#Majka Humor

[colerains]

🎪 Clown Guardians - A bit of a repost. 🎪 《 Dottore Legrand / Majka Humor 》

[cuckingfrazy]

Kad si se rodila, tvoj otac bio je toliko pijan da je zaboravio koje ime su se dogovorili da će dati. Bilo je, uostalom nebitno. Da je bio sin, ime bi odmah izgovorio. Ovako, zamagljena su bila ta slova, maglovito je bilo tvoje postojanje, tvoja budućnost – hoćeš li je uopće imati? Tvoja je majka jedva je preživjela tvoj porod. Doktor je doktor smatrao da je sasvim u redu da do iznemoglosti vrišti vrišti vrišti satima satima satima satima, da iz sebe izbije svaki atom snage – tolike su rodile kako se rađati treba, što i ona ne bi, što bi bila posebna, što bi ona sad – skratila muku, išla lakšim putem? Nipošto. Poslije leži u nesvijesti; poslije, kada joj napokon nakon dvadeset sati pokušaja donošenja djeteta na svijet, napokon izrežu tu istu izmučenu tebe iz maternice- leži u nesvijesti, leži u polusmrti, događa se, naravno da se događa, žene i dalje umiru na porodima, što bi tko bio kriv. Ne upoznaje te kad udahneš, ne čuje te kad zaplačeš, ionako je kapsula, kutija, spremnik, za tebe. Sina. Sina koji nije na kraju bio sin. Ha. Ha. Ha.

Kakva jebena šteta, pomislit će doktor.

Dobili ste kćer. Kćer.

Mogli ste umrijeti. Ni prva ni zadnja.

K tome još i kćer. Šta se može? Ništa.

Kakva šteta, pomislit će i tvoj otac.

Ipak, kćer, ma i to je dobro.

Bitno da je zdravo.

Kćer, i to je dijete.

Zar ne?

Zar ne?

Tišina.

ZAR NE?

Kćer nije sin, i po definiciji to što jesi, nesin, to stanje manjka muškosti, uvjetuje mnoge stvari u budućnosti:

– tvoj smijeh

nisi krava da se smiješ ovako glasno, pristojne se djevojčice nasmiješe suptilno, nikad glasno, nisi traktor pobogu, da rokćeš, pristojne se djevojke ni ne smiju, to je poziv na seks, dobro – ne znaš još što je seks, da, ali brzo ćeš saznati, dakle, ne smiješ se uopće, jesi zapamtila, smijeh je grijeh, ne smiješ se nikada, nikada, sve to izaziva nekoga, izgledaš neozbiljno izgledaš kao da otvaraš pičku čim pokažeš zube, razumiješ?, dobro razumjet ćeš, doći ćemo tamo, uglavnom, smijeh nije lijek, barem ne za a) djevojčice b) djevojke c) žene, za starice nisam sigurna one ionako često umiru same pa koga boli kurac, ovaj briga, +zaista, nisu ti ni to rekli, neće ti ni reći, ali žene, kada stare postanu nevidljive, nestanu, no, to je druga priča, i ne, ti ne smiješ tako psovati, jesam li bila jasna, vratit ćemo se još na sve to, ponoviti, bitno je da sve zapamtiš. Budi pristojna. Ne smiješ psovati. Barem ne kad te slušaju. A uvijek te slušaju.

Nemoć je stalno stanje stvari: izvukli su te iz pukotine koju su izrezali na tvojoj polumrtvoj majci jer kome treba žena koja je rodila ženu, a i ti – što sada s tobom, ali naučit će te – djevojčica nije dječak i to po definiciji stvari puno toga uvjetuje pa i:

– tvoj smisao za humor

djevojčice se ne bi trebale smijati, to smo gore već naučile, i zaključile, zar ne, dakle, nemaš smisla za humor, sasvim posljedično tome da nema smijanja, i sad me pitaš – kako ćeš živjeti ozbiljna, mrtva ozbiljna? evo mene žive što mi nedostaje, ali tajna je u tome – možda smo sve malo mrtve, tako utišane, to ti ne kažu, nitko ti to ne kaže, da smrt dolazi svaki puta kada ti nešto oduzmu, također što nije manje bitno, vjerojatno ćeš biti dovoljno pametna da shvatiš kada netko nema smisao za humor, ali poželjno je i prihvatljivo da se smješkaš kao da nisi pametna, dakle praviš se kao da muškarci uvijek imaju smisla za humor, he he he, tako, nasmiješ se, rastegneš usta, dolje pogled, zvijeri se ne gledaju nikada u oči, pogotove one s lošim smislom za humor jer glupe zvijeri su najopasnije zvijeri, dakle, osmijeh hehe he he he he he ha ha ha

– tvoj hod

kako to hodaš, kako to mrdaš guzicom, hodaj kao da ne postojiš ako ne želiš da netko otkida od tvog mesa, kako to zanosiš bokove, oni moraju biti nevidljivi, jebote kako da budu nevidljivi kad zauzimaju prostor, kako da budem nevidljiva, ne znam, ali moraš naučiti biti nevidljiva, čuješ li, misliš da se zajebavam, ali pitanje je života ili smrti, NEVIDLJIVA, jer sve što tijelo govori poziv je da te se uzme, da te se prisili, da te se otme od tebe, tebe od tebe, da

– tvoje tijelo

čuj, bolje da ti ja kažem odmah, tvoje tijelo nije tvoje tijelo, nije ti jasno, ajde onda zapisuj i napiši to sto puta na ploču, ti si poslušna djevojčica jer samo tako možeš preživjeti, doći ćemo i do toga, dakle piši, MOJE TIJELO NIJE MOJE, jebote pa nije to kvanta fizika zašto radiš takve face, ovo meso ova koža ove noge guzica sise koje će ti narasti da, ništa od toga nije tvoje, tako oni hoće da vjeruju, mogu ja vjerovati što god ja želim možeš ti vjerovati što god ti želiš, ali tako su napravili stvari –

možeš li sada doma? ne možeš, dobre djevojčice slušaju što im se govori, čut ćeš to od trenutka kad čuješ prve riječi: slušaj, budi poslušna, budi pristojna, ti si stroj za slušanje naredbi i kasnije – kada i pomisliš da bi se oslobodila, shvatit ćeš koliko je jebeno teško reći ne ne ne jer te cijeli jebeni život uče da kažeš da, čak i kada to ne želiš, i kasnije – kasnije si stroj za rađanje

kada budeš jednom mama jer

kako misliš možda ne želiš biti mama? toga nema, moraš, možda nećeš stići ni razmisliti, da, nećeš stići ni razmisliti, dogodit ćeš se, bit ćeš mama, tu si tako je kako je, možeš se jebati, a ako i ne budeš, bit ćeš po njihovim riječima neostvarena, i postoji metoda posramljivanja, sasvim efikasna, pa ćeš biti čudna, bezvrijedna, stigmatizirana, jer nisi istisnula iz svoje maternice nastavak ljudskog roda na sliku i priliku božju, nipošto svoju, jer ti si naime bezvrijedna i nedaj bože da tvoja djeca tebi nalikuju

dakle – i tada ćeš biti samo brod, barka, kapsula, kutija, jaje, ma kakva kokoš, jaje, draga moja, ljuska obična, to će biti tvoje tijelo, jer nikome nije do tebe, samo im je do stroja za reprodukciju, poslušnog, pristojnog, slomljenog, bezglasnog

– tvoju pamet

e sad, ako si djevojčica, reći će ti da si manje pametna, a ti, naučena da šutiš, kimat ćeš glavom, iako –inteligencija se inače, ali i to se prešućuje, nasljeđuje od majki, a budući da svijet ipak iznjedri nerijetko i genijalce i genijalke (što se također češće prešuti), bilo je vremena kad se smatralo da je žena gluplja jer je žena i ima manju lubanju ili tako nešto, ne šalim se, zbilja, da, u takav svijet te rodila tvoja majka, također žena, da, no da se vratimo na temu tvog mozga koji sasvim funkcionalan može dati izvanredne rezultate, djevojčice su talentirane, nadarene, itd, i možda si rođena u dijelu svijeta gdje će nešto od toga biti i bitno, a možda nisi, negdje još smatraju da djevojčice ne smiju ni u školu

nisam ozbiljna, misliš da se šalim ? itekako sam ozbiljna, jebote, aha, ima mjesta gdje djevojčice ne smiju u školu, i još ih cijele pokriju, ha, zamisli to, to je ona lekcija o tijelu, jebiga, da, negdje to zaista i doslovno jest tako, funkcija žene je svedena na postojanje u mraku, šuti trpi, pamet, tko jebe pamet, kakva pamet, možda možeš biti lijepa, ajde to ide, stvar je u onom što smo rekle, ljuštura itd. dobro, mislim da smo i to probavile

– tvoja istina

ha ha ha ha, da, istina je zaista smiješan pojam, pogotovo što zaista nikoga neće zanimati, otprilike nikad, dakle, svaka vrsta nasilja, sasvim stvarna i istinita, bit će možda istina za tebe, ali realno, nikada za njih, ne. nisu se stvari promijenile, o tome ćemo jasnije kasnije, nema istine, dakle pjevamo pjesmicu, dobre curke i to rade, napamet uče pjesmice NEMA ISTINE, kad im kažeš da te netko tuče, da te siluje, da te maltretira, da te posramljuje, da te iskorištava – to je…a to je tvoja stvar, tako će ti reći.

istina će se povući, sasvim izgledno, stalna oseka istine, tako nekako, da, kad im kažeš da...ah, kasnije ćemo o tome što im sve želiš reći, još si premala, zasad samo osnove prolazimo.

– tvoja sloboda

tijelo je zatvor, obitelj je zatvor, škola je zatvor, brak je zatvor, djeca su zatvor, starost je zatvor, ljubav je često zatvor, posao je zatvor, događat će se naime da će ti svako malo opet reći kako moraš biti poslušna i pristojno se ponašati, što znači biti neprimjetna, sve smo mi neprimjetne, nevidljive, zatvorene cijeli svoj život, postoji li bolja budućnost, ne znam, možda, kada bismo svi mogli u nju vjerovati i željeti je, dobri zatvori su dobri ako su sigurni, ako nisi gladna, ali tu je kvaka, nema za tebe takvih zatvora, svaki ovaj uvijek je i opasan i moraš držati oči stalno stalno otvorene, ma i zaboravi što sam rekla o tome da smiješ biti lijepa – smiješ dok će na tome zarađivati, ljepota je moguća samo ako je unovčiva

inače, nitko ti nikada neće reći da si lijepa jer tako bi te pretvorili u čudovište koje bi postalo samosvjesno, ne, ne, ti si svakakva, ali nikad ti neće reći ništa o tebi što bi te moglo uvjeriti da vrijediš pa ćeš godinama poslije pred ogledalom stajati i ponavljati

ja sam lijepa

ja sam pametna

ja vrijedim

ja vrijedim ljubavi

ja vrijedim poštovanja

ja vrijedim

Ti, prema definiciji nisi sin. Kćer si. Nisi dječak, djevojčica si. Postat ćeš žena.

Definirajmo ženu.

Metla. Kuhača. Pregača. Žlica. Vilica. Tanjur. Musaka. Krumpir. Zemlja. Motika. Trbuh. Bedra. Meso. Meso. Mesto. Palačinke. Strije. Bore. Masne naslage. Opet strije, ovaj puta od trudnoće. Loša majka. Loša majka. Debele noge. Debele. Premršave. Štrklja. Bure. Dlake. Dlake. Riješite se dlaka u par poteza. Iščupajte tu kožu s njima. Glatke vještice. Kurve. Kurve. Maternica. Vagina. Sise. Kosa. Naravno, duga kosa. Nisi muško da nosiš kratku, govore ti. Ali, čim ostariš, neprimjereno je – toliko kose, zašto bi i dalje izgledala kao žena. Kuhača. Metla.

Kako si se to obukla?

Za koga si se tako našminkala?

Kakve si to splačine skuhala?

Zašto je ovo i dalje na stolu?

Ovo je tebi oprano?

Jelo je hladno.

Jel ti razumiješ što ja tebi govorim?

Ti to meni? Ti to meni odgovaraš?

Gledaj kako ti se kćer ponaša.

Kako si se to obukla?

Kurvaš se okolo, eto što radiš.

Kud ideš u ovo doba?

Pička ti materina.

Pička ti materina.

Pazi kako sa mnom razgovaraš.

Pazi kako sa mnom razgovaraš.

Tvoja će majka reći: pazi kako razgovaraš sa svojim ocem.

Tvoj muž će ti reći pazi kako sa mnom razgovaraš

Budi pristojna.

Budi pristojna.

Šuti.

Tišina.

No, vratimo se na početak.

ŠUTNJA ili alkohol, nije bilo jasno što je snažnije udaralo u tom ocu u tom trenutku kad si se rodila i dobila u naslijeđe šutnju žena prije tebe. Za sve je kriva tvoja majka, ona nije rodila sina. Očevi poput njega rade sinove. Ali ih žene poput nje ne rađaju.

Kćer je nedostatak sina.

Kćer je izuzetak sina.

Kćer je gubitak sina.

Kćer je nesin.

