hrt-anima-blog

[hrt-anima-blog]

Puni krug. Anima. Hotel Europa. Hvala vam što ste nas pratili. Nitko nas ne može osloboditi mentalnog ropstva. Cijeli film....

Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

PRADJEDOVINA

“U zoru jednog pramaljetnog dana, cijeli je Hvar pozdravljao naše pomorce-ribare, želeći im sretno putovanje, dobar uspjeh i jo�� bolji povratak. Tako, u ime Božje krenuše put nepoznata otoka…” (kapetan Drago Mikasović, list “Jadranski ribar”, br.10, 1937.)

Jugo je. Sunce zalazi nad Starim Gradom. Na kraju smo našeg puta. Puni krug zatvoren je s Animom. Nakon mnogo godina i sama opet kročim na otok koji je daleki dio povijesti moje obitelji. Pradjed Frano je s Hvara otišao i nikada se više nije vratio.

Sjedimo u Muzeju Staroga Grada. U mraku, Dinko pažljivo fotografira brodski dnevnik s konca 19. stoljeća. "Brod Giuseppe Secondo. Plovimo prema našoj sudbini. Verso il nostro destino. “

“U drugoj polovici 19.stoljeća ribari iz Staroga Grada redovno su sezonski odlazili tragom srdele na Lampedusu. Sklopili su ugovore s ondašnjim i ribarima iz tuniske Mahdije. Ribu su solili i prodavali po cijelom Mediteranu. To je bila kooperacija mediteranskih otočana. Hvarani su bili tehnološki napredniji, organizirali su Lampedužane, surađivali i živjeli s njima. Kratak povijesni period, ali veza koja se pamti.” S dobrim duhom grada, ravnateljem muzeja Aldom Čavićem, družimo se cijelim putem, razgovor nastavljamo “Kod Damira”, u konobi njegova brata.

“Kao što smo prije 11 godina plovili do grčkog Parosa, čiji su žitelji u antici prvi naselili Hvar, sada nam je želja otići do Lampeduse. Starim jedrenjakom. Rekonstruirati te veze, ali i pružiti ruku podrške, kao otočani otočanima. Oni su suočeni s tragedijom i pomažu ljudima u nevolji, očaju. Želimo im reći da nisu sami.” Čekamo da stane kiša. Prelazimo rivu. Zavezana barka. SG 666. U tom času Dinku stiže poruka od prijateljice Aleksandre. “Najkraća pomorska ruta od Hvara do Lampeduse jest 666 nautičkih milja.”

Gazda Marijo na šank za fotografiranje ponosno stavlja posebnu flašu rakije. “Lampedusa”. U gradu, osim kafića, istoimeni boćarski i malonogometni klub. Ondje su aktivni njegovi sinovi. Otok, toliko dalek od nas, a više od stoljeća živi na našem otoku.

“Otok je nužno otvoren, on živi od onih koji dolaze i od onih koji odlaze. Održava ravnotežu.” Odzvanjaju mi u glavi Čavićeve riječi dok se uz obalu vozimo do grada Hvara. More se otvara prema Visu. I dalje. Negdje daleko valovi okreću brodice. U njima Sirijci, Eritrejci. S druge strane vode podno istog neba, vjeruju, obećana je Europa.

PASKOJ Je l’ko dilo veće al može li bii Ner u greb ležeće tilo uskrišiti?

NIKOLA Veće čini oni od čuda takoga Ki sebe ukloni od griha smartnoga Tilu život dati manje će toj biti, Jer će li nestati i opet umriti. Da tko dušu shrani i grihom otima, Oni stvar obrani ka konca ne ima. (Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje)

Spušta se noć. Ljetna “sodoma i gomora”, sada je tiha. Mirna. Prazna. Negdje iza škura odzvanjaju vijesti. Twitter, Facebook. BiH gori. Švicarci na referendumu za ograničavanje imigracije.

Hvarske Benediktinke, 350 godina zatvorene iza zidova samostana u molitvi i izradi čipke od agave, te su večeri otvorile vrata.

Operni prvak Dinko Lupi, koji nas je ugostio u Starom Gradu s rive nas ispraća pjesmom.

