cigarete-i-poezija - Tumblr blog

[cigarete-i-poezija]

Umoran sam,

Izdaše me suze,

Što iz oka kanuše,

I nakvasiše pramenove kose,

Nemam više snage,

Ne umijem biti sretan,

Bit će bolje,

Izdrži još danas,

Dolazi novo sutra,

Falit ćeš ljudima koji te vole,

I tako u krug,

Ubijeđujem sebe,

Da me bolje jutro čeka.

A evo,

Po ko zna koji put,

Sa suzama,

Ispračujem mjesec,

I dočekujem sunce,

Pijem,

Plačem,

Pušim.

Dnevna rutina,

Posao,

Alkohol i cigarete.

Hodajući leš,

Što se po sokacima vuče...

Ne razmišljam više,

Misli me umaraju,

Bojim se da mislim o sreći,

Bojim se da mislim o tebi...

Sve što dotaknem,

Pokvarim,

Povrijedim i ostavim,

Donosim bol,

Tugu i nemir,

Ne umijem,

Jednostavno ne umijem,

Živjeti trezan,

Nisam svoj,

Niti tvoj,

Ja sam niko,

Ja sam ništa,

Obični leš,

Što smrt čeka,

Jer na kraju,

Kada se usudim razmisliti,

Veselim se činjenici,

Da ću osjetiti,

Mir,

Spokoj,

I sreću,

Kada u vječne snove potonem,

Ispod povijene vrbe,

Vječno gledajući,

Zalazak sunca....

[cigarete-i-poezija]

Ja sam sam,

U sobi punoj ljudi,

Glasova,

Osmijeha i radosti...

Svima sija sunce,

A meni tmurno nebo,

Sunce krije...

Kada kročim,

Kroz svoj sokak,

Ulica bješe pusta,

Nestala je radost...

Oko mene,

Rodila se samo,

Bura,

Bol i tuga.

Gledam slike,

Na kojima nekad srećan bješe,

Što više gledam u slike,

Sve više izraz lica,

Na slici mijenjam,

Distanciran i tužan,

U društvu ljudi,

Koji su meni bliski.

Ne osjećam više,

Ne smijem se,

Ne plačem,

Nestalo je osmijeha,

Suza,

I osjećaja.

Pitam se tko sam ja,

Kada sam sam?,

Tko sam ja,

Kada sam u društvu ljudi?,

Da li moj osmijeh,

Nekome nešto znači?,

Molim te,

Nemoj da mi prilaziš,

Ne znam kako da ti kažem tko sam ja ustvari,

To je meni nepoznat pojam,

Falim sam sebi,

Ne znam tko sam,

Ne znam gdje sam,

Postojim,

Jer to bješe moja obaveza,

Podarena od Boga,

Prokletstvo,

Skriveno,

U tijelu čovjeka,

Što diše.

Tko sam pitam se,

Dok po ko zna koji put,

Za stolom sam sjedim,

I polako jetru alkoholom uništavam,

Pitam se,

Zašto sreća dolazi,

Kada se sa dnom boce srećem?

Zašto moram na dnu boce,

Tragati za osmijehom?

Zašto majci,

Krhko srce lomim,

Kad me zatekne,

Kako sa cigaretom i pićem,

Ispraćam mjesec,

A dočekujem sunce?,

Zašto proklinjem ptice,

Što jutro najavljuju?,

Zašto postojim,

Kada sa bocom,

Dane mladosti brojim.

Sjedeći u prazninini svoga uma,

Gledajući praznog pogleda,

U zacrtanu tačku,

Kariranog stola,

U kafani punoj ljudi,

I sjećanja,

Sada izolovanog,

Poput pepela,

U lugari,

Pitam se,

Zašto moram da,

Pušim i pijem,

Da bi imao snage,

Da se lažno smijem?

[cigarete-i-poezija]

Ti si mnogo usamljen čovjek,

Fascinantno je,

Ne voliš druženja,

Ljude ni događaje,

Ne voliš sebe,

Ali opet ti je stalo,

Do ljudi koji su ti bliski,

Ali eto,

Opet misliš da nikome nisi dovoljan,

Ni sebi ni drugima.

