mentalnahigijena - Tumblr blog

[mentalnahigijena]

Manastir svete Autokefalne Crnogorske Pravoslavne Crkve - Cetinje!

Crkve đe je stolovao sv. Sinod CPC, Konzistorija CPC,

Vladika za se zemlje Crnogorske, fotografija iz 1925.

[mentalnahigijena]

Three fingers! Arabs? Serbs?

[mentalnahigijena]

Što je ovo,  Zajedno Bošnjak Munamedanske i Pravoslavne vjere 1882 u Nikšić ?

[mentalnahigijena]

Dimitrije Najdanović – tvorac zloglasne kovanice ‘Svetosavlje’ koja je središte velikosrpstva! „Tvorac kovanice svetosavlje je pravoslavni sveštenik i ljotićevac, otac Dimitrije Najdanović (1897-1986).“ (Vladimir Veljković, Svetosavska politička konfuzija)… Bit ove nacionalne ideologije, duboko ucijepljene u svijest Srbije do danas,  je sintagma: jedan narod, jedna religija u jednoj državi, etnički očišćenoj od svih onih koji nijesu Srbi. ‘Svetosavlje’ je ideologija koja je od svojih početaka 1930-ih prožimala konzervativne političke i društvene sfere srpskog nacionalizma s duhovnom konotacijom, odnosno dominnantnom i malignom ulogom tkzv. Srpske pravoslavne Crkve tačnije crkve države Srbije. Ona je nastala na duhovnim konceptima Svetosavlja koji su počeli prožimati srbijansko društvo krajem 19. vjeka nakon državne samostalnosti Srbije. Njeni najznačajniji ideolozi su pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović i srbijanski profašistički političar Dimitrije Ljotić. Moderno viđenje svetosavlja, kao neospornog izvorišta srpskog ekskluzivizma i velikodržavlja, najotvorenije je 1935. izrazio žički episkop (biskup) i ljotićevski ideolog epiksop Nikolaj Velimirović u brošuri „Nacionalizam Svetoga Save“ (ovaj episkop je kanonizran od crkve Srbije). Ključna je episkopova  teza, naime, bila daje »nacionalizam srpski…najstariji u Evropi«, odnosno da je “Adolf Hitler u osmišljavanju njemačkog nacionalsocijalizma preuzeo 700 godina stare ideje toga srpskog „svetitelja,genija i heroja“…. Dimitrije Najdanović je bio jedan od najvećih teologa crkve Srbije između dva svjetska rata kada je utemeljio i tri časopisa: Svetosavlje, Put i Hrišćanske misli. Nakon rata bježi iz Jugoslavije, gdje se u Linzu našao u kampu zajedno s ruskim izbjeglicama iz Srbije i Vojvodine. Odlazi u Englesku, a zatim u SAD i Kanadu. Umro je u SAD-u 1986. godine u dubokoj starosti, a bio je pravoslavni sveštenik i u SAD-u i Kanadi. Kada je došao u Montreal dao je izgraditi crkvu Srbije koja je posvećena u septembru  1964. godine. Izraz svetosavlje prvenstveno se odnosi na pokret unutar crkve Srbije "Srpske Pravoslavne Crkve (SPC)" koji se pojavio sredinom 19. vjekaa, a naziv je dobio po utemeljitelju "SPC-a" Sv. Savi. Javlja se istodobno sa željom za samostalnom Srbijom, što ona i postaje nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Svetosavlje je prvotno porodična ideja, te ovaj pokret nema tendenciju ekumenske saradnje. Istodobno kada svetosavlje, pojavljuje se i Ćirilo-metodijanski pokret na čijem je čelu bio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, a koji je nastojao zbližiti pravoslavce i katolike. Između dva svjetska rata Svetosavlje poprima značaj političko-kulturološko-duhovnog obriz koji u svojoj biti ima izraziti šovinisitčki i velikosrpski karakter. Svetosavski nacionalizam – što je to? U današnje vrijeme prisutno je svođenje svetosavlja na nacionalno-političku ideologiju, spoj srpskog nacionalizma i klerikalizma, što se još naziva i svetosavski nacionalizam. Ova ideologija je nastala 1930-ih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Naziv je dao Dimitrije Najdanović, a najznačajniji ideolog bio je pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović koji je propagirao odbacivanje „svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija“, uključujući demokratiju, jednakost, individualizam, vjersku snošljivost i druge vrijednosti modernizma. Bit ove nacionalne ideologije je sintagma: jedan narod, jedna religija u jednoj državi koja okuplja sve Srbe. Svetosavski nacionalizam se u duhovno-politčkom smislu poziva na svetog Savu, prvog srbijasnkog arhiepiskopa iz 13. vjeka, i sina srpskog vladara Stefana Nemanje koji je rođen kao rimokatolik, te je bio kršten u Katoličkoj crkvi. Preteča Srpske pravoslavne crkve je Žičko-pećka arhiepiskopija, koja je zalaganjem Svetog Save stekla upravnu samostalnost (autonomiju)  1219. godine. Srbijanska pravoslavna crkva kao svoju preteču navodi i u, autokefalnu pravoslavnu crkvu sa sjedištem u Peći (Pećka patrijaršija), koja je postojala u periodu između 1346.-1463. i 1557.-1766. godine, dakle puno kasnije od vremena kada je živio Sava Nemanjić. Savremena Srpska pravoslavna crkva je uspostavljena 1920. godine stvaranjem Jugoslavije, što se dobrano krilo i krije od javnosti,  ujedinjenjem mjesnih pravoslavnih crkava. Prije toga su postajale Beogradska mitropolija, Karlovačka patrijaršija i Cetinjska mitropolija (koja je u stvarnosti središte Crnogorske pravoslavne crkve kojoj SPC negira antokefalnost), dalmatinske i dabrobosanske (pod jurisdikcijom Carigrada). Nadležnost nad pravoslavnim vjernicima Makedonije je stečena isplatom Carigradskoj patrijaršiji, te zabranom Bugarske pravoslavne crkve na tom teritoriju. Tkzv. Srpska pravoslavna crkva – nositeljica ideje militantnog svetosavlja U beogradskoj se politici proteklih vjekova mnogo toga mijenjalo, mahom u krvavim unutar srpskim obračunima i prevratima, ali velikosrpstvo kao temeljno nacionalno opredjeljenje nitko nije ozbiljnije dovodio u sumnju. Razlog je tome u činjenici da je glavno uporište te ekspanzionističke ideologije u tkzv., Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zasigurno najvećem autoritetu srpskog naroda. Pravu prirodu Srpske pravoslavne crkve, nositeljice ideje svetosavlja,  u političkim zbivanjima u hrvatskim zemljama, a i šire, prvi je od hrvatskih intelektualaca shvatio i opisao utemeljitelj hrvatske geopolitike dr. Ivo Pilar (1874.-1933.). On je o SPC-u zapisao: „Srpska pravoslavna nacionalna crkva provedbeno je sredstvo; ona je više jedna socijalno- politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu.“ O osvajačkom karakteru SPC-a Pilar je dodao: „Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem.“ Polazeći od teze da je upravo on jedini autentični tumač narodne svijesti i savjesti, srpska je crkvena hijerarhija bezrezervno prihvaćala sve režime: jednako i Nedićev kolaboracionizam tokom Drugoga svjetskoga rata, ali i komunistički ateizam poslije njega, samo ako je to u danim okolnostima bilo sukladno velikosrpskim ciljevima ili, barem, „očuvanju srpske biološke mase“. Svetosavlje je u stvarnosti rigidna i ekskluzivna ideja velikosrpstva Problem s pravoslavljem nastaje kad se ono svodi na svetosavlje, rigidnu i uskogrudnu, profanu ideologiju svesrpstva, nastalu sintezom militantnog nacinalističkog pansrpstva i srbijanske verzije pravoslavlja. Svetosavski ideolozi poistovjećuju ciljeve Srpske pravoslavne Crkve s ciljevima srpske države. Svetosavlje je tako druga riječ za srpski imperijalizam. U praksi svetosavlje znači širenje granica srpske države na sva područja gdje se nalaze “srpski grobovi”. U izvornom hršćanstvu Bog je središte Radosne vijesti. U središtu svetosavlja stoji srpstvo kao religija, jer tko pogine za srpstvo, bez obzira na odnos prema vjeri, proglašava se mučenikom pravoslavne crkve. Sama riječ religija (lat. religio: vjera) potječe od latinske riječi religare: povezivati s transcendentnim ili okupljati oko transcendetnoga. Pojam transcendentan označava ono što postoji nezavisno o našoj spoznajnoj svijesti natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno ili jednom riječju – Bog. Bez ove duhovne dimenzije vjera se pretvara u nešto magijsko, prizemno, ovozemaljsko s lažnim porukama poput širenja političkih ideologija o „nebeskom narodu“, što svetosavlje i jest. Svetosavlje – religijski nacionalizam Religijski nacionalizam unutar pravoslavne Crkve označava se teološkim terminom filetizam (od grčke riječi φυλή – file = rod, pleme). Filetizam je na sinodi pravoslavlja u Carigrdu 1872. osuđen kao hereza s obrazloženjem da se sudbinu hršćanske vjere ne smije miješati sa sudbinom bilo kojega posebnoga naroda ili rase. Činjenica je pak da se filetizam u svetosavlju i u 21. vjeku nesmetano prakticira. To potvrđuje diskretno srpski episkop Maksim, episkop srpske vjerničke zajednice u Americi, kad kaže: „Ukoliko duhovni vid ne ide s onu stranu fenomenološkog [fetišiziranje nacionanoga], tada se ne razlikujemo od publicista, ne unosimo nadu na buduće, ne pozivamo eshatološku slobodu koja prevodi na drugu obalu“. (Politika, 07.07.2014). Srpsko svetosavlje slično vidi i njemački istoričar Ekkehard Kraft: „Renesansa nacionalizma u Jugoslaviji pomogla je Srpskoj pravoslavnoj Crkvi k novom političkom značenju, koja se za vrijeme Tita držala čuvaricom nacionalnih interesa srpstva. Koliko je ona jako obilježena nacionalističkim idejama, pokazalo je njezino ponašanje tokom oružanih sukoba devedesetih godina. Na tom temeljnom stajalištu i fiksiranju na vlastitu naciju ništa se bitno nije promijenilo do danas. Ona i dalje njeguje srpski mit žrtve i jedna je od onih snaga koje žestoko odbijaju samokritičko sučeljavanje s nedavnom prošlošću“. (NZZ, 15. 6. 2006, str. 9.) Primjer: Okupirani  Vukovar kao cilj svetosavlja Vukovar spada pod jurisdikciju  Srpske pravoslavne crkve, Eparhije osječkopoljske i baranjske sa sjedištem u Dalju gdje je i saborna crkva. Nakon okupacije Vukovara u grad su uvedeni isključivo ćirilićni natpisi, te je postavljen veliki spomenik Draži Mihailoviću, a cijelo ozračje u gradu bilo je ekskluzivno svetosavko: jedan narod, jedno pismo, jedna vjera – srpska. Za druge ideje i druge narode u Vukovaru nije bilo života. Postojali su i prijedlozi da se sjedište eparhije preseli iz Dalja u Vukovar, „sveti grad srpstva“. Taj prijedlog je obnovljen 2013. godine. Pravoslavni Srbi su, u tipično svetosavskom stilu, „vukovarsku žrtvu“, premda je nad Hrvatima počinjen genocid, proglasili svojom pobjedom, a okupaciju Vukovara obilježavali su kao oslobođenje Vukovara. I danas se to čini u Srbiji i dijelu javnosti, a Vukovar se smatra “srpskim gradom i vekovnim ciljem Srba”. Na okupiranim područjima, gdje je počinjen genocid, pokušava se utemeljiti nova srpska pravoslavna eparhija, te na temeljima starog baroknog hrvatskog razrušenog grada Vukovara obnavlja i gradi novi srpski, svetosavski grad Vukovar. Tako „vukovarska žrtva“ postaje religijsko-nacionalno sjećanje „žrtve srpskog naroda“ utemeljeno na ideologiji svetosavlja, s ciljem ostvarenja velikosrpskog sna Velike, odnosno Nebeske Srbije, što je bit i osnovni cilj svetosavlja. Svetosavlje kao ideologija je duboko, čak i podsvjesno, implementirano u sve dijelove srbijanskog društva, te kao takvo predstavlja potencijalni detonator za ekspanzionističke ciljeve velikosrba. *O političkoj i moralnoj kaljuži Svetosavlja uvjerljivo i argumentirano govore knjige: Ljubica Štefan: „Srpska pravoslavna crkva i fašizam“ Mile Bogović: “Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti”.

