#pojava i stvarnost

[mentalnahigijena]

IZDAJA KROZ VRIJEME

Okupacija u više slika

...Zajedno sa snagama koje su nasrnule na Crnu Goru sa željom da je unište, na svoju rodnu grudu nasrnuli su „omladinci“, koji „dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku bombi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih tiranima na Cetinju“

Da li se o fenomenu izdaje Crne Gore može reći nešto novo u odnosu na već konstatovano i napisano? Da li se pozivati na pjesničke forme koje izdajnike domovine smještaju u deveti krug pakla ili filozofirati o pojmu izdaje, od lične do sistemske? Ima li svrhe ponavljati milenijumske korijene nečasnih postupaka prema rodnoj grudi, od prvine na brdu Oblik, kada je mjesni župan predao dukljanskog kneza Vladimira caru Samuilu, preko onih stihova Petra I o „trgovcima lakomim na blagu“ spremnih da za novce izdaju Crnogorce, do onih koji su uzimali tuđe oružje i kalauzili neprijatelju kada je vojštio na Crnu Goru? Iako analogije često nijesu dobre za tumačenje nekih pojava i tokova, ipak se neka nevesela poređenja vremena okupacije Crne Gore krajem Prvog svjetskog rata sa sadašnjim trenutkom Crne Gore prosto nameću. Nameću se kao potkrepa stavovima o Crnogorcima kao neznavenim ponavljačima istorije.

Možda bi trebalo istaći da bi, s obzirom na to u kakvoj izvrnutoj realnosti sada bitišemo, vrijeđelo napisati novu istoriju Crne Gore kroz prizmu izdaje. To stoga što nekada izdajnici nijesu bili u prilici da svoje izdajstvo izdignu na nivo vrline, kao što se to danas čini od nomenklature koja je donijela „osvježenje“ našoj ojađenoj zemlji. Vrijedi podśetiti da duboki prezir prema izdajnicima i špijunima nose čak i oni koji koriste njihove usluge. Poslužićemo se citatom iz književnog djela, koji nužno ne mora da odgovara realnim događajima, ali pisci uspijevaju da svojom kreacijom dočaraju stvarnost, precizno definišući pojave i zaključke. U veoma zanimljivom romanu Krv i zakletva, spisateljice Gordane Simonović, nailazimo na stav stvarnog/književnog lika, austrijskog generala Vagnera, koji je došao da smiri Krivošijski ustanak (1869. godine). Nakon što je s prezrenjem završio razgovor sa doušnikom, autor kaže za Vagnera: „General Vagner je primio izvještaje višim komandama i nije se mogao prestati iščuđavati spremnosti i bolesnoj potrebi velikog broja ljudi na ovim prostorima da okupatorima i ljudima koje jedva poznaju, ogovaraju i prijavljuju poznanike, prijatelje i rođake iz političke zaslijepljenosti, neposrednog interesa ili zlobe; posebno, što su sami dolazili. Ali primijetio je da im je to u krvi, takvi su bili njihovi očevi i bliski rođaci, koji su tako preživljavali i peli se stepenicama uspjeha od režima do režima. Na vrhu nema nevinih i poštenih. Prećutni uslov uspjeha je beskrupuloznost. Hoće li njihovim potkazivanjem stradati neko nevin koga će poslati na robiju, oduzeti mu sva prava i imovinu, lišiti života – njemu je bilo svejedno. Gadio ih se. Na kraju krajeva, neka sebi oči međusobno povade, sve dok on ima koristi od toga.“

Slična situacija je bila uoči i tokom Prvog svjetskog rata. Zajedno sa snagama koje su nasrnule na Crnu Goru sa željom da je unište, na svoju rodnu grudu nasrnuli su „omladinci“, koji „dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku bombi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih tiranima na Cetinju“. Crna Gora je okupirana, iako se taj termin dugo izbjegavao. Tada su ga koristili savremenici u svojim izvještajima, koji su dugo skrivani.

NA VIDJELO

U raportu Britanske misije koji je podnešen lordu Kerzonu, tadašnjem ministru spoljnih poslova Velike Britanije, 9. juna 1920, između ostalog se navodi: „Uzimajući u obzir nasilnu okupaciju Crne Gore od strane Srbije (jedna akcija, koja do danas još nije službeno priznata od Velikih Sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije akceptirala. Kao što je vrlo dobro poznato, razne amerikanske pomoćne misije, koje su ovo učinile, za cijelo vrijeme boravka u Crnoj Gori nijesu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći a njihova je pomoć bila upotrebljavana samo u svrhu srbijanske propagande, da nikad nije nijedna para bila dana onom dijelu stanovništva koji nije htio priznati nasilnu aneksiju Crne Gore.“

Ono što izaziva zebnju jesu neke podudarnosti u postupanjima ondašnjih i sadašnjih domaćih najamnika na uniženju i uništenju svega crnogorskog – „Ponižavanje Crne Gore ne bi uspjelo bez aktivne pomoći grupe crnogorskih odroda“: „Novi zavojevači zemlje unesoše u Crnu Goru pravi režim terora, a da bi lakše radili unutra, i bez ikakvih svjedoka, oni potpuno blokiraše zemlju spolja… Među tim istim elementima regrutovahu se najaktivniji faktori austrougarske špijunaže, koji danas igraju ulogu najvećih patriota. Među tijem i takvim elementima je današnji uzurpatorski režim pokupio svoje najvatrenije pristalice, i, blagodareći svakovrsnom podmićivanju, uspio je da stvori tobož nacionalnu gardu…

U svojoj razornoj obijesti da unište sve što je crnogorsko, ove plaćeničke bande zaboraviše se tako daleko, da batinaše sva ona lica kod kojih nađoše crnogorski vojnički barjak ili koji god drugi znak i obilježje koje podsjeća na crnogorsku državu, u tom cilju je uništen i jedini spomenik vojnički na trgu u Podgorici podignut u čast poginulih Crnogoraca za oslobođenje tih krajeva. Kao što se vidi, ide se za tim, da se uništi i istorija ovog mučeničkog naroda.“

Uz sve ovo, kao upozorenje i opomena, stoji i stav izrečen u Radničkim Novinama od 29. maja 1920, o stanju i posljedicama takvoga činjenja: „Da je i ovo još jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam.

Može vlada sazvati svoje ljude iz Crne Gore, može plaćati poslanike, može još za koje vrijeme uspijevati da zavađa pojedine krajeve u Crnoj Gori i između njih razvija ratne operacije, može kočiti cjelokupni privredni život, može, na kraju svih ovih teškoća, tražiti od naroda da je on stranački pomaže: sve će to biti u zalud. Grijesi će biti kažnjeni, glave će se plaćati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iščekivati je da narod uvidi u poslednjem času šta treba raditi.“

Kako se još vidi iz dokumenata sabranih u knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (o zločinima nad mirnim narodom, državnim simbolima i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ranije smo pisali), na ovome se nije stalo: „Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka.“

POD BAJONETIMA

Kao šlag na otrovnu tortu izdaje stoji postupak Andrije Radovića, koji je sa pozicije predśednika vlade Crne Gore (u izbjeglištvu), izdao sopstvenu zemlju i svoga kralja: „U januaru 1917. za svoju politiku zvanična vlast Srbije, koju tada reprezentuje Nikola Pašić, pridobija i Andriju Radovića, tadašnjeg predśednika crnogorske vlade u izbjeglištvu. Preko njega uspijeva da Vladu odvoji od kralja Nikole i suprotstavi je njemu. Po direktivnim instrukcijama koje je Pašić uputio srpskom poslaniku u Parizu Vesniću, Andrija Radović formira Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, sa śedištem u Parizu. U uputstvu za organizovanje tog odbora, u kojem obrazlaže potrebu njegovog formiranja, Nikola Pašić, dirigent svih akcija za sjedinjenje Crne Gore Srbiji, to jest, za njeno dodavanje kao priključka Srbiji, njegove zadatke formuliše u 15 tačaka.“

