Photo
Hey, that’s a pretty good idea. I’ll give you the moon, Mary.
It’s a Wonderful Life 1946 dir. Frank Capra
7K notes
·
View notes
Photo










Located on the French riviera at the tip of Saint Jean Cap Ferrat is the magnificent Santo Sospir villa. Constructed from 1931 - 1935 in the regional Mediterranean style the villa was used by Alec and Francine Weiseiller as a holiday retreat. From 1950 Jean Cocteau was a frequent guest for almost a decade and started painting the walls resulting in the extraordinary monumental artwork.
“When I stayed at Santo Sospir in the summer of 1950, I hastily decorated a wall. Matisse told me that if you decorate one wall you should do the others as well. He was right. Picasso opened and closed all the doors. All that was left to do was to paint the doors. But the doors lead into rooms. The rooms have walls. And if the doors are painted, the walls have an empty look. I spent the entire summer of 1950 working on ladders. An old Italian worker prepared my pigments, immersed in fresh milk. A young woman lives at Santo Sospir. I didn’t need to dress the walls. I had to draw on their surface. That’s why I made line frescoes, with a few colours that echoed tattoo art. Santo Sospir is the tattooed villa.”
4K notes
·
View notes
Photo










“We read to know we’re not alone.” - William Nicholson, Shadowlands
83K notes
·
View notes
Text
Kampovanje no.1
Uzela sam odmor i pomirila se sa tim da nije pametno ići na more ove godine. Stidljivo sam priznala sebi da nikada do sada nisam letovala u Srbiji i nisam znala gde da idem. Dečko i ja smo nedeljama razmišljali gde da se zaputimo. Nismo uspeli da se odlučimo.Uslovi su nam bili da ne idemo u gužvu, da izbegavamo bliski susret sa ljudima i da provedemo što više vremena u prirodi koje smo maksimalno bili željni nakon karantina.
Shvatila sam da mi ističe treći dan odmora i da se i dalje nismo pomerili iz dvorišta. Pakujemo se u kola. Nosimo šator, nove vreće za spavanje, hamok, nešto odeće i rezervne cipele. I dalje ne znamo gde smo namerili. Odlazimo u prodavnicu, kupujemo nekoliko mesnih narezaka, slatkiše i naravno plazmu. Nakon toga, odlazimo do pumpe da sipamo gorivo i odlučujemo da se uputimo ka Banji Ždrelo. Pogledali smo nekoliko fotografija, delovale su interesantno, i upustili se u stotinak kilometara vožnje. Obožavam da vozim.
Nekoliko sati kasnije, gugl mape nam pokazaše da smo stigli. Tada shvatamo da Banja Ždrelo ne zadovoljava naše potrebe ovoga puta i nastavljamo dalje do manastira Gornjak. Pravimo pauzu u restoranu, raspitujemo se kod konobara oko pešačkih ruta i mesta za postavljanje šatora. Osoblje je sjajno, neposredno i raspoloženo za svaku vrstu pomoći ili saveta. U kasno popodne počinjemo uspon ka Ježevcu. Dečko savetuje da uzmemo po štap kako bi se lakše probili kroz šumu. Ovo je moje prvo planinarsko iskustvo, pa njegove savete prihvatam bez pogovora. Šetamo stazom koju je sprala kiša prethodnih dana i sada je sve klizavo. Neiskusno krećem u šumu u patikama za trčanje što postaje problem kada dolazimo do strmijih delova. Imam maničan strah od zmija i dečka počinjem da ispitujem o svim mogućim i nemogućim scenarijama koji se mogu desiti ukoliko naiđemo na nju. Dok hodamo ka vrhu, dečko predvodi našu malu ekspediciju i lupka štapom u svako deblo koje preskačemo, za svaki slučaj. Usput me zeza da je on odrastao na beogradskom asfaltu, a ja u selu kamenitom nadomak Pljevalja i da bi ja trebalo da idem prva.
Šuma je tiha i glasna u isto vreme. To znaju svi koji su se ikada našli među drvećem dalje od jednog kilometra od naseljenog mesta. Vlažno je, šuma je gusta, ima dosta stabala iščupanih iz korena. Pravimo kratke i česte pauze, jer smo svaki kondiciju izgubili za vreme sedenja u karantinu. Polako pada mrak, vrh se ne nazire i odlučujemo se da se vratimo do kola, uzmemo šator i potražimo mesto gde ćemo postaviti šator i prenoćiti.
