#Bog prirode | Explore Tumblr Posts and Blogs

mentalnahigijena · 3 years

Photo

Ja Timotije Jokanovic Crnogorac! Kralj je odgovorio: “Idite sinovi moji neka Vas bog blagoslovi i neka Vam pomogne u Vašem radu , jedino sto Vas Molim je dje god da budete pokazite Čojstvo i Hrabrost čuvajuci čast vaše domovine i vašeg imena Crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u Vašoj Crnoj Gori!” Star 60 ljeta nalazeći se na jednom imanju zvanom Monte Aguara u distriktu Huanqueros , petog februara ljeta gospodnjeg 1949 u društvu moje voljene supruge Ane Buratovic I naših šest sinova , svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju sjedeći i drzaci pogled uperen u beskrajna polja Pampa razmišljao sam o svom životnom putu. Iako nemajući namjeru da ikada ista pašem o mojim sjecanjima niti o mom životu neka me neodoljiva unutrašnja sila neprestalno tjerala na to što je na kraju svega ipak bilo razumljivo posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj dragoj domovini kao i sjecanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio čitavoga svog života u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta .

I upravo tog dana dogodila se čudesna stvar, nakon mnogo godina potpune tišine primio sam pismo od mog brata Emilija /Miljana / koji je bio tek trogodisnji dječak davne 1907 godine kada sam ja uz suglasnost svojih roditelja odlučio napustiti rodno ognjiste u selu Trsa na obroncima Durmitora.

Uprkos suzama mojih roditelja , otišao sam prije svega jer sam svim svojim bićem želio poboljšati uslove u kojima smo živjeli ,ali gledajući svoju uplakanu majku nikada nijesam mogao ni zamisliti da je to rastanak za uvjek I da je više nikada neću vidjeti.

MOJA SJEĆANJA OD KAD PAMTIM U mojoj domovini Crnoj Gori (danas Jugoslavija) ljeta gospodnjeg 1900 bio sam dječak od 10 godina , sin Novice Jokanovića i Mare Malović (legalno vjenčanih) imao sam i brata Dominga /Nedjeljka/ i dvije sestre Petranu i Vidosavu u dobi od 7,5 I 3 godine . Ekonomska situacija mojega oca Novice u selu Trsa bila je osrednja što je opet zavisilo od godine do godine ,uglavnom smo se bavili poljoprivredom i stalno se mučeći i radeći puno na našem imanju ipak smo uspjevali kako tako za tamošnje uslove održati pristojan nivo života. Medjutim u tim krajevima zima je bila izuzetno oštra i dugotrajna ,a snjeg je znao napadati i do dva metra visine ponekad padajući neprekidno sve do svetog Djordja , naše seoske slave. Za tako oštru zimu trebalo se dobro pripremiti , osigurati hranu i drva preko ljeta za ljude ,ali i za životinje. Sve te poslove obavljali su moji roditelji , a ja kao najstarije dijete pomagao sam koliko sam god mogao. Osim toga trebalo je čuvati mladju djecu i pripremati im hranu, što je bio posao moje majke koja je pored toga štrikala I ručno sila robu za sve nas.

Jednoga dana rade uobičajeni poslovi na našem imanju moj otac je dok je cijepao drva teško povrijedio lijevu nogu napravivši veliku ranu. U tom trenutku vidjevši njega kako sav u krvi bespomoćno lezi pokraj mene shvatio sam koliko je život težak I kroz sta se sve mora proći u životu, na neki način zakoračio sam kroz tu nevidljivu barijeru iz bezbrižnog djetinjstva na teški I mukotrpni put borbe za opstanak. Čim sam došao sebi poslije prvog soka dozvao sam majku koja je na svu sreću u tom nevjerovatno teškom trenutku bila potpuno prisebna i nekako smo ja i ona zajedno prenjeli oca i uspjeli ga leći u krevet . Posto je bila zima sa izuzetno velikim snjegom,a u selu nije bilo ljekara moja majka je narodnim crnogorskim lijekovima napravljenim od planinskih trava čistila očevu ranu , zaustavljala krv,I previjala ga. Još uvjek nakon svih ovih godina čini mi se kao da sad gledam njene oci koje me posmatraju onako zgrčenog I uplašenog dok placem zajedno sa mojom mladjom bracom I sestrama .Ali to je bila hrabra Crnogorka I neprestalno me bodrila , govorila mi je da sam ja taj koji je sad na očevom mjestu , da sam dovoljno odrastao I da moram imati dovoljno hrabrosti , samopouzdanja da podnesem tako nesto I da su to stvari koje se dešavaju tješeći me da će očeva rana zarasti za svega 7 dana. Upitao sam majku ko ce za tih sedam dana raditi sve teške poslove na našem imanju , ko ce hraniti zivotinje, sjeci drva na tako velikoj hladnoci I u tolikom snjegu? Moj otac me onako slab I skoro na kraju svojih snaga uhvatio za ruku rekavši da to moram ja , da je siguran da cu uspjeti I da će mi on davati uputstva sto I kako da radim sve dok on ne ozdravi . I tako sam svaki dan radio boreći se protiv hladnoće I velikog snjega . Majka mi je pomagala koliko je god mogla , samo sto očev oporavak nije trajao 7 dana već čitava 3 mjeseca , 3 mjeseca koja su mi prije svega pomogla da se osjetim snažnim I sposobnim za život , da sazrim i u kojima nijesan naučio samo raditi teske poslove vec I nocu kada bi me prosao umor od dnevnog rada moj dobri otac me je ucio citati , bio mi je ucitelj. Ja sam sjedao na podu pokraj kreveta u kojem je lezao I pazljivo ga slusajuci upijao svaku njegovu rijec . Znao je citati samo stampana slova iako ne brzo dok pisana nije znao tj puno slabije . Bez obzira na to meni je izgledao kao neki filozof I mislio sam da zna sve, smatrao je da I ja takodje moram nauciti da citam . Imali smo jednu malu staru knjizicu koju je otac godinama cuvao ispod postelje I koja se zvala POCETNICA u kojoj je bilo mnogo sličica uz pomoć kojih sam počeo učiti. I tako je moj otac sa bolovima od rane lezeci u krevetu svim silama nastojao u meni probuditi ljubav za čitanjem . Posto se njegov oporavak produžio koristio sam svaki trenutak odmora I trčao prema njegovom krevetu tražeći poduku , cesto puta I mnogo vise od onoga sto je ona znao . Medjutim oca su dok je ležao posjećivali mnogi prijatelji medju kojima je bilo I onih koji su završili 4 ili 6 godina škole , tako da sam I od njih nastojao naučiti sto sam vise magao. Neki od tijeh prijatelja predložili su mojim roditeljima da mi kupe olovku sto su oni rado prihvatili , ali to nije bilo izvodljivo jer na žalost u selu nije bilo prodavnice u kojoj bi se mogao kupiti pribor za pisanje ili bilo sto slično. Na svu sreću ubrzo mi je jedan od očevih prijatelja poklonio olovku od 7 centimetara I obećao da će me učiti pisati svaki put kada dodje da ga posjeti . Na taj način sam ubrzo za svega nekoliko dana naučio pisati slova. Nakon toga odlučio moliti oca, posudjujuci mu moju olovku I papire da I on nauci pisati I tako sam ga učio ono sto sam znao I kako sam znao iako je to prihvatao dosta bezvoljno . Još uvjek se sjećam kako je satima drzao olovku u saci bezuspjesno pokusavajuci da napise makar jedno slovo, sve dok se napokon nije oslobodio , namjestio olovku medju prste I poceo pisati.To je trajalo nekolio dana sve dok se nije umorio , vise je volio ustati se iz kreveta , sjesti u stolicu I raditi nesto rucno najcesce je malenim nozem I raznim drugim alatkama ukrasno rezbario komade drveta od kojih su vremenom nastajale predivne gusle kojima su se mnogi u selu divili ,upravo zato je I govorio kako ga čekaju mnogo važnije stvari I da radi toga nema vremena za ucenje.I tako je moj otac radeci neke laganije poslove I učeći malo po malo sve vise zdravio sa priblizavanjem proljeca I nase seoske slave Sv Djordja , kada se snjeg vec otapao ,a proljecno sunce pocinjalo grijanje s kojim se postepeno pojavljivalo zelenilo I sarenilo cvijeca. Onaj koji ne poznaje surovost zime nikada ne može povjerovati u njenu okrutnost isto kao sto onaj ko ne poznaje ljepotu proljecnje prirode ne može vjerovati u takvu promjenu . Prolazile su zima za zimom svaka noseći sa sobom nova iskušenja , živeći u slozi sa mojim roditeljima I djeleci sa njima dobro I zlo .Nakon svega na svijet je došla moja sestra Sofija , koja je umrla u trećoj godini svog malog života za kojom smo svi dugo tugovali,a posebno moja majka.Nakon njene prerane I tragične smrti I zaista teške I gladne godine koja je odnjela zivote mnogoj nejaci u našim krajevima rodio se moj brat Emilio (Miljan) koji je napokon unio zrno radosti u nas tužni dom . Roditelji su mi pričali o još jednom bratu(Filip?) rodjenom godinu dana nakon mene koji je umro jos u prvoj godini zivota, ja ga se ne sjecam jer sam bio previse mali kad nas je za uvjek napustio ,ali roditelji ga nikada nijesu mogli prezaliti. Medjutim jos od najranijeg djetinjstva do danas skoro citavog svog zivota mnogo sam vremana proveo misleci o tome kako bi bio veliki kao ja da je ostao ziv cesto zamisljajuci da je on zaista tu kraj mene , zamisljajuci njegov lik I osjecajuci njegovo prisustvo narocito u najtezim trenutcima kada sam bio potpuno sam I skoro bespomocan daleko od moje porodice, mojega sela I moje voljene domovine. Tako sam rastao sa svojom familijom u selu Trsa sve do ulaska u 16 tu godinu , tada se desilo nesto, odnosno tada sam prvi put cuo za ono sto ce za navjek promjeniti moj zivot.Tih godina prvi mladici iz nasega sela su posli u Sjevernu Ameriku I ubrzo su se mogle cuti price o velikom bogatstvu I velikim mogucnostima koji se nude svakome , do kojih svako ko ista vrijedi moze doci. U mojem selu se pocelo govoriti “ Onaj koji nesto valja odlazi u Ameriku ,a onaj koji nista ne valja ostaje kod kuce “ . Vjerujuci da sam I ja jedan od onih koji vrijede poceo sam moliti roditelje za dozvolu da odem u tu daleku I bogatu zemlju da radim I zaradim puno dolara I donesem ih kuci svojim roditeljima kako bi napokon I mi promjenili nas teski nacin zivota.Osim toga bilo je mnogo nasih rodjaka koji su posli u Ameriku I koji su vec novcano pomagali svoje familije I najblizu rodbinu u selu.Medjutim I pored svega moji roditelji su bili protiv toga govorili su mi da radeci kako radimo uz malo srece mozemo obezbjediti normalan zivot , medjutim ja sam znao da je to gotovo nemoguce I da su oni zapravo svjesni svih zrtava htjeli da svi ostanemo zajedno u kuci ne zeleci da ja odem I time razdvojim familiju pa makar bili primorani na gladovanje.Skoro su me odvratiliod zelje daodem za Ameriku ,ali korz glavu mi je stalno odzvanjalo “ Ko vrijedi odlazi , ko ne vrijedi ostaje” . Nastojao sam da mi dozvole , jer se nijesam mogao pomiriti sa pricama da “ne valjam ako ostanem u selu “ obecavajuci mojima da cu se vratiti za tri godine!Na zalost dato obecanje nijesam izvrsio jer nikada nijesam zaradio dovoljno … Napokon sam dobio dozvolu svojih roditelja I pocele su pripeme za moj odlazak .Pripremajuci se za put I cekajuci saputnike prslo je nekoliko mjeseci . Nakon svega dosao je I dan odlaska sedmoga dana marta mjeseca godine 1907.Bio je to najtuzniji dan u mom zivotu , kojega nikada necu zaboraviti ……ne mogu zaboraviti tuzni oprastaj najprije sa mojom sestrom, zatim bratom Miljanom koji sme grlio uplakanih ociju iako je bio jako mali I imao svega tri godine ,a najveca tuga je bila kada sam se poljubio sa majkom …jadnom mojom majkom koja mi je ubilvena u suze I bol rekla ”Neka ti je sa srecom put sine moj , moja najveca zelja je da mi se brzo vratis iako imam osjecaj da mi se vise nikada neces vratiti “ u tom momentu je izasla iz kuce I pala skrhana od bola .Vratio sam se da je podignem iz snjega , sto je bila moja posljednja pomoc,koju sam joj pruzio , u toj situaciji sam pomisljao da ostanem kuci I za uvjek zaboravim na Ameriku I sve snove … medjutim , imao sam dvadeset saputnika za Ameriku koji su me naprosto uzeli za ruke I otrgli od majke . Sjecam se samo da sam se poljubio sa ocem I drugim rodjacima …nakon toga sam se udaljio I zastao gledajuci u pravcu majke sa puno tuge I bola. Cekao sam da da vidim kako moj otac prilazi majci , kako je podize u uvodi u kucu potpuno skrhanu I jos uvjek u soku . Nakon pola sata hoda dosao je I moj otac I rekao mi da se moja majka postepeno oporavlja , te da ce me on otpratiti do grada Niksica , mjesta gdje sam se I sa njim zauvjek oprostio.Oprastaj je bio bolan , samo sto je karakter muskaraca cvrsci I daje im jacu sposobnost da u sebi istrpe bol, bez da se onesvjeste , kao moja majka . Tako sam se nakon tog tuznog oprastaja definitivno pridruzio ostalim saputnicima za Ameriku. Nakon svih boljnih oprastajai muka ocekivao me jos jedan veliki problem ,bio sam maloljetan sa jos nepunih 17 godina a drzava Crna Gora nije dozvoljavala dobijanje pasosa niti izlazak iz zemlje .Jedini dokument koji sam posjedovao bila je krstenica izdata od naseg seoskog svestenika inace mojeg ujaka .Nego I pored naizgled nerijesivog problema sve moje nade bile su uprte u mog drugog ujaka koji je bio narodni polasnik nasega sela u tadasnjem crnogorskom senatu . Tako smo stigli u Cetnje glavni grad Crne Gore ,to je bio moj prvi I na zalost posljednji susret sa nasom prijestonicom simbolom vjekovne borbe nas crnogororaca za slobodu I narodno dostojanstvo.Grad je bio mali mnogo manji nego sam ga kao djete zamisljao ,ali sve je to za mene ,a I sve nas bilo mnogo vece I znacajnije nego sto ikada iko moze zamisliti za nas je svaki kamen nase male I siromasne zemlje bio veci od drazi od citavog svijeta . Odmah sam potrazio ujaka ,posao sam do skupstine ali je na zalost bilo nemoguce doci do njega jer je upravo tih dana zasijedao crnogorski senat I ujak je stalno bio zauzet radom na vaznim sjednicama I odborima .Ocekivao sam da cu nekako uz njegovu pomoc uspjeti uzvuci pasos, jer je bio veoma cijenjen I postovan covjek.Morali smo prenociti na Cetinju.Kada je moj ujak saznao da sam doputovo posjetio me u prenocistu I pitao me o cemu se radi .Kada sam mu objasnio o cemu se radi I da zelim da izvadim pasos kako bi otputovao u Ameriku na zaradu, savjetovao me je I nagovarao da odustanem I objasnio da ce biti nemoguce dobiti pasos da ministarstvo ne moze prekrsiti zakone I da mi ne moze pomoci pored svog njegovog autoriteta.Ali na moje veliko insistiranje obecao mi je da ce me zajedno sa prijeteljima pratiti do nadleznih drzavnih organa .Sjutra dan smo obilazili od jednog do drugog ministarstva,ali bez rezulatata .Na kraju kad sam iscrpio sve mogucnosti ujak mi je napisao pismenu preporuku kao poslanik za jednog konzularnog agenta u gradu Kotoru koji se tada nalzaio na teritoriji Austro – Ugarske.Molio ga je da mi pomogne u granicama svojih mogucnosti .Nakon nekoliko dana provedenih na Cetinju nezaboravnih po mnogo cemu jednog prelijepog jutra zaputili smo se prema Kotoru .Medjutim priblizavajuci se Njeusima naisli smo na veliko iznenadjenje !Po cesti su se kretala kraljevska kocija , neki od mojih saputnika su je odmah prepoznali I uzviknjuli “ Paznja dolazi kralj!”Ja sam se uplasio da ce me uhapsiti jer sam bio jedini bez pasosa .Stadosmo svi sa strane puta I u zak postovanja skinusmo kape sa glava , dok je nailazila kocija koja se kretala polako I ugledavsi nas se zaustavila.