Magnificat Anima Mea Dominum http://www.youtube.com/watch?v=fEzkj8v0fhQ

Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

TJEDNI TELEGRAF

Pomalo otužno bilo je sjediti za stolom na Prisavlju, gledajući u monitor na kojem je s web stranice Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu ovog četvrtka “curio” prijenos rasprave o imigraciji kao “ključnom globalnom pitanju današnjice”, kako ga je na početku definirao Peter Sutherland, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za migracije i razvoj.

Otužno, jer onaj primarni drive vanjskopolitičkog novinara zaziva da budeš u središtu zbivanja. Istoga dana u Davosu, iranski predsjednik i izraelski premijer, svaki na svom panelu. Kolege iz svih europskih medija. Ukrajina gori. Skoro pa bojkot ukrajinskog premijera u Švicarskoj. Dopisujem se s prijateljima iz Kijeva. Svaki mail ili poruka, puno im znači. Paralelno u Montreuxu pregovori o Siriji. Kolega snimatelj APTN-a Nicolas Garriga, putem Facebooka šalje svoju snimku svađe dvije sirijske strane. Novinar protiv novinara.

Nicolas Garriga - Video

Papa Franjo poručuje “javna televizija je važna, služi javnom dobru”. Drugi dan, novi citat iz Vatikana “internet je božji dar.” Prenosim na Twitteru. Odmah retweeta Lars Schmidt. Veleposlanik Kraljevine Švedske u RH, pasionirani twitteraš. Slušam i dalje raspravu o imigraciji u Davosu. Bivši glavni tajnik UN-a Kofi Annan, uoči početka panela na Twitteru dijeli link na autorski tekst objavljen na relevantnoj opinion-maker stranici Project Syndicate.

Kofi Annan - Tekst  

Naslov, parafraza Rolling Stonesa.

Pitam se jesu li za nas drugi i drugačiji i dalje vragovi raznih boja. Europske su teme, već sam sama sebi dosadna ponavljajući u bezdan, i naše teme. Europski izbori kucaju na vrata. Važno je. Tweetam. Odgovara mi glasnogovornica Ministarstva vanjskih i europskih poslova Danijela Barišić i poziva na seriju okruglih stolova o temi. Važno je. Tweet se polako spušta na feedu. Dolaze novi, o sirijskim izbjeglicama, zločinima u Južnom Sudanu, zlostavljanjima djece u Srednjoafričkoj Republici. Bogatoj i uništenoj. Onoj u koju je Unija prošloga tjedna odlučila slati vojsku. Hrvatska neće. I opet mi iz našeg ministarstva, live from Bruxelles, odgovaraju na pitanje na Twitteru. Iz Svjetske organizacije za neregistrirane migrante nude pomoć projektu Anima.

I dalje sjedim pred kompjuterom. Za stolom do mog kolegica razgovara na telefon. Stavljam slušalice. Ključna globalna tema. Prisjećam se nečije usputne opservacije od prije koji dan – “zašto ste izabrali baš tu temu, nije mi i dalje jasno?” U istom Davosu, za najmoćnije i najutjecajnije na svijetu, nevladine udruge organiziraju simulaciju “izbjegličkog scenarija”. Twitter publika raspravlja o moralnoj upitnosti “igre osvještavanja” onih koji donose odluke. Panel o imigraciji traje sat i petnaest minuta. Skoro pa uživo iz Davosa. Pred kompjuterom na Prisavlju. Poslušajte, pogledajte. “Imigracija-dobrodošla ili ne?” Internet je čudo, veli papa Franjo.

Davos - Panel 

Zagreb, Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

Mediteranska godina

Tako 2014.-tu zovu u Europskoj Uniji. Jedrilica koju simbolički čine inicijali EU, izabrana je za logo đite kojom prvih šest mjeseci navigava Grčka. U drugoj polovici godine kormilo preuzima Italija.

Imidž najgorih i problematičnih, Grci sada žele promijeniti... Na predstavljanju prioriteta grčkog predsjedanja u Zagrebu-gužva. Veleposlanici europskih zemalja, Irana, zemalja regije.

Medijsko zanimanje u Hrvatskoj, usmjereno negdje drugdje. Izbacivanje jednog čovjeka iz jedne stranke. "Europa naše zajedničko traganje", grčki moto.

