luken-luken - Tumblr blog

[luken-luken]

nerafirirana čestitka

Dragi Jan. Dobio si još jedan broj I sad si kao star, Al zapravo ful si mlad.

I na današnji dan moram da ti kažem Da je tvoja velikodušnost široka Kao obzor gledan s vrha planina, Tvoj smijeh putuje naširoko i naveliko Kao vjetar kroz Veliki kanjon, Da je tvoja zajebancija jaka Kao mišići u garavog rudara. Ti si nezamjenjiv i neophodan Kao mamuza ili konj, A tvoje biće pršti Poput probojnog gejzira I ostavlja trag u zraku Za druge da vide.

Jan, ti si Amerika I to u najboljem mogućem smislu, Što god da to značilo, Prijatelju moj, Sretan tebi rođendan.

[luken-luken]

beograd

jedva čekam opet u beograd

jest meso

i pušit cigare

prije i poslije jela

popit rakijice i umarat se lavom

na belom stolnjaku punom pepela

prolaziti velike tamne aleje i velike zgrade

s nekim drugarom ruku pod ruku

oboje mamurni ko kurac

već spremni da se ponovno napijemo

i hodamo istom ulicom natrag

eventualno pojest neke gljive

ili bombon

pa se raspadat negdje u nekom kauču nekog kluba

kvake 22 ili dragstora

i takav sjeban

gledat samouvjerene beograđanke

i feminizirane gasere

i malo razmišljat o jugoslaviji

[luken-luken]

mobitel se ažurirao alarm nije zvonio pa i dalje imam ljetne gume na autu svom.

mravuljci hodaju po sudoperu ostavio sam im hrane da jedu i grade svoje carstvo tu i tamo zgnječim kojeg.

kroketi su i dalje u stanu al stoje na klimi vanjskoj jedinici klime to je ona vani.

jučer se plesalo baš je bilo dobro pojeli smo zadnji burger i smijali se mnogo.

pjesma bi trebala imat kakav završetak ritmički ili tematski naglašen ništa od tog kwaaka je svirala prejebeno.

a da spomenem i samo da sam jučer bio nervozan sad sam malo manje nervozan prijatelji su mi puno pomogli.

[luken-luken]

ante, morska nemanji

ante moj ante starče iz mora na tebi su alge i raspucano drvo ti izlaziš s lulom u ustima i pućkaš dimove velke poput titanica ante, morska nemani svjetionike jedeš za doručak najebao je edward iz sumraka

[luken-luken]

feljton iz kasnih sati poslije potresa (lud poslije potresa)