Otvorila su se vrata kocija I pred nama se pojavio covjek sirokih pleca sa mnogo svjetlicavog ordenja koje nijesam do tad vidio .U tom trenutku zaorili su se glasovi mojih prijatelja “ Zivio Kralja Nikola!”Odmah nakon toga kralj je podigao ruku I pitao nas “sinovi moji kuda idete?”Najstariji medju nama odgovorio mu je : “ Sa dozvolom vaseg visocanstva idemo u Ameriku ,da zaradom poboljsamo ekonomsku situaciju nasih familija”Kralj je odgovorio: “idite sinovi moji neka vas bog blagoslovi I neka vam pomogne u vasem radu , jedino sto vas molim je dje god da budete pokazite cojstvo I hrabrost cuvajuci cast vase domovine I vaseg imena crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u vasoj Crnoj Gori” Te iste noci dosli smo u luku Kotor I odmah se prijavili ujednu pomorsku agenciju radi vadjenja putnickih karata do Trsta .U Kotoru mi se dogodila prva zapreka u inostranstvu , za mene nije bilo karte jer nijesam imao pasos ,a karta se nije mogla izvaditi drugacije.Nakon toga sam otisao u konzularnu agenciju gdje sam pokazao pismenu preporuku sa Cetinja .Nakon sto je pregledao dokumente konyularni agent mi je rekao da ne moze pomoci nista ,ali da sa krstenicom mogu putovati do Trsta I da ce pomorska kompanija prikriti nedostatak pasosa.Otisao sam ponovo u agenciju I dobio kartu do Trsta .Krenuli smo sutra dan ujutro ,tada sam se prvi put u zivotu popeo na brod I vozio njim bez da sam ikada prije toga vidio more.Kada je brod krenuo uhvatio me umor I strah tako da sam se na trenutke zelio vratiti nazad u moju rodnu Trsu kod mojih roditelja u nasu kucu.Prolazili smo kroz prelijepi Bokokotorski zaliv ,a ja sam se onako vas u strahu I nesiguran divio ljepoti tih krajeva ,ali pogled mi se stalno vracao Lovcenu ekako gledajuci u njega cinilo mi se da sam jos uvjek tu kod kuce I dok se on vidi da je sve blizu na dohvat ruke .Madjutim ubrzo smo izasli iz zaliva I more je postalo jako nemirno sa velikim I opasnim valovima koji su zapljuskivali palubu.Na kraju smo to poslijepodne stigli do Dubrovnika , gdje se brod zaustavio na jedan sat da bi predao postu .Dobili smo dozvolu da na kratko izadjemo radi kupovine nekih svari .Ovaj grad mi se cinio izuzetno lijepim , okruzen velikim zidinama I sve je bilo tako drugacije da nam se cinilo da smo na pola puta od Amerike .Nijesmo znali strane jezike osim maternjeg , zbog cega smo se plasili I bili nesigurni tako smo se pokusavali sporazumjevati jezikom gluvonijemih koristeci ruke I tijelo .Medjutim hodajuci ulicama culi smo govor kao sto je nas maternji I vjerujuci da se radi samo o jednom nasem zemljaku , uputili smo se prema njemu ,ali usput smo vidjeli da I drugi isto govore kao I mi I bili smo potpuno zbunjeni.Nakon toga smo pomenutog gospodina zamolili da nam pomogne oko kupovine nekih stvarcica.Smijuci nam se upitao nas je odakle dolazimo I mu mi odgovorismo da smo mi Crnogorci I da putujemo u Ameriku na zaradu , a on nam je I dalje sa osmjehom na licu rekao “Djeco moja , ovdje se govori isto kao u vasoj zemlji “Upozorio nas je da pozurimo na brod , zahvalismo se ljubaznom gospodinu I sami kupismo ono sto nam je trebalo nakon cega pojurismo prema nasem brodu koji je taman kretao .Tako smo polovili sve do Pule gdje smo se opet na kratko zaustavili,a u zoru uplovismo u Trst , koji je bio nasa krajnja destinacija .Iskrcavsi se u Trstu susreli smo se sa mnogim novostima i za nas do tad nezamisljivim stvarima , sa nepoznatim osobama koji su nam prilazili I predstavljali se kao prijatelji nudeci svaku mogucu pomoc I sve moguce usluge , ali na srecu dosao je jedan pomorski agent obucen u uniformu koji nas je odpratio do policajca.Policajac nas je pitao do koje agencije idemo .Odgovorili smo da idemo do jednog Crnogorca naseg zemljaka koji se zove Milo Stanisic .Upozorio nas je da budemo pazljivi I da se cuvamo od ljudi kao sto su oni koji nam na ulici nude usluge, jer se radi o lopovima I prevarantima , te ako zelimo moze nas on odpratiti do agenta Stanisica sto smo mi uplaseni prizorima sa Trscanskih ulica rado prihvatili.Hodajuci uskim ulicicama vidjeli smo puno ljudi I zena loseg izgleda koji su nam usput nudili sve moguce usluge .Mnogi od tih ulicara su govorili nasim jezikom ,ali mi smo pazljivo sljedili policajca dobro pazeci da se ko od nas ne zagubi .Kada smo stigli do agencije izasao je gospodin Stanisic I primio nas , odveo nas u jednu prostoriju gdje nas je jos jednom upozorio da se jako cuvamo od ulicnih prevaranata, lopova I prostitutki kojih kako je rekao nema vise niti u jednom gradu na svijetu , pozivajuci nas kao dobar zemljak da mu predamo na cuvanje uz potvrdu sav novac kojega smo imali ,sto smo I ucinili.Odradio nam je jednog covjeka koji nas je pratio do njegove privatne ustanove gdje smo rucali . Ja sam mu urucio 25 austriskih zlatnika koje nikada vise nijesam vidio .Izlazeci I setajuci po gradu sreli smo se sa mnogim novostima koje nikada do tad nijesmo vidjeli , kao npr. tramvaj I elektricno svijetlo.vrativsi se iz obilaska dosli smo do restorana u kojem je sjedio gospodin Stanisic sa gospodjom I malim sinom .Gospodja je bila izuzetno zgodna Crnogorka , vrlo ljubazna koja je naredila konobaru da nam posluzi rucak za susjednim stolom .Pitala nas je za novosti iz Crne Gore .Kasnije je govorio gospodina Stanisic covjek liberalnih pogleda koji nam je rekao da nasu situaciju treba sto prije rijesiti te da je vec dogovorio pripremu dokumentacije sa agencijom Cosulich , posto ce za par dana isploviti brod za New York .Meni je objasnio da su moji dokumenti sa kojima sam doputovao brodom u Trst problematicni zbog nedostatka pasosa , te da cu ako ne sa prvim vjerovatno otputovati sa drugim brodom koji bi trebao isploviti za 20 dana .To ga nije zabrinjavalo jer je agencija Cosulich u mjestu Sergula imala vlastiti hotel za emigrante tj iseljenike sa svim komoditetom ukljucujuci I putnu kartu kao I ostale troskove . Poslije podne smo u pratnji Stanisica otisli do agencije kojoj je za smjestaj I putnu katru do New Yorka platio 240 austriskih kruna . Zatim nas je odveo do hotela kompanije gdje smo zatekli oko 500 lica koja su cekala isti brod. Nikada nijesam vidio toliku cistocu I red.Bilo je vise sala prve, druge I trece kategorije sa konobarima I poslugom , vrtovima , hodnicima I asfaltiranim stazama, sve sa kapacitetom za 1000 osoba. Postojao je bife gdje se prodavalo sve sto je potrebno u prvom redu za nas , kao sto je duvan I famozna gazirana voda “bolito” .Sa druge strane u istoj zgradi nalazile su se kancelarije sa sluzbenicima kao ambulante sa ljekarima I to od kompanije drzavni ljekari I americki ljekari svi placeni od agencije Cosulich .U tom momentu situacija mi je izgledala krajnje neizvjesna zbog nedostatka pasosa I posjedovanja jedinog dokumenta krstenice. Za putnike Crnogorce kompanija je imala poeban tretman u lukama iskrcaja sa stavljanjem nekog ziga na dokumentu sa potpisom jednog funkcionera. Nakon tri dana oglasen je pregled od strane drzavnih ljekara ,a ja sam bio bolestan – tokom puta sam dobio neke ospice I osuo sam se po citavom tijelu .Poceo je pregled najprije vizuelni od srtane tri ljekara u liniji , kod kojih sam prosao kao sposoban . Sljedeci dan bio je pregled od strane dva ljekara koji su radili za kompaniju kod kojih smo svi prosli .Treci dan dosla je revizija od strane americkih ljekara zaiskrcaj .Sjecam se da sam dosao na red treci dje me je prvi ljekar dugo zagledao dok sam hodao nakon cega mije rekao da se izdvojim sa strane gdje su vec bile 3- 4 osobe . To me iznenadilo , ali je ipak ostala nada da cu proci . Kasnije su me pozvali na pregled kod drugog ljekara koji mi je dao znak da idem dale kod treceg ljekara koji me je detaljno pregledao I stavio mi neke kapljice u oci I rekao da dodjem za tri dana da me ponovo pregleda .Objasnio mi je da moja situacija nije najbolja ,ali ako se budem ljecio moguce je da se poboljsa u sljedecih desetak dana. Nakon sto je proslo deset dana cekao sam jos toliko I tada po savjetu nekih prijatelja sam trazio povracaj dokumenata I prebecivanje u drugu kompaniju koja se zala “Kocevar” gdje sam dobio obecanje da ce mi biti omogucen bezbjedan dolazak do New Yorka, ali da nema broad nego tek za mjesec dana . Posto su moji prijetelji otisli na New York “Cosulich” sa nadom da cu odputovati sa njihovom linijom .Za nekoliko dana bio je zadnji pregled dje mi e kombinovana ljekarska ekipa saopstila da se ne mogu iskrcati u New Yorku .Medjutim dosli su drugi zemljaci iz Crne Gore koji su putovali za juznu ameriku –za republiku Argentinu I pozvali me da putujem sa njima objasnjavajuci da tamo imaju dosta rodjaka koji su se vec bili snasli u toj zemlji .Nije mi ostala druga mogucnost nego putovati sa njima u Argentinu dje prilikom iskrcaja u to vrijeme nije postojala nikakva kontrola ili zabrana .Tako sam mjeseca aprila otputovao vozom s kompanijom “Leban” prema Djenovi , dje sam trebo da se ukrcam na brod za Buenos Aires , sa jednim dokumentom- Krstenicom ,na koju su stavljali pecat kompanije .Od Trsta do Djenove u vozu mi se cinilo da letim jer se nikada do tada nijesam vozio vizom.Posto smo dosli u Udine – Italija pojavila se jedna osoba , koja se predstavila kao konzularni agent I zatrazila nam pasose . Kada sam pruzio krstenicu rekao je da taj dokument nije valjan za putovanje I zatrazio mi 50 kruna ili da odmah izadjem iz voza .Nalazeci se u bezizlaznoj situaciji odlucio sam da reagujem prijetnjom .Ustao sam , uputio se prema toj osobi koja I nije izgledala kao konzuarni agent vec kao prevarant uhvatio ga za kravatu snazno ga povukao za nju , zaprijetio mu da me ne vrijedja I svom snagom mu pljusnuo samar.Na ovo sam se odlucio jer sam se osjecao izgubljenim I jednostavno drugog izlaza nijesam vidio .Jedan od mojih prijatelja, visok I jak predstavio se kao da mi je otac kako bi me zastitio .Spomenuta individua je vicuci I praveci veliku graju otisla traziti policiju. U tom trenu sef zeljeznicke stanice je dao znak da voz moze krenuti prema Milau dje smo rebali presjesti na drugi voz.Dosli smo u cekaonicu dje sam se ja odvojio da ne bi pravio probleme mojim saputnicima vjerujuci da ce me tu sacekati policija I privesti zbog onoga sto se dogodilo u Udinama .Bila je duga noc I ja sam sjedeci na klupi zgrcen I uplasen od svakog talijana koji je prolazio kroz cekaonicu zamisljao da je policajac I da ce me uhapsiti .Na srecu ujutro je dosao voz.Ukrcao sam se na njega zajedno sa prijateljima I do Djenove nije bilo nikakvih problema .Stali smo u podzemnoj stanici sto je za mene bilo veliko cudo , nijesam vjerovao svojim ocima stajli smo pod zemljom a sve je bilo osvjetljeno kao sa smo napolju . Popeli smo se stepenicama prema gore dje nas je cekao agent kompanije I nakon pregleda dokumenata odveo nas u hotel dje smo cekali tri dana odlazak broda .Ponovo je dosao , drugi konzularni agent I nakon pregleda isprava , rekao mi da necu moci putovati ako mu ne platim 35 talijanskih lira za potpis na krstenici posluzio sam se lukavstvom I rekao mu da ce mu sve biti placeno na brodu sljedeceg dana kada je brod prema najavi trebao isploviti .Medjutim , dogodilo se da je brod isplovio isti dan u 4 sata poslije podne .Prije toga dobili smo naredbu da se u 14 sati ukrcamo na brod “P.Mafalda” priblizavali smo se brodu koji je bio toliko veliki ijep I rasvijetljen da mi je izgledao kao jedan veliki plutajuci grad .Kada smo se popeli na most primjetio sam spomenutog konzuarnog agenta .Nadao sam se da me nece primjetiti sagnuo sam glavu I krio se u masi jer je bilo puno putnika razlicitih nacionalnosti I jezika , a brodska posada je govorila iskljucivo talijanski ,sto je vrlo mali broj putnika razumio.U toj guzvi zacule su se brodske sirene , koje su oznacile pripremu za isplovljavanje broda. Tada sam shvatio da cu se uspjeti izvuci od obaveze da konzularnom agentu platim 35 talijanskih lira . Nakon oglasavanja zadnje sirene , brod je isplovio iz Djenove u pravcu Buenod Airesa I ja sam za uvjek napustio moju zemlju I stari kontinent.Timotije Jokanovic umro je 1968 godine u Huanquerosu I pored velike zelje nikada se nije uspjeo vratiti u Crnu Goru .Nakon dolaska u Argentinu ozenio se dalmatinkom Anom Buratovic sa kojom je imao 6 sinova , mukotrpno je radio cijeloga zivota kao I svi tamosnji Crnogorci ,ali je I pored svih nedaca uspjeo podici I odskolovati citavu familiju I pruziti im jake zivotne osnove .Danas u Argentini zivi stitinjak Timotijevih potomaka uglavnom u Buenos Airesu , niko od njih osim kcerke …. Koja je 1971 ljetovala u staroj domovini nikada nije bio u Crnoj Gori I za tu daleku zemlju zna samo iz porodicnih predanja koja je “nono Timoteo” prenio na svoje sinove ,a oni opet na svoje itd.I pored toga oni se danas svi osjecaju Argentincima Crnogorskog porijekla I osjecaju snaznu vezu sa svojim korijenima .