Ponovićemo još par stvari koje u potpunosti osvjetljavaju djelovanje ovog tzv. Odbora za narodno ujedinjenje. „U tekstu nacrta svog proglasa o ujedinjenju, Odbor cilj formuliše - ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i Jugoslavijom. Blisko jugoslovenskoj ideji, dakle. Depešom od 24. februara 1917. upućenom poslaniku Vesniću, Pašić interveniše: U deklaraciji - proglasu - crnogorskog odbora ne treba da uđe riječ niti Jugoslavija, niti Jugosloveni, niti ma kakva pogodbena formula ili rečenica. Odbor radi s nama na spajanju Crne Gore sa Srbijom i na jedinstvu srpskog naroda bez obzira na ostale Jugoslovene. Ova činjenica je veoma bitna za razumijevanje i motiva, i suštine, i cilja Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela. Odbor prvobitnu formulaciju zamjenjuje sa formulacijom: Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama u jednu nezavisnu državu. U proglasu se Crnogorci pozivaju da se okupe pod tim geslom.“ Kao što znamo „okupljeni“ su pod bajonetima, topovskim salvama i genocidnim zakonima nakon Božićnjeg ustanka.

„Polovinom 1918. g. srpska Vlada je Crnogorskom odboru stavila na raspolaganje 300.000 franaka da ih uputi kao pomoć sirotinji u Crnoj Gori. U Odboru je inicirano da pri korišćenju te sume sredstava treba više da gledamo sa političke tačke gledišta, tj. da je iskoristimo za naše političke ciljeve, tako što novac ne bi trebalo davati svoj sirotinji, jer se to ne bi osjetilo, već ga dati istaknutijim ljudima u plemenu, koji su ranije stradali od režima kralja Nikole, a koji bi mogli vezati plemena za sebe. Uz konstataciju da je o tome pitao srpsku Vladu, Andrija Radović, predsjednik Odbora, upozorio je da ako do toga dođe, treba sve raditi u najvećoj tajnosti i slati maskirano.“

Iako je radio maskirano za Andriju Radovića se pretpostavlja tačni iznos za koji se „transferisao“ i prodao – to je 500.000 franaka! Koliko će vremena trebati da se utvrde iznosi koje su, za svoje služenje tuđim interesima, dobili pojedini predstavnici udruženog zločinačkog poduhvata koji trenutno obnašaju vlast, viđećemo. Vjerujemo da će uskoro biti procesuirani i „u ime naroda“ adekvatno nagrađeni za svoj „doprinos“ ovakvom urnisanju naše jedine domovine.

[weekly-tea]

4.3. - 17.3.2024. (1.dio)

Odličan koncert Senidah 16.3.

Dokumentarci:

20 dana u Mariupolju

Opravdani Oscar. Toliko potresno za gledati. Uvuče te, ne možeš pojmiti da je to stvarnost, a ne izmišljeni scenariji.

Justice, USA

Zna se da volim dokus o zatvorima, a ovaj me našao kao naručen. U nastavcima sljedeće tjedne.

Sve o Ann Richards: Guvernerka Teksasa (All About Ann: Governor Richards of the Lone Star State, 2014)

Nisam prije čula za nju, ali veoma lijepo napravljen prikaz njezina života.

Pad u milost (Fall to Grace, 2013)

Još jedan lik koji mi ništa ne znači, ali je zanimljivo promatrati razvoj.

Filmovi:

Soba panike (Panic Room, 2002.)

Pred tri i pol godine zadnje pogledano, čini mi se manje, jer je u memoriji toliko svježe. Jedan od filmova kojem se često rado vraćam.

Opasne misli (Dangerous Minds, 1995.)

Napokon da pogledam kultni film. Okej je, ali očekivala malo više sosa.

Poor Things (Uboga stvorenja, 2023.)

Već natuklnula da su održani Oscari. Predvidljivo i neinteresantno. Već duže me golica za pogledati ovaj film, a pošto je Emma dobila nagradu za najbolju glumicu - to je bio znak da pogledam dotični film. Ja nez je li stvrano problem u meni ili kaj, ali ja sam to samo premotavala, ako sam 10 min uhvatila puno sam rekla; Emma zasluženo dobila nagradu, a celi film nikako ne kužim i ne sjeda mi.

Lil Nas X: Long Live Montero

Nije da je nešto, pogotovo za jedan HBO koju je instituacija za dokumentarce, ali ok je ak su vam njegove pjesme imalo drage i on donekle podnošljiv kao pojava.

[jelenajt]

Svaki poziv na telefonu može biti tvoj, ali nijedan nije. Svaka vibracija telefona vuče misli na tebe, iako su već dovoljno sa tobom.svako putovanje ima jedno mesto pored, na kojem nisi ti. Slušalice u ušima, da barem malo zaboravim o čemu razmišljam. Ne vredi. Samo odlažu stvarnost. I džaba čovek odlazi miljama od kuće, kada ne može pobeći od onoga što je u njemu. Znam da ne možeš biti ovde, ali ne prestajem da te tražim. I ne, ne bih te prepoznao po odeći, jer, iskreno, nemam pojma koja je. Uvek si mi bila nova, zato što sam osećao da se upoznajemo. Iznova i iznova. Čak i nakon nekoliko godina. Zato bih te prepoznao po pokretima. Sreći. Koju budi moja pojava pred tobom. Sreći. Koja je odraz mene. Mogao sam je videti na tebi. I osetiti. Preko tebe. Ostala si mi "nova", posle toliko vremena. Iako sam te upoznao sasvim dovoljno. Iako sam znao više nego što bilo ko uz tebe danas zna. Išao sam ka tebi kao da ćeš mi lromeniti život (iako već jesi). Radovao sam ti se, iako je to bilo "samo" još jedno viđanje. Na istim mestima, pred istim ljudima. Ne može ti dosaditi neko koga voliš. To je činjenica. Tada sam te poželeo više. I upravo tada sam te izgubio. Mogla si biti sve. Bila si sve! Ali samo u mojoj glavi. Bila si dovoljna. Ali ljudi, izgleda, uvek žele još. A najviše žele ono što ne mogu da imaju. Epitet "moja" će uvek ostati uz tebe. Bilo da si ničija, ili nečija. Jer sam bio tvoj prvi korak u svet. Tvoje prvo "ostani" i stidljivo "volim te". U tišini. Kada nikoga nema. Tvoje prvo bežanje od kuće i briga me za svet, samo da si tu. Dok krišom proveravaš telefon za propuštenim pozivima. Kojih nikada nije bilo. Prestali su me pitsti kako sam. I počeli pitati kako smo, znajući da mi je sreća vezana za tebe. Nikada te nisam poljubio u ruku, preveliki je to kliše. Ali je trebalo na kraju, iz zahvalnosti. Sve godine pre i posle tebe bih menjao za onih petnaest dana kada smo se upoznali. Nikola Đokić

[ghost1991cro]

Fikcija ili ne, stvarnost ili ne-bacite kamen ako ste bez grijeha.

Fikcija ili ne, stvarnost ili ne-bacite kamen ako ste bez grijeha.