Šator postavljamo nadomak izvora koji je relativno blizu manastira Gornjak. Hamok razapinjemo između dva obližnja drveta, pada mrak. Ležimo na hamoku i gledam zvezde. Dečko obožava da gleda u nebo na mestima gde je mali procenat svetlosnog zagađenja. Shvatamo da je kupovina hamoka jedna od boljih životnih investicija. Smlaćeni od čistog vazduha i kratke šetnje odlazimo u šator, širimo vreće i shvatamo da smo šator postavili blizu reke u plavnom području, a da prethodno nismo proverili vremensku prognozu. Iza nas, nalazi se gomila srušenih debala koje je voda zalećući se sa vrha dovukla dovde, tri metra iza nas. Nemamo dometa, nemamo pristup internetu, već je kasno tražiti drugo mesto, premeštati šator ili otići do kola. Šaljemo SMS poruke prijateljima u nadi da će se poslati i govorimo im da nam jave prognozu za večeras. Niko ne odgovara. Stiže mi poruka od oca:
“Mico, nedostupna si, gde ste, kako ste?”
“Tata, legli smo, postavili smo šator i sve je u redu. Čujemo se ujutru.”
Ne smem da mu priznam šta se dešava. Kada smo kretali, ponudio mi je da nam plati smeštaj samo da ne spavamo u šatoru. U nervozi zaspim, a probudim se s vremena na vreme kada čujem dečka kako proverava da li pada kiša, koliko pada i da li će stati pljusak. Budi nas sunce vrlo rano ujutru iznenađujuće odmorni. Umivamo se na izvoru i sedamo na jedno od srušenih debala da doručkujemo. Jedemo zauvek užasan mesni narezak sa nešto hleba dok uživamo u zvucima žuborenja reke.
1 note
·
View note
Text
Setila sam se
da je ova godina čudna
da je lista filmova
nikad duža
Felini
Rohmer
Bergman
Setila sam se
da nikad nisam podnosila
surovost
da sam se gušila u svojatanju
davila
u slobodi odabira
Setila sam se
da mi je potrebno
more
vožnja niz put
koji prati Jadran
iskre vetra
koje ne puštaju kosu
vreli asfalt
Setila sam se
davnih letovanja
vile Sofije u kojoj smo boravilii
indijanera koje je donosio deda
hobotnica iz mora
ukradanih smokava
Setila sam se
da se nikad ne zna
šta je gore
doživljeno ili nedoživljeno
iskukano ili prećutano
izujedano ili netaknuto
On je bio
i hram i svetilište i mučilište
ti si
i nežnost i pamuk i blizina
sa kojom se ne snalazim
Setila sam se
da i more
i vetar i iskre
i indijaneri
vode u bolnice plakanja i nemoć
Tražila sam da mi se objasni
i nadala se da će Bog biti nežan.
- Kristina K.
22 notes
·
View notes
Text
samo ne ovde
već danima se budim i ne želim da budem ovde ti si tu ali i dalje smo ovde pogled kroz prozor me guši. napolju je minsko polje unutra je šećerna vuna
htela bih sve isto samo ne ovde ne mogu ne želim od borbe sam odustala onog dana kada su mi bacili suzavac pod noge a ja ništa loše nisam radila
spavam verujem tako će proći brže nikako da prođe nikako da prođe nikako da prođe hajdemo zajedno preko možda se nekad ponovo osetimo kao ljudi.
0 notes
Photo
Letting everyone down would be my greatest unhappiness.
Marie Antoinette (2006) dir. Sofia Coppola
1K notes
·
View notes
Photo



‘touching‘ shot by vassilis karidis for fantastic man, issue 30
47K notes
·
View notes
Text
- Hajdemo sutra na Cetinje! Nikada nisam bila. Čula sam da je lepo.
I stvarno kupimo kartu i odemo sutra na Cetinje. Htela sam da idemo kolima, ali brat keže:
- Hajdemo busom, biće avantura.
I bio je u pravu, stvarno je bila avantura. Krenuli smo prestravljeni od strane familije koja nam je napunila glavu da Cetinjani maltene jedu ljude. Na stanicu stižemo rano ujutru i niko nas čak ni ne gricnu. Odmah smo seli u jedini otvoreni restoran (čitaj kafanu) da doručkujemo i popijemo kafu. Kada sam gladna jako sam nervozna i nepodnošljiva. Ugostili su nas fino, a kada su se otvorili muzeji, ustali smo od stola i pošli ka njima. Tamo nas je dočekao Dekijev drugar kome u početku vidno nismo bili zanimljivi. Brat mu se dopao više nego ja. Dosadan istoričar umenosti sa bezbroj pitanja mu nije bio simpatičan. Rekla bih da je hteo da nas napusti vrlo brzo, međutim ipak nas je sproveo kroz sve muzeje u gradu, a kasnije čak odveo na „dojč“.
Pera nas je napustio, a mi smo nastavili ka Lovćenu. Pronašli smo divnog taksistu koji nas je ljubazno primio u svoje vozilo. Pitao nas je:
- Čegović ste?
Na šta sam ja kao ponosna Crnogorka rođena i odrasla u Beogradu odgovorila:
- Ja sam iz Beograda, a brat iz Pljevalja.
Brat se nasmejao i rekao mu naša prezimena. Lovćen ima dosta stepenika i ako se dovoljno široko nasmeješ ne naplate ti ulaz nego kažu:
- U redu je. Vi ste studenti.