1 note · View note

putovanja-i-osecanja · 4 years

Text

Avlija u stihu

Nastavljamo dalje da obilazimo Župu. Etno restoran “Avlija Erić” nalazi se u Plešu, na 15 km od Aleksandrovca. Malo je reči kojima bi opisali ovu lepotu. Čitav kompleks je u cvetnim aranžmanima, zelenilu, uniji prirodnih materijala, drvu i kamenu. Pri uređivanju prostora vlasnik je vodio računa o svakom detalju. Sve je ovde postavljeno na pravom mestu i sa velikom ljubavlju. Ovde možete uživati ne samo u pogledu nego i u specijalitetima ovog kraja. Posebnu pažnju privukli su nam stihovi, koje je svom prijatelju sastavio Anta Džamić iz Aleksandrovca. “Svako, svako mesto i u svetu kraj, ima nešto lepo, ima neki raj. Bog stvorio zemlju, a narod je radio idejom i trudom, stvoreno dogradio. Od avlije obične, Ivan dosta radio i raj pored Rasine za nas je sagradio. Pleš je sada čuven, pa se eto diči, na mondensko mesto sve više zaliči. A Rasina teče, voda se talasa, na sredini reke prelepa terasa. Nešto gore više Salus je u sjaju, i tu je baš lepo u Danilovom raju. I kao što rekoh, lepo svakom prija, za uživanje tu je ta Erić avlija.”

Ukoliko ste zainteresovani da vas posetimo i predstavimo ljubiteljima prirode i turizma kontaktirajte nas porukom - Putovanja i osećanja -

#serbia #serbiaphoto #srbija #instaserbia #serbianature #mojazemlja #srbijauslikama #instagramsrbija #mojasrbija #serbiatravel #serbiatourism #myserbia #vidisrbiju #seeserbia #turistickaorganizacijasrbije #upoznajsrbiju #lepotesrbije #beautyserbia #discoverserbia #turizamsrbija #istrazisrbiju #exploreserbia #serbianadventures #visitserbia #srbijaavanture #posetisrbiju #obidjisrbiju #zupa #aleksandrovac #ples #avlijaeric

#Serbia #serbianature #myserbia #serbiatourism #serbiatravel #Srbija #lepotesrbije #srbijauslikama #instagramsrbija #mojasrbija #aleksandrovac #zupa #ples #naturephotography #etno

2 notes · View notes

nepoznati-poznanik · 4 years

Note

kako vi gledate na svijet danas?

haahahah oj Bože, čemu persiranje, nit’ sam dovoljno star za takvo nešto nit’ imam neke osobine zbog kojih bih izazivao poštovanje kod drugih.

Svijet danas je jako zamršen. Ne zbog njegove prirode nego zato što ga mi takvim činimo. Sve ima cijenu i sve je na prodaju ali ništa nema vrijednost, bar ne one prave vrijednosti. Danas je prava blagodat i bogatsvo naići na insana. Iako danas imamo doslovno sve, mi zapravo nemamo ništa. Danas, kada bi trebali biti najbliži jedni drugima, mi smo udaljeni jedni od drugih i od nas samih. Niti poznajemo ljude oko sebe niti poznajemo sebe same. Ganja se samo sopstveni interes a “komšiji neka umre krava”. Dok jedni nemaju šta jesti drugi pak uživaju. Niko se ne usudi sanjati o bilo čemu. Fazon je što su ljudi navikli da sve dobiju momentalno. Ako žele malo sreće ili ljubavi, objave selfie s nekim citatom koji je izgubio svako značenje i s par lajkova budu zadovoljeni. “Brz život, brza hrana”, nenormalno velik protok informacija su samo neke od stvari koje nas “polako” ubijaju. Svima je teško ali svakome je njegova tegoba najteža. Samo se znamo žaliti, ne dao Bog da se šta poduzme.

sve u svemu, nisam ni trun zadovoljan današnjim svijetom ali i dalje se borimo. nema nam druge. trudimo se da budemo svijećica oko koje se okupljaju leptirići.

1 note · View note

hipigram · 6 years

Text

"Kako čovjek stari, njegova moć da racionalno objasni stvari raste, a ovo objašnjenje tupi moćnu silu životnih udaraca. Mislim da je ovo tačno, jer, iako i dalje posjedujem čudnovatu osobinu da doživljavam ove nagle udarce, oni su sada dobrodošli. Nakon prvog iznenađenja, uvijek i momentalno osjetim da su oni naročito vrijedni. I tako dolazim do pretpostavke da je ova sposobnost za primanje i prihvatanje životnih udaraca ono što me čini piscem.

Staviću na kocku objašnjenje da je šok u mom slučaju praćen željom da ga objasnim.

