kapetanhumus-blog - Tumblr blog

[kapetanhumus-blog]

Kako je Dalibor dobio posao

Uskoro bi trebala izaći prva autorizirana biografija Jeronima "Đikija" Petrovića, legendarnog partizanskog borca skromnih seoskih korijena koji je spasio Titov život dva puta više nego Luks, pa bi bilo u redu predstaviti kako je došlo do toga da netko uzme pero i stane zapisivati sve te istinite događaje. Priča kao da ju je sam Điki ispričao!

Milorad “Miki” Petrović zavali se u fotelju, zapali cigaru i zamišljeno zatitra brkom.

“Ne znam sjećate li se, ali ‘45. moj otac, Jeronim ‘Điki’ Petrović odlikovan je Titovim mjesecom i zlatnom maslinom za obranu naroda od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Ono što ne piše u povijesnim knjigama i u ‘Nepoznato o poznatome’ jest kako je došlo do toga da impresionira generalštab NOB-a.”

“Gospodine Petroviću, mi smo došli...”

“Pusti ti sad to, čobane. Dobili ste jedinstvenu priliku. Tko želi raditi u mojoj tvrtci?”

Okupljeni studenti uplašeno podignu ruke.

“Dakle, siječanj tisućudevetstočetrdesetpete. Ardeni. Nijemci guraju tenkove među drveće ko da su jugići, puca im nadaleko i naširoko hoće li proći ili neće. Drveće pada, tenkovi na bokovima, kaos. General Patton stoji gologrud na vrhu planine i gleda ih kako opet napreduju. Pa dobro, jebemumater, kaže on mom ocu, šta je to, Điki? Kad će stati? A moj otac, najmlađi partizan i Titov osobni ambasador u tom dijelu Europe, jedva izašao iz vrtića a već brk gust ko ličko raslinje, zgrabi dvije granate i kaže: Đuka, odo ja. Zagrij fažol. Nit ne dovrši a već skače s planine. Prolazili taman haskiji pa zgrabi jednog u letu i jaše on tako na njemu uz obronak. Znam da vam to zvuči malo nevjerojatno, ali Điki se kasno počeo razvijati, pa je tada imao tek metar i po’, njemu haski doš’o k’o rasni konj. Pričali su kasnije njemački vojnici kako je Fildmaršal Model, vidjevši Đikija kako na haskiju juri niz planinu s granatama u rukama, zgrabio Fildmaršala von Rundstedta, priznao mu da je kao mladić jednom ukrao čokoladu iz dućana njegove majke, zaplakao ko kišna godina i pobjegao glavom bez obzira. Kako bilo da bilo, dok je Điki stigao do dna planine pola njemačke vojske je već nestalo, a ono malo što ih je ostalo je raznio u tri krasne materine granatama. Na kraju ostanu samo on i jedan panzer - unutra okorjeli gadovi, profesionalni vojnici, iz Ulma, ovi ne bježe tako lako, svašta su vidjeli. Điki potrošio granate, izdrapao odjeću, ostali mu samo brk i haski. Stoji on tako gol, ko od majke rođen, pred panzerom, zgrabi haskija i baci prema tenku. Haski bačen tolikom silom i preciznošću da prođe kroz prozorčić na tenku i pobije posadu. Sad, Điki je priprost momak, čoban, čuvao ovce kad su Nijemci došli, ne zna on što je tenk. Al Điki je imao mulu, dođe na isto. Uskoči on u tenk i ne stigne se nit Patton zaderati: Fažol gotov, Điki već piči prema Berlinu. Da ga Tito nije pozvao da mu da nagradu, blesan bi se prerano zaletio na Rajhstag. Čoban, što ćete.”

Miki zastane, potegne još jedan dim. Jedan od studenata koji su sjedili podno njegovih nogu plaho digne ruku.

“Oprostite, gospodine Petroviću... Kakve to veze ima s našom prijavom za posao?”

“Nikakve, nemoj me prekidati. Jel ovo zapisujete? Bitno je.”

“Je li ovo dio intervjua?”

“Sve je dio intervjua, čobane. Tu je i priča o tome kako se Điki šakao s Visarijonovićem u birtiji ‘Kod tri lipe’... Trebalo je razriješiti okladu, tko ima muževniji brk. Može vam se činiti kao da se šalim, ali takva su pitanja bila iznimno važna krajem četrdesetih. Obaranje ruku je trebalo odrediti tko je od dvojice muškaraca obdareniji u tom segmentu, pa je Điki upr’o leđa i sav radnički narod u šaku kojom je, nakon tri dana i tri noći uspio oboriti protivnika. Visarijonović je na to samo posprdno odmahnuo rukom i proglasio svoj brk muževnijim. Kad je Tito saznao za to, poslao mu je pismo u kojem mu je rekao danas već povijesno ‘ne’...”

Muk zavlada prostorijom.

“Tvrtka MĐM, koje ćete uskoro postati dio, slavi svoju dvadeset-trogodišnjicu sljedeće godine. S time na umu, izdat ćemo memoare osnivača osnivača tvrtke, Jeronima ‘Đikija’ Petrovića.” Na trenutak zastane, razmisli pa nastavi: “Utoliko je ovo što vam pričam bitno. Trebat ćemo biografa koji će sve te divne ratne anegdote sastaviti u smislenu cjelinu, malo očistiti od psovki, jebiga, promijeniti par imena da se ljudi ne ljute, takve stvari.”

“Ja se zaista ispričavam, siguran sam da sam već dosadan,” započne student koji se ranije javio, “ali mi smo ovdje za posao u pozivnom centru.”

“Nema tog posla više, baš smo zaposlili zadnje ljude,” Miki odmahne brkom. “Ma šta će ti to? Tamo te samo psuju, nema tu kruha. Kako se zoveš?”

“Dalibor,” promuca student.

“E moj Dalibore, sviđaš mi se. Ti, ovako, voliš pričati. Ja isto. Eto ti nešto zajedničko. Ti ćeš nam to pisati.”

“Kakomolim?”

“Vi ostali možete kući. Dalibor je dobio posao. Kamo ćeš, Dalibore? Vraćaj se ovamo. Dakle, jesam li ti ispričao kako je onomad Điki pješačio Alpama, htio presresti njemački konvoj a nije se imalo za gorivo...”

[kapetanhumus-blog]

Kapetan Patriot i Puniša Mali

Ponekad se zagledam u trobojnicu i zatitra mi nešto u prsima. Možda je srce, možda su pluća. Mogao bih smanjiti pušenje.