Iako nismo. Videli smo Meštrovićevog Njegoša koji je imao nešto belo u krilu. Brat je mislio da je kriška sira. To mi je zvučalo previše groteskno da bi bilo istinito pa sam posegnula da dohvatim. Čulo se pištanje, svi su gledali u mene. Nema veze. Pst.
Sišli smo, htela sam da odem u toalet, ali nisam htela da ga platim. Ima nešto kod tog neplaćanja. Bratu sam ostavila jaknu i torbu, jer sam mislila da će pomisliti da sam negde sela i da su mi tamo stvari. Što bih ih nosila sa sobom?
- Jeste li sjeli?
- Jesmo, gore. Je l’ to isti kafić?, pravim se luda
- Jeste, jeste.
Jes! Nisam potrošila evro da piškim. Na izlazu iz toaleta sretnem neke Ruse koji misle da sam baba sera. Mislim, nisam, ali bih mogla da budem i uzmem neki evro. Prolazim pored njih praveći se da ih ne razumem.
Divni taksista nas je sve vreme čekao da nas spusti do grada. Usput nam je pričao da je nekad radio u OBODu, a da sad vozi turiste, jer je firma propala. Posle je rekao da i sin vozi. Vozi i drugi. Dovezao nas je kod njegovog prijatelja u restoran. Naručili smo ogromno mešano meso koje smo ipak uspeli da pojedemo. Otišao nam je poslednji bus za Pljevlja, šta sad?
- Hajde da odemo do Podgorice, pa ćemo onda da vidimo šta ćemo.
Hajde. Setim se tamo imam jednog rođaka, možda bi mogli kod njega da spavamo. Uđemo u bus, ja bih da izvrtim net, ali nema WIFI-ja iako piše da ima. Odem do vozača sa najširim osmehom i najgorom ijekavicom na svetu. Pitam za net da se javimo Podgoričanima da nam ture nešto na sto da se okrijepimo kad stignemo.
- Ne palim ti ja to nikako. Evo ti moj mobilni, pa ih okreni.
Mene onda bi sramota ove ljubaznosti, jer sam slagala kako bih stavila nekoliko slika na instagram.
Stižemo u Podgoricu, nalazimo se sa rođakom i njegovom ženom na piću. Nije mi delovalo da bi bili previše srećni da kod njih zanoćimo. Nema veze, platićemo sobu. Kaže brat da to nije izazov. On se čuo sa drugom koji u Podgorici živi sa sestrom u stanu od 14 kvadrata. Reče mu da dođemo kod njega. Zvučalo je suludo, a baš tako je i izgledalo.
Gazda je prodao stan do četrnaestokvadratnog, a drug je imao ključeve. Ulazimo u stan, arhitektonski zločin. Brat i ja imamo odvojene spavaće sobe. Luksuz! Kupamo se tiho, tako i hodamo. Čuće komšije da smo tu pa će reći gazdi. Sećam se da sam čak i zube oprala. Pronašli smo u kupatilu koznakadašnju pastu pa sam je stavila na prst i promuljala po ustima. Brat mi kaže da biram sobu. U levoj je kauč, ali nema jastuka. U desnoj je singl ležaj (čitaj dušek), ali ima jastuk.Biram ovu sa jastukom. Ustajemo u 6, jer u 7 dolaze novi vlasnici stana. Ne bi bilo dobro da nas sretnu ni za nas, ni za gazdu, ni za druga.
Opet mi u svitanje u bifeu autobuske stanice. Čekamo bus za Pljevlja. Nailazi minibus. Kombi. I dalje sam bunovna. U minibusu smo brat, dva vozača i ja. Spava mi se, odlazim u šarage, smotam jaknu i stavim je pod glavu. Pokušavam da zaspim iako nema jednog prozora, tu je samo najlon zalepljen selotejpom i hladan vazduh me golica po golim leđima. Ipak zaspim. Budi me vozač.
- Šta to radiš?
Mislim se, možda nema više mesta. Možda se napunio bus, a ja se raširila.
- Spavam.
- Kako to spavaš?
Zbunim se. On se okrenu i dade mi svoj jastuk.
- Evo ti ovo, pa spavaj k’o čovjek.
Istina, spava se „kao čovjek“ kad imaš jastuk. Probudim se, pauza. Brat i ja izađemo na vazduh. Lipti kiša. Zapalim cigaru, a vozač kaže da može da krene kad god mi kažemo. Mi ne kažemo ništa, ali svakako krenemo. Kupili su nam sok i slatkiše. I oni kažu da smo studenti, ima kad ćemo mi da platimo.
- Tako ćete i vi jednom.
Bus je bio sjajan. Pauze su bile česte iako je put bio kratak. Pridružilo nam se još nekoliko putnika. Kad neko izađe, brat i ja na smenu guramo vrata da bi se otvorila. Nakon toga je pauza, jer vozač mora da uglavi vrata nazad. Iznad sebe ima fijoku sa nešto alata i rukavice.
Stigosmo za Pljevlja. Sutra ćemo na Durmitor!
3 notes
·
View notes