stranput - Tumblr blog

[stranput]

Čovjek i vrata

169 Ovo je priča o čovjeku koji je jednog dana zaboravio izaći iz rotirajućih vrata.

[stranput]

Križaljka

168 A kad ti stavi prste na lice objašnjavajući neku pojedinu stvar, prsti joj postaju ujedno i pero s tintom i igla gramofona kojom prolazeći tvojim čelom u istom pokretu čita i piše i nije jasno što je soba što je san i čini se da je možda to trenutak u kojem se zauvijek razrješava križaljka tvog uma, ako to nije puka iluzija ili naivna nada, a možda jest, možda je sve samo suma svih trenutaka koji traju vječno u glavi koja se beskonačno vrti u krug kao pas za vlastitim repom ili vječni zmijazmaj koji davno netko upisao je u stijene, tijela, knjige i vjetrove i u klupka živaca koja se uporno gnijezde lubanjama diljem svijeta, goneći nas i stežući u obruče i okove, verbalni vrtovi iz kojih riječi hoće van, ali su upisana čistom vatrom u sinaptičko sveto pismo koje nitko ne razumije, čisti duh koji želi skočiti u nju kroz njene prste u mraku i sklupčati se s njom, uz nju, u beskrajno dugu Möbiusovu traku.

[stranput]

Sin i ja

167 Kad se igram sa svojim sinom vrlo kasno, u duboko poslijepodne kad već pada mrak i zgrade počinju šutjeti kao brda ili nijemi divovi, a sjene su dugačke kao ljudi iz ružnih snova, čini mi se da je nešto značajno sadržano u greškama koje čini pri izgovaranju riječi, da je duboko u njima skriveno nešto istinito u svijetu, nešto što ih je prepoznalo kao skrovito mjesto na kojem se nitko ne bi sjetio tražiti bilo što, a kamoli istinu, a sada ih netko promatra, ali kao kroz veo, jer ne razaznaje jasno što je to, cijelo se vrijeme pitajući je li mu sin svjestan toga što govori, ili je i on sam samo izgovor, samo lažna ili lažljiva izjava svijeta koji sam sebe izgovara u stvarnost.

[stranput]

Monarhija

166 Godine 2017-e, Monarhija se ponovno počela raspadati na sve manje i manje sukobljene regije sve dok naposljetku nije zavladao rat među samim pojedincima koji se viralno počeo širiti izvan granica bivše i sada već posve zaboravljene Monarhije, te počeo zauzimati sve veći prostor i bacati u nasilje sve veći krug ljudi, a samo nekoliko mjeseci kasnije progutao je čitav globus i zavio ga u oblak besmislenog nasilja koje se uskoro okrenulo protiv same sebe, uzrokujući val samoubojstava koji nije imao središte ni ishodište ni u kojoj točki na svijetu, nego se simultano pojavio na svim kontinentima, kao da je to strategija kojom će maskirati svoju singularnost i razvoj i time izmaknuti svakoj mogućnosti pokušaja kontrole i razumijevanja, te se kao samostvoreni fenomen kretao gotovo poput inteligentnog i svjesnog entiteta i razbuktao do razmjera koji su u konačnici doveli do smrti tolikog broja ljudi da su oni koju su preostali bili toliko usamljeni i udaljeni jedni od drugih da su s pravom pomislili, svaki za sebe u nekoj besanoj noći, da su posljednji čovjek na svijetu, imuni na bolest - a zapravo samo dovoljno udaljeni od zaraženih da bi se i sami zarazili - i u nekom smislu odabranici milosti boga koji je svoje utjelovljene dobio u toj suicidalnoj pošasti, time stičući religiozno obožavanje posljednjih ljudi, usamljenih i osuđenih na beskonačno čekanje i nadu, na propast.

[stranput]

Logičan potez

165 Kada čovjek jednoga jutra lijeno odbije ustati i skuhati kavu uz mumljanje iz radija i pokuša stvarno ozbiljno sve shvatiti i razmisliti o svemu, neizbježno dolazi do zaključka koji ponekad mijenja sve - do zaključka kako bi i on sam, da je kojim slučajem Bog, sasvim sigurno stvorio čovjeka, jer ne bi imao izbora, jer je to jedini logičan potez, jer na kraju krajeva smisao njegovog postojanja leži u stvaranju nečeg nalik čovjeku, i da nema veće tragedije od bivanja Bogom, čak i kad bi se u njega vjerovalo bez ostatka.