I opet živiš svoj život na svoj način,

Puno piješ i pušiš,

Gajiš emocije prema ljudima,

Ali ih ne umiješ pokazati,

Ne znaš cijeniti sitnice,

I uživati u životu koji ti je podaren,

Poznaješ samo bol i tugu,

To je tvoj eliksir samouništenja,

Vođen si bolom,

Jadom i tugom,

Kada ti neko pokaže ljubav,

Ne znaš je uzvratiti,

Sumnjičav si,

I držiš se na distanci,

Čekajući loši zaplet,

Čak i onda kada ga uopće nema...

Tužno je to,

Život te nije pazio,

Ne znaš da cijeniš sitnice,

Poput lijepog sunčanog dana,

Jer ti,

Se često pitaš,

Gdje su gromovi i munje,

Kiše i oluje,

Sunce je previše sumnjivo,

I njegove zrake i toplotu smatraš da nisi zaslužio.

Svima dobar,

Sebi nedovoljan,

Svi su oko tebe,

S tobom sretni,

A ti oči skrivaš,

Iza pramena kose,

I osjećaj samoće,

Bola,

I tuge,

U flaši utapaš.

Ja vidim ta dva smeđa oka,

Koja od mene ne uspjevaš skriti,

Ja vidim tvoju bol i tugu,

I vidim svjetlo,

Skriveno u crnilu duše tvoje,

Za koju kažeš,

Da već odavno,

Srećne emocije ne gaji....

[cigarete-i-poezija]

PARTIKULACIJA ARTIKULACIJE OSJEĆAJA

Ja bih bio sretan da umrem danas,

Bio bih sretan da umrem i sutra,

Život bješe crn i jednostavan,

Došao u suzama,

Otišao sa njima,

Rastavljao i sastavljao,

Mladost i starost,

Meni to bješe isto.

Hem star,

Hem mlad,

Opet osta jedna zajednička stvar,

A to je ovo vrijeme sad....

Ova pjesma,

Neće imati smisla,

Ovo je moje nepotrebno filozofiranje,

Partikulacija i artikulacija osjećaja,

Dišem,

Dakle živim,

Kako živim,

Tako i osjećam dvije stvari,

Ljubav i bol,

Bolujem od prošlosti,

Veselim se sadašnjosti,

Ne razmišljam o budućnosti.

Ona mi nije bitna,

Bitno je ovo sada ovdje,

Sadašnji ja,

A ne prošli,

Niti budući.

Budući ja će možda biti bolji,

Ali možda će biti gori,

Ili isti kao prošli ja,

Ko zna?

Dakle,

Partikulacija artikulacije osjećaja,

Zašto boli kad se voli?,

Zašto boli kad se piše?,

Pa jebemu miša,

Zašto boli sam pojam što dišem?,

Zašto je bol ključ svega?

Bol je epicentar dešavanja,

Kako dobrih osjećaja,

Tako i loših.

Bol je blagoslov,

Koji drži balans na tankoj niti,

Između razuma i ludila,

Isto tako je ključni faktor,

Partikulacije i artikulacije osjećaja,

Ako živim tako i imam potrebu,

Da jedem i pijem,

To je nešto neophodno,

I potrebno da me održava živim,

Sve ostalo je bonus,

Kahva,

Cigareta,

Ljubav,

Tuga,

Sreća,

Bol,

Dom.

Čovjek živi da voli,

Ali ljubav boli.

Ako pušim cigaretu,

Ili pijem pivo,

Pijem iz nekog meraka,

Ili želje da zaboravim i prebolim,

Materijalnim dobrima,

Razdvajam duševna stanja.

Pijem kad je volim,

Pijem kad me duša boli,

Pušim da bol skrijem,

Pišem jer je volim,

Ili plačem jer od osjećaja bježim,

Sve je to partikulacija artikulacije osjećaja,

Sve je to srž čovjeka,

Kako duše tako i uma.

