi trebala uhvatiti usisavač i po kratkom postupku ga usisati. Nešto ju sprječava i samo nastavlja gledati prema njemu dok u pozadini svira Allah Las iz low budget zvučnika. Osjeća se kao da je u nekom kaubojskom filmu i u trenutku okršaja s prokletim skakavcem. Previše je pizdasta i hvata svoj mobitel, zvučnik i bocu vode, a onda trči u drugu prostoriju i automatski zatvara sva vrata za sobom. Ha! Pomirila se s činjenicom da će jednog dana to govno odskakutati kroz njen prozor i zauvijek nestati. Zapravo, nada se toj činjenici. Očito je odlučila gladovati tu večer i ne ući u kuhinju do jutra.

Ovih se dana u gradu odvija manji filmski festival čije se projekcije prikazuju na više mjesta. Zanimljiva je i činjenica što postoji mogućnost da jedan od njenih kratkometražnih filmova ondje ugleda sunce. Upravo je sav taj proces i zbrka ono o čemu razmišlja danima i zbog čega pokušava uhvatiti četiri ili pet sati sna. Trenutno se vozi u tramvaju i pilji u plugove jednog tinejdžera. Točnije, u rupe na ušima na čijem su mjestu nekada bili plugovi. Oduvijek se pitala kako će njenom prijatelju iz srednje izgledati ušne resice nakon što izvadi te krugove i evo, napokon je dobila taj prizor pred sobom. Nepomično stoji, s jednom rukom u džepu, a drugom održava ravnotežu držeći se za šipku. Iz slušalica joj svira lagana glazba i bezizražajno gleda pred sobom. Vadi mobitel i provjerava je li upamtila točan put do lokacije prema kojoj se uputila. Sve zasad dobro ide i izlazi na Trešnjevci, zatim nastavlja sedam-osam minuta hodom i stiže na kućni broj 16. Sve joj nekako izgleda sumnjivo i čudno, ali skupila je hrabrost i stisnula zvono ispod kojeg je markerom napisano 'ovdje pozvoni za dozu divnoće'. „Koji je ovo kurac.“ – pomislila je i čeka. „Uđi!“ – instantno se začulo iz parlafona kojeg nije isprva uočila, a potom je otvorila metalna vrata i spustila se blagom nizbrdicom. U tom trenutku, dok hoda prema ulazu u kuću, osjeća prekrasnu svježinu zraka nakon dugo očekivane kiše. Izbjegava blage lokvice i ne može dočekati da uđe unutra i zagrije svoje vječno hladne prste.

Vrata joj otvara cura kovrčave kratke kose, iza nje ih je još tri koje sjede na vintiđ kauču i očito samo u toj prostoriji mogu pušiti svoje zamotane cigarete. Svira prigušena glazba i osjeća se miris kave. Pozdravila ih je, a potom nastavila za kovrčavom. „Nadam se da imate još kave jer ću istog trena zaspati ako sjednem na ovaj kauč.“ – rekla je. Žana, takozvana glava organizacije festivala, nasmiješila joj se, odgurnula svoje tijelo sa stolice i uputila se u drugu prostoriju s namjerom da pristavi vodu za kavu. Žanin stol izgleda kao savršeni primjerak nekoga tko pati od OCD-a i ima zanimljiv ukus u biranju i kombinaciji mekih boja. Djevojka koja joj je otvorila vrata upravo sjeda za stolicu dok u lijevoj ruci nosi notes žute boje. Ubrzo se diže i izvinjava što se nisu prije upoznale.

-          „Sori, mislim da ovih dana nemam pojma ni gdje sam, pa zaboravljam osnovne stvari. Čak i neke od bioloških potreba. Tamara, drago mi je.“  

Pružila joj je ruku, a sve što je Tamara upravo ispričala jest zapravo ono što ju je navelo da zaključi da je ona potencijalna osoba koja je napisala onaj treš ispod parlafona. Ne zna zašto, ali njen miris i položaj tijela ju je na to natjerao

-          „Mirna.“ – uzvratila joj je ruku i blago istrošeni osmijeh.

