#pogresno vrijeme

[pisac-u-tami]

Danas dok sam bio na poslu, sjetio sam se tebe, i ne znam zasto sam se bas tebe sjetio, ali sam imao potrebu da napisem nesto o tebi. Uvijek sam mislio da ce moje pisanje, dobiti knjigu i da cu tu jednu sa posvetom pokloniti tebi, ti si uvijek vjerovala u mene i u moje pisanje, toliko si zeljela da napisem knjigu, a ja knjigu nikada nisam napisao, poceo sam ali nikada nisam zavrsio. Sjecas se koliko si mi govorila da je trebam tu knjigu, da knjiga treba mene, nikada ti nisam znao pokazati da sam zaljubljen u tebe, i ako si mi 3 puta davala sansu i vjerovala mi u ljubav koju sam ti obecavao a nikada nisam mogao dati, ne zato sto sam bio sebican vec ti si bila prava osoba samo ne za mene. I nakon svih tih godina pamtim te kao nesto najbolje sto mi je zivot donjeo, nikada niko nije vjerovao u mene toliko kao ti, i znam da ovaj tekst nikada neces procitati, ali te zelim zamoliti da mi oprostis, nisi ti bila kriva, vec ja. Ti si bila najbolja ali vrijeme je bilo pogresno, srce mi je bilo slomljeno i nisam znao kako da te volim, pa sam krvario po tebi, zao mi je sto sam te toliko jako povrijedio. Prve ljubavi ne ostaju u lijepom sjecanju a ja sam toliko zelio da ti ja budem lijepo sjecanje a pretvorio sam se u nocnu moru. Ne znam gdje si poslije svih tih godina, gradova, ali se zaista nadam da ti je crna i dalje omiljena boja, da jos uvijek volis crne ruze. Nadam se da si sretna onako kako si zasluzila da budes, i da se jos uvijek najljepse smijes.

Ig: Pisac_u_tami_

[zodijak]

Kventin

tako je pogresno misliti o tebi,

sabirajuci sva saznanja koja imam

rukav mi je poznat po kolicini trikova,

sa tobom sam uvijek u potkosulji

sve sto mogu je da ti sapucem ime,

nadajuci se da cu ti tako rezirati san,

onaj o kojem neces moci da govoris,

onaj koji ces sebicno cuvati za sebe,

ako se jedno jutro probudis i shvatis da si ga imala,

znaj da mi je Bog uslisio molitvu

i da je vrijeme da poduzmes akciju

to je dobro za nas oboje

On zna, mi ne znamo

[mile7kofol]

10 mjera vode i 5 mjera vina

Zalijepilo mi se u sjecanje

Kao umjereni i trajni uzitak

Hedonisti su to, vrijeme Aristipa

Umjetnost isto zamisljam kroz proporciju umjetnosti, kao ples izmedju zica i sve sto postoji i titra a dusi prija

Umjetnost je i voljeti sto ja nisam znao

Treba se truditi kao oko vjestine

Ne zapostavit opet drugo sto je zivot dao

Beruc priznanje mozes ubiti tisine

Srce zna i prepozna kada su ljudi pravi

Od prvoga trena mora tako da radi

Srcem izabrana uz iskrenu namjeru

Od srca do srca rijeci ne trebaju

Ipak...

Srecemo se svakodnevno

Toliko mogucnosti medju nama

Srca strahom umotana

Iz ogrtaca nicu grijesi

Ceznja je nezdrava bila

Cijeli zivot moze pogresno proteci

Ne zelim nikoga!!

Ne trebam nista!!

Moja ljubav spava

Emocije nemam

U snovima ljepota se gubi

Veceras umjeren sam

Necu skidati zvijezde koje slabo svijetle

Ne moram ja nista - gledam u sebe

Citati cu kratke citate

Wikipediju i lyrics

Al umjereno...kao ono

Tiho tise ne zelim vise i vise

Vrata su otvorena

Udjite gosti

Siti cu vam prekrasna odijela

Po vasem ukusu praviti javu

To cu sve slagati u ormar

Pa prepustit zaboravu

Izbistrit ce se rijeke jer cu izvori ici

10 mjera vode a 5 vina cu piti

Ne zelim vise brzu hranu

Ljubav necu stvoriti

[nerazumijes38]

Znam da si sa njom, i ja sa njim...

tako pogresno sa pogresnim ljudima.

vidis li do čega smo došli radi tebe?

