cirishadowbutterfly-blog

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Sada odlazim. Možda zauvijek. Možda nakratko. A možda ,se više nikad nevratim.

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Hoce li ovaj strah ikad prestati?

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Nakon svega ,ostala je samo sjena.

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Zelim znati istinu ,al bojim se pitati. Jer nezelim cuti lazi.

[cirishadowbutterfly-blog]

Strah, tama i moj Sareni svijet

. . . Ponekad se probudim ujutro oko 2 ili 3 sata. Probudim se. I necujem nista. Probudim se. I nevidim nista. Probudim se. I bojim se. Bojim se tisine. Bojim se mraka. Te tame koja me uvlaci u Sebe u Tisnu. Vuce me u mracni ,prljavi kavez. Vuce me u tisinu i mrak. Bojim se. Nema nikoga. Ali, Ja sam tu. Nema nikoga da upali svijetlo da se prestanem bojati. Ali, Ja sam tu. Pronalazim svijetlo. Palim ga. I dalje se bojim. Bojim se samoce. Ali, Ja sam tu. Uzivam u svijetlu. Moj strah polako nestaje. Svijetlo me obasjava ,obasjava cijelu sobu. Gledam svoje crteze obojane u zarke boje. Gledam andele naslikane na zidu. Gledam leptirice napravljene od sarenog papira koji su posvuda po sobi. Gledam svoj pokrivac i on je saren. Shvacam da je oko mene sve veselo ,sareno ,obojano u zarke boje. Shvacam da iako je mracno ,sve je sareno i veselo. Shvacam da tama ne postoji sve dok Ja budem bojala svoj svijet. Bojala ga u sarene boje. Primicem ruku svijetlu. Zaklopim oci. Odlazim u svoj sareni svijet koji je prepun leptira. Gasim svijetlo. Stavljam glavu na jastuk. Zagrlim svog sarenog medvjedica. Uvedem i njega u svoj sareni svijet. I zaspim...

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Zasto ljudi misle da im je potreban netko? Zasto misle da ce im biti bolje ako pronadu nekog i budu s njim? Zasto traze nekog kada padnu da im pomogne da ustanu? Zasto sami ne ustanu? Zasto se sami nebore? Zauzmu se za sebe. Zar misle da kad ih netko podigne da vise nece pasti? A sto kad ta osoba ode? Tada ce pasti jos dublje na samo dno , i bit ce im teze ponovno ustati. Kada se ljudi nauce sami ustati kada padnu ,tada ce shvatiti da im netreba nitko da budu sretni. I koliko god puta budu pali , ustat ce i bit ce jaci i sretniji. Jer nemogu biti jaki sve dok neshvate da netraze ljubav ,hrabrost ,snagu , vjeru ,nadu , srecu.....u drugima. Svi to imaju u sebi. Jer ako traze ljubav u drugima nikad nece voljeti. Jer ako traze snagu ,hrabrost ,nadu ,vjeru u drugima nikad nece biti snazni ,hrabri , nece se nadati ni vjerovati. Jer ako traze srecu u drugima nikad nece biti sretni.

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Pocinjem da pisem. Pocinjem da govorim o svemu sto osjecam makar samoj sebi. Pocinjem da pisem jer nikome ne vjerujem toliko da mu kazem kako se osjecam. Ponekad pozelim prijatelje jer pomislim da cu im moci reci sve …ali to je nemoguce. Nemogu…. Jednostavno ne mogu , valjda se bojim da nece shvatiti ,ili ih samo nezelim uznemiravati svojim glupostima. Crnim mislima. Nitko od njih nebi shvatio. Oni imaju probleme vezane uz cure decke druge prijatelje. Ja sam im rame za plakanje. Slusam ih i sutim. Ne osudujem. Shvacam ih. Svatko ima svoj svijet i svakomu su njegove brige najvece. Tesko je kada nikome nemozes vjerovati ,a ja nikome nevjerujem, cak ni sebi. Kolko god bila lose, koliko god da sam tuzna il da placem. Uvijek sam sama u tome. Uvijek sam sama u svom svijetu. I tada..tada ne zelim da me itko dira. Tada cu sve povrijediti, samo da me ostave samu…i tada me ostave ,ali zauvijek. Bojim se. Bojim se kad mi se netko previse priblizi. Nevjerujem nikome, jer svi ce te povrijediti. Nevjerujem u ljubav. Zapravo neznam sta je to. Nikad nisam voljela. Neznam kako da se ponasam kad je nekom stalo do mene. Neznam sto bih trebala napraviti kad me netko zagrli ili mi kaze nesto ljepo. Uvijek mislim da lazu…jer ja lazem. Lazem da me nije briga. Lazem da mi nije stalo. Lazem da je sve u redu. Lazem kako bih prikrila koliko sam jadna i beznadna osoba. Lazem da se ne bojim. Osjecam se kao da je sve u meni slomljeno i da to nemogu popravit. Zato si nemogu dopustiti da vjerujem ili da se nadam. A ljubav? To jednostavno ne postoji za mene.