  “Izderem ti kozu, Patriote!” zadere se Puniša Mali. “Srbi i dalje napreduju.”

“Vidim, Punišo. Jurišnici smrti na stazi iskupljenja.”

“Svaki put mi srce pogodiš, Patriote.”

Još uvijek su mu u snovima tenkovi marširali slavonskim poljanama. Budio se dezorijentiran uz zvukove ranojutarnjih vijesti. Priče o devaluaciji kune, ekonomskim planovima, školskim kurikulumima, uzgoju pšenice i brodogradnji. Ante Garašin stavi glavu u ruke i zaplače.

Kao i svakog jutra od Rata, na vratima se pojavi Petar. Kao i svakog utorka od Neovisnosti, bio je obućen u pidžamu s motivima Istre. Kao i svakog puta kad Ante dočeka jutro u suzama, lice mu je bilo smrknuto.

“Opet snovi?” tiho upita.

“Prokleti bili,” zajeca Ante. “Vidim krš i Petrovo polje. I ti si tamo. Stojimo, tenkovi nadolaze. Pogledamo se, kimnemo i sjurimo među njih. Metal leti na sve strane, brade otpadaju. I onda... onda...”

Grcajući se pokaže na TV.

“OVO!”

“Jučer se u Banskim dvorima premijer susreo sa predstavnicima uzgajivača kokosa,” voditeljica je pričala. “Tema razgovora je bila otkupna cijena koju je država najavila za sljedeću godinu. Uzgajivači su nezadovoljni i prijete razbijanjem kokosa na Jelačićevom trgu i izlijevanjem mlijeka...”

“O čemu oni to?” zbunjeno je ridao. “Nije mi jasno! Punišo! Punišo, nije mi jasno!”

“Ššš,” umirivao ga je Petar. Čvrsto ga je zagrlio i poljubio u tjeme. “Nema Puniše. Sad sam Petar.”

“Nisi, nisi,” odbijao je Ante. “Uvijek ćeš biti Puniša. Uvijek.”

Petar, bivši Puniša Mali, sjetno se nasmiješi.

“Hoću, Patriote,” odgovori mu. “Hoću.”

Doručak je protekao znatno mirnije od prisilnog buđenja. Dok je napuštao zajendički stan i kretao prema Zavodu za zapošljavanje na mjesečno javljanje, Petar nije mogao prestati razmišljati o tim jutarnjim epizodama koje su ga redovito budile. Mirnodopsko razdoblje nije dobro sjelo na psihu Kapetana Patriota, najpoznatijeg hrvatskog superheroja nakon Super Hrvoja i Lavander Mana. Svojevremeno su zajedno tvorili Hrvatski Superherojski Savez i borili se protiv velikosrpske agresije, no danas, kad su takve stvari bile deložirane za povijesne udžbenike, provodili su dane prisjećajući se starih dogodovština, a noći proživljavajući ih. No ne više. Petar je čvrsto odlučio vratiti smisao u Kapetanov život.

Došavši na Zavod, brzinski je proučio ljude u redu dok ga konačno nije pronašao - ostarjeli gospodin duge sijede brade s mehaničkim okom koje je zujalo po prostoriji i promatralo ljude. Crni zubi su škrgutali svaki puta kad je čuo “ije”.

“Lijepo, lijepo,” komentirala je neka gospođa. “Svijet je zaista lijepo mjesto kad se niti za kruh nema.”

“Kruv,” promrmljao je gospodin kroza zube. “Lepo, svet, karala te keva.”

“Profesore,” Puniša se pojavi kraj njega i pristojno mu kimne.

Zjenica mehaničkog oka se raširi i Profesor Četnik prosikće: “Puniša Mali! Mutavog ti Đurđevdana, šta ti tu radiš?”

“Isto što i Vi. Čekam u redu. Mjesečno javljanje.”

“Vidiš?” ljutito ga upita Profesor. “Jel vidiš na šta smo spali? Da je bilo po mom...”

“Da je bilo po Vašem, ovo bi bila Srbija.”

“Tako je! Velika ko mesec! I ne bi bilo reda!”

“Nisam se došao prepirati s Vama oko politike,” prekine ga Puniša. “Trebam Vašu pomoć.”

Profesor stane kao ukopan.

“Moju?” promuca. “Šta ću ti ja?”

“Trebam četničkog nadvojvodu.”

“Šta, Bora Čorba nije bio slobodan?” podrugljivo mu odvrati Doktor. “Mani se ćorava posla, Punišo. Tebi trebaju batine, ne nadvojvoda.”

“Bilo kako bilo,” nastavi Puniša ignorirajući starijeg gospodina. “Trebam Vas da okupite svoju staru ekipu.”

“Kako?!”

“Trebam Vas...” Puniša strpljivo ponovi. “...da okupite Balkansku Ligu.”

“Ti si lud!”

“Možda,” mladić istakne, “no znate i sami da Vam je to u interesu.”

“Kakvom bre ludom interesu?” Profesor prasne u smijeh. “Ne interesuje me da opet čujem priče o Hagu. Sad sam - a to je bio dogovor - ostao ispod radara. Ko i ti i tvoj momak.”

“Partner,” prosikće Petar. “U borbi protiv... Znate što, nije bitno. Da, dogovorili smo se da se sakrijemo dok se čitava ova fama oko Haga ne stiša. Ali dosta je. Morate... Morate okupiti Ligu.”

“Slušaj...”  započne Profesor koraknuvši naprijed u tandemu s redom. “Ajmo reć’ da ‘oću. Ajmo reć’ da sam spreman okupit ih. Ne znam di su.”

“Gospodin Buha?”

“Od Boška još za Rata nije ostalo ništa,” odmahne Profesor glavom. “Zadnje šta sam ga video, bio je mozak u staklenci. Jašta, staklenka je bila u džinovskom robotu i pucao je lasere na sve one protiv Jugoslavije, al ipak - samo mozak u staklenci. A i sam znaš da se nikad slagali nismo. On za Jugu, ja protiv. Ja za Srbiju, on protiv.”

“Neka,” reče Puniša. “Trenutno imate zajednički cilj. Srušiti Hrvatsku.”

“Ček’ ček’ ček’,” prekine ga Profesor. “Šta nisi ti bezrezervni ustaša?”

“Domoljub,” ispravi ga Puniša. “I nemojte se zavaravati - Kapetan Patriot i ja ćemo vas spriječiti.”

“Pa čemu onda sve ovo?” zbunjeno ga upita Doktor. “Čemu, baklava te od’lamila?”