Volimo se a nemamo se?

Ima li veće kazne od toga?

I mi smo bili u pogrešno vrijeme a pravi ljudi, osjeti čovjek to...

Kako odgovoriti na poruke tebi dok sam s njim? i kako ti odgovoriti na poruke dok si sa njom?

tako krivo a tako ispravno.

Uništio si nas i mene najviše...

Sada smo tuđi, do tu si nas doveo.

Kunem ti se da sad dođeš potrčala bih ti u zagrljaj bez ikakvog razmišljanja, tako krivo ponavljam a čini se tako ispravno.

Zabranjeni smo, tuđi i daleki, sve ono vedro si pretvorio u tamno, noć u dan, osmijeh u hladan pogled.

Sada sam sa njim nesretno sretna i šta tražiš još tu? zašto si se pojavio kad si vidio da sam sa njim sretna napokon?

Eh tko te ne zna skupo bi te platio.

Tu si jer ne možeš podnjeti da sam tuđa znam da te boli, tako hladni i daleki...

Kad razmisliš zar nije vrijeme da se pusti, jer nema nas... odavno nema nas jer ti si tako odlučio, zakasnio si samo da si ranije došao sve bih ti oprostila, sve i laži i suze i strah i ljubomoru, sve kunem ti se sve osim nje... ali kasno je, zakasnio si, stvarno sam te čekala zar sad nije prekasno da me vratiš, da nas vratiš i vratiš moje srce na mjesto? eh tako krivo a misli konstantne stalno si tu, i to si uspio kako egoistično,tipično ti. Ali neka te, ti mi u mislima on kraj mene i opet nisam sretna jer nisi tu, barem si u snovima, ali tužno ni ne sanjam te više, ne vraćaj se, dalek si ostani tamo, bolje za nas... bolje da se ne vidimo i sretnemo a samo jedan poziv nas dijeli.

[verona-tekstovi]

Nemam ništa za reći o nama. Sreli smo se u krivo vrijeme. Niti je on bio spreman za nekoga kao što sam ja niti sam ja bila spremna za nekoga kao što je on. Ipak, možda nije ni do vremena. Zaista. Možda nebi uspjeli ni da smo se danas sreli.

Verona

[kamiliica]

Prava osoba u pogresno vrijeme znaci da je osoba bila pogresna.

[kontra-svijeta]

A sta je to pogresno u nosenju sminke?

Ništa??

Ne mislim da je išta pogrešno u tome, samo sam odlučila da određeno vrijeme neću nositi šminku jer sam se počela osjećati jako nesigurno i "ružno" bez šminke, vjerojatno iz razloga što sam se previše navikla na sebe sa šminkom, a smatram da to ne bi trebalo biti tako.

Uglavnom to je moja osobna odluka, you do you, radi što hoćeš, nosi što hoćeš, šminkaj se ako želiš i koliko želiš, ako je to ono što te usrećuje :)

[pocetak-naseg-kraja]

ova ljubav tvoja meni je grijeh

svjesna sam da me tvoje ruke iako

su na pocetku jasno dokazivale postovanje

sada samo zele skinuti ovu haljinu sa mene

svjesna sam da te oci sto su zeljele voljeti

i u kojima se vidio sjaj

sad samo traze pogled ka dijelovima mog tijela

svjesna sam da ni usne vise

ne provode vrijeme pricajuci price iz djetinjstva

vec cekaju prvu priliku da moje poljube

i ne, ne, nemoj me pogresno shvatiti

ja znam za strast i pozudu

ali znam i kad nesto samo postane strast i pozuda

[zodijak]