Ćaknut! Vi ste ćaknut!-povika prema meni, sudski vještak stari član Saveza komunista, otimajući se pri tome dvojici specijalaca. Posjeli su ga na klupu optuženičku ne skidajući lisice sa njegovih ruku. Sljedeći optuženik!-pozva sudac. Na ulazu se pojavi nekoliko liječnica i liječnika koji su se okaljali o etiku liječničku a što nije bila rijetka pojava. Tisuće branitelja je nestajalo, po…

[manitat]

Dylan Dog tipičan je izdanak talijanskoga kreativnog genija. Poput junaka špageti vesterna, pop i rock zvijezda iz San Rema, svih onih nevjerojatnih talijanskih imitatora angloameričke mitologije i kulture, i on je spoj niza različitih fikcionalnih likova, a njegov je londonski život – Dylan je, naime, prirođeni Londončanin, bivši detektiv Scotland Yarda, koji se nakon godina službe pod nerazjašnjenim okolnostima povukao među privatne istražitelje i svojevrsne disidente u obrani pravne države – također svojevrsna paklena mješavina žanrova i životnih okolnosti prethodno sintetiziranih u britanskim i američkim filmovima, roto romanima i stripovima. Čak ni fizička pojava Dylana Doga nije originalna: iako nekoga, možda, podsjeti na Corta Maltesea, nacrtan je prema liku britanskoga glumca Ruperta Everetta. Bilo je to 1986, kada je Everettu bilo dvadeset i pet. Trideset godina kasnije, glumac je već u zrelim muškim godinama, a Dylan Dog jednako je mlad. Iako je strip narativni žanr, a svaka se naracija odvija u određenom vremenskom odsječku, iako se i u stripu izmjenjuju noći i dani, i katkad prođu mjeseci i godine, životno je vrijeme u stripu zaustavljeno.

Kao privatni istražitelj, on je specijaliziran za paranormalne pojave. Bavi se detekcijom noćnih mora, provalama snova u stvarnost, urocima, avetima, priviđenjima i halucinacijama. Polje njegova profesionalnog djelovanja nevjerojatno je široko, scenarist Tiziano Sclavi i crtač Angelo Stano investirali su u njega grdnu i golemu maštu, udijevajući u priču nečuvenu količinu kulturnih, književnih i povijesnih referenci. Dylan Dog je načela postmodernizma doveo do krajnosti i do paroksizma. Ono što je u Cortu Malteseu stil, u Dylanu Dogu je kič.

Ali zašto ne voljeti kič? U nas je Dylan Dog krajem osamdesetih objavljivan u jeftinim roto izdanjima, pored Zagora Teneja, Bleka Stene i Kita Telera, pojavio se u isto vrijeme kad i Marti Misterija, i generacijama omogućio pomalo iznenađujući prijelaz iz trivijalne u visoku kulturu i strip imaginaciju.

Junaci stripova rijetko se presvlače. Još od najranijih vremena ove umjetnosti neskloni su promjeni mondure. Dylan Dog od toga je načinio životni stil. Nosi isključivo traperice, crvenu košulju i crni sako. Kaže da ima dvanaest kompleta istoga kostima. Vozi Volkswagenovu bubu, koju je dobio umjesto honorara za jedan od prvih riješenih slučajeva. Dylan, naravno, ima i pomoćnika, koji se pojavljuje samo kad mu je nužan. Zove se Groucho, i naravno da je nacrtan prema liku Groucha Marxa. Tip je obješenjaka, lude i jurodivog, lišen ljudskih osobina, oslobođen od sudbine. Groucho je čuvar Dylanove apsolutne samoće i izoliranosti.

Dylan Dog preosjetljiv je na život. Anđeo nesavršenstva. Po tome je drukčiji od svojih velikih uzora i proto-persona i likova prema kojima je stvoren. Njegova genijalnost proizlazi iz sve samih nedostataka. Fobičan je, tako da iz epizode u epizodu saznajemo za nove i nove Dylanove strahove. Plaši se visine, zatvorenih prostora i šišmiša. Zazire od djece i od ljubavnih veza. Njegov je život strah. U tom se životu nižu najčudnovatije avanture i onostrani kriminalni slučajevi i zločini.

Dylan Dog vrlo je ozbiljan lik, nastao iz krajnje neozbiljnih pobuda i u neozbiljnim okolnostima talijanske strip konfekcije.

MILJENKO JERGOVIĆ

[astroaquariusastrology]

Kada tumačite natalnu kartu ili vas interesuje odgovor na neko pitanje, postoje određena pravila koja ako se ne definišu na vreme mogu da stvore veliku konfuziju. 1. Kako vidite određenu pojavu koju tumačite, šta smatrate uzrokom određenog ponašanja ili pojava i kako ih posmatrate u širem društvenom kontekstu. Na primer ako želite da vidite da li je neko sklon laganju, potrebno je najpre razmisliti o toj pojavi i reći šta je to što je presudno u tom procesu, da li je to namera, da li je to samo subjektivnost, kako laž nastaje, šta je čini...Dakle, prvo treba razmisliti šta nas interesuje, a onda na osnovu izdvojenih elemenata dodeliti im određene planete. Ako laž predstavlja izvrnutu stvarnost, a način razmišljanja čini Merkur, onda pretpostavljamo da je Merkur u nekom vodenom znaku (vodeni znaci su skloni subjektivnosti i vođeni su emocijama) ili je Merkur pod uticajem Neptuna koji sam po sebi predstavlja konfuziju ili je pod uticajem Jupitera koji je megaloman. Nije isto ako neko namerno laže, ako je ubeđen u nešto do mere da je zaslepljen i ako je sklon dramatizaciji onoga što izgovora. Ne znači da je sve laž, ali svakako predstavlja odstupanje od onoga što je istina. 2. Kako postavljate pitanja? Često u tumačenju planeta u znaku i polju naglašavam određene reči, jer nije isto ŠTA planeta predstavlja, KAKO se ona ispoljava, GDE se ispoljava, i sl. Ovo se više tiče gramatike jezika i odnosi se na ono što je subjekat, predikat i objekat, atribut astrološke rečenice. Klijent može postaviti pitanje KOLIKO ću imati dece ili KAKO će izgledati moj posao ili GDE ću otići i sl. Pitanja su kao što vidimo različita, a mi smo prinuđeni da na osnovu jedne planete u znaku i njenih aspekata i simbola damo konkretan odgovor na neko pitanje. 3. Prioriteti u tumačenju. Izuzetno bitna stvar u tumačenju jeste redosled tumačenja. Šta se prvo gleda, pa drugo, treće i sl. Kada opisujete neko natalno polje, na primer polje ljubavi, vi vidite više elemenata, vidite znak na vrhu kuće, planetu vladara te kuće, položaj planete vladara u nekoj kući, njenog dispozitora, zatim aspekte te planete, kao i postojanje bilo kakvih dodatnih planeta u samoj kući koju posmatrate. https://www.instagram.com/p/B0Ylvp8oK5f/?igshid=1522yqeoqqj1w

[balkantimes]

AGRESIJA NA SVETOST JERUSALIMA

 Tragedija Palestine je konstanta već 70 godina. To je ona vrsta povijesne tragedije zbog koje se svaki misleći čovjek, sa osjećajem humanosti, zapita: Zar svijet ima pravo govoriti o svojoj humanosti nakon takvog stradanja cijelog jednog naroda; kakvog smisla ima bilo koja umjetnost, osim onih koje nastaju na motivima užasa?!

Akademik Esad Duraković

Arapska književna tradicija nikada nije imala ep jer u „epska vremena“ (kao ni danas) nije osvojila ideju totaliteta koji je nužni uslov epa, ali tragedija Palestine mogla bi osvojiti taj totalitet u arapskom svijetu koji je još uvijek, u ovoj sekvenci povijesti, tragično fragmentiran i u toj fragmentiranosti je snažno antagoniziran. Istovremeno, taj svijet, koji je odavno izgubio ulogu i značaj povijesnog subjekta, izložen je raznim vrstama agresije sa Zapada, tako da njegova spoljašnja i unutarnja destrukcija zaista poprima razmjere antičkih epskih stradanja.