Mislim da sam doživjela udarac, ali taj udarac nije, kao što sam mislila kao dijete, običan udarac od strane neprijatelja sakriveng iza sirovog pamuka svakodnevnog života.

On jeste ili će da postane otkriće.

On je token neke stvarne prirode pojava.

A ja ga činim stvarnim tako što ga pretvaram u riječi.

Jedino pretvaranjem udaraca u riječi, činim ga cijelim.

Ova cjelina znači da je udarac izgubio moć da me povrijedi.

Veliko mi je zadovoljstvo sklapati dijelove ove cijeline, možda upravo zato što tako uništavam bol.

Možda je ovo najsnažnije zadovoljstvo meni poznato.

Uzbuđenje je kada prilikom pisanja otkrivam šta pripada čemu, ispravljam scene i približavam likove.

Iz ovoga sam došla do filozofije, konstantne ideje mog bića, da je iza sirovog pamuka života sakriven obrazac, da mi – mislim na sva ljudska bića – smo povezani sa njim, da je ovaj cijeli svijet umjetničko djelo, da smo svi mi dio djela umjetnosti.

Hamlet ili Betovenov kvartet su istina o ovoj prostranoj masi koju nazivamo svijetom.

Ali Šekspir ne postoji, Betoven ne postoji, sigurno je da i Bog ne postoji.

Mi smo riječi.

Mi smo muzika.

Mi smo stvar.

A ovo vidim samo onda kada doživim udarac života.”

"Momenti bivstva" - Virginia Woolf

#nasa-prica #tekst #tekstovi #balkan #ljubav #zivot #život #pisanje #virginia #virginia woolf #virdzinija vulf #virdžinija vulf

3 notes · View notes

tijanabakic1 · 3 years

Photo

Imali smo mini avanturu ja i moj mužić onako ne planski 🥰 Posjetili smo Japodske Otoke blizu Bihaća i naravno odsjeli u neobičnoj staklenoj kupoli 😉 vi znate da ja volim iskreno da recenziram sve destinacije na kojima budem pa tako ce biti i ovaj put 👍🏻 Sto se tiče prirode i same kupole lijepo je sve to vidjeti i dozivjeti ali iskreno velika neljubaznost a o cistoci da vam ne govorim jako aljkavo a toliko prirodnih ljepota koje im je Bog dao ,nije mi zao ali ne bih ponovo otisla ,slike koje sam napravila su fenomenalne milion ih ima tako da uzivajte 😉 Mi smo iskoristili ruzno vrjeme da vidimo nesto novo i uzivamo u prirodnim ljepotama ❤️ #nature #naturephotography #instafoto #travelblogger #travellife #travellove #redhair #amazingview #kiaraskybih #nailsartist #cheers #🥂 https://www.instagram.com/p/CTJ6vOKgqTg/?utm_medium=tumblr

#nature #naturephotography #instafoto #travelblogger #travellife #travellove #redhair #amazingview #kiaraskybih #nailsartist #cheers #🥂

0 notes

astrolognevenkablazik · 3 years

Text

Asteroid Pan

Pan (grč. Παν, Pan) bog je pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno “paše i stoke”, njihov zaštitnik i zaštitnik lovaca, stoga ga se naziva i zaštitnikom prirode. Osim toga ljubitelj je muzike i najbolji plesač među Bogovima. Pan je sin nimfe Driope i Boga Hermesa, a katkad ga se smatra i Zeusovim sinom. Panov je pandan u rimskoj mitologiji Faun. Pan je prikazivan s kozjim stražnjim nogama i…

View On WordPress

#2021 #Asteroid Pan #Asteroidi #Jul

0 notes

thomas007srb-blog · 4 years

Photo

>> NAJSTARIJI Mitovi i Legende tvrde da je Tvorac uredio Život na Planeti koju je Stvorio (a, mi je sad tako vredno uništavamo) i dao nam je na Korišćenje, Živovanje i Spasenje do Kraja Vremena (svi nazivi su različiti, jer su Religije razne, ali je JEDAN Bog i Božiji ZAKON isti za sve duše Zemaljske koje Veruju u Nešto), dakle: starovremenski narodi su pamtili i uPOZORavali na to da odstupanje od Tradicije (zakonitosti Majke Prirode) vodi u Propast planete i Sveta (Apokalipsa koja je “proročki” najavljena u mnogim Spsima).

0 notes

dokazatiindukcijom · 4 years

Text

Oprosti mi što te nisam primenio

Očeva radionica bila je osvetljena neonkama čija je svetlost, hladna i daleka, kao da nam dolazi sa zvezda daljih od postojanja sveta za kojeg znamo, najprimerenija da ostane i svetli u sećanjima; trepere neonke i danas kad sklopim oči, lipe s one strane venecijanera podrhte na povetarcu tek toliko da vojvođanski uštogljeno pozdrave retkog slučajnog prolaznika jer je nedelja, kao i uvek u mojim sećanjima. Otvorene fioke otkrivaju šareni inventar – kondenzatore, sheme, šrafove najrazličitijih oblika i veličina, namotaje kalaja, te dve lemilice što se puše sa neizostavnom cigarom u pepeljari. Tu su i naravno otpornici, koje sam najviše voleo jer su bili šareni, prepuni boja, kao one jednostavne majice s prugastim motivima koje i dan danas volim. Već sam znao da boje označavaju pojedine veličine otpornosti a da jedna od njih kodira toleranciju. Onaj ± znak koji označava „luft“ koji proizvođač može dozvoliti, ne mora da nacilja baš 100 grama za čokoladu, nisu vage jedini horoskopski znaci. Spajao sam otpornike redno i paralelno, računao bih nove otpornosti jer sam već bio omađijan svetom matematike i tim silnim formulama čiji sam jezik usvajao i pričao, uravnoteživši ga s nepričanjem maternjeg jezika koji je ostao rezervisan za komunikaciju s ukućanima i tada retkim prijateljima. Sećam se da sam se tada pitao kakve veze taj prokleti „plus-minus“ znak ima s rešavanjem kvadratne jednačine, gde se identični simbol javlja. Sasvim usamljen u svetu formula, odnosno prepušten prosvetnom sistemu upokojene Socijalističke Jugoslavije, gutao sam udžbenike različite kakvoće – od onih koji i danas predstavljaju etalon dobro napisanog udžbenika, do nekakvih bućkuriša za usmereno obrazovanje koji bi s formula za tili čas prelazili na druga Lenjina, katkad i na Tita. Želeo sam, kao i svaki klinac, sada i odmah da znam sve, a pogotovu znak integrala koji mi se, graciozan i vitak, uvukao pod kožu.

Počeo sam s fizikom jer je, istini za volju, u udžbenicima fizike bilo mnogo više formula i više računanja. Kretao sam se po pravoj, krugu, cikloidama, klatio se na matematičkom i fizičkom klatnu, oscilovao i talasao što mehanički što elektromagnetski. Uživao sam u elegantnim jednačinama koje bi tajne prirode opisivale na sasvim jednostavan i lako čitljiv način, poput kafanskog aforizma. Puno mi je bilo srce kad su kompleksni brojevi konačno dobili svrhu i za tili čas našli primenu u naizmeničnim strujama, a kad sam stigao do diferencijalnih jednačina mislio sam da ću ovladati svetom. Sve se to odlično uklapalo u moje klinačko pravoslavlje na koje sam sasvim slučajno naišao ali koje me je, kao i svet formula, sasvim obuzelo. Bog u koga sam tada verovao zapravo je bio jedan deistički bog čijoj sam se umešnosti divio – koji je čoveku ostavio na radost da otkriva zakonitosti jednog savršenog mehanizma, jedne ljupke muzičke kutije kakvu je predstavljala priroda za malog Pericu kakav sam bio. Istini za volju, dobri Bog nam je, na radost i žalost istovremeno, podario vazduh - radost što možemo disati i pisati i računati a žalost što ne možemo onako tačno računati kako bismo mogli da nema tog životvornog gasa tako neukalupljivog u formule. Kasnije sam naišao na Pekićev citat koji se poklapa s ovim čudnim razmišljanjem: „ Da nema stvarnosti, kako bi se o njoj duboko i tačno pisalo“.

Ipak sam se vremenom „prešaltao“ na matematiku. Računao sam da je svejedno da li matematika ili neka prirodna nauka – da će mi odlično poznavanje matematike samo pomoći da još bolje poznajem prirodu što je, ako se prepustim jednoj dugoj introspekciji, bilo nešto što me je verovatno najviše zanimalo kao klinca. Tada sam od svih opisa prirode, najviše voleo opis jednačinama. Bože moj, kako sam se samo zajebao u proceni. Što sam više ulazio u matematiku, što sam više drveća sretao, to sam manje šuma video. A bez šuma nije bilo remetilačkog vazduha koji bi kvario lepotu i eleganciju jednačina. Nisam udisao vazduh, bio sam u vakuumu formula koje su bile apstrahovane kao odojčad i, poput malih janičara, nisu se više sećale svoga porekla u prirodi.

Što sam bio bliže „matematici“, to sam bio dalje od prirode. Kada sam se zaposlio na fakultetu koji se bavi obrazovanjem budućih inženjera, bio sam pun nadanja da ću konačno primeniti „tu svoju matematiku“. Kao asistent, podučavao sam nekoliko „analiza“, koje su na glasu kao veoma primenljive oblasti. Usledila su pitanja studenata o primeni silnih apstraktnih koncepata koji su se smenjivali na tabli, na neka sam uspevao da odgovorim ali na ono pitanje koje sam sam sebi postavio – nisam uspeo. Primene video nisam.

Na doktorskim studijama za primene više nisam mario – dokazivao sam teoreme, generalizovao već viđene koncepte, razvijao teorije. I nakon odbrane doktorata, dobio sam čestitku kolege i kratku rečenicu saučešća : „svaka teorija treba da proishodi iz rešavanja konkretnog problema“.

Šta je to konkretno – više nisam znao. I tako sam, čini mi se, zalutao u jednu neobičnu, za ovu svrhu adekvatnijeg prideva sumanutu, ideju da primena matematike – ne postoji!

„Sumanuta ideja“ je termin iz psihijatrije (kod nas se koristio izraz „fiks ideja“ koji ćemo katkad čuti u praistorijskom bumerskom žargonu naših roditelja, ali pošto smo toliko svikli sa engleskim rečima, verovatno je engleski termin delusion i nama najjasniji) . To je zabluda koja nema veze s činjenicama i koju je nemoguće ispraviti pozivanjem na činjenice. To je samo jedna od manifestacija psihoze - psihičkog stanja u kome je doživljaj realnosti poremećen ili izobličen. Termin sam izabrao ne zato što mislim da bolujem od psihoze, ne zato što mislim da rečenica iz prethodnog pasusa s uskličnikom postojanim kano klisurine nije podložna reviziji, već zato što sam do tog zaključka došao iz stanja koje ima sličnosti s psihozom po tome što je u njemu doživljaj realnosti izobličen do neprepoznatljivosti. Ali o tome nešto kasnije.

Prvo sam dužan dati nekoliko disklejmera. Kad politički analitičar kaže „ceo svet“ – misli na ceo zapadni svet, kad Biblija kaže potop koji dovodi do kraja sveta, misli na kataklizmu koja se doista desila a koja je dovela do potopa njima znanog sveta, ali koja je ipak bila lokalnog (regionalnog) karaktera, kad matematičar koji se bavi analizom kaže matematika – misli naravno na deo matematike njemu poznat. Ukoliko čitalac još nije odustao od ovog neplanirano dugog uratka, posebno ga molim za malo strpljenja s narednom rečenicom. „Primena matematike ne postoji!“ – ovo ne izgovara autor koji nije mnogo računao, testirao hipoteze (štaviše, trudio se da bude što je moguće aktivniji u tome, ne samo iz finansijskih razloga), aproksimirao, pomalo i programirao. On se, dakako, uverio koliko taj njegov račun ima primenu u konkretnim problemima prirodnih i tehničkih nauka, koliko komplikovane stvari poput kompeksne analize ili integralnih transformacija rešavaju sasvim konkretne probleme. Pa šta onda znači da „matematika nema primenu?“.