Tamara se vraća na mjesto i zapisuje u svoj žuti notes ono što joj govori glava očajnički urednog stola i festivala. Ona sjedi na kauču i pije svoju prvu kavu dok joj glavom prolazi misao da ovo želi odraditi što prije ne bi li iskoristila slobodno jutro. Ubrzo u prostoriju ulaze one tri djevojke sa zamotanim cigaretama iz sobe za pušenje. Sve se odvilo više-manje ubrzano – sjedile su u krugu i dogovarale o rasporedu filmskih projekcija, o dogovoru s medijima, promociji festivala i sličnim tehničko-informacijskim-organizacijskim festivalskim problematikama i planovima. Krajem sastanka, na kojem se zapravo ni jedna trećina festivalske ekipe nije pojavila zbog tko-zna-kakvih-izmišljotina, dobila je dublji uvod u program i raspored projekcije svog filma.

Trenutno sjedi na zidiću na Remizi, jede burek iz Dubravice i proučava pokrete beskućnika koji beznadno kopa po kontejneru. Istovremeno ju hvata tuga, a s druge strane pak val topline koji joj na kratko obećava da se njoj zapravo mogu događati lijepe stvari.

[prokoolica-blog]

#7

Kvartovima/selima

Dopizdilo joj je. Ima osjećaj kao da prebrzo dođe taj trenutak kada na sebe treba staviti odjeću i spustiti se u centar, u onaj šugavi kafić. Ni drugu kavu nije uspjela popiti. Sada je već pred ogledalom, iscrtava obrise tuša na kapcima i gasi glazbu. Uzela je ključeve, dohvatila mobitel i u njega uključila slušalice, a potom odjurila prema stanici. Mislila je, otkako se ovdje doselila, da će rijetko viđati iste ljude u velikom gradu. Ipak, ovdje je ona gospođa koja sa sobom uvijek nosi crveni ceker i pozdravlja osmijehom od uha do uha, kao i gospođa koja često sjedne na sjedalo do nje i besciljno skrola naslovnicom svog profila. I djevojčica riđe kose i konstantno pognutog pogleda je ondje. Svakih 7 ili 8 minuta prije nego tramvaj dođe, kraj nje prolazi čovjek na biciklu u ruci držeći povodac svog psa. Sve je ovo malo selo, mislila je. Svaki je kvart priča za sebe, zato se i povremeno voli izgubiti u svakome. Zrak je užasno hladan i reže svaki goli dio tijela, a cjelokupna atmosfera ove stanice, zimske melankolije i tmurnog neba koje samo što ne ispusti sve kapi iz sebe, čini da se osjeća još više povučenijom u sebe.

Danas radi popodnevnu smjenu i vrijeme kao da savršeno brzo prolazi. U sebi vodi monologe i razmišlja o knjizi koju je neki dan posudila u knjižnici. Svaka je čaša pomno ispolirana i sve su površine glatke i čiste. Čini se da uz dobru glazbu i misli ovaj posao može biti dobro obavljen. Danas nema šefa. U Rijeci je, kaže. Nitko joj ne može zabraniti da pušta glazbu koju poželi. Već je primijetila upućene oštre poglede i mrmljanja u bradu od strane svakodnevnih posjetitelja. One klinke koje su skočile na kavu s velikog odmora također si upućuju čudnjikave poglede. Vrlo je vjerojatno sveukupno 3 osobe u kafiću, uključujući i nju, koja uživa u albumima Drumsa, Melody Echo Chambera i Tame Impale. Ostatak niti ne doživljava. Ovo je ionako usputni birc u koji se zaleti svaka treća osoba koja odgleda projekciju u Kino Europa ili netko tko obavlja bitne stvari u blizini i odluči ubiti vrijeme do sljedećeg dogovora. Sada ulazi visoka djevojka smeđkasto-plave kose i izgleda kao da joj je pun kurac svega. Na stolicu baca svoju torbu i automatski sjeda, a potom gleda pred sebe, u prazninu. Postavila je dlan na meni i gleda što će popiti. Svaki prst joj se trese i kao da, čini se, gleda kroz njega. Ona ju je automatski primijetila i još ne zna treba li joj prići upravo u ovom trenutku ili joj pustiti vremena da se sabere i shvati što želi naručiti. Pobogu, izgleda kao da je raskinula 3 prijateljstva na ulici ispred kafića u kojem se nalaze. Odlučila je. Sačekat će barem 3-4 minute, a onda joj nešto napraviti. Taman da ispolira ono što je započela, prije nego je ova hitro ušla u kafić.

