ladiscribus

[ladiscribus]

Maceio - Tonući grad; Feb 2024

Došao sam busom u poslijepodnevnim satima u grad Maceió, topli atlantski glavni grad savezne države Alagoas. Našao sam jedan moderan apartman u novom modernom kvartu Ponta Verde. Morao sam proći vrlo detaljnu, modernu i sofisticiranu proceduru ulaska u apartman iz sigurnosnih razloga. Ovo je stvarno bio best buy proizvod. Vrlo moderan i dobro opremljen apartman u neboderu za stvarno malo novaca. Cijelo vrijeme sam se pitao u čemu je caka, no cake stvarno nije bilo, osim što sam sebe zafrknuo što nisam rezervirao na dulje vremena kako sam i bio planirao. Kada sam vidio da je stvarno to to, baš kao i na slikama, htio sam produžiti boravak, no naravno da to nije bilo moguće, jer je apartman već bio rezerviran.

Odmah nakon što sam smjestio, krenuo sam u šetnju uz more koje je bilo udaljeno samo nekih 300 m. Uređena šetnica obuhvaća dvije plaže nazvane po dotičnim kvartovima, plaža Praia Ponta Verde i plaža Praia de Pajuçara. Između njih se nalazi rt, a na najistaknutijem dijelu prema moru nalazi se turistička točka Marco dos Corais. Upravo ovdje počinju jedni od prirodnih bazena kojih je Maceió prepun, ovaj pod imenom Piscinas Naturais da Ponta Verde. Jedna od najboljih stvari koje možete doživjeti je da po noći za vrijeme oseke kada razina mora padne, krenete pješke preko tih prirodnih bazena do svjetionika Farol da Ponta Verde. Kakav jedinstveni doživljaj.. Jedna je stvar sigurna, a to je da bosi ne možete hodati jer je dno mora kameno,  mjestimično šiljasto, izbrazdano i izoštreno kretanjima morske vode. Bilo bi vrlo pogubno za vaša stopala da nemate nešto na njima da vas čuva od ozljeda. Ostaje vam opcija tenisice koje će vam se sigurno namočiti od morske vode ili japanke to jest natikače, no onda vam prijeti opasnost da se okliznete i strgate zglob. Ja sam imao natikače tako mi je ionako ostala samo opcija broj 2. Prava je avantura doći do svjetionika jer su neki bazeni poprilično veliki i treba ih vješto izbjeći, hodajući samo po suhim ili polusuhim površinama. Kako je bila noć i slaba vidljivost prema naprijed, nije bilo lako pronaći pravi put no, nekako sam uspio. Malo slijedeći ostale turiste, malo slijedeći svoju intuiciju, malo slijedeći moju dobru dalekovidnost, došao sam do svjetionika, iako sam par puta naišao na slijepu ulicu. Napravio sam nekoliko noćnih slika svjetionika pa brzo krenuo nazad jer nikad ne znaš s tim osekama i plimama, da ne bih još morao provesti noć na svjetioniku. I stvarno se počela mrvicu dizati razina mora pa je bilo teško upamtiti isti put kojim sam došao. Ovo me sve podsjetilo na film Gospodari prstenova kada Mr. Frodo, njegov kompanjon Sam i Smeagoll idu prema zemlji Mordor da zauvijek unište zlokoban prsten, prolazeći kroz labirint močvara. Uglavnom uspješno sam savladao i povratak nazad bez ijedne ogrebotine.

Od rta počinje druga strana šetnice koja se nastavlja uz plažu Praia de Pajuçara. Cijela šetnica kičasto je dekorirana, stabla kokosa isprepletena su žaruljicama različitih boja, na nekim turističkim točkama za slikanje postavljeni su kipovi, ogroman stolac, klupe za sjedenje. Uzduž cijele šetnice ima bezbroj restorana, kioska s hranom i pićem, tako da ne možete ostat ni gladni ni žedni.

Upravo na plaži Praia de Pajuçara je točka odakle kreću tradicionalne gondole, brodice-jedrilice, prema drugim prirodnim bazenima Piscinas Naturais de Pajuçara. To je definitivno nešto što ne smijete propustiti dok ste u ovom gradu. Pod nekim čudnim okolnostima dogovorio sam izlet preko određenog kontakta kojeg sam dobio na plaži. Codename bio je Pelé, isto ime kao i najpoznatiji brazilski nogometaš. Sljedeći dan, na dan dogovorenog izleta, tražio sam dotičnog Pelea koji je trebao odraditi izlet za mene i još jednu kompanjonku, no problem je bio što ja nisam nikad vidio toga čovjeka, a postoje i dva moreplovca pod istim imenom Pelé. Napravivši pravu potragu za njim, napokon sam ga pronašao, onog pravog Pelea. Pelé živi život lokalnog malog skromnog ribara, koji povremeno odveze pokojeg turista, no baš se i ne trudi previše pronaći kojeg, za razliku od ostalih koji se preko agencija i na sve moguće druge načine vrlo agresivno promoviraju. Peleu ni novac nije previše bitan, skromno rekavši da mogu platiti i poslije, ako se sjetim.. Njegova mala jedrilica isto tako nije opremljena potrebnim rekvizitima kao što su npr. ljestve za ulazak iz mora na jedrilicu. No Pelé je pravi iskusni morski vuk i točno zna kada i gdje se treba usidriti za rajski kupanac. Stvarno je bilo divno namakati se u tom modrom moru, koje bilo duboko do prsa, no nije bilo poželjno previše se udaljavati zbog jakih morskih struja. Na ovom izletu stalo se na još dva mjesta no, nekako trebalo se po planu stati na još jednom mjestu, no Pelé je samo odmahnuo rukom i rekao: "Ma sve vam je to isto". Na drugom mjestu na kojem smo stali, tu smo se malo više zadržali sve dok se razina mora nije podigla te došla skoro do grla. Vrativši se do gondole, trebalo se popeti na nju, a to nije bilo baš jednostavno upravo iz razloga što se podigla razina mora, a i trebalo je probuditi Pelea koji je zaspao na svom radnom mjestu snom pravednika. Moram priznati da ovakvog turističkog djelatnika još nisam upoznao, koji se ne sekira oko baš ničega. Pomislio sam da sam bar ja povremeno takav. Bio sam oduševljen ovim izletom, kojeg je suvereno odradio simpatičan kapetan Pelé, i baš sam se osjećao odlično a ne kao turistička meta pohlepnim turističkim agencijama. Moram napomenuti da sam morao podsjetio Pelea da mu na kraju moram i platiti, jer on se uopće ne bi toga sjetio.. Kakav kralj, kapetan Pele. Nikad ga neću zaboraviti..

Pele i ja

Sljedeći dan išao sam istraživati najstariji dio grada. Počeo sam s katedralom Nossa Senhora dos Prazeres iz 1859. godine, u koju su kročili i sam brazilski car Dom Pedro II. i njegova supruga Teresa Cristina. Do glavnog ulaza vode duge stepenice s lijeve i desne strane. Pročelje ima neke crte neoklasicizma. Do njene gradnje, na ovome mjestu bila je kapela pod istim nazivom. Crkva je početkom 19. stoljeća udomila dvije glavne bratovštine grada Maceió, Almas i Santíssimo Sacramento, koje su na početku bile liberalne i dopuštale su sudjelovanje žena i robova, sve dok su bili ovlašteni, žene od muževa i očeva, a robovi od svojih gospodara. Što je Maceió više napredovao, institucije su postale konzervativnije. 

katedrala Nossa Senhora dos Prazeres

katedrala Nossa Senhora dos Prazeres

Ministerio da Fazenda - Ministarstvo financija

Praca Dom Pedro II

Dalje sam nastavio do jednog lijepog trga, Praça dos Martírios. To je administrativni centar povijesnog dijela grada. No nekada nije tako izgledao i bio je često pun blata od sezonskih kiša. Bilo je to mjesto gdje se dovozila roba magarećim i volovskim zapregama. Od druge polovice 19. stoljeća trg je počeo s vremenom poprimati sadašnji izgled uslijed novonastalih sakralnih i profanih građevina. Najviše se izgradilo do sredine prve polovice 20. stoljeća. Zanimljivo je da je ovdje tada prolazio električni tramvaj. Festa Dos Martirios desetljećima bila je glavni događaj u gradu i definitivno je utjecala na njegovu važnosti. Danas je to uredno uređen trg s crkvom Bom Jesus dos Martirios na sjevernoj strani. U sredini je fontana Luminosa "Cuscuzeira do major" i skulptura Monumento ao Marechal Floriano Peixoto.  On je bio važan brazilski vojni maršal i političar, to jest potpredsjednik republike koji je 1891. postao i predsjednik Brazila nakon ostavke Deodora da Fonsece. On je rođen ovdje u Maceió. Na zapadnoj strani trga je i istoimena palača koja je u svom začetku bila Vladina palača. Danas je to muzej Palača Floriano Peixoto. Bila je otvorena za posjetitelje pa zašto ne iskoristiti trenutak i saznati nešto o njoj. Mladi vodič ispričao nam je nekoliko zanimljivosti o palači i guvernerima savezne države Alagoas koji su ovdje imali svoju rezidenciju. Od svih, najzanimljiviji je bio Governador Silvester Péricles de Góis Monteiro, koji je, ljut zbog neželjene promjene vlasti, napunio palaču govnima da dočeka novog upravitelja Governadora. Novi upravitelj mu je uzvratio tako da mu je bacio govna na njegovu kuću. Uvijek su me nasmijavale priče o govnima i sličnim nezgodnim situacijama. Sve je to uvijek smiješno do bola, dok sam ne stanem u kakvo govno, pseće ili mačje. Gornji kat navodno je prepun vrijednog starinskog namještaja, no, bio je nažalost zatvoren za javnost zbog preuređenja.

Praça dos Martírios

crkva Bom Jesus dos Martirios

skulptura Monumento ao Marechal Floriano Peixoto

Palača Floriano Peixoto

fontana Luminosa "Cuscuzeira do major"

Od ostalih značajnih građevina u povijesnom dijelu grada, spomenuo bih još kazalište Teatro Deodoro iz 1910. koji se nalazi na lijepom i prostranom trgu Praça Marechal Manuel Deodoro da Fonseca sa zanimljivim skulpturama na njegovim rubovima.

Praca Marechal Manuel Deodoro da Fonseca

Najljepše se prošetati navečer šetnicom uz more. Popiti piće, možda nešto pojesti, uživati u toploj oceanskoj klimi. Tako sam prilikom jedne šetnje naišao na jedan čudan spomenik. Radi se o radu Oscar Niemeyer, poznatog brazilskog futurističkog arhitekta, zaslužnim za izgradnju i projektiranje većinu zgrada u glavnom gradu Brazila, Brasilia. Radi se  spomeniku Memorial Teotônio Vilela, političara i poslovnog čovjeka, koji je postao poznat u zemlji, zbog svoje borbe za političku slobodu i ponovnu demokratizaciju Brazila.

Memorial Teotônio Vilela

Maceió ima zapravo jednu tužnu priču. To je grad koji se urušava i tone u nekim svojim dijelovima grada. Radi se o potresima u rudnicima soli kompanije Braskem koji su počeli 2018. godine. Od 2019. više od 60 000 ljudi iz 5 četvrti grada moralo je iseliti zbog nestabilnosti tla u regiji rudnika soli. Ovdje je bilo čak 35 rudnika soli koji su morali prestati s radom.

Sve u svemu, Maceió je jedan simpatičan atlantski grad, s toplom oceanskom klimom, s brojnim plažama i prirodnim bazenima. Nakon kalvarije s rudnicima soli, grad je potpuno okrenut turizmu. Jedna od poznatijih plaža je Praia do Francês , koja se nalazi van grada i do nje se može doći lokalnim autobusom. Pošto sam rezervirao dosta vremena ovdje u Maceió, otišao sam i do ove lijepe plaže. Sunce, pijesak, restorani uz plažu, tipična klasika brazilskih oceanskih plaža.

Praia do Francês

Praia do Francês

[ladiscribus]

Faro - Laguna soli, riba, kamenica i ptica; 2024 Nov

Nažalost, došao sam kasnim letom iz Beča u Faro. Avion je sletio sat vremena prije ponoći, tako da nisam previše mogao istraživati grad. Javni prijevoz uvijek je najjeftinija opcija za doći u grad, no zasigurno nije i najbrža, jer u to doba dana to jest noći, gradski autobus vozi svakih 40 minuta. Autobus me ostavio na autobusnom kolodvoru te sam pješke kroz centar grada došao do mog smještaja. Šetavši do njega, već sam ponešto i vidio od grada. Mali lučki grad na jugu Portugala s toplom oceanskom klimom. Google mapa me vodila kroz uske male strmovite uličice povijesnog dijela grada. Čudni, tamni, sumnjivi, polupijani�� tipovi smucali su se oko tih ulica i sve mi je to malo sablasno i opasno izgledalo, no kada prođete kroz takve slične kvartove u Brazilu, onda imate hrabrosti i za ovakav poduhvat. Iskreno malo me i je sve podsjećalo na Brazil, od tople klime, mirisa mora, starog dijela grada i uskih ulica, do miješanih ljudi svih boja koža..

Danas je barem u većem dijelu Europe popularan tzv. self-check-in. Ako mi nešto ide na živce, to je kada apsolutno sve se mora obaviti, kupiti, rezervirati online i virtualnom komunikacijom. No nažalost tako je i izgleda da sve ide više u tom smjeru. Jedno 20 puta sam čitao instrukcije oko tog famoznog ulaska u moju sobu u toj smještajnoj jedinici jer ne znam drugačije kako da to nazovem . Ipak je sve išlo glatko, iako sam bio vrlo skeptičan oko toga..

Rezervirao sam nažalost samo dvije noći u Faru, zbog mog ograničenog boravka u Portugalu. Kažem nažalost, jer se kasnije ispostavilo da se ovdje na jugu Portugala ima puno toga za vidjeti. Unaprijed sam već preko interneta rezervirao izlet brodom po parku prirode Ria Formosa. Vremenska prognoza svih sedam dana Portugala bila je famozna, osim naravno danas. Lagana kišica škropila je lagano i vlažila ulice grada, pa tako i sjedala na brodu. Naš vodič s klasičnim portugalskim imenom João , nije previše mario što ćemo naše guzice smočiti, niti je brinuo da vlažne gaće štete prostati, no bio je ipak srdačan i poluveseli čovjek pa mu to nisam uzeo za zlo, a i nije baš nešto previše ni mogao učiniti po tom pitanju.

Objašnjavao je na engleskom i povremeno na francuskom jeziku, lijepo i detaljno slagao je dijelove priče ovoga izleta Parka prirode Ria Formosa. To su zapravo plitke lagune, to jest slana močvara, isprepletena kanalima, slatkim potocima i otocima. Protok brodova zavisi od plime i oseke. 

Prvo naše stajanje bilo je na Ilha Deserta ili u prijevodu Napušteni otok. Tu ne živi nitko osim jednog ribara koji svaki dana peca ribe, od toga i živi, i jednom tjedno posjeti svoju ženu u Faru, i tako više od 30 godina. Evo vam recept za uspješan brak. Uvijek sam govorio da u braku ne treba biti previše provoditi vrijeme zajedno jer to ruši harmoniju ljubavi.. Na otoku smo imali slobodno oko 40 minuta te smo mogli šetati što po sitnom pijesku, što po stazi od drvenih trupaca. Po pijesku je bilo puno ljusaka školjki, vrlo oskudna vegetacija i samo jedan restoran. Moj kolega vodič João  nije me upozorio da je taj jedan jedini restoran na cijelom otoku samo za goste s dubljim džepovima.. Imao sam nekih 10-tak minuta za popiti jedno brzinsko pivce te sam radosno naručio jedno veliko točeno pivo. Kada sam dobio račun od 8 €, ostao sam frapiran.. I onda kažu da je Portugal jeftin . No nadao sam se da je ovo bio samo izuzetak.

Drugo naše stajanje bilo je na otoku Culatra, na dijelu otoka koji se zove po svjetioniku Farol.. I tu smo imali isto 40 minuta slobodnog vremena. Prošetao sam otokom s ostalim turistima. Van sezone ovo je otok duhova jer kako sada nije više sezona dolaska turista, sve vikendice su momentalno napuštene te će se sve ponovo otvoriti sljedeće godine u proljeće. Vikendice su sve lijepo uređene, građene uglavnom portugalskim stilom s puno egzotičnih biljaka zasađenih u okućnici, ponajviše agava.. Jedan jedini čovjek koji mi se čini da baš čitave godine živi ovdje, češljao je svog psa koji je sjedio na stolu i mudro očima pokazivao gdje gazda treba malo bolje odraditi posao..

Treće naše stajanje bilo je na istom tom otoku Culatra, ali na dijelu otoku koji je permanentno naseljen, gdje postoji skladan život, škola, pošta, dom zdravlja i sve ostalo što treba za moderan život .Tu smo imali najviše slobodnog vremena jer je ovdje i bilo predviđeno vrijeme za ručak. U parku prirode je jedno od najvećih uzgajališta kamenica u Europi pa je logično da ih napokon i probam kad sam već ovdje. Kako nisam više vjerovao mom kolegi Joãou, otišao sam u jedan drugi restoran, a ne u onaj koji je on preporučio. I naravno naletio sam baš na taj u kojem su sve kamenice taj dan bile prodane, a poslužuju isključivo samo friške. Pošto sam se već sjeo i naručio piće, nisam više htio mijenjati restoran te sam naručio pečenu hobotnicu s prilogom od povrća i malo krumpira.. Bilo je vrlo ukusno, no i ne mogu reći da sam se baš najeo do grla..