Kćer je zamršeno stanje; ništa. Kćer.

Lijepo je i to, reći će tvom ocu.

Bitno da je zdravo, bitno da je zdravo. Ono. Ono.

Nesin.

Kćer je kvantno stanje. Možda se predomisli, ta kćer, u jednom trenu, pa postane sin.

Poslije, kad prvi puta progovoriš, odmah će ti reći da ne smiješ govoriti glasno, ne smiješ tražiti nešto, ni plakati. Kćeri se brane šutnjom. Kćeri, oružje im je metla, kojom nakon što nisu isplakale sve što su imale, one pometu sve što jesu. Ispod tepiha, obavezno ispod tepiha.

Tvoje je stanje bivanja ženom definirano još nekim varijablama:

– šutnja

naučit ćeš šutjeti jer drugačije neće biti moguće preživjeti, budi što neprimjetnija, budi što tiša, ne budi, ne budi, ne budi, ako si dovoljno tiha, ako ne govoriš, možda će svijet također zašutjeti.

Zavjet šutnje, to je ono što ti predaju, one prije tebe. One su sve to već prošle, i to o tome znaju savršeno šutjeti.

Ali, kakva logička pogreška!

Svijet nikada ne šuti! Svijet prodire u tebe, uzima te, krade te.

Svijet nikada ne šuti! Svijet te šamara, svijet te prebija, svijet kaže da te voli, ali zapravo –

Tišina.

Kada su na tebe silazile batine, šutjela si.

Kada su na tebe silazili šamari, šutjela si.

Kada si htjela plakati, šutjela si.

Sva bol – šutnja.

Mama te ne grli.

Otac te ne grli.

Oni kao da nisu tu.

Osim kada na tebe slijeću šibe i šamari.

Sama bereš šibe koje crtaju pruge na tvojim nogama i rukama.

Je li to ljubav?

Tako ti se čini. Što bi drugo mogla pomisliti?

Tvoje je tijelo krivo. Oduvijek je krivo.

Ti kriva. Oduvijek si kriva. Za sve.

Tišina.

I onda kad se dogodilo, šutjela si. Prsti su bili posvuda.

prsti su prepipali tvoju unutrašnjost, tvoja četiri zida unutar koji si šutjela, nitko ti nikada nije rekao da muškarci ne smiju dirati djevojčice da muškarci ne smiju dirati djevojčice tvoje je povjerenje zapravo poslušnost ti želiš biti dobra i ne raditi probleme ti želiš biti dobra da se nitko ne dere na tebe bojiš se i šutiš šutiš šutiš jer uvijek si nešto skrivila ne želiš smetati tvoja je bezglasnost idealna nitko ti nikada nije rekao da ono što će učiniti nije ni dobro ni lijepo i kad te je boljelo mislila si moraš biti poslušna njemu poslušna ako on tako kaže to što ovo što ti osjećaš nije lijepo sigurno je do tebe, to što se tebi događa smak svijet, to je samo do tebe, to će i on reći, ma čini ti se, da ti nije lijepo, čini ti se da ne uživaš, uživaš li, moraš uživati, on zna, a ti moraš šutjeti, i što sada kad se godinama poslije to lice i ti prsti vraćaju u tvoju toplinu sanjaš kako opna tvoje stvarnosti puca ti si odrasla žena koja ne može pronaći stabilno tlo

tako će biti, možda će tako biti, statistike nisu na tvojoj strani, jedna od tri djevojčice žrtva je seksualnog nasilja do punoljetnosti

ti si dakle samo broj, dio si statistike silovanih djevojčica i silovanih žena

možda si rekla majci, ali ona – ona je umrla već na porodu, iako ti se činilo da je preživjela, majka ne zna nešutjeti, majka se ugušila šuteći, tvoja je majka mrtva, jasno ti je, kada ti kaže da šutiš, a potom smrt i tebe zarazi

ona okrene glavu

ona okrene glavu kada joj kažeš

kaže ti da ne pričaš takve gluposti

da te više nikada nije čula

da si tako nešto rekla

možda si rekla i baki –

njoj si možda vjerovala

možda i nisi, ali ona te je čuvala

i ona puno šuti

osim ako treba psovati tvojoj materi

rekla si joj

a ona je rekla da šutiš

šuti

šuti

šuti

šuti

šuti

šuti

da te nisam čula da ikada više takvo što kažeš

da te nisam više nikada čula

ti si pristojna djevojčica

ti si fina djevojčica

pristojnim djevojčicama to se ne događa

samo onima koje traže

koje izazivaju

A tu je i krv. Krv. Krv.

Tišina.

– krv

Tada je potekla, malo, jasno, krv uvijek poteče kada se provaljuje, ili barem dok se prvi puta provaljuje, to ćeš isto shvatiti

potekla je dok si šutjela

šutnja je krvava

ŠUTNJA

Šutnja

Je

Krvava

zmije će uskoro izrasti iz tvoje glave

zmije će uskoro izrasti iz tvoje glave

takva je kazna

A onda je došlo još krvi. Kad si se probiudila krvava, mislila si da umireš. I o tome je majka šutjela. Onda je samo rekla – eto, sada si žena.

i dok se tijelo borilo da zauzme više prostora ti si mislila da si prevelilka predebela preružna prevelikog nosa preširokoh bedara preravne kose previše uvijek si bila previše previše

A onda je došlo još još još krvi

Još krvi

– ��ena

krvariš, sad si žena. mama je došla i samo rekla sad si žena, nisi shvaćala, jučer si bila djevojčica, a sada najednom moraš biti ono što je ona, ali ona je mrtva, a ti ne želiš biti mrtva, gledala si u neravnine koje je pokrivala, tijelo koje je skrivala, u njenu šutnju, došla ti je tetka, dobila si stvari, imaš, trebaš dobiti, imaš one dane, mjesečnica, menga, krv, krv, krv, opet, ali sada ta je krv opasna, a to ti ne govore, odsad ne samo da će moći provaljivati u tebe, nego će tvoje tijelo moći postati kutija, kuća, sada si kapsula, sada ti ljuštura koja može sama zarobiti sebe i drugo biće, možeš ostati trudna, to je ta razlika, ali to ti ne govori majka, ona samo kaže sada si kao ona, krvava i još malo neslobodnija

krv ti se cijedi niz noge

stoljeća krvi cijedi ti se niz noge

otkako je smak svijeta započeo, a za tebe je počeo tvojim rođenjem, ne možeš pobjeći, tvoje su tišine zatočene s tuđima, tvoji su bjegovi neprestani sudar sa zidom i sada tvoja krv niz tebe silazi i ti si sada ostala i bez posljednje obrane sad si žena žena

i on to vidi

i on to vidi

i ona to vidi

i ti to vidiš

i kako se obraniti od toga

pitaš se

želiš se sakriti

želiš se pokriti

želiš se smanjiti

a rasteš

i bojiš se

nisi ni imala šanse otkako su te izvukli

iz tvoje polumrtve majke

nisi imala šanse

pa si istrčala što si brže mogla

iz tijela djevojčice u tijelo žene

tiho

ako budeš šutjela

možda nitko ne primijeti

da si zapravo –

nestala

_____________________________

Iz dramskog teksta Šutnja, 2024.

[mariolaszyszkiewicz]

Majka Jeżowska Od rana mam dobry humor

[forrestdumb]

Tatin sin (Dino Pešut)

Ja sam uspio živjeti u Berlinu pola godine. Nakon 6 mjeseci shvatio sam da mi je tako svejedno gdje ću biti siromašan i nesretan. Odlučio sam to biti u Zagrebu, gdje mi je frustracija svakako bila komotnija, u manjim udaljenostima, s povoljnijim cijenama rente stana i na hrvatskom jeziku. Shvatio sam da je odrastanje prije svega klasno pitanje. Odrastaju oni koji moraju. Moji su prijatelji još uvijek razigrani dječaci i djevojčice, u otporu, na igralištu one izgubljene djece čiji roditelji iz prigovaranje ipak uplate mjesečnu stanarinu. Prestao sam biti ljubomoran. Moja samostalnost ima cijenu i kompromis, ali je moja. Ne postoji obiteljsko bogatstvo koje treba akumulirati, nema oporuke kojom me se može ucjenjivati.

*U jednom je danu svatko za svoj život imao plan, osim mene. Kao da su svi moji prijatelji slijedili svoje snove. Jedni da postanu uspješni umjetnici, drugi da spavaju s pet tisuća prezgodnih frajera, treći da se više ne boje za svoj život, Zoja da prekine agoniju odraslog života. U jednog godini, kao da su svi koje poznajem ili koje sam poznavao krenuli ostvarivati svoj potencijal, dekodirati poruke velikog svemira, osim mene. Jedino je meni budućnost izgledala kao bijeli šum. Od mojih dvadesetih kao da ostaje rijeka mogućih života koje sam propustio, od kojih sam odustao ili na koje sam zakasnio. Stojim gol i odgađam, i tuširanje i drkanje. I samo se gledam u ogledalo, moje tijelo je samo još jedan neostvaren potencijal. Tako je bilo oduvijek. Lijen sam, bez radnih navika, niskog samopouzdanja, nepouzdan i pesimističan. Svi su, na kraju, ispali u pravu, moj stari, Janko, naši profesori. Svijet je u jednom danu postao učinkovit. Svatko je postao gospodarom svoje sudbine. U svijetu krize svatko je postao svoj mali biznis, hram i zabavni park. Odjednom su se konzultirali tator-majstori i astrolozi, gurui i učitelji, osobni brojevi i numerologija, autogeni treninzi, koristili minerali i kristali, nerijetko napunjeni energijom, čitala su se dvadeset i dva prošla života, pila spirulina pa kurkuma pa crni kim, obična pljuga zamijenila se zdravijom, tehnološki naprednom, e-cigaretom, odjednom se mikrodoziralo LSD-om i makrodoziralo svime drugim, pića su postala gusta i zelena, voćke trule i kruh napunjen orašastim plodovima, odmor se koristio za detox, sve se očistilo od loše energije, prostori i misli, a pogotovo ljudi. Osim mene. Ostao sam energetski zablokiran, vibriram na nižoj frekvenciji, nisam iskoristio moć sadašnjeg trenutka, osam sam nejasnih ciljeva, bez dnevnih afirmacija. (...) Sam samcat, neambiciozan, nerealiziran i ciničan peder. Smirujem se slabašnim svršavanjem.

*Opravdanja. Riječ me ne napušta. Zauzima prostor. Moja je kuća od opravdanja. Mogu pisati beskonačne popise opravdanja, za oca, za Berlin, Zagreb, za svoju karijeru, za samoću, za odustajanje, za dvojku iz matematike, za svaku od propalih veza i svaku neobjavljenu pjesmu. Imam opravdanje za svaki dan. Imam dovoljno opravdanja za čitav život. Strah i sram, strah i sram, strah i sram. Moja dva suputnika. Iza svega stoje strah i sram. I sada se sram razbio, razlio.

Od očeva se uči oponašanjem, nasilnici o nasilju, pijanci o emocijama, romantici o varanju. I ja samo oponašam znanje svoga oca, o ljubavi, izmicanju, izbjegavanju, kako biti ledeniprinc. Oprosti - napišem, više u strahu da ne postajem svoj otac nego zato što mi je žao.

*Tvoja generacija...Netko, uglavnom roditelji i lijeni učitelji, biflaju vas da ste omnipotentni i ultratalentirani za sve što pogledate. Vi ste hobby-generacija. Roditelji bi vas upisali na tečaj engleskog i nakon dva tjedna vas se proglasi Shakespeareom. Sa sedmodnevnog košarkaškog kampa se vraćate kao LeBron James, jebote, i crni i spol metra kurca na sebi. Jedno polugodište glazbene, mali Rahmanjinov. Za boga miloga. Često zaboravim Goravnov humor. -Evo ti malo savjeta. Većina ljudi nema nikakvog talenta. Služe za rađanje, za građenje, pa da budu i odvjetnici, potpisuju papire, sastanče, loču. Eto tako, prtežive, naprave neku djecu. Ti nisi Whitman, nisi Baudelaire, ali nekog talenta imaš. I to malo je tvoja odgovornost. I volio bih da vidim malo tog talenta u svijetu, prije nego što umrem. Ili prije nego što ti umreš. Znaš... Tjeskoba. -Tako sam nekako razmišljao. To želim od tebe. Prije tridesetog rođendana. Obećaj mi. Neću. -Obećaj mi. Neću. -Tko te jebe. Ne mogu. To je istina, ne mogu. Odjednom tišina, kao da sam u bolnici kod svog oca, kojeg neko vrijeme nisam nazvao. Preplavi me osjećaj krivnje jer uvijek biram odabranu obitelj naspram biološke. Ponekad je biti sin sinonim za osvetu. -Probaj progovoriti. Ti si prije pričao. I onda si zašutio. Probaj progovoriti. Kažem ti jer znam da imaš puno toga za reći. Nisi pametniji ako šutiš. Djeluješ uplašeno. Vjeruj mi. Šutnja stvara puno problema svima. Nemoj to zaboraviti. Prije svega, budi lažne nade. Nekome se sviđaš, ti zašutiš, onda taj misli da si ti nešto mističan, zaljubi se. A ti zašutiš zašto što ne znaš reći da se bojiš. Nemoj to raditi. Progovori. Progovori o mami. O svemu. Netko će te slušati. Ali moraš progovoriti. Kimam glavom. Imam osjećaj da mi je ovo sve izgovoreno prekasno. -I objavi tu knjižicu. Nećeš ništa zaraditi. Sve će ostati isto, osim tebe.