Migracije i zaštita granica, jedan od prioriteta. Na kopnenom istoku i na moru Grčka je kažu "na udaru". Kriza ne jenjava. Uz europske, u Grčkoj u svibnju i lokalni izbori.

Predstavljanje završava. U prvom redu jedna do druge sjede grčka i talijanska veleposlanica. Ima li pitanja? Pitam. Odgovor:"Illegal immigration is not just strain on national economies but also a major humanitarian problem. Europe needs a distribution of burden." Veli grčka veleposlanica. Zamjenik ministrice vanjskih poslova:"Ulazak u Schengen prioritet je Hrvatske. Migracije treba gledati ne samo kao rizik, već kao veliki potencijal."

Grčko vino i čašica razgovora post festum. Nakon tragedije na Lampedusi, glave se više ne smiju okretati. Muž grčke veleposlanice vuče me za rukav: "Je li Hrvatska svjesna što je čeka?" Ignorance is bliss, mislim si. "Jeste li čuli vi za Zlatnu zoru?" Izlazim. Vani je sunce. Zima još nije stigla.

 Demis Roussos - Forever and Ever

 Zagreb, Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

HOTEL I MOTEL

Na rubu grada uz prugu ranžirnog kolodvora. Hotel. Dugo smo čekali da u njega uđemo. Smještaja ima za 800 ljudi. Gostiju je 194.

Porin je kažu bio sin bogaoca Svaruna i bogomajke Kolede. Gospodar neba, oluje, munje, kiše, duge, zraka i oblaka. Bog groma, ali i mira i slobode, pravde i pobjede. Sudac dušama, čuvar i izvršitelj sudbine. Zaštitnik duševnosti, poštenja, prijateljstva, mira, časti, istine, brodova i putnika. Sutra je Badnjak.

Navikla sam na zvuk vlakova. Živim nedaleko od pruge. Kraj mene šef MUP-ove službe za strance i azil. “Deset godina sam na ovom mjestu..Kada radiš ovako nešto ne možeš biti ravnodušan. Imao sam problema sa zdravljem. Preuzeo sam stvari u svoje ruke.” Priča nam Krešimir Perović. Škripa kočnica guta riječi. “Treba govoriti, ne šutjeti. Treba razbijati predrasude. Cijeli sustav trebao bi maksimalno biti uključen u ovu priču. A većina stvari ide uglavnom preko nas.” Ranoproljetni dan. Sutra je Badnjak.

Šetamo hodnicima. Ispred teretane srećemo poznatu ekipu iz Somalije. Širok osmijeh, rukovanje, ruka na srcu u znak pozdrava. “Vratili ste se! Kako je na Lampedusi? Ima li puno naših?” Oči širom otvorene, kratko im pričam koga smo sreli, što smo vidjeli. Na katu iznad žamor. Turnir u stolnom tenisu. Gosti hotela Porin protiv djelatnika Crvenog križa. Kažu, trudimo se, ljudima moramo omogućiti da nešto rade, da se zabave dok čekaju rješenje svog statusa. Ostali sjede oko stola za igru. Loptica putuje lijevo-desno preko mreže. Na radiju Queen. Thank God It’s Christmas. Jedan pogled uperen u daljinu. Uperen u prazno. Sutra je Badnjak.

Vijesti. Video iz prihvatnog centra u Lampedusi na kojem su prikazani goli ljudi koje se tušira sredstvom protiv sraba izazvao je revolt. U prihvatnom centru u Rimu devetorica imigranata zašila su usta u znak prosvjeda zbog loših životnih uvjeta. Sutra je Badnjak.

Na rubu grada, uz autoput. Motel. Oko njega zid. Na vrhu zida bodljikava žica. Sutra je Badnjak.