[mentalnahigijena]

SVETOSAVSKI NACIONALIZAMDimitrije Ljotić, otac srpskog fašizma čija je ideologija i danas prisutna u srpskoj političkoj i crkvenoj vlastiJedan od vodećih ideologa svetosavskog nacionalizma uz pravoslavnog episkopa Nikolaja Velimirovića bio je i srpski fašistički političar Dimitrije Ljotić. Kako smo već pisali svetosavski nacionalizam kao ideologija nastao je u vrijeme uspona fašizma i nacizma u Europi. Nastao je iz razmišljanja i publikacija ekstremnog nacionalističkog episkopa Nikolaja Velimirovića čiji antižidovski stavovi su bili mješavina religioznog antisemitizma, koji je imao dugu povijest u hršćanstvu, i antisemitskih teorija zavjere iz 19. vjeka, koje su bile rasprostranjene širom Europe uoči Drugog svjetskog rata. Njegove stavove prihvatio je i Ljotić. Ljotić je 1931. bio ministar pravde u vladi "kralja" Aleksandra Karađorđevića, ali je dao ostavku nakon što je kralj Aleksandar odbio njegov prijedlog ustava o preuređenju zemlje po staleškom principu. 1935. je osnovao profašističku stranku Zbor. Ljotić, koji je započeo saradnju s nacistima 1935., zagovarao je istrjebljenje Židova godinama prije početka holokausta.

Dimitrije Ljotić uveo je nacizam i fažizam u politiku prve Jugoslavije Pojavom Ljotićevog "Zbora", antisemitizam je u Jugoslaviji javno deklariran kao otvorena rasistička programska politika. Veći dio čelnika Zbora imao je izraženo antisemitske stavove, npr. generalni sekretar Milorad Mojić koji je preveo Protokole sionskih mudraca na srpski jezik. U brošuri objavljenoj u Beogradu 1941. napisao je kako "jevrejstvo mora brzo i energično likvidirati, jer u protivnom slučaju neminovna je propast Hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta". Osnovao je Srpski dobrovoljački korpus (SDK) koji je bio oružana jedinica srpske profašističke stranke Jugoslavenski Narodni Pokret ZBOR u službi Nedićeve Srbije. Ljotić je bio idejni vođa i načelnik za moral Srpskog dobrovoljačkog korpusa, čiji su pripadnici, po njemu nazivani ljotićevci, ubrzo postali ozloglašeni zbog učešća u masakrima diljem Srbije. Suradnja s nacistima i postavljanje Nedića na čelo vladeUnatoč nacističkoj agresiji na njegovu zemlju odazvao se pozivu nacističkih okupacijskih vlasti koje su pokrenule inicijativu za stvaranje civilnih vlasti (tzv. Komesarska uprava) u okupiranoj Srbiji. Aktivno je učestvovao u pregovorima s njemačkim vlastima. No, odbio je ući u vladu (za njega je bilo predviđeno mjesto ministra privrede), ali su zato uz njegovo odobrenje ušla dva člana Zbora.Nakon Komesarske uprave nacisti su osnovali civilnu Vladu, a Dimitrije Ljotić za predsjednika te kolaboracionističke vlade predložio je Milana Nedića. Poslije je njegov Srpski dobrovoljački korpus, uz žandarmeriju i četnike Koste Pećanca stavljen pod jedinstveno zapovjedništvo pod skupnim imenom Šumadijski korpus. Taj korpus potpadao je pod zapovjedništvo 113. njemačke divizije i kao takav sudjelovao je u borbama protiv partizana.Uz manje prekide Ljotić je cijelo vrijeme rata opskrbljivao hranom, lijekovima i oružjem i četničke jedinice Dragoljuba Draže MihailovićaPod Ljotićevom ingerencijom osnovan je "Vaspitni zavod u Smederevskoj Palanci" koji je u biti bio logor za mlade pripadnike SKOJ-a. Tamo su po izgovorom da će biti preobrazovani zapravo bili mučeni i ubijani.

Kraj Dimitrija Ljotića u SlovenijiPred sam kraj rata Dimitrije Ljotić i njegovi ljotićevci napustili su Beograd i uputili se u Sloveniju. Tamo je Ljotić uspostavio saradnju sa zapovjednikom slovenskih kvislinških jedinica Lavom Rupnikom (Bijela garda),a skoro se ovom savezu priključuje i Lički četnički korpus pod zapovjedništvom Dobroslava Jevđevića te nekoliko odreda slovenskih četnika - Plave garde. Uskoro su im se pridružile i četničke jedinice popa Momčila Đujića. Ljotić koji je bio političar i ideolog zapovjedništvo nad ujedinjenim srpskim, slovenskim i četničkim snagama predao je generalu Kosti Mušickom, a s namjerom da okupi sve protukomunističke snage u zadnjem pokušaju da napadnu partizane i preokrenu tok ratnih zbivanja. Na poziv episkopa Nikolaja Velimirovića krenuo je iz Postojne u Šempeter. Na putu je poginuo u prometnoj nesreći. Sahranjen je sa svim vojnim počastima, a sprovod je pratilo domaće stanovništvo, većinom dovedeno na silu. Episkop Velimirović, njegov ideološki saradnik na njegovom pogrebu je rekao: "Da je odsečena samo jedna grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno do korena, i nama je nanesen veliki bol. Aj, Bože! To je Tvoja volja i mi joj se moramo pokoravati...On je bio učitelj koji je učio najpre delima, pa teko onda rečima, upućivao je, i sam je bio primer. Nikada nije govorio, a da delom nije pokazao. Ništa nije bilo da je govorio, a da nije delom ostvario. O, da su takvi bili naši učitelji!".

Ljotićevo ideološko nasljeđe i dalje živi u srpskoj politiciDimitrije Ljotić nije bio vojnik ali kao političar i ideolog uveo je u Srbiju i ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju politički fašizam. Njegova ideologija i svetosavski nacionalizam kojeg je razvio uz episkopa Nikolaja Velimirovića sadašnjeg sveca Srpske (države Srbije)pravoslavne crkve krajem 20. vjeka uzrokovao je ponovno rađanje velikosrpskog nacionalizma te je idološko sjeme ratova, etničkog čišćenja koje je pokrenula politika Slobodana Miloševića.Svetosavski nacionalizam još uvijek je glavna ideologija vrha tkzv. SPC koja otvoreno podržava te ideje. Takvo nasljeđe srpsko crkveno i političko vodstvo ne pokušava promijeniti, ali ga političkom propagandom sakriva ili mu mijenja teze. Rehabilitacija, Draže Mihailovića, Milana Nedića, Nikole Kalebića, beatifikacija episkopa Nikolaja Velimirovića znak je da srpska politika nema namjeru doživjeti katarzu i napraviti iskorak prema zapadnim civilizacijama.  Bujica revizija četničkih vođa na beogradskim sudovimaNiz revizija uloga nekadašnjih ratnih zločinaca na srpskim sudovima započeo je 2009., kad je beogradski sud donio rješenje kojim je rehabilitiran Dragiša Vasić, suradnik Draže Mihailovića, idejni tvorac i drugi čovjek Ravnogorskog pokreta. Adbokat po struci, kojega su ustaše uhvatili nakon bitke na Lijevča polju i pogubile u Aprilu 1945., a jugoslavenska vlast iste ga je godine poglasila ratnim zločincem.Sve četničke i druge vođe bliske  nacistima i fašistima za vrijeme drugog rata koje je i FNRJ osudila ili čak i streljala, dolaze na srpske sudove, koji ih rehabilitiraju, proglašavajući njihove zločine nedokazanima, a sve optužbe, svjedočanstva i dokumente proglašavaju lažnima. Za to vrijeme srpskim političarima omiljena je zabava za fašizam prozivati Hrvatsku, koja, kakva god, ni izbliza nema sličnih primjera pravosudnih ni crkvenih eskapada. Ono što je najžalosnije Europa sve to promatra i šuti dok Ivica Dačić, Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin zadovoljno trljaju ruke jer na tom i takvom, svetosavskom nacionalizmu dobivaju izbore.Prikaži analitiku i oglase

[mentalnahigijena]

Tit Twitter "Kud vodi ovaj brod,kojim smo krenuli"...Sv.Nikola u Kotoru

[mentalnahigijena]