Crnina je bila gusta, mrka poput crnila moćne vladarice oceanskih veličina ispuštenog kada se i ta gigantska hoba našla u škripcu od neke još opasnije nemani, a ispod oceana, duboko, duboko, iz same užarene srži Zemlje krenuo je nenadani grohot, geografski ogroman, te rovao svoj put preko mračnih morskih dna, hobotičine tinte i zauljenog spoja morske površine i noćnih nebesa Morfejgrada ravno u podsvijest stanovnika Zagreba. Uragan buke bio je premoćan, kroz jastuk uho je registriralo kako sama Zemlja škrguće zubima. Prepukla je napola, raspadala se na korak od svakog tko se probudio i prije nego je uspio izbaciti noge iz posteljine mogao je biti siguran da će upasti u beskonačno duboku rupetinu. Tlo, donedavno mirno i vodoravno, ljuljalo se i induciralo usnulu paniku. Prvo virus, a sada ovo - zbogom okrutni svijete, sudbina je odlučila da je ovdje vrijeme za naš zajednički kraj. Bile su potrebne dvije-tri pljuske trenutka da logika preuzme riječ: Čini se da smo živi, ali desio se zemljotres. To što smo već bili pogođeni jednom globalnom krizom nije nas stavljalo u privilegiran položaj pred majčicom Zemljom da nas ne razdrma i jednom lokalnom. Ona je imala svoje načine djelovanja nepojmljive malom čovječuljku koji se nastanio na njoj i, na kraju krajeva, vodila je glavnu riječ. Šok je vani pokrenuo karavanu koja je davala petama vjetra pred novim mogućim naletima energije, izbjegavajući i najmanju šansu da izgube svoje voljene, dok su drugi, nemajući kamo otići, čekali na hladnom zraku da vide što će se desiti, a oko glava im se na drugi dan proljeća vijorio sitan snijeg koji se nije ni za što lijepio, niti je ikako drugačije davao na znanje svoju prisutnost osim vizualno, kao da s nama dijeli trenutak, a u isto vrijeme i ne baš, nalazeći se s druge strane dvosmjernog ekrana. Snijeg je prestao, a fotografije iz grada već su se urezale u svijest na putu od kreveta do trotoara, vrteći se u lancu poruka tako da su se vjerojatno vratile onoj osobi koja ih je prva poslala. Otpali vrh dugoobnavljane Katedrale bio je samo vrh sante leda onoga što se desilo po gradu. Zgrade diljem epicentra života Zagreba velikom su se srećom urušile po pustim ulicama grada, njihov sastav rasut po podu kao dokaz o mogućim dimenzijama tragedije svima na vidjelo. Potres je nažalost, osim zgrada ozlijedio i 17 osoba od kojih je jedna mlada djevojka dok ovom pišem, u bolnici u kritičnom stanju. Zagrepčani su u kriznim trenucima ipak brzo reagirali. Vatrogasci, hitna pomoć, vojska, policija, civilna zaštita, BBB-ovci i ostali civili izašli su na ulice da pomognu i saniraju štetu koliko se ona sanirati da pod uvjetima jednog dana virusne pandemije. Još da ta mlada djevojka preživi i poživi pa da svi zajedno s njenim roditeljima odahnemo. Možemo samo biti sretni da je neka nama neshvatljiva veličina slučaja odigrala svoju ulogu pa nismo doživjeli još nekoliko desetina Richtera koji bi sigurno donijeli puno, puno više razaranja. Snaga potresa mogla se usporediti samo s onim koji se desio prije 140 godina i uništio veliku većinu grada. Sada se vratio i pokušao to učiniti ponovno, oštetivši preko 500 stambenih objekata, izvana i iznutra. Ironično, radi se većinom o zgradama koje su podigle na mjestu onih koje su propale u prvoj tragediji. Velika je većina zgrada izgledala kao da je ostavljena u prvotnom stanju, pod pokroviteljstvom lokalne vlasti, neposredno nam prenoseći duh onog doba, a da bi se na njima ustanovilo što će biti razornije - vrijeme ili potres. Izgleda da je potres pobijedio. Većina onog rasutog tereta koji se nalazio na ulicama grada Zagreba, a koji je i bez premetanja tektonskih ploča visio nad glavama prolaznika implicitno ukazuje na nemar i manjak ljubavi u održavanju grada jer odgovornost nije i ne smije biti isključivo na vlasnicima zgrada da mare oko njihova izgleda - to u krajnjem slučaju nekad ispadne i loše. Na gradskoj je vlasti da usmjerava i pripomaže u njihovom vanjskom uređenju. Taj će nemar još i više bosti u oči kada se sjetimo veličine duga nakupljenog tijekom godina, nakalemljenog na leđa trenutnih i budućih stanovnika, dok pred očima imamo reljefe ciglene fasade koja se trebala skrivati pod slojem žbuke što bi tu i tamo smanjilo štetu. Pritom nisam toliko naivan da mislim da su se lomovi mogli izbjeći pod ovakvim uvjetima, to nikako, ali se tu i tamo mogla izbjeći rupetina u zidu da je grad ikako pripomogao, potaknuo i omogućio renovaciju. Da su stanovnici centra milijarderi shvatio bih da se ne bave fasadama - rušili bi zgrade i gradili nove. U kontekstu u kojem živimo zavrti mi se u glavi dok ponirem niz spiralu - ovaj sustav divljezapadnog kapitalizma prisiljava da sami izdvajamo novac kojeg nemamo, a da bi renovirali zgrade i osigurali ih od potresa, usput odvajajući novac za grad koji bi taj novac trebao barem djelomično vraćati u projekte poput renoviranja fasada ili u krizni fond za nedajbože mogući potres. Ipak, prečesto vidimo da su ta odvajanja samo portal u mutne poslove podmukle, promukle i oronule suite koja se bavi isključivo, kroz cijeli niz godina što im se dopušta da vladaju, vlastitim interesima. Stara priča, ali potpuno nova situacija. Mnogo je zgrada probušeno, ostalo bez krova ili im je poljuljana statika i neće biti nastanjive dok se ne sanira šteta, a pitanje je koliko sadašnjih stanara ima te iznose. Pitam se što će biti s tim zgradama? Ako će se renovirati tko će nadgledati renovacije? Hoće li te renovacije odražavati povijest u kojoj je nekada sudjelovao Zagreb? Hoće li stanove po nižoj cijeni pokupovati neki bogataši i tako dobiti vrijedne lokacije? Hoćemo li svjedočiti novim estetskim zahvatima na vizuri našeg grada? Hoće li nakaradna preuređenja ili novogradnje odražavati dugogodišnju povijest jedne provincijalne prčije? Nemam pojma, ali znam da sam danas vidio Zagrepčane koji izlaze i saniraju štetu koju im je pričinila jedna relativno kratkotrajna prirodna nepogoda. Bilo bi vrijeme da svim demokratskim alatima počnemo budno sanirati štete koje nam svakodnevno pričinjavaju i one dugotrajne društvene nepogode.