“Sindrom zatvorenog prostora, svakog čovjeka to razbija…”, sjedimo u uredu šefa Prihvatnog centra Ježevo Josipa Biljana. Dest je godina na čelu Ježeva. “Stvari funkcioniraju, postoji red.” Ovo je centar zatvorenog tipa za ilegalne imigrante. Nakon utvrđivanja identiteta, sudbine ljudi se rješavaju. Ili povratom u matične zemlje prema ugovoru o readimisiji, ili premještanjem u Porin, ako traže azil. “Neki ljudi dolaze s velikim traumama, teško je ostvariti komunikaciju. imamo jasno propisane procedure, sve je psihologija..” U Ježevu 96 stanara. Afganistan, Albanija, BiH, Nigerija, Palestina, Sirija, Mali, Pakistan, Tunis, Myanmar, Francuska. “Ima svakakavih priča. Ne bih bio profesionalac kada bi sve one utjecale na mene.” Dolazimo do spavaonica. “Jednom sam se svojski potrudio da spojim jednu obitelj, dio je bio u Njemačkoj, sin ovdje…takvo unutarnje zadovoljstvo da si napravio nešto dobro.” Dinko ga gleda iza fotoaparata. “Znači, ipak ovo utječe na vas?”

U zajedničkoj prostoriji zvuk škara. Šišanje. Okićeno drvce. Sunce zalazi. “Nakon svih ovih godina, još malo je ostalo. Sanjam se vratiti se u mir i osamu rodne Like.”, na parkingu ostaju u zraku riječi šefa centra. Ranoproljetno predvečerje. Sutra je Badnjak.

 The Eagles - Hotel California

 Zagreb, Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

Dugave

Zagreb. Ulica Svetog Mateja. Carinika, sakupljača poreza na granici iz Galileje u Siriju. Pripadao je skupini ljudi često korumpiranih i neomiljenih."Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: ‘Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: ‘Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?’ Kada to Isus ču, odgovori: ‘Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike’" (Mt 9,9-13).

Kroz maglu i zgrade novozagrebačkog naselja prolazila je mala kolona. Prince je stajao na raskrižju. Mobitel na uhu. “Samo ravno, da, do autobusne stanice, pa lijevo.” Navigirao je prijatelje iz Nigerije, Somalije, Malija, stanare hotela Porin.

Dom za odgoj djece i mladeži. Šarene žaruljice titraju nad ulaznim vratima. Stojim s četvoricom štićenika. Iz Čakovca su, u Zagreb došli istoga dana. “Škola, delinkventno ponašanje, očuh je rekao mami da moram u Dom, ona je potpisala..”, priča mi jedan od njih. “Još malo pa izlazim. Sedamnaest mi je godina. Pomoglo mi je iskustvo. Osjećam se bolje, da sam ostao kući vjerojatno ne bih završio srednju školu.” Puše, naviruju se prema dvorani. Na prozorskom staklu crteži i natpisi, jedan od njih “…ne dopuštaju ti da vidiš sebe.” 

Sutra je Međunarodni dan migranata. Prince je s prijateljima iz Centra za mirovne studije organizirao druženje. Mirsad Dalipi, jazz glazbenik iz Prištine sa zagrebačkom adresom, diže atmosferu. Prince se pridružuje. Bubnjevi odjekuju.

If you want to build a ship, don’t drum up people to collect wood and don’t assign them tasks and work, but rather teach them to long for the endless immensity of the sea. (Antoine de Saint-Exupery)

Prvo sramežljivo, onda sve otvorenije, okupljeni se pridružuju. Izmjenjuju za bubnjevima. Ekipa iz arapskih zemalja diže atmosferu. Počinje ples. I opet odlutam. U Brazil, u Kuvajt, u Tunis, Alžir, Senegal, Palestinu, izmjenjuju se lica divnih ljudi koje sam upoznala.

Hrana je poslužena. Afrički specijaliteti. Zagrepčani nagrnuše za švedski stol. Ekipa iz hotela Porin, pjeva i pleše.

“E, fakat me smetaju ponekad, slušam taj njihov jezik, tako pričaju, kao da mi po mozgu udara. Mislim, jednom se jedan od njih izrigao po meni u tri ujutro kad smo svi pomalo pijani čekali autobus..”, nastavlja priču jedan od štićenika doma.

“A ti se nikada nisi izrigao kad si bio pijan?”, pitam ga.

Pogled. “Pa jesam, puno puta, ali nisam nikad po nekome.”

“A misliš da se čovjek namjerno izrigao po tebi?” Tišina. Pogled prema dvorani. “Znaš li koliko se jezika priča u Nigeriji?” Niječno kima glavom. “Trideset i šest, jezika i dijalekata. To ti je najmnogoljudnija zemlja u Africi. Negdje drugdje ljude se proganja, kao nas ’91. ratovi, nemiri..”