Transkript razgovora Karadžića i Davidovića: Mi sve redom rušimo!Nikšićki biznismen i, kako mu ovih dana tepaju srbijanski mediji, „dobrotvor Srpske pravoslavne crkve“, Miodrag Daka Davidović, nesumnjivo je siva eminencija, pokrovitelj i finansijer pobjedničke koalicije na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori.Kum MomirDavidović je čovjek u najmanju ruku kontrovezne biografije. Nekadašnji ekonomista Željezare Nikšić, danas je službeno vlasnik firme "Neksan" koja je („kao porodično preduzeće“) osnovana ratne 1992. godine.Tokom devedesetih bio je načelnik Centra bezbednosti Nikšić, a „dogurao“ je i do ministra u vladi tzv. SAO Hercegovine, dijela paralelnih struktura vlasti u Bosne i Hercegovini koje je, uz pomoć Jugoslovenske narodne armije (JNA), osnivala Srpska demokratska stranka (SDS) na čelu sa Radovanom Karadžićem.Recept je bio prepisan iz Hrvatske, gdje su takozvane SAO (srpske autonomne oblasti) bile osnova pobune protiv legalne vlasti.Istovremeno, Davidovićev kum bio je bio još jedan blizak saradnik „balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića, bivši predsjednik Crne Gore i predsjednik Savezne vlade SR Jugoslavije Momir Bulatović.Gradeći političke veze i utjecaj, Davidović je paralelno, kako to obično biva na našim prostorima, razvijao i privatni biznis. Kapital je sticao na bazi jakih veza sa tadašnjom crnogorskom i vlašću u SR Jugoslaviji.Nakon rata, Davidović se iz policijskih otisnuo u preduzetničko-političke vode da bi u jeku sukoba unutar Demokratske partije socijalista (DPS) 1997. bio uhapšen zbog malverzacija u trgovini sa Duvanskim kombinatom. Do najavljenog suđenja nije došlo jer je Davidovića njegov kum, Bulatović, abolirao u posljednjim danima predsjedničkom mandata. Nije kum dugme.Davidovića su crnogorski mediji dovodili u vezu i s pokušajem svrgavanja Đukanovićeve vlasti i 2016. godine prilikom pokušaja državnog udara uz pomoć Rusije i Srbije.Ranjen u BeograduPrema istim izvorima, Davidović bio „dobavljač oružja za grupu koja je uhapšena 16. oktobra 2016. zbog optužbi da su planirali terorističke napade na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori“."Istina je da nikoga od 20 ljudi koji su uhapšeni u Crnoj Gori, nisam znao, sreo, niti vidio u mom životu, a kamoli da sam ih finansirao i ubeđivao da ubijaju. Ako se, ne daj Bože, bilo šta desi mojoj porodici, mojim saradnicima i mojim zaposlenima, jasno je sa koje je adrese došla poruka", napisao je Davidović kasnije.U žižu regionalne javnosti Davidović je ponovo dospio u decembru prošle godine kada je na njega na pucano ispred hotela „Kraun plaza“ u Beogradu, gdje je bio sa vladikom Joanikijem.Davidović je iz snajpera pogođen u ruku. Beogradski mediji pisali su tada da snajperista nije dobro procijenio, te da je Davidoviću život spasilo troslojno staklo.Poslije ispaljenih hitaca, snajperista se odvezao nedaleko od lica mjesta, ostavio pušku u vozilo, koje je potom zapalio.Zanimljivo je da je u to vrijeme u hotelu „Kraun plaza“ bio i srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik.Veze sa CrkvomDavidović je poznat kao veliki ktitor (dobrotvor) Mitropolije crnogorsko primorske, a mitrololit Amfilohije ga je 12. maja 2015. godine odlikovao ordenom Svetog kralja Milutina. Naime, on je bio glavni finansijer renoviranja Manastira Ostrog, a sagradio je i Manastir Svetog Save na Goliji, kod Nikšića, zbog čega ga je patrijarh srpski Irinej odlikovao ordenom Svetog Save prvog stepena.Po svemu sudeći, Davidović je ključna karika između Crkve i nove pobjedničke koalicije u Crnoj Gori.Prema crnogorskim medijima, Davidović već duže slovi kao finansiijer Demokratskog fronta. U tom kontekstu spomenuo ga je i crnogorski novinar i publicista, Šeki Radončić.Na, koncu, svoju ulogu ne krije ni sam Davidović, koji je srbijanskim medijima ispričao da je upravo on ubijedio profesora Zdravka Krivokapića „da stane na čelo opozicije u Crnoj Gori“.Prema riječima Davidovića, Krivokapić je „najveći autoritet koji je mogao da se odupre Đukanoviću“.„Vidio sam u njemu duhovnu snagu koja je toliko jaka da je pokrenula narodni zamajac i dovela do očekivanog ishoda. Zdravko je potomak jednog od najvećih crnogorskih junaka Miloša Krivokapića. Njegov brastvenik je i blaženopočivši prota Momo, koji je bio jedan od najvećih autoriteta u SPC. Gde je vrelo i kapaće!“, govorio je Davidović u „Novostima“.Na koncu, Daka nije krio ni osobne političke ambicije. U jedom intervjuu, izjavio je da bi se na narednim izborima kandidovao za predsjednika Crne Gore.Nije isključeno da svoje ambicije pokuša ostvariti poslije najnovijih političkih odnosa u Crnoj Gori, kada za dvije godine (2022.) istekne mandat Milu Đukanoviću.Dokazi iz HaagaIme Miodraga Dake Davidovića spominjano je u najmanje dva puta u Haaškom tribunalu, i to u slučajevima „Milošević“ i „Karadžić“. Zanimljivo je da je dio dokaznog materijala bio i presretnuti razgovor ratnog zločinca Radovana Karadžića, s jedne, te Davidovića i Karadžićevog brata Luke, s druge stranke.Transkript razgovora kojeg ovdje donosimo je „presretnut“ 15. oktobra 1991. godine tokom mjera nadzora Karadžića koji je vođen pod kodnim imenom „Latas“. Vođen je samo tri dana nakon što je Karadžić u Skupštini BiH zaprijeo „nestankom muslimanskog naroda“, jer „muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje“.Petnaestak dana ranije pripadnici JNA potpomognuti rezervistima napali su Dubrovnik i okolicu, što i Davidović i Karadžić slavodobitno pominju i ovom prilikom. Naime,na dan kada je nastao ovaj razgovor agresorske snage su u Hrvatskoj opkolile Cavtat!„I vidiš da mi ovo rušimo ovamo, redom sve“, kaže u jednom trenutku Davidović govoreći o Dubrovniku..A Karadžić s odobravnjem kaže:„Pa, nema, taj ustašluk, to je užas jedan. Oni su budale što su u Dubrovnik napunili ustašama. Kažu da je bilo dvanaest hiljada u jednom trenutku“.„Pa nijedan nije izbjeg'o... Bože sabrani, niko pobjeg'o nije...“, hvali se Davidović.„Da, to je...“, nastavlja Karadžić.„To je potpuno okruženje. Doće oni da civile... Majčino mlijeko, ne boj se“, prijeteći poručuje Davidović.Skoro 29 godina kasnije, taj i takav Miordrag Daka Davidović, Karadžićev ministar, Bulatovićev kum i štićenik, te Amfilohijev intimus, odlučuje o tome ko će vladati Crnom Gorom.Ako to nije krunski dokaz da smo ponovo "zaglavili" u devedesetima, sve ostalo je irelevantno.

[mentalnahigijena]

Velimirović o Hitleru u knjizi 'Nacionalizam sv. Save' iz 1935. piše "Poštovanje prema sadašnjem njemačkom vođi, koji je bio jednostavan obrtnik i čovjek iz naroda, shvatio je da je nacionalizam bez vjere anomalija, hladan i nesiguran mehanizam. I tako, u 20. vjeku, došao je do ideje o svetom Savi, a kao laik preuzeo je među svojim narodom najvažnije djelo koje pristaje svecu, geniju i junaku, a za nas taj posao ostvaruje sv. Sava, prvi među svetima, prva među genijima i prva među herojima u našoj istoriji, savršeno je postigao, postigao je bez borbe i bez krvi, a on to nije postigao jučer ili dan prije nego prije 700 godina". Opet je 1939. po godišnjici bitke na Kosovu, Srbe nazvao božjom djecom, predstavnicima arijske rase kojima je sudbina predala čast biti vođama europskih naroda. Svoj entuzijazam arijevskom čistoćom i Hitlerom objasnio je izjavom za njemačke novine "Völkischer Beobachter" kako Hitler jedini vodi borbu za dobrobit čovječanstva i kako zaslužuje poštovanje svih nacija. Prorok i novi sv. SavaVelik broj Srba Velimirovića je proglasilo 'istinskim prorokom' i doživljavaju ga kao najutjecajnijeg crkvenog vođu nakon svetoga Save. Za većinu Srba vladika je i danas heroj i mučenik zbog njegovog boravka u logoru Dachau. Međutim, Velimirovićevi spisi iz Dachaua i dalje pokazuju njegov prijezir prema Jevrejima. U 'Spisima' hvali Protokole sionskih mudraca jer su prepoznali prave neprijatelje Srba. Da nije mučen u koncentracijskom logoru vidljivo je iz toga što su ga nacisti tamo držali nešto više od dva mjeseca kao 'Ehrenhaftlinga' (počasnog zatvorenika). Živio je u "posebnom odjelu s privatnim odajama, jeo istu hranu kao i njemački časnici te izlazio u grad pod njemačkom pratnjom". Medicinski je bio zbrinut. Nakon što je pušten iz logora na Ljotićevu intervenciju smješten je u turističko odmaralište, a potom u hotel u Beč.Spas u Americi Poslije rata nije se vratio u Jugoslaviju nego je otišao u Sjedinjene Države gdje se u  jednom intervjuu pohvalio kako je bio idejni i vjerski vođa  ultradesne kolaboracionističke vojne organizacije ZBOR pod vodstvom Dimitra Ljotića, čovjeka koji je podržavao antisemitsku politiku i koji je sudjelovao u istrjebljenju Jevreja i Roma u Srbiji. Velimirović je govorio i na Ljotićevom sprovodu 1945. na kojem je rekao kako je "Ljotić ideal srpskog nacionalizma". Umro je 18. Marča 1956. u Ruskom pravoslavnom samostanu Sv. Tikon u mjestu South Canaan Township u Pennsylvaniji. Pokopan je u samostanu sv. Save u Libertyvillu, Illinoisu. Kosti su mu prenesene u maju 1991. u Lelić pokraj Valjeva. 2003. godine Srpska pravoslavna crkva ga je proglasila za sveca i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

[mentalnahigijena]

OBOŽAVATELJ HITLERAEpiskop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, danas svetac SPC-aSrpski političari i sveštenici nijesu bili jedini koji su bili zaneseni politikom nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Međutim,  ni jedna država nije falsifikovala istoriju do te mjere da im propaganda tvrdi da je osnovna uloga Srba u holokaustu bila zaštititi Jevreje od smrti. Srpski političari nijesu bili jedini u Europi koji su bili zaneseni politikom Führera Trećeg Reicha, ali bili su među prvima koji su počeli saradnju s nacistima. Nacistička politika antisemitizma pogodila je u odgovarajuću 'žicu' srpske politike, četničko vjerovanje u etničku čistoću, što je bila srž srpskog ultranacionalizma mnogo prije 20. vjeka. U vrijeme rata četnici u Srbiji Jevreje su ili ubijali ili izručivali Njemcima za novčanu nagradu.Efikasna srpska propagandaIzvanredno nadarena srpska propaganda uvjerila je svijet da su Srbi branili Židove pred nacistima. Ta su vjerovanja potpuno suprotna stvarnosti koja postaje jasna u knjizi Philipa J. Cohena Serbia’s Secret War u kojoj piše: "Srbi su bili antisemiti davno prije pojave nacista, a onda su dijelom upotrijebili naciste, a dijelom bili opčinjeni njima zbog zajedničkih ideologija – njemačkog nacionalsocijalizma i velikosrpskog ekspanzionizma".I u knjizi "From Fairy Tale to Holocaust' Ljubice Štefan, dobitnice izraelskoga priznanja 'Pravednik među narodima', prokazane su laži srpske političke propagande koja je uvjerila srpsku javnost ali dijelom i svijet da su srpske kvislinške vlade početkom 2. svjetskog rata spašavale Jevreje. Već 1935. godine srpski fašist Dimitrije Ljotić započeo je saradnju s nacistima, a istaknuti episkopi Srpske pravoslavne crkve također su podržavali progon Jevreja, a ni niže pravoslavno sveštenstvo nije zaostajalo za njime. Sveti arhijerejski sinod i metropolit Josif obećali su Milanu Nediću punu podršku Srpske pravoslavne crkve, a poslije toga, Jevrejima je oduzeta i zadnja slamka spasa kada je 30. 01. 1942. metropolit Josif službeno zabranio prijelaz Jevreja na "srpsko" pravoslavlje.Zadivljenost čistoćom rase i HitleromZaluđenost sveštenstva antisemitizmom i Hitlerom najbolje se može primijetiti u publikacijama poznatog episkopa Kraljeva, Nikolaja Velimirovića. "(Europa) je danas glavno bojište Jevreja i oca židovskog, đavola,  protiv oca Nebeskog i protiv Sina Njegova Jedinog… Židovi hoće i žele… prvo da se izjednače zakonski sa hrišćanstvom, i treba stati im petom za vrat…“. Zatim nabraja što su sve Židovi učinili. "I to sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište… O tome treba da mislite braćo Srbi, i u vezi s tim da ispravljate svoj put pre svojih misli, želja i dela", pisao je episkop Velimirović

[mentalnahigijena]

Crkva Srbije! Junaci doba zlog: Irinej Bulović, Vučić u "mantiji"! 23. mar. 2022

[mentalnahigijena]

Biće svetaca iz 90-setih uuu još kako! Crkva Srbije je to!