Bez obzira na formalno obrazovanje koje sam stekao kasnije, u matematiku sam zakoračio kao samouki entuzijasta, ali sam ipak sledio put trasiran udžbenicima i zbirkama zadataka iz matematike, pa ću prvo tamo pokušati da nađem „primenu matematike“. Ako preskočimo „paganski“ period osnovnoškolske matematike gde se doista pojavljuju stvarni objekti, sabiraju se jabuke u dve košare, deli se čokolada, meša se kafa u odgovarajućoj razmeri, s tu i tamo pojavom apstraktnijih objekata poput tačke, prave, trougla, ali sve se to ipak može svesti na ono što zovemo „račun“, u „hrišćanskom“ periodu matematike već nema piljarnica, ne meša se kafa u odgovarajućoj razmeri, objekti postaju znatno apstraktniji i, s tim u vezi, sve dalji od svojih inspiracija iz prirode, a jedini vid tekstualnih zadataka ustupaju druge nauke poput fizike. Ali avaj, kad matematika nema vremena da se bakće s masama, inercijama, fluksevima i oscilacijama, tada tekstualni zadaci postaju apstraktni vicevi. I ovaj termin je neobičan, popularizovan na jednoj fejzbuk stranici i, po mom mišljenju, neodgovarajući za pojavu koju opisuje ali odličan za naše potrebe. Umesto objašnjenja, navešću jedan slučajno odabrani apstraktni vic:

Igrali remija zlato, srebro i bakar i u jednom trenutku pita bakar:

-Koliko zlato ima karata?

U čemu je stvar? Počinje se od pančlajna da su genitivi množine jedinice za masu zlata i karte za igru homonimi, i onda se stvara čitav jedan mali svet, uvode se ljudi, životinje, predmeti, samo da bi odigrali svoju ulogu i izveli taj pančlajn. Nije bitno koliko je situacija realna, bitno je da se predstava odigra. Najčešće sam kroz školovanje sretao apstraktne viceve umesto tekstualnih zadataka. Bili su tu homogena tela oblika paraboloida, cisterne konusnog oblika, igrališta oblika pravilnog osmougla ili ambari s krovovima oblika takvog da bi za njihovog projektanta morali pomisliti da se radio LSD-om ili bar duvao lepak 4-5 puta nedeljno. Radi obrade određenog pančlajna – konkretne teme iz matematike, uvode se slovesni i beslovesni objekti poput pomenutih, samo da bi odigrali svoj apstraktni vic.

Naravno, za ovo nije kriva matematika kao takva – za ovo možemo kriviti rđav nastavni program i pravilno zaključiti da bi stvar mogla bila drugačija kad bismo imali ne izlete, već timski rad različitih nauka – fizike i matematike na primer. Plašim se da iskoristim izraz “korelacija” kako bih poštedeo živce prosvetnog radnika koji ovo čita, ali to bi možda moglo biti rešenje. Na prvi pogled.

Umesto izleta doista postoji timski rad, odnosno sinergija. Njutnovi, Keplerovi zakoni, modeliranje – sve vrvi od formula, one jure kao na Hungaroringu (razumete, kao formule jure. Oprostite, uticaj apstraktnih viceva). Eto rešenja! Nažalost, ništa pogrešnije od takvog zaključka.

Nažalost, matematika nije samo skup formula. “Stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša” pa tako i račun. Svoditi matematiku na nizanje formula bilo bi jednako grubo i uprošćeno kao i svoditi je na brzo računanje ceha u kafani. Dugo je već vremena prošlo otkad se matematika uzdigla iz aminokiselinske supe svojih prapočetaka i mnogo je ljudi zaslužno (možda su potrebni navodnici) što smo toliko daleko od njih, gledajući u odnosu na vreme ali i realnost. Ali matematiku ne možemo svesti na niz postignuća matematičara jer ono što ju je odvojilo od aminokiselinske supe prapočetaka je način na koji su ovi matematičari dolaziti do rezultata. Način kojim su ti pioniri razmišljali, a koji se razvijao i razvija se sa svakom dokazanom teoremom i svakim objavljenim radom, naš je metod istraživanja, način razmišljanja o problemu, tj. “majndset”, u žargonu nešto mlađe generacije.

Nemam vrednosni sud o tome što koncepti poput broja ili tačke odnosno prave nisu deo opšte kulture. Ali nemam sumnje da bi jedna odiseja u svet brojeva – prirodnih, celih, racionalnih i realnih, oslobođenih svakog konkretnog realnog uporišta, snabdevenih polaznim aksiomama i pravilima, i u svet tačaka, pravih i ravni gde se nijedan od ovih objekata ne definiše i gde se umesto maltera, mobe i krajiške pesme svet gradi sa svega nekoliko aksioma, pomogla razumevanju ove problematike. Dakle ti svetovi ne postoje a priori – oni se grade. Uzimaju iz prirode ono što je potrebno (“danak u prirodi”) i nastavljaju da žive u svetu u kojem nema berzi, koronavirusne infekcije, Vučića, niti bilo čega što postoji u stvarnosti.

U nadgradnji sveta matematičari polaze od već poznatih zaključaka i vrše generalizacije, gde su im neverovatni marifetluci dozvoljeni koji bi posmatraču odveć ukotvljenom u realnosti izgledali sasvim sumanuto. Ne moraju nadgraditi polazni skup, već im je dovoljeno da ga “presele” u skup koji naizgled nikakve veze s polaznim nema(izomorfan, u matematičkoj terminologiji), pa nadgraditi taj novi. Vodi se računa da zakonitosti važe, vrlo je bitno da se “procedure moraju poštovati”, pre svakog prolaza preko mosta matematičar se mora proveriti da li je prelaz preko mosta moguć (videti “razmena limesa i izvoda”, recimo).

Šta je bitno ? Da zaključci važe, da je teorija generalizovana, da su svi dokazi korektno izvedeni. Da li je važno kako smo opisali prirodni proces? Ne, jer prirodnog procesa nema u svetu s kojim radimo, pa i u našim razmišljanjima o problemima, ambicijama i delokrugu istraživanja. Feedback nije potreban jer postoji vrlo jasan kriterijum šta je tačno a šta netačno.

S druge strane, matematike i te kako ima u modeliranju, pri čemu se upotreba ove reči toliko rabi da se pokatkad izgubi iz vida da je dobar deo fizike – ništa drugo do modeliranje. I odmah treba reći – matematička aparatura upotrebljena za tu svrhu može biti veoma komplikovana (npr. za opis fenomena kvantne fizike). I bez sumnje da te komplikovane jednačine objašnjavaju fenomene koji se potvrđuju eksperimentima. Pa zar nije to prava primena matematike?

U suštini jeste, ako niz formula koji se tom prilikom pojavljuje možemo smatrati za matematiku. Ali ovde se javlja nekoliko problema.

Opet ću čitaoca zamoriti jednom kratkom digresijom i novim disklejmerom koji, na osnovu formalnog obrazovanja, nisam kompetentan dati, ali mogu ga doneti na osnovu neformalnog obrazovanja i intelektualne radoznalosti. Nemojmo gubiti iz vida činjenicu da je model manje-više uspešan pokušaj objašnjavanja stvarnosti i da iz realnosti proishodi ali da nije stvarnost. Njutnovska mehanika koja objašnjava kretanje i koja provereno “radi”, ostaje i opstaje na postulatima koji se, kao i u matematici, ne mogu proveriti i ne dovode se u pitanje. Ključna je razlika u tome što (mi) u matematici od ovih postulata polazimo i od takvih blokova gradimo novi svet, dok je u prirodi svet takav kakav jeste nezavisan od naše volje i indiferentan prema našim htenjima da ga otkrijemo. Stoga je model za mene jedna metafora realnosti koja je u određenom aspektu dobro opisuje – on nastaje od gradivnih elemenata koje smo uzeli iz realnosti, ali koji nastavlja svoj život u jednom prostoru između stvarnosti i apstrakcije.

Ali to je, kao što smo videli, teren na kome je matematika domaći igrač. Tako bi verovatno i bilo kad model ne bi imao prirodnu vezu sa stvarnošću od čijeg praha je nastao. O čemu se radi?

Već sam rekao da je matematika koju koristimo može biti vrlo “ozbiljna” i “teška”, težina mog argumenta da to ipak nije matematika nema veze s ozbiljnošću proračuna koji ćemo vršiti, jednačine koju ćemo rešiti, graničnog procesa koji ćemo izvršiti. Problem je u tome što nakon matematički korektno izvršenog proračuna mi nismo završili posao. Treba proveriti da li se dobijeni zaključak slaže sa stvarnim podacima koji su dobijeni merenjem, eksperimentima i sl. Dakle, sve oni vrline “metamatematike” koje istraživač stiče naučnim radom ne znače mnogo, nauka koja je toliko samodovoljna počeće da zavisi od feedback-a realnosti. Što me opet, oprosti čitaoče na novoj digresiji , vraća na problem modela kao metafore koja može u jednom aspektu opisivati određenu pojavu ali ne mora u svakom. Metafora da je Kosovo najskuplja srpska reč možda dobro opisuje značaj južne srpske pokrajine u svesti srpskog naroda ali ne može objasniti svaki aspekt odnosa između Srbije i njene pokrajine. Tako i model ima svoje granice i to što smo mi proračun izvršili unutar modela nema nikakve vrednosti ako smo omašili u stvarnosti, a što ne možemo znati ako sa stvarnosti nemamo veze. Ovaj vid rasuđivanja umnogome se razlikuje od matematičkog razmišljanja i metoda.

Postoji i drugi problem a koji ima veze sa konkretnom matematičkom aparaturom – naime, ne samo da proračun traži feedback realnosti, ponekad i feedback realnosti diktira proračun – uprošćavajući ga i menjajući već postojeći način zaključivanja. Drugim rečima, ako stvar “šljaka”, možemo si dopustiti malo slobode u proračunu, ne moramo baš svaki uslov proveriti. Ovo je način razmišljanja nesvojstven matematici koga ću najbolje ilustrovati s nekoliko rečenica Pola Diraka iz 1930. godine o famoznoj delta-funkciji:

“Može se reći da je delta neprava funkcija promeljive koja uzima vrednost 0 za sve vrednosti promenljive osim za x=0 kada je beskonačno, no tako da je njen integral jednak jedinici… Uvođenje delta-funkcije neće dovesti do smanjivanja rigoroznosti u teoriji jer se svaka jednačina u kojoj učestvuje delta-funkcija može zameniti ekvivalentnom ali po pravilu složenijom jednačinom u kojoj takve funkcije nema. Stoga je reč samo o podesnoj oznaki”.

Tek je Loran Švarc, dvadeset godina docnije, formalizovao ovu “podesnu oznaku” na korektan matematički način i oživeo je u matematičkom smislu. I ne samo to – upravo je način oživljavanja delta funkcije omogućio da se na matematički korektan način izvedu proračuni koji su se godinama unatrag izvodili bez mnogo brige o matematičkoj rigoroznosti.

Dakle, priroda počinje račun, koriguje ga i na kraju proverava. Znamo da ako hoda kao patka, kvače kao patka i izgleda kao patka, onda je patka. Ali nisam siguran šta se dešava ako ne hoda kao patka, ne kvače kao patka i ne izgleda kao patka.

Da se polako vratimo u šumu, dosta je drveća. Hteo sam da ilustrujem problem “Primene matematike” – zapravo problem kolizije dva načina razmišljanja. Da li to znači da je istraživanje prirodnih zakonitosti besmisleno ? Naravno da ne, modeliranje stvarnosti je najbolji i najgori vid takvog istraživanja, jer je jedini.

Problem je što se matematika toliko udaljila od realnosti (da citiram našu premijerku: “vaše ludilo je uznapredovalo i otelo se kontroli) da su pogledi na svet matematičara i nekog drugog naučnika ne dijametralno suprotni, već neuporedivi.

I za kraj da probam da budem optimista. Ja, kao pojedinac, pokušavam da rešim ovaj unutrašnji konflikt promenom načina razmišljanja.

Ja nemam tapiju na matematičko razmišljanje. Ne mogu govoriti u ime matematike. Moj način zaključanja u matematici bazira se na onome što sam video, pročitao i usvojio, ali to ne znači da je univerzalan. Matematika je ženskog roda i možda “moja matematika” voli formalni pristup i ophođenje po bontonu, ali to ne znači da neka tuđa matematika voli iste manire – možda tuđa matematika peva “bičuj me, Stojane”.

