jednoljetousredzime

[jednoljetousredzime]

Soufriere, vulkani i imati svog čovika na terenu

Soufriere, vulkani i imati svog covika na terenu

Marc zove Malcoma. Pierre nam je dao njegov broj da nam on bude kontakt na St. Luciji. Obično jedriličari koji najčešće iznajme brod za jedan ili dva tjedna u Martiniqueu, direktno idu prema tirkizno  smaragdno plavom moru na Union Islandu i Grenadine.

Izostave mnoga mjesta, cak i cijele otoke.

Takva dva otoka na putu do Union Islanda su St.Lucia i St.Vincent. Na njima, u nekim pristaništima budu obično vec iskusniji jedriličari koji su dugo na moru ili putnici namjernici kao mi koji imaju dovoljno vremena razgledati i upoznati i manje razvikana mjesta. Naravno ima tu i par resorta, odmarališta otvorenog ili zatvorenog tipa.

Dolazak na St. Luciu nam je bio i svojevrstan šok i susret s društvom krojenim pod velikim utjecajem anglosaksonske ili američke politike i kulture.

Ovdje su siromašni, ovdje bogati.

Ovdje su bijeli ovdje crni. Ovdje je sigurno i pod ključem.

Tko se tu ključa u strahu od koga bila je prva dilema koja nas je preplavila.

Mnogo pitanja nas samih, ali i djece na koja je trebalo naci odgovore. Taj susret s tom gadnom i neskrivenom, cak etabliranim stranom kapitalizma, to podijeljeno društvo, stalno ce od nas tražiti da sami preispitujemo svoje vrijednosti i pozicije, kulturne, društvene, političke i prije svega ljudske.

Soufriere je jedan od većih gradova na otoku. Prepoznatljiv je po dva karakteristična vulkanska brda, manji i veći Piton, koji je i na zastavi St. Lucie. Pravi, jos uvijek aktivni dijelovi vulkana su iza tih spicastih gromada.

Marc upravo dogovara s Malcomom da nas pričeka i da napravimo izlet do istih u unutrašnjosti otoka.

Vec na otvorenom moru u susret nam juri brodić s dva mladića.

Welcome to Paradise!- viče jedan od niih.

Hocete bovu? Rukama iscrtavaju krug u zraku. Idite za nama.

Thanx. Vičemo i mi. Malcolm ist our guy!

Oni su prije te rečenice bili jako aktivni i nabrijani, poslije nje kao da im je netko iščupao struju iz broda i iz njih. Brodić koji je netom jurio uz nas, odjednom isključen leluja na valovima ostajući iza nas.

Prihvaćaju. Sto će. Marcom je dobio posao, a da nije ni izašao na more.

Malcolm je ipak izašao na more i dočekuje nas s jednim drugim mladićem kad smo se vec približili obali. Dogovaramo brzo želje i cijenu.

Ostavlja nas da se okupamo i nesto pojedemo i kupi nas za sat vremena.

Od tog trena Mlacom postaje nas covjek za sve. Na sebi ima crni šorc, bijelu atlet majicu, japanke, crne velike naocale marke Rayban, ruksak. Ima i auto.

Klimatizirano moderno auto. Nije njegovo.

Vozi nas u botanički vrt, na vodopade, gdje se i kupamo pod istim. Vodi nas na vulkan i na kraju ispred svoje kuce koja se nalazi na dijelu priobalja gdje je žiža zbivanja.

Smiješan je Malcom. Ljubazan i otvoren. Uz to istovremeno i povremeno odsutan mislima. Ta neka slika obitelji, nas s dvoje djece i psom, budi u njemu neki zaštitnički osjecaj. Tako se i ponaša prema nama. I dijeli s nama neke crtice iz svog života.

Mi smo znali i za neke ne bas lijepe nautičke price o pljačkanju brodova i ljudi. I za mjesta koja su poznata po sigurnosti, kao i za ona koja se preporuča izbjegavati. Trebalo je iznova uvijek odvagnuti čemu i koliko vjerovati. Internetu ili čovjeku ispred sebe.

Sam vidiš uostalom gdje si došao i koliko ima brodova oko tebe.

To iskustvo, znanje i osjecaj rasti ce skupa s duljinom našeg putovanja.

Soufriere  je jos bio početak, pa smo sve upijali, umom, srcem, najviše kožom.

Malcom se dodatno oraspoložio kad smo mu rekli da nam je Pierre dao kontakt. Nije ga vidio ni čuo dugo, kaze. Pandemija je i ovdje ostavila traga.

Šeretski se nasmijao kad smo mu ispričali kako su nas ostali momci ostavili na miru na spomen njegova imena.

Ja sam stara garda, govori. I oni to poštuju.

U botaničkom vrtu nismo imali vodiča, kao sto cemo to npr. imati na St.Vincentu gdje nam se jedan Anthony apsolutno posvetio mrveci mnoštvo listova za nas da osjetimo i prepoznamo miris mnogih biljaka, a meni je cak na kraju poklonio i sjeme jedne posebne biljke čiji su mi se plodovi toliko svidjeli. A prepoznala sam je, jer sam na Martinique na marketu kupila narukvicu napravljenu od tih istih bobicatih plodova.

Ovdje smo bili s Malcolmom koji je na ulazu nesto rekao čuvarima i s nama prošao. Nesto nam je on sam pričao o mjestu opcenito i sam prepoznao je neke biljke, kavu, kakaovac, muskat…

Onda smo išli do vodopada gdje smo se kupali. I tu je Malcom nesto rekao ženi na ulazu. Tu su karte inače simbolične cijene, ali ne znam kako Malcom to s njima izjednačava. Mi plaćamo njemu, a on podmiruje sve ostale.

Kod vulkana se ipak sa šaltera vratio s kartama. Tu smo imali voditeljicu koja nam je sve lijepo i polako objasnila i odgovarala na naša pitanja. Bilo je interesantno gledati to užareno glogotanje žive majke zemlje. Miris sumpora koji se širio nije bio ugodan, sto je voditeljica popratila šalom da to ipak nije ona, ni njeni probavni problemi.

Nakon sto smo stali na jednoj izvidnici odakle se vidilo cijelo mjesto, Malcom je pokazao i svoju kuću. Tu nas je poslije i doveo. Zeleno bijela drvena kuca jednokatnica tipična za ove krajeve imala je mali kiosk bar u prednjem dijelu prizemlja direktno na cesti. Tu smo uzeli neka pica i sjeli uz trotoar, kao i ostali.

U bučnom srcu tog mjesta. Muzika je bucila na najjače iz obližnjeg okupljališta, neki techno dance fusion, ispunjen krikovima, lomljenjem stakla, pucnjavom i sirenama kao glazbenoj podlozi, neka kombinacija  koji rastavlja i uništava moždane ćelije nepovratno, trestao je, iz limom natkrivene nadstrešnice oko koje su se skupili mladi na motorima, biciklima i pješaci, naravno. Ovi na motorima stalno bučno šlajfaju svoje motore u toj gomili.

Kolnikom prolaze i zene i djeca kao da ih se to sve skupa tako, skoro neizdrživo glasno, ne tiče i ne dotiče previse. Neki nas samo gledaju, neki nas i pitaju odakle smo.  Vidi se da mi tu ne pripadamo i da smo zalutali. Zalutali vođeni Malcomom.

Jedna petogodišnja djevojčica s vidljivom, svježom ozljedom na čelu donosi i pokazuje nam svoj auto na daljinsko upravljanje. Majka se izdere na nju da ga ne smije voziti po ulici.

Po kojoj divljaju ti motoristi.

Ona sjeda na jednu gajbu i plače.

Poslije pet minuta nailazi neka mlada zena s drugom djevojčicom. Ta mozda sedmogodišnjakinja dolazi odmah do svoje uplakane prijateljice, mazi je po glavi i tješi. Ona sad sjeda na tu gajbu, a ova uplakana sjeda na nju. Krupne je građe i vidi se da je teška ona ovoj starijoj ispod, ali ona nju kao neka majka tješi. Dirljiva scena u toj kakofoniji svega i svačega.

Engleski koji govore je mješavina kreolskog i engleskog koji je opet s jakim akcentom tog mjesta.

Bacamo neki mali small talk, ali se u biti vise gledamo, pogledavamo i smješkamo.

Mladići neki imaju oko vrata zlatne lančiće. Totalno je vidljiv utjecaj američke gangsta furke, i američkih medija kojima su neprestano izloženi. Ispod spuštenih šorceva pokazuju svoje Tommy Hilfiger dojnje gacice. Na nogama su im u kontrastu s tim izlizane šlape ili japanke. Neki pak prođu i u tenama. Tih sto metara je mjesto za pokazati ih. Za pokazati sebe. Stalo im je do izgleda i mode. Mladost.

Djevojke su u uskim kratkim haljinama u boji i s dugim kosama s mnoštvom pravih pletenica i umjetnih šarenih umetaka, boba i ukrasa. Vitke su i lijepe. Nekad nisu jasne njihove godine.

Poslije iz prica i susreta saznaješ da rano dobijaju djecu. Da imaju i vise partnera na putu do pravog. A da i muška populacija uhvaćena u spiralu ovisnosti o alkoholu i drogi, ne preuzima odgovornost za djecu.

Poslije im tijela postaju punija, kao da su tako spremnija nositi se sa svim sto im zivot nosi i nanosi i na ovim obalama svijeta. Odlučne su, konkretne pa i grube u odnosu s djecom. Zna se tko je roditelj, a tko dijete. Glasno pričaju , glasno viču i smiju se. Pogledi su im često skriveni.

Tu su ove mlađe uz rub, promatraju momke kojih je mnogo vise nego njih ovo popodne tu. Znatiželjne su i imaju stav, ali se i zna gdje im je mjesto. Uz rub.

Naizgled je to scena gdje obični mladi ljudi i oni koji se tako osjećaju susreću. Takva je kostimografija.

Scenografija u kojoj se to događa je luda i šarena. Nabijene kuce jedna na drugu, nikad izredene odjednom ili u istom materijalu ili boji. Uvijek je nesto tu dodavano, zakucano, zalijepljeno, dograđeno, neki pleh, neka plastika, neki zid, ograda. Između odvodni kanali za otpadne vode. Kokose i pilići su svugdje oko nas. Kao i psi koji leže bilo gdje usput.

Moje oko privlači to šarenilo i ti kontrasti. Vidim ljepotu u tome svemu.Život koji tu pulsira, kuca jače od bilo kakvog pustog, sterilnog i moderno izlivenog betona po predgrađima poznatim nam gradova.

Ipak mi je neugodno fotografirati. Posebno mobitelom. Aparat nudi neku ljepšu. pristojniju i dostojniju distancu medu nama. A ja ga ljenivica naučena na jednostavnost, komoditet i kvalitetu fotke s mobitela nisam ponijela.

S vremena na vrijeme cu se osloboditi i pitati smijem li ih fotografirati. Neki razmijenjeni obostrani kompliment i “lijepo da si primjetila osmijeh” otvorit ce put jednih prema drugima.

To su slike i boje Kariba koje vidim i primjećujem.