*Glupost - odbrusi David. Pogleda me. - Ti misliš da to ne zaslužuješ. To si izbij iz glave. I ja sam bio takav. Da sam barem čuo ovo kad sam imao 15, da mi je barem netko rekao - ti zaslužuješ svoj talent.

*Kući se vraćaju propalice, razmetnici, razvedenice, mamini sinovi i tatine princeze, serijske ubojice, oni kojima se nije posložilo, kockari, psihički bolesnici, oni na samrti, liječeni alkoholičari. Kući se vraćaju oni koji su pokušali i nisu uspjeli. Ja nisam uspio. U krevet sam legao s osjećajem neuspjeha, izdaje. Moj otac izgovori moje ime, blago, razočarano: -Ja nisam s tobom napravio bogzna šta... Ne mogu reći da sam nešto bio tu u tom tvom životu. Priznam. I nisam se nešto pretjerano trudio. Ali jednu stvar sam uspio. Našao sam načina da te pustim da živiš svoj život, da ne živiš moja sranja. To znam da sam uspio. Od toga sam te zaštitio. Od svih tih sranja.

*Radije bih plesao. Glava mi je neposlušna, njiše se s pjesmom. Pridružuju se ramena, kralježnica se leluja. Strah me. I plače mi se. I bojim se. I ne bih volio da umre. (...) Plesao bih. Dizao bih ruke u zrak i podizao kosu s očiju. Razbio bih se ekstazijem i razlio u serotoninu. Pričao bih s ljudima koje ne poznajem o problemima koje ne razumijem. Flertao bih i jebao bih se. Sve bih to radio. Kao da je dezinfekcijsko sredstvo čaroban duh. Ispisujem mentalni popis želja. Nenadana erekcija, možda na zadah smrti. Plesao bih. Onkologija je Berghain za smrt, pucketa prstima i ludo se zabavlja s frendicama. Tako mi se čini. Živio bih. (...) Plesao bih. Ljubio bih se. I upoznao bih svog oca prije nego što umre.

*Sva ta ljutnja, i bijes, i na kraju svega, sram ulazi u nesanicu, među plahte, ispod jastuka. Kamo sa svom tom ljutnjom? Legnem na leđa. Otvorim oči. Iznad mene, ravnodušni bijeli strop. Jesu li ovu točku gledali i moji roditelji za vrijeme ili taman nakon seksa? Je li u ovu točku gledala moja majka rastopljena u alkoholu? Kamo sa svim bijesom, sramom? Što sa ovim nejasnim osjećajem? Trebao bih biti tužan, ali sam ljut. Trebao bih osjetiti strah, ali me preplavljuje sram. Što sa svim tim suviškom srama? Ne znam što bih sa sobom. Paraliziran sam. Ne mogu plakati, ne mogu se ni derati. Možda bi se trebalo posvađati, pojebati. Napišem Vanji poruku - hej, jesi budan? - s njim bih mogao i jedno i drugo. Možda čak i istovremeno. Sram, toliko srama iz toliko mržnje. Da, ja mrzim svoga oca. Čovjeka kojeg je nemoguće ne voljeti. Muškarca od stakla, perja i snijega. Oca koji je tvrdio da je tu uvijek za mene, koji je morao toliko raditi kako bih ja živio svoj život. Oca koji nije htio stvarati probleme, nametati se. Oca koji je sve prihvatio, koji me nije izbacio na cestu, koji je redovito slao džeparac. Muškarca koji me tužno gleda i čeka da ostvarim susret, kontakt. Muškarca koji sada očekuje da se brinem za njega, da ga tješim, pomažem mu i da ga volim. Ja mrzim svog oca koji je uvjeren da mu sin nešto duguje. Da, ovaj sram dolazi iz mržnje. I ove tihe, potisnute želje da umre i da se ja više ne moram time baviti, da napokon ostanem sam i da me se napokon pusti na miru. Kada bi umro, ja mu više ništa ne bih predbacivao. Sa sobom bi, kao haaški optuženik, ponio sve svoje zločine. I svijet bi mogao naprijed. I ja se više ne bih morao baviti time zašto me je ostavio s alkoholičarkom, zašto me nije zaštitio od emocionalnog zlostavljanja, zašto me nije htio izvući i zašto mi nikada nije vjerovao. I ne bih se više morao baviti prometnom i zašto joj je uopće ostavio ključeve od auta kad je znao u kakvom je stanju. Kada bi samo umro. Onda ga više ne bih mogao potajno optuživati za svoju samoću, za strah od ljubavi, ne bih mu mogao predbaciti što sam ledena kraljica. I kada bi samo umro, ja više ne bih imao ovaj unutarnji osjećaj da još nešto moram, neuspjeha. Kada bi umro, možda bi i nestao ovaj osjećaj me nitko nikada neće voljeti. I kada bi umro, možda više ne bih imao ovaj strah da postajem on. Da svake godine sve više nalikujem na njega, da svake godine šutim još koju minutu duže, da sam samo još malo neprisutniji u većim društvima i da je samo još malo više nokta odgrizeno. Možda bih to prihvatio kao znak da treba ići drugim putem, ostaviti mrtve pod zemljom, i nju i njega, i sam, napokon sam, probati nešto drugačije, neki novi život. Možda bih se onda usudio. Ovako sam talac njegovog života, njegovih odluka i tajni, zarobljenik svega što ga je sram priznati. I ne preostaje mi drugo nego da se oslobodim. Ja ga moram ubiti. Zažmirim. Nesanica me razbudila. Poruka nije viđena. Ne znam ni kako bih u ovo doba došao do Zagreba. Otvorim oči. Udahnem. Ne osjećam ništa, napokon. Nitko mi ne treba. Sve sam do sada napravio sam, tako ću i nastaviti. Smislit ću. Ja sam štakor, mogu s malo, u mraku i strahu. Mogu sve sam. Ništa mu ne dugujem. Ni on meni. Napravit ću plan. Snaći ću se. I onda će opet sve biti u redu. Tako će biti. Šaljem poruke, ne razmišljam previše što pišem. No, ne bojim se. I sam je rekao da moram pokušati. Vrijeme je da barem pokušam.

*Drkam. Pokušavam drkati. Nabijam kurac kao da mi duguje pare. Drkam kao da razvlačim tijesto za pizzu. Drkam za novac. Making it rain. Drkam jer mogu više zaraditi na svom genetskom materijalu nego na talentu. Drkam, jer se priroda zajebala. Pederu je dala plodnost. Moja sperma postiže bolju cijenu na tržištu od mog intelektualnog rada. Ili fizičkog rada moga oca. Drkanje kao rad, fizički rad, rad rukama, iskapanje rude. Drkam i filozofiram. Samo drkaj! Osjećam se kao pornografska gospođa Dalloway. Drkaj! Gledam u plastičnu posudicu na stoliću. Moj penis je Alisa u zemlji čudesa, smanjuje se. Ostavlja tanku sluz. (...) Drkam za sebe. Drkam jer nemam bolji plan. Pitam se nastaju li sva djeca ovako, u deficitu mašte, plana i hrabrosti. I ja sam nastao na mjestu gdje se trebalo usuditi živjeti. Drkam. Kako bi izgledao svijet kada bi roditelji priznali svojoj djecu da su nastali zbog straha od samoće, za utjehu. Hana je u pravu. Dijete je transakcija, razmjena za puštanje na miru, obiteljski mir, za ispunu malih i većih samoća. Drkam i filozofiram. To, dakako, dovodi do impotencije. (...) U nekom trenutku mog puberteta moj otac mi je rekao da uvijek moram paziti da mi manja glava ne bude glasnija od veće. I da uvijek moram znati kojom razmišljam. Moj otac nije znao da je moja veća glava napunjena tjeskobom, strahom, da će mi zaustaviti svaki od pokušaja, svaki od pokušaja sreće. Nikad nisam ni probao. Drkam. Znam i zašto. Veća je glava odlučila za manju. Drkam i radim popis razloga zašto drkam. Zbog novca, dovoljno novca da mogu dati ocu za oporavak. I zbog sebe, da se napokon mogu odseliti. Drkam, nisam ništa ni pokušao u životu. Drkam, jer sam sve propustio i jer se osjećam prestaro da bih započinjao. Drkam, jer je lijepo imati neki viši razlog, smisao za življenje. Drkam, jer je cijeli svijet pun loših očeva. Zašto ne bi nastao još jedan? Drkam, jer je očinstvo izbor, a ne život. Drkam, jer sam donio odluku, hrabru odluku, usudio se. Drkam.

**Popijemo dvije tekile i popizdim, počnem plakati. Ništa ne pratiš. Pričam ti o svome ocu koji je bio teško bolestan. Ili je, ne znam. I o krivnji, toliko krivnje, jer ne osjećam nništa, nije mi žao, nije me strah, nego samo to opterećenje, opterećenje, tu i tu, tu i tu, i ja ne mogu više o tome razmišljati, meni je toga dosta i ja ne mogu više i ne znam što da radim s time jer je to pritisak, stalno pritisak, toliki pritisak da sada moramo razgovarati i sve to nešto riješiti, a ja ne znam kako, taj čovjek je stranac, ja ga ne poznajem i ne znam što da radim s njime, a to mi sjebava sve drugo, sve drugo, jer koliko se bojim njega, toliko se bojim svega drugoga, muškaraca, te svoje jebene poezije, svega... I znam da je to povezano, ali ne znam kako da to riješim.

**Ovo znam. Mi postajemo ono što nam se očevi srame priznati. I zato ti hoću sve reći. I mene je bilo strah. Kada su oni otišli, ja sam postao Srbin. Njihov je odlazak bio dokaz da sam ja Srbin. A šta sam ja znao o tome? Kako se to mjeri? Sve to, to mjere drugi. Mržnju određuje onaj koji mrzi. I tako odjednom, moj život je postao strah. Strah da će se meni nešto dogoditi, da će se nešto dogoditi mami ili tebi. U ratu nema smisla za homor. Šala je prijetnja. I ljudi prijete kao da se šale, u prolazu, usput. Moj život je postao bezvrijedan. I u to sam i sam povjerovao. Samo je trebalo dovoljno vremena i samo sam moram ušutjeti. Ja još uvijek to živitim. Nekad se zamislim i odlutam, nestanem. Tako sam nestao iz tvog života. I samo želim da znaš da to nije zbog manjka ljubavi, nego zbog straha, i što sam stariji, uvjeren sam da je to isti osjećaj. Ja sam skupio snage da se izborim da nam ostane stan i da radim. I ja sam si obećao, ja ću se pobrinuti za tebe, da imaš sve i da ti ja ne ujebem život. Ti ne moraš biti Srbin, ti ne moraš živjeti to sranje. A ti si... Ti si tako bio drugačiji. I ja sam se tako bojao da ću te ujebati, da sam krivi otac za tebe. Tako sam se osjećao. Da sam krivi otac za tebe i da ti nikako ne mogu pomoći, osim novčano i da ti stalno govorim da sam tu za tebe i da sam ponosan na tebe. Ja sam stvarno mislio da je to dovoljno jer je meni to nedostajalo. Meni je moj stari išao na živce jer mi to nikada nije rekao, što god ja napravio. I pustio sam te s njom jer sam mislio da ste slični i da će vam biti bolje ako se ja maknem. I ona je bila drugačija. Rat sve sjebe. Rat je i nju sjebao. Rat najviše sjebe maštovite, osjećajne ljude. Tako u svom svijetu. I kad se to dogodilo... Ja se nisam znao nositi s time. S njenim cuganjem. I pustio sam je da vozi. Nikad sam uzeo ključeve. A trebao sam. Ali nisam htio o tome razgovarati. Ja sam znam da sam kriv. Mene je bilo strah njene depresije jer bih se morao baviti svojom. Ja sad idem na psihoterapiju i to sam saznao. I meni je žao zbog toga. Meni je toliko žao. I gledao sam te kako rasteš, isto u tom svom nekom svijetu. I ja sam stvarno mislio da bi od tebe moglo biti nešto i da baš zato se ne smijem miješati, da te ne ujebem, da ne postaneš idiot kao i ja, da završiš školu i budeš što god poželio biti. Znao sam da si drugačiji i nikada me to nije smetalo. Znao sam da si mali peder otkad si imao pet godina. I bilo me strah toga. Ne zbog tebe, nego zbog ove jebene okoline, ovog jebenog društva koje ne dopušta... I onda sam jedan dan vidio. Netko ti je tamo u školi, dok si čitao, dreknuo da si peder. I ja sam se smrznuo. I stajao sam ispred toga i pomislio, jebem ti mater, zar sve mora biti isto? Ti si pio kao moj stari, to znam. I onda još hodaš po gradu i ljudi ti govore pederu iza leđa, kao što su meni govorili Srbine. Znao sam da hodaš i da se bojiš i da te je strah. No, tada je već bilo kasno. I oprosti mi. Na meni je bilo da ti o tome govorim. Ja sam se povukao kao pička jer nisam znao kako s time svime. A onda se dogodi upravo ono što si pokušao izbjeći. Ti si postao jednako sjeban kao i ja. To je jedino što nikad nisam htio da se dogodi. Oprosti mi. Postao si jednako zasran pred svijetom, gledaš samo kako da negdje pobjegneš. Bojao si se sebe, ljubavi, svojih talenata. Ja pričam tri strana jezika, a sram me govoriti. I kad se sve ovo dogodilo, taj rak i to sve, ja više nemam vremena, preživio ili umro. Ja nemam vremena. Ova knjiga... Ti ne znaš koliko to znači. S tobom staje sve ovo. Ti si prvi od nas koji je stao iza svog imena i prezimena i rekao ovo sam ja, majku vam jebem, ovo sam ja. Ovo mislim. Ovako se osjećam. Ovako volim i ovako se zaljubljujem. To je velika stvar. Jer ti onda ne mogu ništa, ne mogu odlučiti za tebe što si i koliko mržnje trebaš progutati. To oni ne mogu. A ti se bojiš najmanje... To sam ti htio reći. Jer imaš pravo znati. Volim te. Pišem na prvu stranicu današnji datum i onda "za sve naše pokušaje. Voli te tvoj sin." -Jebote, ovo sve je kao neki roman. -Tata, to ti je jedva stranica i pol. -I bolje, mater mu jebem. Više nije ni zaslužilo. Očevi ujebu sinove. Slažu im, sve im slažu. I onda ovi uzmu puške u ruku i sjure se u rat. Ili neku drugu smrt. Samo zato što su im ovi stari lagali. -Peder poeta neće u rat. -Stranica i pol je dovoljna za sve smrti. I stanka. -I nadam se da ćeš sada početi jebati frajere svojih godina. I sasvim mala pukotina za humor. Položimo madrac. Legnemo. -Evo vidiš, možeš i dva dečka imati ovdje. -Bit ću sretan ako i jednog nagovorim. -Još tebe čeka puno ljubavi u životu. -Kad ti kreće kemoterapija? -Sutra.

