samo-vjeruj-u-sebe - Tumblr blog

[samo-vjeruj-u-sebe]

“Sačuvaj sebi sebe, mnogi su ionako u prolazu.”

—

[samo-vjeruj-u-sebe]

[samo-vjeruj-u-sebe]

Ponekad je možda teško..i boriš se da ne paneš, tražiš svoju samoću i bezobzira koliko imaš sigurnost pored neke posebne svoje osobe i bezobzira koliko te voli osijećaš se ponekad da toneš. Jer si takav, jer bježiš od razgovora i govoriš da je sve u redu, a zapravo se raspadaš iznutra. I onda dođe dan...noć kada ostaneš sam u svom miru i isplačeš dušu za sve. Za sebe, njega, obitelj, prijatelje ma za sve sebi mile osobe jer te sve boli. Jer ne možeš vrištat na glas jer bi pomislili da si luda. A zapravo ti samo treba taj trenutak kada ćeš se isplakat, vrištat na sav glas, prespavat noć, ustati i reći dobro sam. U redu je! I koliko god se borila sa sobom znat ćeš se izboriti. Jer si svjesna sebe i svoje potrebe za samoćom, potrebe da se isplačeš i vrištiš na sav glas. Jer to si ti! Treba da te netko sluša, a ne možeš sve da izgovoriš riječima jer netko možda i ne razumije koliko god da se trudio da razumije, da bude uz tebe. I cijeniš to, ali ponekad treba da se isplačeš i vrištiš u svoja četiri zida spuštene glave u jastuku. Jer samo tvoja četiri zida razumiju i tvoj jastuk nikada reći neće vrištala je, kidala se na komade i ujutro ustala kao da ništa bilo nije. I to je poštovanje koje trebaš od nekoga, a prije svega od same sebe. Poštuj sebe, voli sebe, a kada dođe ona tvoja crvena zona isplači tugu iz sebe, vrišti na sav glas i onda....onda se ponovno vrati sebi jer se trebaš i drugi te trebaju. Jer vrijeme je...vrijeme je da se gledaš očima kojim te nitko nikad nije gledao, a zaslužila si....i daj do znanja svima da i tebi ponekad treba tišina, mir i ono malo privatnosti koju ti mogu pružiti ona tvoja mal a četiri zida....nasmješi se lutko moja, jer vrijediš i jer si sebi najbitnija, osmijeh na lice i koračaj životom jer nitko i ništa ti ne može. Voli sebe onakvu kakva jesi i tako će drugi voljeti tebe.

[samo-vjeruj-u-sebe]

Ponekad se zapitaš jesi li u redu? Je li sve u redu s tobom i tvojim danom koji ti je bio beznačajan..i onda sve što se događa u svijetu i oko tebe..onako zapitaš se do kud ide ova krajnost i kako da ju pobjediš..pa staneš i razmisliš malo jel vrijedi? Jel vrijedi sekirat se i dovest se u ovakvu situaciju? Jel vrijedi sekirat se i brinuti za ono što nije potrebno da te brine..i onda shvatiš da trebaš napravit nešto za sebe i krećeš..radiš ono što te ispunjava i ono što voliš, a svijet njega pusti svijet će ionako po svome ne možeš ga ispraviti, ne možeš ništa učiniti, jer nije na tebi da ga ispravljaš i da se daješ jer gubiš sebe jer sebi stvaraš beznačajne dane, a nije potrebno.. i stoga fokusiraj se na sebe i budi svoj čovjek, a svijet...njega pusti jer on ce ionako po svome 😉

[samo-vjeruj-u-sebe]

nisam znao

nisam znao šta je ljubav dok nisam sedeo u čekaonici punoj uplakanih ljudi čekajući tebe. nisam znao koliko mogu da volim dok nisam primio poziv preko kog mi javiše da si tamo. nisam znao gde mi je srce dok me to isto nije zabolelo od pomisli da ću te izgubiti. nisam znao koliko si posebna dok nisam počeo tebe tražiti u svim drugim ženama koje nemaju ništa tvoje. ni kosu ni oči ni usne ni pegicu u levoj šarenici ni obrve koje su večito posvađane i svaka dlaka vodi svoju politiku. nemaju one ni tu vatrenu osobnost i ne pričaju pet jezika - pomalo ne vole kišu ili se samo pretvaraju da je vole. ne žele da me uče plesati valcer i nijedna me nije pitala za dozvolu da mi našminka trepavice i nijedna mi nije poljubila oči. one mi nisu pevale na uvo i nisu me zvale “samo na dva minuta” i nisu želele da se nađemo u prolazu kod kafića. ti si jedina mrzela da se držimo za ruke pila pivo s mnom učila me da budem bolji čovek molila me da pričam s ocem da zagrlim majku i da oprostim bratu. nikad ti nije bilo malo ičega, osim vremena s mnom nisi se žalila kad mi se ne izlazi nisi me terala da zaboravim ortake nisi želela da prestanem ići u klubove. nisam znao šta je ljubav dok nisam shvatio da možda više neću videti poludele kovrdže. nisam znao koliko mogu da volim dok nisam shvatio da te nisam dovoljno puta poljubio. nisam znao gde mi je srce dok nije ludo zaigralo misleći da si me napustila. i nisam znao da verujem u Boga dok ga nisam molio da ostaneš.

