direktorfotografije25 - Tumblr blog

[direktorfotografije25]

Klovn

Izgledaš lijepo

ruke su ti čvrste,

košulja ti lijepo stoji

izgovorila je nasmijana.

Promatrala je torzo, dok se

ispred nje istezao na ručkama

zakačenim za drvenu konstrukciju

finog ljetnjikovca

Čuli su se insekti, svuda je zujalo

Sve je to samo maska, Malena

kako ju je po nekad zvao

Ovo tijelo, maska

Košulja, maska

Kosa, maska

Pamet, baci je odma u ovaj potok

što žubori, maska je.

Samo Biće, ona iskra

e to smo mi.

U miru, tišini,

jedni pokraj drugih

Kad se zavrte svijesti

u otkucajima što se spoje

tu smo mi, ono što jesmo.

Bez riječi, bez djela, bez greške

možda u nekoj suzi,

možda u nekom pogledu,

osmjehu, tu smo,

ono što jesmo.

Samo je ćutke gledala,

u njegovo tijelo

u središte njega.

Nije čula zujanje, ni žubor

otrgla se u tom momentu

kao iz sna.

Skupila je pogled, nije ni znala

da li joj je krenula suza.

Valjda nije, bila je prva misao.

I svijet se opet vratio,

užurbano da teče, da zuji.

A i on je odjednom izgledao,

kao klovn u šarenoj košulji,

koji rastegnut visi.

[direktorfotografije25]

Zvjezdica noći

Osjeti se miris neba

i putanja kao izmaglica,

polako se gubi

A Vi recite Svijete

da su to ludorije Praska

da će sve biti kako treba.

Od zvjezdanog sjaja

Slika lica su braon oči

Kad trepnu, rasprsnu se

Kao u snovima Petra Pana.

Jedino što nije bilo teško,

probuditi se, kad su se čuli

uzvici malog dječaka

u sred noći, koji viče, moli

Hoću Meda, Hoću Meda.

[direktorfotografije25]

Kuramathi Island Resort

[direktorfotografije25]

O tebi

Ležala je pored mene, gledala me.

Meškoljila se, ali je bila mirna.

Obučena.

Stavio sam joj prst na bok,

kao kad treba da se konektuješ.

Zamislio sam se i rekao,

znaš li da u tebe nisam bio zaljubljen,

ni trena.

Nije mnogo raširla oči,

ja sam nastavio.

Zaljubljenost je ona faza,

kad sebi dopuštaš da onu nepoznatu,

prazninu popune tvoja očekivanja,

strijepnje, iluzije.

Zaljubljenost opada, do trenutka kad se

osoba sastavi sa tobom.

U tom trenutku ostaje samo ljubav.

Meškoljila se.

Volio sam te od prvog trena.

Možda sam bio zaljubljen u tebe u prošlom životu i do sad te čekao.

Negodovala je.

Znao sam da je tim neću kupiti.

Nastavio sam.

Savršeno se uklapamo,

to je mir i spokoj

uzbudjenje, radost, podrška.

Zagrlila me oko vrata, poljubila.

Znala je da sam izgubio misao,

koja je ključ onoga što sam želio reći.

Ti povremeni nedostaci, nepotpunosti

su bili kao rupe u nama,

koje je ispunjavala svjetličasta materija.

Tu su se stvarali prelijepi osjecaji.

Tu su se kovale čestice ljubavi.

Varničilo je.

I najzad kad sam je ponovo pogledao

i nije bila tako obučena.

[direktorfotografije25]

Self Destruction,

|_autopilot mode_| :

- - - On;

[direktorfotografije25]

Kad sam čuo da ti je rekao

za stolom u kafani, da si lijepa kao jesen

punog srca sam se nasmijao

negdje je to čuo, bio je mangup,

a ja sam baš to osjećao.

Bila si pozna jesen, u punom sjaju

Posle svježeg ljeta,

kad naiđu savršeni jesenji dani

puni listovi, intezivnih boja

nedeljama opadaju,

kao da pločnici cvjetaju.

Sve sam to mogao osjetiti

punog srca, kad sam se nasmijao.

Jer ljubav se osjeća,

punog srca.

Lucidne misli i bistri snovi

vrijeme koje stoji,

sve je to ljubav,

Ušuškana kragna džempera

u jesenjoj boji i neka kapa.

Promrzla noć na vjetru

neizgovorene riječi, samo osjećaji

sve se to broji, sve je to ljubav.

Neću pričati koliko ti dobro stoji

bilo koja jesen, samo ta jesen

ili jedna noć, jedan tren

ispred kondukterske kućice,

okretnica dvojke, klupa, cvijeće

zvonce tramvaja,

u nekom muzeju ljubavi,

slika okačena stoji.