[mentalnahigijena]

U istoriji nema ovakvog primjera kada "junačka" vojska Srba hrišćana udarila s "leđa" Krstaše i tom podmuklom izdajom omogućili Osmanskom carstvu da pod sam Beč dopru! E nek ste Latinima pokazali junaštvo svaka vi čast, ono jes 600 godina junačili ste se ko Janičari ali u WWI pokazali ste što je junaštvo, svaka vi čast đe čuli i ne čuli! A svakom Crnogorcu na obraz žig da ostane kad izdade rođenu Domovinu Narod za šaku jednih bezvrijednih smrdljivih Dinara!

Bitka kod Nikopolja 25. Septembra 13961.500 srpske teške konjice vitezova u odsudnom momentu pomogli Osmanskim snagama da pobjede.Balšići Gospodari Zetom - Cedom od 1360. do 1421. godine. Što mislite koliko su oni puta Boj vodili protiv Srpske vojske što su bili vazali Osmanskom carstu ?

[mentalnahigijena]

Još jedna u nizu srbo-jugoslavenskih odvala idiotizma! Navodno "priznali" Crnu Goru "zajedno" sa Srbijom na Bečkom kongresu 1878 a u Sintagmi 1855 Crnogorska pravoslavna crkva Autokefalna što kao takva jedino i isključivo mogla biti u NEZAVISNOJ DRŽAVI! Dakle od kad ono Crna Gora NEZAVISNA DRŽAVA, bilo je to dosta ranije od famozis 1878 kad je JEDINO Turska priznala realnost! Idiotizam je u tome što bi ka danas Kosovo slavilo nezavisnos dana kad ih Srbija prizna za suvrenu državu! Budalaština, zabole Kosovo kad će ih Srbija priznat kao što je Naše predke zabolila ona stvar kad je Turska priznala Crnu Goru! Te godine 1855 niđe crkve Srbije ni u projektu nije bilo, utvrđivali hrišćanstvo pod Turskom od Nikopolja 1369 godine!

[mentalnahigijena]