Bol je epicentar svih dešavanja,

Pokretač sreće,

Temelj tuge,

Čak i historije čovjeka,

Plačem kad volim,

Plačem kad bolujem,

Sve to bješe isto,

Ljepota čovjeka leži u tome,

Koliko boli u srcu nosi...

A šta želim time reći,

Okrenimo se malo oko sebe,

Svi ti divni ljudi,

Što sokacima Sarajeva kroče,

Ili nose osmijeh,

Ili mutni pogled,

Ali opet,

Korak po korak,

Nosi se teret i bol života,

Zar u tome ne leži sva ljepota čovjeka?,

Mnogi vjeruju,

Da je bol prokletstvo čovjekove duše,

Ali ja vjerujem da je bol blagoslov,

Šta god bilo,

Dobro ili loše,

Čovjek boluje,

Kako od tuge,

Tako i od sreće,

Ali nastavlja živjeti,

Nastavlja koračati,

Voljeti,

Smijati se i plakati,

Partikulacija artikulacije osjećaja,

Kako plačem,

Tako se smijem,

Tako koračam,

Bez obzira na svaku prepreku koja me u životu čeka,

Rastavljam i sastavljam svoje osjećaje,

Upijam bol,

Kao temelj svoje duše,

I mirno dišem,

Znajući da će sve biti okej,

I da ću sutra skupiti dovoljno snage,

Da ustanem iz kreveta,

I pohvalim sam sebe.

Ponosan sam na svakog ko je danas ustao iz kreveta kada mu je bilo teško.

Zahvaljujući boli postajemo svjesni svojih sposobnosti za koje nismo znali.

Ali već je ovo predug tekst puno serem,

Hvala na slušanju,

Puno ljubavi šaljem svima...

[cigarete-i-poezija]

Drži me čvrsto kao da umiremo,

Od ovog pića što pijemo,

I cigareta što se trujemo,

U ovoj našoj malenoj sobi.

Reci mi šta je teže,

Voljeti me ovakvog kakav jesam,

Ili tiho težiti i očekivati promjene u čovjeku,

Koji ne zna bolje?,

Ako umrem u tvojim rukama,

Zakopaj me i reci da sam bio sve što ti je ikad trebalo.

Reci mi šta je teže,

Reći da smo isti ,

Ili reći da smo skloni lažnim promjenama,

Za dobrobit drugih?

Ljubav je u zraku,

Ali ja ipak mislim da je to mix,

Alkohola i nikotina,

I dugih noći provedenih,

Slušajući jedno drugo,

Kako se smijemo,

A plakali bi...

Reci mi sjećaš li se mojih riječi,

Tamo nekad prošlog stoljeća,

Spustila si glavu,

Na moja ramena

I tiho jecala,

I zajedno samnom slušala,

Moje otkucaje srca,

Rekao sam ti ,

Živim jer boli,

Bol je droga,

Život je smeće,

A ja sam još veće.

Očekuješ promijene,

Od čovjeka koji od bola i tuge živi.

Nemoj govoriti da ću ti faliti,

Ja ne falim sam sebi,

Pa se pitam kako bi mogao faliti tebi?

Raspadam se,

Pogledaj me,

Sama kost i koža,

Bol je moj Bog,

Moja droga,

Ne poznajem sreću.

Šta uopće znaš o meni,

Zašto bi te interesovao,

Ako ne interesujem sam sebe?,

Zatočenik mizantropije,

Udaljenosti od živih bića,

Zatvorenik samoga sebe u sebi.

Pitao sam te,

Da li je đavo lud,

Što poslije smijene u svom paklu plače?

Da li se stvarno toliko razlikujemo od bića Božiji?,

Da li smo uistinu sposobni činiti dobro,

I sebi i drugima bez posljedica nečega lošeg,

Za sebe ili nas?

Nastao je muk,

Jecaj je stao,

Još jedan kratki pogled sam od tebe ukrao,

I za tvoje dobro,

Ranom zorom nestao.

