mtriton - Tumblr blog

mtriton · 5 years ago

Text

Jutro na zlatnoj planini

Otvaram oči, jutro je. Na ovom mjestu se ne gleda na sat nego u nebo, sunce već pokazuje svoju moć zagrijavajući hladno romanijsko jutro, tjera maglu nazad u šumu. Osam mi je godina, skačem iz kreveta, oblačim se. Trčim niz stepenice u prostoriju koja je centar svijeta. U tom centru vlada suvereno fabrika u ljudskom tijelu, odjevena jednostavno ali učinkovito. Dimije, šamija, šareni priglavci. U rukama su posude, hrana, brašno, kafa, i šta sve ne. Kreće se munjevito, peče, kuha. Moja nana. Sabah je klanjala davno, sada radi da nahrani i napoji sviju koji su tu zatečeni - djecu, unučad, tetke, amidže i njihovu djecu koji većinom još spavaju. Da nahrani životinje u štali i okolo kuće. Krave, konji, ovce, mačke na prozorima, lovački psi. Ogroman šporet na drva hukti plamenom od hiljadu stepeni celzijusa, kuha u velikom čajniku čaj od šipurka, te supe, kafe, peče pite i pogače, kako mu nana naredi.

Drveni sto ispred kuće u sjeni velikog stabla oraha. Po značajnosti drugo mjesto ovoga svemira. Na tom mjestu većina događaja počinje i završava, donose se odluke, vrši se savjetovanje, dočekuju se i ispraćaju gosti i porodica. Za tim stolom sjedi moj dedo, već je dovršio redovnu šolju bijele kafe, ostale su mrvice pogače koju je nana jutros ispekla, u rukama je tabakera sa duhanom, mota debelu cigaretu bez filtera od crnog, ljutog, preljutog duhana koji te štipa za oči ako se zatekneš u oblaku bijelog dima. Dedini brkovi se miču dok pripaljuje cigaretu, oči su pomalo zamišljene. Kuje se plan za dnevne aktivnosti. Moja šolja bijele kafe i komad pogače čeka me preko puta na stolu.

Tako je bivalo svaki dan od početka vremena, nije se gledalo na sat a na kalendar se gledalo kada izađe u "Lovačkom listu" da se vidi kada je noć punog mjeseca, mlad mjesec, uštap i druga stručna terminologija koju ja nikada nisam do kraja razumio. U kući na zidu je o klin okacena visila lovačka puška dvocijevka i redenik sa debelim crvenim mecima. U šumi je postojalo mjesto zvano Gredica sa prostranom, blago ulegnutom livadom, koja je uokvirena gustom šumom od stabala omorike i smrče. U zemlji je bilo ukopano tijelo od "fiće" zamaskirano obraslom travom. Kada se uđe unutra sjedne se na prednja sjedišta i gleda se kroz dva mala otvora. Bio je potpuno neprimjetan. Savršeno mjesto za lov na čeku. Lovile su se srne, lisice, zečevi. Dedo je bio strastven lovac.

Orah još uvijek stoji na istom mjestu. On i zlatna planina. To je jedino što je ostalo. Sve ostalo je raznijeo hladan romanijski vjetar.

2 notes · View notes

mtriton · 5 years ago

Text

Išao sam na Igman da je izbijem iz glave. Biciklom kroz veliku aleju prema Vrelu Bosne, lijevo putem koji vodi pored Stojčevca, zatim starim "ratnim" putem, vijugavim makadamom prema vrhu. Poneka lokva od nedavne kiše i nigdje nikoga. Hiljadu riječi u glavi koje nisu izrečene igrale su svoj opaki ples, ponavljale se i nikako da nestanu. Šta je bilo i šta je moglo biti i šta nije bilo. Bezbroj kombinacija. Zar je moguće da relativno kratak susret može toliko da preokupira nečije misli? Nije htjela. Ponudio sam sve svoje što sam imao, kako sam najbolje znao i umio, nije bilo dovoljno. Još jedan poraz, reklo bi se. Tačno, ali ovaj poraz je bio drugačiji. On nije htio tek tako da nestane, složi se u poveliku arhivu poraza, i onako ponekad, prođe kroz misli tek da me podsjeti na slijed događaja koji se nikada nisu desili. A mogli su. Htjela je nešto bolje i drugačije od mene, u redu, shvatio sam. Ali ipak ostaje neka praznina koja se neće ispuniti. Nismo ni pokušali jer nije htjela. Da smo propali nekako bih to prihvatio i složio u arhivu poraza. Ne bi se misli sada vrtile u glavi, u krug pa u krug. Bilo bi drugačije.

Izlazak na Igman nije pomogao. Naravno. Isto kao i nekoliko prethodnih izlazaka. Okrećem pedale, guram svom silom a jak je uspon poprilično. Mokra je odjeća na meni, mišići u nogama već su pri kraju svojih granica. Guram dalje jer vrh nije daleko. Kada se pređe oko pola tog starog puta na Igmanu dođe se do mjesta gdje put elegantno ide lijevo i desno. To mjesto je nazvano "osmice" i odatle se pruža jako lijep pogled prema Sarajevu, vidi se Hrasnica, Ilidža, Stup i dalje prema gradu. Pomislim: ona je dole negdje a ja sam ovdje. Usporim malo, zaustavim se. Odlučim da neću više da mislim o njoj. Nastavim dalje, put je od ove tačke malo lakši, nema tako jakog uspona. Uskoro se put sasvim ispravi i vodi kroz prelijepu borovu šumu prepunu zvuka. Čuju se ptice i vjetar, zujanje insekata. Osjeti se miris šume. Pucketa kamenje pod gumama.

Stižem do planinske kuće "Igmanska rosa" i dočekuje me pogled na livadu koja završava gustom borovom šumom. Domaćin izlazi jer je čuo da dolazim. Čuje se sve jer nema nigdje nikoga a i dosadno mu je i želi sa nekim da porazgovara. Popili smo kafu i malo razgovarali. Uobičajeno o vremenu i kako nema više nekih boljih dana. Rekao je da se ujutro na livadi mogu vidjeti srne kada izađu iz šume i da vodi mali rat sa krivolovcima. Mada nisam baš siguran da i on nije jedan od njih. Nastavio sam dalje putem do Ratne Džamije Igman. Lijevo pored puta je ostao planinski dom Hrasnički Stan. Na ovom dijelu šume moguće je sresti medvjeda, kako sam čuo. Nehotice osjetio sam nalet adrenalina i sjetio se svih snimaka sa Discovery kanala o napadima divljih životinja. Srećom to je kratko trajalo.

Kod džamije opet nigdje nikoga što mi nije teško palo. Put se ovdje grana na dvije strane. Lijevo je makadam koji ide do Velikog polja a desno je asfatirani put za Malo polje i dalje u Hadžiće. Šuma je dosta posjećena i svugdje se vide tragovi teških mašina koje izvlače stabla. Ponekad tu sretnem i drvosječe.

Vratio sam se istim putem kojim sam i došao. Silazak po makadamu niz planinu je jako naporan. Osjećam bol u podlakticama dok stiskam kočnice. Srećom put je dosta suh. Ponovo na aleju i nazad kući. Ponovo je nisam sreo.