Ptice močvarice svih vrsta i naravno neizbježni kormorani, invazivna vrsta koja je naselila čitavu planetu Zemlju, a svaka odrasla jedinka poždere oko pola kile ribe na dan.. U povratku je bilo lijepo promatrati ptice i njihovu strategiju lova.. 

Sve u svemu, jedan divan izlet i nije mi žao bilo dati 40 € za njega, plus 8 € za pivo ;) ..

Grad Faro je mali lučki ribarski grad sa svojom dugom poviješću koja seže još od rimskog doba kada je ovdje bio rimski grad Ossónoba koji je tada imao svoj najveći uspon u 2. stoljeću pr. Kr.. Mauri su ovdje ostavili dubok trag od 713. godine kada su osvojili pola iberijskog poluotoka pa tako i jug današnjeg Portugala te se zadržali ovdje sve do 1249. godine. I dalje su održavali trgovačke veze sa sjevernom Afrikom i ostalim mediteranskim gradovima te su prodavali sol i poljoprivredne proizvode iz unutrašnjosti regije Algarve. Tijekom tog razdoblja razvila se židovska zajednica i tada se tiskala prva portugalska knjiga Pentateuco, Petoknjižje, poznato kao i Mojsijev zakon, torah. Predstavlja prvih pet knjiga kanonskog hebrejskog i kršćanske Biblije. Židovska zajednica trajala je sve do 1496. kada su poveljom kralja Manuela I. bili protjerani iz grada ako nisu prešli na katoličanstvo. Nakon toga grade se katoličke crkve, bolnica, carinarnica. Kroz kasnija stoljeća grad se širi, grade se gradske zidine. Veliki lisabonski potres iz 1755. usporio je i otežao daljnji razvoj grada koji se tek kasnije oporavio..

Nažalost, ostalo mi je samo pola dana i sljedeće jutro da uživam u ovom lijepom i simpatičnom malom gradu, no ajmo reći da je bilo dovoljno da ga upoznam i stopim se s njime. Bilo je divno šetati po centru grada, uz luku i lagune, popiti kavu na toplom suncu na jutarnjih 20°C i sve mi se nekako nije išlo dalje.. No nove avanture čekale su na mene..

[ladiscribus]

Sao Miguel do Gostoso - Na raskrižju vjetrova, gdje sunce zalazi na vrelome pijesku; 2024 Feb

Malo mirno mjesto u državi Rio Grande do Norte od samo 10 000 stanovnika bilo je ono nešto što sam tražio na ovom putovanju, ili barem jednim svojim dijelom. Iako je samo 100 km od Natala, vožnja lokalnom autobusnom linijom čini se kao cijela vječnost. Klasični problemi oko prijema u svoju smještajnu jedinicu, a ovog puta lozinka je bila ta da moram pitati u dotičnoj apoteci za dotičnu gospođu, a pousada je bila odmah gore iznad apoteke.

Mjesto je poznato po raznim školama windsurfinga i kitesurfinga pošto se ovdje susreću i isprepliću razni vjetrovi pa su uvjeti za te vodene sportove vrlo dobri. Moram priznati da to nije nešto što mi je previše napeto, no ono zbog čega sam došao, to sam i našao. Blaženi mir i usporenost života. Iako je mjesto maleno, strancima je dosta poznato. Čak sam upoznao jednog Francuza koji za čudo dobro govori engleski, te mi je ukratko ispričao zadnju etapu njegovog životnog puta, to jest priču kako je upravo ovdje našao svoj spokoj i mir, a prije toga je tražio i isprobao puno mjesta. Uglavnom čovjek smatra da ako na plaži nema stabla kokosa, to nije plaža vrijedna spomena.

Vezano za plažu Praia do Marco do Descobrimento, koja je poprilično dosta udaljena od samog mjesta São Miguel do Gostoso ima jedna zanimljiva povijesna crtica iz davne 1501. godine kada je ovdje prošla portugalska ekspedicija u kojoj je bio i sam Amerigo Vespucci te je upravo on ostavio kamenu oznaku za razgraničenje posjeda ugovorom iz Tordesillasa o kolonijalnoj podjeli svijeta između Španjolske i Portugala. Nažalost nisam uspio doći do tamo..

Još jedna stvar koju sam propustio, no ovog puta ne zbog velike udaljenosti, nego zbog krivog tajminga, a to je jedinstveni filmski festival u Brazilu pod nazivom Mostra de Cinema de Gostoso, a održava se pet dana između listopada i studenog na obližnjoj plaži Praia do Maceió pod otvorenim nebom, gdje se prikazuju različiti brazilski filmovi. Bilo bi lijepo doći za vrijeme održavanja festivala, no bojim se da u tom terminu teško da mogu doći..

Plaže su ogromne, široke, duge, pješčane i poznate po tome da nude predivne zalaske sunca gdje sunce uranja u more, što nije baš uobičajeno na mnogim drugim brazilskim plažama. Da biste vidjeli sve te plaže koje su uglavnom spojene u jednu, možete pješačiti kao ja, no takvih se budala i ne može baš previše puno naći. No kako Brazilci poprilično teško podnose hodanje, svako malo ćete vidjet neki buggy koji juri po plaži i diže pijesak visoko u zrak iza sebe.

Do prve plaže Praia da Xêpa iz centra se dođe ulicom Rua de Xepa, koja se doduše službeno tako i ne zove, no to je mala kratka komercijalna ulica puna restorana koji se otvaraju samo navečer, osim jednog koji je uglavnom otvoren i u nekim drugim dijelovima dana, mada se nikad ne zna točno u kojim. Plaža je široka oko 300 m te je to dobar komad za pješačiti pogotovo po vrelom suncu i usijanom pijesku dok se ne dođe do samog mora. Klasična brazilska plaža s morskim valovima, pijeskom koji ulazi u sve pore tijela i bez baš ikakve minimalne sjene. Tako da ste nadrapali ako mislite provesti duže vrijeme na plaži, pogotovo bez određene zaštite od sunca. Ova nije uobičajena brazilska komercijalna plaža sa suncobranima i dosadnim prodavačima, i uglavnom je prazna s malo turista. Predvečer je najviše popunjena, a preko dana uglavnom samo vidite buggyje i malo dalje surfere.. Tako i to nešto stranaca koji dođu ovdje, uglavnom dolaze iz tih spomenutih razloga.

Ali ne i ja, ja sam odlučio pješačiti do jedne lijepe plaže po imenu Tourinhos koja se nalazi 8 km odavde. Jedini logičan put je uz more. Postoji opcija uzeti taxi ili mototaxi, što i nije neka skupa opcija, ali za mene nema dovoljno neizvjesnosti i avanturizma pa sam odlučio uzeti put neizvjesnosti do tamo , a bogami i nazad, to jest pješačiti.. Uz more je lijepo hodati, konstantno puše vjetar koji razbija vrućinu i umor, tako da se zapravo uopće nisam ni oznojio.  Prijepodne je oseka pa je pijesak uz more tvrd i prilično je lagano hodati po njemu. Mokri pijesak je sigurno bolja opcija od užeglog suhog pijeska, ako ne želite dobiti opekline po tabanima. No naravno ne može biti sve baš tako lagano. Otprilike kilometar i pol prije odredišta, pijesak uz more se pretvorio u nezgodne nepristupačne stijene, djelomično oštre izbrazdane valovima.

Jedina logična opcija je bila popeti se malo gore i hodati po dinama i već ugaženom putu od buggyja. Vruć pijesak peče za stopala, a u natikačama je mučno za hodati, jer se pijesak uvlači unutar natikača. To je rezultiralo tome da je procijenjeno vrijeme dolaska bilo dosta duže nego planirano zbog otežanih uvjeta hoda. I kada mi se učinilo da stvarno nikada neću stići do cilja, došao sam do jednog malog pješčanog brdašca, prekrivenog niskom vegetacijom i kaktusima, i predivna plaža se napokon ukazala. Nalazi se u maloj romantičnoj  uvučenoj uvali. Tu su lokalni restorani koji poslužuju ribe i škampe i većina njih se nalaze djelomično u hladu, tako da je bio užitak popiti hladno pivo i prigricnuti nešto morsko.. I tako su prošla sljedeća tri sata dok se napokon nisam okupao. Valovi nisu prejaki ovdje, nema podvodnih grubih kamena, tako da je prilično ugodno namakati se u toplom Atlantiku.. A nakon svega ovoga, slijedio je povratak nazad i opet sve isto. No punog želuca i zadovoljan, šetnja od sva sata prošla je kao za čas. Po putu sam sreo otiske mojih vlastitih stopala u pijesku. Očito da nitko nije toliko lud kao ja da pješači, i to još u oba smjera.  No najbolji su izleti kad ne znaš kada, kako i hoćeš li uopće stići do cilja i vratiti se natrag..

Praia de Tourinhos

Otisci mojih stopala u oba smjera

Na jednom dijelu plaže postoji podvodni morski greben koji u određenom dijelu dana kada je oseka, pokazuje male morske prirodne bazene, u koje se možete zaleći. Jednoga dana tražio sam to mjesto, no more je bilo visoko. I kada sam našao to mjesto, krenuo sam mrvicu dalje kako bih se uvalio u neki mali bazenčić. No zbog valova nisam dobro gledao kamo točno idem te sam se odjednom našao okružen grubim podvodnim kamenjem. I dalje zbog valova koji su snažno zapljuskivali, nisam mogao naći pravi put do spasonosnog dijela gdje je čisti pijesak, a niti sam znao kako se vratiti istim putem nazad. Hodati po morskom dnu bilo je izuzetno opasno te sam se mogao gadno razrezati. Ni sam ne znam kako sam se uspio dovesti u ovako očajnu situaciju. Odlučio sam da se pustim po valu u jednom smjeru pa kako bude. Vjerujem da mi se znoj pomiješao s morem dok su me valovi bacali po okolo. No nije se samo pomiješao znoj, nego i krv.. Nekako sam uspio doći na sigurno uz nekoliko ne tako bezazlenih ogrebotina.. Ovo me naučilo pameti koliko Atlantik može biti opasan. Na kraju krajeva, dobro sam i prošao. Mogao sam proći kao da sam pao pod veliku kosilicu trave, izrezbaren kao drveni kip..

Na kraju sam u São Miguel do Gostoso proveo više dana nego što sam planirao.. Pasala mi je mirnoća i neužurbanost ovog pitomog mjesta, šetnje po plaži po mokrom pijesku, ispijanje piva i gledanja  zalaska sunca.. Nikada ne znaš hoćeš li se u životu vratiti na neko lijepo mjesto, tako da poželiš da neki trenutci nikad ne stanu..

[ladiscribus]

Natal - Rođenje sunca

Došao sam predvečer autobusom u Natal, glavni grad savezne države Rio Grande do Norte. Kažu u najtopliji grad Brazila. Kažu također da je u Natalu najčišći zrak u cijeloj Južnoj Americi. Po broju stanovnika je otprilike veličine Zagreba, oko 880 000 stanovnika. Smjestio sam se u jednoj  pousadi, potpuno novoj izgrađenoj, blizu plaže Ponta Negra. To je dio grada u kojem uglavnom odsjedaju svi turisti i definitivno je najpopularniji dio grada u kojem je smješteno sigurno preko 90% domaćih i stranih turista. Strani turisti su najčešće Talijani, od kojih su se neki jako dobro udomaćili i nastanili ovdje za stalno. Obično dođu ovdje kada su u penziji ili ožene neku Brazilku, kao što je bio slučaj s taksistom Talijanom koji mi je ispričao svoju cijelu životnu priču po putu dok me vozio. Jedan od razloga što ovdje ima puno Europljana je taj, što je Natal pa zračnoj liniji najbliži Europi to jest Africi.

Osim što spada među najtoplije gradove, poznat je po lijepim plažama od koje su neke u samom Natalu, dok se neke nalaze u okolici Natala. Poznat je također po dinama, lagunama i kokosovim palmama. A čini mi se da je kokosov sok slađi i ukusniji od kokosa iz ostalih dijelova Brazila.

Natal je nastao kao utvrda od strane Portugalaca protiv francuskih pirata kojima su pomagali Tupi Indijanci, a utvrdu su nazvali Fortaleza dos Reis Magos (Utvrda tri čarobnjaka) jer se počela graditi na Sveta tri kralja.. Uz utvrdu nastalo je naselje Cidade dos Reis, a poslije se nazvalo Cidade de Natal. Inače riječ natal na portugalskom znači rođenje , to jest Božić pa je tako i ime grada današnjeg Natala. U 17. stoljeću Nizozemci su zauzeli ovo područje i vladali 21 godinu, sve dok nisu bili protjerani od strane Portugalaca. Sve do 20. stoljeća grad je imao vrlo malo stanovnika te se tada počeo naglo urbanizirati, a najviše za vrijeme II. svjetskog rata kada je baš zbog te spomenute blizine prema Europi bio izabran da postane Američka vojna baza.

Upravo je ona ostavila duboki trag u u kulturi ovoga grada. Kažu da je ime plesa forro, koji je doduše već postojao već i prije u ovom sjeveroistočnom dijelu Brazila koje se zove sertão, ime dobio po Amerikancima koji su taj jednostavan ples 2-2, nazvali kao ples za sve; for all. Brazilci su to skratili na jednu riječ i jednostavno ga nazvali po svome: forro = for all.. Ples je vrlo jednostavan. Trebate se samo prepustiti ritmu i melodiji te malo pratiti domaće plesače i njihove plesne korake. Nakon toga drmnite dvije tri cachace, par piva i skupite nešto hrabrosti pa da vidiš veselja.. Od teorije do prakse mali je korak, a i malo talenta definitivno ne škodi..

Forte dos Reis Magos

Grad je nekada bio vrlo malen. Oko 1820-te godine imao je samo 700 stanovnika i tek u drugoj polovici 19. stoljeća pamuk potiče lokalnu ekonomiju i tek tada se grad počinje značajnije razvijati.

Kako je Natal je najtopliji grad Brazila, tako je i dobio nadimak "Grad sunca". Vječita vrućina, sunce, oblaci i rijetka kiša. Moja iskustva su da su ljudi uglavnom ljubazni, topli i ugodni, kao što je to bila i gazdarica pousade u kojoj sam bio smješten. Ta ljubaznost i brižnost se posebno pokazala kada sam drugi dan nagrabusio od proljeva i slabosti uzrokovana najvjerojatnije ledom u caipirinhi s ulice.

Upravo zbog te ogromne količine žestokog sunca i suhoće zraka bez pristupa hlađenju, bilo je pitanje kako sačuvati svježe meso te je tako nastala jedna od najomiljenijih jela po imenu carne de sol (meso sunca), koja možete naći ne samo ovdje na sjeverozapadu Brazila gdje je i nastalo, nego doslovno u svim dijelovima Brazila. U prilog tome ide da je vjetar dosta jak tijekom cijele godine. To jelo je od govedine, ali može se raditi i od kozletine. Svježe meso se izreže na tanke odreske, posoli i ostavi 2-4 dana na otvorenom u pokrivenom I dobro prozračnom prostoru i da nije izloženo direktnom suncu. Meso prolazi kroz brzi proces sušenja i daje mu tvrdu vanjsku površinu koja je slana i štiti mekanu unutrašnjost mesa bez da se pokvari neko dulje vrijeme. Ova tehnika nije bila poznata domorocima prije dolaska Portugalaca oko 1500. godine. U Portugalu se taj način koristio za konzerviranje ribe, osobito bakalara i zapravo su samo tu istu tehniku prenijeli na govedinu u Brazilu. Carne de sol može se ispeći na roštilju tako da se prije nasjecka na kockice, što je najčešći način koji se poslužuje u restoranima ili se može dodavati varivima.

Grad je bio domaćin svjetskog nogometnog prvenstva u nogometu u Brazilu 2014. godine i za te potrebe se izgradio stadion "Arena das Dunas" koji ima kapacitet od oko 31 000 mjesta. Danas na njemu igra lokalni klub America Futebol Clube, poznat kao America de Natal koja sada u 4. ligi (Série D). Drugi klub iz Natala koji je i uspješniji je ABC Futebol Clube, igraju u 3. ligi (Serie C), no oni igraju na drugom stadionu Frasqueirão s puno manjim kapacitetom.

U ovaj grad sam došao tri puta na ovom putovanju u Brazil zbog složenosti situacije. Od centra grada i stare jezgre grada vidio sam malo, to jest samo ponešto u prolazu u kratkoj šetnji i kroz prozor gradskog autobusa. Doduše stara jezgra grada prilično je siromašna znamenitostima pa nisam previše ni propustio. Uglavnom sam uživao u suncu, plaži, hrani (dok nisam bolovao od proljeva) i doslovno sam koristio sve ono po čemu se grad hvali. To je ispijanje kokosovog soka u prijepodnevnim satima u bircu na plaži, namakanje u oceanu, ispijanju piva i gledanju lijepih žena u bikinijima. Ono što je loše je to da plaža Ponta Negra u poslijepodnevnim satima zna biti potopljena morem zbog jake plime. Plastične stolice i stolovi u bircevima se moraju maknuti jer bi ih odnijelo more pa se svi moraju povući na gornji betonirani dio plaže..

Centro de Turismo

Do utvrde Forte dos Reis Magos se dođe uz gradsku plažu. Tu se redaju imena plaža na kojoj se na jednoj od njih po imenu Praia do Meio nalazi jedna zanimljiva statua Estátua de Iemanjá. Zanimljiv prikaz žene koja je smatrana kraljicom mora i oceana. Lemanjá je božanstvo afričkih religija, kao što su Candomblé i Umbanda, no obožavaju je ljudi različitih uvjerenja. Nažalost kip je bio objekt vandalizma pa su 2020. godine morali postaviti novi isti kip. Taj novi kip dvije godine kasnije prebojan je u crno jer se se u Candomblé religiji smatra da je žena lemanjá crna, a u Umbanda religiji se smatra da je ona bijela.