A ne samo koktel pored bazena s palmama u pozadini, na sto mi je jedna prijateljica rekla: e, tako ti ja zamišljam Karibe.

Ima i toga, ali realnost je srećom mnogo zanimljivija. Karibi su višeslojni.

Noc je bila bučna u toj uvali koja mirise na sumpor iz vulkana toliko da je Marc ispočetka mislio da nesto s našim Wc-ima nije u redu.

Ne bojte se, rekla nam je nasa voditeljica pored vulkana dan prije. Prije nego eruptira, vulkan daje znakove. Prvo nestanu ptice. A onda i ostale životinje. Onda je utihnula i dozvolila nam da u tišini primijetimo i čujemo cvrkut ptica.

Klimnusmo glavom.

Apsolutni čudni mir prije eksplozije zemlje, dodala je.

Kao moj PMS pomislih.:-)

Majka zemlja u mojoj utrobi.

Ptice su cvrkutale i letjele to jutro, a mi smo se spremali na jos jedan PCR test. Malcom je došao po nas s šutljivim momkom koji nas je na svom bijelo rozom brodu taxsirao ta dva dana. Obučen je u bijelo zelenu majicu, na glavi ima sitne pletenice s bijelim bobama na završecima i veliku zlatnu naušnicu u obliku zvijezde na jednom uhu. Na brodu mu piše: Live and let live.

Uspostavilo se da test ne možemo napraviti tu, vec moramo ici u Castries, glavni grad St. Lucie. Brzinska promjena planova i dogovaranje. Malcom nalazi taxista za tu vožnju od sat ipo u jednom smjeru. On ce ici s nama isto. Nama naravno drago to.

Vozač je bio genetska kombinacija indijanskih starosjedilaca i crnackog stanovništva koje je tu dovedeno. Njegova kosa i koža bile su sivog odsjaja. Šutio je ozbiljan  i vozio nas u svom kombiju koji je davno nekad, ko zna gdje, bio nov. Iznutra je pod obložen plastičnim pokrivačima koji se koriste i kao plastični stolnjaci. Staro je sve, ali i čisto. On je jurio tom cestom i tim zavojima znajući joj svaki centimetar napamet. Sve je skripalo, a ja sam jos jednom nevidljivom rukom prekrstila moje curice, a onda i sve nas skupa.

Marc je bio kofol opušten. Malcolma sam samo vidjela u lijevom retrovizoru gdje se naslonio rukom na otvoreno prozorsko staklo.

I ta vožnja lijevom stranom ceste i moje trzanje kako nam god neko auto dođe u susret.

Čekanje, čekanje, čekanje i napokon taj test.

Povratak. Opet jurimo. Usput scena gdje vidimo čovjeka koji u ruci drži zmiju i pokazuje je nekoj ženi.

To je boa, kaze Malcom. Samo on to malo pokazuje turistima.

Opasne zmije su s druge strane otoka. Govori nam kao sto se maloj djeci govori.

To nam je govorio i u botaničkom vrtu, parku, a djelomično bogme  i džunguli. A mi mu vjerujemo, jer nam je spokojnje i ljepše tako.

Odjednom kočenje nasred okuke.

Zaustavljanje.

Mlacom izlazi vani, te on i vozač počinju hukati kako bi prizvali papigu koju su upravo vidjeli i sad je žele nama pokazati. Mi je čujemo, ali ne vidimo. U toj prebogatoj zelenoj vegetaciji, nju zelenu bih ja vidila samo kad bi bila dva metra od mene.

Rijetka je za vidjeti i oni nam sad isto žele priuštiti to zadovoljstvo. Posebno djevojčicama.

Drugi automobili nas zaobilaze. Nitko ne trubi bez obzira što smo stali na sredini okuke.

Ja sam dan prije Marcu spomenula kako me privlači to zelenilo i kako bi voljela napraviti neki izlet u unutrašnjosti otoka. Da ce mi se želja ostvariti tako brzo i na takav način, nisam znala.

To je takvo nevjerojatno zelenilo i raznolikost da se osjećaš kao da si u parku prirode cijelo vrijeme. Srećom mnogi dijelovi su stvarno i zaštićeni. Mozak ne stigne procesuirati sve te slike i prizore koji se izmjenjuju, dok tijelu baš paše ta ugodna, zelena svježina, isto kao i dusi koja uživa gledati sva ta čuda. Paradise. Nisu lagali oni momci.

Lolu smo ostavili na brodu. Soufriere je poznat i po ovisnicima o cracku i nekim ne lijepim pričama (dirty stories-kako nam je Pierre rekao). Mi nismo zaključali brod jer smo pustili Lolu da diše, kreće se i štiti brod. Uz to smo presutno znali da Malcomovi ljudi paze.

Lola je poludila od sreće kad smo se vratili.

Cak se i šutljivi momak sa zlatnom naušnicom u obliku zvijezde morao smijati i primjetiti njenu sreću.

Malcom nam je sam rekao da idemo u uvalu dalje, samo pet minuta udaljeno od Soufriera, da je to za nas. Da se oporavimo i posložimo dojmove. Tako da smo se nakon ta dva intezivna dana na njegovu preporuku uputili na Suger beach, lijepi luksuzni resort s druge strane Pitona.

Rečeno, učinjeno. Opustili se i uživali u odličnoj večeri i atmosferici.

Puštali lampione s dobrim željama u more izmedu lomača vatre zapaljenih na plazi.

Uvala do uvale, i dva totalno različita svijeta jedan do drugog.

Dva mjeseca poslije, vraćamo se istim putem. I opet zovemo Malcoma. Sretan i nasmijan nas dočekuje na plavom brodu. Kaže da je njegov i da je bio pokvaren prosli put. Vanbrodski motor mu je prekriven majicom na kojoj piše; “Vote. Put yourself first.”

Politički i socijalno je osvješten nas Malcom.

Opet se brine za nas, vozi nas i razvozi.

Opet su nas prije njega dočekala ista ona dva momka s pozdravom Welcome to paradise.

Opet je došao isti čovjek s voćem i ja sam opet kupila od njega neko voće i povrće. Nakon dva mjeseca na moru, totalno sam na ti sa svim prodavačima i totalno opuštena u pregovorima s njima.

Sto imas? Sve lijepo pogledam. Koliko ti je ovo? Koliko ono?

Ok. Daj mi ovo. Necu to. Imas ovo? Kakav ti je ananas, mango, papaja…

Uvijek je to super s njima. Ja im dam malo vise i za kusur kazem, u redu je. A onda oni meni isto žele opet nesto pokloniti. Pa se tako u krug radosno razmjenjujemo dok nam srca nisu poravnata.

Daje mi dva manga. Zrela i prefina kako ću otkriti poslije.

You are nice Lady.

Thank you. You are nice guy too.

Smije se. Yes. And I hope you bring me good luck.

Always my friend.🙏😊😀⛵️🇱🇨

Našem friendu Malcomu ostavljamo vizitku i brojeve telefona. Pričao nam je kako je skoro nemoguce dobiti visu, da je bio na Barbadosu i na St.Vincentu par puta, ali da su ga uvijek odbili.

Koliko god negdje postoji neki drugi svijet dostojniji čovjeka, neka društva, usprkos mnogim nedostacima ipak pravednija, humanija i stabilnija, skrojena po mjeri da nije tijesno u njima živjeti, uviđamo kako nije lako živa čovjeka presaditi tako lako. 

Ostaješ zato tamo gdje si posađen i sanjaš neke bolje snove. Za sebe i druge oko sebe. Jer sto je san, kad ga ne možeš podijelit s drugima.

A nekad ni ne znas sto bi tocno trebao sanjati. Imas osjecaj čežnje, ali fali slika i ton. Za donijeti neki izbor, trebas znati postaviti pitanje. Usuditi se.

Moja duboka čežnja da je moguce živjeti u funkcionalnom drustvu i mene je, sto nesvjesno, sto svjesno, odvela i posadila u Švicarsku.

Kad je moj otac došao u posjet i vidio kako u jednom vrtu u Zuerichu usred grada raste smokva, rekao je ; Dobro je, nije tu tako hladno kad smokva može rast.

Te smokve doduše rijetko iznesu plod slatki do kraja. Ali tu su. Pa makar da bi jednom roditelju dali mir i utjehu.

U Švicarskoj ima i palmi, vidjet ces, dođe mi da kazem prijatelju Malcomu.

Ako bude u tebi tinjala želja za Europom, kažemo mu, javi se.

Morat ćete napisati neko lijepo pismo preporuke za mene, kaže.

Always my friend. 😎👍

[jednoljetousredzime]

Martinique

Najviše smo bili u luci La marin.

Sidrili smo se i na okolnim plažama za dnevne izlete, a i prenoćili smo par puta na sidru.

Posjetili St. Anne dva puta, malo šarmantno mjesto u čijoj uvali mnogo brodova obitava.

Iznajmili auto dva tri puta. Išli u Genipe gdje je veliki centar u nabavku hrane kojom smo punili i napunili brod. Ogromno, moderno, po europskim standardima uređen centar.

Išli smo i Port France, glavni grad dva puta. U Decathlon, na PCR Test i kupnju gitare.

Prešareno i sve puno pulsirajućih kontrasta u središtu grada. Sve se događa na ulici. Nabijeno, izloženo i neskriveno.

Mirisi novi iza svakog ugla. Od ribarnice, smeća, preko mirisa hrane, pekarnica, voća, tržnice, marihuane, kanalizacije, parfema slučajnih prolaznika, nehigijenskih navika slucajnih prolaznika.

Vani je obavezno nošenje maski kojeg se ne pridržavaju svi. Pa ni ja. Shvacam to tek kad jednu ženu pitam gdje je bankomat. Marc s Norom čeka u jednoj jako simpatičnoj trgovinici s jos  simpatičnijim prodavačem kojem ne radi aparat za kartice.

Jana i ja se bacamo na traženje bankomata bez znanja francuskog. A mnogima tu je stran engleski. Ipak ga nalazimo putem kojim smo se nagledale butika s raznoraznim robom svake vele i vrste.

Mami oko moje taj trash ta spoji nespojivost na jednom mjestu. Udobno je i uzbudljivo meni uci na ta luda mjesta i inspirirati se i razgledati, čega svega tu ima.i sto sve ljudima pada na pamet osmisliti, iskreirati, to uistinu napraviti i prodavati. A onda i sama nesto otkrijem i kupim.

Na Martinique smo dobro jeli. Taj neki spoj karipske i francuske kuhinje. Naravno uz neizbježne burgere i pomfrit kao poznatosti koju djeca hoće, ali i oni su bili fini.

Riba je bila odlična. Riblje paštete prefine. Ja sam probala i neke karipske kobasice koje nisu bile neukusne ali mekane, pa samim tim meni odbojne. Neka hrana je bila malo vise ljutkasto i pareno začinjena.

Stalno smo pili i svježe smoothije. Izvrsne. I pinu coladu ja.

Na plažama zene obučene u tradicionalnu kariranu odjeću tipičnu za Martinique zvone zvonima i prodaju sladolede i orašaste proizvode i neke sirupe i alkohol.