[brokehorrorfan]

Blu-ray Review: Winterbeast

It's difficult to review a movie like Winterbeast, and not merely because it's virtually impossible to succinctly distill everything going on. Judged on traditional filmmaking merits - as basic as writing, directing, and acting - it's an unmitigated mess to the point that it almost feels like a parody. But there's a genuine sincerity to everything - particularly the Ray Harryhausen-inspired, homespun stop-motion animated monsters - that cannot be replicated. These amateurs put it all on screen to create a charmingly rustic oddity.

Shooting on the Massachusetts-lensed lo-fi horror movie began in 1986 and continued on and off for several years on a mix of 16mm and Super 8mm film before finally being released on video in 1992. In addition to noticeable shifts in film stock, it's not unusual to see wardrobe, hairstyles, and sets change mid-scene due to the protracted production. Reminiscent of Spookies, the abundance of non sequiturs are cobbled together by what can barely be considered a plot.

Writer-director Christopher Thies uses the Native American legend of Chocorua as a jumping off point, but the story largely feels like he was making it up as he went. Vaguely resembling Twin Peaks, the surreal plot centers on a lodge in a remote mountain town run by the eccentric human villain (Bob Harlow), while a sergeant (Tim R. Morgan) and a ranger (Mike Magri) investigate the strange occurrences. Along the way there's a lot of flannel, Boston accents, a random zombie-mummy, a toaster raffle, a townsperson unironically named Dick Sargent (Bill MacLeod), and a penis prop that goes unaddressed.

The stop-motion work is the highlight of the film, and Thies seems to be aware of this fact. Despite the singular title, Winterbeast features multiple imaginative monsters (and mostly takes place during autumn to boot), from a mutant chicken to a sentient tree that looks like an adult Groot. Many of them are kaiju-sized, although it's difficult to judge scale since they rarely share the screen with humans. Two of the creatures were built by future Corpse Bride co-director Mike Johnson.

Winterbeast is unfortunately Thies' only credited film; had he continued, it’s easy to imagine him gaining a regional cult following in the vein of Don Dohler. It's awkward enough to add immense entertainment value without being a chore to sit through the 76-minute runtime. Ed Wood-esque in both boundless ambition and flawed execution, virtually every creative choice - every setup, every line read, every cut, every special effect - is left of center. Harlow is the only actor with charisma, camping it up like the offspring of John Waters and Murray Hamilton's mayor from Jaws.

Winterbeast is the highlight of Vinegar Syndrome's Home Grown Horrors: Volume One Blu-ray box set, which also includes 1988's Beyond Dream's Door and 1988's Fatal Exam. It has been newly restored in 2K from its original 16mm and Super 8mm film elements. It's one of the most jam-packed discs in Vinegar Syndrome’s impressive catalog, including an unfinished 73-minute workprint version of the film, sourced from 16mm print that was never fully mixed.

Producer Mark Frizzell provides a new audio commentary that's fairly informative, if not always engaging, as he dedicates an inordinate amount of time to pointing out sets vs. practical locations and 16mm vs. Super 8mm footage. Also included is a more lively archival track with Thies, Frizzell, and cinematographer Craig Mathieson, who poke fun at the movie. Frizzell sits down for a 27-minute interview as well. As the mastermind behind the stop-motion sequences in the film (plus work for the likes of Nickelodeon and ESPN), it's particularly interesting to hear him break down his craft.

Filmmaker Simon Barrett (writer of You're Next, Blair Witch, and The Guest) offers his appreciation for the film in an 18-minute piece. Shifting between sincerity and dry humor, he explains how his chance discovery of Winterbeast at a video store had an unexpectedly profound impact on him. In shorter interviews, actors Charles Majka, David Majka, Dori May Kelly, and Mike Magri each take delight in reflecting on their brief forays into film and its small cult following. Archival extras from the 2008 DVD release are also included: a making-of piece in which Thies and Frizzell riff on the movie for nearly 20 minutes; 13 minutes of deleted scenes; 10 minutes of footage shot on video that was later reshot on film (with an introduction by Thies and Frizzell); and a brief audio note from composer Michael Perilstein (The Deadly Spawn, Hollywood Chainsaw Hookers).

Winterbeast is available now on Blu-ray as part of Home Grown Horrors: Volume One via Vinegar Syndrome.

[ao3feed-ladynoir]

Case Closed

Case Closed by j majka

Chloe's phone gets 'stolen' and its up to a reluctant Marinette and Chat Noir to try and piece together what happened and whodunit. Though Chat Noir isn't very good at this.

Words: 2550, Chapters: 1/1, Language: English

Fandoms: Miraculous Ladybug

Rating: General Audiences

Warnings: No Archive Warnings Apply

Categories: F/M

Characters: Marinette Dupain-Cheng | Ladybug, Adrien Agreste | Chat Noir, Chloé Bourgeois, Alya Césaire, Lê Chiến Kim, Nino Lahiffe

Relationships: Adrien Agreste | Chat Noir/Marinette Dupain-Cheng | Ladybug

Additional Tags: Humor, sherlock chat, marinette is just doen with everything, Detective, phone thief

Read Here: https://archiveofourown.org/works/30094329

[laraharlow]

Epistulae ad Kaznionica u Popovaci

Proslo je puno vremena otkad smo se culi, i postoji puno razloga zbog cega je tome tako, ali zapravo, ne postoji niti jedan. Ako nisi znao, sad ces saznati, obicno izbjegavam situacije koje mi generiraju stres (unheard of), a docim sam ti prestala odgovarati na pisma, pocela sam se i stresirati oko planine zaostataka koja se samo povecavala. I tako udje covjek u jedan prekrasan zacarani krug u kojem se uvijek negdje nalazi ta “obaveza”. Prestala sam ti otvarati pisma jer, stojaznam – mozda se ljutis? Ne da mi se nositi s time. (Dodatno, nisam imala printer doma i nije mi se dalo pisat rukom)  Iz istog razloga ne otvaram postu i mrzim pricati na telefon (u jednom prekrasnom zivotnom obratu Ironije – na poslu moram puno pricati na telefon, a tu u Sirlandiji se sve odvija papirnatom postom). Istinabog, nije me bilo u Sirlandiji vec dobra dva – tri mjeseca, zivjela sam u kuci u Mrdusi Donjoj skupa s T. (na pocetku je bilo divno) i djecom (dok su bila samo nasa, isto je bilo divno), njegovom sestrom (primijeti – tudja djeca) i njihovim starcima koji dodju tamo na ljeto (to me na posljetku i dokrajcilo).

Mislim da ti ne moram posebno objasnjavati zackoljice zivota u jednoj sirokoj, tipicnoj, dalmatinskoj obitelji, ujedno radeci na momente (a pri kraju su se ti momenti rastegnuli u konstantu) iznimno stresan posao u kuci koju dijelis s njima, dosavsi iz sirlandijskog mira i pitomosti. Dakle, work from home uz poprilican kaos oko mene je na kraju doveo do nagomilanih svadja, drame, i naposljetku, jednog tipicnog rasapa atipicnog odnosa. U svoju ofanzivu, mogu reci da sam potpuno nezrelo pristupila svojim frustracijama i prestala cijeniti sto imam u T.-u. Poradi korone, T.-u je kafic u zraku (ne doslovno! Jos), egzistencijalno je neautonoman (izbor je bio ili ja ili starci, ali s obzirom na to da su navodno saznali za nase (ekstra)kurikularne aktivnosti i tu je bilo isto drame, onda sam se partnerski prometnula, kao sto i treba biti – a i zbilja me nije briga, pozdravljam da se makne od staraca). No, to je za jednog muskarca, a pogotovo Dalmatinca, teska PILULA ZA PROGUTATI. Biti kucanica ne mogu ni kucanice, a kamo li T. Ja sam u medjuvremenu, potpuno izgubivsi ikakav mir, red i sklad nuzno potrebne za posao (ako sam ih ikad imala, da, da), postala iziritirano klupko svojih patologija. Ne znam koliko ovo smijem pisati, ali dogodio se jedan shootout u Mrdusi Donjoj, u koji su bili upleteni rodno bliski ljudi i jos jedan nama drag covik. Lik koji je ubijen je T-ov susjed tako da smo se bili maknuli na par dana iz kuce u New York jer smo ipak gospoda.

Iskreno, da me pitas gdje sam bila i sto sam radila, tesko mi je reci, a nije ni bitno. Imam osjecaj da sam stalno bila negdje (radeci po putu / od doma / iz apartmana, ili iz te proklete kuce). Osjecaji ostaju, radnje su prolazne. Druzim se intenzivno s M. Preporucila bih ti, da u kontekstu nekakvog osobnog rasta i razvoja kojeg si sigurno dostigao u zatvoru (blagi osmijeh), jednog dana kad izadjes, popricas s njom. Imam dojam da i dalje cijeni i tebe, i tvoje misljenje. U krajnjoj liniji, cini mi se da je tokom vase svadje ona ipak bila samo klinka. Sad je ipak vjerojatno i zrelija (ako cemo pravo, samo ju je zivot vise pregazio. (Blagi osmijeh). I tek sad ti idem otvoriti pismo. … Da sam bar bila u tom obracunu, mozda sad ne bih prolazila kroz bolove ove egzistencije (skinut cu si Camusa na Kindl, lazem, necu – probat cu malo vise konstruktivno, tipa Junga ili Hesse-a. Vise ne znam ni da li se salim. Ferrante si mi vec preporucio, mozda sam nju trebala citati kao ljetno stivo, a ne jebenog Huysmansa KOJEG JOS NISAM DOVRSILA). Uglavnom, T. i ja smo u kriminalno losem periodu, stalno prekidi, suze, plac, drame, emotivne ucjene, depresija… Eto opet sinoc nisam spavala nego tri sata, izbrisala sve drustvene mreze jer imam PTSP od svega, i tako blize, i tako dalje… Naravno, da nam slucajno ne bi bilo dosadno u nasim monotonim zivotima, T. i L. dolaze u Sirlandiju sad za vikend jer L.-u skola pocinje u ponedjeljak. A T. i ja smo si trenutno na pas mater i izjavio je da ce samo dovesti dijete i odjebati. Moze mu se kad nije njegovo. Tipican kraj tipicnog odnosa. Nije kraj. Ali je “kraj”. Kad pocnem razmisljati da cu prestati jesti samo da priroda odradi moj suicid (naime, da te naucim – aktivni suicid je mega neodgovoran prema djetetu, dok te za pasivni nitko ne moze kriviti per se), onda je kraj. L. je dobro, poceo je biti tipican decko, sto znaci samo Plejstejsn i picke. Dobro ajde, picke nesto sitno, ali vidim da je poceo gledati – a ima i curu koja mu se svidja tu u Sirlandiji. Dosta zna biti agresivan i ljut, i ja cesto razmisljam o tome kako sam ga sjebala i kako sam losa majka (zar si sumnjao). Naravno, rjesenje je da se pasivno samoubijem.