Druga stvar koju pokušavam primeniti na sopstvenom primeru je da, u matematičkom smislu “ne zaboravim ko mi je bio đed”. Da imam svest o tome da bez galilej-njutnovske mehanike ne bi bilo izvoda, ni čitavog jednog sveta matematičkih apstrakcija kojoj sam pridodao mozaik – dva svojih rezultata. Da imam svest da se matematika razvila u ovom pravcu koji je sve dalje od realnosti jer su je tako matematičari razvili i da možda nikad neću saznati da li je to bio jedini put odvajanja ove nauke od aminokiselinske supe prapočetaka. Ko zna, možda svi mi sledimo put jednog rodonačelnika koga je realnost toliko uplašila i zabrinula da je od nje pobegao u svoj svet.

0 notes

saibhaktabrasill · 5 years

Photo

Croatian, 17.MAR.2020 Om Sri Sai Ram 17. ožujka 2020. Promijenite kut gledanja. Kad u praksi primijenite gledanje na svijet kroz Božansku sveprisutnost, bit ćete preobraženi. Iskusit ćete Božju moć u svemu u kreaciji. Ništa ne možete sakriti od Boga. Mnogi zamišljaju da Svami ne vidi što oni rade. Ne razumiju da Svami ima bezbroj očiju. Pa i vaše oči su božanske. Ali vi niste svjesni svoje prave prirode. Kad imate vjeru u sebe, imat ćete vjeru u Bogu. Spoznajte da nema ničeg jačeg od Božje moći. Volite Boga s tom uzvišenom vjerom. Tada ćete biti privučeni Bogu. Za to je potrebna čistoća. Magnet ne može privući komad željeza prekriven hrđom. Slično tome Bog neće k Sebi privući nečistu osobu. Stoga promijenite svoje osjećaje i misli te razvijte uvjerenje da je Bog sve. Bog neće odustati od vas kad imate to uvjerenje. Božanski govor, 27. veljače 1995. Najbolja duhovna disciplina je ojačati unutarnju viziju.- Baba Sathya Sai Baba www.sathyasai.org #sathyasai #saibhakta #sathyasaibaba #saibaba #saimaa https://www.instagram.com/p/B93SuW2gXEd/?igshid=1d4ae75k0r8qq

#sathyasai #saibhakta #sathyasaibaba #saibaba #saimaa

0 notes

mentalnahigijena · 3 years

Photo

Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja - povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, muzičarima, bogatstvom i prevarom. Perunov je glavni protivnik, a njihova je borba jedan od najvažnijih mitova u slavenskoj mitologiji. Porijeklo imena ovog božanstva što postoje dvije različite inačice imena - Volos i Veles. Max Vasmer godine 1979. raspravlja o tomu da je porijeklo imena iz starobugarske riječi velьjь = "velik". Naravno, svoj ime za ovog boga Mi moramo imati jer Duklja je bila lider, imperativ. U staroruskom je Велесъ znan iz Spjeva o Igorovu pohodu (oko 1200.). Što se toponima tiče, postoji makedonski Veles, grčki Βελεσσα te albanski Veles. Volos se pak pojavljuje kao k(h)ršćanski svetac u Laurencijevu kodeksu (rus. Лаврентьевский список) 907. godine, također i u drugim popisima svetaca, a povezuje se sa svetim Blažem, zaštitnikom stoke. Indoeuropska etimologija imena nepoznata je, ali predložene su srodnosti s Valom, Indrinim neprijateljem u Vedama; Velsom/Velinasom, demonom u baltičkoj mitologiji, Perkunasovim neprijateljem; u nordijskoj mitologiji s božanstvom zvanim Vǫlsi. Moguće je da dolazi od indoeuropskog korijena *wel- = "vuna", što bi bilo logično jer je zaštitnik rogate stoke. Ne postoje direktni opisi njegova viđenog izgleda, ali se rekonstrukcijom nagađa da je nastavio indoeuropsku tradiciju božanstava te da je bio zamišljan kao dijelom zmija, s rogovima (bikovim, ovnovim itd.) i dugom bradom. Ruski filolozi Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Toporov rekonstruirali su mitsku borbu Peruna i Velesa komparativnom metodom, proučavajući razne indoeuropske mitologije te slavenske narodne priče i pjesme. Zajednička karakteristika svih indoeuropskih mitoloških priča jest borba između boga gromovnika i goleme zmije ili zmaja. U slavenskoj mitologiji Perun je gromovnik, a Veles mu je protivnik. Sličan je i etruščanskom podzemnom čudovištu Vethi te hetitskom zmaju Illuyankasu, neprijatelju olujnog boga. U grčkoj mitologiji četiri lika pokazuju sličnosti s Velesom: Pan (glazba i stoka), Hermes (magija i prijevara), Had (smrt i podzemlje) te Tifon (zmijoliki Zeusov neprijatelj). Po njegovu bijegu i transformiranju u različite životinje i povezanošću s vodom, može ga se povezati i s Protejom. Samo u keltskoj mitologiji postoji božanstvo slično Velesu sa svim njegovim atributima i složenošću: Cernunnos, bog druida, prirode, rogatih životinja i šamanizma, a simbol mu je ovnolika zmija. U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast ( ispred Cetinjskog manastira đe se sudilo), čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a u korijenju stabla živio je Veles koji je stalno izazivao Peruna kradući mu stoku, đecu (sina) ili ženu. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili se skrivajući iza drveća, kuća ili ljudi. Kad bi god udario grom, vjerovalo se da se Veles skrio od Peruna baš na tom mjestu. Na kraju je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. Vrhovni je bog potom ponovo uspostavio red u svijetu koji je prije ometao njegov haotični neprijatelj. Zatim se vratio na vrh svjetskog stabla i obznanio Velesu da mu je ondje mjesto te da ondje ostane (drevna bjeloruska bajka: Ңy, таm твое место, таm сабе бyдь!). U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba. Suhi su periodi objašnjavani Velesovim krađama, a munje i gromovi smatrani su božanskim borbama. Kiša koja bi zatim uslijedila smatrana je Perunovim trijumfom. Mit je bio cikličan i ponavljao se svake godine - Velesova smrt nikad nije bila stalna. Ponovno bi se preporodio kao zmija koja razdire svoju staru kožu i ponovo se rađa u novom tijelu. Premda u mitu ima ulogu zlikovca. Slaveni ga nisu smatrali zlim. U mnogim je ruskim bajkama Veles preuzeo obličje svetog Nikole, koji je spasio jadnog zemljoradnika i njegovu stoku od bijesnog i destruktivnog Ilije Gromovnika, koji predstavlja boga Peruna. Njihova borba ne predstavlja dualističku borbu dobra i zla, ona je vjerojatno bila brana prirodnih elemenata vode i zemlje - Velesa te neba i vatre - Peruna. foto: Himera iz Arezza, prema grčkoj mitologiji , Himera je bila čudovište sa lavljom glavom, kozjim tijelom i zmajevim repom iz Likije u Maloj Aziji .

0 notes

covjek-casopis · 5 years

Photo

KRATKA PRIČA VAHIDA DURAKOVIĆA, trećenagrađena na natječaju/konkursu za najbolju kratku priču 2019. na 35. Susretima Zija Dizdarević u Fojnici

PUŠIONA

/A sada mi se čini: to je lijepa neošišana kosa grobova. Ja ću te nježno dirati, kovrčava travo, možda ti poničeš iz grudi mladića, možda bi njih volio da sam ih poznavao, možda je od staraca ili od dojenčadi rano otete iz zagrljaja majki, te si ti ovdje majčin naručaj.

Walt Whitman „Vlati trave“/

U rovu el profila ćumuraju Fikret i Riki. Pored rova je trešnja, okićena beharom. Te 1992. u Bosni je behar, pošto ga mraz nije ubio, odlično rodio. - Da se trujemo? – brišući ilovaču s čizama, upita Fikret. - Bolje nego da ginemo. Fikret izvadi paklo cigareta. - Uzmi. - Imaš upaljač? – upita Riki izvirujući iz rova. - Nemam! A ti? Riki odmahne glavom. - Jebote, poludit ćemo za dva sata bez cigara – nervozno izgovori Fikret a ruke istog trena počeše da mu drhte. Tišina. Cvrkut ptice u beharu. - Imaš li svjetleći metak? – upita Fikret pretražujući svoje džepove. - Imam – odgovori Riki nakon što je skinuo šaržer s puške i zagledao se u metke. - Super! – ushićeno uzviknu Fikret i nastavi – Vidi, ja ću metak ispaliti ovako, s ivice rova, on prodire kroz zemlju paralelno s tom stranom zemljanog zida na dubini od nekih dvadeset centimetara od tebe. Pošto je ilovača vlažna, nabijena, metak se mora zaustaviti na neki metar do dva. Dok ja ispalim, ti naćuli uho pored zemlje da čuješ gdje šušti. Znaš, svjetleći metak šušti, sagorijeva i u vodi i u zemlji, moraš ga čuti. Nakon ispaljivanja prvog metka, Rikijevo naćuljeno uho brzo je lociralo metak. Ašovom su ga izbacili na dno rova, još uvijek je iskrio vrckavi plamen, ali, pošto su bili spori s cigaretama, nisu uspjeli da pripale. Znajući koliko otprilike zemlje može da ubije metak, za koji tren, Fikret i Riki, naćuljeni iznad drugog metka kao da zemlju ljube, očajnički su pripaljivali. Dim cigareta se poče širiti i čim proviri iz rova, lagani povjetarac ga raznese prazninom kao da nikad nije ni postojao. - Gdje ćeš? - Ne mogu da pušim u zemlji – izlazeći iz rova odgovori Riki. - Bogami, mogo bi popušiti na toj meraji.

- Kome je suđeno, suđeno – reče Riki i ispruži se na leđa povijajući nemoćne vlati trave. - Snajper nas vreba k'o soko krtice – reče Fikret a zatim slasno udahnu dim cigarete u sebe. Praveći dimne kolutiće, u intervalima je praznio pluća. - Znaš li da je ova naša evropska krtica, Talpa europaea, jedan od najpohlepnijih stvorenja na zemlji. Svaki dan pojede svoju težinu. Ruje i jede, jede, jede. - To ti stručnjak za krtice? - Vodio sam dvije godine rat s njima u bašti. Posto sam ekspert za njih. Znao sam kad spavaju, kad jedu, kad jebu, i opet im ništa nisam mogo. Ruje i jede, nikad je ne vidiš a stalno ti se ruga izbacujuć obrađenu zemlju – protežući se na zelenoj travi odgovori Riki. U daljini odjeknu detonacija. - Trebalo bi prisiliti svu vojsku da cigare pripaljuje svjetlećim mecima. - Zašto? - Zato što onda nijednom vojniku ne bi naumpalo da troši metke na paljenje kuća. Što bi više pušili, manje bi bilo izgorenih kuća. Uvlačeći dim cigarete u sebe, Riki pogled usmjeri u nevini behar. Blago jutarnje sunce golicalo mu je očne kapke. Da bi ćeif bio potpun, zatvori oči. Tišinu osjeti vrabac sakriven u beharu i nastavi svoj koncert. Zagušljujuća detonacija granate, koja je uletjela u rov, prekinu pjev vrapca. Vlati trave zadrhtaše. Riki, nakon što se njegovo tijelo umirilo od potresa detonacije, nije želio da napusti mrak. Tople kapi počeše padati po njegovom licu. On raskrili očne kapke: s crvenog behara cijedila se krv i kapala po njemu. Povraćajući, otpuza ispod okićenog behara. Proljetne vlati trave su se protezale ispravljajući pogrbljenu kičmu, dokazujući da u zbilji nema smrti.