Estátua de Iemanjá

Nekako sam se uvijek volio vratiti ovdje i nadam se da ću opet nekada.. Jedan od najboljih igrača svijeta, pokojni Pele, otvorio je svoj hotel ovdje na Ponta Negri pod imenom King's Flat Hotel. Prošao sam više puta pored njega u večernjoj šetnji pa evo možda ako se vratim opet nekada, neka to budu u nogometnom stilu..

Hotel od Pele - King's Flat Hotel

[ladiscribus]

Alto Paraiso de Goias - U raju s vanzemaljcima

Malo mjesto Alto Paraiso de Goias, dobra polazna točka za razgledavanje Nacionalnoga parka Chapada dos veadeiros. Ima glavnu ulicu koja je turistički opremljena, a sve ostale ulice su klasične brazilske ulice sa sklepanim i polusklepanim kućama, zavisno od financijskog stanja vlasnika. Našao sam smještaj na 7 min pješke od autobusnog kolodvora. Kako konstantno imam probleme oko smještaja tj. oko dogovora za check in s vlasnicima apartmana, njihovog kombiniranja i mijenjanja apartmana u zadnji čas, ovaj put me sreća pomazila. Sami smještaj i nije tako loš, neka uvučena kuća pored crkve s velikim vrtom u kojem možete naći tipičnu floru ove regije. Pomislio sam, ovo je sasvim ok. Crkva ko crkva.. Na navečer kad je pao mrak, u crkvi su se počeli okupljati ljudi, a s njima je počela vika, galama, nekakvi oblici pjevanja koje se često pretvaraju u neartikulirane zvukove, nešto otprilike kao da gledam film "Egzorcizam".. Malo sam zavirio preko prozora izazvan znatiželjom, misleći da možda stvarno nekog oslobađaju demona. Crkva se zove Pentekostna crkva "Bog je ljubav".. Nikad čuo za takve crkve pa sam išao proguglati o čemu se tu zapravo radi. Uglavnom to je kršćanski pokret unutar protestantskih crkava koji je nastao početkom 20. stoljeća pri Metodističkoj crkvi.  Bogoslužje karakterizira gorljiva molitva, glasnija glazba (slavljenje), a ponekad i spontani ples. U svakom slučaju prestrašno kako se ti ljudi glasaju, obično u večernjim satima.. Sva sreća imam svoj mali JBL zvučnik pa sam si pustio neku svoju muziku na maksimalnom volumenu, da bar donekle ne slušam to psihodelično urlanje.

Samo mjesto je pitomo i mirno. Vjerovatno je takva mirna atmosfera ovog zabačenog mjesta u saveznoj državi Goias, privuklo raznorazne hipije i ostale ništarije da se nastane ovdje, da ustvari životare u nekakvim zajednicama živjeći bez modernih pomagala kao npr. mobitel. Rade uglavnom suvenire rukotvorine koje pokušavaju uvaliti turistima. Ja sam i dalje u manjini nebrazilskih turista.. Odmah sat vremena nakon dolaska u Alto Paraiso de Goias,  došetao sam do turističkog centra da se informiram o rutama koje mogu ovdje koristiti i tako sam odmah naletio na Olega, Rusa, koji se već par godina udomaćio ovdje i radi kao turistički vodič tj. pokušava to raditi. Odmah je promovirao svoje usluge da on to odradi, jer naravno takve zahtjevne ture se nikako ne mogu odraditi bez njega. Nakon nekog vremena shvatio sam da baljezga i pokušava zaraditi koju pinku, što je i u redu, samo malo su mi bile preskupe njegove usluge pa sam odlučio da odmah drugi dan sam odradim prvu turu. Ta prva tura bila je najmanje zahtjevna i najbliža.

Nakon buđenja i doručka, stavio sam mali priručni ruksak na leđa i krenuo do Cachoeira das Loquinhas. Ruta s nizom predivnih malih vodopada koji ispred sebe stvaraju male prirodne bazene u kojima se možete kupati. Voda je kristalno transparentna dok se na površini vode ocrtava zelena šuma. Izgleda stvarno kao u raju, kao što kaže i sami naziv mjesta u kojem sam smješten; Alto Paraiso. To je ono što sam tražio, to je bio razlog mog dolaska ovdje s drugog kraja Brazila. Okupao sam se kod tri vodopada.. Nisam se baš previše zadržavao kod svakog vodopada jer sam ih htio obići sve, plašivši se kiše, jer u tom slučaju, svi turisti moraju krenuti prema izlazu. Razlog tome je opasnost od velikih nanosa vode koji se pojavljuju iznenađujuće brzo i i u velikom obujmu.

Cachoeira das Loquinhas

Zapravo najviše čega sam se plašio su ulične đukele koje tumaraju po ulicama i nekako uvijek se okome na mene. Doduše slabo sam i susretao pješake po cestama koje vode do ulaza u atrakcije. Tako da bez štapa i kamena u ruci, nikada nisam kretao na put.

Treći dan otišao sam do jednog vodopada Cachoeira Dois Córregos koje se nalazi na nekih 5 km od mene. Do njega me vodila zemljana cesta i nije baš bilo ugodno hodati po njoj, pogotovo kada prođu auti s 80 km/h i zapraše sve iza sebe. Ali isplatilo se.. Divan vodopad ispod kojeg se može kupati i to besplatno što je najbitnije. Tako da mi je pasalo nešto laganini nakon što sam noć prije malo zafeštao u lokalnoj birtiji.. Uglavnom tamo nije bilo nikoga, tu i tamo netko se na brzinu probrčkao u rijeci. Jedni od posjetitelja bio je neki mladi par, jedan iz hipi zajednica. On je ličio na bijelog Amerikanca, a ona na Budistu iz Indije. Ono što me frapiralo bio je trenutak kada je skinula haljinu, a noge prirodne, runjave s dugim crnim dlačurinama od kojih su se komotno mogle raditi pletenice. Nakon kratkog kupanja sjeli su na visoki kamen i meditirali..

Cachoeira Dois Corregos

Povratak je bio predvečer.. Nešto najljepše je vidjeti are kako lete, obično u paru, a ponekad ih ima i više u jatu. To je tako magičan trenutak.. Sunce koje polako zalazi iza palminih grana i lomi se po krovovima kuća. A one, te divne šarene velike masivne ptice, s njihovim specifičnim bučnim glasanjem su kraljice ovog prostora. Ove su plavo žute, kao i boje Brazila. Kada zakrešte, zvuk se lomi i odzvanja cijelim ovim mističnim malim mjestom. Inače ove are ne govore ljudskim jezikom kao u filmovima, to jest ne mogu ponavljati neke riječi i fraze, ali zato taj jedinstveni ušiparajući specifičan zvuk je božanstven, krik slobode. Stvarno ih je divno vidjeti kako ovako slobodno lete u prirodi.

Are

Četvrti dan je  bila avantura svih avantura, jedna od avantura mog života. Odlučio sam poći na jednu zahtjevnu stazu koja vodi do mjesta Sertão Zen , gdje se nalaze lijepi vodopadi. Iako je vodič Oleg ponudio svoj usluge, poprilično skupe, a i on bi možda htio neku lakšu turu, jer ga malo noga muči, a nije ni on dugo bio na taj stazi pa me pokušao nagovoriti na neku drugu lakšu turu. No zbog skupoće njegovih usluga i velikih izgleda da se ne pojavi uopće na polasku, a ponajviše iskreno zbog izazova koji je tinjao u meni, ipak sam krenuo sam, nadajući se da će biti nekog na putu. Malo sam kasnije krenuo od planiranog vremena, jer sam čekao da se moja crijeva ustabile, a tada je već bilo 10:30. Znao sam da ću tamo imati malo vremena kada dođem do cilja, ali bilo je ili sad ili nikad. Guglajući po forumu, pronašao sam da postoje dva puta do Sertão Zen. Odlučio sam se za novu rutu. Aplikacija Maps.me mi je pokazivala točnije od Google Maps, i ta nova ruta je ujedno i dosta kraća. Prvih 3.5 km bila je cesta, pola asfalta, pola utabane zemlje, a onda se ukazala tabla koja pokazuje upravo moju planiranu rutu. Zbunilo me što mi je aplikacija pokazivala da moram krenuti još dalje cestom, a ukazani put bio je ograđen žičanim vratima s natpisom "zabranjen prolaz - privatan posjed". 1000 pitanja u meni, zašto je taj put zagrađen, možda se urušila staza zbog kiša, možda je pretvorena u privatni posjed kao zatvorena cesta ispred mene. Puno upitnika iznad glave. No s lijeve strane info tabla s natpisom put za Sertão Zen davala je nadu da sam na pravom putu. No taj put bio je zatvoren žičanom ogradom. Znatiželja i ustrajnost da danas dođem do cilja, pokopala su sva moja kolebanja te sam izvadio žicu iz stupa, prešao na stazu puta te vratio stup sa žicom nazad.  Vrlo brzo krenuo je strmi put sa sitnim i većim kamenjem. Ono što me dodatno ohrabrilo je da se put na mojoj aplikaciji složio sa stazom na kojoj sam se nalazio.  Popevši se na vrh brda pružio se divan pogled prema mjestu Alto Paraiso i okolinu prekrivenu zelenilom. Tu je i planinarski znak da sam na pravom putu.. Vrsta vegetacije oko mene zove se cerrado. To nije gusta tropska šuma, već su više visoravni s niskom vegetacijom bez hlada. Sve djeluje dosta suho, s puno kaktusa i nepreglednim poljima. Srećom nebo je bilo s laganom naoblakom, sasvim dovoljno da jačina sunca ne udara direktno u glavu, ali i da ne pada kiša. Nakon samo par minuta hoda, iako sam budno pratio put kojim koračam, u zadnji čas sam odskočio od zmije koja se sunčala na kamenu. Vrlo je slične boje kao i sami kamen i zemlja te sam doslovno u zadnjoj stotinki sekunde izmaknuo da ne stanem na nju. Pogledao sam je s dovoljne razdaljine te mi se nikako nije činila dobroćudna, no koja se zmija čini takvom?!..Kasnije sam tražio po internetu i sve mi liči na zmiju Corre-campo kako je ovdje zovu ili na latinskom Phylodryas nattereri, koja zaista i jeste otrovnica. Pomislio sam da me nekim slučajem ugrizla, ne znam tko i kada bi me ovdje pronašao. Vjerojatno bi već tad bio u poluraspadnutom stanju, a i to je upitno jer je neki orao cijelo vrijeme kružio iznad mene. Ne znam koje su mu bile namjere, ali znam da bi me mogao rastrgnuti na komade. Moje oči bile su dalje širom otvorene i koncentracija povećana za najmanje 3 stupnja..

Magična priroda oko mene, oku dostupna zbog niske vegetacije, tjerala me dalje prema cilju.

Staza je vodila lagano prema dolje, a tu su se pojavili novi problemi. Voda se slijevala i stvarala vodom natopljene male bazene, kao malu močvaru. Pokušavao sam gaziti okolo vode po terenu koji bio prekriven viskom travom, s time da nisam imao pojma u što gazim. I naravno moja planinarska oprema sastojala se od tenisica za trčanje koja je  propuštala i najmanju kap vode, stopalica i kratkih hlača. Pogodno za ugrize zmija, kukaca, krvavih ogrebotina od oštrih biljaka. Nakon što sam sve to prošao, počeo se polako čuti žubor rječice, što bi značilo da sam jako blizu cilja . Tako je i bilo.. Okupao sam se u toj j divnoj mrzloj prozirnoj vodi.. No sada su krenuli drugi problemi, a to su obadi, najpodmuklija bića na ovom svijetu.. No nekako bliže vodi ih nije bilo baš toliko.��Zbog kasnog dolaska na cilj, nije bilo previše vremena za uživanje jer me slijedio povratak nazad, isti onaj put kojeg sam prošao i nisam htio riskirati da me noć zatekne negdje na putu. Na tom putu u oba smjera nisam sreo niti jedno jedino ljudsko biće. Pomislio sam da mi se što dogodi, otegnuo bih papke u bespućima Brazila kao Che Guevara, doduše on u Boliviji. No sve je dobro završilo jer me zadnjih sat i pol vodila misao da ću u centru popiti hladno pivo 660 ml omotano camizinhom (štitnikom temperature) i servirano s malom čašicom za samonatakanje. Bar u koji inače dolazim nije radio, ali je zato radio bar do njega, a amigo je taman pustio Pink Floyde.. To je točno ono što sam trebao, jer je moje tijelo bilo već napola mrtvo. Malo ćaskanja s gazdom (amigom) o poslovnom životu i uvjetima rada u Brazilu te s ostalom ekipom na terasi . Kakav divan dan i luda nezaboravna avantura.

Sertao Zen

Sljedećih dana padalo je puno kiše, a kada pada, onda stvarno pada i ne možete raditi apsolutno ništa, niti ići u planinarske pohode niti na vodopade koji se prilikom kiše zatvaraju. Tako da sam tri dana životario i pokušao iskoristiti vrijeme najbolje što sam mogao.

U prvom sljedećem danu kada nije padala kiša, krenuo sam na putu do još jednog vodopada Cachoeira Dos Cristais. Veći dio puta vodio je po asfaltiranoj cesti, a manji dio po zemljanoj cesti. Put nije bio neka pretjerana egzotika, ali kako nemam auto, malo rekreacije sigurno nije bilo nezdravo. Tamo na ulazu u kompleks, ima restoran s puno klupica vani na otvorenom. Službeni dio te rute je samo 1 km koji vodi po kamenom putu uz malu divnu rječicu. No jedan događaj me jako iznenadio. Došavši do kraja rute, pojavio se najljepši i najveći vodopad. Tu je bio samo još jedan mladi par koji sam pristojno pozdravio kako je tu i običaj. Mladi momak je ušao u razgovor sa mnom na portugalskom te se nasmijao i rekao, kako  imam sada cijeli vodopad samo za mene jer su oni sada na odlasku. Nakon toga čovjek me upita jesam li ja pješačio do ovdje. Ja mu odgovorim da jesam. Mislim si, vjerojatno me vidio po putu. Kod drugog pitanja ostao sam skamenjen. Pitao me jesam li ja Hrvat. Pogledam na sebi majicu, no ovaj put nisam imao nikakvo hrvatsko obilježje, ni šahovnicu, ni grb ni ime na njoj. Pitao sam ga kako je znao da sam Hrvat. Rekao je da je bila intuicija i da je prošle godine bio u Splitu i na Hvaru. Ja i dalje nisam mogao doći k sebi kako je znao da sam Hrvat. Pomislio sam da možda stvarno imamo neke crte lice koje su prepoznatljive i specifične za Hrvate..

Cachoeira Dos Cristais

Cachoeira de Sao Bento

Prilikom kupnje suvenira primijetio sam puno magneta s glavama vanzemaljaca. Upitavši gospođu u dućanu o čemu se tu točno radi. Objašnjava mi kako je već puno ljudi vidjelo neka ogromna svjetla i neke čudne leteće objekte. Ja sam našalio da nakon 10 piva i ja svašta vidim no ona je ozbiljno nastavila dalje razgovor i rekla da je i ona isto vidjela takvo svjetlo te da je neki mali dječak nakon što je vidio takvo jako svjetlo, poslije toga nije pola godine više govorio od straha. Nakon tih priča malo sam se uozbiljio te sam kasnije malo istraživao o tome. Postoje čak i turističke ture koje vode na mjesta navodnih ukazanja navodnih vanzemaljaca. Navode se različite teorije u vezi tih bliskih susreta treće vrste. Navodno je ispod zemlje u ovoj regiji ploča od milijun tona kvarca, što je učinilo ovu regiju lako vidljivom iz svemira. Tu se također spominje da kroz Alto Paraiso prolazi 14. paralela gdje se nalazi Zen vrt za meditaciju, a ta ista paralela prolazi kroz Machu Picchu u Peruu. No kako god bilo, ovo mistično mjesto privuklo je razne zajednice povezane s vjerom i religijom koje konzumiraju kontroverzni čaj ayahuascha. To je nekakav šamanski napitak i navodno potiče stvaranje novih moždanih stanica. Kod konzumiranja izaziva neka psihodelična stanja u kojima su se neke stare civilizacije povezivale s drevnim mudrostima i znanjima predaka.  No kako god ja nisam vidio ni jednog vanzemaljca, a pio sam dosta pive. Možda ipak je trebalo malo više..

[ladiscribus]

Brasilia - U srcu bez srca

Grad bez srca, grad bez duše, ali je glavni grad velikog Brazila. Inauguriran je 1960. nakon 4 godine izgradnje. Dalje se u 60-tima dodatno razvijao i gradio prema dobro osmišljenom planu. Oscar Niemeyer bio je jedan od vodećih arhitekata koji je osmislio i dizajnirao glavne zgrade po želji tadašnjeg predsjednika po imenu Juscelino Kubitschek, osnivača grada i pokretača premještanja glavnog grada u unutrašnjost, u saveznu državu Goias, kako bi se odteretili Rio de Janeiro I Sao Paulo u gospodarskom i ekonomskom smislu.

Čini mi se da kamo god da krenem po ovom gradu, sve je na  minimalno 10-tak kilometara udaljenosti, iako se na mapi čini da je puno bliže. Upravo takav je i cijeli Brazil pa nije ni čudo da je sličan i glavni grad.