Drago mi je da izlazis krajem godine ili najkasnije u februaru. Bit ce ti sigurno sokantno opet sve to upijati, ali hej, kao sto rekoh, sigurno si mudriji i znat ces cijeniti prave stvari. (namig) Ovo je dobra adresa, pisi i dalje tu – ja sam sada dva mjeseca sigurno tu u komadu. Ili izrezana. HUMOR! P.S. Sretan ti rodjendan! Nadam se da si ga lijepo proveo. Puno zagrljaja ti saljem. Lara

[mentalnahigijena]

Da sažmemo naš problem: ono što se kod nas predstavlja kao ljevica, u pristojnim je državama u zatvoru; ono što se kod nas naziva desnicom, u uređenim je državama hospitalizovano – za dobro zajednice, a i vlastito; ono što kod nas tvrdi da je konzervativno, u pristojnom je društvu, iz kojega još uvijek nije izbrisan stid, prepoznato kao ološ. Pogledajte, recimo, vrle hrišćane i konzervativce iz Demokratskog fronta: Spasoja Tomića i Nikolu Goranovića. Citiram: “Tomić je postavio fotografiju Vuksanović Stanković nakon što je primila treću dozu vakcine protiv koronavirusa, uz riječi “Draginja primila vakcinu, da i nju nešto ubode”. Na ovu objavu nadovezao se i Goranović koji je prokomentarisao “vidi se da joj je prijalo” i “samo da je duboko da ne iscuri vani”.” Momčad je, dakako, lajala preko društvenih mreža. Da su to Draginji rekli u lice, Tomić bi dobio nogu u muda a Goranović u prkno; ili obratno, svejedno. Gadosti koje su ova dvojica izrekli nemaju veze sa ideologijom i religijom. To je jezik ološi a ona, ološ, ne dobacuje do sistema mišljenja. Prosto: tako ološ zamišlja humor. To je rupetina, bezdan, koji se zabavlja tako što čitav svijet svodi na mjeru vlastite praznine. Ali mi smo toliko propali da nema te gadosti koja će bilo koga ovdje politički koštati, kamoli dotući. Svi smo bezdan. Za nas važi: dno, to je ono visoko gore. Mi smo društvo apsolutne neodgovornosti. Gadost je naše prirodno okruženje. Više od toga: ona kao da je naš jedini zavičaj. Pred Tomićem i Goranovićem je, dakle, svijetla politička karijera. Draginju će, pak, nastaviti da vrijeđaju, privode i maltretiraju, što će ona stoički podnijeti. I uzvratiti svaki udarac. Zbog čega će je još više mrziti, još žešće vrijeđati. I nastaviće se otužna priča: kako je sramota tako govoriti o ženi koja je “supruga i majka”. Ma hajde: a bilo bi ok da “supruga i majka” nije? Prije nešto više od dvije godine mediji u okruženju objavili su priču o sistematskim, masovnim abortusima u Crnoj Gori – onima na koje se roditelji odluče nakon što saznaju da će im se, ne poduzmu li hitne i odlučne korake, roditi kći. Onome što sam tada o tome pisao nemam šta dodati. Ne zato što sam mudrac (prije sam luda), nego zato što se stvari kod nas ne mijenjaju, osim na gore. Rečeni su tekstovi bili reakcija na RTL-ovu emisiju „Potraga“, u kojoj je konstatovano kako je praksa selektivnih abortusa u Crnoj Gori u zadnjih dvadeset godina rezultirala hiljadama preventivno eliminisanih kćeri. Crnogorske sagovornice RTL-a svjedočile su o ženama koje su više puta prekinule trudnoću nakon što su saznale da nose žensko dijete. Neka nesretna žena je, navedeno je, imala više od trideset prekida trudnoće zbog „pogrešnog“ pola djeteta. U emisiji je takođe navedeno da je u Crnoj Gori zabranjeno saznati pol djeteta prije 12 sedmice trudnoće. Pa ipak, laboratorije nude uslugu krvnih testova koji roditeljima omogućava da već unutar prva dva mjeseca saznaju stiže li im kuronja-našljednik, ili će mama trčeći na abortus. Rezultat masovnih likvidacija djece koja su naumila roditi se kao ženska, ali neće dok im se otac i đed pitaju, poremećaj je polne strukture novorođenčadi, u čemu, ovo će ponosnim učiniti građane i građanke regionalnog „lidera u evroatlanstskim integracijama“ i „prve naredne članice EU“, Crna Gora drži evropski vrh. Zajedno sa sličnim joj zajednicama prosvijećenih građana/građanki kakve su Azerbejdžan, Jermenija i Albanija. Uskraćivanje mogućnosti ženskoj djeci da budu rođena manifestacija je stravične društvene patologije, za koju je kriv petrificirani, retardirani crnogorski patrijarhat. To je, usto, manifestacija mizoginije najvišeg stepena. Šta su povodom toga učinili crnogorska država i društvo, jednako prije dvije godine, kao i danas? Ništa, naravno. Prema tome, monstruozni stroj za proizvodnju sinova, ta pokretna traka koja počinje svadbom, nastavlja reprodukcijom (koja se odvija po principu: žensko dijete je greška koja treba biti ispravljena ili narednom trudnoćom ili abortusom) a završava testamentom kojim otac svu imovinu ostavlja sinu, može nastaviti da radi. Uz muzičku pratnju: svat do svata, kum do kuma, a đeveri na svom mjestu, što je žensko – u kontejner, rađaj samo mušku đecu. Sad ćete me ispričati jer hitam da povratim od gluposti, bestidnosti, brutalnosti i primitivizma ljudi sa kojima živim. Nastavljamo. Kada se država oglasi, saopšti da su žene u crnogorskom društvu ravnopravne iako, eto malo performativne samokritike, položaj žene u nekim društveno-ekonomskim segmentima treba poboljšati. Ravnopravne? Pa žene ovdje nisu ravnopravne ni kao fetus, a kamoli kao odrasla ljudska bića. Ovdje ženama ne dozvoljavaju ni da se rode, a ako to ipak učine, za to budu kažnjavane do kraja života. Po indeksu ekonomske rodne ravnopravnosti koji izrađuje Svjetska banka, objavljenom na proljeće 2019. godine, Crna Gora je bila na posljednjem mjestu u regionu. Nešto mi govori da stvari u međuvremenu nisu postale bolje. Ako je neko, odnosno neka, obespravljen, odnosno obespravljena od prenatalne faze do smrti, u čemu se tačno sastoji njena ravnopravnost? Budući da je tako, Draginja je u Crnoj Gori greška. Ta greška, eto, više ne može biti ispravljena, jer u ovoj državi jeste dozvoljeno ubiti nerođenu, no još uvijek nije i rođenu ženu. Ali “grešku” valja javno sramotiti. Da se greške ne bi osilile. I umnožile. Tomić i Goranović su, pak, izdanci “istinske, tradicionalne Crne Gore”. Sistematsko, kulturološki, ekonomski i politički uslovljeno onemogućavanje ženskoj djeci da budu rođene je, ako mene pitate, gynocide – ginocid. Za taj zločin zatiranja same mogućnosti žene, koji se odvija u pravnom i ideološkom vakuumu, niko neće odgovarati. Za taj se zločin niko neće ispričati. Kome, napokon, da se ispriča? Ženama koje nikada nisu rođene? Gdje da se ispriča? Ne postoji nikakvo spomen-obilježje ženama koje bi postojale da njihovi očevi nisu odlučili da ne postoji valjan razlog za njihovo postojanje. Doista, da su sve te žene rođene umjesto sinova, na šta bi ova Crna Gora ličila. A ovako… Osvrnite se oko sebe, pogledajte ovu ljepotu. Sve te ćelave, debelovrate nezaposlene sinove koji kroz grad voze skupe automobile kupljene od prodaje očevine, sve te očeve dike koje u baštama kafića troše džeparac, sve te sinove kojima će očevi ostaviti ono što su pokrali, sve te divne, briljantne mužjake u kladionicama, narko-klanovima, kriminalnim grupama, tužilaštvu i policiji, parlamentu i akademiji. Krajnji domet ove Crne Gore i hordi mudatih čuvara njenog poštenja nije ništa bolje od ovoga, nije čak ni golo trajanje. Njen krajnji domet je ono što je jednom već učinila: samoukidanje. Ova Crna Gora neće poroditi ništa bolje: mogućnost boljeg je, kao neželjena, već abortirana. (Prenosimo s portala CdM)

[bookc0vers]

Cities I’ve Never Lived In (2016), Sara Majka

Greywolf Press

Fearlessly riding the line between imagination and experience, fact and fiction, the linked stories in Sara Majka’s debut collection offer intimate glimpses of a young New England woman whose life must begin afresh after a divorce. Traveling the roads of Maine and the train tracks of Grand Central Station, moving from vast shorelines to the unmade beds of strangers, these fourteen stories circle the dreams of a narrator who finds herself turning to storytelling as a means of working through the world and of understanding herself. A book that upends our ideas of love and belonging, and which asks how much of ourselves we leave behind with each departure we make, Cities I’ve Never Lived In exposes, with great sadness and great humor, the ways in which we are most of all citizens of the places where we cannot stay.

[urbanidesnicar]

Koliko je nevinih ljudi žrtvovano zbog corone?

Tko će odgovarati za milijune mrtvih, gladnih, nezaposlenih, mentalno bolesnih, ljudi bez krova nad glavom....? Tko će odgovarati za one, što su ostali bez tračka nade? Za sve razorene brakove? Za uskraćena osnovna ljudska prava? Tko nam je to oduzeo i ono malo privatnosti, što smo imali?

Ne, ne govorim o corona virusu, nego o njegovim posljedicama, koje će trajati godinama. Tko su ti ljudi koji su se usudili igrati Boga? Odlučivati što je ispravno, a što nije? Tko je zaslužio živiti, a tko ne? Koliko ljudi nije moglo otići na dijalizu, kemoterapiju, operaciju na koju su mjesecima čekali? Koliko hitnih slučajeva nije na vrijeme dobilo adekvatnu pomoć? Znači, SVJESNO SE ŽRTVUJU ŽIVOTI LJUDI, da bi se napumpao broj oboljelih od corone? Koja je onda razlika između ovoga, i onoga što su radili : Staljin, Mao, Hićo, Tito... Samo u brojkama. "Princip je isti, sve su ostalo nijanse", rekao bi omiljeni "jugo pevač" Đoka Balašević. Kako vas nije sram STOKO IZDAJNIČKA? Ubijate nevine ljude, u ime SOTONISTIČKE AGENDE! Ako ne vjerujete meni, pogledajte govor Generala Glasnovića, prošli tjedan u Saboru. Još nitko nije bio dovoljno hrabar, da bi odgovorio na njegova potpuno ispravna i  logična pitanja. Pomalo čudno, zar ne? Pošto inače pišem bez pardona prema ikome, nema razloga da sad prekinem tu lijepu narodnu tradiciju. YEBEM VAM SVIMA MATER POLTRONSKU, STOKO GLOBALISTIČKA! Svima vama, koji ste nas mjesecima držali u kućnom pritvoru, pod izlikom brige za na naše zdravlje. Zajebite tu praznu demagogiju i recite ljudima istinu! Smijete li?  Od virusa gripe ste napravili horror film, u kome sudjeluje 7.7 milijardi naturščika, a ne glumaca. Dok ovo pišem, sotonjare kupuju dionice, koje su na rekordno niskom nivou. Da bi ih dogodine prodali po višestruko većoj cijeni. Za to vrijeme će stopa kriminala rapidno rasti, jer će mnogima to biti jedini izvor prihoda. Djeca se zaglupljuju video igrama, umjesto da su u školi. Doduše ovo i nije tako loše, što se RH tiče. Školstvo je u rukama Divljakuše i crvenih kmera, tako da im je možda  bolje ostati doma i gledati Spužvu Boba, nego učiti o partizanskim ofanzivama i srpskim ustancima. Valjam pizdarije? Može bit'. Ne bi mi bio prvi put. Sreća pa još ima ljudi, koji imaju tu ružnu naviku da misle svojom glavom. Za sve ostale, idemo probati s brojkama. Mudri ljudi kažu, da one nikada ne lažu. Naslov sa jednog "uglednog" portala, (15.4. Ljeta Gospodnjeg): "Skoro 2 milijuna oboljelih u svijetu! Blizu 25 tisuća mrtvih u SAD!" Koja senzacionalistička propaganda, žalosna mi majka i ženski roditelj. Statistički to izgleda ovako: Manje od 0.03% zaraženih u cijelom svijetu. A broj mrtvih u Americi je ispod 0.0001 % ukupne populacije. Zašto nam onda ne prikazuju stanje na ovaj način? Da ne bi? Cijela poanta ove histerije, je držati ljude u konstantnom stanju panike i straha, da bi ih se moglo lakše kontrolirati. Ako netko misli da sam puko', neka proba sam izračunati. I nemojte me više jebavat' sa raznim "herojima", koji uhićuju fratre i Domoljube, a brane četničke dnovinare. Jer sve ima svoje granice. Odjednom je i "dragi vođa" postao idol masa, pa se njegovo anemično lice smješi sa naslovnica 95% portala. Ostalih 5% još uvijek nije palo za "slobodu". Njima svaka čast! Istambulska, Marakeški, referendum, migranti, koalicija s četnicima.... Sve je to stvar prošlosti, je li tako? Malom titi je sve oprošteno, jer nas "znalački" vodi kroz ova krizna vremena. Ma nemoj majke ti? Nekima je corona došla kao naručena..... Preplaćeni shupci iz nakaradne tvorevine zvane EU, nam pripremaju "liberalne" mjere, kako bi se vratiti "normalnom" životu. Neš' ti sinko još dugo vidit' normale (ovo pričam sam sa sobom). Jedna direktiva iz CK EU me posebno oduševljava. "Biti će izuzetno važno razviti snažan sustav praćenja kontakata ljudi." Čuj to? Ima li još netko da nije shvatio o čemu se radi? BIG BROTHER IS WATCHING YOU! I to je cijela poanta ove šuplje priče o STRAŠNOJ PANDEMIJI I KATAKLIZMI. Konačno smo saznali i pravu istinu o podrijetlu corona virusa. Proizveden je od strane komunističke partije Kine i globalističke elite, u laboratoriju u Wuhanu. Prijenosnici su bili isključivo stanovnici toga grada, koji su svjesno žrtvovani. KP Kine ih je odmah izolirala od ostatka zemlje, ali su im ostavili mogućnost da lete u inozemstvo. Sa jednim, jedinim ciljem. Da šire zarazu! I sve to uz pomoć UN-a i Svjetske zdravstvene organizacije. Trump je odavno shvatio o ćemu se radi i prestao je financirati SZO. Na internetu se skupljaju potpisi za hapšenje Bill Gatesa. Dok ovo pišem, već ih je više od 100 tisuća. Čisto sumnjam da će to uroditi plodom, ali bitno je da su ljudi progledali. Ovo što PREDSJEDNIK Trump radi, je nevjerojatno. GENIJALNO! Pogotovo kad uzmemo u obzir, da se u isto vrijeme bori protiv duboke države i gotovo svih mainstream medija. Čovjek je jednostavno FENOMEN. Jedina nada slobodnom ostatku svijeta. Galantno se riješio sotonjara i njihovih lažnih brojki i "spasonosnih" cjepiva. Formirao je svoj tim, koji će na osnovu realnih i vjerodostojnih informacija odlučiti kad će se Amerikanci vratiti normalnom životu. A to će biti vrlo brzo. 