[stranput]

Kontinent

164 Sve je izglednije da okolnosti postaju takve da ću morati napustiti kontinent protiv svoje volje i probuditi se na Madagaskaru, jer ovdje vrebaju prijetnje, strpljivo skrivene u zatvorene škrinje i spljoštene u ogledala, maskirane u označene stranice knjiga, nevidljive između redova rukopisa razglednice s mora, zamaskirane u naizgled nasumične jedinice i nule na dnu mog kompjutera, u zbroju svih mojih tobože slučajnih pokreta ruku i neodlučnih izraza lica između kojih nalazim prostor za svoj privremeni san, svaki sat, svaki dan, svaki duboko predugi tjedan.

[stranput]

Zid

163 Vidjeh nešto iza zavjesa koje priječe pristup direktnom prijenosu i smrznuh se, i nisam mogao uzeti dah, ni učiniti pokret, i zid zgrade u ponoć gledao je nazad u mene, i bili smo zid zajedno, i nepokretno nijemi, i da sam nakon tog trenutka nekog susreo, hodajući dalje gradom pod prijetnjom neminovne smrti, bio bih se zakleo da je Bog jedan zid i da smo svi mi također taj neprobojni zid, potpuno lišen ulaza i vrata.

[stranput]

Podrijetlo ptica

162 Postoji veoma rašireno vjerovanje, koje mnogi drže najobičnijom glasinom, vezano za postojanje stanovite knjige koja pod naslovom "Podrijetlo ptica" sistematski kroz dvadeset poglavlja iscrtava u velikom transtemporalnom dijagramu, poduprtom opsežnim obješnjenjima, bilješkama i fusnotama, razvoj ptica od postanka svijeta do danas, te da je to znanje toliko precizno, kompletno, detaljno i savršeno, da bi onaj koji bi ga posve usvojio u onoj mjeri u kojoj smo na dubokoj intuitivnoj razini, duboko u kostima, usvojili hodanje, gledanje kroz oči, sanjanje i zagrljaje, mogao govorom tijela i pažljivim namještanjem stanovitih okolnosti u prirodi - nalik znanstvenom eksperimentu - komunicirati s današnjim potomcima tih prapovijesnih protoptica toliko savršeno da bi mu bio omogućen trenutačni uvid u bilo koju točku njihovog povijesnog razvoja, u sve oblike njihovog ponašanja zajedno s totalnim objašnjenjima tih ponašanja u spletu korijena njihove pojave koji zamršeno prelazi sve granice genetike, ekologije, jezika, smisla i povijesti, pri čemu neke radikalnije frakcije uvjerenih u ovu priču tvrde da bi takvoj osobi naglo na leđima buknula crna pernata krila i da bi se počela i sama transformirati u pticu, u neku mračnu vranoliku stvar na stablu smreke ili čempresa, jer znanje koje je toliko kompletno implicira doslovnu mutaciju genoma iz ljudskog u ptičji, bez čega bi to znanje ostalo najobičnija akademska vježba, a ovako bi se našao toliko duboko uronjen i zaogrnut u svoje novo mračno perje i sjenu vlastitih golemih krila, da bi uskoro, sa susjedne grane, čuo šaptave graktaje koji pletu i viju glasine o stanovitoj knjizi koja govori o postanku ljudske rase, prepunoj shema, vizija i neprispodobivih tajni.

[stranput]

Rubikove sobe

161 Ponekad ujutro otvorim oči i primjetim kako je namještaj u sobi zamijenio mjesta i nije gdje bi trebao biti, nego je stol umjesto kreveta, a krevet umjesto kauča i slično, i tada samo na trenutak pomislim da postoji nešto veliko što se poigrava našim sobama kao Rubikovom kockom, bez znanja o tome da unutra netko spava.