-          „Bok. Izvoli.“

Djevojci je trebalo punih 8 sekundi da digne glavu i odzdravi, a potom izgovori što želi popiti.

-          „Ovo Unknown Mortal Orchestra svira?“ Naživcirana djevojka podigla je glavu i probola ju pogledom. Nije očekivala ovo pitanje, a ni pozdrav. Netko zna za ovaj bend i netko brine što svira u pozadini.

-          „Mhm.“ - odgovorila je, potiho.

-          „Krasno. U pravo vrijeme. Čak i ova pjesma. Kao da netko sa strane gleda što mi se događa i pušta pjesme koje suosjećaju s mojim sranjima.“

Ona nije znala što da joj odgovori. S gostima je često u graničnom odnosu. Nema potrebe razgovarati ili dijeliti neka mišljenja, jer često do takvih situacija zapravo niti ne dođe. Upravo je sada u nedoumici. I dalje stoji i bulji u nju, čeka da djevojka naruči i da joj spravi piće što je brže moguće. Bože dragi, kakva blokada. Kakav treš. Blokada zbog toga što netko nakon duljeg vremena primjećuje njenu glazbu.

-          „Čaj od mente, molim te.“ – djevojka je napokon naručila i spustila pogled. Očito je shvatila da neće dobiti nikakvu povratnu informaciju. Čini se da to zapravo i nije tražila. 

Dok je čekala da voda prokuha, bacila je oko i pokušala odrediti što bi ta unesrećena ili oštećena djevojka mogla raditi u životu. Toliko je dosadno da bi htjela da ju nešto proguta jer ovo upravo radi. Svira u nekom bendu? Izgleda kao da sve svoje živce ispuše na gitari i mikrofonu. Nešto u stilu Punčki. Ne, ne. Prefina je za to. Na stolici joj zabačeno visi karirani šal mekih boja, a nosi i finiji kaput. Prekrivena buntovnica? Glumica je? I posjećuje post punk, grunge koncerte? Nešto u tom stilu. Voda kuha, uzima vrećicu šećera i meda, reže krišku limuna i postavlja na tanjurić.

-          „Izvoli.“ – reče i postavi čaj od mente pred nju.

-          „Možeš li, molim te, promijeniti glazbu?“ – ljupko ju je upitala, ali pitanje je više ličilo suptilnoj naredbi. Ona ju nekoliko sekundi zbunjeno gleda i godinama razmišlja što da odgovori.

-          „Nisam to mogla zaključiti iz prijašnje izjave, ali da, mogu.“

Djevojka joj se kiselo nasmiješila i spustila pogled prema svom mobitelu.

[prokoolica-blog]

#6

Anđelu Jurkasu

Nakon poliranja čaša i spravljanja naručenih pića, ona trči u obližnju knjižnicu s namjerom da nahrani svoj um. Često se tijekom posla uhvati u trenucima kreativne eksplozije u kojoj kao posljedični korak ne može učiniti ništa više nego otrčati u svlačionu osoblja i zapisivati na papire. Potom se vraća za šank i toči stalnome posjetitelju ogavno pivo.