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

"Toliko je tuzno ,da se smijem. Da se ne smijem, ubila bi se."

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

"Sve sto trazim nalazim , ali ne dobivam."

[cirishadowbutterfly-blog]

. . .

Nikad nisam imala decka. Ponekad sam znala izaci s nekim al nisam im dopustala da mi se previse priblize. Mozda je cudno..,ali jednostvano nevolim da me decki diraju. Bilo kako. I najmanji dodir mi smeta. Jednostavno mi se gadi pomisao da me neki muski dira. A kamoli nesto vise. A svi zele nesto vise. Svi me pitaju kako to da nemam decka da mi je vec vrijeme. Jednostavno nezelim nekog tko ce me tjerat na nesto sto ne zelim, ...nekog tko nece shvatiti da ja nisam spremna na to i da neznam... hocu li ikad biti.

[cirishadowbutterfly-blog]

Nekad začudim sama sebe kad vidim da se još nisam ubila

[cirishadowbutterfly-blog]

Neko ko je tuzan,depresivan,i sjeban kao i ja ,nek se javi,mozda nam bude bolje

[cirishadowbutterfly-blog]

...

Toliko pazim da uvijek cinim ispravne stvari. Da nikog ne povrijedim. Da svi budu sretni. Ponasam se starije nego moja braca i sestre koji su mnogo stariji od mene. Ja pazim na njih. Uvijek. Osjecam se..... umorno od toga. Voljela bih otici daleko.... Odseliti se od svoje obitelji ,ali....ne mogu ne mogu ih ostaviti. Zao mi je ostaviti roditelje s njima. Tko bi onda pazio na njih? Moja braca su.....ma neznaju se brinuti ni o sebi. Ne zelim biti od onih koji odu i ostave svoje bolesne roditelje da se brinu sami za sebe..ili ih bace u neki staracki dom. Nikad to necu napravit. Iako stalno govorin da cu otici jer mislim da ce to pokrenuti moju bracu. Ali oni znaju da ja nejdem nigdje. Da ih nikad nebi ostavila. Na kraju bit cu od onih osoba koje ostanu same sa 20macaka i one ce mi biti jedini prijatelji. Ne bunim se... Volim zivotinje.

[cirishadowbutterfly-blog]

...

Prije kada su svi vikali i ja sam. I ja sam vikala kako bih ih smirila. Pokusala sam. Ali sad vise nevidim izlaz. To se ponavlja iz dana u dan. Stalno deranje i vikanje. Svade koje nisu potrebne. Pokusala sam da prestanu ,ali nejde. Oni nezele. Umorna sam od toga ,od tih svada koje nemaju kraja. Dosta mi je slusanja kako svi vicu i deru se samo zato sto su nezadovoljni sa svojim zivotom. Dosta mi je stisavanja te vike. Dosta mi je da stitim osobe koje poslje krive mene za njihov zivot. Sada sutim. Neuplicem se u svade. Ako cujem svoje ime. I dalje sutim. Jer ja nemoram sudjelovati u tome. Vicite. Neka. Jer meni je postalo svejedno. Valjda ce shvatiti jednog dana da...sva ta vika sve te svade nece rijesiti njihove probleme. Nadam se....

[cirishadowbutterfly-blog]

[cirishadowbutterfly-blog]

Ako trazis smisao, nema smisla.

[cirishadowbutterfly-blog]