"Sveti" Maca Vukojičić Koljač Prema svjedočenju Milosave Strunjaš i Miodraga Stamenića, vladika Filaret i crkva države Srbije nesumnjivo su znali da kanonizuju zločince. I pored toga što Miodrag Stamenić kao član tkzv., crkvenog odbora crkve Sv. Petke ima nesumnjiv ugled u crkvi đržave Srbije, isti Filaret i crkva države Srbije su ga ponizili, te dželata njegove porodice proglasili za sveca. Milosava Strunjaš je na vrijeme upozoravala državnu crkvu da ne kanonizuje zločince, ali ta bahata politička organizacija je ignorisala upozorenja i koljače proglasila za svetitelje. Politički projekat "Velika Srbija" je mnogo važniji od nekog malog i mirnog Miodraga Stamenića te Filaret nije htio da odustane od toga da koljača Macu postavi kao uzor budućim generacijama iymišljenog političkog narodaa u CG Srba, koje po viđenju Filareta nožem i macolom treba da krče put ka Velikoj Srbiji! U maju 2005. na saboru koji je održan u tkzn' manastiru Žitomislić, crkva države Srbije kanonizovala je nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata među kojima se po zlu ističe Milorad "Maca" Vukojičić. Podgorički i drugi mediji za to su saznali i reagovali kad je pismo tkyv. Sinodu crkve Srbije uputila Pljevljanka Milosava Strunjaš. Onaj koji je toj crkvi predložio ove "svetitelje" vladika Filaret Mićević, tada je izbjegao da da izjavu, pa je izjava uzeta od podgoričkog tkvz. popa Velibora Džomića. Džomić je srbijanski publicista i pop pravnik kome je Amfilohije Radović navukao mantiju i zapopio ga, iako ja ne znam da je iko ikada od Džomića čuo neku teološku izjavu, a isti Džomić je crnogorskim i drugim medijima do sada dao bezbroj izjava. "Vijesti" su 25. avgusta 2005. (članak "Džomić: Atak na crkva Srbije"), pisale: "Sveštenomučenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić ubijeni su bez suda, suđenja i presude i napad na njih u stvari je napad na tkzv. Srpsku pravoslavnu crkvu ocijenio je juče jerej Velibor Džomić." Džomić laže da nijesu imali suđenja, u Amfilohijevoj mitropoliji laž je obavezna i svakodnevno poželjna. Demantuju ga prije svega dokumenta iz Državnog arhiva Crne Gore, a i Milosava Strunjaš ga je demantovala. Podgorička "Republika" je 27. avgusta 2005. objavila: "Strunjaš je demantovala i Džomićevu izjavu da su Šiljak i Vukojičić ubijeni bez suda, suđenja i presude. Njegova izjava ne zaslužuje reagovanje, ali sam dužna to učiniti zbog javnosti. Obojici je suđeno i izrečena im je zaslužena kazna strijeljanja zbog zlodjela koje su napravili u Pljevljima u vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu, rekla je ona. Strunjaš je nevjerovatnim ocijenila činjenicu 'da tkxv. sveštenik Džomić poistovjećuje dvojicu ubica sa državnom crkvom projekat Velika Srbija'." "Vijesti" su 27. avgusta 2005. (članak "Vukojičić sveštenik, ali i četnički dželat"), kvalitetno dokumentovale tvrdnje da je Maca Vukojičić bio veliki zločinac: "Pljevaljskog tkzv sveštenika Milorada Vukojičića Macu, koga je Sinod Srpske pravoslavne crkve nedavno proglasio svecem, osudio je i strijeljao Vojni sud komande sa područja u Beranama, a Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, utvrdila je 15. februara 1946. godine na Cetinju da je Maca učestvovao u ubistvu desetoro svojih zemljaka. Do dokumenata Zemaljske komisije u kojem se Vukojič tretira kao 'sveštenik i četnički dželat' redakcija 'Vijesti' je došla zahvaljujući Jadranki Selhanović, pomoćniku direktora Državnog arhiva Crne Gore, koja je na našu molbu pretražila dostupnu građu o ovom periodu. Zemaljska komisija je utvrdila da je Vukojičić sa saučesnicima Vojislavom Kovaljskim i Milisavom Jestrovićem 'učestvovao u hapšenju i strijeljanju mirnih građana grada Pljevalja u 1944. godini'. U odluci je navedeno da je kriv za smrt Dika Stamenića, zemljoradnika, starog 63 godine, Ljuba Stamenića, mehaničara (28), Jule Stamenić, domaćice (51), Ljubice Stojkanović, studenta (28), Zore Karamatijević, domaćice (37), Mileve Žugić, domaćice (45), Savke Matović, domaćice (40), Miladina Božovića, penzionera (55), Božane Mišović, domaćice (40) i penzionera Živka Kontića (60). Vukojičić je kao četnički dželat u štabu pljevaljske četničke brigade noću između 22. i 23. marta 1944. godine, zajedno sa četnicima Vojislavom Kovaljskim i Milanom Jestrovićem strijeljao Stamenića Dika, njegovog sina Ljuba i ženu Julu u Pljevljima. Stamenići su bili pohapšeni od četničkog štaba, kapetana Railića i strijeljanje su izvršili ubivši Dika i Ljuba u potoku više njihove kuće, dok su Julu ubili i zakopali u đubre i njen je leš pronađen tek poslije nekoliko mjeseci. Vukojičić je 23. marta 1944. godine u zajednici sa Kovaljskim i Jestrovićem na zvjerski način ubio Miladina Božovića, penzionera iz Pljevalja. Aprila 1944. godine Vukojičić je izvršio hapšenje mirnih domaćica iz Pljevalja, dok su ostali četnici pohapsili Mišović Božanu i Kontić Živka. Iste noći pošto su ih pohapsili Vukojičić ih je u zajednici sa četničkim dželatima Milanom Jestrovićem, Vojom Kovaljskim i Mišom Radovićem strijeljao kod rijeke Jugoštice u Pljevljima. Vukojičić je počinio djela ratnog zločina iz člana 3. tačke 3. Zakona o krivičnim djelima protivu naroda i države i kao takav je ratni zločinac stoji u odluci komisije koju je potpisao Jakša S. Brajović. Sinod je proglasio devet sveštenika iz pljevaljskog kraja za svece, među kojima je pored Vukojičića i Slobodan Šiljak o čijim zvjerstvima takođe ima još svjedoka i pisanih dokumenata." "Vijesti" su objavile fotografije Mace Vukojičića i Slobodana Šiljka, evo ih: Podgorički dnevni list "Republika" (tekst priredili Dejan Kandić i Tanja Knežević)izvještavao je 25. avgusta 2005. godine: "Šiljak i Vukojičić kanonizovani su prije više od tri mjeseca, sredinom maja u manastiru Žitomislić kod Mostara, a reakcije su uslijedile tek pošto je Pljevljanka Milosava Strunjaš uputila otvoreno pismo Sinodu Srpske pravoslavne crkve, koje je objavljeno i u posljednjem broju lokalnih 'Pljevaljskih novina'. U pljevaljskom OBNORu Republici je rečeno da su ogorčeni kanonizacijom ove dvojice sveštenika. Nakon toga se pitamo ko su naši sveci i da li zločinci mogu biti sveci, rekao je predsjednik pljevaljskog OBNOR­a Vidoje Despotović, dodajući da je iz medija saznao za kanonizaciju desetak sveštenika iz Pljevalja, koji su izginuli tokom NOR­a. ­ Dvojicu od njih strijeljao je okupator kao rodoljube, jedan je ubijen od ustaša, a jedan je umro prirodnom smrću. Od preostale četvorice, dvojica su stradala u povlačenju k Sloveniji, dok se Vukojičiću i Šiljku sudilo kao saradnicima okupatora i zločincima, i oni su strijeljani, rekao je Despotović. Član OBNOR­a Vaso Leovac smatra da je tkSPC kanonizacijom dvojice sveštenika napravila veliku grešku. On kaže da ne može lično svjedočiti o nzločinima dvojice sveštenika, ali da je prema priči njegovih roditelja i starijih građana 'pop Maca u aprilu 1944. godine poklao neke žene'. Sjećam se kada je kamion iz Novog Pazara dovezao popa Macu u Pljevlja. On je bio na kamionu s nekim buradima ipronijela se vijest da je kamion stigao. Kako su među okupljenim građanima u masi bili Drago i Ljubo Stojkanović čiju je sestru, popriči, pop Maca zaklao, oni su odmah skočili da ga na onim buradima ubiju. Narodna milicija je spriječila linč, a narod se razišao. Uslijedilo je suđenje ipop Maca je osuđen na zasluženu kaznu, rekao je Leovac. Kanonizovati ove ljude poslije 60 godina i svega što se o njima zna velika je greška. crkva države Srbije  je izjednačila popa Macu sa sveštenicima koje je ubio okupator, poput Andrije Šiljka koji je strijeljan i čija je kuća zapaljena, što je žalosno, rekao je Leovac, dodajući da je Crkvi izgleda bilo dovoljno saznanje da su ih partizani strijeljali. Teško je i surovo da poslije 60 godina ovo oživljamo, konstatovao je on. U kratkoj izjavi Republici, Andrija Nikolić, predsjednik SUBNOR­a Crne Gore kazao je da se 'tek sada vidi šta radi tkzv. sveštenici crkve Srbije, kojoj je svejedno šta je ko radio, glavno da sve svoje aktivnosti usmjeri na borbu protiv komunista'. Čuo sam, jer još nijesam dobio uvid u dokumenta sa suđenja, da je taj Vukojičić priznao da je zaklao između 17 i 19 ljudi. Znam da je među njima bila i majka glumca Miša Janketića, ali mislim da je javnosti sve jasno nakon obraćanja Milosave Strunjaš, jedne čestite žene, čiji je otac stradao na taj način, kazao je Nikolić." U istom broju lista "Republika" objavljeni su izvodi iz pisma Milosave Strunjaš Sinodu tkzv. SPC. Evo što je ona pisala: "Slobodan Šiljak se stavio u službu fašističkog okupatora vrlo brzo po njihovom dolasku u Pljevlja i poslao u smrt svog kuma i najbližeg komšiju, mog oca Rajka Cerovića, učesnika u pripremama za Trinaestojulski ustanak, koji je strijeljan 28. jula 1941. godine. Istog dana strijeljani su i Milun i Milan Knežević i Miloš Dragićević i oni su bili prve žrtve fašističkog terora u pljevaljskom srezu. Zlodjela popa Milorada Vukojičića još su teža. On je bio član crne trojke koja je klala i ubijala nevine civile u Pljevljima. Najveći zločini počinjeni su u martu i aprilu 1944. godine i u tom periodu ubijeno je više osoba što je i zapisano u knjizi "Prilog u krvi". Zaklana je babica Milica Mazić, a 13. aprila iste godine majka troje maloljetne djece uzrasta od četiri do 15 godina Stanica Tasovac, zatim studentkinja Ljubica Stojkanović, bračnipar Diko i Jula Stamenić i njihov jedinac Ljubo, kome ostadoše nezaštićena mala djeca dvogodišnja kćerka i sin od samo dva dana. Potom Milica Janketić, koja je imala dvoje djece od tri i pet godina, majka poznatog glumca Miša Janketića, koji je prije izvjesnog vremena na televiziji javno govorio o ovom zločinu i Zora Marković Karamatijević, koja je imala bebu od nekoliko mjeseci, inače snaha sveštenika Jevastija Karamatijevića iz Nove Varoši. Istog dana strijeljani su Savka Matović, majka dva mala dječaka, Neđeljko Mazić, otac dvoje maloljetne djece i Mileva Žugić, a u junu iste godine Nevenka Obradović. U većini tih zločina učestvovao je pop Milorad Vukojičić, zbog čega je dobio nadimak 'pop Koljač'." Crna trojka i njihovi saborci u pljevaljskom kraju počinili su još mnogo zločina, ponajviše nad muslimanima." U istom broju "Republike" od 25. avgusta 2005. prenešena je izjava podgoričkog jereja Velibora Džomića, đe je on posrprdno ocijenio pismo gospođe Strunjaš: "To što danas babe po Pljevljima pretražuju i istražuju arhive dovoljno govori o ozbiljnosti pristupa ovom pitanju." mogućnost Šiljkove kanonizacije. Ona je i u tom pismu, kao i u nedavnom Sinodu tkzv. SPC­a, protejereja Ilinobrdskog Šiljka označila direktno odgovornim za smrt svog oca. Strunjaš je provjerila u pošti da je pismo stiglo u Mileševsku eparhiju četiri dana kasnije, 14. septembra prošle godine, ali tkzv vladikin odgovor ni do danas nije dobila." U dokumentarnoj emisiji TV Crne Gore iz septembra 2005. "Sveci i zločinci" (autor Tanja Šuković) Milosava Strunjaš je isto rekla, kako je početkom avgusta 2004. čula da se Filaret Mićević sprema da predloži Slobodana Šiljka za sveca pa je u septembru iste godine napisala pismo episkopu Filaretu Mićeviću u kojem ga je upozorila na to ko je bio Slobodan Šiljak. Filaret je primio pismo ali joj ništa nije odgovorio. Zatim je Strunjaš u emisiji rekla: "...da bi ove godine kupila Pljevaljske novine od 15. jula i pročitala ovo. Ni palo mi na pamet nije, ma nisam mogla zamisliti da neko može popa Vukojičića Milorada zvanog Macu predložiti da bude svetac. Kad sam to pročitala, ma ne mogu da dođem k sebi. Ja sam samo pisala o Šiljku tada, jer je tada riječ bilo samo o Šiljku. A o popu Vukojičiću, koji je stvarno bio zlikovac nisam ni riječi tada rekla, jer nije mi ni palo na pamet. Kad sam dobila Pljevaljske novine pa sam pročitala, provjerala sam kod 5­6 osoba je li to Maca, jer on je kod nas poznatiji kao Maca. Jeste. Provjerim, vidim fotografije, tamo što je crkva Sv. Petka izdala jelto to to je to. Dakle, ne samo da sam se ja iznenadila, nego masovno su se Pljevljaci iznenadili, da je neko mogao da se usudi da Macu predloži za sveca. . . Najviše su zločina napravili u martu i aprilu '43. Opisala sam svaki slučaj, zapitala se da li ti ljudi koji su to uradili vjeruju u boga, fino sam im to napisala, pitam se da li vjeruju u boga kad su mogli ovako nešto da urade, jer Filaret je znao, ja sam mu to napisala osam mjeseci prije arhijerejskog sabora, on je to znao. Znači nije prenio, nije htio. . . On je trebao da provjeri to, ako ne vjeruje meni, šta sam ja napisala, on je imao mogućnosti da provjeri to. Da vidi da se uvjeri, možda je i provjeravao i uvjerio se da istinu pišem. Ali, šta ja znam šta im je stalo bilo da tako urade?" Miodrag Stamenić, kome je "sveti" Maca ubio oca, babu i đeda, u istoj dokumentarnoj TV emisiji je ispričao: "Čuo sam da su prijedlozi išli od porodica. Ja sam bio član crkvenog odbora crkve Sv. Petke. Redovno sam prisustvovao skoro svim sastancima crkvenog odbora, ali zadnja 3­4 sastanka kad se rješavalo vjerovatno o ovim predlozima, tada me uopšte nijesu zvali, zato što su znali da ću ja intervenisati, da neću dozvoliti da pop Maca bude jedan od tih predloženih, na toj listi." Dakle, prema svjedočenju Milosave Strunjaš i Miodraga Stamenića, vladika Filaret i Srpska crkva nesumnjivo su znali da kanonizuju zločince. I pored toga što Miodrag Stamenić kao član crkvenog odbora crkve Sv. Petke ima nesumnjiv ugled u SPC, isti Filaret i tkzv., Srpska crkva su ga ponizili, te dželata njegove porodice proglasili za sveca. Milosava Strunjaš je na vrijeme upozoravala SPC da ne kanonizuje zločince, ali ta bahata politička organizacija je ignorisala upozorenja i koljače proglasila za svetitelje. Politički projekat Velika Srbija je mnogo važniji od nekog malog i mirnog Miodraga Stamenića te Filaret nije htio da odustane od toga da koljača Macu postavi kao uzor budućim generacijama Srba, koje po viđenju Filareta nožem i macolom treba da krče put ka Velikoj Srbiji! Miodrag Stamenić je u istoj dokumentarnoj TV emisiji ispričao kako su mu otac, baba i đed stradali: "Treći dan po mom rođenju, 'zahvaljujući' popu Maci, upravo ne zahvaljujući, nego po naređenju popa Mace došli su ti njegovi četnici Kovaljski i Jestrović i ne znam još koji. Odavde su mi odveli prvo oca, njihov štab je bio tu u kafani 'Zelengora', odveli su mi oca. A onda baba kad je čula da je odveden, otišla je da pokuša da ga otkupi jer je imala valjda neko zlato. Oni su zadržali i nju. Đed mi je bio u kafani i kad je čuo da su mu ženu i sina odveli otišao je da traži Macu, sreo se sa Macom i rekao mu: 'Maca ­ pošao sam kod tebe', kaže 'Diko i ja sampošaopo tebe'. I onda je odveo i Dika, đeda mi, u 'Zelengoru', u taj njihov štab... bodljikavom žicom vezali su mi đeda i oca. I njih su strijeljali ovdje u Zlodolu, a pokojnu babu Julu su odveli na Stražicu, nju su gore strijeljali. Pričali su mi, pošto je ona imala dosta tog nakita, imala je i neke zlatne zube, da su joj to sve povadili i tako su je ostavili tu. Tri ili četiri dana uopšte nisu dali nikome da ih sahrani. Poslije sam saznao da su Dragaševići valjda, tražili, pa im je dozvoljeno onda su ih sahranili ovdje na ovo varoško groblje. Razlog, navodno razlog zbog koga ih je Maca pobio, je taj što su doveli bili neke Talijane da kod nas ili da stanuju, ili da prenoće, ne znam sad, nisam u to siguran. Međutim, pošto je u kući bilo veselje veliko, rodio se sin, moji su Talijane izbacili napolje iz kuće. I najvjerovatnije da je to jedan od razloga zbog kojih je Maca sjutri dan došao i sve ih pokupio i isti dan to sve strijeljao." "Kada je u pitanju svještenik Milorad Vukojičić poznatiji u Pljevljima kao pop Maca (malj) u najnovijoj knjizi 'Kazna za zločin' Radomira Matovića opisano je njegovo dovođenje u Pljevlja iz Beograda gdje je uhapšen. Nastojalo se, navodi Matović, kada su to ratni uslovi dozvoljavali da se svim ratnim ločincima sudi u mjestima izvršenja krivičnog djela, pa je puno njih dovedeno sa Zidanog mosta i Maribora. Posebno je karakteristično dovođenje popa Mace iz Beograda, gdje je uhvaćen, u Pljevlja radi suđenja. Desilo se to jednogpopodneva pri izvođenju jedne od mnogobrojnih akcija u raščišćavanju grada. Kad se pronijela vijest da sa kamiona skidaju popa Macu, braća Stojkanović su potrčali put njega sklanjajući puške sprovodnika da ga zadave golim rukama. Zaklao im je sestru jedinicu. Sprovodnici su uz pomoć građana spasili linča ovog okorelog pljevaljskog  koljača u svešteničkoj odori', navedeno je u knjizi. Pop Maca bio je zatvoren u jednu magazu nedaleko od robne kuće u centru Pljevalja. Dopisnik Republike juče je razgovarao i sa Milošem Ćirovićem koji je u to vrijeme bio u partizanskim jedinicama i koji je dvije noći čuvao zarobljenika. Nije mu bio omogućen kontakt ni razgovor sa bilo kim. Te dvije večeri kada sam bio dežurni popričao bih sa njim kratko i u tom razgovoru mi je rekao koga od četnika iz mog kraja, Ljutića i Mataruga, poznaje. Za jednog mi je rekao da su bili i dobri drugovi, rekao je Ćirović ocjenjujući da je pogrešno 'neprijatelje proglašavati za svece da im se narod moli'. On je dodao da je na suđenje popa Macu u zgradu Gimnazije sprovelo dvadesetak partizana među kojima i on. Poslije izrečene smrtne kazne vješanjem, jedine koja je nekom izrečena u ovom sudu čitav sat stražari nijesu mogli da ga (popa Macu) izvedu iz sudnice jer narod nije bio zadovoljan presudom i tražio je javno vješanje, zapisao je Matović u svojoj knjizi dešavanja nakon suđenja. " Ovde treba napomenuti da tkzv Ministarstvo pravde CG ovoj zločinačkoj organizaciji dala 585.000 eura iz budžeta CG to valjda tako treba pavda na krmeći način za kvazi vjersku organizaciju đe su krvnici koljači sveci!

