can-i-hold-you-tonight

[can-i-hold-you-tonight]

Kad ga boli nešto, uzela bi tu bol i prenijela je na sebe. Eto kako ga volim.

[can-i-hold-you-tonight]

nisam znao šta je ljubav  dok nisam sjedio u čekaonici punoj uplakanih ljudi čekajući tebe. nisam znao koliko mogu da volim dok nisam primio poziv preko kog mi javiše da si tamo. nisam znao gdje mi je srce dok me to isto nije zaboljelo od pomisli da ću te izgubiti. nisam znao koliko si posebna dok nisam počeo tebe tražiti u svim drugim ženama koje nemaju ništa tvoje. ni kosu ni oči ni usne ni obrve koje su vječito posvađane i svaka dlaka vodi svoju politiku. nemaju one ni tu vatrenu osobnost i ne pričaju pet jezika - pomalo ne vole kišu ili se samo pretvaraju da je vole.  ne žele da me uče plesati valcer  i nijedna me nije pitala za dozvolu da mi našminka trepavice i nijedna mi nije poljubila oči. one mi nisu pjevale na uvo i nisu me zvale “samo na dva minuta” i nisu željele da se nađemo u prolazu kod kafića. ti si jedina  mrzila da se držimo za ruke učila me da budem bolji čovjek molila me da pričam s ocem da zagrlim majku i da oprostim bratu. nikad ti nije bilo malo ičega, osim vremena sa mnom nisi se žalila kad mi se ne izlazi nisi me tjerala da zaboravim ortake nisi željela da prestanem ići u klubove. nisam znao šta je ljubav  dok nisam shvatio da možda više neću vidjeti tvoju kosu nisam znao koliko mogu da volim dok nisam shvatio da te nisam dovoljno puta poljubio. nisam znao gdje mi je srce dok nije ludo zaigralo misleći da si me napustila. i nisam znao da vjerujem u Boga  dok ga nisam molio da ostaneš.

[can-i-hold-you-tonight]

Na dan 18.5.1993. od snajperskih hitaca poginuli su Boško Brkić i Admira Ismić, naši Romeo i Julija. Odajmo im dužnu počast.

Ubijeni su dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet. Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ‘70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: „Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.“

Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri. „Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire“, govorio je njen otac. Slično dodaje i njena majka, u čijoj je porodici bilo miješanih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala.

Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:

„Moja najdraža Admira, Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“ „Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“ „Moja najdraža Admira, Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“

Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu.

U julu 1992, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka stoga je odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli. „Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj“, govorio je tada Ćelo, kojem je Boško „bio k'o mlađi burazer“.

Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.

Pismo koje je Admira ostavila majci: „Draga majko, Mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo. Brinem se za tebe, i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo, Tvoja Admira“

Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo “pošalje” i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.

Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: „Morali su proć’ međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski….“ Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni: „Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu.“

Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. „Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.“ „Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao…“, govori Ćelo.

„I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav“, kazivao je poslije njen otac.

Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga. „Bolesni ljudi nose oružje, na svim stranama i nikad ne znaš koja će budala ispaliti metak prva“, komentirao je Saša.

Admirini roditelji i Boskova majka mnogo puta su do sada govorili o svojoj djeci. Iz arhivskog materijala RSE izdvajamo rijeci Admirinih roditelja, Zije i Nedrete Ismic: „Stalno je govorila:’Zar mislis da je posteno da on ide sam, a da ja ostanem?’ To da podje bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jaca i od smrti.“

„Umesao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.“

Jedna od najljepsih ali i najtragicnijih ljubavnih prica nije zasticena od politizacije, od nagadjanja ko je i s koje strane ispalio smrtni rafal. Srce Boskove majke, Rade Brkic, je iskreno: „Ne razmisljam uopste ko ih je ubio. Jednostavno i kad bih doznala za tog coveka i kad bih ga videla pred sobom, samo bih ga pitala: ’Covece, zasto si to uradio?’ Nista vise.

O njima su pisali mnogi, i pesme i clanke i price… Jedan od najpoznatijih clanaka bio je onaj Kurta Sorka, koji je objavio Reuters 23. maja 1993. i koji je onda obisao ceo svet. Sork je 2000. godine ubijen na novinarskom zadatku. Po njegovoj ranijoj zelji sahranjen pored Admire i Boska na groblju Lav.

Istraga o ubistvu Admire i Boska nikada nije vodjena i njihov ubica nikada nije otkriven.

Neka im je laka zemlja jugoslovenska.

Pocivajte u miru, draga nasa deco.