Pogled prema dvorani. “A možeš misliti kako je njima kada dođu ovdje?”

Snimamo. Odjednom, frenetični pljesak. Ulazi jedan od mladića iz Čakovca. Sjeda za bubnjeve. Trenutak pred reflektorima. Dvojica stanara hotela Porin su mu podrška. Diže ruke u zrak. Pleše.

Odlazimo. Posljednja vijest. Mjesec dana nakon što je Joe Šimunić pozdravio 30 tisuća navijača na tribinama s desnicom u zraku i povikom “Za dom”, FIFA ga je kaznila s 10 utakmica suspenzije i 30 tisuća švicarskih franaka te zabranom ulaska na stadion tijekom trajanja suspenzije.

On a day like today, we unite our voices to recognize the invaluable contributions that millions of migrants across the world make daily to create better living conditions for everyone. Even though participating in our societies, the other side of the story is that simply for being migrants, millions are victims of discrimination, xenophobia and a myriad of violations against their human rights. It is because of this that today, on International Migrants Day, we reaffirm that human rights are rights for all persons.

Zagreb, Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

Iskustvo Lampeduse

Navedenim naslovom kitilo se poludnevno događanje u zagrebačkoj knjižnici. Europarlamentarac, profesor, zamjenica ministra policije, novinarka s iskustvom Lampeduse. Gledalište puno. Među očima uperenim u panel vidim i Princeove.

Na dan kada je “oglašeno” da kreće projekt Anima, a Dinko i ja smo grabili kilometre po autostradi, krenuli su telefonski pozivi i mailovi. Tema je važna, vi idete na Lampedusu, želimo da gostujete. Petak trinaesti. Proljeće je trinaestog u decembru, veli pjesma sa zagrebačkog asfalta.

Pričali su. O profesorovoj knjizi. Važna je. Promocija. Prvi put sa znanstvenog se aspekta u Hrvatskoj piše o “strancu i društvu”. O europskoj i našoj politici. S europarlamentarcem se slažem u većini stvari, ali negdje mislim, ipak je predizborna godina. O budućim izazovima. Budućim? Vična javnim nastupima, ugrabih riječ, jer da nisam, ne znam kada bih je dobila. Šećer na kraju? Ili medvjed na sajmu? Ruka mi se zatresla. Mislim, pa kažem - okrenite se oko sebe. Svakodnevica. Drugi i drugačiji. 1991.- 2013. kratak ili dug put do zaborava.

Profesor postavlja tezu “Lastovo nova Lampedusa”. Pokazujem anima.hrt.hr, pričam tako o Lastovu, tamošnjim dobrim ljudima koji misle da ih je kontinentalna pomajka zaboravila, pomažu onima čije se barke razbijaju kraj obala njihovog otoka, daju im hranu i odjeću, ondje su i policajci iz Švedske velikog, punog srca, humani i solidarni. Pomoćnica ministra sa smješkom veli: “Joj, pa nemojte pričati kao da je riječ o Lastovu.” Pitam – zašto ne? Ipak, kako veli bivši britanski premijer: “A simple way to take measure of a country is to look at how many want in. And how many want out.” 

Nastavim. Završim. Pljesak publike. Gorčina. Zašto sam ovdje? Jer trebam biti, vraćam se nakon trenutka na mjesto događaja. Centar mog rodnog grada. Poslat ću još jedan mail, za snimanje u prihvatnim centrima u Hrvatskoj, jer vele, ne razumiju što radimo i što hoćemo snimati. Objašnjavam. "Velik je interes medija", dodaju, "tema je popularna, to je nama sigurnosni izazov."

Anima je samo jedna, mislim si ja. Iskustvo Lampeduse. Cristiano Greco, duša i voditelj prihvatnog centra. Roy Rosario, policajac velikog srca. Davide Miserendino, zapovjednik Guardie di Finanza, kaže “sve što treba”. Ewa iz varšavskog ureda Frontexa dodaje u svakom mailu “sve što treba i još ako što treba.” Ali vjerujem. U svoju zemlju, njene zakone i institucije. Put od mračne prošlosti do svijetle budućnosti.