[samo-vjeruj-u-sebe]

I dođeš tako..uvijek svratiš da vidiš kako sam, jel mi treba što, a i sam znaš da mi ne treba ništa osim tebe u ovom ukletom svijetu. Ti, onaj tvoj zagrljaj u kojem sve zaboravljam i poljubac u čelo.. onako iskreno nasmješen gdje mi govoriš da me voliš...i samo to mi treba, da si tu pored mene, ali znaš...u redu je ako ponekad i svratiš da vidiš jesam li okej jel mi nešto treba.. znaš u redu je, ali boli jer nisi više pored mene...jer nema tko da mi kaže volim te, nema tko da me zagrli i utješi...i znam sebična sam mislim samo na sebe, ali ne želim, pokušavam da prestanem, al mi ne ide..jer s tobom..drugačije je i nije jednostavno za objasniti..ne ide mi to znaš...da objasnjavam ljudima, a ni tebi...jer znaš bolje ne objašnjavati jer ako saznaš...ako saznaš možda nestane onih dana kada svratiš da vidiš kako sam i što onda imati kada to nestane...jer sve što imam je posjeta od tebe i ono pitanje je li sve oke, onaj zagrljaj i riječi bit će sve u redu jednog dana ćeš i ti biti sretna...i znaj hoću, samo je pitanje vremena i osobe s kojom to bude...a do tada svrati u prolazu i sretan budi..onako iskreno, meni iz inata...a do tada...osmijeh na lice... i sve će biti u redu jer ti si tu svratiš u prolazu...💙

[samo-vjeruj-u-sebe]

Poželiš li ikada da se vratiš..onako na početak, na ono mjesto gdje si bio sretan, gdje te zapravo nikada ni nije bilo briga što se okolo događa...poželiš li vratiti se ljudima s kojima si mogao pričati do zore, smijati se i plakati u istom trenutku.. jel poželiš ikada..ako nisi onda nisi stvorio uspomene nisi živio, nisi se borio, al boli...znam prijatelju moj da boli, ali nema nazad jer uništio si sve što se moglo vratiti, nema nazad da popraviš stvari da bi bilo bolje...jer nisi mislio, nisi se borio nisi stvarao, nanosio si bol ljudima koji su se davali za tebe maksimalno.. i sad se pitaš zašto ti se sve vraća zašto ti je sve tužno i tmurno i zašto ne koračaš naprijed...pa prijatelju moj sjeti se da ljudi nisu na baterije da ih promijeniš i idemo sve ispočetka... ne ne prijatelju, nastavlja se gdje je stalo, a na tebi je jel imaš hrabrosti vratiti se i reći oprosti ili ići naprijed bez oproštenja i vući za sobom vreću koja je preteška da s njom hodaš...prijatelju moj sjeti se da se sve može ispraviti, ali do tebe je... do tebe je hoćeš li napraviti prvi korak ili ostati na mjestu i stajati u prošlosti koja tako prokleto boli...do tebe je !

[samo-vjeruj-u-sebe]

Znaš lutam sama ulicama grada i tražim te, ali ne dolaziš i nema te..ne prolaziš onim našim ulicama i nema smjeha...tražim te i očekujem da ćeš doći negdje iza ugla, negdje u idućoj ulici da ću te vidjeti onako u prolazu...ali ne, ne prolaziš i nema te...lutam i želim da znam samo zašto ne dolaziš i zašto te nema...znaš čekala sam..i ovaj put u onom parku na klupi koja je bila samo naša, ali nisi došao ni ovaj put..zašto? Ne znam odgovor...i ponovno hodam i lutam i ne znam što da tražim više...i napokon se vraćam ponovno do našeg mjesta do one klupice gdje sam te čekala...sjela sam i mislila ni ovaj put se neće pojaviti. Ali..došao si..prišao mi s leđa i zagrlio me, rekao si da će sve biti u redu, ali da ti dam vremena...i pitam se zašto ti je potrebno to vrijeme zašto nisi tu...možda to vrijeme bude ono vrijeme kada ću otići i nikada se više ne vratiti...ali ti..ti nisi shvaćao i nadao si se da ću čekati...oprosti! Nisam! Otišla sam lutajući ulicama grada da te pronađem...i svaki put bezuspješno...svaki put sa suzama na licu se vratim i proklinjem dan kad si rekao da ti treba vremena....i dala sam ti to vrijeme... ali pitam se što si dobio u tom vremenu....jer ja od te noći više nisam ista...dala sam ti vrijeme i otišla...otišla i nikada se više nisam vratila...vrijeme si dobio, a mene izgubio... i samo se pitam zašto ti je to vrijeme bilo potrebno? Što si dobio u vremenu kad si me izgubio? I da...znaj da još uvijek lutam ulicama i još uvijek tražim nešto...a to nešto ni sama ne znam što je... sretno ti dragi i iskoristi vrijeme kako znaš... a ja...ne brini za mene jednog dana i suze će nestati i ja ću prestati lutat ulicama tražeći nešto, što ni sama ne znam... hvala ti...