Pronašao sam hotel koje relativno blizu aerodroma. Zapravo sam uzeo isti niskobudžetni hotel u kojem sam već bio prije dvije godine. Predgrađe na jugozapadnom dijelu grada. Ovaj kvart je kao mali grad sam za sebe. Ima sve što treba imati jedan grad, od dućana, banaka, pošte ,policije, restorana, frizera i svega ostalog što ima svaki brazilski grad. Zapravo je cijeli grad Brasilia tako i napravljen, puno satelitskih kvartova koji su pripojeni u grad i dosta dobro umreženi javnim prijevozom koji ima bezbroj autobusnih linija i jednu metro liniju, to jest, zapravo su dvije linije, jer se negdje na pola puta iz jedne linije račvaju u dvije linije.

Zgrade svih ministarstava su potpuno iste, samo su natpisi navedenih različiti, ovisno o kojem je ministarstvo riječ.

Zgrade ministarstva

Prisjetio sam se mog prijašnjeg boravka u Brasiliji i posjetu katedrali. Catedral Metropolitana je zaista posebna.. Projektirao ju je proslavljeni brazilski arhitekt Oscar Niemeyer, a gradila se punih 13 godina od 1958. do 1970. Upisana je 1987. na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama, zajedno s cijelim gradom Brasilia kao jedinstven primjer grada stvorenog ex nihilo (iz ničega) 1956. Prije toga ovdje nije postojalo baš ništa, čime se želi naglasiti da je grad stvoren potpuno nov, a ne na temeljima nekog prijašnjeg grada, kao što je to slučaj kod većine gradova koji imaju svoju dužu povijest. Sjećam se ulaska u katedralu koji je bio posebniji od svih ostalih ulaska u neku crkvu. Može se jedino usporediti s crkvom La Sagrada Familia u Barceloni. Puno svjetla, plava boja vitraja, oblikom izgleda kao rascvjetana piramida.. Sjeo sam na klupu i odjednom su počeli nekakvi čudni osjećaji i uzimati moje tijelo. Osjećaji pokajanja i grijeha koje sam počinio.. U jednom trenutku nekoliko suza samo je krenulo kapati iz mojih očiju.. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj.. Možda je to bilo i pokajanje za sve grijehe koje su počinili Europljani nad domorodačkim stanovništvom i praktično skoro ugasili kulturu različitih domorodačkih plemena.. Kao da ovdje plače cijela brazilska duša..

Catedral Metropolitana Nossa Senhora Aparecida

U zgradu Nacionalog kongresa nisam uspio ući, iako je bila otvorena za javnost i mogla se posjetiti, a razlog je bio taj da sam imao kratke hlače, to jest nisam imao duge hlače.. Pa dobro, ima i neke logike, mada ne pada mi na pamet hodati po ljeti po Brazilu u dugim hlačama jer bi od mojih genitalija ostala iscijeđena krpa.

Congresso Nacional

U tom centru grada koji je i tako osmišljen da bude centar, mjesto svih značajnih gradskih zgrada, ovdje se je vrlo neobično kretati. Između tih zgrada napravljena je dugačka livada koja je na mjestima isprekidana poprečnim cestama, i  po kojoj zapravo nikad nitko ne hoda, jer je po danu  prevruće i nema nikakvog hlada, pogotovo kada sunce žarko prži, a po noći je totalno neatraktivno , a nije ni preporučljivo. Tako da zapravo ne znam čemu točno služi, osim što se lijepo vidi iz zraka, tako bar kažu.. Šetački put uz zgrade ministarstva puno je prihvatljiviji, jer postoji ipak određena količina hlada.

Palacio Itamaraty

Palacio da Justica - Ministarstvo pravosuđa i javne sigurnosti

Ostavio sam samo jedan dan za grad Brasilia, pošto sam već bio ovdje prije dvije godine i nisam baš nešto oduševljen ovim gradom. Zapravo ne da nisam oduševljen nego je to grad u kojem definitivno ne bih volio živjeti, niti ga razumijem. Znam da je napravljen osmišljeno planski modernističko, no ono što me smeta je da nekako ne postoji pravo urbano , kulturno i socijalno srce grada. Da se moram s nekime naći i da mu kažem ajmo popiti kavu u centru grada, ja stvarno ne znam koje bi to mjesto  moglo biti. Neko eventualno srce grada bio bi gradski autobusni kolodvor i pored njega šoping centar. Ni jedno od toga mi nije baš primamljivo i zapravo je puno bolje se naći u nekim perifernim kvartovima razbacanim po širini i dužini grada. To bi bilo otprilike kao da u Zagrebu pozovete nekoga na kavu i onda mu kažete, ajmo se naći u Gajnicama. Svatko takvo satelitsko naselje ima svoje malo urbano i socijalno srce, tržnicu, kafiće, restorane, dućane, supermarkete, usluge i sve ostalo što vam treba u svakodnevnom životu..

Autobusni terminal

Shopping Conjunto Nacional

Kako je bio ponedjeljak, ništa od turističkih atrakcija nije radilo, ni botanički vrt, ni muzeji, a ni katedrala nije bila otvorena . Barem sam iskoristio vrijeme pa otišao kod frizera da me malo uredi. Uz lagano frizersko  čavrljanje, došli smo do teme odakle sam. Kada sam mu rekao da sam iz  Hrvatske, on je izvalio kao iz topa: "Aha, ona Hrvatska koja je izbacila Brazil sa zadnjeg svjetskog nogometnog prvenstva". Ja mu odgovaram s laganim smiješkom i  ponosnim osmjehom: "Da, upravo ta Hrvatska".. Smijao se i on, a ja sam odjednom počeo malo detaljnije pratiti pokrete njegovih škara kako ne bih izgledao kao heretik kojeg je mučila inkvizicija.. No tip je ostao smiren te smo nastavili dalje pričati o životnoj svakodnevnici Brazila i Brasilije..

Navečer sam otišao u ulični restoran preko puta hotela i najeo se ražnjića s uobičajenim brazilskim prilogom: rižom, grahom, farofom i salatom.. Drugi dan čekao me let i povratak prema Atlantiku..

[ladiscribus]

Asuncion - Probodeno srce Južne Amerike

Došao sam autobusom na glavni autobusni kolodvor u grad Asuncion, glavni grad Paragvaja. Želio sam krenuti prema hotelu javnim prijevozom da ne trošim novce na taxi no doživio sam opet nešto, što sve češće doživljavam u zemljama Južne Amerike, a to je da je vožnja javnim prijevozom postala maksimalna komplikacija. Nekakve kartice za javni prijevoz na kojima moraš puniti saldo novcem da bi dobio kredit kojeg onda možeš trošiti na usluge javnog prijevoza, ovdje konkretno na autobuse, iako je Asuncion imao konjski tramvaj još davne 1871., a električan od 1913. koji nažalost danas više ne vozi. No to nije sve što se tiče kartica javnog prijevoza. Postoje više kompanija koje izdaju takve kartice. To sam sve saznao pričajući s tipom iz nekog kiosk-dućana. Na kraju mi je on pozvao Uber i još nadodao nešto sitno novaca iz svog džepa. Vrlo ljubazno od njega, na što sam ja svečano obećao da ću mu se odužiti. Taksist je bio mladić nenavršenih 30 godina, oštrouman i prijateljski raspoložen. Navukao sam ga na priču o životu u Asuncionu dok smo se vozili do mog hotela, točnije do trga Plaza Uruguaya koji se nalazi blizu hotela kojeg sam bukirao. Taksist se doimao poprilično ogorčeno na vladu i životni standard ovdje. Pomislio sam, opet jedan mladi čovjek koji želi izaći iz svoje zemlje u neku novu ljepšu budućnost, već pomalo klasično za ovaj kontinent. Dok je ljutito obrazlagao svoje mišljenje o politici, primijetio sam jedan detalj dok je izgovarao glas r . To sam već primijetio kod gazdarice hotela u Encarnacionu, ali tada sam pomislio da ima neku vrstu govorne mane, no sada bi bilo vrlo čudno da i mladi taksista također ima potpuno istu govornu manu. Zvuči kao da Amerikanac govori španjolski pa ne može izreći oštro glas r. Pomalo komično mi je to zvučalo, no ubrzo sam skužio da svatko izgovara glas r na identičan način pa sam se brzo naviknuo na to.

Hotel je u starom dijelu grada koji je i administrativni centar grada. Na prvu loptu mi je izgledao prilično zapušten i oronuo. Većina starih zgrada su u lošem stanju, fasade neugledne, izblijedelih boja. Ne znam je li bio razlog što je već sunce polako zalazilo pa mi je sve izgledalo bezbojno ili je kroz zadnjih desetak godina bogatiji dio stanovništva preselilo u druge novije kvartove s boljom i modernijom infrastrukturom pa se grad zapustio iz tog razloga.

Drugi dan prošetao starim dijelom grada koji je ujedno i centar grada no i dalje sam imao taj isti osjećaj koji me je pratio od kada sam došao u Asuncion. Stari grad napušten i zapušten, u njemu zgrade u lošem stanju. Samo bitne profane i sakralne zgrade su obnovljene. Kao što je zgrada Panteón Nacional de los Héroes y Oratorio a Nuestra Señora Santa María de la Asunción. To je jedna od najznačajnijih povijesno - umjetničke vrijednosti, posebice je zgrada velike domoljubne vrijednosti s velikim natpisom na latinskom: "fides er patria", što znači vjera i domovina. Unutra su zahvale velikim vladarima, kraljevima, prinčevima, mornarici, avijaciji itd., i uistinu ova zgrada je mjesto posebne važnosti za Paragvajce. Cijeli ovaj dio grada kao da je izgubio svoju urbanu socijalnu dušu. Kao da ljudi dolaze ovdje samo radi posla, kratko se zadrže i idu dalje. Kao da turista ovdje i nema. Nema gužve oko glavnih znamenitosti grada, kao što je to u nekim drugim zemljama Južne Amerike. Prošetao sam do katedrale Nuestra Señora de la Asunción , preko puta pojeo kažu jednu od najboljih empanada u gradu. Nastavio sam do Plaza de Armas gdje se nalaze državne bitne zgrade Congreso Nacional i Parlamento Nacional te produžio do Palacio de Lopez.

Dok sam se vraćao prema hotelu, dvojica Paragvajaca srednje dobi , doviknuli su mi "Croacia!".. Prepoznali su majicu koju sam imao na sebi, a ja sam naravno zastao i prijateljski izmijenio nekoliko rečenica o mojoj Hrvatskoj i hrvatskim sportašima, posebice nogometašima i košarkašima. Jedan od njih me ugodno iznenadio znanjem o Hrvatskoj, hrvatskom sportu i općenito o sportu bivše Jugoslavije..

U hotelu u kojem sam odsjeo su bili Nijemci, stare prdonje koji podsjećaju na družinu polugangstera iz film Reservoir dogs, režisera Tarantina. Ne znam je li svrha njihovog putovanja bila poslovne ili turističke prirode, ili su možda spojili ugodno s korisnim no djelovali su organizirano i kao da znaju po što su ovdje došli. Nije ni čudo da ovdje možete vidjeti strance. Niske stope poreza privlače investitore iz cijeloga svijeta.

Poslijepodne uputio sam se u muzej željeznice koji se nalazi vrlo blizu mog hotela. U muzeju sam se našao skoro sam samcat. Tu je još bila prodavačica karata koji mi dodijelila vodiča. Kustos je bio stariji gospodin koji boji kosu u crno, profinjenog, smirenog govora i više mi je ličio na prekaljenog makroa u mirovini koji još uvijek nije skroz izašao iz biznisa. Morao sam pričekati da gospodin kustos završi s tipkanjem poruka, vjerojatno dogovaranju mutnih poslova, input output biznis. Paragvaj i jeste poznat po nezakonitom trgovanju elektroničkim aparatima, drogom i oružjem, tako da sve moguće, kao što je moguće da je moj kustos jedan od glavnih faca u ilegalnim radnjama.. Slanje bitnih informacija porukama je trajalo par minuta, dok se gospodin crne obojene kose napokon nije skroz posvetio meni i mojoj želji za znanjem o paragvajskom željeznici. Izmijenili smo puno službenih i neslužbenih informacija.. O ratu u Paragvaju, o ratu u Hrvatskoj, o Englezima koji su po njemu dali puno Paragvaju, ali po njegovom mišljenju indirektno doprinijeli ratu u Paragvaju. Inače, Paragvaj je prvi imao željeznicu u cijeloj Južnoj Americi i nju su izgradili Englezi 1961 ili 1962. kako bi brže i lakše prevozili robu. Paragvaj je bogat rudom željeza. Danas proizvode soju, junetinu steviju. Paragvaj je izgubio puno teritorija u ratu 1865. - 1870. protiv trojednog saveza Brazila, Urugvaja i Argentine no najveći je problem što je izgubio oko 2/3 muškog stanovništva. I dan danas narod u susjednim zemljama šapuće da su Paragvajke još uvijek u stalnoj potrazi za muškarcima, što za muške turiste kao ja i nije tako loše, mada se ja baš i nisam uvjerio u te pučke priče.

Kroz grad teče najveća rijeka Paragvaja koja se zove istim imenom Paraguay, a dolazi od Guarani jezika od 3 riječi para =more, y = voda i gua = špilja, a sve zajedno u kompletu bi značilo izvor mora. Uz rijeku su napravili jednu lijepu dugu šetnicu Costanera, koju sam posjetio tek treći dan mog boravka. Put od hotela vodio me preko jedne mini favele, kako susjedi Brazilci zovu takve vrste siromašnih gradskih četvrti, no da ne bi hodao 3 km dalje nego što je potrebno, odlučio sam riskirati, iako iskreno nisam ni znao ni očekivao da taj kvart tako opasno i zlokobno izgleda. Na ulazu u tu četvrt dočekao me lijepi niz murala Mompox.

Mural Mompox iz 2011.

Grad Asuncion osnovali su članovi druge španjolske ekspedicije Juande Salazar y Espinoza i Gonzalo de Mendoza 1537. baš na dan kada katolička crkva slavi spomen na Marijino uznesenje 15. kolovoza, napravili su utvrdu i nazvali je Casa Fuerte de Nuestra Señora de Santa María de la Asunción. I danas Paragvaj zovu srcem Južne Amerike, a baš Asuncion je postao ishodište daljnje kolonizacije sjevernog prostora oko La Plate. Bio je centar odakle su kretale ekspedicije u Čile i Boliviju i središte osnivanja ostalih gradova sjeverne Argentine. Kasnije Buenos Aires postaje glavni grad Potkraljevstva Rio de la Plata, i time Asuncion prestaje gubiti na važnosti i tu završava zlatno doba grada Asuncion.

Jedno mjesto koje me najviše oduševilo je jedna mala četvrt do centra grada po imenu Loma San Jerónimo koja se nalazi nadomak rijeke Paraguay. Male vijugave strme uličice, šareno obojane fasade malih kućica, ukrašene stepenice kojima se prolazi unutar naselja, uličice uske koje podsjećaju na šibenske kale, samo puno živopisnije. Klupica na kojoj se možete odmoriti i uživati kao ste u nekom drugom svijetu, mjesto koje kao da je odvojeno i ne spada u ovaj grad. Vjeruje se da je u vrijeme kolonizacije Španjolaca, ovdje bila osmatračnica koja je kontrolirala ulazak brodova u zaljev Asuncion.

Morao sam kupiti kartu za grad Resistencia na terminalu u Asuncion. Nakon obavljenog posla, otišao sam na ražnjiće na kiosku kod starije gospođe koja upravlja svojom malom firmom nasuprot terminala autobusa. Ljubazno mi ponudila plastičnu stolicu i stol da pojedem u miru ražnjiće s roštilja i dala mi pikantni umak da malo začinim. Dobro da sam prije provjerio stolicu koja je imala samo tri noge.. Vjerojatno bih razbio kičmu da sam sjeo odmah na nju bez prethodne vizuale kontrole.. Samo sam se srdačno nasmijao na tu nezgodu jer znam da nije bilo zle namjere s njene strane i tako sačuvao već odavno bolan stup kralježnice od još veće nesreće.. Uz dva ražnjića idu i dva mala kruščića. I to je sve što se dobije.. Uvijek sam težio jednostavnošću u gastronomiji i grozio sam se luksuznim restoranima jer tamo se nikada ne mogu potpuno opustiti. Uzeo sam kolu da bolje probavim mesne delicije, no nakon što sam ogulio štapiće s komadima mesa u roku keks, poželio sam popiti koje pivce, ali ne. Druga najkorumpiranija država u Južnoj Americi po imenu Paragvaj nije dala dopuštenje simpatičnoj staroj gospođi, vlasnici ovog gastronomskog objekta kioska, da prodaje pive. Nakon izmijenjenih nekoliko rečenica i sprdavanja političara guzičara koji su isti u svim zemljama koje poznam, vratio sam se u hotel javnim prijevozom - colectivo, to jest lokalnim busom.

Zadnji dan boravka u Asuncionu iskoristio sam da prošećem modernim kvartovima Recoleta i avenijom Avenida Mariscal Lopez, iako je bilo po danu jako vruće, jer ljeto u Paragvaju može biti pakleno te Paragvaj spada u najtoplije zemlje Južne Amerike. Veliki kontrast između dobrostojećih i slabostojećih vidi se u arhitekturi, kao što je isti takav kontrast u cijeloj zemlji.