  U.S.A. - Dubioza Kolektiv

      Zagreb, Ivana Dragičević i Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

"The cure for anything is salt water: sweat, tears or the sea." - Isak Dinesen

[hrt-anima-blog]

No words...

[hrt-anima-blog]

Hotel Europa Beaches

[hrt-anima-blog]

No words....

[hrt-anima-blog]

Brod za Lampedusu

Mislila sam na Princea. Kako je ljudski, otvorenog srca nakon jednog razgovora za ručkom, pristao biti lice Anime. Kako se osjećao kad se uputio preko rijeke Niger? Kada sam ga u Zagrebu pitala što mu je u trenutku kad je krenuo bilo u glavi, zašutio je i rekao: Ideš. Samo ideš. Ne misliš...

Noć je. Brod ziba želudac. Nakon tri večeri čekanja u luci, krenuli smo. Sidra su podignuta. Svjetla su se ugasila. Stajali smo na pramcu u tišini. Zvjezdani svod. Zapuhalo je. Kod bara na trajektu televizor. Grupica gleda vijesti. Dijete plače. Za šankom njegovi roditelji i brat, talijanski vojnik, policajci iz misije Frontexa. Dinko i ja nazdravili smo viskijem. Problemi s internetom. Netko na koga se trebaš osloniti zakazao je. Zovu nas s radija u Australiji. Prate Animu na Twitteru. Razgovaramo o pitanju imigranata desetak minuta.

Iz malog hotela pokraj plaže u Porto Empedocleu ispratilo nas je okićeno božićno drvce. Autobus pun umirovljenika stigao je te večeri.

Na plaži nogomet. Naš novi prijatelj Omar iz Mogadishua ondje se svako popodne nalazi s ekipom iz Somalije. Valja odagnati loše misli. Dok se čekaju papiri. Abdiju je Al Shabaabova milicija mačetom odsjekla ruku. Ne igra. Gleda sa mnom u more. Lampedusa. Izgovori, pa zašuti. Kada bi bilo mira, kaže mi na krnjem engleskom, vratio bi se kući.

U kabini pokušavam zaspati, ali ne ide. Zubi cvokoću. Navlačim dvostruke čarape, džempere, zimsku jaknu, kapuljaču. Zatvaram oči. Prince, ne mogu ni zamisliti...

Na iskrcaju, tipično otočki. Šleperi puni mesa, rodbina s kopna šalje pakete i poštu. Na rivi-policija. Obalna straža, vojni kombi.

Martello. Hotel s pogledom na luku. Kada nam ga je za smještaj preporučio jedan moj kolega, talijanski snimatelj, rekao je: Tu vam je odlična pozicija za snimanje mola na koji pristaju brodovi s imigrantima.

Miris mora. Nasmiješeni spužvar. Najukusnija salata od svježe tune, rajčica, maslina i kapara.

Groblje brodova. S uspomenama. Razbijena nada u nešto bolje. Ili ipak samo Oz. San za olujna nevremena.

Toto. Ovaj put veliki. Crni. Pametnih očiju koji me slijedi cijelom rivom, sjeda pred vrata moje sobe i čuva ih neko vrijeme.

Plačem, kada me nitko ne vidi, kaže mi u sumrak našeg prvog dana na Lampedusi Francesca. Vodi misiju talijanskog Crvenog križa. Na molu je stajala tijekom obiju tragedija u listopadu. Stajala je na istom mjestu kada je papa Franjo stigao u svoj prvi posjet izvan Vatikana.

Hey sis', we'll be fine, riječi su koje, kaže, uvijek izgovore ljudi iz Nigerije, koje je upoznala stojeći na molu. Tvoj osmjeh je prvi koji vidim nakon osam mjeseci.

Fred BUSCAGLIONE Guarda che luna

The world wants to be deceived - Sebastian Brant Ship of fools (Basel, 1494.)

Lampedusa, Ivana Dragičević & Dinko Cepak

[hrt-anima-blog]

Hvala Vakula. Idemo večeras!

[hrt-anima-blog]

ČAST MAZZARINIJEVIH

Jug Sicilije. Provincija Caltanisseta. Prolazimo kroz Riesi. U doba arapskih osvajača, prije osam stoljeća, zvali su ga “jalovim”, napuštenim mjestom.