[can-i-hold-you-tonight]

ti si meni u jednom trenutku postala ljubav

nismo se šetali mesecima

pili kafe

posećivali bioskope

muzeje

pričali o prošlim vremenima

drugim ljubavima

sranjima u svetu

i tome kako je ovaj grad zagušljiv

i prljav

nisam ništa znao o tebi

a u tebi sam upoznao sve(t)

videvši te

i mrak je u meni nestao

pri prvom dodiru sa tobom

a tu noć je bilo i hladno

i mračno

sećaš li se?

bila si magija

bila si boja

bila si moja pijana noć bez alkohola

i ona mesečeva svetlost

koja se probija kroz prozor

i prosipa na pod

a to volim

trebao mi je sekund da znam da je to-to

da

rekao sam da je “to-to”

kao da sam bio spreman život da dam

jer znam da je tako

i bilo je

i ostalo je

i telo je drhtalo celo

kad sam prvi put rekao da te volim

stvarno

[can-i-hold-you-tonight]

Ljubav nije američki kliše film, gdje par odlazi zagrljen u suton. Ovo je ogoljenost, gdje ćemo jedno drugom jebati mater i probdijeti budni čitavu noć, pa tek onda propustiti osjećanja ispred taštine. Mi nismo tako često šetali zagrljeni, a ti si mnogo češće plakala zbog mene, iako sam radio sve da se to izbjegne. Bitno ti je gdje sam i brineš se da li sam bezbjedno stigao kući, iako znaš da se ovakvima ništa ne može desiti. Svako žensko biće u radijusu od deset metara smatraš potencijalnim neprijateljem. Iako priznajem da su neke od njih slatke, ali koja bi me zvala da provjeri jesam li stigao kući i pitala da li sam zalio kaktus? To bodljikavo i nezgrapno stvorenje. Ovo nije američki film, kao što već rekoh, a njihovi junaci nemaju stomak poput mene. Tebi je simpatično ovo okruglo skladište svega i svačega i koristiš ga kao jastuk za spavanje. Koja bi druga u mom stomaku spoznala mogući jastuk, a ne višak kilograma? Rekoh, ovo nije američki film, a ti si meni prava raja, sestra i djevojka. Raja jer mogu popiti pivu s tobom, a djevojka jer ćeš me zaustaviti prije nego pretjeram. Da te nema, trebalo bi te izmisliti.

barlikorn

[can-i-hold-you-tonight]

[can-i-hold-you-tonight]

“She liked to disappear, even when she was in the same room as other people. It was a talent, as it was a curse.”

— Alice Hoffman

[can-i-hold-you-tonight]

Jednog dana kada

budemo živeli zajedno

da imamo visok plafon

da imamo mnogo

mnogo vrata

da se u svakoj sobi ljubimo i grlimo

da uvek ima svetla

belih zavesa i da imamo toliko sijalica

da nas boli glava i da se smejemo

da imamo dugačke hodnike

i da svaki put kada treba da se mimoiđemo

ja tebe zagrlim

i ti mene zagrliš

da budemo srećni i da uvek

ali uvek zagrlimo jedno drugo

kada se mimoilazimo

slažemo

i ne slažemo

jer ipak živećemo tada zajedno

a ja ću te voleti više od života

jer ja sam takav.

Instagram: amazingjohnnysworld

[can-i-hold-you-tonight]

Imat ćemo malenu kućicu

S velikim vrtom

I neku ležaljku na terasi

Gdje cemo svaku vecer biti zagrljeni

[can-i-hold-you-tonight]

Voljeti ću te

Svakim danom sve više

Svakim dahom sve jače

Dati ću ti i ljubav

I mir

I sve što ti treba

Samo budi tu

Samo budi tu

[can-i-hold-you-tonight]

“I u času bujne sreće I kad tuga uzdah sprema, Moja ljubav pjesmu kreće: Što te nema, što te nema…”

— Aleksa Šantić

[can-i-hold-you-tonight]

my best feature is that I'm blindingly intelligent for about 30 seconds a day

[can-i-hold-you-tonight]

// poezija //

Sonja, izađi da skitamo,

imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja, izađi i iznesi samo

malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,

zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja, izađi da skitamo,

noćas je nestvarno lijep grad.

// Vitomir Vito Nikolić, Prvi snijeg //

[can-i-hold-you-tonight]

“Grab your coat, leave a note, and run away with me.”

— William Chapman

[can-i-hold-you-tonight]

[can-i-hold-you-tonight]

“It has made me better, loving you.”

— Henry James / The Portrait of a Lady

[can-i-hold-you-tonight]

Najljepše čudo svijeta skupi se uz mene i ćuti.

- Mika Antić