“Imam svojih razloga,” odgovori Puniša i zašuti.

Sljedeći dan, Petar probudi svog cimera doručkom u krevetu.

“Dobro jutro, kapetane,” pozdravi ga uz osmijeh. Sjao je u pidžami s motivima Like koju je nosio svake srijede.

“Petre...” zbunjeno promrmlja Ante. “Doručak u krevetu? I zagonetan osmijeh? Jesi li trudan?”

“Ja... Ne. Kako bi... Imam iznenađenje,” promuca Petar.

“Kakvo iznenađenje, matere ti mile?”

“Dođite,” promrmlja i povede Kapetana za ruku. U dnevnoj pogled mu pade na TV.

“...u ostalim vijestima, talačka situacija na Cvjetnom trgu i dalje nema razrješenja. Policija pokušava pregovarati sa zlikovcem koji se naziva ‘Profesor Četnik’, no trenutno ne dobivaju nikakav odgovor mimo zlokobnog smijeha i prvih nekoliko taktova ‘Nemoj da ideš mojom ulicom’ u izvedbi njegovih zakrabuljenih pomoćnika...”

Kapetanove oči su se isprva raširile da bi tren kasnije otpuhao obližnju vazu silinom kojom ih je suzio.

“!” usklikne.

Uz osmijeh i suzu, Petar reče: “Tako je, Kapetane.”

“Punišo...” promrmlja Kapetan Patriot promuklim glasom. “Dodaj mi triko.”

“U sad već trećem satu talačka situacija je i dalje u punom jeku,” novinarka je objašnjavala kameri, bijesno gestikulirajući rukama. “Nemamo nikakvih informacija o zdravstvenom stanju estradne elite koja se zatekla na dnevnoj kavici. Strepimo najgore.”

Pauza.

“Dragi gledatelji, dobivam informacije da je došlo do promjene situacije! Nepoznati maskirani dvojac upao je na špicu i počinje prebijati sve prisutne. Uglavnom nastradavaju pomoćnici misterioznog zlikovca, no čini mi se da je Dikan pokupio desni kroše. Jel snimaš ovo?”

“AJDE BRAĆO! SAMO SUPERSNAGA SRBINA SPAŠAVA!”

“Tu��manove kravate mi, Kapetane! Svugdje su!”

“Ne brini, Punišo. Kušin će im biti stina.”

“Dobra, Kapetane!”

“Hvala, Punišo.”

“NAPRIJED, KNINĐE! NAPRIJED!”

Okršaj na Cvjetnom trgu bio je na naslovnicama svih večernjih novina. “Četničke horde usred Zagreba”, “Cvjetni trg - Velika Srbija u malom”, “Danas kava, sutra kravata” , “Rat kao da nije završio”.

Nakon dvadeset godina, Kapetan Patriot je konačno uspio mirno zaspati.

[kapetanhumus-blog]

Recenzija albuma "Push the Sky Away" grupe Nick Cave & the Bad Seeds

Dobar je, a šta ne.

[kapetanhumus-blog]

Bolnički dnevnici: Operacija

I tako vas prime u bolnicu i smjeste u sobu. Preostaje operacija i ono nakon. Oporavak, kažu. Ne dao Bog većeg zla.

Probude vas ujutro u šest. Kažu da neprijatelj nikad ne spava, pa što si sad vi umišljate. Nevoljko se budite, ali nije vam pretjerano jasno zašto - doručak vam ne daju jer ne smijete jesti.

Otkrijete zašto su vas htjeli budnog kad vam medicinska sestra gurne iglu u trbuh. Prerano je da budete vrckavi pa samo ležite i dobacite joj usputno 'dobro jutro i vama'.

 "Jeste li prvi puta kod nas?" upita vas sestra dok vas gura prema operacijskoj sali. Nije vam pretjerano jasno zašto se ne možete samo odšetati do tamo. Dok prolazite pokraj ljudi u čekaonama povremeno se dižete i derete: "Ovo je čudo! Ja mogu hodati!" pa vam bude jasnije zašto.

"Jesam," priznate joj. "Ali sviđa mi se ovdje, razmišljam da ponovo dođem."

Parkira vas u predsoblju operacijske sale i tamo čekate dok ne dođu doktori i upute vas da se prebacite na krevet pokraj vašeg. Maestralno se prebacite u želji da dokažete vlastitu fizičku spremu, promašujete krevet. Svi se fino nasmiju. U redu je, ionako će vas sad operirati.

Dok vas pripremaju za anesteziju, pitate ih je li ovo rutinska operacija.

"Naravno!" odvraća anesteziologinja.

Zadovoljni odgovorom zamolite ju za račun u slučaju reklamacija. Kad vam ne odgovore, odlučite ne zatražiti R1.

Za anesteziju nije dovoljna jedna igla, već dvije. Kaže vam: "Napnite leđa. Onako, kao mačka."

Izbacite leđa, iskesite i zaderete: "Fffff!", nakon čega joj se popnete na glavu i sjednete na laptop. Kaže: "Malo manje kao mačka."

Uskoro počinjete osjećati toplinu i titranje u nogama. Pokušate ih podići i otkrijete da teško idu. Zamahnete njima jače i one nježno prolebde kroz zrak. Oduševljeni time, pokušate zamahnuti rukama. Umjesto da prolebde kroz zrak, opale šamarčinu anesteziologinji. Kaže vam da ste dobili spinalnu, gornji dio tijela je funkcionalan. Odvraćate da ste samo provjeravali.

Uvode vas u operacijsku dvoranu. Mislite da je baš lijepo što su tako pristojni prema ovoj sobi i što joj podilaze, jerbo ovo dvorane nije vidjelo. Divite se operacijskoj šupi u kojoj ćete biti sljedećih pola sata.

Ulazi profesor doktor koji će vas rezati. Pozdravljate se, ponavljate što će biti na današnjem meniju i on kreće. Sad već uopće ne osjećate noge i čini vam se da rade nešto s njima, ali što se vas tiče moguće da su ih već odrezali i da su na pola puta do slovenske granice s njima. Ekran koji vam anesteziologinja okrene da možete pratiti operaciju implicira da su svi na broju.

Ležite tako neko vrijeme, dok radio Antena vrti onaj novi CD koji su kupili prošli mjesec.

"Hm," kaže profesor doktor.

U pravilu niste fanovi hm-ova.

"Jel dečko, doktore?" upitate ga. "Jel noga otpala? Jel nemam koljena?"

"Ima, ima," kaže vam. "U tome je i stvar. Očekivao sam krhotine, nema ih."