[ladiscribus]

Encarnacion - Paragvajska Atlantida i snježni karneval - 2. dio

Sljedeći dan odlučio sam posjetiti jednu od najvećih turističkih atrakcija, a to je isusovačka misija La Santisima Trinidad de Parana koja se nalazi 30-tak km od Encarnaciona. To je najbolja sačuvana redukcija naroda Guarani, mala kolonija koja je osnovana 1706. a imao je 20-tak godina kasnije populaciju od 3000 stanovnika. Zamišljen je kao potpuno samostalni grad. Imala je glavni središnji trg gdje su se odvijale sve glavne ceremonije, veliku crkvu, školu, radionice i stanove za lokalno stanovništvo. Isusovci su protjerani iz španjolskih kolonija 1768. i od tada redukcija je bila napuštena i ponovno otkrivena 2 stoljeća kasnije, i to u priličnom dobro očuvanom stanju. Vrijedne stvari, zlato, kipovi svetaca pokradeni su iz crkava i samostana nakon njegovog napuštanja. Takve misije služile su za integriranje domorodačkih naroda s kršćanskom vjerom to jest pokrštavanjem. 1993. UNESCO je stavio ovu misiju na popis svjetske baštine.

Sljedeći dan iskoristio za šetnju periferijom pa sam prešao mostom na drugu stranu rijeke Parana te došao do jednog malog zanimljivog trga, zapravo do stepenica Escalinata San Pedro. Stepenice su oslikane temama koje se odnose na lokalno stanovništvo. Stubište je smješteno u kvartu San Pedro koje se širilo zbog dovršetka radova na projektu Entidad Binacional Yacretá, kao zamjena za mnoge pogođene obitelji koje su morale biti preseljene zbog povećanja razine vode rijeke Parana. Pravo umjetničko djelo koje je izveo umjetnik Rubén Sykora, kojem se mnogi dive. Možete vidjeti tradicionalne šarene ribe "paseras" iz rijeke Parana kao simbol tradicionalnog ribarstva na ovom području. Na vrhu stubišta je prikaz kako iz velikog sunca nastaje slika Kristove svjetlosti u čijem je središtu velika aureola. 2000 svijeća prikazuju suze svetoga Petra.

Grad Encarnacion ostavio je na mene lijep dojam , s ljubaznim i prijaznim ljudima, grad koji se progresivno razvija uz rijeku Parana.. Ako nekada opet dođem ovdje, volio da bude u vrijeme karnevala, uz želju da se gradske i regionalne vlasti ovaj put usaglase, da po mogućnosti tada ne pada kiša i da uživam u povorkama lijepih plesačica na sambodromu.

[ladiscribus]

Encarnacion - Paragvajska Atlantida i snježni karneval - 1. dio

Encarnacion, grad u Paragvaju na granici s Argentinom, preko puta grada Posadas. Dijeli ih rijeka Parana, a spaja ih most s dva granična prijelaza. Treba se poštambiljati pasoš, da ne bi bilo kasnije problema. Prvi puta u životu ulazim u Paragvaj, a dojam koji ostavlja na meni je poprilično dobar. Sve je puno čišće nego u Posadas. Ceste su uređenije, a definitivno ono što je uređenije je paragvajaska valuta Guarani. Na prvi pogled valuta je poprilično smiješna, s tolikim nulama, no treba samo preračunati da je 1 kuna = 1000 Guaranis, i ono što je bitno, stabilna je te se većina stvari može kupiti karticom. Možda me taj početni dojam vara, pošto Paragvaj slovi kao jedna od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike, odmah poslije Bolivije no zasigurno se veći gradovi u Paragvaju razvijaju uslijed investicija stranih firmi koji ulažu svoj novac ovdje, jer Paragvaj ima vrlo nisku poreznu stopu što naravno pogoduje stranim firmama i stranim ulaganjima.

Nakon prolaska granične procedure i ulaska službeno u Paragvaj, čekam ponovno autobus iste kompanije da me odveze do autobusnog kolodvora u Encarnacionu. Našao sam smještaj u hotelu koji je sasvim solidan i nalazi se blizu centra grada, a i blizu autobusnog kolodvora. Dočekuje me na recepciji mlada, ljubazna, zgodna i srdačna gazdarica, koja ljubazno odgovara na sva moja pitanja i udovoljava svim mojim skromnim zahtjevima. Smještam se u hotel i izlazim van da upoznam grad.

Grad je osnovao isusovac San Roque Gonzalez de Santa Cruz 1615. godine, koji je ujedno prvi paragvajski svetac, a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1988. godine, kada je bio ovdje u posjeti. Ime grada dobio je po događaju koji se u liturgijskom kalendaru Katoličke crkve slavi kao blagdan Navještenja Djevice Marije, a odnosi se na 9 mjeseci prije Kristovog rođenja 25. prosinca kao početak trudnoće i slavi se 25. ožujka, na dan kada je San Roque Gonzalez de Santa Cruz 1615. prvi puta podigao križ u regiji Itapui te osnovao ovdje misiju. Na današnjem glavnom trgu gdje su tada bile kolibe domorodačkog naroda Guarani, podignuta je prva kapelica i održana prva misa. 

Dekretom iz 1848. narod Guarani protjeran je iz vlastitog grada te je poslan u Tupá Ray, današnji grad Carmen del Parana. S tim groznim činom nestalo je domorodačko stanovništvo u Encarnacionu, dok su se kasnije dodatno sukobljavali s europskim bolestima, prvenstveno s kugom. 

Grad je doživio veliki gospodarski uspon dolaskom željeznice Carlos Antonio Lopez 1913. i dolaskom karnevala Encarnaceno. Veliki migracijski priljev Europljana, i to ponajviše Talijana, uvelike je povećao broj stanovnika.

1926. grad doživljava svoju najsmrtonosnijiu katastrofu kada je poplavila rijeka Paraná, s više od 300 poginulih. Taj fatalni događaj potaknuo je vlasti da naprave najradikalniju promjenu grada oko 2010. godine. Zbog izgradnje brane i hidroelektrane Yacretá, u kojem je podignuta razina vode u rijeci Paraná, stvorio se strah od moguće nove poplave. Napravljen je projekt čiji su se troškovi na kraju popeli do vrijednosti od 1 milijarde dolara, u kojem je srušena cijela donja zona grada, stanovnici tih gradskih četvrti preseljeni su u druge zone grada, a na njihovom mjestu napravljenu su široke obalne avenije, novi aerodrom, umjetne plaže, sambódromo, nove zgrade, novi sustavi za komunalije. 

Danas je Encarnacion jedno od najznačajnijih turističkih središta Paragvaja, čime dosta pridonosi karneval koji se odvija na sambodromu. To je bio jedan od mojih glavnih ciljeva za dolazak ovdje i naravno da baš tempiram moj boravak s karnevalom. Encarnacion je prijestolnica karnevala u Paragvaju. Karneval traje oko 5 tjedana, no povorke se održavaju samo subotom na njihovom sambodromu, koji ima kapacitet od 12 000 mjesta. Na toj atrakciji prisustvuje oko 300 000 posjetilaca iz cijelog Paragvaja, ali također i iz nekih susjednih zemalja. Iako je u komercijalnom smislu najpoznatiji onaj u Riju u Brazilu, no ni ovaj ne zaostaje raskošnim kostimima, lijepim ženama, plesom, glazbom i razdraganim gledateljima. Ulaznice su poprilično jeftinije nego u Riju i početna cijena je oko 5 $.. Za male novce odličan provod. No kako ja nemam sreće s takvim stvarima, i iako je taj vikend najavljena prva povorka, uprava grada i uprava regije nisu se mogli usaglasiti oko početka karnevala te točno taj vikend kada sam ja bio tamo, karneval još nije počeo, a po službenom programu je svakako trebao. No počeli su finalni treninzi plesnih grupa pa sam barem to mogao pogledati i to za nula guaranija. Grupe su vježbale svoj nastup od početka do kraja sambodroma. Reporteri, televizijske kamere, snimale su i intervjuirale pojedine članove grupa, uglavnom šeficu kraljicu grupe koja je obično najljepša i najbolja plesačica.. Ja sam se uživio u ulogu novinara te sa same glavne ulice slikao te predivne plesačice..

Skupilo se i naroda tako da tribine nisu bile prazne. Glasna muzika, neka vrsta modificirane brazilske sambe u paragvajskom stilu, odzvanjala je po pisti. Ta energija koja se već sada osjeća na treningu me oduševila. Kao da i ja želim biti dio te grupe, skočiti preko ograde, oteti se zaštitarima te zagrliti i izljubiti kraljicu skupine.. Sve je puno šarenih boja, svjetlosti, glamura, duboki basevi tresu tribine sambodroma.. Doživljaj za pamćenje.. A kako bi tek bilo da sam na finalnoj večeri kada žiri bira i daje nagrade najboljima. Ono što je specifično za ovaj karneval je to da se na kraju ceremonije vode bitke sprejevima za snijeg, naravno bez pobjednika, ali i gubitnika.. Jedino nije naodmet zaštititi oči od te kemikalije..

Samo središte grada fino je uređeno s dotjeranim trgovima i parkovima kao Plaza de Armas, Parque de Salud, zgradama koje su uglavnom sve s novim fasadama, ulicama koje su čiste, pristojnim dućanima.. Nakon šetnje u ovim vrućim ljetnim danima, sklanjajući se od sunca, uputio sam se malo do lokalne gradske plaže San José na rijeci Parana. No s obzirom da Paragvaj slovi kao najtoplija zemlja Južne Amerike, naročito u ljetnim mjesecima, a taj dan je bio stvar vruć, morao sam potražiti osvježenje u mrzlom pivu. Po putu nailazim na trgovinu s alkoholnim pićima koja je ujedno i mali birc s par stolova i stolica na terasi. Kupiš piće unutra na kasi po dućanskim cijenama, samo sjedneš na prazno mjesto na terasi i uživaš. Može li bolje od ovoga? Ubrzo sam se sprijateljio s ekipom sa susjednog stola od kojeg su neki odlazili, neki novi dolazili, no baza je ostala ista.. Šala i zafrkancija je uglavnom onakva kakvu i ja prakticiram s mojim prijateljima u Hrvatskoj pa smo se brzo našli na istoj valnoj duljini. Glavna tema je tko će platiti rundu, no bili su galantni i podijeli sa mnom sve što su imali pa sam i ja okrenuo par rundi pića. Kroz razgovor razmijenili smo brojeve telefona, Facebooke, no naučio sam i nešto od jezika Guarani. Paragvaj je jedina zemlja Južne Amerike, koja ima službeni jezik neki od domorodačkih, naravno uz španjolski jezik. Guarani jezik priča velika većina u Paragvaju i to je jezik koji je totalno drukčiji u svojoj strukturi od svih europskih jezika. Nema jednine ni množine, a nema ni psovki koje ne postoje u kulturi naroda Guarani. Neke riječi napisao sam na komadić papira: Ti si lijepa = neporã, kako si? = mba'éichapa reime?, želim ići = i ahase, hvala = aguyje..

Nakon ispijenih dosta rundi piva, slijedio je rastanak s mojim novim prijateljima u nadi ćemo se opet ponovno sresti te odlazim pogledati plažu San José koja i bila moj cilj.. Kratko sam se osvježio uz rub rijeke, namočio se od pete do glave no treba bježati što dalje od ovog jakog žarkog sunca, jer bez adekvatne opreme, suncobrana i ostalih rekvizita, nije moguće dugo izdržati..

[ladiscribus]

Posadas - grad argentinskih heroja i čovjeka u gumenim rukavicama

S centralnog terminala stižem lokalnim autobusom za samo 70 pezosa do spasonosnog apartmana. Dočekuje me mlad, nizak momak, s repićem na glavi. Vrlo stidljivog glasa i usporenih pokreta pokazuje mi to čudo od apartmana. Smještaj je doslovno pravo čudo, to jest pravi čušpajz od apartmana. Nema klime niti frižidera, ali zato ima ogroman brazilski ventilator. Sva sreća da nisam par centimetara viši, vjerojatno bi mi glavu odrubio sa svojim niskim ogromnim propelerima. Vidjevši da mi nije baš drago što ovdje nema frižidera, Shorty mi ukazuje da možda možemo naći neki drugi smještaj na bookingu, ako nisam zadovoljan ovim ponuđenim. Međutim, kako sam bio umoran od puta i bez želje i volje da tražim nešto dalje, prihvaćam ovaj čušpajz, to jest apartman. A cijena je stvarno prihvatljiva, jer ako se preračuna koliko sam platio u argentinskim pezosima, ispada da sam ga platio oko 7 američkih dolara po noćenju, s time da sam dolare promijenjenio na crno i naravno dobio vrlo povoljan tečaj.

Shorty mi je čak pomogao oko kupnje argentinske SIM kartice i punjena salda. A napravili smo i mali deal, tako sam ja kao otkazao rezervaciju, a on kao nije zaračunao naknadu za otkaz, pa sam dobio dodatnih 10% popusta.

Grad se nalazi na rijeci Parana i osim što dijeli povijest sa susjednim gradom Encarnacion u današnjem Paragvaju, ta dva susjedna grada dijeli i veliki most Puente Internacional Posadas - Encarnacion. Ocem grada smatra se isusovački svećenik Roque González de Santa Cruz. Na ovim prostorima bile su isusovačke misije koje su služile za pokrštavanje domorodačkog naroda Guarani. Isusovci su protjerani 1776. i nakon toga ovdje je bila Vlada provincije Misiones kojoj pripada i danas u današnjoj Argentini. Do rata 1869. između Paragvaja i trojnog saveza Brazila, Argentine i Urugvaja, bila je to paragvajska luka znana kao Trinchera de los Paraguayos. Nakon što je Paragvaj izgubio taj rat i jedan veliki dio teritorija, i grad Posadas došao je pod argentinsku upravu i tako dobio današnje ime po argentinskom narodnom heroju Gervasio Antonio Posadas.

Grad ima lijepu uređenu šetnicu Costanera uz rijeku Parana. Ima i par uređenih plaža, a jedna od najbližih centru je plaža El Breze. Zanimljive su te plaže i iako nisu morske, zapravo se ne razlikuju puno od atlantskih brazilskih plaža. Ove su također pješčane, s puno jakog i obilatog sunca, s mogućnošću prakticiranja sportova na pijesku te izležavanja i ispijanja hladnih alkoholnih i bezalkoholnih pića.

Spomenik koji zasigurno upada u oči je 17 metara visoka i 6 tona teška inox konstrukcija, ogromna statua posvećena Andresitu Guacurariju. Poznat i kao Comandante Andresito. Bio je veliki vojnik i vođa , tzv. caudillo, provincije Misiones. Bio je jedan od prvih takvih vojskovođa u Ujedinjenim Provincijama Rio de la Plata. Bio je autohtonog podrijetla naroda Guarani, no tada nije baš bilo poželjno da autohtoni domorodac bude na nekoj čelnoj poziciji u vojsci i politici. Bio je jedan od najvjernijih suradnika generala regije Banda Oriental (današnji Urugvaj), koji ga je sponzorirao i usvojio kao sina, dopuštajući mu da se potpiše kao Andres Artigas, kako bi se sakrilo njegovo domorodačko podrijetlo. Proglašen je nacionalnim i općim herojem nakon njegove smrti, a datum 30. studeni uzima se kao "Nacionalni dan druženja" na spomen njegova rođenja , s ciljem promicanja i trajnog priznanja argentinskih običaja.

No ono po čemu ću definitivno pamtiti ovaj grad je komičan događaj koji mi se dogodio prilikom mog odlaska. Kada sam zadnji dan odlazio iz apartmana, doživio sam nešto, što nisam nikada u životu. Shorty to jest mali Čehoslovak (kaže da je to njegovo porijeklo, jer Mali ne zna točno je li Čeh ili Slovak), to jest autorizirana osoba za brigu oko apartmana, morao je pregledati apartman da ne daj Bože ima nekih oštećenja, što ajde i nije baš tako čudno. No ostao sam frapiran kada je počeo navlačiti gumene rukavice prije pregleda. Pomislio sam da će mi pregledati prostatu, a ne ovaj čužpajz, to jest apartman. Pregledavao je svaki centimetar stambenog prostora, od kupaonice, WC školjke, kefe za struganje dreka po školjci, male kutijice u kojima ima po par vrećica čaja i kave, kutiju od šećera, kompletno cijeli beštek, to jest jednu jedinu malu žlicu, madrac te ispod i iznad njega, plahte, rabljene ručnike, drveni stol, stolicu, ma nema što nije pregledao tim svojim gumenim rukavicama.. Stari Ukrajinac iz susjednog apartmana, s bogatim njemačkim i australskim radnim iskustvom, s kojim sam proteklih dana vodio duge i iscrpne razgovore oko svjetske politike, globalista, svjetske zavjere koja se već odavno sprema od doba Hiltera pa čak zapravo i prije Lenjina, ostao je u šoku kao i ja. Oboje nismo znali jel da se smijemo ili plačemo (također od smijeha). Nakon 20 minuta superdetaljnog pregleda, Shorty je klimnuo glavom, sve je ok.. Ja sam odahnuo (od smijeha)..

Čudnovata ekipa u sastavu Čehoslovaka Shortyja, misterioznog antiglobaliste u penziji Ukrajinca i mlade lagano popunjene susjede, uvijek bez grudnjaka i u vječitoj gužvi, srdačno me izgrlila i ispratila na lokalni autobus prema paragvajskom gradu Encarnacion, preko mosta, na drugu stranu rijeke, u nove avanture..