Predugo se vode navodni pregovori o „problemu Palestine“, ali se u suštini, na terenu, samo usavršava ta destrukcija: ona se više ne svodi samo na teritorij Palestine već kao opaka, smrtonosna pojava metastazira na čitavu regiju koja se, očigledno, urušava, raspada se, u kojoj se (arapske) zemlje sve strastvenije okreću jedne protiv drugih zarad interesa onih trećih...

Stanje u Palestini, odnos arapskih zemalja prema njoj i odnos svijeta općenito, generatori su regionalne krize koja se, u koncentričnim krugovima, širi regijom, ali se iz nje sve opasnije preljeva i u okvire globalnoga. O tome se piše veoma dugo i veoma mnogo, a ovdje bih, ovom prilikom, podvukao samo dva aspekta, istaknuta nedavnom američko-izraelskom odlukom da Jerusalim postane glavni grad Izraela.

Prvo, tzv. većinske muslimanske zemlje održale su u Istanbulu hitan samit povodom proglašenja Jerusalima glavnim gradom Izraela. No, po svemu sudeći – kao što se i moglo očekivati i kao što je već uobičajeno u tome svijetu – samit je ostao, izrazito, na nivou verbalizacije. Izostali su efektivni potezi u vezi s problemom i povodom za održavanje samita. Tako se još jednom pokazalo da muslimanski svijet nije istinski subjekt svoga vremena. Te zemlje ne uspijevaju postići konsenzus o bilo čemu, čak se mnoge od njih međusobno totalno uništavaju, ili se podvrgavaju blokadama. Npr. Saudijska Arabija – taj moćni i sve aktivniji faktor krize na Bliskom istoku – ima odlične veze s Izraelom i ulaže ogroman novac u oružje kojim već sada uništava Jemen, ali će uništavati i druge „bratske“ zemlje. I uloga Jordana je problematična, premda je njegova pozicija vrlo specifična, odnosno ranjiva. Egipat kao stožerna arapska zemlja uglavnom drži zatvorenim jedini izlaz iz Gazze, bukvalno gušeći Palestince u njoj, itd. Drugim riječima, mnoge tamošnje zemlje su, najčešće, dvolične: s cionizmom imaju izvrsne i efektivne veze, a „ljubav“ ili saosjećanje prema Palestincima samo verbaliziraju. Odlika muslimanskog svijeta danas i jest suficit dova i deficit akcije. Temeljni njegov problem je u tome što verbalizira čak i ideju Ummeta koji je jedna od bazičnih ideja islama: oni tu ideju postojano osujećuju licemjernom verbalizacijom i zato trpe ovakva stradanja.

Drugo, proglašenje Jerusalima glavnim gradom Izraela zbiva se u svjetlu rastuće islamofobije u svijetu, posebno u SAD. U svojoj knjizi „Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta“ (Sarajevo, 2016.) pisao sam o ekstremnoj i vrlo učinkovitoj aktivnosti fundamentalističkih evangelista u SAD koji jasno i odlučno pozivaju na uništenje islama, smatrajući ga najvećom prijetnjom svijetu. Dovoljno je spomenuti, primjera radi, da fundamentalistički teleevangelist velečasni John Hagee (njega je John McCain nazivao svojim duhovnim vođom) poziva na uništenje islama, te dva puta dnevno govori na 75 radio stanica i 125 TV stanica u SAD i Canadi. (Upor.: Margolis, „Američki radž. Oslobođenje ili dominacija“, str. 378.) Ovi evangelisti imaju vrlo snažan utjecaj na republikance.

Jerusalim je grad s ogromnom, neiscrpnom „energijom sakralnosti“ za sve tri monoteističke religije. Ovom bahatom cionističkom odlukom o Jerusalimu, religija i politika se dovode u ubitačnu spregu; one se više i ne razlikuju. Ovakav odnos prema al-Qudsu je nevjerovatna agresija na religioznost, na ono što je najsvetije čitavim narodima i golemim vjerskim zajednicama. Nije to više izrazito politički problem, i nije to više samo palestinski problem: to je najgrublji nasrtaj na povijest i duhovnost, ili – to je nasrtaj i na povijest i na sadašnjost duhovnosti. Riječ je o trijumfu religijsko-političkog nasilja na globalnom a ne samo na lokalnom nivou: al-Quds nije pitanje samo Palestinaca već je njegovim pretvaranjem u cionističku prijestonicu duboko pozlijeđen čitav muslimanski svijet. Naprosto je nevjerovatno, strateški i politički je šokantno da američka administracija ne uviđa te aspekte i posljedice svoje politike u ovom slučaju. Dakle, poenta je u tome što je ovakav odnos prema al-Qudsu dramatičan čin islamofobne bahatosti i što on – sasvim očigledno – nadilazi prostor i problem Palestine. U ovom slučaju se pokazuje – kao što je to inače slučaj s Palestinom – da se „njen problem“, iz decenije u deceniju, komplicira, da izmiče kontroli jer se preljeva najprije u cijelu regiju a potom i u svijet.

Konsekvento, iz ovoga proizlazi sljedeći zaključak.

Pošto je al-Quds (al-Aqsa u njemu) jedna od najvećih svetinja muslimanskoga svijeta (važan je i kršćanstvu!), ovaj dramatični atak na njega predstavljat će – u to ne treba sumnjati – dodatni i naročit motiv terorizmu širom svijeta. Nažalost. Pozlijeđenost muslimanskog svijeta je traumatična, pokazalo se to ovih dana širom Planete. Onda će se mnogi čuditi otkuda istrajnost i porast terorizma. Ova zbivanja u vezi sa al-Qudsom su dodatni i najefikasniji podsticaj međunarodnom terorizmu. Mogli smo gledati ovih dana, s nevjericom, kako izraelski predstavnik za govornicom Generalne skupštine UN pokazuje – kao „argument“! – nekakav navodno prastari novčić kojim „dokazuje“ cionističko pravo na Jerusalim! Nevjerovatno! Nije li time Generalna skupština, odnosno Svijet ponižen?!

U tome dijelu svijeta gdje je nastala civilizacija, ali i u našem cijelome svijetu općenito, čak na Generalnoj skupštini UN, stvarnost se, evo, gradi na mitovima, vrlo uozbiljeno, svim silama.

Opasno su se pobrkale stvarnost i mit, realnost i hijeropovijest. Kao da ulazimo u doba mitske borbe Dobra i Zla.

Izvor: ba.n1info.com

[felix-trot]

Heart of a Dog

Tugovanje može biti izrazito maštovit proces, barem za umjetnike. Svijest koja nikada ne miruje na zagonetku nečijeg fizičkog nestanka obično odgovara stvarajući nove zagonetke. Jer odsutnost pojava, stvari i ljudi poziva na njihovo rekreiranje u svijetu duhovnog odnosno umjetničkog gradeći tako svojevrsni svijet duhova. Film Srce jednog psa (Heart of a Dog, 2015) svestrane umjetnice Laurie Anderson donosi nam jedan takav svijet odnosno slikovni i verbalni otisak svijesti svoje autorice čije memoriju i dalje nastanjuju utvare onih koji su je fizički napustili. U svojim mislima ona ih uporno priziva tražeći u svijetu koji je okružuje znakove njihove prisutnosti i pri tom stvara novu stvarnost – onoj u kojoj su mrtvi jednako živi kao i mi i u kojem i dalje s njima možemo dijeliti misli i osjećaje.