Pamtim kad sam bio osmi osnovne i prvi put cuo Ekatarinu Veliku. Stihovi 'mi menjamo dan za noc, mi menjamo noc za dan' mi nisu imali smisla. Ne kazem da mi se nije svidjela pjesma, naprotiv znao sam da cu je kad-tad u buducnosti slusati, a znati tacno o cemu ona govori. Noci su mi postali dani, a dani kao dani prebrzo prodju. Sta uradis preko dana je vecini ljudi mjera za odradjene stvari, ali hodajuci kroz zivot sam upoznao mnogo nocnih ptica. Kada bi ih pitao zasto ne spavaju, svi bi mi nudili genericne odgovore koji ne bi zadovoljili moju radoznalost. A sada, kao nocna ptica - kada bih bio upitan zasto ne spavam, ne bih mogao dati niti jedan ispravan odgovor. Najvjerovatnije bih na prvu okrivio misli. Covjek misli da uvijek zna sta mu se kopka po glavi i covjek je siguran da je gospodar svog hrama. Ali ima misli koje se dobro sakriju. Zavuku se i maskiraju, pa kada dodju sitni sati, one izlaze da te podsjete da ipak nisi bas uvijek siguran u sve ono sto mislis. Beskonacno mnogo ideja, a ideje ili ce propasti u realizaciji ili ce da promijene svijet i pokazu nove vidike. Ipak, najcesce ideje ostanu samo ideje. Cija li sam ja ostao samo ideja? Imam neku cudnu moc koja mi brani da zaboravljam. Samo profiltrira ono sto bih ja htio da zaboravim, ali kad tad ono iskoci opet da me podsjeti kakve su mi misli bile prije. A najgore su misli one koje nisu nikad izrecene. U glavi zvuce ispravno, ali preko jezika ih prevaliti ne mozes. Nakon sest godina, ja sam zamijenio dan za noc i razumijem pjesmu, ali zakleo bih se da mi se vise svidjela kad sam je prvi put slusao. Sve se cini ljepse u proslosti, iako ne mora znaciti da je bilo ljepse. Da li je to nostalgija ili jednostavno ljudska narav koja ne prihvata da je svakodnevno udaljenija od jednostavnijih vremena. Jedva sam cekao da odrastem. Mislio sam da cu biti slobodan, ni ne shvatajuci da je to trenutak u kojem cu najvise slobode imati. Nije sloboda moci raditi sve na svijetu, pogresno sam to shvatao. Sloboda je nemati potrebe da radis ista osim onoga sto zelis. Promijenilo mi se viđenje o mnogo stvari u mom okruzenju. Postao sam tolerantniji i ono sto bih prije osudio mi je postalo svakodnevnica. Ne znam zasto, ali vrijeme mi se cini kao koncept koji su ljudi izmislili da bi lakse organizovali svijet. Ja uz vrijeme znam kada sam poslusao prvi put odredjenu pjesmu, ali ne znam da li sam pio zeleni caj danas ili prekjucer jer nisam spavao par dana. Vrijeme u konceptu jeste jako lijepa iluzija, ona koju obican covjek nece prepoznati jer slijepo vjeruje u nju. Spava kad mu je receno da spava i budi se kad mu je receno da se budi. Kako takav covjek da posumnja ikad u nesto kad zivi po nametnutoj rutini. Mozda do slobode dodjes kada prihvatis da je vrijeme nametnuto, a mi mu se pokoravamo. Ako sagledas iz perspektive gdje ne postoji proslost, a ni buducnost nego samo jedna prava linija koja nema kraja. Vrijeme kao koncept beskonacnosti koji uvijek ide dalje. Ako tako shvatis vrijeme, onda nema poente da se vracas u proslost i da se zamaras sa stvarima iz iste. Jer uvijek treba ici dalje, trkat se s vremenom, a ne ostati negdje gdje je ono bilo prije. Ja se trkam s vremenom i izbjegavam da planiram buducnost. Imam neke naume, ali nista striktno. Moram ostati fleksibilan, a imati jasno ucrtanu buducnost je ogranicavanje i odricanje za ono sto mozes pronaci usput u trci sa vremenom. A proslost je nesto sto vrijeme daje ovima koji slijepo vjeruju u njegove dogme, bas iz razloga da ga ostavi na tom mjestu. Da se ne trka sa njim i da ne ide naprijed. Ali nadmudrit cu vrijeme, cuvam sve u mislima i idem istim tempom kao sto i ono samo tece. A kad cu zaspat? Pa kad umrem.

[galaktiko18]

...

A ako te ikad pitaju za mene, kao sto mene pitaju za tebe, ne reci nista jer nista nismo bili i nista necemo biti. Nasmij se onako kao sto si se znao nasmijati meni, u prolazu, u kaficu, dok odvazno plesem u klubu, dok mi se drugi momci nabacuju... samo se nasmijesi. Nemaju ti ljudi nista od nasih prica, a mi nemamo nista od nasih pogleda i osmijeha. Krive godine, pogresno vrijeme i losa okolina. Znas kako ide ona "jednu svijecu ljubavi zapali za mene" bar da gori svijeca ljubavi kad vec nije bilo prilike da ljubav gori u nama. Nije trebalo tako, ne treba tako, ne dam da bude tako, a opet tako je. Valjda ce se nase krive godine jednom pretvoriti u 'zlatne godine' do tada ces biti samo jos jedna prica na koju sam ovom tumblr objavom stavila tocku, ali neka za tebe budu tri tockice. Za sada...