[ladiscribus]

Puerto Iguazu - Argentinska strana raja

Odjavljujem se u hotelu u Foz do Iguacu i krećem prema argentinskoj strani. Postoji prijevoz lokalnim autobusom u kojem možete platiti svim trim valutama, brazilskim realima, argentinskim pezosima i paragvajskim guaranima. Sretnik sam što govorim španjolski, a već podosta i portugalski tako da se mogu poprilično dobro sporazumijevati pa sam se unaprijed dobro informirao kako bi saznao sve cake i cakice oko problematike prelaska preko granice. Kada se iskrcate kod granice, ne smijete ostaviti ništa od stvari u autobusu, nego morate ponijeti sve sa sobom. Obavezno morate dobiti štambilj u putovnicu od obje strane, kako kasnije ne bi imali problem kada se vraćate, to jest kada ponovno prelazite granicu. Prilikom kupovine karte za bus još na početku morate dobiti jednu potvrdu da ste platili kartu, jer kada vas ostave na granici, taj bus ne čeka da obavite sve formalnosti nego samo nastavlja dalje, to jest kupi putnike koji su to sve već prije obavili. Nakon što sam prošao cijelu proceduru na granici, dobio sve štambilje, potvrde i zeleno svjetlo, čekam s ostalom ekipom sljedeći bus iste kompanije. Postoje dvije kompanije kojima možete putovati preko granice, tako da morate dobro paziti da uđete u pravi bus. Dosta dugo sam čekao nadolazeći bus s ostalom ekipom i tu već sklopio nekoliko poznanstava. Bus je napokon stigao i drndam se u njemu sve do autobusnog kolodvora pa lagano pješice sve do smještaja koji nije baš previše blizu. Vidim određene razlike između brazilskog Foz do Iguacu i argentinskog Puerto Iguazu. Kao da je brazilska strana nešto razvijenija, ceste su ljepše, asfalt je bolji.. Perfierne argentinske ceste su napravljene od špičastog kamena, tako da mislim da trebate imati vrlo debele gume da ih ne bi probušili na tim špic-kamen-cestama..

Nakon polusatnog lutanja i traženja smještaja koji se skrivao na razbrčkanim brojevima perifernog naselja grada Puerto Iguazu, napokon pronalazim bukirani smještaj. Brzinsko tuširanje te se bacam u maleni bazen. Pivo u limenci u argentinskoj verziji piva Brahma, mali JBL zvučnik, lagana muzika i mozak na pašu..

Prilikom prve kupnje u dućanu uvidio sam postojeće probleme oko labilne argentinske valute, argentinskog pezosa. Na nekim mjestima bankovna kartica ne prolazi, na drugom mjestu pak prolazi, ali s dodatkom od 10-15% na postojeću cijenu zbog ogromne inflacije u zemlji. Postoji ogromna razlika između oficijalnog tečaja i tečaja na crno, tzv. Dollar blue tečaj, nazvan po navčanici od 100 američkih dolara koji je plavkaste boje. Znači najbolje je imati gotovinu u američkim dolarima ili eventualno u Eurima i promijeniti na crno, što nije neki veliki problem, ali ipak morate biti oprezni da vas ne prevare, jer i brojanje argentinskih pezosa je dosta zahtjevno i može biti problem pošto ima puno novčanica čije su vrijednosti iste, ali ne i njihov izgled, a ono što im je zajedničko je da skoro ništa ne vrijede. Nešto slično kao i u bivšoj Jugoslaviji u drugom dijelu 80-tih kada je jugoslavenski dinar mijenjao tečajnu vrijednost i po dva puta na dan. Na svakom bankomatu vidjet ćete duge redove, jer Argentinci imaju mali dnevni limit na vađenje gotovine..

Kupio sam kartu za nacionalni park Iguazu Cataratas online i tako me nešto jeftinije izašlo. Unutar parka je sve dosta dobro organizirano i putokazi su jasno obilježeni. Za razliku od brazilske strane, ukupna dužina pješačkih staza je dulja, ali ni u jednom trenutku ne možete doći skroz blizu vodopada kao što je to slučaj na brazilskoj strani. Riječ Iguazu dolazi od jezika naroda Guarani i znači "velika voda". Nacionalnim parkom proglašen je 1934., a na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine stavljen je 1984. zbog jednog od najljepših i najvećih slapova na svijetu. Brojni slapovi koji su oko 80-tak metara visine i polukrugu od oko 2700m stvarno su vrlo dojmljivi i upečatljivi.. Postoje gornja i donja jezera do kojih se može doći i do njih vode pješačke obilježene staze i vlakić.. Na donjim jezerima nalazi se vidikovac, to jest to je bivši vodotoranj napravljen 1920. za opskrbu vodom hotela Cataratas..U dosta segmenata nacionalni park Puerto Iguazu dosta podsjeća na naša Plitvička jezera.. Žubor vode i kaskada, gomila turista koji se guraju po uskim stazama, čekanje i dugi redovi kod najboljih mjesta za fotografiranje.. Šareni leptiri lete oko glave, a poneki se usudi i sletjeti na šaku. Nosati rakuni ili kako ih ovdje nazivaju “quoti”, bezbrižno kruže oko terase restorana kako bi užicali nešto hrane. Iako je strogo zabranjeno dirati te životinje, uvijek se nađe neki glupan koji zanemaruju ta upozorenja. No sve u svemu ovdje je jedan čudesan spoj divlje prirode, flore i faune, snage moćne rijeke i znatiželjnih turista kao što sam to i ja sam.. Turizam na najjače u svakom slučaju..

[ladiscribus]

Foz do Iguacu - Brazilska strana raja

Dolazim na aerodrom Foz do Iguacu u poslijepodnevnim satima. Ipak uzimam Uber jer ne mogu naći nikakvu informaciju o javnom prijevozu koji bi me svakako koštao jeftinije. Počaskao sam po putu s taxistom, malo toga razumio, a više klimao glavom, no barem sam teme ipak uspio pohvatati. Još uvijek aktualna tema je poraz Brazila od moje Hrvatske u četvrtfinalu svjetskog nogometnog prvenstva, život i cijene u Foz do Iguacu, zarada i primanja taxista i tako malo po malo stigli smo do hotela koji nije baš u centru, no nije ni tako daleko, možda 2.5 km. Poprilično gladan, odem na jedan hamburger u prvu ulicu iza ćoška koji nije ni loš uz zalijevanje pivom Brahma. Dok sam tako gutao hamburger gladan kao pas, skužio sam da ispod stola leži jedan pravi pas, ali očigledno ne tako gladan kao ja. Ovaj umorni brazilski đukac spavao je pravedničkim snom ispod stola, nije ga čak ni probudio hamburger s friško pečenim mesom i prepečenim špekom.

Nakon prikupljenih informacija o Nacionalnom parku Iguacu, sutradan prijepodne krećem prema njemu. Nacionalnim parkom proglašen je još davne 1939., a na listi UNESCO-ve svjetske baštine našao se 1986. Park se zapravo proteže kroz dvije države Brazil i Argentinu. Argentinska strana u planu je tek za 4 dana. Za svaku stranu morate kupiti posebnu kartu i ne postoji neki paket koji bi uključivao jedinstvenu ulaznicu za obje strane. Jedino što možete kupiti je paket aranžman u nekoj agenciji koji onda uključuje prijevoz do argentinske strane i nazad, ali to sve znatno poskupljuje stvari. U svakom slučaju jeftinije ćete proći ovako, svaku stranu posebno i definitivno ne u istom danu obje.

Rijeka Iguacu tvori predivne vodopade Cataratas kojima možete prići poprilično blizu s ove brazilske strane. Neki dosežu visinu i do 80 m. Mogu se vidjeti brojne kaskade i brzaci široki gotovo 3 km. Tu se nalaze ostaci atlantske šume i dom su bezbrojnih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih imamo puno endemskih biljnih vrsta i rijetke životinjske vrste kao što su jaguar, ocelot, puma, orao harpija, vidra itd.

Na samom kraju turističke staze može se doći skroz blizu vodopada no morate imati prozirnu zaštitnu vrećicu za mobitel jer ćete ga u protivnom skroz smočiti kao što ćete biti i vi kompletno mokri. No definitivno se isplati ostati mokar jer ionako ćete se brzo posušiti na preko 30 stupnjeva celzijusa i žarkom suncu. Taj doživljaj doći toliko blizu vodopada je jedinstven, sitne kapljice rose vam lice velikom brzinom, kosu, ruke, cijelo tijelo. Fontana osvježenja na ovim velikim vrućinama tako snažna da poželite da traje vječno. Potpuno mokar, dolazim da zadnje točke turističkog obilaska i vraćam se autobusom nacionalnog parka do izlaza.

Kratka pauza za nadoknadu tekućine i nastavljam dalje do Parque das Aves (Park ptica) koji se nalazi vrlo blizu. Tu po putu upoznajem curu Argentinku, simpatičnog lica i velike stražnjice koja isto kao i ja traži ulaz u park ptica te se želi priključiti meni kako bismo zajedno razgledali park. Tko sam ja da branim dobrim ljudima svoje cijenjeno društvo? A i ljepše je u dvoje. Parque das Aves je jedina institucija na svijetu koja je usmjerena na očuvanje ptica atlantske prašume koja se također polako sve više smanjuje. Te ptice su posebne, raznobojne i definitivno jedinstvene. U nekim dijelovima parka možete doći u ograđene kaveze i biti zajedno s njima, promatrati ih kako slobodno i bezbrižno lete unutar tog prostora. Park ptica nije tipičan zoološki vrt, nego je park u kojem stvarno možete doživjeti sinergiju s tim divnim letećim stvorenjima.

Sljedeći dan uputio sam se u turistički obilazak hidroelektrane Itaipu. Ona se nalazi na rijeci Paraná, jednim dijelom u Brazilu, a drugim dijelom u Paragvaju. Ova ogromna hidroelektrana je po proizvodnji električne energije najveća na svijetu. Gradila se punih 13 godina, od 1971. do 1984., a za njezinu izgradnju potrošena je količina betona koja bi bila dovoljna za izgradnju čak 210 stadiona Maracanã u Riju de Janeirou i čelika dovoljno za 380 Eiffelovih tornjeva u Parizu. Trošak izgradnje bio je nevjerojatnih 19.6 milijardi dolara i spada po nekim statistikama kao 5. najskuplja građevina na svijetu. Riječ Itaipu potječe od naroda Guarani koji je živio ovdje prije kolonizatora i znači raspjevana stijena. Ima smisao u tome da su vodopadi Guaira koji su prilikom izgradnje hidroelektrane potopljeni s umjetnim jezerom, nekada proizvodili snažnu buku. S uništenjem tih vodopada brazilska vlada likvidirala je Nacionalni park Guaira koji je prije postojao ovdje. Također je premješteno oko 10 000 obitelji koje su živjele na ovom području. Svako zlo za neko dobro. A koliko je to novonastalo dobro napravilo zla, vrijeme će pokazati. U stvari, već ga je dobrim dijelom i pokazalo, prvenstveno u uništenju i izumiranju biljnih i životinjskih vrsta. Ono po čemu ću definitivno pamtiti ovu turu je apokaliptično nevrijeme koje je kulminiralo na samom kraju ture, na zadnjoj točki za fotografiranje i kupnju suvenira. Počelo je puhati kao da je sudnji dan još dok smo bili u turističkom autobusu otvorenog tipa sa stranicama od prozirne cerade, a vodič je davao zadnje upute te se zahvaljivao putnicima. On kao da je bio u nekom drugom svijetu i dok je pričao u mikrofon, nije se obazirao na kaos koji je nastao zbog orkanskog vjetra i kiše. Kada smo napokon došli do te zadnje točke ni tu se nismo uspjeli potpuno sakriti od kiše. Stolci i suncobrani letjeli su po svuda, žene su vrištale kao da će se sve srušiti na nas, a pravog zaklona nije bilo. Bilo je to stvarno jedno vrlo neugodno iskustvo. Srećom, ipak se sve to dogodilo još dok smo bili na čvrstom tlu. Neću ni zamišljati kako bi bilo da se dogodilo 10 minuta ranije dok smo autobusom prolazili uskom cestom po visokoj brani dugoj oko 7 km.

Sutradan sam otišao pogledati još jednu znamenitost, a to je Marco das Tres Fronteiras ili Točka triju granica; Brazila, Argentine i Paragvaja. Zapravo tu se spajaju rijeke Iguazu i Paraná. Svaka država ima svoj grad na svojoj strani, Brazil ima Foz do Iguacu, Argentina ima Puerto Iguazu, a Paragvaj ima Ciudad Del Este, a i svaka od njih ima također svoju točku odakle se vide sve tri države i na svakoj je napravljen uređeni vidikovac. Ova turistička znamenitost vrlo je posjećena i plaća se ulaznica za posjet. Ja sam vidio samo ovu brazilsku stranu. U sumrak je posebno lijepo kada se boje neba prelijevaju preko obje rijeke, a tada počinje zabavno-plesna predstava u kojoj se obilježavaju kultura, običaji i ples svih triju država. Plesna skupina odradila je show za 10, no morali su napraviti jednosatnu pauzu zbog obilnog pljuska koji se spustio usred predstave, no vrijedilo je čekati nastavak i uživati u performansima plesova samba, tango ,forro, frevo i ostalih.

Za kraj, u povratku kroz grad počastio sam se s 2 x 1 l piva Brahma u jednom od mojih omiljenih tipova birtija, pé sujo, ili zmazana noga. Tu je uvijek zanimljivo i poučno, a prije svega jeftino.

[ladiscribus]

Ilha do Mel, medeni začarani raj

Polazak iz grada Paranagua autobusom do mjesta Pontal do Sul, odakle je kraća brodska linija do otoka Ilha do Mel. Tu se kupuju ulaznice za brod i neka pristojba za otok. Srećom dolazim odmah neposredno prije polaska, tako da nisam dugo čekao. Brodovi kreću svakih pola sata. Može se iskrcati na dva mjesta; Encantadas koji je južni dio otoka, i Brasilia, nešto malo sjevernije. Odlučujem iskrcati se u Encantadas pa pješačiti istočnom stranom otoka, obići svjetionik pa onda zavrnuti do točke Brasilia pa odande se vratiti brodom natrag na kontinent. Pri dolasku na otok, odmah krećem u prvi dućan da se okrijepim kojim hladnim pivom, neke grickalice uz pivo i krećem u obilazak otoka bez puno gubljenja vremena.. U mjestu Encantadas sve je puno pousada, to su neke vrste poluhotela, obično s prizemljem i najviše jednim katom, sobama s kupaonicom, i jednim zajedničkim prostorom za dnevni boravak. One malo luksuznije imaju bazen i mali restoran ili barem snack bar.

Ima više verzija zbog čega je otok dobio svoje ime, koje u prijevodu znači otok meda. Činjenica je da se ovdje vadio divlji med prije 1950. u vrijeme kada je bilo poteškoća u opskrbi industrijskog šećera. Činjenica je također da je ovdje bila jedna obitelj njemačkog porijekla koja je imala mlin i proizvodila je brašno, a brašno se na njemačkom piše Mehl. Boja mora uz obalu, koja se može vidjeti iz svjetionika također je boje meda, najviše zbog pijeska koji se diže zbog valova. Oblik otoka, ima također neku poveznicu s medom, zapadni dio nalikuje medu koji izlazi iz otvora posude (južni dio). Ovdje je obitavao admiral Mehl prije II. svjetskog rata, koji se bavio pčelarstvom. U 19. stoljeću tu su se dovodili najjači crni robovi koji su imali svoj medeni mjesec od nekoliko dana, provodeći ih s više crnih žena, iz razloga da bi se održala reprodukcija tih najboljih primjeraka crnih snažnih muškaraca robova. Slatka voda na otoku sadrži živu. U dodiru sa slanom vodom to uzrokuje žutu boju, sličnu boji saća. Carijós Indijanci koji su živjeli u regiji jako su cijenili pčelinji med, pa je pčelarstvo već postojalo od davnih dana. Na otoku su živjeli umirovljeni pomorci koji su se posvetili pčelarstvu, proizvodeći toliku količinu da su čak i izvozili med sve do 60-ih godina prošlog stoljeća. Prva znamenitost na koju me dovela mapa je špilja Gruta Das Encantadas. 

Voda boje meda zbog prisutne žive

Gruta Das Encantadas

Nastavljam dalje po označenom utabanom putu dok mi se nije ukazala prva plaža, Praia de Fora.. Fantastično! Široka pješčana plaža, malo ljudi i par galeba. Ovo je otok na kojem nema motornih vozila, niti zaprežnih kola koja vuku životinje. Čistoća i ekologija su na jako visokom nivou s obzirom na generalno nisku stopu ekološke osviještenosti ljudi i vlade Brazila. Na cijelom otoku može dnevno boraviti maksimalno 5000 posjetitelja.

Praia do Cano

Šetam po plaži bos, atlantski valovi zapljuskuju mi noge, dok tragovi mojih stopala ostaju u pijesku. Proučavam atlantskog galeba, ima li kakve razlike od našeg jadranskog.. Vidim da je ovaj isto proždrljiv kao i naš jadranski. Jedino ne vidim galebe-muškarčine koji oblijetavaju zgodne turistkinje.. Ipak se moram požuriti dalje da ostvarim svoj plan i stignem obići sve zacrtano u njemu te da ujedno stignem na brod u 17:00 h iz Brasilije. 

Kako je padalo puno kiše, pješačke staze natopljene su vodom tako da sam cijeli put propješačio potpuno bos. Bilo me ponekad strah da ne nagazim na nešto oštro, bodljikavo ili možda na neku otrovnu ili poluotrovnu životinju; zmiju, insekta ili žabu.. A i ne bi bilo baš zgodno kasnije prati tenisice od tog silnog blata. Skoro nigdje nikoga, hodam preko polublatnih staza, masivnih kamena, uspona i padova.. Čista priroda, miris atlantske vegetacije, oceana, mali uski potoci koji se slijevaju u ocean, tu i tamo samo poneki prolaznik, i to obično baš kada ga se najmanje nadam, to jest kada odlučim olakšati se i pomokriti okoliš ;).. 