- “Smeta ti taj pramen. Lakše ti je ako ga staviš iza uha.”

Pogledom ga prostrijeli, puhne u pramen i stavi pivo pred njega.

- “Odavno sam prošla fazu u kojoj mi ljudi govore što da radim. Da sam ih slušala, ne bih završila ovdje.”

Stoji pred policama domaće književnosti i očekuje nešto što će od svih tih naslova najednom zabljesnuti pred njenim očima. Ako treba, stajat će u knjižnici cijelu vječnost; ondje kao da vrijeme  nema onaj klasičan pojam stvarnosti. Sinestezija je sveprisutna i čini se kao da stvari imaju određenog smisla. Čini se kao da bi ušla u svačiji svijet pomalo, sakupila iskustva i slike, a potom otrčala u stan i počela stvarati nit po nit. Odlučila se napokon za Popovića. Da, Popović je trenutno bingo u njenoj životnoj etapi u kojoj odumire u kvartovskom kafiću među zgradama starih gradnja. Donekle suosjećajno. Savršeno bi se uklopila u njegove promašene likove svakodnevice. Na zadnjem je odjeljku pronašla knjige filmske tematike. „Ovo bar neće bit teško“ – pomislila je i uzela 300 ukoričenih stranica pod ruku. Daljnji je put nastavila hodajući. Odbila je gradski prijevoz, stavila slušalice i uputila se pješice prema svom stanu. Putem vodi borbeni monolog. Danima joj je u glavi film Anđela Jurkasa na koji se nasumice odlučila pojaviti. Danima pati zbog tog čina. Istina je, film se gleda u jednom dahu i konstantno je prisutno iščekivanje o tome što će se sljedeće odviti. S druge strane, fascinantna je prisutnost suptilne narcisoidnosti i težnje da svatko bude svjesan njegovog krasnog rukopisa specifičnog diskursa, stava prema društvu, glazbeno napucanog intelekta gdje on zapravo zna što sluša u kombinaciji s lijepim ženama. „Koliki egoist moraš biti da u svoj film postaviš sve nedojebive glumice naše scene i pružiš im scenarij u kojima će glumiti tvoje djevojke? Stvarno? Nosiš majice wanna be underground domaće alternativne scene, pišeš knjigu o, khm, kako istrošeno, svojim ljubavnicama i glumiš sebe u filmu koji, kao, nikako ne bi trebao biti autobiografski. Ali jest. Sa začinjenim scenarijima. Naravno, sve su njegove žene ljubavnice imale probleme i specifične karakteristike prema kojima se on visoko postavljao i u kojima je on izašao kao najpametniji borac. Hodala je namršteno gledajući u pod, ne doživljavajući ubrzani hod koji je proizašao iz misli. Kako preživjeti jedan dan bez feminističkog diskursa? 

[prokoolica-blog]

#5

Vremenu

U posljednja tri tjedna osjeća se jako izgubljeno po pitanju vremena i prostora. Ona smatra  pojam vremena kao nešto prema čemu se striktno može posvetiti. Dvadeset i četiri sata su jednostavno prekratak interval svega onoga što bi željela raditi ili da dovrši sve ono što je toga dana započela. Nikada nije voljela bacati tu dragocjenost u vjetar. U počecima bijaše teško odzdraviti ljudima i pojasniti zašto treba poći na mjesto o kojem ih je u početku informirala. Laži su joj bile toliko grozne da se putem grizla zbog činjenice da ih je možda uvrijedila svojom neprisutnošću i bijegom. Danas je to ipak pomalo drugačija priča. „Odoh.“ – reče i izvuče se s argumentom nepostojeće glavobolje i željom za snom.