Uživali smo u par navrata fini i prirodni sorbet od maracuje, manga i kokosa.

Kokose dovode na market pored pristaništa u pickup autu. Na licu mjesta sijeku, prelijevaju kokosovu vodu u posude, prodaju.

U predbožićno vrijeme sam na tom marketu uz voce, povrce i začine našla i prekrasno cvijece u jednoj kanti u kutu i bila bas presretna da imamo nesto zeleno za okititi naš brodić.

Prosli smo unutrašnjosti otoka. Polja banana, plantaže šećera, palme …ljudi koji uz put prodaju voce, povrce. hranu.

prije dolaska na Martinique bili su i prosvjedi lokalnog stanovništa zbog Covid potvrda tako da su se na cesti mogli vidjeti tragovi gdje su prosvjednici blokirali ceste i spalili par automobila.

Infrastruktura većih mjesta s predgrađima,novoizgrađenim blokovima, shoping centrima, ceste i industrijska predgrađa pred njima podsjećaju na srednjodalmatinske gradove.

Puno prometa jer se ljudi iz okolnih mjesta voze u glavni grad na posao.

Vozeći se vidjeli smo i mjesta i prizore gdje se ne bi rado našao ni po danu, a posebno po noći.

Sunce zalazi oko 18 sati. i dotada je život aktivan i živ. Noć donese neke druge kreature i neke druge vibracije. pogotovo ako si na putu s djecom i s psom. Neka mjesta jednostavno ne pripradaju našem putu.

U pristaništu smo otkrili i bar s besplatnim Wifi-om. Hranu su služili samo do 19.00 zbog poznatih mjera. Ali tu i u okolna dva, tri bara i restorana je bilo živo. Sigurno drukčije nego prijašnjih sezona, ali nama, u ovom sastavu, taman dovoljno.

[jednoljetousredzime]

I am a Sailor

I am Sailor

Brod smo preuzeli 10.12.202. na Martinique u mjestu Le Marin, najvećem pristaništu za jahte na Karibima.

Dočekao nas Pierre. Iznajmio nam jedan od svojih brodova na 5 mjeseci za dobru cijenu. Dobro njemu, dobro nama. Zbog Covida je uobičajeno iznajmljivanje stalo i to svi ovdje itekako osjete.

Brod je Helia 44, 4 kabine, 4 WC-a, nas 4 plus pas.

Marc je skipper, ja znam nešto i ništa o jedrenju. Već sam jedrila i ljeto 2021 uzela 20 sati da se malo ufuram u cijelu priču. Prvi put su s nama i Nora (10) i Jana (8). neka totalno druga prica kad jedriš kao obitelj, sam s vlastitom djecom. Odgovornost na najjače.

Na kopnu smo pripremajući se, prošli kroz sve moguće osjećaje i stanja. Od uzbuđenja, euforije, preko sumnje, nesigurnosti, straha, hrabrosti do radosnog upuštanja u tu zajedničku pustolovinu.

Jedan dio možes pripremiti i osigurati, drugi dio je povjerenje i prepuštanje putu.

“Pa što Bog da i sreća junačka.”:-)

I tako smo i krenuli. Korak po korak. Mozak bi ponekad poludio i preskačući prepone u sprintu zamišljao sve moguce scenarije s preprekama, ispunjavao tijelo osjećajima stvarnim na osnovu nestvarnih, uglavnom negativnih priča.

Mašta radi svašta.

A stvarnost je, konop, veži, dodaj, gledaj, sudjeluj, jedro digni, zategni, genua, jačina vjetra, vrijeme…

Brod je prisutnost. Ovdje i sad.

Stvarnost je i ja ne mogu, ne znam, kako to ide, kako se ovo zove, probaj, možeš, sad znaš, probaj, probaj, probaj…

Dok ne naučiš, dok ne sjedne. Svaki put malo bolje.

I tako smo desetak dana izlazili do uvala i plaža na Martiniqueu.

Marc i ja razapeti pažnjom na milijun malih sitnica istovremeno,

smijali smo se toj svojoj novonastaloj situaciji.

U jednom trenu na plaži jednim okom gledamo veliki brod na sidru, drugim gumenjak iz kojeg nas je desetak minuta prije ogromni val izvrnuo, zatim jedno oko prati djecu koja se bacaju u te iste velike valove i ciče od sreće, drugo je na psu zavezanom za stablo na obali. Ludi.:-)

Djeca koja su isto dobijala male zadatke što smo više stjecali sigurnost. Suočeni s vlastitom razmaženošću i naviknutim komoditetom i nas i djece, gdje netko drugi obavlja neke tamo poslove za nas. i frustracijama koje je donijela ta spoznaja.

Mali koraci, velike lekcije i velike pobjede svaki dan.

Da smo mi svi zdravi i živi i da je brod neoštećen.

Tu se na djelu pokazala i sva naša nefunkcionalnosti kao mlade posade.

Očekivanja mene od Marca, Marca od mene, djece od nas. Svih jednih od dugih. Kakofonija svim mogucih emocija i svih različitih izražavanja istih.

Naše različito nošenje sa stresnim situacijama. Ogoljeno i divno, ali i bolno uviđanje, što fercera, a što ne.

A tu smo, na brodu. Doslovno. Nema bježanja.

Znali smo da nas to sve čeka i sve je bez izuzeća bilo posluženo ko na pladnju.

Ako želimo da do cilja i to na neki dobar način valja nam se uskladiti.

Metaforično se rado koristi ta slika broda na moru, u oluji, u luci. Tih jedara i njedara. Tog vjetra ćudljivog, promjenjivog i neuhvatljivog. I sila koje Boga ne mole.

Velike vode i nas malih.

Tog usklađivanja s prirodom. Čekanja i kretanja u povoljnom trenutku. Tih sigurnih mirnih voda i sigurnih luka. I sidara koja se negdje bacaju. Sidara koja te drže sigurno na toj vjetrometini.

I opet svih tih nekih drugih luka koje te zovu.

Ako je brod obitelj, a mi članovi njena posada, valja nam učiti kako funkcionira to zajedničko MI. Ono je ujedno i put i cilj.

Iako mi provodimo puno vremena zajedno i slažemo si poslove i život koji nam to omogućava, u biti njegujemo jako i našu individualnost i stvaramo si prostora da se ona izrazi.

Ovo ce biti jos jedna darovana prilika posložiti i presložiti vrijednosti i prioritete i naći ravnotežu između JA i MI.

Uvijek ista dilema samo malo drukčije upakirana.

Svi smo mi u istom brodu.

[jednoljetousredzime]

Zašto

Neutaživo zašto.

Dobro zašto ima odgovor i rješenje.

A ludo zašto nema ni odgovora ni kraja.

Kao da greškom uđeš u neku sobu i ne znaš izaći.

Neka crna rupa na putu.

Eto zato.

Ili to je tako.

Zato što sam ja rekla.

Ta se rečenica definitivno osjeti više kao poraz nego kao rješenje.

Ili povjerenje?

Meni draža je: Ne znam.

Ne znam zašto.

Stvarno ne znam.

Mogu ti reći što sam ja otkrila dosad.

A kad ti otkriješ zašto je to tako, molim te,ostavi sve i trči, trči mi u susret da mi kažeš, što si otkrila.

Na brodu postoje trenuci kad nema mjesta ni vremena za Zašto.

nema vremena za objašnjavanje.

trebaš poslušati i učiniti sad.

Cak ni kad ne razumiješ sto radis.

Imas povjerenje da netko drugo razumije bolje. i da ce ti objasnit poslije.a sad samo učini. Just do it!

Kako je mnogo humanije i konstruktivnije pitanje.

mogu ti reci kako je došlo do toga i kako napraviti korak dalje.

Uveli smo dnevni obiteljski sastanak gdje svatko ima vrijeme, mjesto i pravo reci kakav mu je bio dan i protresti sva svoja neraznašnjena zašto i kako toga dana.

kako ne bi jedni drugima upadali u riječ, pomaže nam jedna mala šarena lopta. Naime, kad nešto hoćeš reci, uzmeš loptu. Dok god je držis kod sebe imas pravo govoriti i u miru iznijeti sto hoćeš.

drugi šute i slušaju.

Slušaju.

lopta kontrolira impuls da se odmah reagira, opravdava, napada, osuđuje, objašnjava, potvrđuje. ona pomaze da govornik ima sigurnost da ce zamisljeno i željeno u miru, bez stresa i straha od prekida reci do kraja.

pusti je/ga da kaže do kraja. ako pustiš i izdržis slušati do kraja rečenice, dobit ces odgovor i uvid u svijet drugoga.

imaš svoj glas. iskoristi ga da govori za tebe. ako to ne učiniš, drugi ce govoriti za tebe i umjesto tebe. to im stalno ponavljam.

iskoristi ga jasno, precizno i smisleno

velika je buka ponekad znam. i ne da ti se. mislis da nema uha da to čuje. ne znas, ako ne probaš. učimo se umijecu komunikacije.

ucimo se koristiti dar govora. ucimo se koristiti jezik, poslagivati glasove i slogove kako bi bili shvaćeni i kako bi shvatili i druge.

zvuci elementarno i jako potrebno znanje. i je.

tooooooooliko se dnevno ispusti i baci rijeci oko sebe u vjetar, u eter. na druge, na sebe, oko sebe, samo da se ispuni za mnoge nepodnošljiva tišina i mir.

i jos vičemo te rijeci, toliko uvjereni da nas se ne čuje, toliko u želji da nadjačamo sve buke u sebi i izvan sebe i probijemo se do uha i srca s druge strane.

toliko je zvukova oko nas.

ja mislim da mi svi trebamo jos puno učiti kako bi ovladali vještinom korištenja jezika i govora kao jedina bića kojima je taj dar darovan.

jer jedna od najčešćih rečenica koja se kao poštapalica provlači i neprestano čuje u eteru života, je; razumiješ me, znas sto mislim…

ta jaka iskonska potreba da druga strana potvrdi da razumije i čuje. da se nekako povežemo. da nismo sami.

ne, ne razumijem…buka je u komunikacijskom kanalu…

ali evo slušam. slušam, jer želim razumijeti. a ti onda iskoristi svoj glas da tocno kažeš sto mislis i osjecas.

e, to ucimo iznova i iznova, svi skupa.

“samo moru kažem sve,

more sluša,

pa me ispovida…” Z.Runjić

[jednoljetousredzime]

Velika voda, 2.dio- Big she

Velika voda 2- Big she

Par prijateljica i poznanica prije puta reklo mi je za more : voda je ženski element. Element ženske duše.

Voda je emocija.

Voda je nesvjesno u nama.

Gledala sam u njih slušajući ih na pol uha razumom i otvorenim uhom cijelog tijela.

znale su to i dubine u meni i ja sam samo čekale da vidim kako će se ta igra odvijati.

Naš planet naziva se plavi planet. Više od dvije trećine planete prekriveno je vodom, oceanima. Oni određuju našu klimu.

Naš organizam sastoji se sedamdeset posto od vode i naš život započinje u vodi, u utrobi majke.