***

Proljeće 1993. godine. Naslonjeni leđima na bosanske bukve, Jasmin i Bole u tišini čekaju znak za napad. Za učešće u akciji dobili su po dvije cigarete. Po jednu su ispušili za doručak. Konzerva Ikar, sa zastavom Evropske unije na zlatnom limu, nije im se dala otvarati zbog poganog zadaha iz utrobe Evrope. Čekajući znak za napad, ćejfili su u drugoj cigareti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi pljosku, metalnu čuturicu za rakiju. - Mašala! – oblizujući usne, reče Bole. - Živio! - Živio! Miješajući dim cigarete i rakiju dva prijatelja se prepustiše slasnom užitku. - Dobra, grize. - Muslimanska. Od hurmi iz Irana. - Bog pomogo Iran. - Amin. - Živio! - Živio! Vidjevši mahanje komandira rukom, pogledali su jedan drugog, namignuli, ispravili se i trčeći od bukve do bukve, užurbano se približavali neprijateljskom rovu na horizontu uzvišenja. Jasmin ugleda bombu kako se kotrlja prema njima. - Bomba! Obojica instinktivno napraviše kolut naprijed u suprotnim pravcima i zalegoše u suho lišće. Čim bomba eksplodira, Jasmin uskliknu: - Tekbir! - Allahuekber!!! – iz petnih žila, ponoviše obojica. Prazneći šaržere kalašnjikova, sumanuto su jurišali ka neprijateljskom rovu. - Aj!... mamaaa! Mudžehedini! – zavapio je vojnik iz neprijateljskog rova. Bole i Jasmin uskočiše u prazni rov. Neprijateljski vojnik, preko livade koja se protezala s druge strane oboda uzvišenja, dotrča do usamljene bukve. - Vidiš li ga? - Ne, a ti? - Ne vidim, debela bukva. - Da ga pustimo da pobjegne, ne zbog njega, nego one majke – spuštajući pušku u naručje, reče Bole. - Može. Vojnik, iza usamljene bukve, nije izvirivao. - Što ne bježi? - Haj´ razguli, nećemo pucati! – uzviknu Bole. Tišina. - A možda ima cigara? - E, jebiga, šta ću mu ja sad. - Razvuci zolju! Bole razvuče protutenkovski raketni bacač M80 proizveden u Jugoslaviji i nanišani u bukvu. Detonacija baci vojnika na zelene vlati trave. Prazneći novi šaržer, Jasmin izrešeta mlado tijelo koje je poskakivalo po zelenoj travi. - Da sam znao da ima samo dvije cigare, ne bi džaba trošio granatu. - Jebiga, bolje išta nego ništa. Moglo se desiti da je nepušač. - Nema nepušača u ovom ratu. - Uzmi. Tišina. Bole nježno povija zelene vlati trave. - Ne mogu. - Kako ne možeš!? - Ne puši mi se. Jasmin, iznenađen odgovorom, pogleda ka svom prijatelju. Bole obori pogled ka zemlji i ugleda mrava kako kroz zelenu šumu trave nosi teret tri puta veći od njega. - Kako hoćeš – odgovori Jasmin i pripali cigaretu. Tišina. Cvrkut vrabaca. Mužjaci pjevom dozivaju pernate ljepotice. Mrav neumorno tegli teret tri puta veći od njega. Vlati trave, neošišana kosa grobova, grle krvavo mlado tijelo dokazujući da u zbilji nema smrti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi metalnu čuturicu za rakiju. - Živio! - Živio!

*** U proljeće 1995. godine u pitomoj bosanskoj šumi život je raskalašeno bujao. Žubor potoka, poigravanje sunca sa sjenama gipkih grančica, ples vlati trave na povjetarcu, odsjaj srebrne rose, provocirali su ljubavni pjev vrabaca i poticali parenje biljki. Ispaljujući granate, metke, bacajući bombe, ratnici su u trenu ubili proljetni zov prirode. Eksplozije, huka granata, zvizga metaka i bolni jauci zaglušili su žubor potoka, pržili jutarnju rosu, prestravili vesele vrapce koji su histerično lepetali krilima. U uski, odavno napušteni rov, bježeći od metaka, uskoči Semin. Skupljajući se u fetus, da bi svaki dio tijela potopio u zemlju, on uronu u rov. Ne videći Semina, u panici traženja zaklona od nelepršavog željeza, Milan, uskačući u isti rov, naskoči na Semina. Stiskajući se jedan do drugog, pogledaše se dva vojnika: oči u oči. Semin pogledom skliznu na Milanovo rame i ugleda amblem neprijateljske vojske. Oba vojnika panično pokušaše izvući pritiješnjene puške. Neuspjeli pokušaj prisili ih da vrate pogled: oči u oči. Što je pogled duže trajao, napetost je slabila. - Imaš cigaru? - Imam. Milan izvuče paklo cigareta iz unutrašnjeg džepa. - Izvoli. Semin uze cigaretu i poče da je njuši. - Prava? - Prava. Nakon što je pripalio svoju, Semin upita: - Da i tebi pripalim? - Može. Semin kresnu upaljač, vjetar zatrnu plamen. On ponovi i rukama uokviri vatru, ali džaba, vjetar opet utrnu plamen. Semin treći put kresnu, uokviri plamen, Milan obuhvati s obje svoje ruke Seminove ruke. U zagrljaju ruku, štiteći plamen, gledajući se oči u oči, Milan pripali. Četiri ruke u zagrljaju nježno zadrhtaše. I dok su zvona rata odjekivala oko njih, oni u tišini ispušiše. - Hvala ti. - Vi nemate cigara? - Nemamo. - Uzmi. – reče Milan pružajući kutiju prema Seminu. - Šta ćeš ti? - Ako dođem do svojih, dobiću. Ako ne dođem, vjerovatno mi više neće trebati. Prije nego potrčaše u suprotnim pravcima kroz šumu, posljednji put se pogledaše i rekoše: - Sretno! - Sretno!

***

Minhenski aerodrom, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, gdje je priroda odavno ubijena, ima pušionu. Tamna željezna vrata, jedan betonski i tri staklena zida, neprozirni za posmatrače s polja. Pošto u pušioni nema ventilacije i grijanja, ukiseljeni smrad i kod najstrastvenijih pušača izazivao je gađenje i povraćanje. Za Boleta, zaduženog za čišćenje pušione, to je bio jedini zadah gori od zadaha Ikara. Žureći da ispuši cigaretu, Riki, otvarajući vrata pušione, udari Boleta. - Polahko budalo! Obradovan domaćim jezikom, Riki se osmjehnu i odgovori: - Naš! Zemljak! Odakle si? Navikao da svakodnevno u pušioni sreće Jugoslovene, Bole se ne iznenadi niti pokaza volju za razgovor. Riki je bio uporan. - Haj zapalimo? - Neću! - Haj, bolan, neće Njemačka propast zbog tvoje puš-pauze. - Ne pušim! - Ne pušiš?, čistiš pušionu a ne pušiš. - Da. - Jesi ikad pušio? - Jesam, do proljeća 1993. godine. Kako Bole spomenu ʼ93., Riki, ne znajući od kojih je „naših“ Bole, pripali cigaretu i zašuti. U pušionu uđe Milan a uskoro i Semin. Riki se zakašlja, utroba hoće da mu izađe na usta. Što pušiš kad ne možeš da podneseš? – izusti Bole ne dižući pogled s opušaka. - Što mi se više povraća od njih, ja ih sve više žmarim. – odgovori Riki i nastavi da miješa potezanje dimova i suho povraćanje. I zaista, što je više čerečio svoja pluća kašljem, s više mazohizma je uvlačio dim u sebe. Milan i Semin, zatečeni tim ratom pluća i Rikijevom željom da ih zagadi, su jedno vrijeme zurili u njega a zatim izvadili svoje cigarete ne obraćajući pažnju jedan na drugog. Bole nastavi da kupi opuške. Milan kresnu upaljač i pripali svoju cigaretu. Semin mu priđe, pošto nije imao upaljač, da i on pripali. Milan zakrili vatru rukama približavajući je nepripaljenoj cigareti, Semin svojim rukama lagano obavi Milanove ruke i pogleda ga u oči. Pogledi im se sučeliše: oči u oči. Ruke zadrhtaše. Vatra gori, oči ne trepću. - Ti si? - Jesam. Ruke se pomilovaše. Milanu i Seminu suze potekoše. Prijateljski se zagrliše. - Opet naši – u kratkoj pauzi od uzaludnog izvraćanja zagađene nutrine, reče Riki. - Naši! - Naši! Ponoviše Milan i Semin naslanjajući se na zid. U tišini, stišćući se jedan do drugog, nastaviše da puše. Ispred njih, Bole kupi opuške. Riki konačno zgazi opušak i izađe dovikujući Boletu: - Uživaj zemljak! – te se okrenu prema Milanu i Seminu. - Sretno momci! Semin izvadi paklo cigareta i pruži ga Milanu. - Izvoli, vraćam. - Hvala. - Da nisi imao cigara, ubio bi te. - Misliš da bi bio brži od mene – kroz osmijeh odgovori Milan. Bole prvi put podiže pogled težak kao olovo i zagleda se u dva bivša ratnika. Metalni pogled u pušioni izazva nelagodu. - Kuda putuješ? - Za Australiju. A ti? - Kanadu. Srčano se zagrle. - Sretno! - Sretno! Izlazeći, dobaciše Boletu: - Živio zemljak! - Živio zemljak! Bole, mrveći opušak u desnoj ruci, osta sam u pušioni. Iza staklenih zidova, šareni svijet je žurio na novi let. Bole je sve vidio, njega niko nije vidio. Za pola sata, na sred pušione, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, visio je obješen Bole. Ispod njega razbacani opušci. Evropski higijeničari su njegovo tijelo ubacili u crnu kesu poput opuška. U Njemačkoj su pričali, da je te 2000. u Bosni, pošto ga mraz nije ubio, behar odlično rodio, dokazujući da u zbilji nema smrti.

___________________________________

VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2019. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio je dvije knjige drama „Šejtanski krug & Tamo gdje sunce zalazi“ i „Boja krvi i ilovače i druge drame“ (Teatar FEDRA Bugojno) i zbirku pripovijetki „Kletva“ (Sarajevo: Connectum, 2017.). Tetrološku studiju “Labaratorija lutkarstva – Bijenale jugoslovenskog lutkarstva” mu je 2019. objavio Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Za dramske tekstove više puta a nagrađivan a njegova dva filmska scenarija je podržala Fondacija za kinematografiju BiH.

#Vahid Duraković #kratka priča #proza

0 notes

u-zagrljaju-nade · 4 years

Quote

Nedjeljom ti Bog ima nešto reći. Nedjeljom ti Bog želi otkriti ljepote prirode, ljepote možda nekog čovjeka ili prijatelja, ljepotu koje knjige i prije svega Njegove Euharistije. Ostavi nedjelju za sebe. Nemoj da ti itko ili bilo kakav posao ugrabi nedjelju. Otkini se od svojih briga i poslova, gledaj prema Bogu i traži mir i odmor. To će biti tvoja mudrost i tvoja snaga.