Osta sjećanje na praznog čovjeka,

Mrtvog pogleda,

Hodajuća mizantropija,

I rupa crnila,

Običnog ništavila,

Ispunjena bijesom,

Nikotinom,

I alkoholom.

Osta i mali tračak sreće,

I lijepa uspomena,

Na grobu napisana,

"Njegov život bješe crn,

A ona bješe svjetlo što mu pruži mir i sreću pred odlazak u Božije carstvo "...

[cigarete-i-poezija]

BOG BJEŠE ISPRED MENE PUŠI CIGARETU I NOSI ROZO

Tableta,

Vutra,

Viski i kahva,

Pa cigareta,

I tako u krug,

Iz dana u dan,

Često izbjegavam krevet i san.

Tableta,

Vutra,

Viski u kahvi,

Neću da dočekam nova jutra,

Kasni su sati,

A ispred mene bješe Bog,

Nosio je rozo i pušio cigaretu,

Reko bože,

Gore od ovoga ne može,

Nalazim se u vrtlogu,

Emotivnog zatvora,

Prekrivenog,

Opojnim zadovoljstvima,

Ne spavam,

Bojim se snova koji se u dubini mozga kriju,

Bojim se sebe i svoje sjene,

Bojim se crne boje,

I zato nosim rozo,

Zato moj Bog nosi rozu havajku,

I puši cigaretu,

Dok pored mene stoji,

I zajedno samnom plače,

Moj Bog se kaje,

Zbog postojanja,

Podarenog čovjeku,

Koji ne umije voljeti sebe.

Viski,

Cigareta,

Tableta,

I za doručak pašteta,

Kada bješe prazna kutija cigareta,

Za ručak vutra,

Ja ne vidim lijepa jutra,

Moja jutra su kao loša proza,

Loše stanje metamorfoze,

Izgubio sam,

Život pun simbioze,

Parazit sam sebi,

Polako truhnem,

Polako nestajem,

A bog nosi rozo,

Samnom sjeda,

Pali cigaretu,

Sipa piće,

I tiho mi govori,

Jednoga dana,

Sve će biti lakše....

[cigarete-i-poezija]

Dragi pjesniče,

Ovo pismo pišemo tebi,

Ponovno padaš u mračnu komoru duše svoje,

Depresija navlači zavjese i bdije nad srcem,

Gušim se cigaretama i zatvaram prozore slobode,

Nestajem polako i mnogo se bojim,

Povrijedio sam sebe,

Polako nestajem,

Isparavam i vraćam se u oblake,

Suze poput kiše,

Kvase zelenu površinu,

Nadam se da će rasti cvijeće,

Živim od bola,

Teško razumijem osjećaj sreće,

Bojim se sebe,

Bojim se života,

Nepoznat pojam,

Empatije prema sebi,

Naučen da šutim i pušim,

Izgleda da uživam,

Da sam sebe mučim,

Duša me boli kad pišem,

Ali eto izgleda da ipak,

Lakše kroz stihove dišem.

Dodaj mi olovku i papir,

I pusti me da kroz stihove sviram klavir,

Ne znam pričati o tome kako se osjećam,

Često govorim izvini,

I mrzim sam sebe,

Mnogo plačem,

I kvarim sliku,

Mladića punog života,

A u glavi smatram,

Da je živjeti sramota.

Nisam dobro i često sanjam crnilo i tamu,

Valjda zato volim bacat tintu na papir,

U potrazi za spokojom koji čitav život tražim,

Život mi mira neda,

Proganja me uspomena prijatelja,

Često ga sanjam i budim se u suzama,

Pitam se gdje je nestala ljubav,

Koju sam gajio prema sebi,

Pitam se i čime sam tebe zaslužio,

Da me trpiš,

Kada ne mogu trpit sebe,

Pitam se gdje je moj bog,

I zašto je cigareta moj porok,

Kada li sam izgubio svoj oklop?,

Često sjedim a sve manje pišem,

Jebiga teško mi je,

Pitam se nekad zašto dišem,

Od satova koji kucaju,

Stvorio lažne bogove u glavi,

Postao sam svoj rob,

I polako u ovim stihovima kopam svoj grob.