Prostor je potpuno nebitan, kao i njegova veličina, sve dok ona nije u sposobnosti da ga uredi na neki svoj način. Ono što joj je najpotrebnije jest mekani krevet s posteljinom zanimljivih uzoraka i boje, poneka biljčica koja će pokazivati znakove svježine i života i podsjetiti ju da nije toliko usamljena, ilustracije i dijelovi brošura događaja poput filmskih programa, koncertnih izvedbi, kalendara i plakata koji će visjeti na pomno odabranim mjestima na zidovima, i na kraju, široki radni stol. Sve su ostale stvari stajale u nebitnom, nedefiniranom prostoru ili kutu, bile to knjige, tenisice ili cipele. Prostor je disao energijom kao da je dijelom nebitan, no ona je ondje u potpunosti svoja. Kada uđe u svoju sobu, započinje film istih kadrova s drugačijim filterom koji prekriva blendu objektiva. Nema sumnje da nije voljela svoje dragocjeno vrijeme trošiti na sebe i druženja sa samom sobom. Zato joj često teško pada odlazak na posao i socijalizacija s ljudima koji ju jednostavno koče u smislenom razmišljanju. Tješi ju činjenica da će putem do kafića upiti zrake života i promatrati život s jedne objektivne strane. S one, pomalo, voajerske. Ovo je životno putovanje filmska projekcija čiju radnju pratimo iz visokog kuta, a toga smo najviše svjesni kada utonemo u svakodnevnicu jednoga grada i proučavamo sve te naizgled sitne radnje, a opet toliko značajne jer grade to putovanje u čvršću cjelinu. Vožnje u gradskim busevima tipičan su primjer plutanja kroz vrijeme i objektivnog sagledavanja naše filmske projekcije, iliti, našeg života.

Ona se budi svaka dva dana u 6 ujutro, u 6:40 prazno gleda u tamno nebo koje čeka da ga sunce osvijetli, u 6:43 ulazi u bus i gleda u njegove putnike. Svi ti ljudi ulaze s nekom gorčinom i svjetlošću koju unose i izbacuju na stanicama iz kojih dolaze i odlaze. Što li je sve ovaj plavi bus pročitao i odslušao? Kakvo li je to breme djevojčice žućkastih tenisica i kratkih traperica za koje dobiva podbadajuće komentare svojih vršnjakinja u školi? Onaj je gospodin frustrirano zagledan u nepostojeći prizor dok rukom snažno ovija šipku koja održava njegovu ravnotežu. Što mu je? A, što li je tek s gospodinom koji vozi autobus prepun težine intervala u kojemu se putnici ispovijedaju cestama dok putuju prema određenim ciljevima? Je li svjesan težine koju vozi i vuče ovim velikim gradom? O čemu li on, pobogu, stalno razmišlja?

[prokoolica-blog]

#4

Filmskim plakatima

Sva ta prenemaganja, egocentričnost, pretvaranja, miris skupog parfema u kafiću Kina Europe. U sve to gleda svakim danom u 10:15, u vrijeme kada odlazi na kratku pauzu i pali prvu cigaretu uz kavu koju je skuhala u kafiću u kojem radi. Iz te perspektive vidi grad koji se odavno probudio, srednjoškolce koji trče prema pekarama, zamišljene poslovnjake pogleda upućenih prema svojim nogama, ljude koji kasne i prolaze ulicom u kojoj se ona sad nalazi, ne bi li što više i brže skratili svoj put. Najviše je voljela tijekom pauze gledati prema izlogu plakata filmova koji igraju u tom prokletom kinu Europa, kao i iznenadne odlaske u njegove dvorane nakon posla. Svakih tjedan dana, među filmskim plakatima, izmjenjivao bi se i jedan plakat strogo dizajnerske tematike. Takvi su joj bili najdraži; godilo je njenom oku gledati zanimljive vizualne interpretacije političkih, umjetničkih, svakodnevnih tema.