[luken-luken]

malo mi je i jebeno bit u depresiji, nisam dosad znao da postoji. svi ti dani gingavi i mrtvi valunzi, trnci tjemeni i visoki očni tlakovi. mislio sam: stvarno to ne postoji kad ono, čekić u glavu eo ti... sad više na treće oko ne vidiš. šta je bilo odnijeli su vjetrovi, a tebe tvoji su opkolili (smrdiš). lezis u istoj odjeći (prljav si) a obzor daleki sada je dalekiji (i nepismen). nije mi baš jebeno bit u toj depresiji, besperspektivnoj krizi, crnomislilačkoj tugaljki za koju sam faktno mislio da ne postoji.

[luken-luken]

#19

vrata su otvorena, ulazi ledeni zrak,

a među prstima pucketaju

papir, duhan i šit.

drhtiš, iznutra prema van,

moj dlan suvišan te pokriva

kao mali miš.

nijema cura izdužena lica;

što te čini tako tužnim?

nijem dječak izdužena lica;

što to vaša lica izduži?

[luken-luken]

telegram babuski

ovaj odnos

iluzoran i dalek

nikako nije zdrav

za moja mala prsa.

umobolan postajem

iz dana u dan

okrivljenik u klupi

i tuzioc ispred nje.

krivo vrijeme krivo mjesto

vjecna floskula

opravdanje do kojeg

nikom nije stalo.

fotke blijede

negativ stari

nikad nista nova

u svijetu idiota (m).

[luken-luken]

The Smell Of It All

Lako biti heroj nakon bitke, ali ne mogu reći da me ne čudi. Ne čudi me kad se sjetim par loših omena: kreštavi odjekujući glas jedne od glavešina sindikata koja nije znala koristiti mikrofon; ratoboran i pobjednički prizvuk govora; Prljavo Kazalište kao dio glazbenog repertoara za štrajk. Ne možeš jedne od glavnih profitera nad nacionalnim ponosom pustiti na tako važnom štrajku. Možeš puno reći o inteligenciji i namjerama čovjeka po izboru njegove muzike.

Tu počinje smrad.

Iako sam kroz svoje slijepilo polako razaznavao razloge bunta prosvjetara, uložio sam se u istraživanje, saznao koji je povod i svim svojim naporima podržao štrajk. Kažem naporima jer sam se trudio objasniti mlađima zašto je štrajk važan, trudio se opovrgnuti neistomišljenike samim argumentom da je uspjeli bunt potreban našem identitetu. Sada, njima ostaje naslada. No nije naslada nad mojim skršenim egom najveći problem, problem je u tome što su imali pravo.

I to je pirova pobjeda jer su imali pravo da je ovo društvo beskičmenjaka, koje gleda samo svoj interes. Društvo u kojem nema zaštite onih nezaštićenih. Svejedno, to njihovo pravo nije pobjeda status quoa, konformizma i oportunizma. Ne da ja ne smijem vjerovati da je, nego jednostavno ne smije biti. Ljudski rod zahtjeva evoluciju morala, etike. Ljudski rod zahtjeva da vođe ili tko god obnaša tu funkciju prestane gledati samo svoj interes. Ljudski rod treba stati iza svojih ideala i očuvati ih primjerima, dati im mesa i krvi da zažive.

Prvo biftek onda moral, kaže Brecht. Ima pravo, ali valjda se jednog dana jednadžba treba preokrenuti. Tu negdje skriva se miris koji će donijeti tko zna kakve nove muke. Svejedno je miris, razlog da se živi. Jer ostaje još puno toga za spasiti bar da ovaj lijepi svijet može nastaviti disati.

[luken-luken]

j

daj mi da ti poklonim sebe

prije nego odeš pa me nosi

suze nokte uzmi kožu

ili moje kose vlasi

da ti dam komad srca

nek miruje u tvojoj šaci

ako ti već ne treba

slobodno ga putem baci

il sve negdje spremi

iako sam pravi dramiš

negdje sakrij da te čuva

nemoj mene da se sramiš

da uvijek možeš da posegnes

za dijelom mene kojeg imas

sjeti me se ti po danu

sjeti me se ti dok snivaš

[luken-luken]

#18

kamo ide moja ljubav

kad ne ide u smjeru tvom

u koji kut svemira ona zađe

kad zađe u kutak oka tvog

zna li taj svemir zna li tvoje oko

da mi ljubav pripada samo tom

kutku iza zvijezda

tamo iza kapka tvog

[luken-luken]

#17

Udaljuješ se, stapaš s morem; ti, val.