"Zaista se ispričavam," pokunjeno ćete. "Evo, mogu ja opet. Mislim, ako treba..."

"Ne ne, u redu je," uvjerava vas. "To je dobra stvar. Vidite."

Okrene vam još malo ekran da bolje vidite TV Koljeno. Pokazuje vam vašu hrskavicu, samo koljeno, a evo i meniskusa...

"Napuknuće je ovdje," pokaže vam pomaknuvši neke suvišne gefufne u nozi. "Drito u sredini. Pet milimetara."

Zamolite ga da vam spakira taj meniskus kad ga izvadi jer ste ga planirali iskoristiti za set nakita, no uništava vam snove o biznisu riječima: "Ne bih ja to vadio. S obzirom na lokaciju, postoji šansa da sam zacijeli. Ako pukne, onda ćemo dalje."

Jadni ste, cvilite, jedva vas umire. Kažu, naći ćete nešto drugo za prodati. Možda pluća, ona vjerojatno neće još dugo.

"Zaista?" upitate ih sa uzom u oku.

"S obzirom koliko pušite, da," nježno vam odvraćaju.

Zahvaljujete im dok vam usisavačem čiste koljeno i glancaju hrskavicu. Odvedu vas natrag u sobu, gdje vas dočeka jedan od dvojice cimera. Vaš doživotni drug je otišao na operaciju kuka.

"Kuda on, tako mlad!" uskliknete. "Još trećeg unuka nije upoznao."

Ostajete sami u sobi s nagluhim gospodinom iz nekog ruralnog kraja, i divite se sami sebi kako uspješno komunicirate s njim. Vi mumljate sami sebi u bradu, on ne čuje sve da mu se dere u uho. Maše on rukama i nogama, mašete i vi dižući noge rukama i prepričavate jedan drugome priče iz rodnog kraja.

Provodite ostatak dana ležeći na leđima i dirajući se ispod pojasa. Fascinira vas kako ne osjećate ništa na mjestu gdje inače svakakva veselja pronalazite i razmišljate o tome da podijelite tu vijest sa cimerom, no predomišljate se. Vjerojatno zna kako je to bolje od vas.

Na mobitel skinete čitav Internet i ne usrećite se pretjerano. Jedva dočekate večer i kad dolazi bolničar s tabletama za spavanje, pokunjeno spustite glavu.

Pokažete tabletu pokraj vašeg kreveta i priznate da ste jučer zaboravili popiti tabletu za spavanje i slučajno zaspali bez nje. Kažu da ju možete danas iskoristiti. Popijete ju i čekate.

Pola sata kasnije, pitate se koliko tableti treba da počne djelovati.

Sat vremena kasnije, počnete raditi duhovite sjene na zidovima. Gle, patka!

Sat i pol kasnije, zovete bolničara. Upitate ga kad će tableta profunkcionirati. Kaže vam: "Uskoro!"

"Koliko uskoro?"

"Za deset minuta!"

"Ali prošlo je sat i pol!"

Srce mu ne ganite svojom otpornošću na tablete pa vas pušta da pola sata kasnije zaspite na starinski način.

U snu trčkarate zelenim poljanama gdje rastu koljena visoka poput nebodera. Nožni prstići se tjeraju u grmlju, a vaš cimer drži kameru na navijanje i čestita vam na osvojenoj brončanoj medalji u bacanju meniskusa u dalj. Zahvaljujete se svima koji vas poznaju, tati, mami, susjedi i svima u studiju i režiji, dok kroz busiju bježite od nogate tablete za spavanje.

Srećom, treba joj dva sata da vas uhvati.

[kapetanhumus-blog]

Les Bós

Divan tekst o bitnosti razumijevanja algebre i ljubavi spram bližnjega. Repriza od prije tri godine kad je prvi puta objavljena. Poruka basne je i dalje relevantna. Posjednite djecu u krilo i objasnite im gdje se pišo nađe.

We still talk about the family of lesbians that moved in a few years back. There was the father lesbian, all butch and manly with a bushy beard. And a penis. He later shaved the beard but we knew. Then there was the mother lesbian with her apron and classic female-part-of-the-relationship womanliness. Their children, little Todd and Steve, were the worst of the bunch. In the shackles of puberty they ran circles 'round the street, chasing girls with bad intent. Needless to say, our fragile moral world, our ethicsphere, crumbled under the weight of the oppressor's womanly boot. The "parents" rarely left the house, though their influence did run marathons. What were we to do? We set about convincing them of the error of their ways. Unwilling to listen, the lesbian family ran from reason and out of Easy Street. Sometimes I wonder if that was the right thing to do, scaring them away with threats of arson and slaughter. They were fast critters, those lesbians, so we would've probably had a better chance if we'd snuck up on them while they were fast asleep. Live and learn. The moral of this story is: To forgive is human. To err? Bovine.

[kapetanhumus-blog]

TV Oblak

Ponekad smo previše strogi prema našim vijestim. Da, sastoje se uglavnom od straha, seksa i laži, ali nije tako samo kod nas. 

"Dobra večer Oblače!" veselo je zacvrkutala voditeljica. Sve tri njene glave su zatitrale i nasmiješile se kameri. Na ekranu se pojavilo ime emisije. "Gledate 'Kasno navečer s Otlaksom', a ja sam vaša voditeljica - Otlaksa!"

Obavijest je dočekana oduševljenim udaranjem pipaka u publici.

"Moj večerašnji panel gostiju ne treba posebnog predstavljanja," započela je. "S nama su konzul Rahruh, kandidat konzervativne desne Stranke domovinske sigurnosti na predstojećim izborima, profesor doktor Farkir, autor knjige 'Zemlja: velika obmana' i dobitnik četiri nagrade Akademije glume i kulinarstva, glumac čija je desna glava zaštitni znak Vegete na Oblaku, Hrst! Gospodo, dobra večer."

Svi pristojno pozdrave voditeljicu.

"Konzule Rahruh, krenimo odmah drito u glave. Predstavlja li Zemlja prijetnju?"

"Da," odlučno odvrati konzul dok su njegove glave naglašavale tvrdnju oponašanjem kamena. "Kao što vidite, sasvim sam uvjeren u to. Dopustite im previše slobodnog prostora i ostajete bez onoga što ste prije uzimali zdravo za gotovo. Uzmite plaće kao primjer. Koja oblačna obitelj može preživjeti sa četiri češera mjesečno? Koja? Niti jedna! Zemljani mogu jer ne shvaćaju vrijednost češera. Imaju ih dovoljno. Uvoze ih za Zemlje."