[mentalnahigijena]

Nacisti na Svetoj Gori: 40 istorijskih fotografijaSveta Episkopija Svete Gore, četvoročlani izvršni komitet koji svake godine imenuje Sveta zajednica, zatražio je od Hitlera 13. aprila 1941. da uzme Svetu Goru pod svoju ličnu zaštitu i da je ne napada. Ubrzo nakon što je pismo upućeno Hitleru, u leto 1941. godine, Svetu Goru je posetila nemačka „naučna“ grupa na čelu sa Francom Dolgerom, koju su atoski monasi primili bez otpora. Franz Dolger (1891-1968) je bio njemački vizantolog koji je za vrijeme njemačke okupacije bio na Svetoj Gori kao major.U knjizi koju je kasnije proizveo Dolger kaže: "Kada smo stigli u nekoliko manastira i na odlasku iz jednog (Manastir Dionizije), dočekali smo sa zastavom svastike kada smo plovili u našem malom brodu."Monasi Atosa su prihvatili prisustvo Nemaca i držali se tiho, kako bi sprečili odmazdu.

[mentalnahigijena]

Tit Twitter izvjesno "svetac" crkve Srbije!

[mentalnahigijena]

Pravni aspekt ukidanja CPC 1918-1922. U vrijeme okupacije Crne Gore 1918. godine, mjesec dana nakon održavanja tzv. podgoričke skupštine, sastao se i odlučivao o pitanjima o koima nije bio nadležan, u odsustvu legitimizma i legalizma, Sveti sinod Crnogorske pravoslavne crkve. Na vanrednoj sjednici Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, održanoj 16/29. decembra 1918. godine u krnjem sastavu (od osam članova bili su prisutni, vijećali i odlučivali četvorica) donijeto je Rješenje, na kojem se nalaze imena mitropolita Mitrofan Ban, episkopi Kiril Mitrović i Gavrilo Dožić i sekretar Sinoda đakon Ivo Kaluđerović. U tom Rješenju, koje je dostavljeno Predsjedniku Vlade Kraljevstva SHS Stojanu Protiću i srpskom mitropolitu Dimitriju Pavloviću, veli se i ovo: »Pošto je Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13. novembra 1918. godine donijela odluku da se nezavisna Crna Gora ujedini s Kraljevinom Srbijom, to i Sv. Sinod nalazi cjelishodnim i opravdanim da se i sv. autokefalna crkva u Crnoj Gori ujedini s nezavisnom Pravoslavnom crkvom u Kraljevini Srbiji a zajedno s ovom s cijelom s v. Srpsko-pravoslavnom crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca«. Naravno, ovo rješenje je problematično sa stanovišta njegove autentičnosti i originalnosti. Rješenje je može osporavati sa grafološkog stanovišta, što upućuje da je realno mogući falsifikat, jer nije svojeručno potpisano od strane njegovih navodnih donosioca. Štoviše, na njemu se ne nalaze svojeručni potpisi, autografi ni Mitrofana Bana, ni Gavrila Dožića ni Kirila Mitrovića, već je pisano kompletno rukom jednog lica koje je navelo imena pomenutog crnogorskog mitropolita i dva episkopa. Ovo rješenje je sačinio zapisničar sa tog sastanka, pod uslovom da je taj sastanak održan i ispisao kompletan njegov tekst svojom rukom. Ali, pretpostavimo da je to rješenje stvarno donešeno od strane pojedinih članova Svetog sinoda Crnogorske crkve, što je realno moguće s obzirom da su se Mitrofan Ban, gavrilo Dožić i Kiril Mitrović deklarisali kao pobornici aneksije Crne Gore Srbiji. Mitrofan Ban je i poslao telegram podrške učesnicima tzv. Podgoričke skupštine 1918. godine, kasnije je predao pismo o organizaciji Božićnjeg ustanka štabu okupacionih srpskih (jadranskih trupa) njenom komandantu Dragutinu Milutinoviću, držao besjede i panegirike zakleo se na vjernost kralju Petru Karađorđeviću i promovisao ukidanje nezavisne Crne Gore, te bio na čelu jedno vrijeme središnjeg Arhijerejskog odbora koji je trebao da odradi posao uspostavljanja Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, a Gavrilo Dožić je bio jedan od vodećih sudionika Podgoričke skupštine 1918. Godine i kasniji episkop i mitropolit Srpske crkve i uz pomoć radikalske vlade Milana Stojadinovića izguran za srpskog patrijarha. No da se vratimo tekstu ovog rješenja o samoukidanju Crnogorske crkve, pod pretpostavkom da se dogodilo zaista i da nije naknadno podmetnuto. Po svojoj prirodi i karakteru ovo Rješenje je, prema slovu crnogorskog mjerodavnog pozitivnog državnog prava i onda važećeg crkvenog zakonodavstva u Kraljevini Crnoj Gori, bilo apsolutno ništavan pravni akt, dakle, akt koji nije mogao da proizvodi nikakva pravna djejstva i posljenice, akt koji se smatra sa stanovišta prava da nije ni donijet, akt bez mogućnosti njegove konvalidacije, odnosno, naknadnog osnaženja ili akt koji protekom vremena ne može postati važeći, jer od početka nije valjan. Ovo Rješenje bilo je suprotno tada važećem ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve (donijetog još 1903), kao i drugim sakralnim legislativnim propisima i običajnom pravu, na osnovu čega je živjela Crnogorska pravoslavna crkva. Ovo Rješenje nije imalo nikakvog oslonca ni u najvišem pravno-političkom aktu suverene crnogorske države – u Ustavu Knjaževine/Kraljevine Crne Gore (donijetog 1905. godine). Ovo Rješenje je čin samovolje njegovih tvoraca i potpisnika, a moguće je i akt koji je iznuđen, odnosno, možda je donijet pod prinudom, prijetnjom ili prevarom, s obzirom na stanje koje je onda vladalo u Crnoj Gori. Za donošenje i usvajanje ovog Rješenja nije ni traženo, ni dobijeno odobrenje Vladara Crne Gore- kralja Nikole, legalnog i legitimnog suverena crnogorske države koji se još od početka 1916.. godine nalazio u izgnanstvu. Donosioci i potpisnici tog Rješenja flagrantno su prekršili i član 13 Ustava Svetog Sinoda crnogorske pravoslavne crkve, odnosno, iznevjerili su zakletvu vjernosti Vladaru koju su morali položiti u vrijeme stupanja na dužnost. Dakle, zakletvu da će crnogorksom Vladaru “svagda vjerni biti” samovoljno su adaktirali i poništili tim svojim postupkom. Pritom, prekršili su u načelo savjesnosti, koje ih je obavezivalo da postupe drugačije od onoga što su učinjeli. Treba konstatovati očiglednu činjenicu da u Ustavu Svetog sinoda Crnogorske pravioslave crkve nema nigdje pomena o mogućnosti da se autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva ujedinjuje sa nekom drugom crkvom, ili da joj se pripaja, pa time ni sa Srpskom pravoslavnom crkvom. U tom ustavu nema nigdje pomena ni o mogućnosti samoukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Tim Rješenjem flagrantno je povrijeđen i član 22 Ustava Svetog Sinoda, u kojemu se, u stavu 2, kaže: “Odluke Svetoga Sinoda o spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakoga obavezne potrebno im je vrhovno Knjaževsko odbrenje”. To će eksplicitno reći čak i da je postojala kanonsko-pravna mogućnost za promjenu statusa Crnogorske pravoslavne crkve, za njeno, recimo, ujedinjenje ili pripajanje nekoj drugoj crkvi, a takve mogućnosti prema citiranim propisima nije bilo, ništa nije moglo biti u tome pravcu učinjeno, a da bi bilo punovažno, bez pristanka, odobrenja i saglasnosti Vladara Crne Gore, t.j u to doba kralja Nikole, a to nikada nije ni zatraženo, ni dobijeno. To je Rješenje bilo bez legitimiteta i legaliteta, pravno ništavan akt i u pogledu forme i sadržine. Ono pošto je donijeto u odsustvu prava, savjesnosti i zakonitosti nije moglo proizvesti nikakvo relevantno pravno djejstvo, niti zasnovati prava i obaveze. U članu 5 Ustava Svetog Sinoda Crnogorske pravolavne crkve (1903) se kaže: “Sveti Sinod u vršenju poslova svoje nadležnosti ima pravo, da njegovu Crkvenu Vlast štiti Državna Vlast, i prema tome, čim bi se opazilo, da su prava crkvene Vlasti bila povrijeđena, Državne su Vlasti dužne pružiti joj zakonitu zaštitu”. A u državnom Ustavu Crne Gore iz 1905. godine u članu 6 veli se ovo: “Knjaz Gospodar zaštitnik je svijeh priznatijeh vjeroispovijesti u Crnoj Gori”. To je značilo u realnosti da je knjaz/kralj Nikola, po državnom ustavu, kao apsolutni vladar bio zaštitnik i Crnogorske pravoslavne crkve, kojoj je u to vrijeme pripadalo u vjerskom smislu pravoslavnom stanovništvo Crne Gore. On je štitio prava Crnogorske pravoslavne crkve sve dok je to realno bilo moguće, odnosno, sve dok Crna Gora nije doživjela slom i bila vojnički podjarmljena i aneksirana. Budući da se od 1916. pa sve do svoje smrti 1921. godine kralj Nikola nalazio u progonstvu, njemu je objektivno bilo onemogućeno da na teritoriji svoje države vrši svoju ustavnu funkciju i prerogative suverenog vladara. U vrijeme egzila kralja Nikole i Crnogorska vlada kao državni organ je dijelila njegovu sudbinu i, poput njega, nije mogla u materijalnom smislu realno vršiti vlast u Crnoj Gori. Tako je, spletom istorijskih okolnosti, Crnogorska pravoslavna crkva izgubila svog čuvara, zaštitnika ili ustavnog branioca-Knjaza/ Kralja i bila je prepuštena na milost i nemilost beogradskom zavojevaču od kraja 1918. godine, koji je i preduzeo sve neophodne radnje da izvrši njeno ukidanje. Crnogorsku pravoslavnu crkvu od opasnosti nestanka ili povrede njenih prava, od 1918. pa do 1922. godine, u kom periodu je trajao i završen proces njenog ukidanja, nije objektivno mogla zaštititi državna vlast Kraljevine Crne Gore, budući da je faktički Crna Gora bila žrtva nasilnog anšlusa krajem 1918. godine, sprovedenog od strane Kraljevine Srbije, alijas Kraljevstva SHS. U Ustavu Crne Gore iz 1905. godine, u članu 40, kaže se i to da je: “Crnogorska crkva autokefalna”. A pomenutim Rješenjem odlučeno je da više ne bude autokefalna, i da je ne bude. Odlučeno je da nestane Crnogorska pravoslavna crkva, povredom civilno-pravnih, kanonsko-pravnih, običajnih i moralnih normi i regula. U članu 130 tog crnogorskog Ustava predviđa se: “Duhovne vlasti svijeh priznatih vjeroispovijesti u Crnoj Gori stoje pod nadzorom Ministra prosvjete i crkvenioh poslova”. U momentu donošenja ovog Rješenja, koje znači akt ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve, njegovi potpisnici, kao pripadnici “duhovne vlasti” odmetnuli su se i otrgnuli ili samovoljno odvojili, od nadzora Ministra prosvjete i crkvenih poslova, koji je postojao u svim crnogorskim Vladama u periodu od 1916. do 1922. godine, te koji je imalo ustavnu obavezu, dakle, de