U momentu dok ovo pišem, u Americi se nešto krupno događa. Ljudi masovno izlaze na ulice i traže ukidanje ovih NEPOTREBNIH mjera. Jednostavno traže SLOBODU! Nitko više nije lud i očito je da je kap prelila čašu. Svaka čast Amerima. IDEMO DALJE! Očekujem slične reakcije diljem svijeta. Osim u lijepoj našoj, zemlji poznatoj po najvećem broju ovaca na svijetu. I tako, nakon što je Trump kulturno odjebo': Gatesa, SZO, Soroša, Dr. Faucia i prozvao FB, Google, CNN... zbog lažnih informacija, odjednom cijeli svijet priča o popuštanju mjera. Slučajno? Nema govora. Donald je uložio oko pola milijarde dolara u razotkrivanje ove globalne zavjere, i ubrzo će izaći sa imenima glavnih igrača. A vrlo vjerojatno slijedi i dizanje optužnica. Nije ni DADDY veslo sisao. A mi? Kao i obično, opet smo na krivoj strani. Kompletna Vlada i crvena oporba vire Sorošu iz shupka. Bukvalno. To je taj naš poznati, podanički mentalitet. Nedavno sam pogriješio i ovom prigodom se ispričavam. Na samom početku ovoga ludila, sam u jednom tekstu pohvalio "stožer". I ja sam podlegao propagandi, ko' malo dijete. Ovo što svakodnevno radi famozni "stožer", je obično sviranje kur*u. Nažalost, dobar dio ljudi ih još uvijek smatra "herojima". Only in Croatia! Posjedujem širok asortiman psovki za ovakve spodobe, ali pokušavam sam sebe cenzurirati. Jer nisu svi sirovine kao ja. Ima dosta poštenog, finog i kulturnog svijeta, koji ovo čita. A možda je ipak vrijedilo sve ovo propatiti? Je li moguće da je ovo ta prekretnica, i početak kraja globalizma? Ne vjerujem više ni sam sebi, ali nije zabranjeno maštati. Bumo videli. Ova tema je toliko žalosna i tragična, da ne znam je li prigodno završiti tekst sa uobičajenom zajebancijom na kraju? Zašto da ne? Humor je najbolji lijek za ovakve stvari.  

Kratko ću prepričati vic, što sam ga čuo od Šabana Šaulića, dok smo skupa nosili štafetu ćopavom bravaru: Dolazi Mujo kod doktora, i ovaj mu kaže da ima teži oblik corone.  

Pita Mujo: "Dobro doktore koliko mi je još ostalo života?" Ovaj kaže: "10" "Čega 10, dobri moj doktore. Godina, mjeseci....?" A doktor odgovara: "9,8,7,6,5...." "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[covjek-casopis]

književna premijera: ROMAN ANDREE POPOV MILETIĆ "PIONIRI MALENI, MI SMO MORSKA TRAVA", Treći trg, 10/2019, ulomak

Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu. Zagrljaje i poljupce ćeš naći negde drugde, ali neke priče ostaće neispričane. Desilo se nešto što ti ni Morgan Friman ne može objasniti. Umrla je tvoja baka Mica. Negovala je u vašoj porodici matrijarhat, iako ona nije bila ta koja ga je uvela. Jednog dana je uletela u kafanu i prevrnula kartaroški sto i viknula: “Dosta!” i deka više nije na karte trošio platu. I tog dana kad je umrla šetala te je po kiši ovamo-onamo i zadavala zadatke. Kada si birala kovčeg, čula si je: „Iiiju, ne taj!“ Taj je previše tvrd, ovaj je tmurne boje, ovaj je prevelik, glomazan je, ukrasi su previše kitnjasti, ne idem na vašar itd. – Ne taj čvornovati! – Šta ti to uopšte znači? – Da je više za dede. Kada si postavljala stolnjak za daću, čula si je: „Ne taj novi, ima starih, šta stavljaš taj, taj je nov-novcat, ja kupila u Stoteksu, tu će da se puši i da se nešto prospe, stavi neki bilo kakav, ovaj se čuva.“ Kad si se oblačila jutros pred sahranu opet si je čula: „Čupava si ko pevaljka“, pa si stavila neku šnalu. Jedino oko čega ste se u životu slagale je da je pelinkovac baš dobro piće i da s decom treba mnogo i strpljivo razgovarati, a jedino što ste imale zajedničko je nizak krvni pritisak (90 sa 60) i nizak rast (160cm, tvrdoglavost i probirljivost pride). Osuđivala je tvoju sklonost ka sanjarenju i dekadenciji. Tokom raznih operacija koje je preživela (šipke u ruci, bruh, jajnici i materica, „miom veliki ko dečija glava“) odstranili su joj i sve centre za humor, maštu i hedonizam. Ostala je bez ćerke, pa bez muža, pa bez brata. Kad ti je mama umrla, uselila si se kod nje šokirana: tamo se nije smelo doručkovati u pidžami ni psovati, vlast se kritikovala od nula do mestimično umereno, seks je bio tabu i služio je isključivo supružnicima da dobiju decu, razgovaralo se samo o logistici dana. Alkohol, cigarete i trava za nju su bili ravni heroinu, pa si se brže-bolje posvetila svojoj tabletomaniji, osamljivanju i čitanju. "Možeš li nekad da pokucaš mogu li ja ovde imati malo privatnosti to ovde ne možeš imati rekla je mrtva hladna i stišaj te drekavce". Sa 18 si se odatle iselila što je isprva teško podnela, ali ste se kasnije više volele. Da je u nešto ubediš, trebala bi ti državna televizija. Spasila ti je život već prvih dana života. Iako si se rodila zdrava i čupava, rekli su: dobila je infekciju, sva je modra, stanje se pogoršava, umreće. Iznela te iz porodilišta („Dete je aspiriralo, zar Vi kao doktorka ne znate kako to izgleda?“) i istina, u Dečijoj bolnici izvukli su ti iz dušnika pun špric mleka. Na doktorku je bacila strašnu kletvu. Iz Trsta ti je donela lutku što plače koju si nazvala Sonja. Hladnokrvno je prošvercovala veću sumu novca od dozvoljene u džepu džemperića prebačenog preko ruke. Imala je jednog kanarinca, koji je, kao svojevrstan medicinski fenomen, poživeo 16 godina, pa mu je na kraju pipetom davala lekove i vodu („А on otvorio usta, izbečio oči, sva mu se ona njegova kosa slepila“). Vodila te na Zlatibor uvek u isti hotel najmanje osam puta. Jednom je u sobi bio miš, ustanovile ste po izgriženom keksu, pa su vam uz izvinjenje dodelili drugu sobu. Povela te sa sobom i u kamp kod Omiša. Sećaš se: prvi put vidiš narandže po drveću; devojčicu koja ti je otela lutku krvnički grabiš za konjski rep i vrtiš oko kamp prikolice dok je nije pustila. Baka je jednu Nemicu istrajno iz dana u dan učila da pliva. Prosjacima što zvone na vrata uvek bi namazala hleba i paštete i dala punu kesu jabuka. Svi su ljudi na svetu isti. Bila je ćerka stolara, pa su ona i braća imali gradsku odeću, lepu, čak i igračke u ono vreme, a tata joj je pravio mali nameštaj za lutke. Oca su odveli u Jasenovac, pa je majka pokupila decu i napunila jednu torbu. Krili su se najpre po groblju, pa po Fruškoj gori, bežali po šumi. Kad su prepešačili od Sr. Karlovaca do sela Jazak (u Karlovcima su ih maltretirale ustaše, a po obodu Fruške gore, na glavnim putevima, pretnju su predstavljali Nemci) uspeli su da neprimećeno dođu do tetkine kuće. Tetka je imala pekaru koja je krišom distribuirala hleb partizanima. Bakin otac se posle vratio iz logora kao pola čoveka, ali to je neka druga priča. Sa 17 je radila kao negovateljica u sirotištu daleko od kuće, u Aleksincu, brinula o ratnoj siročadi. Časne sestre bi joj dale šolju mleka i kajmaka da nagrebe (o tome je do tada mogla da sanja) ako dobro izriba lonce. Posle je radila u obdaništu u Miletićevoj ulici. Tad su žene iz fabrike na pauzi dolazile u jaslice da doje svoju decu. Vodila je grupe od 30-oro dece na more. Kad zasvira pištaljkom svi bi po komandi morali da izađu iz vode, ali je izvesni debeljko pravio probleme, pa mu je prepustila pištaljku da bi se osećao važnim i od tad se popravio. Do penzije je radila u porodilištu gde je polagala ispite i postala pedrijatrijska sestra. Neka porodilja koja ni sveže porođena nije mogla zanemariti svoj novinarski poziv napisala je tekst pun hvale o baka Micinom predanom radu. Baka je ženama lečila mastitis, bila spretna i ljubazna, a noću samoinicijativno prala, sušila i peglala bebeće benkice da bi bebe ujutru stigle čiste kod svojih mamā na podoj, pa je pohvaljena i častili su je odmorom (kuda drugde nego na Zlatibor). Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu tako da ih više ne možemo naći u njihovim tako poznatim i inače netaknutim stanovima iz kojih su, gle, samo one isparile, otrgnute, iščupane, a mi, ostaci, zbunjeno ih tražimo na fotelji, u krevetu, dozivamo ih na terasi, zavirujemo u kuhinju, vičemo: „Jesi li u špajzu?“, u uobičajenoj staračkoj scenografiji sačinjenoj od tepiha, zavesa, tapeta, miljea, figurica, fotografija, novina, oraha koji se krckaju, rezanaca koji se suše, šljiva koje se cepaju, ručkova i poslastica, smeha i podignutog tona, preglasnih zvukova koji dopiru iz televizora kao da sutra ne postoji. Prirodni tok života se objavljuje u svoj svojoj običnosti i neoriginalnosti, ali “nikad više” lebdi po sobi, “nikad više” vrišti iz zidova, pokućstva, upražnjenog mesta, greškom postavljenog tanjira za koji se ispostavlja da je višak. (zvuk pištaljke)

ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985.)

[crnagorakraljevina]

Vitez Junak što je pisao istoriju Crne Gore! Divizijar Maršal Crnogorske Narodne Vojske, General Ruske Carske Vojske Jovan Popovic-Lipovac Rođen 14. jun 1856 Mjesto rođenja Građani, Datum smrti 17. avgust 1919. Pariz.