[three-steps-above-heaven-with-u]

Vrijeme

Bol. To je sve sto ostane kad pomislim na tebe, na nas. Sta sve bi mogli biti, a nismo. Jebeno vrijeme koje je bilo pogresno. Da bi mogli jednom drugom da budemo sve. Ostaju samo uspomene na to sta je bilo i nada, da se nece sve tako zavrsiti kao sto se zavrsilo s tobom.

Nek te prati sreca.

M*

[verona-tekstovi]

Pamtit ću te po mirisu i po načinu na koji se smiješ. Sa ili bez nekog posebnog razloga. Pamtit ću te po gustoj kosi u kojoj mi se zapetljavaju prsti i po onom susretu u knjižnici koji ponekad i ne želim pamtiti. Pamtit ću zapetljavanje nogu oko struka i ono čvrsto držanje. Pamtit ću kako volimo ruke jedno drugog i onih nekoliko susreta kada bi ih spajali da i svijetu izgledamo kao par. Pamtit ću kako me ljubiš, pa mi usnama svijet zavrtiš u glavi i pamtit ću dodire od kojih mi je koža drhtala, a obrazi se rumenili. Pamtit ću te kao onu ljubav, za koju mrzim kada pitaju, pa skrećem na malo gluplje teme. "Nego, kakvo je vrijeme tamo?" I divljenje ću pamtiti, ponos koji je u meni plamtio i pratio sve tvoje pothvate. Pamtit ću brigu u večernjim satima (a ponekad i pred jutro). "Da, sve je u redu. Doma sam." Pamtit ću i kako nismo mi bili pogrešni. "Možda nije pravo vrijeme.." Pamtit ću kako smo jedno drugo popravljali, od dijelova koje smo imali i trenutak u kojem je smijeh prestao biti glasan. Pamtit ću zagrljaj koji smiruje, zagrljaj koji voli, zagrljaj koji se nada i onaj koji (se) oprašta. Sve ću zagrljaje pamtiti. Naročito one "želim te zagrliti u sebe". Pamtit ću i želju da te izbrišem zbog straha da bez tebe ne znam dalje. I bijes, razočarenje, nemoć, tugu. I jad, ljubomoru, zavist, povremenu nestvarnu mržnju. I nakon čitavog jednog života, kada uz nas koji nikada nismo bili pogrešni, i trenutak postane pravi.. Ništa mi neće biti draže nego na tvoj šapat "Pamtiš li?" .. Šapnuti "Naravno da pamtim."

Jelena Kastaneti

[psychopathesworld]

A mozda bili smo pravi u pogresno vrijeme

Da bili smo jaki, ljudi kazu k'o stijene

Al' vir nam sudbine ljubav na dno odvede

Sad' kad' nema mi tebe

K'o da nema ni mene

-Sajfer

[devil-in-lovee]

Hej, sigurno se pitas zasto ti pisem nakon svih ovih godina, ali morao sam ti se javiti, trazio sam te, u nasem gradu, odavno vise nisi tamo. Cuo sam da si me cekala, ali da si tamo negdje daleko krenula dalje. Nedavno sam nasao onu nasu jedinu sliku, nastala je one veceri, sjecam se te veceri smo se morali rastati, nismo znali ali smo osjecali, grlili smo se kao da je posljednji put, i bio je. Nadam se da si uspjela ostvariti sve ono o cemu si mastala, da si voljena svaki dan, svakog sata, i svake minute. Da li smo bili pravi u pogresno vrijeme? Ili je vrijeme bilo pravo a mi pogresni? Ne znam da li ces ovo procitati, ali ako budes citala, moras znati da mi mnogo nedostajes, javi se nekada, sa vremena na vrijeme, i pricaj mi o tome kako si me uspjela zaboraviti.

D.

[tisisvestodruganecebit]

Sto mislis o dvoje pravih u pogresno vrijeme?

Ako su pravi, pronaci ce se kad-tad.