lege lata da vrši nadzor nad crkvenim vlastima u Crnoj Gori. U članu 135 državnog Ustava Crne Gore kaže se i ovo: “Prepiska duhovnijeh vlasti istočno-pravoslavne crkve sa stranijem crkvenim vlastima, saborima i sinodima, vrši se sa odobrenjem Ministra prosvjete i crkvenih poslova”. Postavlja se pitanje: jesu li tvorci i potpisnici pomenutog Rješenja, i oni koji su ga otpremili, poslali političkim i klerikalnim vlastima u Beogradu, tražili za to saglasnost ili odobrenje od crnogorekog Ministra prosvjete i crkvenih poslova i jesu li ga dobili? Niti su to tražili, a niti su to odbrenje dobili! A po slovu i duhu onda važećeg crnogorskog Ustava to je moralo biti učinjeno. Član 137 ondašnjeg Ustava Crne Gore je posve precizan: “Službena pisma ili naredbe duhovnijeh vlasti, sabora i sinoda sa strane ne može nikakva duhovna vlast obnarodovati i izvršiti u Crnoj Gori bez obobrenja Ministra prosvjete i crkvenih poslova”. U stvarnosti to se, ipak, dogodilo, jer je sila pobijedila pravo, a nepravda je trijumfovala nad pravdom. Tako je strana politička i crkvena vlast izvršavala i sprovela svoju volju u pogledu ukinuća Crnogorske pravoslavne crkve, a o tome nije ni konsultovala resornog ministra u Crnogorskoj vladi u egzilu. U ovom kontekstu treba reći da nikada meritorni, nadležni ili kompetentni organi crnogorske javne vlasti nijesu donijeli odluku o otpustu Crnogorske pravoslavne crkve od njene autokefalnosti, niti je ikada donešena pravno valjana odluka konstitutivnog karaktera o ujedinjenju Crnogorske pravoslavne crkve sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Vlada Stojana Protića sazvala je 18. (31) decembra 1918. godine u Sremskim Karlovcima prvu Konferenciju pravoslanih episkopa, pod predsjedništvom beogradskog arhiepiskopa i mitropolita Kraljevine Srbije Dimitrija Pavlovića. Na toj konferenciji predstavnik Vlade dr Vojislav Janjić saopštio je stav oficijelnih državnih vlasti prema tom pitanju. Sa zahtjevima koje je izložio dr Vojislav Janjic saglasila se Konferencija pravoslavnih episkopa u Sremskim Karlovcima. Na toj konferenciji u Sremskim Karlovcima nije učestvovao crnogorski mitropolit Mitrofan Ban. Bio je odsutan “zbog bolesti”. U odluci donijetoj na toj konferenciji stoji da će Crnogorska pravoslavna crkva “pristati na ujedinjenje, koja zbog kratkoće vremena i teških prometnih prilika nije mogla biti zastupljena na ovom zboru episkopa”. Ali, na naredne dvije Konferencije pravoslavnih episkopa učestvovao je Mitrofan Ban. Druga konferencija je održana od 11/24. do 15/28. maja 1919. godine u Beogradu i njome je predsjedavao crnogorski mitropolit Mitrofan Ban. Na toj konferenciji izabran je provizorni odbor episkopa koji se zvao “Središnji arhijerejski sabor” sa sjedištem u Beogradu. Za njegovog predsjednika je izabran Mitrofan Ban. U Sremskim Karlovcima je od 20 novembra/ 3. decembra do 2/15. decembra 1919. godine održana treća Konferencija pravoslavnih episkopa koja je potvrdila odluke koje je već bio donio pomenuti “Središnji arhijerejski sabor” da se vaspostavi Srpska patrijaršija. Na ovoj konferenciji nije učestvovao mitropolit Kraljevine Srbije Dimitrije Pavlović, iako je dobio uredan poziv. Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban s obrazloženjem “zbog bolesti” podnio je ostavku na funkciju predsjednika “Središnjeg arhijerejskog sabora”, a na njegovo mjesto postavljen je srpski mitropolit Dimitrije Pavlović. Treću konferenciju pravoslavnih episkopa, nakon održane XIII i XIV sjednice, Mitrofan Ban je napustio, pošto je bio teško narušenog zdravlja, i otišao je na Cetinje, đe je i umro 17/30. septembra 1920. godine. Na četvrtoj Konferenciji pravoslavnih episkopa Kraljevstva SHS, čiji je rad započeo 27. avgusta/9. septembra 1920. godine nije prisustvovao Mitrofan Ban. Zbog bolesti je ostao na Cetinju. Ubrzo iza toga, 12. septembra 1920. godine “Sveti arhijerejski sabor” Kraljevine SHS proglasio u Sremskim Karlovcima, uz prisustvo regenta Aleksandra Karađorđevića, članova vlade, predstavnika vojske i civilnih i crkvenih vlasti, odluku o podizanju, kako je navedeno, “Ujedinjene Autokefalne Srpske pravoslavne crkve na stupanj i položaj Patrijaršije”. U vrijeme kad je ta svečanost upriličena i odvijana u patrijaršijskoj dvorani u Sremskim Karlovcima, dakle, istoga dana, u Mitropolitskoj crkvi na Cetinju, umjesto bolesnog Mitrofana Bana, čin vaspostavljanja Srpske patirjaršije učinio je javnim ili obnarodovao protojerej Ivan Kaluđerović. To je u biti označavalo epilog ili finale postupka ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Elem, sa ukidanjem Crnogorske pravoslavne crkve se složio i arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mitrofan Ban, iako na to nije imao pravo, kako po Ustavu Crne Gore tako i po propisima Crnogorske pravoslavne crkve. Umjesto toga, bio je obavezan da neporecivo, eksplicitno kaze „Non possums". Ubrzo poslije ukidanja Crnogorske crkve umro je 30. septembra 1920. godine mitropolit Mitrofan Ban, koji je sahranjen u Cetinjskom manstiru 4. oktobra 1920. godine. Ali, eto, on se nije usprotivio ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve čiji je poglavar bio nekoliko decenija. Naprotiv, on je izrazio zelju da se Crnogorska pravoslavna crkva priključi Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mitropolit Mitrofan Ban se za to izjasnio „iako prethodno niko nije donio odluku o otpustu Crnogorske mitroplije od njene autokefalnosti, to jest o njenom pretvaranju u akefalnost. Takav kanonski otpust je tražen i dobijen za Dalmatinsko - bokokotorsku eparhiju, kao i za Bosansko - hercegovačku, dotle pod austro-ugarskom vlascu, od Bukovinsko - dalmatinske mitropolije. Jedna delegacija je izdejstvovala odluku rumunskog vladara o tom otpustu, a druga od Carigradske patrijarsije o otpustu Makedonske (Ohridske) crkve. Čak ni regent Aleksandar, a ni „ujediniteljska" Podgoricka skupstina (26. novembra 1918. godine) takvu odluku nijesu donijeli" (Dr Pavle Mijović, “Njegoševe tužne `armonije”, Cetinje, 1992, str. 103-104; Dr Pavle Mijović, “Cetinje kao feniks”, Cetinje, 1997, str. 156). Pristanak Mitrofana Bana i ostalih potpisnika tog Rješenja da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva, bez potrebnog ovlašćenja, bez saglasnosti vladara Crne Gore, kralja Nikole I Petrovića Njegoša i Svetoga sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, nije imao nikakvo uporište u crnogorskom pozitivnom pravu i imperativnim normama crkvenog ustava. Tim činom Mitrofan Ban postupio je suprotno članu 16. Ustava Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, koji ne predvidja nadležnost mitropolita da donosi takve odluke. U Ustavu Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve nema nigdje pomena o mogućnosti da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva. Član 21. Ustava, koji govori o spoljašnjim poslovima, koji spadaju u nadleznost Svetoga sinoda, definitivno isključuje tu mogućnost. Stoga je odluka Mitrofana Bana i onih koji su je prihvatili i u djelo sproveli, nelegalna i nelegitimna, i kao takva ona nije mogla proizvesti i zasnovati nikakva prava i obaveze. S pravnog stanovišta radi se o apsolutno ništavnom aktu bez mogućnosti njegove konvalidacije - aktu koji je bez dejstva ab inito i pro futuro. Mada je o tome već djelimično bilo riječi, treba dodati i sljedeće: Nesumnjivo bitan korak u stvaranju Srpske patrijaršije predstavljala je Druga konferencija pravoslavnih episkopa, koja se sastala u Beogradu 24.maja 1919. godine. Njome je predsjedavao Mitrofan Ban. Na toj konferenciji izabran je „Sredisnji arhijerejski sabor", sastavljen od pet episkopa, za čijeg je predsjednika izabran Mitrofan Ban. Druga konferencija pravoslanih episkopa u Kraljevstvu SHS donijela je 26. maja 1919. godine odluku da se izvrši ujedinjenje pravoslavnih crkava u jednu jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu. Sprovođenje te odluke u život bilo je povjereno „Središnjem arhijerejskom saboru", čiji je mandat trebalo da traje do izbora patrijarha. „Središnji arhijerejski sabor", kao prvi posao izveo je otpust dalmatinskih eparhija od Bukovinsko - dalmatinske mitropolije. Otpusnu gramatu tim eparhijama 22. XI 1919. godine dao je bukovinski mitropolit Vladimir Repta. Ona je predata delegaciji koja je tim povodom poslata u Bukurešt. Arhijerejski Sinod Karlovačke mitropolije, na temelju tog akta, 20.XII 1919. godine primio je kanonsku vezu svoje crkve pomenute eparhije. „U isto doba poslata je jedna deputacija u Carigrad, da od Carigradske patrijarsije trazi tomos o uspostavljanju Srpske patrijarsije i prisajedinjenju njoj svih... crkvenih oblasti koje su dotle bile pod vrhovnom upravom Carigradske patrijaršije. Sporazum između delegata Kraljevine SHS i delegata Carigradske patrijarsije postignut je 18.III 1920. godine, a odmah sjutradan (19.3.1920) Arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku da se usvaja, odobrava i blagosilja ujedinjenje svih pravoslanih crkvenih oblasti u jednu pravoslavnu crkvu pod imenom Autokefalna ujedinjena pravoslavna crkva Kraljevine SHS, kao i prisajedinjenje njoj svih eparhija, koje su po ugovorima u Bukurestu 1913, Neju i Sen Žermenu 1919. godine, teritorijalno pripale Kraljevini SHS, a dotle su bile pod vrhovnom duhovnom vlascu Carigradske patrijaršije". (Dr Radoslav Grujić, “Srpka patrijaršija”, “Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka prof. Stanoja Stanojevića”, knj. IV, Zagreb, 1929, str. 354-355) O tome je Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijarsije u Carigradu 19. III 1920. godine donio Odluku br. 2056, kojom daje blagoslov na prisajedinjenje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi eparhija u Južnoj Srbiji, Bosni i Hercegovini. U toj Odluci, uz ostalo, se kaze: „U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, Zadarska i Kotorska". Vaseljenska patrijaršija tim