Praia do Miguel

Praia do Miguel

Na kraju plaže Praia do Miguel plan puta me vodi do sljedeće plaže Praia Grande, međutim nailazim na prepreku. Ogromni kameni blokovi koje je izbrazdio ocean stali su mi na putu.. Krenuo sam preko njih jer nisam vidio nijednu pješačku stazu kojom bi se mogao zaobići nastali problem pred kojim sam se našao. Na nekim dijelovima morao sam koristiti alpinističko umijeće, koje doduše nisam poznavao do tog momenta.. Trebalo se popeti na jedan veliki kameni blok, koji nije izgledao baš pitom za svladati ga.. Kod jednog zamaha nogom na visoki kamen dogodila mi se jedna mala nezgoda. Kupaće gaće koje sam imao na sebi, popustile su pod pritiskom velikog raskoraka i to baš na mjestu gdje se obavlja nužda broj 2. No srećom novonastala rupa nije bila prevelika, a i nije bilo ni znatiželjnih osoba oko mene koji bi se naslađivali mojom malom nezgodnom koja me pratila sve do odlaska s otoka u svoj hotel u gradu Paranagua.

Stijene

Praia Grande

Napokon sam stigao do svjetionika do kojeg vodi stotinjak stepenica te ako niste u dobroj kondiciji, zasigurno ćete se dobro zapuhati i oznojiti. Svjetionik Farol das conchas podignut je 1872. po nalogu Dom Pedra II., drugog braziskog cara, u svrhu usmjeravanja moreplovaca koji su plovili zaljevom Paranagua. Napravljen je od lijevanog željeza i smatra se jednim od najvećih inženjerskih dostignuća toga vremena.

Farol das Conchas

Praia de Fora

Praia do Farol

Otok me potpuno zadivio svojom ljupkošću, svojom skoro netaknutom prirodom, tišinom, plažama na kojima od nekih nisam sreo ama baš nijedno ljudsko biće, svojim relativno nekomercijalnim turizmom, svojom mistikom.. Poželio sam ostati ovdje, gledati valove koji zapljuskuju prazne pješčane plaže, uzeti vreću za spavanje, zapaliti vatru, po noći gledati zvijezde, jesti ono što ulovim u moru, pronaći sebe i smisao života, dok ne ožednim i poželim se hladnog piva.. 

Ima jedna legenda vezana za ovaj otok. Legenda o čarobnicama.. Nekada davno, u neka davna vremena, na ovom otoku živjela su prekrasna stvorenja, napola ribe s bujnim obojenim repovima u nijansama zelene i plave, a napola prekrasne žene duge plave, riđe i tamne kose i senzualnih silueta. Takva stvorenja nekada su živjela u moru, a nekada na kopnu. Voljela su gledati izlazak sunca, pjevati i plesati unutar i oko pećine. Obdarena jedinstvenom ljepotom i očaravajućim glasovima, bile su odgovorne za bezbrojne nesreće brodova, čamaca i ribarskih kanua koji su skrenuli iz kanala i završili nasukani ili su potonuli kod opasnih obala otoka Ilha do Mel. Dolaskom čovjeka na otok, ova prekrasna stvorenja osjećala su se nelagodno i odlučila se udaljiti, počevši kopati drugu špilju, nedostupniju od prve. No kako se to obično s vremenom dogodi, uz prvu se stvorila plaža, i tako omogućila pristup drugoj špilji te su se čarobnice opet osjećale nelagodno zbog prisutnosti ljudi koji su išli zadovoljiti svoju znatiželju. One su se odatle preselile prema otocima Ilhas de Currais i više ih nikada nitko nije od tada vidio, ostajući u sjećanju samo onih koji su ih uspjeli vidjeti.

Ne znam za te lijepe čarobnice hoće li se ikada vratiti na ovaj predivan otok, no mene je definitivno začarao i stvarno se nadam da ću se jedanput vratiti na ovaj raj na Zemlji.. A najbolje bi bilo da se vratimo zajedno, lijepe čarobnice i ja, u isto vrijeme..

[ladiscribus]

Paranagua, grad-luka s dušom

Prvi dojam kada sam sišao iz autobusa bio je zadovoljavajući. Ostavljam stvari u sobi hotela i krećem odmah žurno u razgled.. Duh kolonijalne prošlosti, užurbanost lučkoga grada i umjetnost preživljavanja u današnjem Brazilu, je ono što se može odmah osjetiti. Grad ima neku svoju posebnu dušu koju nosi u sebi. Duh prošlosti pomiješan sa duhom sadašnjosti. Smješten sam u samom centru grada, tako da samo malo prošetam svoje nogice, spustim se par ulica dalje, i već sam na samom centralnom gradskom trgu. Ovdje je nekada prije bilo glavno mjesto gdje se obavljala trgovina robom. Može se vidjeti stara zgrada riblje tržnice. Danas se ovdje nalazi samo pokoji dućančić rukotvorina.. Blizu nje je druga zgrada tržnice gdje se prodavala i kušala kava. Obje zgrade uspješno su restaurirane.

 Zgrada Mercado do Cafe sagrađena je sredinom 19. stoljeća, bila je kušaonica kave u kojoj su se između ostalog posluživale regionalne delicije, punjene banane, jela od morskih plodova.

Mercado do Artesanato, zgrada koja je izgrađena u 20. stoljeću, bila je to stara riblja tržnica koja je služila ribarima i zajednici. Trenutno predstavlja zanatski rad tipičan za obalu.

Kolonijalna gradska kuća Casa Cecy, izgrađena sredinom 19. stoljeća, bila je sjedište republikanskog kluba. Trenutno se u njemu nalazi Općinska kulturna zaklada "Nelson de Freitas Barbosa".

Paranaguá na jeziku Tupi-Guarani znači veliko okruglo more. Nekoliko tisuća godina prije dolaska Portugalaca bio je dom Sambaqui kulture. Ta kultura se iskazuje kroz arheološke dokaze koje su ostavile skupine ribara, lovaca i sakupljača koji su nastanjivali velika prostranstva brazilske obale. Riječ sambaqui dolazi iz Tupi jezika, riječ tamba znači školjkaš, a riječ ki znači gomilanje. To područje kasnije je naselio narod Carijó, koji je bio podskupina naroda Guarani. Dolaskom Portugalaca 1549. godine, počelo je vrijeme porobljavanja naroda Carijó da bi ih se koristilo kao besplatnu radnu snagu. Kasnije s vremenom narod Carijó se počeo miješati s bijelom i crnom rasom. Grad je osnovan 1648. Kraljevskom poveljom i to kao najstariji grad državne pokrajine Paraná. Prilog tome išlo je otkriće zlata na ovom području i fantastični uvjeti za razvoj luke. Luka Paranagua bila je glavna ulazna točka za naseljavanje južnog Brazila početkom kolonijalnog razdoblja.

Zgrada željezničke stanice sagrađena 1922. na mjestu stare zgrade iz 1885. Željeznička trasa Paranagua - Curitiba bila je jedna od remek djela svjetskog inženjeringa.

Nakon fantastičnog izleta na otok Ilha do Mel, drugi dan ujutro i oko podneva ostalo je vremena da još malo razgledam grad.. Nakon kraće šetnje, otišao sam do akvarija koji je dosta oskudan, ali eto nije bilo loše za ubiti malo vremena do polaska autobusa za Curitibu. Nakon izlaska iz akvarija, lovio sam najbolje kadrove na glavnome gradskom trgu za još koju dobru fotku. U tom momentu prilazi mi neki mladić. Pomislio sam još jedan u nizu s "ažudame" (pomogni mi), naravno podrazumijeva se dati mu neku lovu.. Ali ovaj put sam se prevario. Ponudio mi je vožnju brodom do luke u trajanju od jednog sata i dvadeset minuta. Malo sam se nećkao jer sam morao izračunati koliko mi je ostalo vremena do polaska busa, no nakon kratkog zbrajanja i oduzimanja, ubrzo sam prihvatio ponudu . Taman su turisti već bili u brodu i nestrpljivo su čekali da "nagovarač" upotpuni što više slobodnih mjesta u turističkoj barci, kako bi napokon mogli krenuti, to jest započeti s izletom. Naravno čovjek priča engleski kao da ga je učio Marlon Brando te je uglavnom mrmljao kao i sam Brando, no sva sreća već dosta razumijem portugalski pa sam ulovio ponešto informacija o ruti i znamenitostima s kojima smo se susreli. Druga najveća luka u cijeloj Južnoj Americi. Ogromne dizalice i enormni hangari, skladišta koja se vide u pozadini. Luka Paranagua izvozi najveću količinu poljoprivrednih proizvoda od svih brazilskih luka, i to najviše žitarice uzgojene u južnom Brazilu. Ovdje dolaze i odlaze automobili, građevinski materijal, papir, nafta, sol, šećer, soja i drugi proizvodi. Oko nas nalaze se otoci pa tako i onaj čarobni Ilha do Mel, koji se nazire kroz malu morsku maglu u daljini. Došli su nas posjetiti i delfini. Kažu da su svaki dan ovdje i šuljaju se oko turističkih brodova, vjerojatno da ušićare malo hrane, ili samo da se ukažu turistima za fotografiranje. Na kraju ove ipak lijepe, zanimljive, kratke i neočekivane ture, turistički vodič ponudio se da dogovorimo biznis, ako ikada ponovno dođem u Paranagua i dovedem neku grupu turista. Uz čvrsti stisak ruke i širokim osmijehom, ostavio mi je svoj kontakt. Samo da malički još poradi na engleskom te barem da uspješno apsolvira drugi nivo, jer ne znam koliko je turističkim djelatnicima ovdje jasno da većina turista, ako nisu iz Brazila, vjerojatno ne pričaju portugalski, osim samih Portugalaca. Ali sve u svemu bilo je jako lijepo i spontano te jedino je šteta da nisam malo više razumio, jer ima jako puno interesantnih stvari i zanimljivih detalja oko ove vrlo značajne luke. Zadovoljan odlazim žurno napraviti check out i popiti još koju kavu ili pivo te se uputiti na bus za Curitibu..

[ladiscribus]

Roller coaster u faveli - Rio 4. dio

Ove noći bit će jedan poseban događaj, a to je odlazak u favelu Vidigal, u jedan noćni klub Bar da laje, što bi se čitalo bar da laže.. Ali ja naravno ne lažem, i odlazak u favelu je stvaran i istinit. Prijateljica mog prijatelja, Brazilka, sredila nam je upad, to jest kupila nam je ulaznice online.. Na ulazu u favelu, prvo smo morali kupiti neke prehrambene namirnice u znak dobrodošlice, kao na primjer rižu. To je znak dobre geste, a i bolje da smo u srdačnoj atmosferi dobrodošlice, barem dok se nalazimo u faveli. Više puta smo bili upozoreni da ne slikamo ništa dok se penjemo kroz favelu do našeg bara. A kako se penjemo? S mototaxijem.. To je nešto nevjerojatno ludo što sam ikada doživio u mom životu.. Kada sam se prije pola godine u Madeiri spuštao drvenim saonicama po asfaltu, mogu reći da je to bio mačji kašalj uspoređujući s vožnjom mototaxijem po faveli.. Dopao me neki mladi tamnoputi vozač, iskreno nisam bio siguran ima li uopće 18 godina.. Kasnije sam se uvjerio da je mali najbrži vozač od svih.. Primio sam se čvrsto za hvataljke kod stražnjeg dijela sica. Penjanje gore do bara bilo je brzo, ludo i nezaboravno, ali kada sam se spuštao dole, to je bilo barem još dva puta luđe.. 

U baru je bila živa muzika, malo sambe i druge brazilske muzike. I naravno, i dalje me fascinira uletavanje frajera curama, i nakon tek par izrečenih stihova, ide nezaobilazno žvaljenje. Muški sa ženama, cure s curama, nije bitno tko s kime, samo da se slina miješa.. Volim ovu brazilsku opuštenost i toleranciju.. :)

Pri završetku našeg boravka u noćnom klubu, u kojem je najbolji dio bio pogled na plaže Leblon i Ipanema, Šećernu Glavu i još neke dijelove Rija. Isti vozač već me čekao i samo mahnuo da skočim na njegov motor. Valjda je vjerovao da mene može malo brže voziti, samo ne znam kako je došao do tih vjerovanja.. Mislim da sam skoro iščupao te hvataljke na sicu od muke, s time da sam bio poprilično pod gasom pa sam sigurno bio opušteniji nego da sam trijezan.. Taj mali gad vozio me kroz te uske, zavojite uličice, pune ljudi i lokalnih pasa, lošeg asfalta, punih rupa, kao da mu je pitanje života i smrti. Ja bez kacige, no naginjao sam se u zavojima kao da sam na Grand Prixu. Možda je upravo to moje vješto naginjanje u zavojima, dalo tom malom gadu poticaja da stisne gas. Ono što me posebno sablažnjavalo, je činjenica da je na momente na dužim ravnim dijelovima ulica, gasio motor, vjerojatno da uštedi na gorivu.. Srce mi je bilo u petama i u nekim trenucima tog divljačkog spuštanja, ozbiljno sam se zabrinuo za svoj život. Do svakog zavoja vozio je maksimalno brzo, a u samom zavoju minimalno i tempirano je usporavao, s ciljem da se ne bi previše gubilo na brzini. Tek je tu i tamo malo je sjeo na trubu, kako bi se svi, koji su se našli na našem putu, razbježali u stranu, no nije se baš previše ubio od trubljenja.. Ljudi, djeca, psi, kao da znaju točno vrijeme u sekundu kada se treba skloniti u stranu, dok ovi luđaci motoristi jure gore dole . U spuštanju sam došao 40 sekundi brže od mog prijatelja i prijateljice, koja je usput zaboravila obući donje rublje, a imala je haljinu.. :) Vožnja je završila. Ja od adrenalina nisam znao još pola sata gdje sam. Dajem mu 10 reaisa koliko košta vožnja u jednom smjeru. Mali se nasmije i kaže: "Ajde daj još nešto, baš je bilo dobro". Ja mu dam još 20 reaisa, zapravo nisam ni skužio koliko sam mu dao, jer uopće nisam znao što mi se dogodilo. Mali gad vozač me grli i zahvaljuje se kao sam mu najbolji prijatelj.. Mogu samo reći da je ovo bila apsolutna ludnica i sigurno nikada neću zaboraviti ovu avanturu dok sam živ. Jedino mi je žao da nemam nijednu sliku s ovim vozačem-luđakom, kao ni jednu jedinu sliku putovanja kroz favelu.

[ladiscribus]

Zmazana noga - Rio 3. dio

Četvrti dan u Riju.. Odlazak na plažu Barra da Tijuca koja se nalazi južno od poznatijih plaža Ipanema i Leblon. Pijesak je ovdje svjetliji, puno je manje dosadnjakovića, ali je i puno vjetrovitije te začuđujući, more je poprilično hladno. No to je idealno za vodene sportove na pogon vjetra pa ovdje možete vidjeti mnogo nadobudnih mulaca, kako u borbi s vjetrom padaju u hladan Atlantik. Naravno da od dilera za najam suncobrana i stolica, ne možete ni ovdje pobjeći, kao ni na jednoj plaži u Brazilu.

Surfajući po netu, gledajući raspored nogometnih utakmica toga dana, vidio sam da je danas  nogometna utakmica, natjecanja Copa Libertadores (južnoamerička Liga prvaka) između Fluminense (Rio de Janeiro) i Milionarios (Kolumbija). Utakmica se održavala na stadionu San Juanario u Riju (stadion od kluba Vasco de Gama), jer se baš tada na poznatom stadionu Maracana mijenjao travnjak. S nekoliko minuta zakašnjenja, moj prijatelj i ja stižemo na stadion, ali bezuspješno, jer nismo mogli više kupiti karte pa čak ni na gostujućoj tribini koja nam je očajnički ostala zadnja opcija. S tugom napuštamo područje stadiona i tražimo emocionalnu utjehu u lokalnoj birtijetini s vrlo niskom stopom higijenskih mjera. Ovdje se takvo mjesto u narodu zove Pé sujo, što u prijevodu znači "Zmazana noga". Označava nekog tko je jako siromašan, a u ovom slučaju označuje sve ovakve barove s vrlo niskom stopom higijene.. Naručujmo pivo litrenku, konobar nam ga donosi na stol, ubada ga u polutermosicu, da bi pivo ostalo što duže hladno, a onda slijedi šok.. Nakon što je otvorio pivo, čep samo baca na cestu bez imalo ekološke grižnje savjesti, a vidim da je na tom mjestu već podosta različitih čepova piva. Ali to nije sve. Ubrzo dolazi neki stariji lik iz te birtijetine zmazane noge, i izvlači hračak iz petnih žila u trajanju od 10 sekundi i nemilosrdno ga svom snagom ispljune 2 metra od nas, paralelno s našim stolom. I tako smo mi naručivali i naručivali litrenku piva, samo da vidimo igrokaz konobara i lokalnog gospodina pljuvača hračaka. Dok smo se čudili tom čudnom načinu rješavanja problema sa sinusima i otvorenom odlagalištu čepova od pivskih boca, polako smo se sprijateljili s ekipom za susjednim stolom s druge strane.. Dvije žene i jedan muškarac.. Uz čašicu pijanog razgovora saznajemo da svi troje rade zajedno i da su turistički djelatnici.. Muškarac u nogometnoj majici je vozač i turistički vodič, dva u jedan (dokazano, pokazao je čovjek iskaznicu turističkog vodiča). I tako malo pomalo, pali su i dogovori za biznis, a i fotke s hrvatskom zastavom. Rastali smo se prijateljski, a mi smo ostali čekati sat vremena prijevoz do Lape, kvart u kojem je najveća ludnica i najviše noćnih klubova sambe i druge muzike.