Ostat će samo refleksija Sunca i oblikovan žal.

A stijena može samo da gleda kako putuješ u dalj,

ti val, ti val.

[luken-luken]

#16

svako buđenje koje ne uključuje tebe za posljedicu meni imat će smrt.

a ne pričam o samoubojstvu jer čovjek je prilagodljivo biće nosi se sa sranjima kako god stigne i umije i na kraju krajeva ne ubija se tako lako.

pričam o smrti neba, smrti valova smrti rasta drveća i širenja livada. smrti disanja zraka.

radi se o smrti i nestajanju tla pod nogama jer ti si meni ta zemlja sidro koje me spušta od bauljanja po pitanjima bez odgovora.

i preživjet ću ja to jutro, ali neće moje oči. neće moje ruke, neće pluća, neće usta niti mozak. ostat će oni s tobom danima daleko, zamrznuti negdje u kraju gdje ni tebe ni mene nema.

[luken-luken]

seksualna ponuda, a mozda i prijetnja

hormoni su me napali... moram ti to reć. lud sam!

oprosti, al seksat cemo se non stop. cim udemo na vapor; kad se zatvorimo na otoku; prije i poslije sladolednog kupa u sibeniku. i znojit cemo se i bit ce nam lijepo, a ako se tebi nece dat to cu isto razumijet i naucit zivjet s tim al cu bit 70 posto ludji...

a ak ce ti se dat nekad ce trajat kratko a nekad dugo. nadam se da nisi alergicna na kondome! i shvati me, ja sam covjek s osrednjom kolicinom testosterona, al jednom kad zapucaju sam lud.

sad jos imas 19 i ravno iz srednje se i jos si i milenijal, al kasnije ce ti bit drago.

mozda ce ljudi s gadenjem promatrat ovu pjesmu vjerojatno cu je i ja za par godina osudivat no ne zelim ti nikako drugacije ovo obznanit nego ovom pjesmom u prozi ponudom u formi prijetnje draga smokvo moja.

[luken-luken]

pjesma djevojci mojoj, smokvi slatkoj

sad gledas crtice jer jos si mlada: milenijal si; internet te obradio i malo si se sramila dodira

al ja sam onaj drugi, s velikim d, seksualni manijak koji skoro da se rijesio svih inhibicija; turski trubadur mozda i vojak.

i ti jos ne znas svoju poziciju kako si se postavila prema svemu tome sad dok pupas, al kad procvjetas bit ce ti drago.

ja sam i njezan ja sam i grub jedini je minus sto sam nekad nespretan, a mozda je i snaga moje potencije malo opala.

sada je pitanje jesu li snaga i potencija sinonimi, al ti znas na sto mislim.

tio sam rec... sad ti je mozda cudno, al bit ce ti drago. nadam ce da cu ti krsit inhibicije i da ces sa mnom rast da cu te malo odlijepit od ekrana jer jebes sve to.

sta tam mozes dobit, a da ne mozes kod mene jos i vise?

[luken-luken]

osijek dama stara

osijek to je vojvodina: niske kuće pored dugih ulica.

a osječanke lijepe su ko vojvođanke kao da su iz subotice ili kakvog mađarskog grada; al možda im je i bolje da nisu iz pečuha.

tu se pio ruski kvas, turci gradili su mostove i ljudi išli su u bioskop i to je povijesno dokazano; a da se mene pita osijek je među prvima u kraljevini dofurao banane, a poslije toga i kivije.

osieče, stari građanski grade, nek ti cvjetaju lavande zajedno s tvojom ekonomijom i bogati nek ti ljudi budu, al nek ne kinđure te grobove.

i da dobiš lijepe nehrđajuće pruge, to ti želim osječe, stara damo draga, to si i zaslužila.

[luken-luken]

neš drugo sam štela reč

da imam malo više ruku

i jedno četiri noge

idalje bih s lijevima mučila muku

i opet bih padala u iste lokve

idalje bih škiljila dok gledam u ekran

taman da imam očiju sedam

i da je u meni petnaest želudaca

u svaki bih gurala samo pomfrit

a da imam devetnaest kuraca

svejedno bih bila luda ko tri