[samo-vjeruj-u-sebe]

I hajde vrati mi ovaj osmjeh na lice...vrati mi onaj osjećaj sreće što samo u tebi imam, onaj osjećaj što ga samo ti budiš u meni... i nitko ne umje kao ti. I gle, ovako iskrena, nasmijana zar ti nimalo ne nedostajem? Zar te nimalo ne zanima kako se osjećam? Zar te ne zanima odgovor na pitanje koliko ti nedostajem? Zar me tako lako brišeš iz stanice svog života? Zar je lako? Evo pitam te, sad i ovdje dok me gledaš ovako nasmijanu, nježnu i punu boli iznutra..boli koju savršeno prikrivam...evo pitam te jel ti stalo jel ti imalo žao ostavit me? I za kraj hoću li te ikada zaboliti...moj osmjeh...pogled...suza...i na kraju ja...znam, sigurna sam da me se nećeš ni sjetit dok budeš s njom...dok ti ona daje ono što ti ja nikada nisam dala...a samo sam...samo sam te htjela imati onako kako te nitko drugi nema...potajno i skriveno...moj i ničiji...jer zaslužujem...., a ti, samo sam htjela da ti budeš taj koji će ponovno vratit osmjeh na moje lice, sreću i otjerat onu nemirnu oluju iz srca moga....ali ti...nisi znao...otišao si...njoj... i neka si, možda je tako bolje za oboje...i znaj ja se jos potiho nadam, da ću se nekad moći pohvalit kako si se vratio i osmjeh ponovno stavio na moje lice....i vrati mi osmjeh na lice, vrati mi onu sreću, vrati mi sve što si uzeo za uspomenu skupljanja prašine...vrati mi...

Sretno moja mala budalo...♥️

[samo-vjeruj-u-sebe]

I gdje su nestali oni dobri ljudi...dobre osobe koje su nas spremne slušati i ne prekidati...kojima nije bitna odjeća, a ni šminka na tebi, gdje su nestali ljudi s dobrim srcem....gdje su nestali ljudi koji su spremni voljeti tebe i kad kažeš ne...gdje su nestali ti ljudi...😔😉

[samo-vjeruj-u-sebe]

I rekli su mi da se maknem i da te ostavim na miru...rekli su da mogu bolje, a nisu znali da si ti ono najbolje što imam, ono najvrijednije i najveće...nisu znali samo su pričali i samo su oduzeli...jer nisu znali....jer je ostalo na onome oni su rekli, a ne ja....

[samo-vjeruj-u-sebe]

I sve o čemu pišem..tebi posvećujem, a da ni sam ne znaš da je za tebe..možda jednog dana saznaš..., ali znaj i kad ne budem tvoja sve će ovo opet jednog dana čekati tebe...tebe koji možda nikada nećeš biti moj, a ni ja tvoja...

[samo-vjeruj-u-sebe]

[samo-vjeruj-u-sebe]

I evo noć je...01:15 nije tako kasno, ali opet ne mogu da spavam...opet sam budna i nimalo ne želim san...u mislima si mi, kolaš mi venama...ali te nema...opet te nema

I samo se pitam i ove noći...jel me sanjaš? Jel nas sanjaš? Jel zato ne mogu da spavam, jer sam u tvojim snovima? Ako je istina onda ću ostat budna neću se buniti, ali ako nisam u tvojim snovima onda idem spavati...jer ionako više sama nemam što raditi...bez tebe...

[samo-vjeruj-u-sebe]

Ako mene pitate kako izgleda idealna subota uveče, ja ću vam odgovoriti da mi je najdraža ona provedena s njim. I bilo koje drugo veče u nedelji, u mesecu, u životu. Jer ako postoji išta lepše od njegovog zagrljaja i gledanja omiljenog filma, dok ušuška glavu na moja ramena, i ja na njegove grudi, dok slušam svaki otkucaj najdražeg srca, ako postoji išta lepše od toga, sigurna sam da me ne zanima. I da bi se na ovakve subote pretplatila zauvek. Do kraja života.