Kafić u kojem radi pomalo je socijalan, zaključujući po tome kakva ekipa ondje zalazi. Tu i tamo nađe se neka udruga koja se okupi za najvećim stolom i raspravlja o idejama njenih članova. Nađu se dvije zalutale tinejdžerke koje razglabaju o bremenu kroz koji prolaze. Nađe se i trojica alkosa za šankom koji odavno shvatiše da nema smisla nabacivati joj se i pipkati ju gdje ne smiju. Ona je od samog početka dala do znanja da joj mjesto ne pripada u kafiću, već da mora imati barem neku crkavicu s kojom može platiti svoj život i napokon se izraziti kroz pokretne slike. „Hej! Filmašice, budi draga pa mi natoči još tri deca ovdje.“

[prokoolica-blog]

#3

THC-u

„Ti uzmi. Vjerojatno imaš veće kontakte i poznanike u tom krugu nego ja.“ – poslao joj je u poruci. Ona već tjednima potiskuje činjenicu da voli lutati svojim umom i zamišljati razne situacije u primamljivijim scenarijima.  Većinom su to slike odlijepljene iz raznih filmova koje je pogledala u onim depresivnim danima svoje adolescencije. Ponekada je znala čitav dan ostati u krevetu gledajući opuse raznih redatelja, s jedinom iznimkom da je izašla iz njega za vrijeme ručka. A onda bi se ponovo vratila pod deku i nastavila. Istina je, zna dobar krug ljudi od kojih bi mogla izvući komad trave. „Ok. Ponesi deku. I nešto za jesti.“ – odgovara mu, a potom razmišlja s kim je najviše na ti od onog društva s kojim svakog vikenda puši u stanu njenih poznanika.  

Čekao ju je u ulici koja vodi prema Tuškancu. Ondje su se i zaputili nakon što mu se ukočeno nasmiješila i posramljeno ga poljubila. Potiskivala je i činjenicu da ga zapravo ne podnosi. Smatrala ga je prijateljem s kojim je mogla raspravljati o stvarima o kojima nikad ne bi mogla s ostalim prijateljima. „On je pretenciozno govno dobrog glazbenog ukusa, pasivno zaljubljen u svoju privrženost melankoliji.“ – mislila je. Živcira ju njegova indiferentnost. Živcira ju njegova ukočenost. Obožava njegovu inteligentnost i načitanost. Živcira ju što ističe svoju osobnost kao univerzalnu jedinku na onaj, ponovo, pretenciozan način. Obožava ga zbog toga. Nestabilan niz misli prema njemu može se nastaviti u nedogled, no on većinom naginje negativnim osjećajima.

Leže na deci i ne pričaju mnogo. Zrak je težak i jedino što se u pozadini čuje jesu travčice koje se migolje pod blagim vjetrom dok je među njima prisutna nelagodnost u cijeloj toj kombinaciji usmogljenog ljetnog zraka i tišine. On razmišlja o seksu, dok ona razmišlja kako će popušiti pljugu, dobro pojesti, a onda odlutati ulicama Zagreba. To je i učinila i sad se pita jel' se njena zaljubljenost odražava samo prema išaranim zidovima, oderanim fasadama, tmurnim bojama prljavog grada, nikad ne izvedenim događajima, prozi, glazbi, posramljenim pogledima iz kojih pršti čudna žudnja. On u međuvremenu leži na svom krevetu i razmišlja što je krivo napravio dok THC kovitla njegovom krvi.

[prokoolica-blog]

#2

Oslikanim zidovima u Jiggyu

Uputili su se te večeri u Jiggy Bar. Krivi se u to vrijeme zatvarao, za ostale barove nisu imali volje. Osim Jiggya. „Čula sam stotinu puta za ovaj bar ali nikada nisam znala gdje je točno. I evo nas. Tu smo skoro. Sviđa mi se ova večer.“ - komentirala je njena prijateljica. Prošli su kraj stanice Tehničkog muzeja, ona i ostale tri djevojke, njene prijateljice. Rekle su da će prošetati, dok su ostala trojica nastavila autom pun Monsterovih limenki. „Navodno lik ima neki bend čiji je sponzor Monster“ – reče jedna od njih. Ta ju je izjava navela na razmišljanje da će bar s nekime imati pričati o nečemu zanimljivom večeras. “Nadam se da ćemo moći progovoriti koju riječ o sceni, s obzirom da je moje društvo tupavo po tom pitanju. Svi se vode mišlju da smo zapeli u živom blatu u domeni domaće alternativne scene.“ – mislila je.  Jiggy joj te večeri daje neku nadu.

