univerzumgovori-blog - Tumblr blog

[univerzumgovori-blog]

Znaš, nekada mi bude dosadno, često uvečer kad mi prođe omiljena serija i kad odgledam sve filmove, pa mi bude dosadno, uđem u poruke i listam, e tad se sve ponavlja, vidim da si aktivan pa se pretvaram da pišemo iznova i iznova, od skupova do prvog pogleda na Grbavici, često se kroz suze zamislim tamo, samo u mislima ti priđem, malo popričamo, uz grožđice onog starog čovjeka koji od utakmice do utakmice hoda i govori da su njegove najbolje, pa pričamo na poluvremenu o tome koji ti je najdraži klub, te se posvađamo jer ti je draže Sarajevo od Želje. Pa onda ugasim telefon i zagledam se u zid. Prvo pustim suze da odu same jer i sama znam da ih ne mogu zaustaviti. Pa pomislim šta bi bilo da imam koju godinu više, ili pak' da mi te Bog nije ni poslao. Jer tad ne bih ležala između četiri zida i mislila o tebi. Često sam se ugledala na mog amidžu, koji voli svoju ženu s kojom je već 10 godina u braku, a iste je razlika između godina kao između tebe i mene.Da sam samo starija. Ali u tom trenutku shvatim, da koliko god mislila da mi je on sudbina, znam da je on samo dječija simpatija, koja će uvijek biti urezana ali neće biti dovoljno jaka da postane sudbina.. S ljubavlju, a.

[univerzumgovori-blog]

Nismo se voljeli da zna svako. Draže su nam bile tišine. Poneka slika iznad glave mog kreveta i koverte pisama koje sam čuvala između stranica knjiga bile su dokaz da postojimo. Nikad neću zaboravit onu večer kada si mi rekao "volim te."

Sjećaš se? Bilo je jasno i iskreno, baš kao moja suza.

Naše godine su bile godine u kojima se ne mjeri koliko sebe daješ. Nisam baš marila za kašnjenje na časove i majčine dugonoćne priče.. jer zvuk tvog osmjeha, ubojao je sve te galame. Bez ikakve sumnje vjerovala sam da imamo ono nešto. Govorio bi mi da sam, kao u pjesmi Crvene Januke, "malo djete, malo dama". Kraj tebe sam se smijala, iako ljuta i tužna, izvadio bi svoje "rukavice za golicanje" pa nisam imala šanse. Osjećala sam svoje crvenilo na obrazima, kada bi se god svojim dubokim, sivo-smeđim očima zagledao u mene. Sanjivim glasom si šapućao "kako si lijepa" i mislila sam da to želiš da govoriš ali ti se rijetko kad dalo to govorit.

Obraćao si uvijek pažnju kakve knjige čitam, šta jedem, kakve narukvice nosim. Uvijek si pazio koje mi je boje osmjeh. Ne znam. Bilo je lijepo znati da sam ti bitna. Čuvao si moje strahove i zbog tebe nisam nikad odustala. Kad uspijem u nečemu, slavio bi više od mene. Istina, nekad bi se svađali i priznavala sam da sam tvrdoglava i previše ljubomorna. Ali sve bi smo na kraju riješili. Zagrljajem. Činilo mi se često da zapravo nikad ne odlaziš od mene, bilo te na dlanovima, u uglu usana i mislima.

Tvoji dodiri nikad ne bi zagorijeli na mom tijelu, a da nisi napravio nove. Bilo mi je lijepo. Nekako sam jedino u tvom pogledu bila prava. Iskrena ja. Prihvaćena. Nikad se nisam pretvarala i natjerao si me da zavolim sebe.

U tebi, mojoj prvoj ljubavi, osjećala sam i posljednju.

Ne može se voljeti više nego onda kad smo ležali ispod neba čije su zvijezde sijale samo za nas...S ljubavlju, a.

[univerzumgovori-blog]

"Da istina je, rekla sam ti da neću ništa da imam s tobom, jer sam puno mlađa i jer sam premlada da se vežem tako brzo za nekog", govorim mu, dok mi se oči sklapaju, tiho preko kućnog telefona, jer su  mi starci uzeli moj, shvatajući, kao i svaki put do sada, da si ti trebao biti taj koji me grli kad se sve raspadne, "jebem ga, zar si mogao tek tako odustat, da, kriva sam, nisam ti trebala tako odjednom, ali zar nisi trebao reći, da popričamo, da razmislim o svemu tome i da mi za kraj, kao i uvijek, napišeš da sam vrijedna čekanja, da me voliš i da misliš da sam posebna, da je malo ovakvih kao što sam ja." Prošlo je evo nepuni mjesec dana, a već te ima, ima te iza srca, kad se začuje Merlinova pjesma u pozadini, ima te u sitnim satima i u starim ljubavnim filmovima. Čekala sam tvoj odgovor, ali umjesto toga, dobila sam samo kratku tišinu i riječi "moram ići, zbogom". Valjda sam, ne znam, to sve i zaslužila. S ljubavlju, a.