"To je laž," javi se Hrst. "Ružna predrasuda."

"Nije! Nije predrasuda!" inzistira konzul. "Resursi koje oni mogu nabaviti po nižoj cijeni - kao prijespomenuti češeri ili voda - ovdje ih pretvaraju u financijsku elitu bez da išta, zapravo, moraju napraviti. Samo se pojave."

"Složio bih se s gospodinom konzulom," raspravi se priključi akademik Farkir. "Kao što možete pročitati u mojoj knjizi, 'Zemlja: velika obmana', činjenice su na našoj strani. Zemljani organizirano dolaze na Oblak i troše i troše i troše."

"Nije li to dobra stvar?" voditeljica će. "Potiču domaću ekonomiju."

"Privid," Farkir frkne nosevima. "Isprva potiču, da, no ulaganjem preuzimaju vlasništvo nad sektorima u koje ulagaju. Telekomunikacije, recimo! Svi naši operateri su u stranim rukama. Grgtal-Telekom je nedavno postao dio T-HT grupe. O bankama da niti ne pričam."

"Točno," potvrdi konzul. "Sjećate li se tabadaške banke? Sad je to Hypo-Adria-Oblak."

"I sve je to dio plana," nastavi Farkir. "Polako preuzimaju kontrolu i spremaju se uvesti Novu svjetsku vlast."

"Novu svjetsku vlast?"

"Novu svjetsku vlast."

Muk koji je uslijedio pokušao je prekinuti glumac Hrst, no Farkir mu brže-bolje uskoči: "Jeste li primjetili kako oblaci Oblaka ponekad imaju crvenkasti sjaj? Recimo rano ujutro? Ili u predvečerje?"

"Mislite kad sunce izlazi i zalazi?"

"Tako je. Kemikalije," slavodobitno istakne akademik. "Polako nas truju. Teraformiraju planet za sebe."

"Zemljani?"

"Nego tko drugi?"

"Kao što znate," konačno se ubaci Hrst, "glumio sam u više filmova sa zemaljskim glumcima, a i posvojio sam nekoliko zemaljske djece. Sva su umrla zbog nemogućnosti udisanja našeg zraka, ali učimo dok smo živi. Ono što vam mogu reći jest da su sve ove priče o zemaljskim prijetnjama iznimno pretjerane."

"Koliko iznimno?" upita voditeljica zabrinuto.

"Vrlo iznimno," reče glumac.

"To je ozbiljna tvrdnja!" usklikne konzul. "Vrlo iznimno ozbiljna! Želite li reći da smo paranoični?"

"Ne, želim reći da ste ludi," ispravi ga Hrst.

"Slušajte vi njega!" začudi se Rahruh. "I to od ovakvog seksualnog degenerika!"

"Što ste to rekli?!"

"Gospodo, molim Vas," voditeljica zamahne pipcima u pokušajima da ih smiri. "Molim Vas! Gospodine Hrst, postoje glasine da Vas je policija uhvatila in flagranti sa samim sobom."

"Laž. Nikad se nisam bavio erotskom mitozom."

"Nikada?"

"Nikada," odlučno odmahne Hrst glavama. "Sjetimo se samo priče o poznatom glumcu Krkodanu. Jednog dana je pronađen tako u svome stanu. I u susjednom stanu. I u obližnjem dućanu. Karijera mu se nikad nije oporavila. Nisam toliko neozbiljan."

"Laži!" usklikne konzul. "Vidio sam video na Internetu!"

Muk zavlada studijom. Konzul se brže-bolje ispravi: "Netko mi ga je poslao na mail."

"Znam na koji video mislite," Hrst započne, "no na njemu nisam ja. Osoba na videu ima osam pipaka, dok ja, zbog ozljede iz djetinjstva, ih imam samo sedam."

"Još uvijek dovoljno da ih pet digneš u zrak!" zadere se konzul.

"Nazivate me pankomunistom?!"

"Nazivam Vas izdajnikom!"

Uslijedila je vika i prijeteće mahanje pipcima.

"Homoseksualče!" zadere se konzul.

"Laži!" odvrati Hrst. "Svi znaju da sam pipkoseksualac! Uostalom, Vas su uhvatili s čovjekom!"

"Provedena je istraga!" branio se konzul. "Nisam znao da je čovjek!"

"Ovo je sve dio Plana!" ubaci se akademik. "Truju nas! Truju!"

Kako i prilični oblačkom zabavnom programu, emisija je završila time da gosti pojedu voditeljicu i nevoljko se slože da se ne slažu. TV Oblak je izgubio popularnu novinarku, ali su dobili na gledanosti.

Svi su iznenadili kad je ispalo da je akademik slučajno bio u pravu.

[kapetanhumus-blog]

Gledao sam ti mater dok spava

Tonči, glazbu molim.

Gledao sam ti, dušo, mater dok spava,

Njene oči su kamen mudraca

U mislima proljeće i svježa trava

Gledao sam ti, dušo, mater dok spava

.

Gledao sam ti, nebo, ćaću dok hrče

Na TV-u snijeg i Nensi Brlek

Prehlađen je, čujem da šmrče

Gledao sam ti, nebo, ćaću dok hrče

.

Gledao sam ti, maco, babu dok leži

Na odru mekom pred ekranom

Zar opet sprovod dok vani sniježi!

Gledao sam ti, maco, babu dok leži

.

Vani je hladno, siječaj steže

Zglobove moje i gležnjeve

Srećom pa tu je sunce moje

Pogled na te i mrtvog zagrije

.

Vidio sam ti jednom, ljubo, i djeda

Namignuo sam ti preko lijesa

Na glavi mu sedamdeset sijeda

Vidio sam ti jednom, ljubo, i djeda

.

Gledao sam te brižnu, srce, dok spavaš

Bar dok nisam zagrijao noge

Pa kroz prozor van, kao i juče,

Da me tvoj ćaća opet ne pretuče.

[kapetanhumus-blog]

Bolnički dnevnici: Pregled i primitak

Odlučio sam voditi bolničke dnevnike u slučaju da ih kasnije netko zatraži. Ne mogu ja u zatvor, pa niti nizozemski - nit znam slikati, nit znam plesti džempere.

Mahao sam rukama i tvrdio da sam sasvim u redu. Medicinski tehničar mi je preporučio da mašem i nogama i tako potvrdim zdravlje, na što sam ga stjerao u krasnu mater.

Ozljede koljena spadaju u onu kategoriju boleština koje će vas pratiti dulje vrijeme. Nisu nit boleštine, mater im, nego, eto, ozljede, pa ne možete plašiti ljude svojim tegobama.