aktom „priznaje proglaseno ujedinjenje autokefalnih crkava Srpske, Crnogorske i Karlovacke, kao i dviju dalmatinskih eparhija" ( “Glasnik”, sužbeni list Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 7, Beograd, 1(14) oktobra 1920, str. 99-100). Vlada Kraljevstva SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Sve sporazume i odluke donijete u pravcu stvaranja Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS potvrdio je s pozicije hegemonije drzavne vlasti, u ime kralja Srba, Hrvata i Slovenaca, Petra I Karađorđevica, nasljednik prijestola Aleksandar Karađorđević, Ukazom od 17. (30) juna 1920. godine. Regent Aleksandar naredio je zastupniku ministra vjera i ministru prosvjete Svetozaru Pribićevicu da izvrši ovaj ukaz. Tim ukazom potvrdjene su odluke beogradske Konferencije pravoslavnih episkopa od 26. IV 1919. godine, a tim aktom ukinuta je i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i proglasena Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS. Proglašenje Srpske patrijarsije obavljeno je u Sremskim Karlovcima 12. (25) septembra 1920. godine. Ubrzo potom sastao se Arhijerejski sabor Srpske patrijarsije 15. (28) septembra 1920. godine, koji je donio odluku da se arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije Dimitrije Pavlović proglasio ipso jure prvim patrijarhom Srpske patrijaršije. U toj odluci, pored ostalog se kaže: „Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim gradovima: Atini za crkvu u Kraljevini Grčkoj, u Beogradu za crkvu u Kraljevini Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije". Međutim, tu odluku državna vlast nije prihvatila. Naprotiv, ona je 23. X 1920. godine donijela ukaz, kojim je propisana uredba o izboru prvog srpskog patrijarha. Na osnovu te uredbe sastao se u Beogradu Izborni sabor, koji je 12. XI. 1920. godine izabrao mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića za patrijarha Srpske patrijaršije. Kralj države SHS istoga dana potvrdio je njegov izbor. Sjutradan, patrijarh Dimitrije je ustoličen. Svečano ustoličenje dogodilo se kasnije u Peći. „Uredbom u centralizaciji upravne i sudske vlasti u Srpskoj patrijaršiji" (čl. 2) kaže se da: „krug rada mitropolita Crne Gore, Brda i Primorja izložen u Ustavu Svetog sinoda 1903. prenosi se na srpskog patrijarha pravoslavne crkve Kraljevine SHS" (“Vesnik”, Beograd, br. 6, od 7. II 1921. str. 1). U Tomosu vaseljenskog patrijarha Melentija II i Svetog sinoda Vaseljenske patrijaršije u Carigradu od 19. februara 1922. godine (br. protokola 1148), navodi se ovo: „U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva SHS ušle su i autokefalne pravoslavne crkve: Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije: zadarska i Bokokotorska". U ovom patrijaršijskom aktu stoji i sljedeće: „Priznajuci, pak, proglaseno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovacke, kao i dviju dalmatinskih eparhija prima od ovih obrazovanu svetu autokefalnu Ujedinjenu pravoslavnu srpsku crkvu kao sestru u Hristu, koja ima i uziva sva prava autokefalnosti, prema propisima i redu Svete pravoslavne crkve". Ovaj akt nesumnjivo potvrdjuje da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna.U Kanonskom pismu vaseljenskog patrijarha Melentija II i Svetog sinoda Vaseljenske patrijarsije u Carigradu od 24. februara 1922. godine kojim se priznaje uzdizanje autokefalne Ujedinjene pravoslavne srpske crkve Kraljevstva SHS na stepen dostojanstva patrijaršije (br. protokola 1036) kaže se i ovo: „Posavjetovavši se o tom pitanju po dužnosti sa našim Svetim sinodom pohvalismo želju Crkve i države i priznali smo korist koju Pravoslavlje može imati od takvog uzdignuća, a način postupanja našli smo da je u saglasnosti više sa crkvenom ekonomijom (oportunošću), negoli sa preciznošću kanonskog reda”. Treba, na kraju, reći i ovo: Postoje podaci o tome da je mitropolit Mitrofan Ban bio prinuđen da izjavi svoju volju onako kako je to trazila državna i crkvena vlast u Krljevstvu SHS. Drugim riječima, bio je izložen prijetnji i prinudi. Kako saznajemo iz pojedinih izvora, Mitrofan Ban je na samrti engleskom diplomati grofu Džonu de Salisu, bivšem doajenu diplomatskog kora na Cetinju, rekao da se pod prijetnjom smrti izjasnio za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i da moli crnogorski narod za oproštaj (O tome vidjeti: “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”, Rim, 1921, str. 13; “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, Rim, 1921. godine, II izdanje, Bar, 2000, str. 88). Predsjednik crnogorske Vlade u egzilu Jovan S. Plamenac, povodom smrti Mitrofana Bana i zbivanjima u Crnoj Gori u to vrijeme, u oficijelnom saopštenju od 9.oktobra 1920. godine, broj 426. »Komandi Crnogorskih trupa u Gaeti - Italija«, između ostalog, navodi da je na samrti kod Mitrofana Bana »nastupila griža savjesti i pri potonjem izdisaju molio je sa suznim očima sve prisutne, da budu tumači njegovog pokajanja« zato »što je dao svoj mitropolitski pristanak za uništenje Crne Gore od strane Srbije, izjavljujući da je tada to morao učinjeti pod pritiskom i prijetnjom srbijanskih vlasti, što je u povjerenju, kako je rekao u svoje vrijeme saopštio grofu Salisu, izaslaniku Velike Britanije«.( O tome vidjeti: Državni arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo Vojno 1920-1922, f. 91 II i Dr Šerbo Rastoder, »Skrivana strana istorije-crnogorska buna i odmetnčki pokret 1918-1929«, dokumenti, Tom III, Bar, 1997, str. 1623-1624. O tome postupku Mitrofana Bana, prinudi nad njime pisao je i službeni organ kraljevine crne Gore u egzilu »Glasa Crnogorca«, Nej na Seni kod Pariza, br. 89, od 28 oktobra/ 10. novembra 1920, str. 3 i 4 u članku »Božji sud« čiji je autor, osnovano se može pretpostaviti iako taj članak nije potpisan, bio Jovan Simonov Plamenac). Ministar crnogorske izbjegličke Vlade Milo Vujović, u jednom pismu italijanskom ministru Sidniju Soninu iz Brindizija 28. novembra 1918. godine, navodi kako su srpske vlasti: hapsile ugledene ljude iz Podgorice, kako su batinale mitropolita Mitrofana Bana i maltretirale dr Sekulu Drljevića, kako su internirale poznate ličnosti kao što su vojvoda divizirar Đuro Petrović i brigadir Milutin Vučinić. Dr Ivan Ivo Jovićević u svojim memoarima »O ljudima i događajima-sjećanja jedniog federaliste«, Cetinje, 1995. opisuje i stanje u Crnoj Gori nakon tzv. Podgoričke skupštine 1918. godine. Dr Ivo Jovićević u svom djelu »Kaplje žuči«, prvo izdanje, Ženeva 1919, drugo izdanje, Rim 1921, str. 20 i 21, navodi da je Mitrofan Ban bio politički pristalica aneksije Crne Gore Srbiji, te da je iznevjerio, svoju pasvu koja je stradala, da nije podigao glas protiv okupacione sile, da je zaboravio svoju dužnost i iznevjerio kralja Nikolu i crnu Goru. Dr Ivo Jovićević u pjesničkoj formi prikazao je posljednje godine života Mitrofana Bana u veoma negativnom smislu. U traganju za odgovorom na pitanje kako se i zašto u odnosu na čin aneksije Crne Gore i ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve ponašao Mitrofan Ban treba uzeti u obzir sljedeće: Naime, sa pravnog stanovišta, ako je nešto izjavljeno ili urađeno u zabludi, pod prevarom (mala fides), prijetnjom ili prinudom, to nije pravno relevantno, odnosno, smatra se da to u suštini nije izjavljeno ili učinjeno. To će reći da je, u takvoj situaciji, ništav pristanak na obevezvanje učinjen na takav način jer ne postoji slobodna volja. Ako je nešto urađeno pod prinudom to je razlog apsolutne ništavosti akta ili priznanja dobijenog na taj način zato što ne postoji saglasnost. Prinuda se, sa aspekta prava, može javiti u dva oblika: kao vis apsoluta i vis compulsiva. Vis apsoluta označava fizičko nasilje, nanošenje fizičkog zla nekom licu u cilju da on izjavi svoju volju u određenom, traženom pravcu, odnosno, u onom smjeru kako mu se naređuje ili zapovijeda. Takav oblik prinude odlikuje se apsolutnom fizičkom nadmoći jedne strane i potpunom odustvu mogućnosti slobodnog izbora druge strane. Tu uspješan otpor i nije moguć. Dakle, ne radi se o dobrovoljnom pristanku povrijeđenog ili oštećenog da trpi zlo ili torturu. Vis compulsiva je vrsta prinude koja označava stavljanje u izgled nekog zla u budućnosti u slučaju neprihvatanja ili odbijanja zahtjeva vršioca prinude. Radi se u osnovi o prijetnji koja može biti neposredna (ako je usmjerena na ličnost) i posredna (ako se stavlja u izgled nanošenja zla srodnicima tog lica). Prijetnja je relevantna, ako je ozbiljna (izaziva strah kod onoga kome je upućena) i ako je protivpravna (ako je zakonom nedozvoljena ili zabranjena). Kod kompulsivne prinude otpor je moguć. Dake, izazivanje pristanka, saglasnosti dobijeno prinudom je ništavno, to jest, ono ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo, odnosno, ne stvara nikakva prava i obaveze. Na osnovu raspoloživih podataka, može se zaključiti da je Mitrofan Ban, kada se tražila njegova saglasnost mogao biti žrtva moguće je i apsolutne, ali prije svega kompulsivne prinude, mada ne treba izostaviti ni odsustvo njegove lične hrabrosti u datom istorijskom trenutku, koje je svakako doprinijelo da on ne pruži otpor (u vidi usmenog ili pismenog protesta, bojkota, neposlušnosti itd.) zlu koje je ukidalo kako crnogorsku državu, tako i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Kad je u pitanju Mitrofan Ban ne treba izgubiti iz vida ni njegovu bezuslovnu političku lojalnost vladajućim režimima, pa i onom ustanovljenom poslije 1918. godine, kojemu je služio i kojemu je izricao panegirike u svojim crkvenim besjedama, govorima i pismima. Sve u svemu, ostaje, ipak, do kraja neriješena enigma da li je mitropolit Mitrofan Ban, na osnovu svoje slobodne volje, namjerno, dakle, svojom odlukom, iznevjerio svojega Kralja, svoju Državu i svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu ili je to učinio u zabludi, pod djejstvom prevare, prijetnje i prinude!? NOVAK ADŽIĆ