Suze su slane kao more.

suze moje, voda moja slana, počela je teći na razne načine.

ja sam pak odmah znala da mi more, u kojem sam se marinirala sve više, hoće pomoć nositi se sa svim emocijama u meni. dovesti njih i mene u ravnotežu iznova i iznova.

Prvo mi ja pao poklopac od spremnika za sidro, po leđima. Bol i nemoć zbog lagane temperature u mom tijelu jos od večeri prije, potaknuo je prve suze koje su frcnule.

Kroz njih sam, kao kroz neobičnu dioptriju, odradila sve sa sidrom i pustila se rukama Marca i djece da rane dezinficiraju i odnjeguju.

Nakupljena napetost tražila je svoj put vani.

I birala način najmanjeg otpora.

Kao i voda.

Drugi put je bio dugi put izmedu Martiniquea  i Saint Lucie.

24 milje, ali u kanalu kako oni nazivaju otvoreni dio oceana između većih otoka, gdje vladaju i puša jači i drukčiji vjetrovi. i visoki valovi valjaju i valjaju.

i bas nas je izvaljalo.

Imali smo mali džep slobode kretanja omeđen vremenskim uvjetima i valjanim negativnim PCR testom. Ja nisam uzela ništa da si ublažim muku jer sam mislila kako ćemo ti lijekovi malo usporiti i uspavati, a Marc me treba budnu. Kao i djeca. One su to na kraju puno bolje podnijele od mene.

moje tijelo je suzama ispratilo skoro svaku milju.

Imaju te neke suze koje teku kad otvoriš branu. Do šestog razreda osnovne suze- tako ih zovem. Preplave te i na svojim valovima odnesu da malo oplakuješ sva nerazumijevanja, neshvaćanja i bolna i kriva mimoilaženja.

Plače tu i duša malo, ali najviše plače tijelo svoju muku i nemoć.

I djeluje.

Vidjela sam videe nekih sudionika prekooceanskih regata, profesionalne jedriličare djelomično. Neki plaču, umiru i ti se pitaš, čemu sve to, zašto to sebi rade. A onda ih vidiš kako dodu do cilja.

A onda neki drugi kandidati stoički šute. Promrmljaju samo nešto o nepovoljnim uvjetima. I sutra objave da odustaju. Gotovo.

Sjetila sam se tih plačljivih žena, u glavi napisala par oproštajnih  (otpustajucih) pisama svima i svemu u mojoj glavi i mislila o kopnu koje ću poljubit kad ga se dočepam.

i pomoglo je.

Ludo je to sa suzama. Nije da ih baš svijet dočekuje raširenih ruku.

Od ušutkavanja i umirivanje malih beba do nepodnošljivosti suza odraslih. Od onoga kad skuziš da ti plakanje na ulici ili ne daj Bože u školi, mnogo više odmaže nego što ti pomoć može.

Od ruganja, posramljivanja i sakrivanja tuđih i vlastitih suza.

Godina kad su one postajale vidljivi znak slabosti. a biti slab nije bila opcija.

kad su isplakivane u Wc ovima i kusinima, jer u kužinama i dnevnim boravcima za njih nije bilo često ni malo mjesta.

Tražilo se sigurno mjesto za isplakati se.

U nekoj pjesmi, nekom stihu, nekoj knjizi, filmu.

Treci put put sam zaplakala zbog frustracije što se ne možemo uskladiti jednostavnije. Svatko hoće nešto drugo i ima svoju predodžbu i očekivanja kako bi to trebalo biti. PMS je u meni paralelno uzeo maha. Hormoni su plesali svoj ples.

Lanac osjećaja je pak čudotvorna tehnika i odvede te preko početne frustracije, preko zbunjenosti, nesigurnosti, ljutnje, ignorancije, do tuge i na kraju prihvaćanja. I mogucnosti izbora. Koliko ćeš obitavali u nekoj od emocija i održavati je na životu ili pustiti da prođe.

koliko ce te osloboditi? koliko ce te obnoviti, osnazit ili oslabit energija te emocije?

kaliko ce me suze moje odnjegovati.

A onda nakon Sv. Lucije i Sv. Vincenta i svih događaja i doživljaja koji su se intezivno nizali jedno za drugim. Svaki otok druga država, druga pravila, drugi jezik, drugi običaji. Nekad toliki kontrasti bez filtera između bogatstva i siromaštva. Neko neuljepšano i nefiltrirano gadno lice kapitalizma pomiješano s bijedom i siromaštvom koje se ne da romanizirati i slikati za instagram iz najljepšeg kuta gledanja.

Sve to se događalo, osim toga dijela svakom oku vidljivog,nepatvorenog, neprikrivenog i očitog, isto tako u svim oblicima, veličinama i nijansama očiju u ljudskim dupljama u kojima sam se ogledala i ja i koje su plivale u tuzi.

Plutale u nekoj bezizlaznoj, zatocenosti, u spirali usudom prihvaćene izgubljenosti. Ocima otupljelim,caklenim i natopljenim u alkoholu i drogi u uglavnom muškom dijelu populacije.

Bilo je tu i budnih očiju prijateljskih kojima smo se bez zadrške prepuštali. ogledali smo se jedni u drugima i razmjena naših potreba i emocija tekla je divno za tih par sati susreta.

Sreća, nada i radost svugdje iste oci imaju.

A dica, dica su svugdje dica. Njihove oci svugdje isto sjaje.

Neki postavljeni cilj je bio Union Island. Tamo smo planirali zadržati se duže kad vec jednom do tamo dođemo.

Divota nas tamo dočekala. Tirkizno, smaragdno zeleno,kristalno plavo more.

Uzbuđeni, presretni, umorni sve u jednom.

ali kad je došla noc i kad nas je umor konačno oborio, krenula je ta danima zaustavljana tuga iz mene.

Iz dubina bića moga.

ono kad nagneš glavu a suze ti se izlijevaju iz očiju bez tvoje volje i sudjelovanja. Ne znas gdje bi ih adresirala jer naizgled nema razloga za njih.

Usput ti curi i nos.

Nalazi voda nezaustavljivo svoj put.

Taj proces curenja popratis riječima: mozda sam se ipak malo od ovog vjetra i prehladila.

i grlo isto zapeče gutajući ih, bez da pomakneš ijedan mišić.

Kažu: imas pravo na svoju tugu. Imas pravo suzama oplakati sve nejasnoće i oštrine, krivine, tvrdoće, boli, gubitke i neravnoće ovoga svijeta.

a njih ima, nije da ih nema.

Ovaj otok je valjda bila ciljna točka, neko mjesto sigurnosti gdje sam sad eto napokon kad sam tu, mogla pustit sve nakupljeno.

Kao neki deal koji sam nesvjesno potpisala sama sa sobom.

nikakve riječi ne mogu popratit taj oblik tuge jer ona nije osobna i nema zapravo uporišta u tvojoj osobnoj priči.

nekako je općeljudska.

i zbog toga ipak tako tvoja i poznata.

neki dijelovi tebe misle da ce umrijeti jer ne znas gdje sa svom tom tugom.

ali shvatiš, najkasnije jutro poslije, koliko i kako bi bilo divno kad bi se svi s vremena isplakali takvih suza.

pobogu, sigurno je ova ljekovita funkcija u nama s razlogom.

zašto to konstantno zaboravljamo mi ljudići.

zasto ja to stalno zaboravljam.

“i zato ti more hvala.”🙏

[jednoljetousredzime]

Velika voda 1. dio

Velika voda 1

Kad sam se spremala za ovo putovanje i s ljudima dijelila dijelove tog procesa, zanimljivo je uvijek svima bila sigurnost na vodi s djecom i psom za period od pet mjeseci.

Marc je skipper s povećim iskustvom. A i  ja sam malo jedrila prije.

Kao putnik suputnik. Tu i tamo bih zavezala fender, dodala i smotala koji konop. I promatrala. I uglavnom uživala.

Na brodu je uvijek bilo dovoljno aktivnih i agilnih kandidata, uglavnom Švicaraca koji su ili već položili tečaj ili su se spremali za polaganje. Stalno spremnih i okom i skokom učiniti sve potrebno.

Švicarci su, kažu mi,prema nekoj statistici, što se tice posjedovanja brodova velikih ili malih, druga nacija na svijetu. Poslije Novog Zelanda. Neobično.

Ovaj put je drukčije jedrenje. Nema nikog s kim se može podijelit odgovornost. Ili prebacit i prepustit čak.

Ovaj put ja sama znam koliko ne znam.

Nema bježanja.

Ni izmotavanja.

Motanja konopa. Sunčanih naočala stava i baš me briga.

I ti znaš koliko ja ne znam- govorim Marcu s latentnom panikom u glasu.

Sve ćemo naučit, vidit ćeš. odgovara on. prikrivajući jako vješto svoje bojazni.

Moje “ne znam”definirano je naravno mojom vlastitom percepcijom i očekivanjem od sebe.

Ynam i da jemoje “ne znam” za nekoga “znam sve, dajte mi državu, svemir da upravljam s njim”. Pouzdajem se u brzo učenje kad se mora i kad stisne.

Ovaj put nismo mladi, ludi i bezbrižni.

jesmo li ovo zadnje ikad uopće bili.

Sad smo još mlađi (gradacijski kompliment od star) i jos luđi i imamo dvoje djece.

A kad si sa svojom djecom na putu onda, htio ili ne, na komandu mosta stupa apsolutni zaštitnički kontrolor.

Od trenutka kad ih rodiš kao da ti ugrade neki chip u glavu i više nema povratka na staro, to je to.

Međutim gospodin kontrolor i gospođa povjerenje (može i obrnuto) idu rukom pod ruku. Neodvojivi.

A brod je upravo to.

Povjerenje i prepuštanje.

Povjerenje u život, Boga, u sebe i sve članove posade.

Još jednom ista, jedna i jedina, lekcija servirana na drukčiji način.

“I sve se da izdržat, kad stavim sumnju pod ključ

jer more samo želi čut i vidit koliko sam lud

i da li idem do kraja

sa tobom do kraja…” Gibonni

[jednoljetousredzime]

Lola

Lola

Lola je trebala doci s nama na ovaj put. Tijekom priprema dva tri puta sam postavila pitanje, jesmo li stvarno sigurni da Lola ide s nama.

svaki put je odgovor bio da. Za djecu svakako, to mi je jasno.

Mene je pak zanimalo i brinulo kako ce pas izdžati na brodu od valjanja, ograničenog kretanja do obavljanja nužde.

A kad smo se počeli suočavati s administrativnim dijelom puta i papirologijom, onda se put s psom uspostavio i potvrdio kao puno kompliciraniji, nego put čovjeka.

Za neke otoke ju je trebalo prijaviti i do tri mjeseca prije, na nekima joj je ograničeno vrijeme boravka, sve te potvrde koštaju . Morala je proći mnogo liječničkih pregleda i dobila je par cjepiva vise nego mi.

Prilikom ulaska na novi teritorij, trebala je proći poseban tretman i pregled prije nego bi smjela napustiti brod.

I sve je to izdržala stoički, Lola. Prilikom prelaska sa St. Lucie na St.Vincent nije napustila brod nekih 30 sati bez obavljanja nužde.