"Oprostite, molim vas, ali što Vam je?" pitali bi.

"Ciroza jeetree," odgovorili bi zlokobono mašući rukama i proizvodeći strašne zvukove.

Vaš pristojan sugovornik bi na to pobjegao glavom bez obzira.

Ovako ste prisiljeni reći: "Napuknuće meniskusa." A on slegne ramenima i stane pričati o vremenu.

Meniskus! I još samo napuknuće! Pa, reći će vam sve ako ih ništa i ne pitate, svekar njihove rodice je onomad imao smrskanu lubanju i samo je tri tjedna pio Max Flu. Kao nov. Kakvo sad napuknuće tamo nekog meniskusa...

Kad im kažete da zbog toga morate na operaciju, proglase vas hipohondrom i prebace se na najnovija sportska događanja. Vi ne znate što da im kažete jer ne pratite sport.

To vas samo po sebi dovodi u nove neprilike, jer je ozljeda meniskusa tipična sportska ozljeda. Sjedite tako u čekaoni da vas prime u bolnicu - oko vas sve visoki snažni momci u naponu fizičke spreme, a vi gerijatrični kepec koji vrti svoj karton kao da će ga baciti u dalj. Izmjenjuju se ratne priče.

"Ozljeda s treninga!" reče jedan. "Uklizao kolega, ja nezgodno stao... Bum!"

"S tekme!" pohvali se drugi. "Skočio na loptu, promašio ju i koljenom udario po košu."

"Isto trening," prizna treći. "Zamahnuo palicom i umjesto lopte poslao koljeno u tribine."

"Nosio frižider," javite se i vi, no nakon neugodne tišine brže-bolje dodate: "Na treningu."

Kad ste uvjerili sve prisutne da trk s frižiderom na tristo metara zaista postoji kao sport i nakon što ste prepričali sve anegdote iz olimpijskog sela od prije koju godinu, dolazite na red.

S obzirom da ste obavili pretrage i za Boga i za vraga, obaviještavaju vas da su vam preostale još samo dvije: rentgen i APTV. Po naški, onaj neki kurac i zgrušavanje krvi.

Izborite se za rentgen taktički spotaknuvši neku baku koja je ionako tamo da promijeni kuk, i uđete čiki snimaču u kancelariju. Nit pet nit šest, pošalje vas u sobu za presvlačenje. Ne znate je li rekao da skinete hlače ili gaće, no kako vam je već svega dosta skidate i jedno i drugo, pa nek snima što želi. Ispada da je trebalo skinuti samo hlače.

Stajete pred impozantan uređaj dok vas čika snimač postavlja u poze za koje ste sigurni da su više za njega nego rentgen. Kaže da je sve super, al: "Jel biste mogli ispružiti nogu?" Objašnjavate Lupinu da, kad biste mogli, čitava ova seansa bi bila nepotrebna. Nije zadovoljan odgovorom, ali prestaje inzistirati.

APTV bude manji problem. Daju vam sobu s pogledom i krevet s plahtama pa dođe tehničar usrećit vas još jednom iglom. Niste se toliko pikali posljednjih pet godina koliko unatrag tri mjeseca.

Sjetite se svoje majke i kako nju nikad nije brinulo da ćete postati drogeraš, jer vam je trebalo šesnaest godina da naučite gutati tablete bez da se izrigate, i trideset godina da prihvatite igle. Imate dvadeset i pet, pa si onda vi računajte.

Preživjevši bez strašnijih posljedica još jedno vađenje krvi, krećete se raskomotiti. Soba ima struju, vodu i TV, što znači da je za visokopojasnu Internet vezu lošija od nizozemskih zatvora. Nema veze, imate mobitel. 3G. Ne veseli vas, ali preživjet ćete. TV je neiskoristiv jer je kupljen kad je soba oličena. Učini vam se da u kutu TV-a piše: "S Titom u obnovu".

Presvlačite se u novokupljenu pidžamu jer inače spavate u majici, zavaljujete se na krevet i osjetite nalet suza. Ne muči vas dosada jer imate dovoljno knjiga za čitanje, penkala za pisanje i papira za izradu falusnih letala kojima možete maltretirati cimere. Al nemate pepeljaru. Oblačite se ponovo i krećete tražiti neki balkon.

Balkona nema, ali ima ulaz u bolnicu. Čika na pultu za informacije vas prvo upozori da je zabranjeno pušenje u okrugu bolnice, no kako nije siguran što je to točno okrug bolnice daje vam da zapalite pred vratima.

Znate da na neurokirurgiji redovito doktori zapale s pacijentima, pa vas malo začudi kad vas postarija gospođa upita: "Oprostite, a radi čega ste ovdje?"

"Meniskus," odgovarate.

"Meniskus!" šokirano ponavlja. "A puši!"

Izgleda da postoji neka uzročno-posljedična veza između duhana i koljena o kojoj su vam u školi prešutjeli. Inače pokazuju fotografije pušačkih pluća, ali možda bi u udžbenike trebali stavljati i naša koljena.

"Ako pušite," upozoravat će učitelji, "završit ćete na ortopediji!"

I tako obavite i dim do dva, kadli ispadne da je taman vrijeme ručka. Zatražite špajskartu ali vas ignoriraju. Nesigurno uzimate u ruke tanjur s goveđom juhom i onaj s pireom i zeljem, uzimate šnitu kruha i krenete jesti kao da čistite minsko polje. Svašta su vam ispričali o bolničkoj hrani, no vi ne primjećujete u čemu je stvar. Okus vam je od nekud poznat i tek kad se uhvatite kako pružate iksicu medicinskoj sestri shvatite na što vas hrana podsjeća. Studentski centar, podružnica Šalata.

Kad vas nahrane, zaskoče vas mjerenjem tlaka i pulsa. Ovo prvo nisko, ovo drugo imate. Kažu da je puls dobar, loše je kad ga nema. Tlak bi mogao biti veći. Sliježete ramenima. Nisu vam rekli koje rezultate bi htjeli pa ste improvizirali. Kažu: ma bit će dobro! Za koga je, dobro je.

Taman vas uljuljkaju u lažni osjećaj sigurnosti kad iz busije iskoči doktor s vašim kartonom.

"Pričajte mi malo o sebi," kaže vam. Krenete s time kako ste rođeni u Sloveniji jer je tamo bila najbliža bolnica, osnovnu ste pohađali u...

"O ozljedi, molim Vas," strpljivo vam kaže.