Karakteristike takvog unutarnjeg svijeta nalikuju prostoru sna jer je uzročno-posljedična logika napuštena, a umjesto nje nastupa ona podsvijesti odnosno dominacije asocijativnog slijeda kojeg nameću mašta i memorija. Te svoje muze autorica zaziva uvodnom animiranom sekvencom u kojoj upoznajemo njeno „tijelo iz sna“, ono u „kojem hodam u svojim snovima“, kako nam sama objašnjava u off-u. Najvažnija karakteristika tijela iz sna vjerojatno je kako ono nije materijalno te stoga prolazno i smrtno. Crteži su isprva nedokučivi jer ih vidimo u detalju, a njihovo se značenje polako razotkriva širenjem plana odnosno uvođenjem komunikacijskog impulsa da se vlastita unutrašnjost reflektira u ogledalu vanjskog svijeta i zadobije iskupljujući smisao na način da postane priča.  A u pretvaranju svog iskustva u pripovijest autorica primarno koristi postupak nizanja mentalnih i vizualnih asocijacija koje tvore adekvatnu reprezentaciju njenih unutarnjih putovanja. Film se na razini slike sastoji od mozaika raznovrsnih filmskih zapisa većinu kojih je snimila sama autorica, a koji su upareni s arhivskim snimkama kao i onima pronađenima na internetu. Njihov tretman i povezivanje bit će jednako onome iz uvodne animirane sekvence sna odnosno autorica će ih spajati asocijativnom  logikom koristeći kao osnovno strukturno načelo struju svoje gubitcima opterećene svijesti.

Jer junaci Srca jednog psa jest duh bića i ljudi koje je Anderson fizički izgubila. Naslov se tako odnosi na obožavanu kuju Lolabelle čija je smrt zvanični okidač za nastanka filma. U prvom dijelu iz niza kućnih snimki upoznajemo simpatičnu kujicu i njene pseće prijatelje što neočekivano dovodi do niza iznimno duhovitih sekvenci koje mame osmijeh na lice poput one u kojem saznajemo kako bi tko od njih govorio da je čovjek.  Prva lekcija Srca jednog psa jest kako se smrti valja znati i nasmijati odnosno kako se duhom možemo vinuti iznad materije.  Lolabelle tako među ostalim svira klavir nakon što je oslijepila dokazujući tako da je umjetnost najsigurniji izlaz iz mraka. Tu su i snimke s izleta u kalifornijsku prirodu što su ga autorica i Lolabelle poduzele nakon događaja 11. rujna, no ptice grabljivice koje uporno nadlijeću idilični krajolik uskoro će poprimit sve značajke aviona samoubojica. Ova neočekivana zlokobna atmosfera kojoj je nemoguće umači postat će konačni dokaz naše imanentne krhkosti. Lekcija druga jest da se od smrti ne može i ne treba bježati.

Anderson se na više razina bavi svijetom koji su donijeli teroristički napadi, a u kojem je smrt na neki način sveprisutna jer je se stalno mora držati na odstajanju mehanizmima prisilnog nadzora. Takav svijet, uviđa autorica, posljedično razotkriva apsurdnost postavki na kojima počiva takozvana građanska sloboda. Jer njen je najveći neprijatelj strah, a upravo nam se njega servira svim dostupnim sredstvima. Lekcija treća jest kako je svaki strah besmislen pa čak i onaj od smrti. A ona se neprestano pojavljuje u autoričinim mislima. Svaka slika u njenim rukama postaje podsjetnik na one kojih više nema. U voice-overu Anderson luta od sjećanja na svog pokojnog prijatelja, kultnog umjetnika Gordona Matta-Clarka preko citiranja misli Wittgensteina i Kierkegaarda sve do još jednog prerano preminulog američkog umjetnika – romanopisca Davida Fostera Wallacea. Njegov citat kako je svaka ljubavna priča zapravo priča o duhovima možda je ključna lekcija Srca jednog psa i ujedno moto s kojim autorica prilazi vlastitom iskustvu gubitka.

Povratak u djetinjstvo predstavlja finale većine umjetnički oblikovanih duhovnih putovanja, pa i ovog što ga je na hrabar, maštovit i generiranim značenjima nepresušan način poduzela Laurie Anderson. Mozaična struktura filma postupno se usložnjava, a naš se pogled na nju sve više širi te smo sposobni sagledati sve širi kontekst poduzete potrage koja nas na kraju dovodi do smrti autoričine majke. Njen cilj jest retrogradno dati značenje njihovom odnosu koji je tek zvanično okončan majčinim odlaskom. Anderson traga za trenutkom kada ju je majka bezuvjetno voljela, to je sveti gral u srcu Srca jednog psa. A trenutak u kojem je čovjek bezuvjetno voljen onaj je koji je jedini u stanju opravdati činjenicu njegove smrtnosti, isto kao što je naša mogućnost da bezuvjetno volimo sposobna iskupiti bilo koji život. Anderson više ne meditira nad intelektualnim i umjetničkim veličinama koje vidi kao svoje duhovne suputnike, već nad osam milimetarskim obiteljskim filmovima koji prikazuju djecu što se kližu nad zaleđenim jezerom. Puni krug se konačno zatvara jer se približavamo njenom prvom susretu sa smrću – onom kada je kao djevojčica iz tog jezera spasila svoju braću nakon što je pod njima iznenada pukao led. Stojeći lice u lice sa smrću Anderson je upoznala neupitnu ljubav kroz reakcija svoje majke na taj događaj. Ono za čim je tragala skrilo se u tom trenutku prihvaćanje da smrt postoji, ali i da imamo snagu da je poništimo davanjem i ljubavlju. Posljednja lekcija filma jest kako je smrt utvara onda kada smo u pomoć kadri prizvati ljubav. Kraj intenzivnog putovanja nalazi se na mjestu na kojem autorica prizivajući majčinu ljubav konačno pobjeđuje smrt. Srce jedno psa je film koji govori u filmu i posljedično omogućuje uskrsnuće jer Anderson svojom nadahnutom kreacijom neprestano oživljava one koji su je fizički napustili.

Metafizička pripovijest Laurie Anderson, njena prva filmska u posljednjih trideset godina, završava tišinom koja prekriva iskustvo o kojem još uvijek nije bila spremna govoriti – smrt supruga Lou Reeda čiju fotografiju vidimo u završnim kadrovima filma. Autorica ponavlja postupak s početka samo što sad u izrazito blizim planovima gledamo njegovo fizičko tijelo dok se u pozadini čuje pjesma koja govori o vraćanju vremena unatrag. Zahvaljujući svim slikama koje su u filmu prethodile ovoj ono sada ima i kvalitetu „tijela iz sna“ – onog koje ne može umrijeti. Nižući slike, asocijacije i meditacije Anderson je na životu održala duh onih koji su joj najviše značili. Srce jednog psa učinilo je vidljivim svijet duhova koji postoji paralelno s onim oku vidljivim. Montenjovsko učenje kako umrijeti u rukama ove umjetnice postaje beskonačno putovanje prema kreaciji kao obliku vječnog prisjećanja. U Srcu jednog psa slika nikada nije samo slika već i memento mori - neiscrpno ogledalo emocija, misli, sjećanja kojim se služimo kako bi oni kojih više nema i dalje sretno živjeli među nama.