Kupili smo i jedan mali tepih koji glumi travu za pse i čak ga malo iznečistili zemljom, ne bi li je taj miris potaknuo, da ako vec izvrši nuždu, da to obavi tu.

Po noći smo je izveli potajno na dok, ni tu nije htjela ništa obaviti.

Ne, Lola Lolica čekala je pravu zemlju.

Lola je mješanka, iz Portugala. Ja išla po nju i dovela je s pet ostalih pasa u Švicarsku. Bio je to moj doprinos procesu kupnje psa, kojem sam se na početku opirala.

Ona je sada tu. Ravnopravni član obitelji. Marcova ispunjena želja još od djetinjstva, potaknuta neprestanim pitanjima curica: kad ćemo dobiti psa?

Lola ima snažan zaštitnički instinkt za sve nas i ono sto ona smatra svojim teritorijem. Kao i svi psi. Kad laje, vrlo je glasna i grlata.

Takvom grlatom snagom brani i naš brod. Mi uvijek znamo unaprijed, kad nam se netko približava.

A brodu se ovdje približavaju mnogi.

Tako da je Lolina funkcija bila apsolutno korisna.

Pierre, vlasnik broda je s nama malo prošao rutu kojom smo se namjeravali kretati, dajući nam korisne savjete i svoje kontakte ljudi za par mjesta.

Dao nam je preporuke gdje i kako se sidriti, gdje se vezati za bove, gdje su bove loše, gdje i kako koji lokalci dišu, gdje su navikli na turiste, kojih se mjesta bolje kloniti.

S Lolom na brodu sve je to išlo lakše, jer Lola je policajac samo takav. Kad zagrmi, svi staju. Pa i mi. Bas je nekad lajava djevojka.

Ali kad vidi našu reakciju, posluša naredbu da se smiri, da je sve u redu, ili ako uspije ponjušiti stranca, onda se samo okrene i povuče na svoje mjesto.

Lola nam je dala dodatni osjećaj sigurnosti.

Kad smo išli na PCR testove ili u veću nabavku hrane, ostavljali smo je na brodu. Otvorenom brodu sa svim našim stvarima i vrijednostima, jer pouzdano znamo da ce Lola odraditi svoj posao.

i ta radost kad se vratimo svi na brod. Njeno pjevanje, cviljenje i ples radosti.

Otoci su puni pasa. Leže uz cestu, jarak, u restoranu, na plazi, ma leže gdje god hoće i gdje im dođe.

Kad se mi pojavimo s Lolom bude svakakvih reakcija. nekad se oko nas skupi šest, sedam pasa. neki laju, neki samo gledaju. nikad se ne približe toliko blizu, da su stvarna i agresivna opasnost, ali ipak nije uvijek ugodno. Lola kuži situaciju i ne laje uopće ili jako malo. Sigurna je ona i uz nas ali je i u mnogo boljem fizičkom stanju, snazi i vitalnosti od lokalnih pasa. To zna ona i oni.

S mnogima uspostavi dobar odnos, U restoranu leže jedni pored drugih.

A navecer, posebno vikendom, kad osjetiš da su lokalci ulili dovoljno alkohola u sebe i da se karipsko reggae chillanje sve jasnije i glasnije  pretvara u svađanje i sukobe, tako i psi malo polude i svađaju se. Onda se i Lola iznenada zaleti prema nekome i zalaje, i ona bi na taj lajavi party.

Na Union Islandu smo išli u prihvatilište za pse. Svugdje je to volonterski posao, uglavnom bijelih ljudi. Lokalci su razumljivo zaokupčljeni vlastitom egzistencijom. psi su tu, za sve ima mjesta ali ne i energije. 

Lola koja je taman dobila zimsku dlaku, odbacuje je u ovim uvjetima brzinom munje. Čistim te dlake. Drugi ih ne vide. Ili se prave da ih ne vide. Ne smetaju im. Ili se prave da im ne smetaju.

Zapljuskujem palubu vodom. Predivno. Sve odlazi u more, u ocean.

Lola ne ide u spavaće sobe ni krevet. Ni na kopnu, ni na moru. Niti se penje po kaučima i stolicama. to su granice, mog suživota s njom.

I lola to zna i poštuje. Samo po noći se popne na sjedalo pored komandnog stola i odatle promatra i kunja.

djeca se valjaju i grle s njom. uzimaju svoju dozu dobre vibre od tog odnosa u kojem ponekad ne vide razliku izmedu njih i nje. Ona u hijerarhiji definitivno misli da je ispred njih u našem malom krdu.:-)

Što se tiče plovidbe, Lola apsolutno želi sudjelovati u svemu. Ta njena prisutnost i uključenost je nevjerojatna i divna.

Da ima ruke umjesto prednjih šapa, vozila bi taj brod već sedmi dan bolje od svakog od nas.

Ne možeš ništa bez nje. Presmiješna je.

Voli plivati u moru. Kad smo u Hrvatskoj ima te svoje jutarnje rituale na Ušću Neretve kao neka gospoda. Izmjenično skace kao jelen za ribama, izmjenično odlazi u dubinu prema Neretvi i pliva, pliva.

Tako da i ovdje uživa kad može plivati. Ne voli da je se baci u more s broda. Treba biti plaža i da ona osjeti tlo pod nogama.

Osim jednog resorta i jedne plaže gdje se medu palmama i ljudima slobodno kreću leguani, Lola je mogla svugdje s nama.

Primjetili smo da lokalni psi ne ulaze u more cak ni kad su na plazi. Tako da Lola potencijalni sukob riješi elegantnim ulaskom u more. jedan mladi pas ju je promatrao i približavao se moru i gledao zainteresirano ono sto ona vidi.  U biti,  imitirao je.Da ju je malo ostavit tu medu njima, preplivali bi i oni.

[jednoljetousredzime]

Jedrenje

Jedrenje

ok. Idemo.

Brod spreman. Provjera.

Svi prozori zatvoreni. Ormari i ladice zatvoreni.

Maknuto sa stola sve sto moze pasti i srušiti se.

Prsluci obučeni.

Koji konop odvezujem prvi, koji posljedni.

Ok.

Super.

Uspjeli.

Zelena boja. crvena boja.

Dubina. Vjetar.

Dižemo jedra. Može.

Uspješno. Odlično.

Kurs.

Tamo ćemo. Može.

Ok. Odlično. To je to.

to je to.

Jezdimo nošeni vjetrom.

Super.

I to je to.

Sad je to to.

i koliko nam treba do tamo.

Toliko.

Ok.

zgodno.

toliko znači.

tako znači.

istovremeno shvatiš kako si možeš usporiti protok vremena i

dobiješ odgovor zašto je čovjek izmislio avion.

[jednoljetousredzime]

Uhvatit neuhvatljivo

Uhvatit neuhvatljivo

danas sam iznijela boje i papire

skupilo se u nama tih boja mora i obzorja

tog vjetra, valova oblaka i sunca

skupilo se svih osjećaja kroz koje prođosmo

od otoka do otoka

svih očiju drugih i naizgled drugačijih u kojima se ogledasmo

došao je dan da to izađe

bar na papir

boju pustit na papiru da se razlijeva

da nas iznenadi

da mi pratimo nju

da ona prati nas

u toj igri čudesnoj na trenutke gube se granice izmedu nas i tirkizno prozirno plavih nijansi

pa smo na tren tako laki i bestežinski

na tren smo tako divno uhvatljivo neuhvatljivi

pokušaj kao najveće zadovoljstvo

[jednoljetousredzime]

Zasto Karibi

Zašto Karibi

Zasto ne? :-)

“Mama, mama. Moras vidjeti svinje kako se kupaju?

“ Ok.” rekoh, “poslije”.

Ali mama, moras ih vidjeti. Ogromne svinje se kupaju na plaži na Bahamima.

Moja podignuta obrva prema njima.

Ok.

Znaju već jako puno o životinjama svih vrsta i vela. To su nekad takvi podaci, da ja samo gledam u njih. Nekad bi puno toga uzimala sa zadrškom, kao “stvarno?”, aj bas me zanima je li to tako. i svaki put bi bilo tako kako su mi rekle.

Tako da već dugo, vjerujem njima vise nego wikipediji i googleu.

Prije neke”  dvije godine, u zimu, dakle, stižu mi s tom informacijom.

Dobro aj, pristajem ja oko nekih doba, to vidjeti.

One nemaju pristup internetu tako da ja u biti moram ukucati: svinje na Bahamima.

i eto ti svinja glavom i svinjskim njuškom. Iza njih bijeli pijeska i tirkizno plavo more.

A svinje ogromne, stvarno.

“ Pa sto rade tu? Sto će one na plaži, pobogu?”

Njih dvije skaču od sreće i uzbuđenja što sa mnom dijele taj neobični podatak.

“ Ajmo ih ići vidjeti!“ kaze Nora.

“ Ajmo.” ponavlja Jana.

Kao da su tu preko puta kuće. Kao da su u pola sata udaljenom zoološkom.

Kao, u cemu je problem vi odrasli.

nesto ti se sviđa, digneš se i kreneš tamo.

Nora kuži vec udaljenosti, ali i njoj se sve vise sviđa ideja.

“ Bravo. Može. Idemo vidjeti svinje na Bahamima.

Papa, papa, mama je isto vidjela svinje na Bahamima. Hoćemo ih ici vidjeti. hajdemo ih ici vidjeti.”

On podigne pogled, gleda ih.

“ Pa….možemo ih otic vidjeti, zasto ne?”

pogleda u mene.

smijem se ja. gledam ga i kazem. “zasto ne? idemo onda vidjeti svinje na Bahamima.:-)

2017 smo bili s njima na Novom Zelandu i Novoj Kaledoniji vise od četiri mjeseca. Željeli smo, znali i planirali da cemo opet s njima na takvo neko putovanje.

Da bude ljeto kad je u Europi zima. Karibi. Jedrenje. Sjeme je bilo bačeno. Um je počeo planirati i pripremati put. Mislima, maštom, riječima, pričom, dijeljenjem s drugima.

Zivot je u međuvremenu donio svijetu i koronu. U našim osobnim životima dogodilo se mnoštvo toga. I gubitaka i dobitaka.

Ali put na Karibe je bio tu.

Dan prije odlaska, nismo znali hoće li poletjeti avion iz Pariza za Martinique. Kucala je sumnja i lupala cak, ali je nismo pustili unutra.

Eto zašto Karibi.

A svinje?

Hoćemo li doci do njih ovaj put, ne znam.

PCR testovi izmedu otoka, država ne pojednostavljuju put u ovom trenu.

Put s psom je triput kompliciraniji nego s ljudima.

Zatim, dužina  puta s našom posadom i našim brodom, u jednom i u drugom smjeru, nije bas isto jednostavan poduhvat.

Neki jedriličari si zadaju cilj i bas vole jedriti. Satima i satima. Bez obzira na sve vremenske prilike. Mi nismo ti.:-)

Volimo mi mirno more.

I uživati u raznim blagodatima obale.

Uglavnom, prilagođavamo se situaciji. Nije teško. Ipak smo na Karibima i lijepo nam je.

Nora i Jana podsjećaju i pitaju za svinje.