Jebiga u životu kažu,

Misli dobro i dobro će doći,

A svaki put kada o dobrom mislim,

Suze lice kvase,

I nestaje mi prostora na ovom papiru,

Nemam više smisla za poeziju,

Ali na ovom papiru ispoljavam dušu,

I lijem suze,

Duša me boli,

Ali volim,

Svaki ovaj napisani stih,

Svaku bolnu uspomenu,

I svaku ljubavnu pjesmu napisanu,

Živim da volim,

Teško je i mnogo boli,

Ali dišem,

I pišem,

Pa eto ispadne sve uredu,

Imam tebe pored sebe,

Tješiš me i govoriš da će sve biti okej,

Možda i život ipak nije toliko mračan,

Samo pazi se,

Ljubi,

Voli,

Svaku zraku sunca,

I slušaj svaku pjesmu ptica,

I dobro upamti,

Neko te voli i o tebi misli,

Svanulo je divno jutro nema veze što je vrijeme tmurno,

Nemoj da se ubiješ danas...

Puno ljubavi šaljem svima.

[cigarete-i-poezija]

U glavi sam često usamljen,

Okružen svojim fizičkim i psihičkim rusvajem,

Raspad sistema,

Ma ko ga jebe,

Život ide dalje,

Cigareta uljepšava dan,

Dok katran se lijepi za pluća,

I poput mraka polako me guta iznutra,

Sam sebi nedovoljan,

Vječito tužan,

Zamišljen,

I mrzovoljan,

Okružen ljudima koji me vole,

Zbog mene i takvog kakav jesam,

Ali đavo duši mira neda.

Eno ga tamo u ćošku,

Svoju violinu svira,

I strpljivo čeka,

Da za stol sjedne,

I da ponovno šapuće,

Mračne priče,

Što po umu kruže,

Šapuće li,

Šapuće,

Moja duša i srce,

Jauče,

Pomno me prati,

I pita kad će moći da svrati,

Žao mi je što sam tužan,

Sam sebi ljubav ne znam da pružam.

Volim ljude,

A najviše nju,

Moj kamen temeljac,

I moja stijena što mi zrake sunca daruje,

Žao mi je što ne znam svojim umom vladati,

Žao mi je što te nekad uspijem razočarati,

Žao mi je što nisam sam sebi dovoljan,

Žao mi je što sam sam sebi odbojan...

[cigarete-i-poezija]

Sve u životu mi bješe pruženo,

ljubav,

zdravlje,

sreća,

potpora od roditelja i moje voljene,

a ja bješe sam i usamljen,

sklupčan poput fetusa,

okružen alkoholom i cigaretama,

i šapatima što mi uši paraju.

Kosti su mi teške,

teško dišem i puno pušim.

sam sebi nedovoljan,

sam sa sobom nezadovoljan,

tužan sam,

i eto ne znam,

osjećam da na svakom koraku griješim,

razočaran sam u sebe,

pušim,

pijem,

i pišem.

Život ne staje,

ne pita kako si,

ljudi dolaze i odlaze,

suze se iza kose u očima gomilaju,

a lažni osmijesi se redaju,

iz niza u niz,

slomljen ali nasmijan,

zapitkujem sebe i psihologa,

kako li je to kada se budiš zahvalan i sretan,

kako li je to disati bez bola u plućima?,

Priznajem zavidan sam ljudima što mogu uživati na koncertima,

svirkama i još mnogim drugim aktivnostima,

bez napada panike,

Ne znam,

moj um mi ne dozvoljava da proizvodim dopamin,

jebiga,

zato i pušim.

Pogađa me svaka odluka koju donesem,

bila dobra ili ne,

gubim sebe u sebi,

izgubio sam se tu negdje kada sam počeo pisati pjesme,

možda je vrijeme da ove stihove privedem kraju,

moj um je zatrpan od stihova i tuge,

stomak pun alkohola,

a pluća ispunjena nikotinom,

eto toliko...