[direktorfotografije25]

[direktorfotografije25]

Taj dan je neko slikao po nebu

pastelne oblake, iznad šume i rijeke

malo svjetlije, ljubičastije

od neba

Prolazile su jedrilice, prelijetale ptice

sa druge strane tog pogleda,

obale rijeke

časa vina, umašćeni poslužavnik i tanjir

obrisi neke riječne ribe

I kad se sjećam, ista slika

iza zatvorenih očiju, šuma i oblaci i nebo

pomjeraju se svako u svojoj perspektivi,

a ptice i jedrilice stoje

smjenjuju se

Podsjeća na nešto davno,

skoro nezaboravljeno

nagovještava nešto novo

u budućnosti nezaboravljeno.

[direktorfotografije25]

[direktorfotografije25]

Sjetim se nekad one tvoje

mrke zelene, što su tvoje oči

gledale na planinama,

prekrivene bijelom bojom

snijega.

Onda vidim bijelo okno

prozora, nisam ni makao

A ispod prozora je mrki

četinar, nikad okićen.

Ne bi vjerovala da sam

bio zatvoren, zarobljen

u tom pogledu

Pitala bi me, a što ne i ti?

Oči kleknu, ne kažem ti ništa

čujem glasove svijeta što se,

skuplja ispod okna prozora

naspram četinara, ne znajući

da je boja nešto što...

I onaj tvoj sako, boje mrke

Sa pantalonama, kao šivenim

i sve i ništa, nikad nije bilo...

Dok mi se kroti osmjeh,

tvoje mirno lice i pogled.

Vratiće se sve mrke zelene.

[direktorfotografije25]

[direktorfotografije25]

NASMIJANA

Hej, volim te

gdje god se okreneš

volim te.

Prestani se smijati

Vidiš li ono srce tamo,

ispod njega ti je poruka.

To što sam sad lucidan

ništa ne znači,

sem da te osjećam

Tako je većinu vremena.

Primakni se i ne smij se

igramo se zagonetki

kao, nekih tajnih splavova

sad zažmuri i reci mi

gdje si me zadnji put vidjela?

Pazi nema skrovišta

osuđeni smo jedno na drugo,

to je igra Pustog ostrva.

Šta si ti ponijela?

Kese sa ledom?

Nema smijanja...

A ne, rekao sam volim te,

nije te teško voljeti

Samo kad bi zavoljela

ostrva i splavova

figurativno, da.

Nasmij se...

[direktorfotografije25]

ČOKOLADA

Na putu kao iz bajke

popločanom masivnim

blokovima kaldrme,

po tankom sloju vlage

prelamala se svjetlost

upaljenog petroleja

ulične rasvjete

Iz jednog ugla

pokraj malih zidova,

provejavao je

žalostan zvuk violine

dječaka koji nije napunio još

devet godina.

Melodija se razlivala konstantno,

zatim se povlačila u nit,

ton koji je prodirao duž

cijelog puta, uranjao u kaldrmu.

Na kraju se sve zamrsilo

i odmrsilo u virtuoznim

pokretima gudala,

koje je skakutalo po žicama,

a vraćalo se svaki put

rukom malog majstora, potezom

kao da bodežom probada srce

Na kraju mirnom melodijom

dirigent pušta prvu violinu

da zaključi koncert.

Čuje se gromoglasan

aplauz publike u koncertnoj dvorani.

Maestro je priznao, da je prošao

kaldrmom koja je zvučala

kao ovaj šou.

Smatram kaže,

da je melodija stara

nekoliko stotina godina.

[direktorfotografije25]

ŠETNJA

A jutros su me izveli na sunce.

Jarboli nekog broda iza zida,

puni i dobri sunčani minuti,

i ništa više ne vidješe oči.

Al' samo miso da tim istim suncem

blješte i tvoji obasjani puti —

i ko topljeno zlato očnjeg vida

suza za suzom stade da se toči.

Zaklopih oči.

Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe

ćelija moja, a stražar sa mačem

i licem onih koji nekog tješe —

mišljaše, jadan, da od sunca plačem.

[direktorfotografije25]

[direktorfotografije25]

[direktorfotografije25]

Kad mi budeš pisala o daljini

obavezno, neka bude posvećeno prašini

I ako može neka bude žuta

užarena, zemljana na četrdeset stepeni

neka se diže do neba,

od članaka do neba.

Tu je borba između

Figa i Ronalda

svih drugih asova.

Lopta neka bude siva, oguljena,

mekana da ima labavu putanju.

Ako ne možeš zamisliti takvu prašinu

neka onda bude, siva, dimna sa

makadama, prije asfalta na putu.

Ona se diže za onim ko projuri

kolima, biciklom, trčeći.

Ako ne znaš šta je prašina,

ti bolje odma reci.

To je čestica zemlje u nozdrvama,

na koži, u kosi, a pogled se

probija kroz nju, tako se oštri.

Prašina se s nestrpljenjem čeka,

jer kad nje nema, onda je blato.

Ta prašina liči na zlato.