Priznate da ne znate koju je ona osnovnu pohađala, ali znate da se rodila u Puli. Ispričate mu nadaleko i naširoko kako je došlo do toga da tako neatletski momak poput vas zadobi tako sportsku ozljedu i prepričavate mu sve o olimpijskom selu. On vas sluša, nešto zapisujem pa dođe pipkati nogu. Uhvati koljeno, vi: "Malo više, doktore!" Nasmijete se, al doktor ne uzvrati. Bude vam neugodno.

Bude vam još neugodnije jer drhtite kao straćara na vjetrometini. Pravdate se vjetrovima, al doktor prepoznaje strah. "Kakav strah!" uzviknete i pokušate demonstrativno prdnuti, ali frka vas zatvori kao bivšeg premijera. Finta ne prolazi.

Pregled uspješnmo završava, nimalo zahvaljujući vama. Sve je u redu, kaže doktor. Noga čitava, samo taj meniskus malo neozbiljan. Dobro ste prošli. Ne bi čovjek rek'o.

Ostatak vremena provodite trčeći na puš-pauze, igrajući se mobitelom do te mjere da ovaj osnuje sindikat i krene na štrajk i slušajući priče o tome kako su ljudi gubili udove. Vaši cimeri, dvojica gospodina u poznim godinama, puni su ih.

"Oprostite, znate li koju o Muji i Hasi?" ucviljeno upitate. Nakon tri bolničke priče ispunjene značajnim klimanjem i povremenim ubacivanjem "da da da" i "ma nee", narodne šale i pošalice vam se učine kao nebesko spasenje. Kad i one krenu istog trena požalite i poželite čuti koju sočnu bolničku o tome kako je dedi iz Babine grede jednom ispao kuk i ubio konja kojeg je jahao. Ili onu o babi kojoj je noga zapela u traktoru pa je stigla do susjednog sela prije nego su ju zaustavili.

Džabe. Hinite smijeh i pokisli izraz lica opravdavate slomljenim koljenom. Kažete da ste čuli kako konje sa slomljenim nogama upucaju, pa se bojite najgoreg. Cimeri vas čudno gledaju.

Nestrpljivo iščekujete večeru. Jedva ju dočekate jer vam je najednom apetit bijesan, kadli vas tehničar zaustavi u naletu na ćušpajz jer: "za Vas nema hrane, mladi gospodine! Operacija je sutra u podne. Do ponoći možete piti tekućine, ali to je to."

Povrijeđeno se vraćate u krevet i sa neskrivenom patnjom promatrate kako vaš cimer gušta u jelu. Drugi cimer, također osuđen na glad, pobjegne iz sobe. Odlučite slijediti njegov primjer pa odete zapaliti posljednju cigaretu prije sutrašnje operacije. Toliko vam se vlastita odlučnost svidi da par sati kasnije popušite još jednu posljednju.

Na pušenju stvorite neraskidivu životnu vezu s vašim cimerom, gospodinom iz nekog mjesta za koje se sad ne možete sjetiti kako se zove. Priča vam kako je ovdje išao u srednju školu, ovdje negdje (niste više sigurni koju), i kako je u nekom bircu, kako li se zvao, prvi puta zapušio duhan. Tamo šezdesetih. Vjerojatno.

Znadete da ćete se već sutra rastati od svog novog prijatelja, no isto tako znate da će vam vaš susret zauvijek ostati u sjećanju. Prije nego zaspite pomislite kako nikad neće zaboraviti onog, kako se zove...

[kapetanhumus-blog]

Rođenje intelektualca

Dobrodošli u 2013., gdje Novi Kazneni zakon pretvara vaše zlatne ribice u kokain, vašu djecu u prostitutke i vaš krevet u središte orgija.

Kao prosječan glasač-namjernik, visok sto sedamdeset i kusur centimetara i težak šezdeset i sitno kila, probudio sam se prvog prvog kao i svakog drugog dana - mamuran i ljut na svijet.

Prijašnja noć je bila ispunjena smijehom, alkoholom, pjesmom i petardama. Jutro, tamo negdje oko jedan popodne, jahalo je na valovima prijašnjeg dana. Par ljudi je ostalo prespavati jer su pokušali pronaći vrata i završili u fikusima. Predlagao sam ljepšoj polovici da im skratimo muke, ali inzistirala je da im napravimo krevet.

Ukućani su bili tromi i pasivni, što mi je budilo nadu u mirno jutro s povremenim neartikuliranim molbama za smrću. Običan utorak. Zamislite moje razočaranje kad sam pročitao prve vijesti dana.

"Ličke ti koze!" uzviknuo sam. "Gledaj ovo!"

Ljepša polovica, još uvijek pijana od tuluma, dogegala je do računala. Iz polupospane mizantropije sam iskočio u savršeno budno stanje - oštar kao antilopa, spreman kao puma. Držao sam ekran u rukama od bijesa, mašući joj pred očima njime.

"Radna skupina," prosiktao sam, teško dišući. "Na čelu sa Staljinom. Novi kazneni zakon. GULAG."

"Gulaš?" javila se prijateljica iz fotelje. "Hrana?"

"Ne, nastavi spavati."

"Kakav gulag?" nezainteresirano je upitala ljepša polovica tražeći kavu na polici s knjigama. Kad se sjetila da ju rijetko kada tamo držimo, otišla je do kuhinje.

"Više nećeš moći psovati po forumima," pročitao sam joj. "Slijedi zatvor! Što ću sad raditi na Internetu?"

"Biti civiliziran?" predložilo je sunce moje noći spavajući nad mikrovalnom.

"Jebeš to!" pljunem. "Radije ću se spajati preko proxyja. Nek me onda nađu. I ovo! Slušaj! Zabranjen seks sa mlađima od petnaest!"

"A planirao si to raditi?" upita ljepša polovica, pospano dodavši: "Pičkatimaterina."

"Što ako se nađemo u jednoj od onih situacija gdje osobe zamijene tijela ili spontano postanu mlađe? Nije to samo stvar filmova," objasnio sam joj. "Čitao sam da se to jednom dogodilo nekom poznatom glumcu. Poprilično sam siguran da se nije radilo o recenziji. Uostalom, nije niti bitno. Bitno je da su doneseni novi zakoni, da zabranjuju stvari koje možda nisam radio ali je postojala mogućnost da ih jednom napravim i da je to napad na moju osobnu slobodu. Gledaj ovo! Dugotrajno zlostavljanje postaje olakotna okolnost na sudu! Još ćeš se izvući jednog dana kad me jastukom zadaviš na spavanju."