[mndzdr]

Zastrašujuće stvari koje nam se dešavaju u snu

Paraliza sna, vantelesna iskustva, prosvetljenje... Ponekad se dok spavamo dešavaju čudne stvari koje ni nauka nije uspela da objasni do kraja.Foto: Guliver/Getty images, Thinkstock Dobar san važan je za naše fizičko i mentalno zdravlje. Ali, snovi ponekad mogu da budu... čudni. Zastrašujući čak, toliko da ponekad poželimo da prosto ostanemo budni zauvek. Ili, koliko god možemo da izdržimo. Ipak, sve dok su strašni samo snovi, OK smo. Jer, ponekad se dok spavamo dešavaju čudne stvari koje ni nauka još nije uspela da objasni. Evo šta sve može da vas snađe dok spavate: Paraliza sna Sigurno vam se ovo desilo bar jednom: probudite se u toku noći i ne možete da se pomerite? A još imate i osećaj da je neko tu i da vas posmatra... Užas. U prošlosti se ova pojava objašnjavala prisustvom zlih duhova, ali smo, na svu sreću malo odmakli od tada, pa nauka nudi racionalnije objašnjenje. Kad zaspimo, telo se opusti i "umrtvi", a kad se desi paraliza sna, mišići ostanu "isključeni" još neko vreme nakon što se mozak probudio. Statistika kaže da je ovo bar jednom iskusilo oko sedam odsto ljudi, a verovatnoća da vas snađe paraliza sna je veća ako spavate na leđima, prenosi portal Bright Side. Priviđanje Samo što niste zaspali, a pred očima vam se "smenjuju" čudne slike, najčešće zastrašujuće. Ovo se najčešće dešava kao posledica stresa ili mašte podstaknute kojom čašicom alkohola. Pričanje u snu Osobe koje pričaju u snu nisu toga svesne. Sama po sebi, ova pojava nije opasna, osim ako ne krijete neku tajnu. Kad pričamo u snu, odgovorićemo sasvim iskreno na bilo koje pitanje koje nam je postavljeno. Najčešće se javlja kad smo izloženi velikom stresu, naročito ukoliko naša psiha pokušava da se suprotstavi nečemu sa čime se u realnosti ne slaže. San u snu Da li vam se nekad desilo da sanjate nešto, kobajagi se probudite, ali i dalje nije stvarnost u pitanju? U stvari, sanjali ste da sanjate, odnosno, sanjali ste da ste se probudili. Mesečarenje Ovo stanje je "druga krajnost" paralize sna - mozak i svest spavaju, ali su mišići i telo budni. Ljudi koji pate od somnabulizma u snu ustaju, hodaju, sređuju kuću, ponekad i izlaze iz kuće, ali se ujutru ničega ne sećaju. Mesečari oko četiri do deset odsto ljudi, često se javlja kod dece, a uzroci ove pojave nauci su još uvek nepoznati. Sindrom "eksplodirajuće glave" Da li vam se nekad desilo da vas probudi zastrašujuća eksplozija praćena zujanjem koju niko osim vas nije čuo? To je zato što ste tu eksploziju doživeli u snu. Ni ovaj fenomen nije opasan, ali se osoba koja ga iskusi najčešće jako uplaši. Nauka kaže da se to dešava kad dođe do talasa neuronske aktivnosti u regijama mozga zaduženim za obradu zvuka. Ponekad, ovaj fenomen povezan je sa nesanicom ili se javlja kao posledica džet-lega. Apneja Apneja je zastoj u disanju tokom sna. Kad se to desi, mozak ostaje bez kiseonika, pritisak varira, a osoba ima osećaj da će se ugušiti ili da će joj srce "iskočiti". To se dešava kad se tokom sna mišići u grlu opuste, pa to dovede do zatvaranja disajnih puteva. Rizik od apneje viši je kod gojaznih osoba i pušača.Foto: Guliver/Getty images, Thinkstock Snovi koji se ponavljaju Desilo vam se nekad da iz noći u noć sanjate isti san? Psiholozi kažu da nam podsvest time ukazuje na nešto što nismo primetili u realnosti. Ponekad, takvi snovi se ponavljaju sve dok se situacija koja nas opterećuje u stvarnom životu ne razreši. Propadanje Da li vam zvuči poznato osećaj da padate i padate i budite se tek kad tresnete o zemlju? Ovo je takođe neprijatno, ali bezopasno iskustvo. Spavanje je pomalo nalik na umiranje - otkucaji srca i disanje se usporavaju, mišići se opuštaju i umiruju. Mozak se ponekad uplaši i šalje impulse u mišiće da bi proverio da li smo još živi i u tom trenutku se "trgnemo". Vantelesno iskustvo Ponekad, u polusnu, može se desiti da imamo osećaj kao da napuštamo sopstveno telo. Osobama koje su sklone mistici ovaj fenomen služi kao dokaz za postojanje duše. S druge strane, ovaj fenomen jeste prilično teško objasniti sa naučnog stanovišta. Nauka proznaje da postoji iluzija "izlaska iz tela", ali nema objašnjenje kako to funkcioniše. Prosvetljenje Ovo se dešava ponekad, kad dugo, dugo razmišljamo o nekom problemu, ali ne možemo da nađemo rešenje. Ponekad nam mozak daje nagoveštaj rešenja u snu, ali je onda jako važno da po buđenju odmah pokušamo da primenimo to rešenje, dok ga nismo zaboravili. Navodno je ruski hemičar Dimitrij Mendeljejev bio toliko "opsednut" periodnim sistemom elemenata, da ga je prvi put "ugledao" upravo u snu. Stvar je u tome da naša podsvest ponekad odgovor na pitanje koje nas muči spozna pre našeg svesnog dela. Pošto podsvest preuzima primat dok spavamo, ponekad dolazi do ovakvih "prosvetljujućih" snova. Ovo je zajedničko ljudima koji dobro spavaju Šest mitova o spavanju u koje svi verujemo San "za lepotu" stvarno radi Let's block ads! (Why?)

[mndpor]