[stranput]

Jedan čovjek

160 Bio jednom jedan čovjek koji se volio šaliti na račun svog oca koji nije bio bezazlena ličnost, pa mu je za kaznu zabranio govor, a kad mu je sin počeo zbijati šale pantomimom, dao mu je odstraniti ruke, što nije pokolebalo sina nego ga je još više učvrstilo u njegovoj namjeri, pa je potajice slao poruke treptajima kodiranim pomoću Morseove abecede, što su razumjeli samo neki ljudi, koji su poput njega, uporno nastavljali zbijati šale na račun očeva koji ni u što nisu posumnjali, ali se stoga nisu našli ni uvrijeđeni, jer ni oni a ni njihovi prijatelji, pred kojima bi se inače našli uvrijeđeni, nisu više bili svjesni da se vrijeđanje i dalje zbiva točno pod njihovim nosevima, za vrijeme proslava i obiteljskih domjenaka, u klandestinoj izmjeni bešumnih treptaja kapaka koji su mijenjali strujanje zraka u sobi neprimjetnim, ali nepokolebljivim vjetrom.

[stranput]

Jedna žena

159 Žena s ekranom umjesto oka, koja stiže iz nekog dalekog zanzibara, pokretom ruke označava srce kao rijetko viđenim simbolom čiji oblik je nemoguće posve zapamtiti, ali, kad bi ga se barem moglo posve zaboraviti, možda nam ne bi proganjao snove i preuzimao oblike crta lica svih drugih žena koje sanjamo kad se mijenjaju sve dok posve ne izgube oblik i ne postanu čitav san, a čitav san ne postane ona - svijet bez predmeta i stvari.

[stranput]

Vidjeti

158 Vidjeti crne piramide i krenuti prema dolje iz visokih vrtova Semiramide, visjeti kao pauk na niti kojom satkati san u stvarnost nalik vječnom goblenu prema neizvjesnom nacrtu bez konca i kraja.

[stranput]

Totem

157 Pojedinac stoji na panju stabla i misli na vjetrove koji će doći i pomesti mu čakre kao pelud i spore u daleke krajeve gdje i drugi klonovi provode dane čitajući strane novine na nepoznatim jezicima, i doći će vrijeme kad će takvo što konačno biti moguće i nezamislivo u jednom te istom trenutku koji se cijepa na stotinu verzija sebe i plete se u samog sebe kao korijen i kosa nekog čovjeka ili psa na vjetru, uspravnog i starog i mirnog kao totem.

[stranput]

Tri osobe

156 Tri osobe, za koje će uvijek biti preuranjeno reći jesu li muškarci ili žene, jučer su radile kolutove  niz moju ulicu bez da je itko išta o tome izvjestio u novinama i vijestima, iako nema ništa sumnjivije od potpunih stranaca upletenih u radnje koje su, pretpostavljamo, u najmanju ruku rubno protuzakonite, a ukoliko nisu, možda bi trebale biti.

[stranput]

Dijelovi

155 Stroj zaboravlja svrhu svojih dijelova, koji zauzvrat ne znaju jedni za druge, i neki od njih se u vlastitom kretanju nikad neće sresti, kao što smo i mi odvojeni oceanima i kontinentima, toliko daleko jedni od drugih, da je ponekad sasvim teško vjerovati da tamo s druge strane stvarno postoje drugi ljudi, baš u ovom trenutku, i da spavaju i sanjaju, na primjer u Kongu, Meksiku, Kini ili Rusiji.

[stranput]

Utjelovljeni

154 Hodao sam tako dugo hodnicima Simulatora da mi više nije bilo sasvim jasno pratim li ja njegove zidove ili oni prate mene i služe li oni doista ičemu drugome osim tome da hvataju sjene koje bacaju moji ushodani oblici koji se gube i ne nalaze uvijek iznova izračunavanim koridorima i tunelima ovog utjelovljenog Algoritma - u njemu sve je uvijek sveto i svejedno, i svi smo jedan te isti čovjek, slika, sjena ili bljesak, i naš je protok hodnicima uvijek ishod protokola, tako barem tvrde vječno izgubljeni ljudi.

[stranput]

Kao namještaj

153 Sjene koje bacaju stabla oponašaju ples mojih prijatelja na nekoj davnoj zaboravljenoj zabavi, u mraku, kad sam stajao uz jedan od zidova kao stari namještaj - na primjer zaključani stol, ladica punih nedovršenih pisama i priča.