Ja predlažem da ako se odlučimo na taj pothvat, dođemo do nekog otoka, pa odatle s avionom do Bahama. Avionom kojim moze putovati i Lola, naravno. Jer kad ih vidim gore na vrhu ovog lanca karipskih otoka, aiiii…uzburka se more u meni.

Lijepo je nama i tu.

[jednoljetousredzime]

Je li to to

The Beach

Where doing nothing, is doing something.

Plaža

Gdje raditi ništa, znači raditi nešto.

“Doing nothing und leaving nothing undone.” W.D.

[jednoljetousredzime]

Škola na brodu

Skola na brodu

Noru i Janu smo uzeli i škole i mi ih podučavao. Koristimo mogućnost Home Schoolinga, tj. podučavanja od kuće. Tu opciju mi koristimo već godinama. To nam je davalo mogućnost da s njima provedemo par mjeseci ljetnih u Hrvatskoj, u Blacama.

Marc je prije par godina prorokovao, ovako će za deset godina živjeti mnogi. Corona ga je demantirala, pa je to došlo 3-4 godine nakon te njegove izjave.

On moze raditi odsvakle. Ovaj put radi s broda nekih 20-30 posto. Ja sam trenutno  u svojoj galeriji posložila priču tako, da je win win situacija i za mene u odsustvu i za kolegice umjetnice koje su trenutno u galeriji.

Dakle, škola. Jedan dio pratimo po programu, knjigama, radnim bilježnicama i listićima.

Jedan dio kreiramo sami.

Meni je drago sto je Marc zadužen za matematiku. Jer tu nema apsolutno nikakve kreativnosti za mene.:-)

Engleski uče iz knjiga, s školskih online portala za engleski, a prije svega iz svih živih, konkretnih svakodnevnih susreta s ljudima.

Francuski čupa Marc iz svojih rezervi u učenju s Norom.

Ja samo glumim da ga znam, zasmijavam ih i tako je motiviran kad zapne.

Nora je peti razred i skužila je što znači učiti. Plamen se upalio i tinja. Ne znači da je uvijek raspoložena, ali odradi svoj dio posla.

Jana je treći i još zaigrana. Obe stalno pokušavaju pregovarati.

Mene nekad smotaju, Marca rijetko. Matematika, znači.

nevjerojatno su zaigrane i kreativne. kontroliramo digitalne ometace i koristimo digitalne pomagače najbolje sto znamo.

One uče u biti jako puno o životu, ljudima, različitim kulturama, različitom biljnom i životinjskom svijetu, uče kako komunicirati, kako se snalaziti.

Svaki dan prica neku svoju priču. Svaka situacija izroni mnoštvo pitanja. O različitim društvenim i političkim sistemima, siromaštvu, bogatstvu, zašto je nesto ovdje skroz drukčije nego u Europi, sto je novac, odakle dolazi, zasto negdje vrijedi vise, negdje manje, kao jedna jahta za jednu obitelj košta kao cijeli godišnji dohodak jedne zemlje, preispitujemo skupa sto je nama vrijedno i bitno.

Sto je droga, alkohol, lijekovi, zasto to odrasli trebaju i koriste…kako to djeluje na ljude. Zasto je nesto dobra hrana, a nesto ne…drukčiji okusi i otvorenost za istu, pitaju o ljudskim odnosima, izborima, slobodama, strahovima, emocijama, smijehu i suzama…

svasta pitaju, svasta žele znati. Unedogled i jos dalje.

dajemo odgovore koliko i kako znamo i umijemo. uviđamo i sami svoje jasnoće, nejasnoće, svoje pozicije i granice.  susrecemo stalno urođeno znatiželnjo dijete u nama koje se s njima skupa pita i “čudi kamo se to putuje”. nekad je taj susret lijep i ugodan, nekad i nije.

Uče kako se suočiti sa konkretnom situacijom u stvarnom životu i kako je riješiti. Kako se nositi s stresom i neugodnim osjecajima kad sve ne ide lako. Kako ne odustati, ovdje i sad, jer nema mogucnosti bježanja u misli i snove kad se nešto na brodu radi.

Isto na moru, kao i na kopnu u biti, samo sto ovdje imamo darovano dodatno vrijeme odgovarati na sve to.

I mi učimo s njima.

Podrška, strpljenje, granice.

Uvažavanje, razumjevanje, inspiracija.

Sve one divne roditeljske stvari.:-)

Ne odrađivanje stvari za njih, kada postane neizdrživo, zato što mi to možemo brže i bolje.

I zato sto ti se ne da sad s njima nagađati do besvijesti.

Tražimo suradnju, a ne poslušnost. 

Pokušati ostati miran kada ti se mozak cijepa na milijun dijelova.

Kada fitilj, zbog bilo kojeg razloga, postaje sve kraći s obje strane, skupa nalazimo načine kako to darom govora koji nam je darovan, izraziti što jasnije, smislenije i bezbolnije.

Bude tu bura emocija svakakvih. Uvijek se ipak uspijemo nekako dogovoriti, Bogu hvala, i napraviti korak najprijed, pa makar su to ponekad milimetarski koraci. Taj milimetarski je najvrijedniji jer je bio maximum mogućeg za taj dan.

pustimo da se to naučeno malo primi, da nađe neko dobro mjesto u nama.

Nekad pak letimo, letimo.

Ne znam hoće li sve znati točno sto propisuje školski program. Glavninu ćemo prijeći. Ono sto znam je, da će narasti puno u mnogo drugih vještina i vlastitih sposobnosti kojih i same postaju sve svjesnije. Vec sada uče i napreduju tako da se nekad samo pitaš i zadivljeno gledaš; ma jesu li to moja djeca, Ma vidi ih samo.

Znam da ce biti sigurnije u sebe i dobiti čvršće i jasnije taj osjecaj povjerenje u zivot koji ce ih voditi i voljeti i brinuti se sam za sebe.

Znam da će uhvatiti korak s svojim vršnjacima bez problema jer su budne i zainteresirane.

Postavljaju pitanja, traže s nama najbolje odgovore i rješenja. Kroz njih shvaćaš da nije bitno rjesenje kao takvo, koliko osjecaj i svijest da imas uvijek izbor i moc tražiti isto. I da nije uvijek lako, ali da je moguće.

i kad mislis da si sve iscrpio i dao, možeš dat jos malo više. Odakle…

Ma, one su u biti male vučice s kojima mnogi drugi trebaju uskladiti korak.❤️❤️

“Mama, sto je to “nista”? Ne mislim nema nista na stolu ili na pijatu. ili ovdje oko nas. Nego sto je to bas Nista-Nista ?- pita Nora predškolac crtajući bezbrižno i lagano po papiru konje i traži odgovor na to filozofsko, metafizičko i fizičko pitanje.

Tko tu koga uči..-)

“Mama, ja o životu ovako mislim, zato sto si ti moja mama. I tata moj tata. Da imam neku drugu mamu, i drugog tatu onda bih mislila kao i oni. - zaključila je Nora već sa šest.

Upravo tako. rekoh. ali ovo je samo sto sam ja otkrila dosad i dijelim s tobom, ti ces otkrit puno, puno vise i onda ces i mislit i radit drukčije.

“Gdje ja stadoh, ti produži.”

Sjedila sam na jednoj zvijezdi i tražila veliku mamu s najmekšim vratom. Onda sam izabrala tebe.- rekla mi je Jana kad je imala tri godine. Od prvog trenutka dolaska,pa do danas joj je ruka na mom vratu, kad god trazi mir, sigurnost, utočište ili potvrđuje ljubav.

“ Ti nisi moj šef. Moje srce je moj šef.” Jana, 3.g. tada.

A danas je na trenutke šefica svima nama.:-) A kome je srce sef smije to, zar ne.

[jednoljetousredzime]

Po svijetu su porazbacani ljudi koji nas sjećaju tko smo- Bequia

Bequia

Tako smo bili sretni kad smo je se dočepali. Divna uvala, mnoštvo brodova tu. Uz setnicu su barovi i restorani. Ne rade svi, ali ima izbora medu ovima sto rade.

Bequia, Bequia. ponavljam da upamtim.

Bekrija, bekrija…pa to je lako. Znate vi sto je i tko je bekrija, pitam svoje članove obitelji, tj posade.

Naravno da ne znaju, ali slušaju moje živopisno objašnjenje.

Mozda jedino Lola zna tko je bekrija, zaključujem. I jos ih vise zbunjujem.

Jer Lola i bekrija, eeeee, to su ti dva pajdaša.

Svaki par dana nam je trebalo mjesto gdje cemo ostati malo duže, gdje cemo ponovno osjetiti i zadovoljiti potrebu za lijepim osjećajem rutine, sigurnosti i poznatosti.

Osjetiš i nepogrešivo trenutak kad vrijeme je da se kreeeene.

Dobar izbor voća i povrća od par malih lokalnih štandova, jedna samoposluga. Ovo samoposluga shvatit uvjetno i ograničeno. Osnovne neke namirnice su tu.

Odlični kolači od cimeta. Dobar sladoled. Ne rade prave smoothije iako imaju toliko voća. Smiksaju voćni sok s puno leda i dodaju eventualno jedno voće, isto najčešće smrznuto. Čuđenje naše, posebno nakon Martiniquea, gdje si mogao dobiti svježi smoothie i koktel na svakom koraku.

Mnoštvo pasa na cesti, ali mirni uglavnom.

Svi su s noge na nogu, i ljudi i životinje.

Zavaljeni psi sa strane uz put, kunjaju. Ljudi polu zavaljeni nesto dobacuju i nude svoju robu.

Posjetili smo butik gdje lokalne zene izrađuju odjeću od tekstila obojenog tehnikom batik.

Ispred broda je super plaža gdje su se cure kupale i kupale.

Tu smo dočekali i Novu godinu u restoranu uz obalu uz veselu muziku uživo i mnoštvo nautičara.

Vec smo na ovoj dionici puta zaboravili koji je tocno dan, sto je bio dobar znak opuštenosti. Ipak to jedno jutro za koje se uspostavilo da je nedjeljno, krenusmo po običaju  na obalu. Standardan šetnja s Lolom. Cure ce ostati s Marcom na plaži, ja cu do lokalne crkvice da je vidim i na kavu, pa se tamo nađemo.

U crkvi je vec bila misa, pa sam ušla poslije kad je zavrsila. Sve je otvoreno i prozračno u njoj bilo, obojena u svijetlo plavo i bijelo iznutra. Super su te karipske boje i zaigranost s njima.

Cemu smeđe klupe, kad mogu biti lijepo svijetlo plave boje.

Sve je inače obojano tako kao da si djeci dao boje i pustio ih da se igraju.

Vitraji šareni. Sve kao neka naivna umjetnost. I na oltaru tamnoputa Djevica Marija i Isus naravno. Sve je autentično s morskim simbolima i atributima koji okružuju te ljude. Svetac s druge strane isto tamnoput. To mi se svidjelo.

Odlučim se vratit do jednog restorana uz šetnicu u kojem je večer prije svirao neki mladi violinist. Vidjela sam ga da je i to jutro bio vec tu.