Internet: Deca u većoj opasnosti nego što znamo

Fondacija Tijana Jurić edukovaće u narednih pet meseci učenike 40 škola i oko 800 dece u Srbiji o pravilnom korišćenju interneta kroz projekat „Bezbedni na internetu - bezbedni u životu“  koji je podržalo Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija. Projekat „Bezbedni na internetu - bezbedni u životu“ sprovodiće se do 30. juna, a Fondacija Tijana Jurić nastaviće da se bavi edukovanjem dece i prevencijom nasilja na internetu kroz svoje standardne programske aktivnosti i nakon tog roka. Povodom početka ovog programa na konferenciji za štampu u Novom Sadu govorili su državna sekretarka Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija Tatjana Matić i osnivač Fondacije Tijana Jurić, Igor Jurić. „Nasilje na internetu je pojava koja nažalost beleži rast u poslednjih pet godina. Još uvek kao društvo nismo dovoljno spremni da se suočimo sa tolikom navalom nasilja, i o tome treba intenzivno da razmišljamo. Pored dece, vrlo su nam važni roditelji i s razlogom često kažem da su oni možda i ugroženija grupa od svoje dece, jer je činjenica da su deca danas tehnološki pismenija od odraslih. Upravo deci kroz naše edukacije dajemo realne primere zlostavljanja i zloupotreba na internetu koje su se desile u Srbiji, kako im ne bismo stvarali lažnu sliku da se loše stvari dešavaju „nekome i tamo negde. Pričamo im kako su, nažalost, prošli njihovi vršnjaci i tada oni celu problematiku shvataju ozbiljnije“, istakao je Igor Jurić. Porazna istina srpske dece Deca su u tri puta većoj opasnosti ispred kompjutera i na internetu, nego van kuće. Imitirajući modele ponašanja sveta oko sebe deca se praktično „nude“ internet predatorima svojim slikama i ponašanjem na internetu i društvenim mrežama. Zvanični statistički podaci Koristeći podatke dobijene u istraživanju u Srbiji pre dve godine, prema kojima je svaki treći osnovac bio žrtva elektronskog nasilja, a svaki četvrti roditelj bez znanja čime mu se dete bavi za računarom, on je ukazao da svi moramo da se zapitamo zašto je internet od jedne korisne stvari neophodne savremenom čoveku, prerastao u opasnost za našu decu. Nažalost, deca nisu svesna da su u opasnosti i da su žrtve nekog oblika nasilja na internetu - vršnjačkog, nasilja na društvenim mrežama ili čak seksualnog uznemiravanja. Svako treće dete osnovnoškolskog uzrasta pretrpelo je u poslednje dve godine neku vrstu internet nasilja. Srednjoškolci su u tek 12 odsto slučajeva svesni onlajn nasilja nad sobom ili drugima i svesni potencijalnih rizika na internetu, a veliki problem predstavlja i to što čak 65 odsto profesora i nastavnika ne zna kako bi zaštitilo svoje učenike od ovog sve učestalijeg nasilja nad decom i učenicima. Prema onome što smo saznali na konferenciji za štampu jeste da su roditelji „krizna“ grupa ovog problema, jer nemaju dovoljno saznanja o tome šta njihova deca rade na internetu i zbog činjenice da su deca danas informatički i što se interneta tiče pismenija od svojih roditelja. Individualni pristup problemu je neophodan, ali i uključivanje roditelja u aktivan program edukacije, kakav je upravo „Bezbedni na internetu - bezbedni u životu“, tokom kojeg će se uz razmenu iskustava, iskren razgovor i saznavanje o opasnostima koje internet nosi, roditelji lakše odupreti porastu ovog sve goreg tipa nasilja, pa i sajber- kriminala. Nasilje na internetu je globalan problem, koji je u porastu i dok s jedne strane pokušavamo da zaštitimo decu na internetu ne smemo im ograničiti bilo koji vid slobode. Mora se pronaći mera i način na koji će se to činiti. Uz učestvovanje civilnog sektora, neophodno je angažovanje institucija države, ali i mediji da se poveća svest o opasnostima. Deca se moraju upućivati na ono dobro prilikom korišćenja savremenih tehnologija. Tu se prvenstveno misli na korišćenje modernih tehnologija u svrhu učenja kroz zabavu i ozbiljnijih tipova modernog učenja, koje je u svetu sve popularnije, zbog čega će biti neophodna i promena načina obrazovanja u našoj zemlji. Svaka četvrta devojčica koja dobije upit za prijateljstvo preko društvenih mreža želi da se vidi sa nepoznatom osobom uživo! Igor Jurić, Fondacija Tijana Jurić Edukacije o bezbednoj upotrebi interneta Fondacije Tijana Jurić, Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija prepoznalo je kao dobar način da se deci pruže informacije koje bi im pomogle da lako prepoznaju i prijave opasnost na internetu. „Smatramo da je ovaj projekat na konkursu našeg ministarstva bio jedan od boljih, a ono što ga izdvaja jeste činjenica da se ovde radi o obuci velikog broja dece.  Zajednički cilj nam je da radeći na edukaciji, zapravo radimo na prevenciji i zaštiti naše dece prilikom korišćenja interneta, jer ne postoji virtuelna stvarnost. Sve što se dešava na društvenim mrežama, i sve ono što deca čine koristeći savremene tehnologije, ponekad ima velike, tragične i ozbiljne posledice  u stvarnosti i po njihove živote“, istakla je državna sekretarka Tatjana Matić. Državna sekretarka je ovom prilikom podsetila da će to ministarstvo za tri nedelje i zvanično otvoriti nacionalni kontakt centar za bezbednost dece na internetu, odnosno kol-centar koji će praktično predstavljati prvi institucionalni vid pomoći i podrške žrtvama zlostavljanja i uznemiravanja na internetu. „Vlada Srbije je donela uredbu o bezbednosti i zaštiti dece na internetu jer ovo više nije problem kojim može da se bavi samo civilni sektor, kakav je bio slučaj do pre nekoliko godina. U međuvremenu, ovaj problem je prerastao okvire sporadičnih događaja ili incidenata, i postao je svakodnevnica. Činjenica da smo doneli tu uredbu, kao i da smo u finalnoj fazi otvaranja kol-centra, svrstava nas u red zemalja koje su na vreme shvatile na koji način se trebaju izboriti, istakla je Matić dodavši i da decu ne smemo plašiti, ali da ih moramo zaštititi“, rekla je Matić. Fondacija Tijane Juriće je jedna od više od 20 sličnih fondacija koje je resorno Ministarstvo finansiralo i od kojih se očekuje ozbiljan i temeljan pristup rešavanju problema, prvenstveno kroz edukaciju, ali i primenu stečenih iskustava, kako bi se predupredilo internet nasilje. Let's block ads! (Why?)

[masalbajka]

Istina je uvijek bila jedino Istina. Laž nije mogla proći kao Istina, čak i da ju je Netko povjerovao. Taj koji je vjerovao, jednako je u zabludi kao i Lagatelj. Ali, u Istini, koja je sveprisutna, kojom je sve, svaka stvar, pojava i Biće, u potpunosti prožeto, uvijek izađe na vidjelo. I onda se sazna, i onda je očito, da nijedna Laž nikad nije mogla biti Istina. Sve laži u tom Trenutku Savršenstva, prestanu biti prisutne, kao da je ugašena žarulja laži. Prsnuće Laži je istovremeno, puknuće Istine. U onom Trenutku u kojem je Laž prestala, u istom je Trenutku Istina bivala, i biva. U trenutku čistog bivanja, ničeg nema osim Bivanja, inače bivanje nije. Kad bivanje jest, onda kad je, Istina nalazi svoj put, i biva rijeka koja svojim postojanjem osjeća - čuje i vidi iako nema oči, puput Srca u Biću, kuda treba ići i gdje joj je korito. Bivam poput rijeke – bivam rijeka. Onda Bajka – u ovoj jednoj jedinoj, Istinitoj stvarnost jest i nema prepreka. Kad bivam i Drugo Biće biva, (jer Uistinu) nema izbora. Hvala Drugom Biću – za bivanje. Za Istinu i Laž, koja je naposljetku, samo maskirana Istina, koja nestane. Laž, sama po sebi, prolazna, uvijek nestane. Ono jedino što može BITI, uistinu bivati i biti, je jedino Istina, od početka prapočetaka do kraja beskrajne Vječnosti. Toliko Istina biva, koliko Vječnost (dugo) traje. Vječnost koja nema trajanje, ni vrijeme, Istina koja nema opis, i Laž koja ne postoji. Sve je troje, samo rezultat bivanja Istine, čega je sve što postoji – REZULTAT. Rezultat – Istina, istovremeno je, učinak. Sve u toj jednadžbi svodi se, na znak jednakosti: Istina = Istina = Istina. I to je gotovo, jedino rješenje, za SVE. Za sve je RJEŠENJE Istina. Nema Tajne osim te, koja je – Istinita.

M.L. - Masal

[eneade-blog]

VANJSKI SVIJET - tekstovi

Pojava i stvarnost

BERTRAND RUSSELL (1872-1970)

Postoji li neko znanje na svijetu koje je toliko izvjesno da niti jedan razuman čovjek u njega ne bi mogao posumnjati? To pitanje, koje možda na prvi pogled ne izgleda teško, ustvari je jedno od najtežih pitanja koja se može postaviti. Kada jednom uočimo prepreke na koje nailazimo pri pokušaju pružanja nedvosmislenog i uvjerljivog odgovora, onda smo već duboko ušli u izučavanje filozofije. Filozofija je, naime, samo pokušaj da se na takva krajnja pitanja kritički odgovori nakon što smo prethodno istražili sve što takva pitanja čini zagonetnim i nakon što smo shvatili svu neodređenost i pomutnju na kojima počivaju naša uobičajena shvaćanja, a ne nepažljivo i dogmatski kao što to činimo u običnom životu, pa čak i u znanosti.