Pisao sebi,

Poslao sebi,

Pozdravio,

poslao kovertu,

Stavio tačku na posljedni stih,

posvetio se sebi,

i nestao,

Nemam više snage

ne mogu da pišem,

nestalo mi je riječi,

a papir bješe prazan i prekriven pepelom,

mrljama od kahve i rupama od žara,

zbogom divni ljudi,

nemam više zadovoljstva,

od poezije,

samo tugu i jad,

Toliko od mene..

[cigarete-i-poezija]

O TEBI I TUMBLRU

Smiješno mi je to znaš?,

Tolike sam godine proveo,

pisao ti pjesme i pozdravljao te u prolazu,

Divio ti se a nisam smio ništa reći,

svaku emociju što prema tebi gajim,

kroz godine sam ostavio u ovim stihovima i pjesmama,

jer nikada nisam vjerovao da će moje srce pripasti tebi..

Od malenog dječaka,

što je majci pričao o djevojčici u koju je zaljubljen,

i dječije ljubavi koja bješe eto vječna,

do momčića koji iste emocije prema tebi gaji,

sada te gledam kako sjediš,

u mojoj sobi,

i slikamo na platnu,

smiješ se i gledaš me,

sa žarom u očima,

a meni djetinstvo prolazi pred očima,

i taj maleni dječak,

što je majci šaputao,

da te voli,

smije se,

dječijim smijehom,

i šapuće mi,

ne puštaj je,

voli je...

Posvećeno tebi hvala ti što si mi uljepšala ovaj život,

Poklanjam ti svaku napisanu pjesmu,

i svaki stih...

[cigarete-i-poezija]

Preko ove kuhinje,

u malenom ćošku,

čuju se zvukovi,

i tapkanje tvojih nogu po ovome parketu,

tap tap,

stop,

tap tap,

muk..

Posmatram te s cigaretom u ruci,

kako vježbaš svoju tačku,

u toj crnoj haljini i baletankama,

s osmijehom mi pokazuješ pokrete,

i opet čujem taj tihi zvuk,

tap tap,

stop,

tap tap,

muk....

Tvoji pokreti su umjetnost,

a moje srce miruje,

dok pratiš ritam muzike,

padam u trans ljubavi i mira,

i s osmijehom posmatram,

svaki pokret tvoga tijela,

dok u pozadini odzvanja,

škripanje parketa,

tap,tap...

[cigarete-i-poezija]

Ritam tvojih otkucaja,

I maleni nosić,

Što mi na grudima povjetarac stvara,

Povremeni trzaj,

I slatki snovi što si usnila,

Ljubim ti čelo,

I milujem kosu,

Da bi promrmljala,

Nemoj stajati,

I ponovno u snove utonula,

Bože pomislim,

Na ovom dunjaluku,

Više ništa ne treba,

Osim tvojih usana,

Ruku i mekanih obraza,

Uvijek toplih,

I rumenih,

Kada nam se pogledi sretnu...

[cigarete-i-poezija]

Pišam se ja na ovo moderno doba,

Gdje nam govore da je brak,

Kao loša droga,

Potpisana smrt na čekanju.

Pišam se i na vas što kažete,

Da muško ne smije plakati,

Nositi rozo,

I pokazati emocije,

Crknite,

Nosit ću rozo,

Govorit ću ljudima da ih volim,

Proljevat ću suze,

I tuge i sreće,

Oženit ću se mlad,

I staviti potpis na list papira,

Koji mi navodno garantuje smrt,

Pišam se na vas,

Što ste nesretni,

Pa drugima pokušavate pokvariti sreću da bi se osjećali bolje.