Nakon nekoliko ispijenih caipirinha, prošetali smo malo do poznatih stepenica Escadaria Selarón, djelo Čileanca po imenu Jorge Selarón, koji je renovirao oronule stepenice koje su se nalazile ispred njegovog kućnog praga, i to na način da ih je popločio keramičkim pločicama te ih oslikao u bojama brazilske zastave. Umjetnik je često bio bez novaca pa je prodavao svoje slike, kako bi uspješno završio svoj rad koji mu je postao opsesija te ga stalno proširivao na stepenice iznad i ispod njegove kuće. Pločice za rad tražio je po smetlištima i raznim gradilištima, a kasnije su mu ih dobri ljudi počeli donirati iz cijeloga svijeta. Od preko 2000 pločica, Selarón je osobno oslikao 300 koje prikazuju trudnu Afrikanku. Njegovo djelo prikazano je u mnogim svjetskim časopisima, putopisima i dokumentarcima te je za njegov rad dobio bezbroj svjetskih priznanja. Stepenice Escadaria Selarón stavljene na  listu "must see" mjesta koja morate vidjeti u Riju. Iako je bilo između 1 i 2 sata ujutro, policajci koji su bili tamo kako bi brinuli o redu i sigurnosti, bili su vrlo susretljivi. Osim toga očigledno se vole naslikavati s turistima, to jest u ovom slučaju s nama, a pogotovo kada smo izvadili hrvatsku zastavu. Čak je jedan od policajaca tražio da mu pošaljem fotografije na kojima se nalazio on i hrvatski barjak na njegov WhatsApp.. Nevjerojatno, ali istinito..

[ladiscribus]

U lađi se lako zaljuljaš - Lodz

Povratak u ovaj grad nakon točno 15 i pol godina. Puno toga se promijenilo od kada sam zadnji put bio ovdje. Łódź, evo da napišem ispravno na poljskom, baš onako kako se i piše, vjerovatno na najtežem jeziku na svijetu. U prijevodu brod ili lađa. Poznat je kao industrijski grad u kojem se najviše proizvodio tekstil.. I tada je ostavio dubok pečat u ovom gradu kada su se brojne familije obogatile na račun te velike proizvodnje. U to zlatno doba izgradile su se brojne zgrade, vile, ljetnikovci, palače, uglavnom u klasicizmu i secesiji. Prije 16-tak godina, te lijepe osebujne građevine u centru bile su u dosta lošem stanju, oronule fasade, vlažna i zapuštena unutarnja dvorišta.. Danas je to neka druge priča.. Fasade na starim zgradama u centru su 90% obnovljene i to uglavnom povlačenjem sredstava iz europskih fondova ili već neke druge kombinacije i ulaganja.. Van užeg centra grada, puno zgrada je jednostavno srušeno te su napravljene nove zgrade, bez puno filozofiranja.. Skoro da više i ne prepoznajem ovaj grad koji je na mene ostavio dubok emocionalan trag.. Trebao sam još jednom doći ovdje, vidjeti, osjetiti, pomirisati.. Kapitalizam i komercijala, kao brat i sestra drže se za ruku u ovom gradu.. EU donijela im je regule i pravila, red i organizaciju. Svi čekaju na semaforu dok se ne upali zeleno, i nitko ni za sekundu prije stupa na zebru.. Osim mene.. Navodno su kazne za takav prekršaj dosta visoke, što sam saznao poslije pa nakon tog saznanja, nisam ni ja više tjerao mak na konac. Policija uvijek negdje čuči i gleda.. Nema više lokanja po cestama i javnim površinama.. Alles verboten! Podsjeća me na neka prijašnja vremena kada su svijetom vladali neki strašni ljudi i ostavili neke stravične posljedice iza sebe.. Pa gdje je nestala poljska individualnost, improvizacija i snalažljivost?

No žene su i dalje lijepe, predivne i vitke, a muški zajebani i oprezno dozirani u razgovorima.. Ako negdje možete vidjeti mrtve pijane mlade beskućnike, koji bauljaju po danu i ispijaju ostatke piva po terasama , to je ovdje.. Očigledno je dugotrajnost radničkog života, ostavila duboke ožiljke u glavama muškaraca koji traže utjehu u votki i pivi.. A alkohol je ponekad prividan izlaz iz mukotrpnog radničkog načina življenja..I to baš pričam ja :) ..

Lako se ovdje zaljuljat, prije 16 godina ljubavno, a sada alkoholno. Vodka ja na tapeti i na dnevnom redu, a pivo da se otrijezniš od votke..

Jedna od najdužih komercijalnih ulica u Europi. Piotrkowska ulica.. Ako želiš turistički posjetiti Lodz, trebaš samo doći na ovu ulicu i sve što trebaš vidjeti je ovdje ili malo pored nje.. Prelijepe stambene zgrade, vile, palače s obnovljenim pročeljima zagolicale su moje oči. Najljepše je u sumrak kada se počne paliti ulična rasvjeta i narod izlazi u šetnju. Mladi, stari, djeca, biciklisti, romobilisti, policija, svi su vani. Imam osjećaj da je cijeli Lodz izašao napolje u šetnju da udahne svjež zrak. Barovi, pubovi, restorani s velikim izborom strane kuhinje, dućani, pasaži, crkve, fontane, i puno različitih zanimljivih statua nižu se uzduž cijelog komercijalnog dijela Piotrkowske ulice. 

Meni jedan od najinteresantnijih pasaža je Pasaż Róży. Napravljen je na fasadi zidova u dvorištu nekadašnjeg hotela Polski. Zidovi su prekriveni mozaikom ogledala i tako se svjetlo isprepleteno lomi i daje ovom dvorištu jedan neobičan, zanimljiv, duhovit i misteriozan štih. Na trenutak sam se osjećao kao Bruce Lee u filmu "U zmajevom gnijezdu", kada na kraju filma mlati ultimativnog zlikovca u sobi punog ogledala. Arhitektonska koža slična je mrežnici - tkivu koje oblaže unutrašnjost oka. Róża je kćer umjetnice Joanne Rajkowske koje izradila ovaj projekt. Oporavljala se od bolesti retinoblastoma, raka oka. Postepeno bilo je jasno da će uspjeti progledati, a ovaj pasaž zapravo predstavlja jedno putovanje od neviđenja do viđenja.

Pasaz Rozy

Za romantične šetnje najidealniji su brojni parkovi, naravno podrazumijeva se da imate nekog povesti u šetnju.. Obično se unutar njih nalaze mala jezera, oko njih splet uređenih staza i zasađeno cvijeće koje daje šarenilo i dodatnu draž..

Park Reymonta w Lodzi

Stawy Jana je jedno od mjesta koje sam vidio među prvima još prije 17 godina. Danas je jezero preuređeno u sportsko-rekreacijski centar s šetnicom oko jezera i drvenim klupicama za predah.

Park Adama Mickiewicza

Park Helenow

Park Zrodliska I

No za vidjeti neke druge stvari ipak je potrebno krenuti još malo dalje van centra.. Kao na primjer spomenik žrtvama lodzskog geta, uglavnom Židovima i Romima, koji su prisilno dovedeni ovdje za vrijeme nacističkog režima. Bio je to drugi najveći geto po svojoj veličini za vrijeme okupacije Njemačke, odmah iza varšavskog geta. Lodz Geto je poznat i pod nazivom Litzmannstadt geto, jer su ga tako Nijemci prozvali, kao i cijeli grad Lodz po njemačkom generalu Karlu Litzmannu. Lodzski Geto trajao je duže od ostalih geta, točnije 1940. -1944, najviše zbog svoje solidne produktivnosti. Geto je bio pretvoren u veliki industrijski centar u kojem su se proizvodile uniforme, odjeća, drveni i metalni predmeti, električna oprema, i to sve za potrebe njemačke vojske. Radni i životni uvjeti su bili jako teški, umiralo se od gladi i zaraznih bolesti, a od 1942. počele su i deportacije u koncentracijske logore smrti Chelmno (Kulmhof) i Auschwitz Birkenau. Preživljavanje u getu, ponajviše je ovisilo o radnoj sposobnosti.

1939. u Lodzu je živjelo oko 34% Židova (233 000 stanovnika). Oko 210 000 Židova prošlo je kroz lodzski geto, od toga je ostalo samo 877 kada su Sovjeti stigli, dok je oko 10 000 Židova preživjelo holokaust negdje drugdje.

Geto je imao svoju vlastitu valutu, marka lodzskog geta, koja se mogla koristiti isključivo samo u getu, a niti se mogla mijenjati za druge valute. Stanovnici geta bili su tako prisiljeni mijenjati svoj stari novac i bilo kakve dragocjenosti za marku geta. Korištenje drugog novca u getu bilo je kažnjivo smrću. To je bio vrlo efikasan način da se Židovima oduzme imovina i spriječi ih od bijega iz geta. Jedna marka geta dijelila se na 100 pfeninga. Dizajn najranije kovanice od 10 pfeninga podsjećao je na Reichspfennig Trećeg Reicha. Završni dizajn sadržavao je Menoru i Davidovu zvijezdu.

Danas je ovdje na rubnom dijelu nekadašnjeg geta postavljen spomenik od jedne kule s dimnjakom i tunela u kojem su postavljene memorijalne i edukativne table za razdoblje 1939.-1944. Opisuju događaje za vremenski period od početka fašističkog režima do zatvaranja geta, to jest likvidacija geta, vrijeme velike patnje i pogiblje židovskog naroda, Roma i Poljaka neistomišljenika nacističkog režima. Na kraju tunela je željeznička stanica Radegast (prije dolaska Nijemaca stanica zvala se Radogoszcz), koja službeno nije bila dio geta. Ovdje su dolazili potrebni materijali za proizvodnju robe u getu i odavde se transportirala roba proizvedena u getu u ostale dijelove Trećeg Reicha. Ovdje je također bila dolazna točka za oko 20 000 Židova iz ostalih dijelova Europe, još 20 000 Židova is likvidiranih geta iz regije te oko 5000 Roma iz Gradišća iz Austrije. Preko ove stanice iz lodzskog geta, deportirano je oko 150 000 Židova u logore smrti Kulmhof i Auschwitz-Birkenau. Brojke žrtava su ogromne i teško se pamte, no osjećaj kada prolazite kroz taj tunel koji vodi do ove željezničke stanice je zastrašujući i deprimirajući. Svijetlo na kraju tunela nije značilo život, nego u najčešćem slučaju jeziva i agonijska smrt.

Vrlo blizu ovog memorijalnog centra je židovsko groblje, koje je napravljeno 1892. Te godine napokon je dobivena dozvola za izgradnju novog groblja, a najviše iz razloga izbijanja kolere pa su negdje morali pokopati te nesretne ljude van centra grada. Vrlo utjecajan poduzetnik i vlasnik najveće tvornice tekstila u Lodzu, Izrael Poznański, darovao je zemlju za izgradnju groblja. Njegov mauzolej je najatraktivniji dio groblja, i možda je najveći židovski nadgrobni spomenik na svijetu i jedini koji sadrži mozaik. Nekada je ovo groblje bilo najveće židovsko groblje u Poljskoj pa jedno i od najvećih na svijetu. Ovdje se nalaze oko 180 000 grobova i 65 000 nadgrobnih spomenika i mauzoleja te se također nalaze masovne grobnice žrtava lodzskog geta i holokausta. Tijekom Drugog svjetskog rata groblje se zvalo Groblje u Marsynu. Procjenjuje se da je oko 45 000 žrtava pokopano tijekom 1940. - 1944. za vrijeme njemačke okupacije, to jest trajanja lodzskog geta.

Ulaz u Židovsko groblje

Mauzolej Izraela Poznanskog

Kada ste u Poljskoj, uvijek se nekako kroz vjetar osjeća ta strašna priča iz Drugog svjetskog rata koja je bila pogubna za Poljake i Židove. No osjeća se duh industrijalizacije i velikih tvornica tekstila iz razdoblja iz druge polovice 19. stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata. Mnoge te tvornice su renovirane i prenamjenjene u šoping centre, centre za kulturu i nauku, muzeje, gastronomske i komercijalne zone. Jedan takav ogroman industrijski kompleks, danas jednostavno po imenu Manufaktura, izgradio je Izrael Poznański 1871. To je onaj čiji se veliki mauzolej nalazi na židovskom groblju. On je bio jedan od tri kralja pamuka u Lodzu (ostala dva bili su Karol Scheibler i Ludwik Geyer, oba njemačkog porijekla). Manufaktura je veličine današnjih 27 nogometnih igrališta. Kompleks je sadržavao tkaonice i predionice te pomoćne pogone. Uz tekstilnu industriju razvila se industrija za konstrukciju i popravak strojeva, željezara, ljevaonica, željeznica i spremište za lokomotive, plinara, vatrogasni dom, tvorničke kancelarije, stanovi za radnike i rezidencija vlasnika. Danas je to najveći trgovački, uslužni i zabavni centar u Poljskoj u kojeg je za njegovu revitalizaciju ulupano oko 200 milijuna eura i nalazi se zapravo u centru Lodza.. Ima 306 trgovina, veliki hotel, sportski kompleks od skate parka, fitnessa do umjetne stijene za penjanje, kino, muzeje, oko 20 restorana. Nema čega nema.. :)

Još jedna revitalizirana atrakcija je EC1 Lodz, bivša elektrana čija je izgradnja počela 1906. i s preinakama i nadogradnjom bila je sve u funkciji do 2000. godine. Danas je EC1 prenamijenjen u centar za nauku i tehnologiju te s jednim od najmodernijih planetarija u Europi. Tu je i sjedište Komisije za Lodz film i Nacionalni centar za filmsku kulturu, koji će tek biti otvoren sljedeće 2023. godine. Filmska kultura ima dugu tradiciju u Lodzu. Osim Oscarom nagrađivanih filmova "Ida" i "Hladan rat" režisera Pawela Pawlikowskog i "Powidoki" režisera Andrzeja Wajde, u filmskoj akademiji u Łodzu, svoje prve filmske korake ostvario je poznati kontroverzni redatelj, scenarist, producent i glumac Roman Polański. Zvijezdu s njegovim imenom utisnutu na nogostupu, možete vidjeti na ulici Piotrkowska, zajedno s ostalim poznatim ličnostima iz svijeta poljskog filma.

Još jedna novost od turističkih znamenitosti grada koja njihova turistička zajednica promovira je Zoo ili Orienterium, ne znam koja je poveznica između ta dva imena i ne znam kako kupiti kartu, ali nekako sam već uspio.. Vidim žirafe, neke ptičice, markate, majmunčiče, neke morske ribice, između ostalog koja mala ajkulica, indijski slon i bezbroj životinja koje su se sakrile negdje od začudo danas vrlo jakog sunca.. Lijepo je sve to vidjeti, no ulaznica za zoološki vrt je za moj pojam malo preskupa, ili ju ja samo uspoređujem sa zagrebačkim zoološkim vrtom. Možda ne računam na zapadnjačko ulaganje u grad pa se te silne investicije nekako moraju vratiti kroz cijene karata..

Momentalno je ovdje Univerzijada, studentske sportske igre, ne onakva raskošna kakva je bila 1987. u Zagrebu, nego puno skromnija. Centar je pun sportaša studenata, neki su na sokićima, neki ipak na pivici (alkoholnoj). Sve to podsjetilo me na moj nekad davni ljubavni vrtlog Hrvatska -Poljska, pa evo i sada kada sam na ulici čuo neke Zagrepčane s akreditacijama sportaša, na neki način isprepliću se i susreću se mladi životi kroz sportske studentske igre..

Iz tunela lodzskog židovskog geta u Europi, do tunela ljubavi u kojem sam se našao prije 17 godina postoje neke razlike.. I u mom slučaju svijetlo na kraju tunela ipak je značilo život, iako se tada činilo kao smrt.. 

Na odlasku sam na autobusnoj stanici Łódź Fabryczna . Kasna je ura, skoro će ponoć. U jesen 2004. kada sam prvi puta došao u ovaj grad, to je bilo upravo ovdje. Ovo je ujedno i gradska željeznička stanica, zapravo jedna od značajnijih i prometnijih. Prije je to bio jedan trošan željezničko-autobusni kolodvor, tipičan za one iz bivšeg komunističkog režima, s popucalim asfaltom na parkingu, izraubanim peronima i kolosijecima, ali s jednom dozom istočnoeuropske romantike koja mi je je još uvijek u dubokom sjećanju. Danas dolazim na jednu supermodernu autobusno-željezničku stanicu, kao duh prolazim kroz ulaz, nigdje nikoga oko mene, samo ogromne informativne table, gdjekoji putnik i zaštitari.. Što se dogodilo? Gdje su nestali ljudi, istrošene asfaltne ploče, stari vlakovi s kupeima? Možda je i bolje tako, jer ipak su to samo stara sjećanja..

Lodz Fabryczna stara

Lodz Fabryczna nova

Zbogom grad Łódź i Łódź Fabryczna.. Zbogom ulica Piotrkowska, pivnice i restorani, lijepi parkovi.. Zbogom ljudi koje sam nekad poznavao ovdje.. Zbogom stare ljubavi.. Zbogom stare uspomene.. Neka i ostanu u ovom gradu koji će zauvijek imati jedno posebno mjesto u mom srcu.. Ne znam hoćemo li se ikad ponovno vidjeti..