U njegovoj kratkoj biografiji piše da je bio „izgnanik, pjesnik i putopisac, nadasve rodoljub i poznati ratnik sa balkanskih i ruskih evro-azijskih ratnih poprišta” .  Rođen je u Građanima 14. juna 1856. godine, od oca Đura (Đorđa) Popovića, sveštenika koji je, zbog osude režima knjaza Danila, bio protjeran iz Crne Gore 1857. godine. Napuštajući Crnu Goru Đuro Popović je,sa svojom porodicom, emigrirao u Austriju. Potucajući se od Kotora, preko Zadra i Zagreba, pa do Beograda, Đuro je sa sobom vodio i sina Jovana, koji je osnovnu školu završio u Zadru, a gimnaziju u Beogradu. Nakon završene srednje škole, Jovan se upisao na Moskovski univerzitet, sa kojeg se prepisao u artiljerijsku školu, koju je završio sa odličnim uspjehom. Popović se u Moskvi upoznao sa Antom Gvozdenovićem, ondašnjim studentom medicine Moskovskog univerziteta. To njihovo poznanstvo vremenom je preraslo u iskreno prijateljstvo, koje se kasnije okrunilo pobratimstvom. Tako će njihova prijateljska veza ostati trajna i ničim nepomućena do kraja života. Kad je izbio hercegovački ustanak, 1875. goidne, i Jovan Popović se, kao i Gvozdenović, uputio iz Rusije da, kao dobrovoljac, pritekne u pomoć svojoj braći. U prvim sukobima sa Turcima Jovan je ispoljio ličnu hrabrost. Posebno se istakao u borbi između Crnogoraca i Turaka na Rogamima, nedaleko od Podgorice, 1876. godine. Lipovac se istakao i na ratištu u Bugarskoj, prilikom oslobođenja Plevena od Turaka, o čemu je hroničar, u „Glasu Crnogorca” za 1884. godinu, zapisao: „Lipovac je u sve ratove bio komandir izgubljene djece. Pod Avlijar prvi se popeo i posjekao turskog komandanta, zašto je dobio krst svetog Đorđija 4. reda. Na Devebojni, 1878. godine, oteo je osam tipova i zarobio sve topovnike, zašto je dobio krst sv. Đorđa I stepena, broj 14, kojega ne nosi ni jedan oficir u milion ruske vojske”. Jovan Lipovac, kao i njegov pobratim Gvozdenović, ne posustaje ni poslije hercegovačkog ustanka i rusko-turskog rata. U želji da se dokaže kao neustrašivi ratnik, dobrovoljno stupa u ekspediciju generala Skobeljeva, koji je bio riješen da po svaku cijenu uguši pobunu u Turkmeniji, 1879 - 1880. godine. Očigledno, Lipovac ni ovoga puta nije želio da iznevjeri svoga pobratima Anta Gvozdenovića, koji se među prvim javio za učešće u Ahal - tekinskoj operaciji. U ovom drugom i krvavom ratu Lipovac se istakao svojom hrabrošću. U jednom od mnogih orkašaja sa Ahal-Tekincima, teško je ranjen. I tada je odlikovan ordenom sv. Vladimira.   Bio vrlo duhovit čovjek, pa je u toj duhovitosti ponekad znao i da pretjera. To je bilo dobro poznato njegovom pobratimu Antu Gvozdenoviću, koji je inače bio vrlo odmjeren i promišljen, pa je Lipovca znao često upozoriti. Ali, kako je pobratimstvo u Crnoj Gori predstavljalo najveću svetinju, to su uvijek bili na oprezu da jedan drugog ne uvrijedi. O Lipovčevoj duhovitosti govori sljedeći primjer. Dr Anto Gvozdenović je, pored mnogih prijateljica, uživao veliko povjerenje i jedne stare, ali otmene i cijenjene knjeginje, do čijeg mu je prijateljstva bilo mnogo stalo. Anto je, po povratku iz ahal-tekinske ekspedicije, kod nje redovno odlazio u posjetu. Dan prijema morao je biti unaprijed protokolom utvrđen. Kako između Anta i Lipovica nije bilo tajni, bilo je normalno da je Anto Jovanu o ovoj knjeginji do detalja pričao. To je Jovanovu radoznalost i želju da ovu knjeginju, o kojoj je Anto sa posebnim pijetetom govorio, zagolicalo da je što prije vidi. Anto je pristao da knjeginju zajednički posjete, ali pod uslovom da Jovan bude korektan i da slučajno ne zbija šalu, kako je to njemu u prirodi, napominjući da mu je i te kako stalo do prijateljstva sa ovom odvažnom i pametnom ženom. Kad mu Jovan obeća da će se korektno ponašati, Anto knjeginji najavi posjetu, uz napomenu da će sa njim doći i njegov pobratim, general Lipovac. Kad u zakazano vrijeme stigoše, Anto predstavi Jovana knjeginji, koja se sa njim srdačno pozdravi, kao sa Antovim pobratimom, o kome je već od ranije dosta čula i saznala. Pošto počasti drage goste, knjeginja sa Lipovcem poče razgovor. Ona mu stavi do znanja kako joj je poznato njegovo junaštvo ispoljeno u minulim ratovima. Pošto završiše razgovor vezan za ratnu temu, pređoše na familijarni razgovor. Knjeginja se posebno interesovala za Jovanovu užu porodicu. Kad joj Jovan reče da ima majku, tek tada se knjeginji razveza jezik. Taj dijalog se vodio otprilike ovako: „Da li Vaša majka živi na Cetinju?” Na to će Jovan, onako šeretski, kako je to samo on znao: „Ne, poštovana knjeginjo. Moja majka živi u našem zamku, poznatom po imenu Građani”. Ovaj odgovor knjeginju malo zbuni, pa će Jovanu: „Kako Vaša gospođa mama može da živi u tom zamku, udaljenom od opere?” Jovan se nađe u nebranom grožđu, pa poče da se vješto izvlači. Nezgodno mu da knjeginji kaže kako je njegova majka jedna nepismena seljanka, pa joj odgovori: „Moja majka je zašla u duboku jesen svog života, pa je obnevidjela, a dosta slabo i čuje, pa je izgubila svaki interes na operu”. Knjeginja je i dalje bila uporna u postavljanju pitanja, pa će Jovanu: „A da li ona čita romane i dnevnu štampu?” Jovan bi tek tada prsnuo u smijeh, ali ne smije od Anta, koji se već bio osjetno uznemirio. Pri pomisli da mu majka nikad slova nije naučila, Jovan se nađe u čudu, pa knjeginji reče: „Rekoh Vam, poštovana knjeginjo, da zbog slabog vida nije u stanju da čita, niti da prati dnevnu štampu”. Tada će uporna knjeginja: „Kad je tako, onda vjerovatno redovno svira na klaviru”. Jovan se tek tada snebdi, ali se ne zbuni, pa će onako ležerno: „Što se klavira tiče, tu je neumorna. Od klavira se ne odvaja po čitav dan, samo što se ta naprava kod nas ne zove klavir, nego stativo”. Anto se jedva uzdrža da se ne nasmije. Obojica ustadoše, zahvališe se knjeginji na gostoprimstvu i pođoše. Tek što se malo udaljiše od knjeginjine kuće, obojica prsnuše u smijeh, pa će Anto svome pobratinu: „E, moj Jovane, uzalud sam te molio da ne stvaraš cirkus pred jednom otmenom damom. Znao sam da si stvoren za humor, ali se ne mogu čudu načuditi otkud ti onolika hrabrost, i pored mojega upozorenja, da za onako kratko vrijeme izvališ onoliko gluposti”. Na to će Jovan: „A što sam drugo mogao da radim? Valjda nijesi očekivao da ću obrukati svoju majku, koja nikad nije ni čula za klavir, ali je zato divno znala da tka na razboju, koji je sličan klaviru”.   Na vijest o Bokeškom ustanku, 1882. godine, Lipovac odlazi u Bugarsku, u kojoj uspijeva da sakupi grupu od 17 crnogorskih dobrovoljaca sa kojima je, kao sa bivšim pečalbarima, krenuo u pomoć ustanicima. Lipovca i njegove drugove, su, međutim, osjetile srpske vlasti, koje su njega kod Ivanjice čak lišile slobode. Tek kada su, na osnovu putnih isprava, ustanovili da je Jovan Lipovac ruski državljanin i oficir carske ruske vojske, organi srpskih vlasti su ga protjerali u Bugarsku. No, neustrašivi i snalažljivi Lipovac ni dalje nije odustajao od namjere da se domogne drage mu Crne Gore, u koju je, poslije niza peripetija, najzad stigao 1883. godine.    Crnoj Gori boravio od 1883. do 1898. godine. Knjaz Nikola ga je lijepo primio i sa njim korektno postupio iako mu je bio poznat sukob između njegova oca i knjaza Danila. Znajući za Lipovčeve ratne zasluge i njegov talenat, knjaz Nikola ga je naimenovao za svog ađutanta, a godine 1890. ga je unaprijedio u čin brigadira crnogorske vojske. Za vrijeme svog boravka na Cetinju, Lipovac je aktivno učestvovao u kulturnom i javnom životu. Autor je mnogih pjesama i priloga, objavljenih u onovremenim cetinjskim listovima i časopisima. Pisao je i objavljivao ljubavne, patriotske i elegične pjseme, zatim balade, romanse, legende i junačke spjevove. Na stranicama cetinjskih listova i časopisa: „Glasu Crnogorca”, „Crnogorki”, „Zeti”, „Novoj Zeti”, „Luči” i drugim redovno su se pojavljivali njegovi prilozi. Njegovi književni prilozi zapaženi su i u nekim periodičnim publikacijama van granica Crne Gore, kao što su bili: „Srpska zora”, „Slovinac” i „Javor”. Pojavljivao se i u ruskoj periodici. Prevodio je Ljermontova i Mickijeviča. Kao posebna izdanja izašle su mu: poema „Bosanski osvetnik”, objavljena na Cetinju 1883. godine i monografija istorijsko-etnografskog sadržaja pod nazivom „Rusija i Crna Gora u vrijeme imperatora Petra Prvog”, objavljena u Petrogradu 1883. godine. Lipovac je bio plodan pjesnik. Njegove su pjesme u svoje vrijeme mnogo čitane. Poznate su mu pjesme: „Bosanski osvetnik”, „Izdajica”, „Manita majka” i druge. Zbog njegove pjesme „Manita majka”, objavljene u 21. broju „Crnogorke” za 1885. godinu, sa antiaustrijskom sadržinom, naznačeni broj ovog časopisa je zabranjen u Austriji. Lipovac je bio jedan od inicijatora razvijanja pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori. Pojavljuje se i kao amater - glumac u prvim predstavama „Balkanske carice” u „Zetskom domu” na Cetinju 1884. godine. O Jovanu Popoviću Lipovcu su kao pjesniku izricani pozitivni sudovi, pa i laskave pohvale. Lipovčeve pjesme su pozitivno ocijenili Zmaj, L. Tomanović i drugi.  Jovan Lipovac je 1887. godine u Petrogradu objavio rad koji je posvetio vjeridbenim i svadbenim običajima u Crnoj Gori, pod naslovom „Černogorskije ženščini”. Na ovu temu ga je, vjerovatno, podstakla njegova jedinstvena vjeridba, koja je, u izuzetnim slučajeviam u Crnoj Gori, zaključivana između dječaka i djevojčice, čak i prije njihovog rođenja. Ta vjeridba, naravno, nije mogla biti zaključena po njihovom opredjeljenju, nego po želji njihovih roditelja. Kada bi u ratnim operacijama Crnogorac Crnogorcu spasio život, spašeni je, u znak zahvalnosti, predlagao spasiocu da njegov prvi sin i spasiočeva prva kćerka stupe u brak. Prstenovanje djece u prvim godinama života uglavnom je posljedica ovakvog sporazuma između očeva. I Jovan Popović Lipovac se vjerio tako reći čim se rodio. Njegov otac Đuro, ispričao je sinu kako je došlo do ove neobične i pomalo čudne vjeridbe. „Za vrijeme rata 1856. godine Građani, na čijem čelu se nalazio Lipovčev otac, nekoliko puta su, bezuspješno, napadali tursku poziciju na obali Skadarskog jezera. Turci - Albanci, koji nijesu manje hrabri od Crnogoraca, vrlo hrabro su se branili i s jataganima u rukama jurišali na Crnogorce. Strašan je to bio trenutak, priča otac. Pucanj pušaka je prestao, samo su se, s vremena na vrijeme ledenice čule. U početku mi smo bili bolji; Albanci su odstupali, ali odjednom vidjeli smo na desnom krilu dva turska puka koji na nas otvoriše vatru”. Pred deset puta jačim neprijateljem Lipovac se s vojskom morao povlačiti. Odjednom neprijateljski kuršum rani ga u nogu. Lipovac dalje nastavlja očevu priču: „Pao sam i ni korak se nijesam mogao maknuti. Zvao sam u pomoć ali to je bi oglas vapijućeg u pustinji: od silne puščane paljbe ništa se nije čulo. Znači, moram poginuti... Usljed velikog krvarenja užasno sam oslabio, ali svijest nijesam izgubio; očekujući smrt ipak sam riješio da svoj život skuplje prodam; u rukama sam držao napunjen revolver i čekao dzelata... Nijesam morao dugo čekati; i sada s sjećam kako su mi se oduševljeni Albanci približavali, pretičući jedan drugog. Svaki je želio da mi prvi otkine glavu. Na kraju jedan lijep Brđanin, s jataganom u desnoj ruci i s glavom Crnogorca u lijevoj, pojuri na mene, glasno izgovarajući meni nerazumljive riječi, ali moj srećni pucanj posla ovoga hrabroga momka u raj Muhamedov. Ali drugi na mene kidisa s užasnom drekom. Strašno mi je bilo gledati smrt pred očima!... Još dva koraka, još jedan udarac i ja bih bio mrtav... ali sudbina, u koju ja vjerujem, spasila me je. Ne znam od kud iskoči mlad Crnogorac Mihailo, rodom iz Ceklina, koji jednim udarcem jataganom otkide glavu hrabrom Arnautu, a zatim, ne razmišljajući mnogo, stavi me na leđa i iznese na bezbjedno mjesto. Kroz nekoliko dana vidjeh ga i u znak zahvalnosti predložih mu: „Prvi moj sin i prva tvoja kćerka - da budu muž i žena. Tako se i desilo: rodio si se ti, a njemu se rodila kćerka - Milica. Čim ste se rodili, ja sam mu odmah poslao burmu; posjećivali smo se, veselili, i radovali zbog prijateljstva među našim plemenima”. Ali, sudbina nije htjela tako. Lipovac je vidio svoju vjerenicu, Milicu, samo jedanput, i to kada je imao sedam godina. „Sviđela mi se”, veli Jovan Lipovac, „zvao sam je vjerenicom i poklonio sam joj jedan turski broš. Ali okolnosti su nas primorale da se rastavimo: ja sam pošao na školovanje u inostranstvo, a ona je ostala kod kuće, razboljela se i umrla”. Ovo kazivanje Lipovčevog oca ima trostruki značaj: kao podatak iz biografije Jovana Lipovca, kao podatak iz ratne istorije Crne Gore i sela Građana, i kao etnološki podatak o jednom obliku vjeridbe u staroj Crnoj Gori. Lipovac ni za vrijeme boravka u Crnoj Gori nije prekidao veze sa dr Antom Gvozdenovićem, koji se tada, kao vojni ljekar, nalazio u Rusiji. Zato ga je i dalje vukla želja da se ponovo vrati u Rusiju. Tako se, početkom ovog vijeka, Lipovac ponovo našao u Rusiji, okružen pažnjom svojih starih drugova i prijatelja.  Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904-1905. godine, Lipovac se, već kao pukovnik carske ruske vojske, našao na rusko-japanskom poprištu. On se i u ovom ratu potvrdio kao vrstan vojni starješina i neustrašivi junak, koji nije poznavao straha. Lipovac je u rusko-japanskom ratu dva puta ranjen i pravo je čudo kako je ostao živ. Za ispoljenu hrabrost i ratne zasluge u tom ratu, dobio je čin general-majora ruske vojske. Jovan Lipovac je marta 1906. godine posjetio Beograd. Tim povodom je beogradska štampa pisala: „Odmah u početku rusko-japanskog rata on je otišao na bojno polje u Mandzuriju kao komandant ruskih ohotnika (dobrovoljaca - Đ. B.). Na bojnom polju u Mandžuriji on je prvo učestvovao u znamenitoj bici kod Vafankua, gdje je komandovao Arijer - gardom i spasao rusku artiljeriju. Tu je bio ranjen u glavu. Poslije Vafankua učestvovao je u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdzu, zauzeo vrhove Sajdža i pomogao generalu Stakelbergu da se povuče na sjever. Za ovim je učestvovao u poznatom jurišu na Kilalinu, gdje je komandovao grupom od 14.000 vojnika i bajonetima zauzeo japanske pozicije i spasao situaciju cijele istočne armije. Za to junačko djelo Car mu je, poslije depeše glavnokomandujućeg, poslao zlatnu sablju sa Đorđevskom lentom. U toj bici poginulo je 62 procenta ruske vojske. Poslije ovoga Lipovac je učestvovao u odbrani gore Skumirana u kojoj se vodila krvava bitka do 14. oktobra. U tim borbama Lipovac je ponovo ranjen i od tolike vojske jedva iznio glavu samo sa 120 vojnika.  Za pokazano junaštvo u Skumirni dobio je treći stepen Sv. Vladimira sa mačevima. O boju na gori Skumirni stvorena je čitava legenda, a u ruskom vojnom listu „Invalid”, u opisu o tim bojevima stoji ovo: „Skumirna gori, ali Lipovac u njoj ne gori”. Po njegovom imenu, od tada je gora Skumirna prozvana „Gora Lipovac”. Čim je prezdravio, Lipovac je učestvovao u bici kod Mugdena, gdje mu je povjerena Arijer garda, sa kojom je pokazao čudo od junaštva. Tada je i po treći put ranjen. Iza ovoga Car je proizveo Lipovca u čin generala svoje garde. Ruski službeni listovi „Invalid” i „Vojni zbornik” donosili su izvode iz referata Glavnog ruskog generalštaba u kojem se Jovan Lipovac ističe kao jedinstven vojnik u poznavanju gorskog rata. O Lipovčevom junaštvu mnogo su pisali i sami japanski listovi, a zatim i engleski, osobito „Dejli njus” i „Herold”. Za Lipovca se dalje kaže: „Za dijelo vrijeme ovog strašnog rata Lipovac je bio na najopasnijim pozicijama... General Lipovac je čovjek jake inteligencije, govori ruski, francuski, engleski i italijanski. Interesantno je vidjeti Lipovca u uniformi ruskog generala, čije grudi tada predstavljaju junačku izložbu sa 33 ordena”. Među raznim priznanjima i visokim odlikovanjima, Jovan Lipovac je od knjaza Nikole odlikovan Zlatnom Obilića medaljom. General Lipovac bio je čudesno velika ljudska figura. Njegovi podvizi na mnogim bojištima širom Evrope i Azije vremenom su prerastali u legendu, pa nije slučajno što su o njegovom junaštvu pisali mnogi naši i strani listovi. Toliko ratnih odlikovanja nije imao ni jedan njegov savremenik, pa je prosto bilo nevjerovatno da je Lipovac mogao imati čak i četiri Đorđevska krsta, koji su predstavljali „jedini slučaj u Rusiji”. Ruski car je Lipovcu dodijelio imanje na Krimu, sa godišnjim prihodom od 7.000 do 8.000 rubalja, kao priznanje za vojne zasluge. Zahvaljujući tome bogatstvu, Lipovac je „od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Građanima”.   Povodom desetogodišnjice smrti generala Lipovca, „Slobodna misao” je objavila prilog: „General J. Popović Lipovac”, u kome kaže: „Ovih dana se navršava desetogodišnjica smrti generala Jovana Lipovca. Odlikovan osobinama junaštva i viteštva naših brda general Lipovac se ubraja u red naših velikih junaka i ljudi, koji je svojim životom dao najljepše primjere kako se služi narodu i opštoj slovenskoj stvari”. O učešću Jovana Lipovca u prvom svjetskom ratu se posebno ističe: „Za vrijeme velikog svjetskog rata reaktiviše se u Rusiji i održao je mnogo sjajnih pobjeda, kako za vrijeme Beligradske operacije i prelaza ruske Osme armije preko rijeke Sana u Galiciji. Sa tom armijom komandovao je general Ratko Dimitrijev-Bugarin, koji je bio kivan Lipovcu za njegove ispade preko javnosti protiv Bugara kao izdajnika Slovenstva, ali ipak morao je da prizna da je Lipovac preveo preko rijeke Sane čitavu njegovu armiju i u ratnoj potvrdi piše da je tu operaciju sjajno ispunio sa vrlo malim izgubom protiv nekoliko puta više neprijateljske sile. Za vrijeme istog rata Lipovac je dobio sva vojnička odličja s kojima se može pojedini čovjek nagraditi. General Lipovac trebao je biti proizveden za armijskog generala, ali sukob sa Ratkom Dimitrijevim mnogo mu je smetao. Car naredi da ga prevedu u Drugu armiju. Poslije je komandovao divizijom i odredima, ali mu zdravlje bi sasvim poremećeno. Poslije nastupi revolucija i pri privremenom Praviteljstvu bude imenovan za pomoćnika komandanta Petrogradskog Vojnog okruga generala Kornilova. General Lipovac teško oboli od rana i posljedica rata i povuče se na svoje imanje na jugu Rusije, gdje nastupe razne trzavice i unutrašnje borbe. U maju 1919. godine francuska vlada daje nalog svom admiralu Ametu - komandantu francuske morske baze u Sevastopolju da Lipovca sa porodicom evakuiše u Francusku. 17. avgusta 1919. godine umre u Val de Gras - u vojnoj bolnici u Parizu oplakan od svoje porodice i svoje razdijeljene tada braće Crnogoraca i Srba u Parizu. Za njegovim grobom išli su kako članovi kraljevske crnogorske familije, tako i oficijelni predstavnici naše ujedinjene Kraljevine, predstavnici carske Rusije, francuske vojske, a ondašnji predsjednik francuske vlade i ministar vojni g. Klemanso poslao je svoga ađutanta da izrazi saučešće pokojnikovoj porodici”. Francuski i engleski listovi donijeli su izvještaje o njegovoj smrti, o njegovom junaštvu i slovenskom patriotizmu. Budući da je Jovan Lipovac bio blizak vladajućoj dinastiji Romanovih, po jednoj verziji, bio je pogubljen sa ruskim carem i njegovom porodicom krajem 1918. godine u Petrogradu. Međutim, kasnije se ispostavilo da ta verzija nema nikakvih osnova. Danas je ime Jovana Popovića Lipovca sasvim zaboravljeno, a ne bi smjelo da bude tako. Jer, ima ratnika i književnika sa manjim zaslugama i neuporedivo manjim podvizima, kojima su data pristojna obilježja i na taj način im odata priznanja. Umjesto nekog istaknutog obilježja, general Lipovac danas živi u uspomenama i sjećanjima, koja su ipak zabilježena na istaknutim stranicama naše istorije i svjetske žurnalistike.   