The fig tree, se zove mjesto i ja odaberem neki stol odakle imam dobar pogled na more. The best view, im je ujedno i dio lozinke za internet.

gledam, sve je isto, sve je kao…

kako ide ono kad umocis prst u more…

Izamojih leđa, u unutarnjoj strani restorana, su police s knjigama. Tih polica s knjigama ima na par pristaništa, sto je super način razmjene knjiga.

ali ovo ovdje je drukčije. Mnogo knjiga. I nekih detalja, sve lijepo i skladno uređeno.

Ja vadim iz torbe neku svoju knjigu koju ponesoh. Nasumice otvaram stranicu koju cu pročitati. Pise o ljudskom doživljaju vremena…

Momak uzima violinu i počinje svirati. Ja sam naručila kavu i s laganim uzbuđenjem očekujem sto cu dobiti ovaj put.

Odjednom mi prilazi žena starija, s dugim dredloksima skupljenim u rep, na sred glave joj pak jedan cvijet strši kao mala antena.

Ima neke super smeđe tople oci i kaze mi.

“Vidjela sam te kad si prolazila jutros i rekla sam, ova žena će se vratit ovdje. Spirit, neki… kaže.

Zato sam sad izašla iz kuhinje da ti to kazem.” smije se.

“ Pa.. lijepo je tu. Violina, pogled…ali hvala vam, na Vašoj otvorenosti i dobrodošlici.” uzvraćam.

Kad sretnem nekog otvorenog duha, srca i očiju , automatski se otvori moje srce i moje oci. Pa se smijem nekim poznatim, zadovoljnim, blaženim, sigurnim i sjetnim osmjehom.

Ima taj neki otvoreni dio mene koji uvijek hoće ljudima.

Svako povlačenje od njih ujedno i pripremanje da im opet priđem.

Jedan dio mene je stalno zainteresiran za ljude kao bića na ovoj planeti. Kao sto je netko drugi recimo za životinje ili biljke ili bilošto…

Tako mene privlače ljudi. Kao da im nesto u meni ne da da mi budu stranci. Tražim im nesto u ocima, glasu, pokreti, gesti, osmijehu, nesto za sto se mogu uhvatit i povezati.

Sve ja to radim da potvrdim svoju sliku o stvorenjima ljudima.

Idealist u meni se ne da ušutkati.

Ipak se istovremeno jedan dio mene boji tih susreta i nesporazuma, kompromitiranja, osjećaja srama, odbijanja i razočaranja.

Na ovom putu djecu učimo da ljudima treba vjerovati, istovremeno im u idućem trenutku pokazujemo da im bas i ne vjerujemo. Pričamo o tome.

Naravno da postoje razine i dubine u nama koje iščitavaju situacije koje za nas mogu biti neugodne i opasne. Bogu hvala da smo oboružani i tim vještinama. Nismo sad neka nevina dječica koja trče kroz prozračne , lahorne i svim lijepim bojama obojane livade.

Pa ipak, moje je osobno iskustvo,kad se usudiš i otvoriš srce, najčešće se to preslika i na drugoj strani.

Ok, mozak mi upravo sad nabraja listu svih susrete s raznim šupkoglavcima na mom putu.

“Pa i to je isto svim ljudima, svi nekad zabriju i zaglave negdje.”-odgovara i ne da se srce junačko.

“Na svom su nekom putu, pa makar bio idiotski. Uče.”- nasatavlja dalje.

“Nemam volje uvijek sve razumjeti…”-zapjeva moj mozak iz sveg glasa.:-)

I dobro da je tako.

Uglavnom,otvoreno srce gospode u restoranu, otvorilo je i moje. i trenutak je postao čarolija. sve je bilo bas na svom mjestu. jer sam i ja bila tu, na svom mjestu.

jer je ona na svom mjestu.

Odlučila sam joj spontano na svom krnjavom engleskom napisati par redaka. Tolika je ta potreba za komunikacijom da je ni neznanje ne moze zaustavit.

a u torbi sam našla i lavandino ulje koje sam joj odlučila poklonit.

Srećom ne dozvoljavam umu da me zaustavi u takvim situacijama. iz iskustva samo znam da to nešto trebaš napravit i točka.

Kad sam otišla do Wc-a, na zidovima bila pisma djece koja su se zahvaljivala gospodi Johnson koja ih besplatno uči čitati.

Poslije sam je upoznala.

Vec tada je došao Marc s djecom. Na kraju smo ostale Nora i ja i onda nam je ispričala par zanimljivih crtica iz svog zivota. O radu sa slijepima zbog kojeg je bila u Njemačkoj godinu dana, između ostalog. Jedna bas pametna, mudra i topla zena.

Divan susret.

Idući dan odlučujemo ici pješke preko malog brda na drugu stranu, u Friendship Bay. Na brodu se covjek ne kreće bas previse. Mi inače šetamo jako puno i vozimo biciklo skoro svih 365 dana u godini. Ovdje plivamo…i..to je uglavnom to.

Usput na tom putu preko brdašca srećemo i taxije koji iz pristaništa tamo prevoze turiste, ali ih odbijamo. Sunce cvrči na najjače. Dolazimo do kuca šarenih. Svaka ima psa. ovaj put zavezanog, čuvara dakle. kako jedan počme lajat,lančanom reakcijom se javljaju svi. Ludilo.

Jer svi vide i nas i Lolu. Mi i dalje koračamo. Nema nogostupa.

Na jednoj okuki scena gdje nam iz jednog smjera dolazi jedan kamion, u gornjem desnom kutu slike mog oka vidim dva momka sto se spuštaju, klize niz nizbrdicu i mašu autu iz suprotnog smjera držeći u ruci kesicu s travom. Auta voze lijevom stranom, tj voze po sredini kako tko hoće.

Ja Noru držim uz kraj, gdje jedna iza druge koračamo. U tom svemu, nailazi jedan mali narančasti džip i zaustavlja se nekih tridesetak metara iza nas.

Mounika, Mounika…cujem ja u tom metežu.

Okrećem se i vraćam do tog auta.

Kad tamo gđa Johnson.

Smije mi se srce, smijem se ja.

Smije se i ona.

Vidjela sam Lunu naprijed s tatom kaze. A ti, okrene se prema Nori… ti si.,. čekaj moram se sjetit, kaži prvo slovo…N

Nora. Da, kao Norah Jones, moja najdraža pjevačica.

Govori nam da je isla po tunu i jastoge za restoran.

Ej, divno da ste stali i da smo se jos jednom vidjeli.-govorim joj.

Moja prijateljica Mrs. Johnson.

Sad znam gdje cu svratiti, kad opet budemo plovili putem prema Sv.Vincentu.

Srećom po cijelom svijetu su raspoređeni ljudi koji nas inspiriraju i podsjete tko smo.

[jednoljetousredzime]

Dok palme njišu grane Uvala Marigot, St.Lucia

Uvala Marigot (St.Lucia)

Pratimo navode za uplovljavanje kroz usko grlo u tu malu šarmantnu uvalu, Marigot Bay. U susret našim je stigao brod s krupnim, starijim čovjekom koji nam je ponudi da ce nas odvesti do slobodne boje. Vežemo brod.

Njemu plaćamo. Držimo se uputa ostalih nautičara koje smo pročitali. to nam je prvi susret s malim brodicama koje ce se izredati u idućih petnaest minuta.

Svi su vidjeli da smo uplovili i svatko onda po redu dolazi sa svojom uslugom po svoj dio kolača.

Došao čovjek koji nudi voće i povrce. Stvarno nam nista ne treba. Mreže koje vise na brodu, pune su voća. Ne mogu ga skupljati bezgranično, jer propada.

Četiri minute poslije stižu dvojica mladića s svojim stučenim crvenim brodicem. Obraćaju se Marcu, kao Captain i to, ako hoćeš doci tu, tu je mala plaža, sve dobro za tebe, ženu, djecu.

Evo, nastavljaju, ako hocete, možemo vam odmah ovdje napraviti jednu koko rum. Jedan pokazuje na dva tri zelena kokosa pored njegovih nogu. Odmah rukom prihvaća i otvorenu i dopola potrošenu bocu ruma. Sunce nam przi ramena, njima lice pa su malo stisnuli oci dok iz broda svoga gledaju gore prema nama. Sunce obasjava i tu bocu otvorenu dajuci do znanja da je alkohol u njoj isto tako ugrijan. On pak prati svoje objašnjenje pokretima ruku i pokazuje  kako ce sabljom isjeći kokos i uliti nam rum unutra i da odmah krenemo piti,

Smijemo se ljubazno. Ne, hvala.

Njima je koju sekundu neobično, zasto ne. Ali obavili su svoje, nisu vise nametljivi.

Aj vidimo se poslije na toj maloj plaži sa strane.

Kad smo došli poslije do te plazice ispod palmi, oni su bili tu. i petnaestak ostalih. Nigdje žena ni djece. Oni su u kućama koje vidimo na brdašcu.

Odmah nam prilazi i tip koji Marca pita treba li mu droge. Ali kao sve je opušteno, i dopušteno, sve je regge.

Između nas na ležaljkama su i ostali ljudi, neki s brodova, neki iz obližnjeg malih pansiona.

Nista to ne ometa lokalne da šetaju medu nama i dobacuju veselo i glasno međusobno sve sto im padne na pamet. Nesto tako isto dobacuju i nama.

Lola laje na jednoga.

Lola, Lola, ponavlja on. Lola,zasto lajes na mene. Vidiš i ja ima zube, ako ti mene ugrižes, ugrist cu i ja tebe.

U lijevom dijelu plaze, na špicu, u hladovini su trojica napravila neki stol na kojem su školjke. Ogromne i prekrasne školjke.

S vremena na vrijeme jedan od njih uzme školjku i pocme puhati u nju kao u rog i to huči, huči.

Otamo me zovu i pitaju hoce li djeca kokos.

Ajde, rekoh.

Idem sad po taj kokos, kokosa ti svetog. Smijem se sama sebi.

Obožavam kokos, u kolačima i u čokoladi, volim kokosovo mlijeko.

Ali ta kokosova vodica, ta bljutava vodica u čiju se zdravu djelotvornost pomodno kunu.

A nisam ja svaki dan na Karibima i to na ovakvom nepatvorenom i živopisnom mjestu.

Ogrćem se pareom i krećem, sto jedan popraćuje riječima; ne treba ti to, na Karibima si.

Tamo me dočekuje mladic s školjkama, mozda osamnaest godina. Prelijep. Smije se on, smiju mu se oci. Malo je cak i posramljen. Nije ni pijan ni ludo otvoreno bezobrazan, kao drugi. Bar ne jos.

Pokazuje mi školjke.

Nora i Jana dotrčale i odmah biraju sebi koju ce.

Ne možemo uzeti te najveće, uopće ne znamo kakva su pravila za unos školjaka u Švicarsku.

Jesu li zaštićene kao periske, naprimjer, za koje svake godine govorimo ljudima ispred kuce u Blacama, da ih ne smiju nosit bez carinjenja preko granice. Posebno sad kad su izumrle i plutaju okolo, pa se svaki drugi zametne ponosno s jednom.