Pišam se i na vas,

Što zamjerate ljudima koji na pitanje kako si,

Odgovara sa voljen,

Toliko mržnje među nama ��ivi,

A svi smo nasmijani,

A u dubini duše zavidni,

Zašto je moderno,

Ismijavati sreću,

Kada je svi toliko tražimo?,

Zašto je teško misliti riječ volim te,

Pri izgovoru?,

Zar ljubav više nema značenja,

Gdje je nestao strah,

I leptirići,

Zašto je svaki muškarac peško,

Ako počne pričati o tome kako se osjeća?,

Pa kada glava padne,

Svi se pitaju zašto nije tražio pomoć,

21.vijek doba debila,

Narcisa i lažnih osmijeha,

Virtualna stvarnost postala je realnost,

Čudimo se i smijemo ljudima,

Koji po parkovima i klupama čitaju knjige,

Pišam se na ovo moderno doba,

I na svakog ko kaže da je muškarac peško,

Ako govori o tome kako se osjeća i šta voli...

[cigarete-i-poezija]

PISMO IZ BAUŠTELE

Moja voljena ovo je 3 pismo koje sam napisao,

Ovdje konstantno padaju kiše,

I ljudi su nekako pokisli sami od sebe.

Odbrojavam dane kada ću se u tvoje naručje vratiti,

Željan sam tvog mirisa,

I raščupane kose,

Fali mi tvoje mrzovoljno lice,

Dok se valjaš u postelji našeg kreveta,

Fali mi tvoje pjevušenje pjesme,

A ja sam,

sam u ovome stanu,

Tišina je moj cimer,

A kahva je crna i pregorka,

Nema mirisa ljubavi,

Jer nije od tvoje ruke napravljena.

Reci mi kako mi je majka,

Da li njene stare ručice miluju kosu tvoju,

Da li ispijate nedjeljom kahvu?,

Da li me spominje?,

Reci mi kako mi je otac,

Da li ga zdravlje sluša?,

Da li ona naša ploča za šah,

Prašinu skuplja,

Ili on nekad za njom sjedi,

Čekajući...

kući da se vratim?...

[cigarete-i-poezija]

Ona je pjesma,

I bosanska kahva,

Što s majkom nedjeljom pijem,

Ona je behar što u proljeće,

Sarajevske sokake,

Svojim mirisom krasi.

Ona je prva pahulja,

Što se na Sarajevo spušta.

Ona je žubor potoka,

I pjesma ptica,

Što donose tople dane,

Ona je čaša vina,

Poslije teškog dana,

Ona je sunce,

Ona je nada,

Ona je sve ono što ja nisam,

Savršeni oblik nebeskoga bića,

Skrivenog u oklopu od krvi i mesa,

Ona je...

Čarobni spoj kosmosa,

Stvoren božijim kistom,

Na ovome platnu,

Što se zove život..

[cigarete-i-poezija]

Svim ljudima koji su podržali ovo moje smetljište poezije želim sretnu novu godinu,

Puno osmijeha poljubaca i ljubavi,

Ulazimo u ovu godinu sa mirnom dušom,

I čistim srcem volite se i ne mrzite,

Činite dobro i ne očekujte ništa zauzvrat osim osmijeha i sreće,

Puno vam hvala na podršci i nadam se da su vam ove pjesme donijele nekog znanja o tome kako ne treba živjeti,

Već kako treba oprostiti sebi i ponovno voljeti.

Svako dobro vam želim.

[cigarete-i-poezija]

O kako su se vrbe povile,

Kada su čule,

Da jedan čovjek voljeti sebe ne umije,

Plakala su nebesa,

Što ga zadesi tako teška sudbina,

Jedan mladić,

Evo već treću godinu mirnim snovima plovi...

Pitam se kakvi li su snovi,

Kada te Bog pozove pred svoj dvor,

Da li su ljudi sretni?,

Da li se u tom dvoru,

Voli?,

Pišu li se pjesme,

I da li se spominju u njima,

Sarajevski sokaci?,

Da li se sjećaš prošlosti svoje,

I muke koja te do 25 godine pratila?

Da li tamo gore,

Gdje si sada,

Postoji pjesma tvoga života,

I da li te u nebeskom dvoru njeguju i paze?,

I ono zadnje da li čuješ ove pjesme,

Što suze papir kvase kad ti ih u mraku sobe,

Naglas čitam...

Sutra je nova godina,a moja duša mira mi neda,ostala su sjećanja na ljepše dane što smo proveli zajedno...

Mirno spavaj prijatelju