Ljutito se dignem od računala, prekoračim preko prijatelja koji je spavao ispod stolca, zgrabim kavu iz ruku ljepše polovice i dodam: "A pederi? Sad se mogu ženiti."

"Što stvarno?" upita me začuđeno.

"Pa... ne, ali skoro kao da mogu. Partneri u vezi s dugotrajnim karakterom imaju status članova obitelji. Prvo im daš da posjećuju svoje voljene u bolnici, sljedeći korak su droga i analni seks u školama."

Popijem gutljaj, ispljunem kad se sjetim da ne volim kavu, te joj vratim šalicu.

"Što je najgore, za uvredu se može dobiti kazna u iznosu od 500 dnevnih iznosa. Ne znam koliko je to, ali nisam spreman platiti niti jedan, kamoli petsto njih. Ženo, pakiraj se, selimo se."

"Samo izvoli," obavijestila me. "Ali potiho, ja idem spavati."

Kao i svi velikani u svoje vrijeme, susreo sam se s nerazumijevanjem i apatijom. Nalazili smo se na legislativnoj prekretnici, a narod se pravio ovcama. Toliko sam bio ljut da ne znam koliko dugo sam morao udarati susjedima po vratima prije nego što su ih otvorili.

"Ne mogu više potajno snimati razgovore!" zaderao sam se susjedi u lice. "Osim ako time ne otkrijem nešto nezakonito ili tako nešto slično, ne znam. Nisam pažljivo čitao."

"Zašto?" upitala me susjeda u suzama. "Znaš do kad smo bili budni. San."

"Spavajte i dalje!" prezirno sam joj odvratio. "Spavamo posljednjih sto godina!"

Niti gazde nisu bili puni razumijevanja.

"Ako je jedna stranka rekla ne, ne mora se niti opirati!" zaplakao sam im. "Već se tretira kao silovanje!"

Gazda me očito nije čuo, jer je prvo nešto promrmljao, a onda rekao: "Kad si već ovdje, glede stanarine--"

"Do viđenja!"

Nazvao sam sve ljude koji su mi se nalazili u imeniku. Polovicu nisam poznavao, ali posao svakog intelektualca je dotaknuti ljude neovisno o poznanstvu.

"Prema novom zakonu, to će postati zabranjeno!" derao sam se na mobitel. "Zabranjeno! Što ako poželim reći da Šeks ima malog pišu? Ne mogu više!"

"Tko je to?"

"Ne znam!" priznao sam. "Ne znam tko sam više! Mislio sam da sam Hrvat, ali izgleda da sam Nijemac! U Njemačkoj! Nacističkoj! U ranom dvadesetom stoljeću!"

Lutajući Zagrebom konačno sam shvatio koje je moje poslanje. Dok je narod polupijano spavao u svojim tornjevima od slonovače, na meni je bilo da ih probudim glasnim vikanjem i jasnim upozorenjima. Ako neću ja, tko će? Ako neću sada, kada ću? Nebeski mandat ne poznaje hladnoću, koliko god se moje bradavice bunile.

Trčao sam, vikao koliko volim slobodu i koliko sam nespreman dopustiti Sustavu da ju oduzme. Shvatio sam da nisam mamuran - pijan sam od slobode. Novi dan, nova godina, novi kazneni zakon! Čut će me na Internetu!

Rijetki prolaznici na ulici su se ponašali kao da za vijesti nisu čuli, a kad sam im pokušao objasniti o čemu se radi počeli su bježati od mene. Uzalud sam trčao za njima derući se: "DOĐITE DA VAS SNIMAM! BORITE SE PROTIV SUSTAVA!"

Hrvatski servilni mentalitet, ne mogu oni protiv toga.

[kapetanhumus-blog]

Kapetan otkriva Playstation

Ljepša polovica je dobila na korištenje Playstation. Ima tome sad već, ali kauč je predaleko od ekrana računala pa ga nisam do sad primjetio. Trebalo ga je osposobiti (sve u skladu sa zakonom kvarta u kojem je osposobljen) pa se onda posvetiti igranju. Neupoznat s načinom na koji funkcioniraju konzole, danas sam se bacio na istraživanje. Evo što mi je prolazilo kroz glavu dok sam to radio:

“Dobrodošao u 2006.!” Nabijem te, kasna dvije tisuće dvanaesto. Očito sam odrastao na računalima, jer ne znam tko tu koga. Kako se ovo pali? Pa ovo možeš i preko upravljača upaliti! Još jedan razlog manje da se dižem od kauča. Pokrenuo sam "Red Dead Redemption". Oči mi ispale. Valjda se ovo mora igrati na filmskom platnu. Ili sam ja kratkovidan. S obzirom da nosim naočale, bit će ovo prvo. Jedan razlog više da se dignem od kauča. Kako se okreće kamera? Kako se okreće konj? Kako se s konjem zajaše konj? Kako se puca? Sva sreća da su u ovom svijetu svi napušeni, inače bi me već tri puta izrešetali s obzirom koliko se sporo krećem. Ne sjećam se da je Clint Eastwood zapinjao o ograde. Bar ne ovoliko često. Zahvaljujući pretpotopnom TV-u, nisam siguran je li tekst na TV-u latinica ili ćirilica. Srećom da sam upalio titlove. Ili moram obraniti karavanu ili karati Anu. Minimapa ne pomaže. Životna lekcija broj 469: Približavanje televizoru ne pomaže čitanju, al potiče glavobolju. Igra mi dopušta da ubijam sumnjive čiče i kojote. Nećeš mi se samo tako umiliti, đubre jedno. Igra kaže da me napadaju, ja kažem da ih pokušavam ubiti, upravljač kaže da pokušavam konjem ujahati u zid. “Gospon Gorbačev, srušite ovaj zid! Konj mi ne može proći.” Što nije Ronald Reagan bio glumac u vesternima prije nego je postao predsjednik? Gdje je on glumio? “Stočna kraljica Montane”, “Put pastuha”, “Tenesijev partner”. Zvuči kao nešto što bi RTL prikazivao nakon ponoći. He-he! Kužite? Erotika! A on predsjednik! O, Bože. Glumio je on i u “Bedtime for Bonzo” gdje je nekog majmuna pokušao naučiti moralnim vrijednostima ili kako jahati konja ili kako biti bolji glumac ili... Ne znam. Nešto kao ova igra sa mnom. Životna lekcijaj broj 470: Ne možeš se zadaviti bežičnim upravljačem. Možeš ga pokušati progutati, al to ga samo zaslini.

(kapetan humus)