[slikesmijesne]

Spavaš li mirno Jelena Rozga??? #spavašlimirnojelenarozga #jelenarozga #ženamajkakraljica #savršenažena #piva #pivo #hladnopivo #pivopije #pijanica #pijanci #alkoholičari #ženazasvavremena #žene #žena #humor #šale #bračneobaveze #majka #kraljica #vicevi #smiješneslike Smiješne slike i vicevi na humorpicture.com Najbolje smiješne slike s tekstom HumorPicture.com humor šale vicevi na slici

[ao3feed-ladynoir]

Wonderwall

Wonderwall by j majka

XY feels like he hasn't made his feelings clear to Luka. He needs to remedy that and quickly.

Words: 671, Chapters: 1/1, Language: English

Fandoms: Miraculous Ladybug

Rating: General Audiences

Warnings: Creator Chose Not To Use Archive Warnings

Categories: F/M, M/M

Characters: XY, Luka Couffaine, Juleka Couffaine, Marinette Dupain-Cheng | Ladybug, Adrien Agreste | Chat Noir

Relationships: Luka Couffaine/XY, Adrien Agreste | Chat Noir/Marinette Dupain-Cheng | Ladybug

Additional Tags: Luxury, Luxy, Marichat, Humor, Funny

Read Here: https://archiveofourown.org/works/23406238

[jollycherryblossomwombat]

Da li će ova komedija biti srpska verzija hita "Mućke"?

Kompanija Telekom Srbija i kanal Superstar u saradnji sa Pinkom trenutno snimaju novu seriju – komediju "Nek ide život". Prva sezona serije stiže u oktobru na Superstar, a od proleća 2020. na Pink. U centru pažnje ove serije je porodica Savković koju čine majka Grozda (Ljiljana Stjepanović), vlasnica cvećare, njeni sinovi Ljubiša (Miodrag Fišeković) i Siniša (Milan Kovačević), kćerka Silvana (Paulina Manov) i nestašna snajka, koju igra Anđelka Prpić. Paulini Manov će ovo biti prva uloga nakon deset godina pauze, a zanimljivo je da je njen suprug Vladimir Đurđević pisao scenario za ovu simpatičnu komediju. "Nije me bilo deset godina na TV-u, jer sam se bavila porodicom. Deca su dovoljno velika i spremna sam da se posvetim poslu", rekla je ona za Kurir. Glumica Anđelka Prpić je pohvalila rad reditelja Slobodana Šuljagića i dodala da seriju ne može da uporedi sa "Andrijom i Anđelkom". "U seriji 'Nek ide život' nije u centru pažnje jedan par, već šta sve može da se dogodi jednoj porodici. Ovde nema improvizacije i moram da budem precizna i da govorim šta je napisano. Morala sam i svaki dubl da odigram na isti način", rekla je glumica. Direktor serije je novosadski glumac i direktor drame SNP iz Novog Sada Milovan Filipović, koji će se pojaviti i kao glumac. "Prva sezona treba da ima 44 epizode. Uzor su nam 'Mućke' i mislim da će imati svoje fanove. Ona je na specifičan način duhovita i nije humor na koji smo navikli", rekao je on. Dok ne stigne ova serija, rešite kviz za ljubitelje originalnih "Mućki"! Let's block ads! (Why?)