Mislim na glas, jer lijepi momak mi definitivno ne moze dati odgovor. Njegovo je da proda.

Pa makar i svojim osmijehom, da zaradi nesto u tom beskrajnom danu tu pod palmama.

Jedan mi demonstrira kako joj mogu otkinuti vrh i puhati u nju.

Upravo mi to treba kad zovem djecu svoju- govorim mu.

Smiju se.

Ajde uzet cu dvije, pa makar ih samo imali na brodu na putovanju da im se divimo.

I dva kokosa.

Od početnih 30, dok je mladic bio sam, došli smo do pedeset kad se u pricu umiješao, onaj koji ce Lolu ugristi ako treba.

Pedeset su rekli jer su vidjeli tu novčanicu. U svim uputama putnicima namjernicima, stoji da je dobro pripremiti dosta sitnijeg novca, novčanica od 5,10 dolara.

Nema sad povratka. Pogotovo za mene, mladu nautičarku. Ali naučit cu se i ja cjenkat.

Dobro, aj. Evo vam pedeset. Mala je to uvala, svatko svakog vidi. Plaćam ja za dobre susjedske odnose dok se ne naučim drukčije.

Vrijeme je da izvučem lagano i ja svoj gangsterski pogled. Poker face i to.:-)

Pet minuta prije, dobri lijepi momak nam prilazi i donosi jos dvije školjke. Savijest njegova čista je. Kao i osmijeh.

Sutra u rano jutro uvalicu ispunja napukli glas raspjevanog covjeka koji dolazi do nas morskim putem. Spominje se neka “one love, one loveeee, ohoooo”. Čekamo samo da se pojavi likom i djelom.

I eto ga. Na dasci. Proviruje sa strane.

Mršav, premršav i vesel. Na njemu šupljikava potkošulja. ispred njega u korpici voće. Vozi se na dasci.

Mango, predivan malo imam, govori.

Lola je naravno izvršila svoj lajavi napad, on se malo stresao, ali nije ustuknuo.

Vidi Noru i Janu koje se za stolom igraju s Playmobile figuricama. Iscenirale cijeli show oko PCR testova koje smo opetovano  prošli proteklih par dana. Kroz igru, u biti poslaguju sebi realnost u kojoj se nalaze. Na plaži su isto crtale u pijesku razne likove kojima su davali razna strana imena i štapićima im bodale u nos.

Sve je tu. I labaratorij, i potvrde i kolona koja čeka. Smiju se ludo, igrajući to.

One kad ga ugledaju, ušute.

On kad ih ugleda, zeli im pokloniti mango, jer sam ima pet kćeri, kaze.

Kupujem od njega par manga i par malih banana

Vec je raskrižio  jednog precizno  i izreazao gore male kockice. nudi svaku polovicu za njih dvije.

Plaćam mu.

On me za kraj pita imam li jos jednu pivu da mu dam.

Nemam, kazem.Vec je dovoljno pijan za tako rano jutro.

Sad mislim i ja na njegovih pet kćeri.

[jednoljetousredzime]

KOMARCI

Internet nasuprot realnosti

Kupila sam nekih šest sedam različitih sprejeva i krema protiv uboda komaraca. Svima narukvice. Mreže dovoljno da možemo zaštiti sve otvore, ako bude potrebno.

Cak i jedan mrežasti baldahin za curice, ako bude stani pani da se ne može spavati.

Marc je i ovdje kupio dva njihova spreja za ne falit, prema motu, oni znaju svoje komarce, mažimo se onim čim se oni mažu.

Kupio je i onu električnu reketu. Kune se u njenu djelotvornost.

U Hrvatskoj, po noći kad ti komarac pocme zujiti oko ušiju, usprkos svim modernim komaricama na prozorima i mjerama koje provodiš kako bi smanjio mogućnost da će te izbodat i iznervirat,

kad zamahujes rukom, sam sebe ošamariš uvjeren da si pogodio gada, kad se u lancun umotas kao mumija, i tako umotan u bilo čekaš da ti na Poljud odnesu tilo, čuješ odjednom pucketanje  ZssZSSskt.

Gotov.

Uvježbana teniska ruka u snu, polovi sve ionako usporene komarce.

Ta njihova usporenost. Kao da stižu nekim staaarim, teškim, teretnim ruskim avionom. Čuješ ih i čekaš i čak puštaš da slete na neki dio tvog tijela, prije nego im pokažeš da nisu dobrodošli.

Malo me nenaviknutu na taj zvuk, štrecne taj njihov pucketavi električni kraj, ali i nasmije ta njegova metoda obrane. pogotovu kad vidim kako je sretan sa tim ludim izumom.

Osim Margiot Bay na St. Luciji, koja je okružena gustim, neprohodnom i neprobojnim zelenilom, džunglom, kojoj su svi brodovi neposredno izloženi blizu zbog veličine, položaja i oblika uvale, nismo se susreli zapravo s komarcima.

Imaju neke male nečujne mušice koje isto grizu i par puta je svatko od nas dobio par ugriza, uboda, ali u biti, nista posebno.

Mozda su drugi, koji na internetu dijele iskustva i pišu savjete sto obavezno ponijeti sa sobom, spavali u hotelima i u unutrašnjosti otoka, imali drukčija iskustva. ali na brodu, skoro nista do apsolutno nista.

Vjetar tu stalno puše. Mozda zbog toga.

Nadam se da ce tako i ostati.

[jednoljetousredzime]

Union Island

Evo nas na Karibima. 29 dan našeg putovanja. stigli smo na Union Island u Grenadine.

Prekrasno tirkizno more. Mi smo s brodom na nekih 3-4 metra dubine. Ispred nas postaje sve pliće i pliće, što kombinaciji s bijelim pijeskom ispod i mjestimičnim nakupinama koralja, stvara perfektnu karipsku razglednicu.

Vjetar konstanti piri. Kiteri su tu.

Privezani smo na boji u uvali Clifton. Prvi red do kitera, što bi se reklo. Na veliko zadovoljstvo Marca.

I kad pristaneš s gumenjakom na obalu, gdje su uistinu napravili pravi Dinghi dock, prvo te dočeka pogled na bonguvile ili bogumile, kao i istoimeni restoran i mali hotel.

Same, same but different. Svugdje gdje pristanemo, nađe oko odmah nešto poznato, nešto sigurno za što se može uhvatiti.Ovaj put taj cvijet koji krasi mnoge kuće u Dalmaciji, pa i našu.

Vec smo tu skoro mjesec dana, pa nam je i ono sto je isprva bilo skroz nepoznato, pomalo postalo djelomično poznato.

Brodići lokalnih ljudi, npr.,koji ti dolaze ususret, prije nego i uplovis u uvalu. Nude svoju uslugu da te odvedu do boje, prihvate konop i tako zarade nešto. Ti jos jednom to platiš i lokalnom rengeru koji službeno naplaćuje uslugu vezivanja i prenoćišta. Već smo dosad imali susreta s mnogima, tako da se sad samo uskladiš da vidiš kakva tu atmosfera vlada među njima. I u svakom pristaništu i uvali su drukčiji.

Ovdje su im brodovi brzi. Moderniji su od brodova iz prethodnih uvala, nabrijani, turističkiji, napravljeni za biznis i prevoz turista do okolnih plaža. U drugim uvalama su bili šareniji, skromniji, puno osobniji s imenima i porukama koje zrcale neku životnu filozofiju ili poruku vozača.

Imena poput: Live and let’s live, Patience is the keys, Blessing, Hope,No complain, Brave heart…

Ponude svi odreda svoju uslugu uz ljubazan pozdrav.

Hellou my friend, how are you today?

Fisch, Lobster, Taxi, Water, Loundry, Diesel, Coco-Rum, Bougette, Banana bread…

Bananabread. Nitko nam dosad to nije nudio.

Njega hoćemo.

Njega davaj. Kuham kavu, djeci kakao…Nikad bolji. Tako nam je divno prijao nakon ove duge plovidbe. Mozda ovo prođe i kao večera, misli majka praktično u meni.;-)

Jutro poslije nam je isti čovjek donio i dva kruha. Tocno u 8, kako je rekao. On dolazi najčešće i provjerava jesmo li promijenili mišljenje i želimo li ipak jos nešto od njega.

Naručih još jedan kolač od banane. Za 35 karipskih dolara, što bi bilo 10 američkih dolara. Puno u biti.

Ali podržavam rado rad i trud tih ljudi. Cijene su to za nautičare koji ne ostaju dugo, zato lokalci pokušavaju izvuci maximum od tih kratkih i jednokratnih susreta.

Kratkoročno za njih dobar ulov, dugoročno naravno ne. Informacije kolaju i sve unaprijed možeš saznati, iz iskustva ostalih koji dijele svoje priče i korisne savjete. Pa onda iz predostrožnosti ili principa, mnogi kupe malo ili ne kupe ništa.

Sve to ovdje trebaju i dovesti, na otok u sredini oceana. Sve to naravno ima svoju cijenu.

Ja se ne znam cjenkati. Apsolutno mi je nepoznata kultura takve razmjene dobara. Nadam se da cu na ovom putu naučiti nešto i na tom području.

Već se vidi napredak. Na početku sam gledala u njih, par sekundi kao oduzeta, ne znajući što točno reći i napraviti.

Moja sva čula upijala su tu novonastalu situaciju punu neobičnih detalja i kontrasta. Njihovi brodovi, pitanja, odjeća, oči, govor tijela, boje, boje, boje.

Savršena žrtva.

Marc bi se snašao prije mene. A onda sam se pomalo i ja probudila i sjetila se da smijem i mogu reći ne.:-)

Thanks. Thanks.

Da se razumijemo, još uvijek sam ja tipična bijela žena turistkinja koja voće i povrće plaća puno više nego lokalno stanovništvo. To je neka prešutna igra na koju pristaješ. Oni pretpostavljaju tvoju kupovnu moć, a ti se nadaš da im pomažeš tim novcem.

Neki duboki jasni i definirani, kao i nejasni i neadresirani osjećaj krivnje u mojoj ljudskosti tinja. Posebno osvješten kroz pitanja djece zašto je to tako? Kroz naše odgovore potkrijepljene i činjenicama iz ne tako daleke prošlosti o robovlasništvu i podrijetlu stanovnistva na ovim otocima.

Ali tu je i ovaj trenutak sad. Jedna konkretna i stvarna međusobna mogućnost komunikacije, doticaja, razmjene kao i želja da se ostavi neki dobar trag.

Neki mali dobar trag u beskraju…

Cijene u pristaništima su naravno puno više. I moje kupovine koštaju kao u Švicarskoj.

Voće i povrće je dobre, djelomično izvrsne i izvorne domaće kvalitete, predivnog mirisa i punine okusa, a i moj unutarnji osjećaj je ok. Posložila sam to u sebi i osjećam se ok s mojom slagaljkom.

Samo nekad kad me moj muž fizičar i matematicar poslije upita: koliko si platila sve to skupa?

I taj mali kalkulator u mojoj glavi koji se tada uključuje. A on radi malo sporije i na brojeve, ne na osjećaje.:-)

Alles gut. Idemo dalje.