[samo-vjeruj-u-sebe]

I prevarit ćeš je..prevarit ćeš je svaki put kada poželiš to..i bit će prevarena i prvi i treći i peti i deseti put...i vraćat ćeš joj se ponovno, a ona će te čekati, ali znaj umori se čovjek od čekanja, umori se čovjek od opraštanja i mišljenja da će sve biti bolje...umori se čovjek od čekanja osobe koja odlazi kada poželi i vrati se kad se ispuni...i znaj oprostit će prevaru i drugi i peti i deseti put..,ali jednog dana kada se umori od opraštanja otići će...otići će, jer joj je dosta biti druga, peta,deseta opcija nekome koga voli, nekome tko je ne cijeni i nekome koga nije briga za njene osjećaje..i znaj momak dragi da prevara ide do one mjere do koje ti ona dopusti, prevara ide jer tražiš nešto savršeno u nekome drugome, a nisi ni svjestan koliko si i ti nesavršen...koliko se vaše nesavršenosti privlače... ali ne ti biraš prevaru po tko zna koji put....i nisi ni svjestan da je najslađa ona prevara s onom osobom koju najviše varaš i s kojom namanje vremena provodiš...potrudi se upoznati, a ne jedva čekati prevariti....

[samo-vjeruj-u-sebe]

Odlaziš, a ne govoriš...odlaziš i ne pozdravljaš, okrećeš glavu i zatvaraš vrata. Ostavljaš me samu na sred hodnika tako uplakanu..ostavljaš me bez objašnjenja, samo sa jednom rečenicom u kojoj govoriš da zaslužujem bolje i da si po tko zna koji put promašio ulicu i broj...i otišao si bez zagrljaja, bez poljupca i bez onog čuvaj se...volin te..zauvik... i otišao si, ostavio me na sred ovog hladnog hodnika koji mi ledi emocije i ne dozvoljava mi da shvatim...po prvi put te ne shvaćam...ne znam zašto si otišao?! Zašto si rekao da si ponovno pogriješio ulicu i broj?! I osmijeh me zove..dolazim do prozora i vidim...ti...i...ona...čekala te...na sred parkirališta u crvenom autu...čekala te i gledala u moj prozor smijući mi se...a ti...nisi me ni pogledao, nisi se ni okrenuo, nisi se ni zabrinuo... i tada po prvi puta sam shvatila da si lutao...da lutaš...jer te strah, ne želiš se vezati za nekoga tko je spreman proći svaki korak s tobom...sve..od početka do kraja...strah te dopustiti sebi da osjećaš i voliš...jer jedino rješenje za tebe je zalediti i kontrolirati emocije, zalediti i dopustiti da se ona zaljubi u tebe i na kraju otići.....jer ako se vežeš ne možeš raditi ono u čem misliš da si najbolji..da si najbolji u odlaženju i pogrešnom kucanju na pogrešna vrata...ma kako bilo proklela sam te toga dana, a nisam smjela...proklela sam srce koje sam ti dala, a ostala sam sama...sama u ovoj hladnoj sobi, bez tebe, bez sebe...zaledio si me... i sada nakon par godina vidim te..sam, bez ikoga lutaš ulicom... pogledam te i sjetim se kako si lutao i lutao, na pogrešna vrata kucao i mislio jednog dana ću uspjeti...čekat će me bar jedna prošla pogrešna vrata.., ali nije bilo tako...nijedna vrata više nikad nisu otvorena...i lutao si, hodao i nadam se da si shvatio da si ostao sam...i ne shvaćam zar je to bio tvoj san, ostati sam, bez ikoga, bez mene...bez nje...zar je cilj bio odlutati i misliti da će sve biti bolje...zar je hrabrost baciti kocku svaki put i dobiti različite brojke i otići...zar je cilj svaki put kockati sve što si imao i sve u što si vjerovao bez emocija...zar je kocka rezultat... i znaj preboljela sam...ne boli kao nekada, ali žao mi je jer lutaš...jer su rekli da si izgubljen...jer te boli prošlost...ali znaj samo se potiho nadam da se osjećaš kao i ja onog dana kada sam čula njen smjeh u hladnom hodniku u pogrešnoj ulici i na pogrešnom broju....samo se potiho nadam da ćeš shvatiti kako sam se ja osjećala dok sam te gubila ili ona ili neka druga...jer samo si jednoj bio sve...samo se potiho nadam da će te sve proći kao mene i da ćeš nastaviti dalje s osmijehom na licu i sa srcem u duši...koliko god teško bilo...pokušaj vratiti to dobro srce koje je skriveno u okovima...s emocijama i bez kocke, bez pogrešne ulice i broja... samo se nadam da će se netko pojaviti...a da to nećeš ponovno biti ti... samo se nadam....