Don T. Ivančić

1 note · View note

urbanidesnicar · 4 years

Text

SDP nam je zabio nož u prsa a HDZ u leđa

Bojim se. Ne za sebe i za vas, nego za našu djecu. Kakav im svijet ostavljamo i kakvu budućnost imaju? Taj film mi se non-stop vrti u glavi, a nemoćan sam. I to me najviše plaši. Hoće li mi se sin moći zaposliti, zato što nije peder? Hoće li mi kćer moći završiti fakultet, jer ne vjeruje u "klimatske promjene" (naučila od tate). Tisuće pitanja imam, ali odgovora nema. Da mi netko sad ponudi izlet u budućnost (uz pomoć "vremenskog stroja"), odbio bih. Jer znam da bi popizdio kad bi vidio to njihovo novo "normalno". U mome riječniku to ne postoji. Ili si normalan, ili si dilajla. Točka. Ne mogu se oteti dojmu da sam i ja djelomično kriv za ovakvo stanje. Jer postoji grijeh nečinjenja, i dosta je nas palo na tome testu. Lijepo je pisati i mlatiti praznu slamu, ali što smo konkretno učinili da spriječimo SOTONU u njegovim namjerama? Vrlo malo ili gotovo ništa. I da smo htjeli, ne bi znali. Jer nam već godinama pokušavaju postupno mijenjati psihu, i pripremiti nas za ovaj trenutak. Zato smo i postali teške flegme. Ništa nas ne interesira, ništa nas se ne tiče, sve dok ne dođe pred naša vrata. A onda ga možeš jebat, jer je već kasno. Uzmimo samo primjer komunističkog divljanja u SAD. Pod izlikom neke "ravnopravnosti". Je li netko stvarno misli, da to isto ne čeka i nas? I to vrlo brzo. Ideja o jednoj svjetskoj vladi (gdje bi 1% odabranih odlučivalo o svemu), nije od jučer. A ni od prekjučer. Ona već stoljećima postoji u masonskim i drugim ložama. Zašto komunizam nikada nije službeno zabranjen, i kako je moguće da sumanute ideje Marxa i Engelsa i danas služe kao inspiracija sotonjarama? Odgovor je jednostavan. Zato jer ne postoji bolji sustav za autokratsku vladavinu i kontrolu nad pučanstvom. I sami smo uživali sve "blagodeti" takvog režima i vrlo dobro znamo kako funkcionira. Ljudska prava = nula, ništica, zero..... Ovlasti vladajućih = neograničene. Upravo zato im je Kina idealan model, po kome bi funkcionirao taj NWO. Ljudi bi i bukvalno bili robovi, lišeni bilo kakvog prava na mišljenje. A kad im s vremena na vrijeme baciš koricu kruha, bili bi presretni. Odabrani bi nesmetano radili što hoće i dokle hoće. Zašto? Zato jer mogu. Nedavno sam na FB stavio sliku: Staljina, Lenjina, Marxa i Engelsa, uz komentar da se radi o najvećim zlikovcima 20. stoljeća. Mnogi su me pitali, gdje je ćopavi? Bravar je u svjetskim razmjerima bio nitko i ništa. Unatoč više od milijun žrtava (uglavnom Hrvata), jednostavno nije imao kapacitet, pridružiti se nabrojanoj četvorci. Ideologija je ta koja najviše ubija i razara, a mali Joško je samo kopirao ono što su i drugi diktatori iza željezne zavjese radili. Koliko je ta utopijska ideja opasna, vidimo i danas. Unatoč činjenici da je komunizam propao gdje se god pojavio, dobar dio debila i psihopata još žali za "starim dobrim vremenima". Ne razumijem i ne shvaćam, jer nisam psihijatar. A ovo je opasan psihosomatski poremećaj. Rijetki su ljudi koji su na ovo upozoravali. I to godinama. Nikada ih nismo ni saslušali, nego bi ih u startu proglasili teoretičarima zavjere. Jer su nam dugotrajnom konzumacijom medijske propagande, resetirali moć logičnog zaključivanja. A kad su to odradili, više im ništa nije stajalo na putu. Ne znam je li samo do mene, ali me zanima je li još itko primjetio jednu stvar? Da sve češće, bez ikakvog otpora, olako prelazimo preko stvari koje nisu ni normalne, ni logične, niti mentalno zdravoj osobi prihvatljive? Takav je bio i veliki hrvatski Domoljub, filozof, intelektualac i jedan od utemeljitelja ISTINSKE HRVATSKE DESNICE, gosp. Mladen Schwartz. Za života ignoriran i proganjan zbog svojih (ispravnih) stavova, umro je u najvećoj bijedi i neimaštini. Jer su ga se svi odrekli. A to se po pravilu događa svima onima koji idu ispred svoga vremena i ne odustaju od svojih ideala. Samo jedan kratak citat (davno izrečen), pa sami procijenite je li bio u pravu? "Da u ovoj zemlji doslovce ništa ne valja, da pače sve srlja u propast, mislim da nikomu nisam dužan nabrajati i dokazivati. Ni jedan segment narodnog života nije uređen kako treba, niti se i jednome osmjehuju uspjeh i boljitak. Naprotiv, samo pogrješke i promašaji, poniženja i neuspjesi, padovi, kriza i mrak. Država za koju sam živio 33 godine, tone li tone, dan za danom. Ona nestaje. Jedino što funkcionira jest destrukcija vojske i redarstva, uništavanje državnih temelja, posvemašnja veleizdaja. Rob si, moj Narode, sebe mrziš a tuđe obožavaš. Prevrtljiv si, lakovjeran i naivan. Nogama ne stojiš pravo na zemlji, a glava Ti ne doseže istinsko nebo. Ulizica si uvijek novih gospodara, a kada te junaci oslobode, ne znaš što bi u slobodi započeo i već srljaš u novo ropstvo. Uvijek potpunije i ubitačnije negoli ono prijašnje. Ne valjaju Ti maniri, ne valja Ti etos. Hoćeš u Europu, a prihvaćaš od nje samo odurnu dekadenciju, umjesto da joj preuzmeš hvale vrijednu civilizaciju." Sve, ali doslovce sve je ovo točno. Jer "hrvat" je Hrvatu, oduvijek bio najveći neprijatelj. Sa četnikom barem znaš na čemu si. Mrzi on tebe, mrziš i ti njega. Samo je pitanje tko će prvi potegnuti nož? A ovi "hrvati" što ih malim slovom pišem, će te zajebat' prvom prigodom. Sve u ime stranke i centralnog komiteta. Dana 24.6. ljeta Gospodnjeg, počeli su orkestrirani napadi Čovićevih HDZ jugoslavenčina na Nezavisnu listu Generala Glasnovića i njegovih kandidata. Sve je krenulo sa "uglednog" Poskoka, osobnog portala druga Dragana. O idiotlucima koje pišu nema smisla govoriti, jer to je teška UDBAŠKA propaganda. U jednom trenutku su čak zaključili da je MAHNITI veći domoljub od GENERALA(!?), jer se neki dan zajebo' pa je u Crnoj Gori spomenuo "treći". I ja mislim da je 3. entitet daleko najbolje rješenje za BiH Hrvate. Međutim, jedno su želje a drugo mogućnosti. Je ovdje netko stvarno blesav ili ne shvaća da je BiH PROTEKTORAT, a ne država? I da se niti jedna bitna odluka ne može donijeti bez suglasnosti velikih sila? General Glasnović je iznimno inteligentan čovjek, i njemu je to odavno jasno. Ali naš dobri General ima jednu veliku "MANU". Čovjek govori samo istinu i ne bavi se jeftinim populizmom. A to je danas nezamislivo, a u nekim slučajevima i kontraproduktivno.

Zašto? Jer dobar dio ljudi hoće da ih se laže! Vole prazna obećanja i šuplju priču, jer na taj način daju sebi lažnu nadu i bježe od realnosti. Osobno to nikada neću moći shvatiti, ali jebaji ga. Ima ih koji u tome uživaju. Što i tko smeta Generalu da sutra izjavi: "Borit ću se svim snagama za 3. entitet"? Apsolutno nitko. Ali čovjek je samo realan, i ne obećava ono što je NE-MO-GU-ĆE. To mu je veliki teret u karijeri, jer da se bavi takvim stvarima bilo bi mu puno lakše. On je izabrao teži ali ispravan put. PUT ISTINE. I upravo zbog toga ga iznimno cijenim. Što je cilj Čovićevih jurišnika? Treba pitati Plenkija, jer mu je on ćaća. A mogu i ja odgovoriti na to pitanje, jer je sve jasno. Hadezenjare su u panici, od kada se pojavila Nezavisna lista za Dijasporu. Tko može parirati ovim ljudima: Glasnović, Ina Vukić, Tom Sunić (i sestra mu), Marko Jurič, Elizabeta Mađarević, i da ne nabrajam dalje? Jer svih 14 kandidata su "svemirski brod" za listu HDZ-a. I tu nastaje problem. Smije li se dozvoliti da "stranka lijevog centra" ostane bez i jednog zastupnika za naše iseljeništvo? To bi za njih bio potop Biblijskih razmjera. "Opšti haos," rekao bi Milojko Pantić. Da ne bi slučajno spodoba zvana Zdravka Bušić dobila mandat? Izdala je rođenog brata i sve njegove ideale, tako da se idealno uklapa u "društvo mrtvih pjesnika", zvano HDZ. Nedavno mi je jedna gospođa (koja rijetko griješi), objasnila razliku između HDZ-a i SDP-a. "SDP nam je zabio nož u prsa a HDZ u leđa". Kratko, jasno i točno. Kad već spominjem komunjare, primjetno je da su svi debili na okupu. U koaliciji "RETARD". I neka su. Kako god se zvali, oni imaju zagarantiranih 30% glasova. Zna se od koga. Od onih što su za vrijeme SP u Rusiji, pisali poruke ljubavi i mira. Poput one: "Da bog da sve izgubili". Dok bi se među glasačima HDZ-a još uvijek mogao naći koji Domoljub, koji jednostavno nije dobro informiran, pa misli da glasuje za stranku Dr. Tuđmana, kod kmera toga nema. Oni ne glasuju zbog socijalizma ili bilo kakve ideologije. Njih je doma od malih noga učilo da UVIJEK idu protiv Hrvatske. I zato s njima nema nikakve priče. Distancirati se, odjebati ih a na društvenim mrežama blokirati. A smotani Bero ne treba ni usta otvoriti da bi pobijedio. Jer za to se već pobrinuo HDZ, svojim razbijanjem desnice. Kmeri sve češće u prvi plan stavljaju Mrak Sataraš. Simpatična bakica koja odudara od ostalih političara. Netko će i na tu foru pasti. Kad je nedavno bila u bolnici na pregledu, doktor joj je rekao da je debela. "Ja ću tražiti i drugo mišljenje", uvrijeđeno reče Anka partizanka. "Dobro", kaže doktor. "Osim toga si i ružna." I tako naša Anka ode doma sva tužna i stane pred ogledalo. A ogledalo joj kaže: "Makni se malo, ništa ne vidim." U to je zove suprug i kaže: "Anka požuri, zakasnit ćemo na večeru". "Evo me dragi samo da stavim šminku". "Ne treba tebi nikakva šminka, nego plastična operacija!". Nisam imao namjeru uvrijediti gospođu Sataraš, nego samo pokazati da su i političari ljudi od krvi i mesa. I da i oni imaju svoje probleme. Nekad psihičke, ali uglavnom fizičke prirode. Ako mi ne vjerujete, pitajte "lepotana" Stazića. Za razliku od njih, gospođa Iva Majčica (također kanditat na izborima, ali sa naše strane), nema takvih problema. Zgodna, skromna i izuzetno inteligentna djevojka. Široj javnosti potpuno nepoznata, sve do prije par dana. Ničim izazvana, naša Iva reče: "Drage žene (niste mi sve drage, ali pravimo se da jeste), od kada su nam muškarci dali pravo glasa svijet je otišao naopako. Nadam se da će na vlast doći ekipa i vratiti nas na tvorničke (Božje) postavke." Ovo je definitivno izjava mjeseca. Sve progresivne, podkapacitirane, ljevičarske kokoši, zamahnuše krilima i počeše kokodakati. Što su joj sve nagovorile, nema smisla ponavljati, jer pretpostavljate o čemu se radi. Ali male tukice nikako da skontaju jednu stvar. Iva ih je fenomenalno iskoristila u promidžbene svrhe i postigla svoj cilj. Danas pola Hrvatske za nju zna, a crvene fifice i dalje pizde. Poučak? Nemoj biti kao Košuta Februar, budi kao Iva! Ovo isto vrijedi za muškarce. I mi smo postali "emancipirani". Barem po onome što nam serviraju u medijima. Jer cilj je od svakoga muškarca napraviti pedera i ukinuti pojavu "mačo" tipova. To je za njih "stereotip" i nije politički korektan. Uduvijek je bilo normalno da muškarci rade muške poslove, a žene ženske. I da se uzajamno pomažu. Meni osobno nije nikakav problem napravit ručak, kad žena nije tu. Međutim ovaj pederluk je otišao predaleko i jednostavno odbijam biti dio toga. Postoji razlog zašto je Bog stvorio Adama i Evu. Da budu različiti, a ne da više ne znaš tko je muško, a tko žensko? Normalno je da ću ja promijeniti ulje u autu, popravljati stvari po kući, donijeti doma vreću krumpira..... Ali mi nikako nije normalno da brijem noge i čupam obrve.

I zato odjebite s tom vašom nakaradnom ideologijom! "ZA DOMOVINU SPREMNI"

0 notes