Ovdje je rođen zloglasni mafijaški boss Giusseppe Di Cristina. Nadimkom znan kao “Tigar”. U godini mog rođenja, postao je šef Cosa Nostre Caltanisette. Naslijedio je svog oca. “Don Ciccu”. Na dan očeve smrti stanovnicima Riesija podijeljene su fotografije pokojnika sa svetačkom aureolom. Ispod je pisalo: “Neprijatelj svake nepravde. Riječima i djelom pokazao je da mafija nije zlo, već potpuno poštovanje zakona i časti.”

Vincenzo d’Asaro. Gradonačelnik Mazzarina. Najljepšeg gradića u Caltanisseti. Dočekao nas je ispred Gradske vijećnice. Nekada karmelićanskog samostana.

“Ne znam zašto ostali nisu reagirali…”, pričao nam je dok je mljeo parmezan na Dinkovu paštufažol. Mazzarino je pobratimljen s Halabjom u iračkom Kurdistanu.U završnim danima iračko-iranskog rata, snage Saddama Husseina kemijskim oružjem ondje su ubile više od tri tisuće ljudi. S tamošnjim gradonačelnikom d’Assaro inicirao je akciju “Gradonačelnici za mir”. Nakon tragedije na Lampedusi početkom listopada, u mjesto je doveo 30 preživjelih. Na lokalnom groblju pokopano je jedanaestero djece. Razgovaramo cijelo poslijepodne. “Istina je. Moji europski kolege s desnice ne žele imigrante. Europu boli briga. Mi smo ovdje solidarni ljudi. Naučili pomagati onima u nevolji. Ja sam prije svega čovjek. Imam dušu. To su sve moja djeca, braća, sestre. Biste li ih vi primili u svoj dom?”

Oday Ahmed Moussa. Beživotno tijelo pronašli su u vodama kraj Lampeduse 12. listopada. Dan prije no što je trebao proslaviti prvi rođendan. Prva identifikacija, među ostalim bezimenim dječjim žrtvama pokopanim u kripti groblja u Mazzarinu.

Palestinac.Na fotografiji s majkom. Na plaži koja vodi u bolji život.

“Vaša imena su napisana na nebu.” Natpis je koji stoji na ostalim bezimenim grobovima. Sasušeno cvijeće. Vijenac predsjednice Zastupničkog doma. Eritreja, Sirija, Somalija, Palestina. Zemlje iz kojih su krenuli. S roditeljima. Rodbinom. Možda su opet zajedno, na nekom boljem mjestu.

Jedne noći Europa je usnula san. U njemu dva kontinenta ženskog obličja svađala su se oko Europe. Azija je bila ustrajna. Ako se Europa u njoj rodila, onda njoj i pripada. Drugi bezimeni kontinent rekao je kako mjesto rođenja nije važno. On će Europu dobiti na poklon od Zeusa…

I dalje smo u luci. Horizont se zamutio. Lampedusa.

Noir Desir, Le vent nous portera

“Jupiter Almighty, if only in an earlier time Attic prows had never touched Cretan shores. “ - Katul

Porto Empedocle, Ivana Dragičević

[hrt-anima-blog]

Zeus i Europa

[hrt-anima-blog]

Brod za Lampedusu sinoć opet nije isplovio...

Lučka krčma. Porto Empedocle. Ribarska rasprava o udarima tramuntane. Ulazi mladić u kaputu. Spušta bradu na pozdrav. Pozivam ga za naš stol.

Muhamud Shiekh Omar. Rođen 1994. U Mogadishuu. Godina pada Crnog jastreba. Na brodu kojim je isplovio iz Libije bilo je 125 ljudi. U luku na Lampedusi stiglo ih je sto. Ne želi natrag. Stigao je u rujnu. U Somaliji je počeo novinarsku karijeru.

Čeka azil. Uči talijanski. Želi studirati međunarodne odnose. Pozdravljamo se. Navečer u gradu duhova sjedimo sami u baru i gledamo fotografije koje smo snimili. Vrtim galeriju na telefonu. Djelić sekunde. Ulica u centru Agrigenta podne istog dana. Kaput. Lice. Anima.

"Truth is stranger than fiction…" - Mark Twain Porto Empedocle, Ivana Dragičević

[hrt-anima-blog]

Trip on this Salerno -> Porto Empedocle