#Piko Stančić

[exyu-rock-lovers]

1960-e (II dio)

Socijalistička država protiv roka

Kako je pomenuto u uvodu, rok muzika na početku nije bila veoma prihvaćena u SFRJ zbog navodnog skretanja sa svijetlih staza revolucije. U izvještaju Saveza omladine Jugoslavije iz 1963. godine tako je stajalo da „treba osuditi pjevanje rokenrola na talasima Radio Beograda” — preko čega je ubrzo nepoznata osoba (iz vrha Partije) crvenom olovkom na riječ osuditi napisala zahvaliti.

Po citatu istoričara Aleksandra Rakovića(1972), čija doktorska disertacija nosi naziv Rokenrol u Jugoslaviji 1956—1968. (2011), situacija je bila sljedeća:

„Bilo je rezervisanosti, ali ne i zabrana! Rokenrol se samo jednom pojavio kao problem, i to u ideološkom smislu 1966. godine. Bilo je to u vezi s trvenjima u Savezu komunista Jugoslavije između Kardeljeve i Rankovićevestruje. Rankovićeva struja je izgubila, te joj je pored svega napakovano i to da je bila ’dobra s omladinom sklonom novim vrijednostima’, a najveća nova vrijednost omladine u to vrijeme bio je rokenrol.”

Pomenute godine je, uz odobrenje predsjednika Saveza omladine Jugoslavije Tomislava Badovinca (1934), održana beogradska Gitarijada na kojoj pobjeđuju Elipse.

U Politici mladi su prozvani zbog neprimjerenog ponašanja, ali nakon Gitarijade održana je partijska analiza; analitičari su zaključili da rok kao muzika mladih može da bude dobar način da ih se privuče socijalizmu. Zaključeno je još da nošenje dugih kosa i minica ne predstavlja ideološki problem, već je riječ o generacijskom jazu.

„Tada se praktično formira model primjernog socijalističkog omladinca istovremeno naklonjenog zapadnim kulturnim vrijednostima.”

— Aleksandar Raković

1968. — protesti i hipi pokret

Nakon takozvanog Toplog ljeta ljubavi (1967), širi se hipi pokret — kako po svijetu tako i u Jugoslaviji. Godina 1968. bila je takođe obilježena studentskim protestima u svijetu, što je uključivalo i masovne demonstracije studenata u mnogim gradovima SFRJ. O nemirima govori i novotalasna pjesma Azre iz 1982. godine, nazvana ’68 (č. osam šezdeset), a više puta pominju se i u filmu Varljivo leto ’68.

Značajna grupa hipi ere je hrvatska Grupa 220, osnovana 1966. godine, čiji je član određeno vrijeme bio Daljanin Piko Stančić(1953) koji je postao jedan od najpoznatijih aranžera i producenata u Jugoslaviji. Mnogi mladi ljudi koji su slušali muziku Boba Dilana i Džoan Baiz prigrlili su akustični zvuk. Prozvali su se „akustičarima”, kao suprotnost od „električara” iz ere ’50-ih. Akustičnu muziku je svirao Zagrepčanin Ivica Percl (1945—2007), bivši član Robota. Na njega su uticali već pomenuti Bob Dilan, ali i Škot Donovan (1946), a osim što je bio muzičar bavio se i mirovnim aktivizmom.

Druga poznata grupa ovog vremena bili su sarajevski Ambasadori (1968). Jedan od članova i Korni grupe i Ambasadora bio je poznati Sarajlija Zdravko Čolić (1951), koji je kasnije prešao na solo karijeru a ostao zapamćen kao najveća pop zvijezda Jugoslavije.

Hipi period obilježio je mjuzikl Hair. Napravljeno je više produkcija u svijetu nakon prvobitnog izdavanja u SAD 1967. godine, npr. u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Švajcarskoj, Brazilu, Argentini, Izraelu, Japanu. Jugoslovenska produkcija (Kosa) bila je prva napravljena u nekoj komunističkoj državi i veoma hvaljena od izvornih autora Džeroma Ragnija (1935—1991) i Džejmsa Radoa(1932), koji su putovali iz zemlje u zemlju kako bi pogledali svako izvođenje.

Ragni je rekao da je beogradski šou „bio tako lijep, tako spontan, da smo morali otići na pozornicu da podijelimo entuzijazam”. Za vrijeme boravka u Beogradu, izjavio je:

„Ovdje nema predrasuda o srednjoj klasi.”

— Džerom Ragni

Što se pjevačica tiče, vrijedi pomenuti Josipu Lisac (1950), eminentnu umjetnicu iz Zagreba koja je u to vrijeme pjevala svoje prve pjesme (poput Voljeti, to je radost iz 1967) a već bila primijećena. Izdala je brojne albume u svojoj bogatoj karijeri, pa i danas uživa veliku popularnost na prostorima bivše SFRJ. Još jedna istaknuta hrvatska pjevačica, Dubrovčanka Tereza Kesovija (1938), koja je predstavljala Monako na Pjesmi Evrovizije 1966. — tokom 1960-ih i ’70-ih izgradila je karijeru u Francuskoj gdje se preselila 1965. godine.

Od muških vokalista je čuven Beograđanin Boba Stefanović (1946—2015), koji je pjevao u Zlatnim dečacima i čija se prva zlatna ploča Čudna devojka i danas može čuti u radio-programima a novije generacije su imale priliku da je poslušaju u filmu Lajanje na zvezde (1998).

Festivali

Širom SFR Jugoslavije osnivani su mnogi festivali pop muzike, uključujući Splitski festival, Opatijski festival, Beogradsko proleće, Skopljanski festival, Vaš šlager sezone u Sarajevu, a kasnije i Makfest u makedonskom Štipu. Porodična pop muzika koja se svirala na ovim festivalima može se uporediti sa starijim Evrosongovima, žanrom njemačkih šlagera, te italijanskim Festivalom Sanremo; predstavlja kategoriju pop muzike čija su ciljana publika odrasli. Specifični prizvuk dalmatinske pop muzike svirane na festivalima u turističkim dijelovima jadranskeobale, a koja je sadržavala i lokalne folklorneelemente, bio je veoma popularan; neki od poznatijih izvođača su Velolučanin Oliver Dragojević (1947) i Tribunjac Mišo Kovač(1941).