- „Naš je šef vrlo vjerojatno gej. On pazi da njegovi radnici budu jako uljudni i urbani. Da se oblače onim kvazi hipsterskim stilom. Njemu sam se očito svidio jer znam mnogo o craft pivi i kuham najbolje kave. Ponekad me i gleda onim pogledom. On traži takvu ekipu u svom kafiću.“ – govorio je. „A nisu ništa drugačiji ni ljudi koji ondje zalaze.“

- „Idemo tamo! Želim ondje popiti kavu sutra. Može?“ - govorila je njena prijateljica koja ima tek 18. Najmlađa je za stolom za kojim je sjedilo to društvo. Svi ju smatraše vrckavom i veselom, iznutra zelenom. Okrenula se prema njoj i uputila joj smiješak. Ostale prijateljice ostanu sjediti bezvoljno za svojim stolcima lagano pijuckajući tamno pivo. Ona što je sjedila do nje, upita ju za vozni red noćnih tramvajskih linija. Na licu joj se odražava isfrustriranost i dosada. Načeli su temu o seksualnostima i raspravljali po tisućiti put je li to zaista nešto grozno, je li homoseksualnost bolest, zatim se posvađali jer dvojica od prijatelja smatraju da jest, a onda je osamnaestogodišnjakinja započela svoje ispovijesti. Ona ju je slušala.  Preko puta nje, sjedio je njen dečko. Osamnaestogodišnjakinja je ispovjedala svoju biseksualnost i privrženost prema djevojci iz njene gimnazije. Ona je konstantno bacala pogled obraća li njen dečko pozornost na što osamnaestogodišnjakinja, njegova djevojka, priča. Ne, ne obraća. On sluša bradatog hipstera o njegovoj ljubavi prema craft pivi. Promašaj. Naslušala se i nagledala onoga što ju najviše živcira proteklih nekoliko mjeseci. Plava refleksija svjetlosti spuštala se na njihova lica dok je hladnoća strujila zrakom uprljanim dimom cigarete. Definitivno promašaj. Barem je Jiggyjev zid lijepo oslikan.

[prokoolica-blog]

#1

Dvjestopetnajstici

Blaga svjetlost u autobusu spuštala je njene kapke dok je bezizražajno gledala kroz staklo busnih vrata. Mirno je i tiho, i jedino što se da osluhnuti u ovom plavom duguljastom busu jesu vrećice i torbe koje njegovi putnici podižu prije nego izađu na svojoj stanici. Iz slušalica joj odzvanja "Sve da zaboravim" i brzim i žestokim bubnjevima praćeni istim tempom gitare liječi i ojačava svoju dušu prije nego se uputi prema kafiću u kojem povremeno radi. Šest i dvadeset osam je, a ona mora stići do sedam i petnaest ne bi li otvorila lokal do 7. Podiže pogled i gleda oko sebe, zaboravila je da nije jedina u ovom busu i smanjuje zvuk na mobitelu. Djevojka preko puta beziražajno pilji u mobitel, gospodin dva sjedala od nje odgovara na poruku, žena kraj nje kažiprstom reže lubenice i jabuke, druga djevojka sluša glazbu i palcem povlači prema dole; lista po naslovnici. Nitko ne razgovara. Svačija je glava upućena prema njihovim nogama. Vozač autobusa oslobodio je svoju desnu ruku i ispružio ju, a lijevom upravlja. "O čemu li on razmišlja dok dnevno prođe 19 krugova iste relacije?" 

Ilustracija: Gloria Park