Da bismo razjasnili naše poteškoće, usmjerimo pozornost na spomenuti stol. Za naše oko on je pravokutnog oblika, taman i sjajan, pri dodiru je gladak, hladan i tvrd, a kada ga kucnem on daje drvenast zvuk. Svatko tko vidi, osjeća i čuje taj stol složit će se s ovim opisom i reklo bi se da tu nema nikakvih poteškoća. Međutim, čim pokušamo biti precizniji, javljaju se teškoće. Bez obzira što vjerujem da je stol “stvarno” svugdje iste boje, dijelovi koji odbijaju svjetlost izgledaju mnogo svjetliji od ostalih dijelova stola, a neki dijelovi uslijed odbijene svijetlosti izgledaju bijeli. Znam da će dijelovi koji odbijaju svjetlost biti drugačiji ako se pomaknem jer će se promijeniti i raspored boja na stolu. Iz toga slijedi da ako više ljudi promatra taj stol u istom trenutku niti jedan od njih neće vidjeti potpuno isti raspored boja jer nema dva čovjeka koji ga mogu vidjeti s potpuno iste točke promatranja, a svaka promjena točke promatranja dovodi do određene promjene načina na koji se odbija svjetlost.

Te razlike nemaju važnosti za praktične svrhe, ali su za slikara gotovo od isključiva značaja jer se slikar mora osloboditi navike da misli kako stvari imaju onu boju za koju zdrav razum kaže da je “stvarno imaju” te da se navikne stvari vidjeti onako kako se one pojavljuju. Ovdje je već naznačeno jedno od razlikovanja koje stvara najviše nevolja u filozofiji – razlikovanje između “pojave” [appearance] i “stvarnosti” [reality], između onoga kako stvari izgledaju i onoga što one jesu. Slikar želi znati kako stvari izgledaju, a praktični čovjek i filozof želi znati što one jesu. Filozofova želja da to 35 zna, međutim, jača je od želje praktičnog čovjeka, kao što ga i znanje o poteškoćama koje se javljaju pri odgovoru na to pitanje više muči nego ovog potonjeg.

Vratimo se primjeru sa stolom. Na temelju onoga što smo utvrdili očito je da ne postoji jedna jedina boja koja nam posebno izgleda kao jedina boja stola ili čak bilo kojeg njegova dijela, već se čini da stol ima različite boje ovisno o točki promatranja te nema razloga da neku od njih smatramo više stvarnom bojom stola od drugih. Isto tako znamo da će boja čak i iz iste točke promatranja izgledati drugačije pod umjetnom svjetlošću ili nekome tko je slijep na boje ili pak onome koji nosi plave naočale, a da u mraku uopće neće biti nikakve boje, premda će za dodir i sluh stol ostati nepromijenjen. Ta boja nije nešto što je svojstveno stolu, već nešto što ovisi o stolu i promatraču, kao i o načinu na koji svjetlost pada na stol. Kada u običnom životu govorimo o jednoj običnoj boji stola, pritom mislimo na onu vrstu boje koju će tada stol imati za normalnog promatrača koji ga gleda iz neke obične točke promatranja, pri uobičajenim svjetlosnim uvjetima. Ali i druge boje koje se javljaju pod drugim uvjetima možemo isto tako smatrati stvarnima. Prema tome, da bismo izbjegli pristranost, prisiljeni smo poricati da stol po sebi ima bilo kakvu posebnu boju.

To isto vrijedi i za teksturu stola. Golim okom može se vidjeti da ima mrvica, ali inače stol izgleda ravan i gladak. Kada bismo ga gledali kroz mikroskop vidjeli bismo hrapavost te ispupčenja i udubljenja, kao i neujednačenosti koje golim okom ne možemo opaziti. Koji je od tih “stvarni” stol? Naravno, dolazimo u iskušenje tvrditi da je stvarni stol onaj koji vidimo kroz mikroskop, ali i on bi se promijenio kad bismo ga promatrali pod još jačim mikroskopom. Ako ne možemo imati povjerenja u ono što vidimo golim okom, zašto bismo imali povjerenja u ono što vidimo kroz mikroskop? Tako nas opet napušta povjerenje u naša osjetila od kojeg smo pošli.

S oblikom stola nije ništa bolje. Svi smo mi navikli davati sudove o “stvarnim” oblicima stvari i to činimo do te mjere bez razmišljanja da počinjemo misliti da uistinu vidimo stvarne oblike. Ali, kao što to sami moramo naučiti pokušamo li crtati, dana stvar izgleda oblikom drugačije s različitih mjesta promatranja. Ako je naš stol “stvarno” četverokutna oblika iz gotovo svih točki promatranja, izgledat će kao da ima dva oštra i dva tupa kuta. Ako su suprotne strane paralelne, izgledat će kao da se približavaju i sastaju u nekoj točki udaljenoj od promatrača, a ako su jednake dužine, izgledat će kao da je bliža strana duža. Sve to obično ne primjećujemo kada promatramo stol jer nas je iskustvo naučilo da “stvarni” oblik konstruiramo iz prividnog oblika, a “stvarni” je oblik ono što nas kao praktične ljude zanima. “Stvaran” oblik međutim nije ono što vidimo; to je nešto što izvodimo iz onoga što vidimo. To što vidimo stalno se oblikom mijenja ovisno o našem kretanju po sobi, tako da nam izgleda osjetila ni u ovom slučaju ne daju neku istinu o stolu kao takvom, već samo o pojavi stola.

Slične poteškoće javljaju se i pri razmatranju osjetila dodira. Točno je da dodirujući stol uvijek imamo osjećaj tvrdoće te osjećamo da se on odupire pritisku. Ali osjećaj koji tada imamo ovisi o tome koliko ga jako pritišćemo, tako da se ne bi moglo reći da nam razni osjećaji koji nastaju uslijed različitog pritiskanja stola ili raznih dijelova tijela kojima to činimo, izravno otkrivaju neko određeno svojstvo stola, već da su u najboljem slučaju to samo znaci nekog svojstva koje možda uzrokuje sve te osjećaje, ali se niti u jednom od njih zapravo ne uočava. To je još očitije kod zvukova koje možemo izazvati udarajući po stolu.

Tako nam postaje jasno da stvaran stol, ako uopće postoji, nije onaj isti koji neposredno doživljavamo pomoću osjetila vida, dodira ili sluha. Stvaran stol, ako uopće postoji, ne znamo neposredno, već on mora biti izveden iz onoga što neposredno znamo. To odmah nameće dva vrlo teška pitanja: (1) Postoji li uopće stvaran stol? (2) Ako postoji, koja vrsta predmeta on može biti?

Pri razmatranju ovih pitanja bit će nam od pomoći nekoliko jednostavnih izraza koji imaju jasno i određeno značenje. Nazovimo “osjetilnim podatcima” [sense-data] stvari koje neposredno spoznajemo pri osjećanju – stvari kao što su boje, zvukovi, mirisi, tvrdoća, hrapavost itd. Naziv “osjet” dat ćemo iskustvu neposredne svjesnosti tih stvari. Prema tome, kada god vidim neku boju, ja imam osjet te boje, ali sama boja je osjetilni podatak, a ne osjet. Boja je ono čega smo neposredno svjesni, a sama ova svjesnost je osjet. Potpuno je jasno da bilo kakvo znanje o stolu postižemo putem osjetilnih podataka – tamne boje, duguljasta oblika, glatke površine, itd. – koje povezujemo sa stolom. Međutim, iz razloga koje smo već naveli, ne možemo reći da stol jest osjetilni podatak niti da su osjetilni podatci izravna svojstva stola. Tako se javlja problem u odnosu osjetilnih podataka prema stvarnom stolu, pod pretpostavkom da takva stvar uopće postoji.

Stvaran stol, ako postoji, nazvat ćemo “fizički predmet”. Razmotrit ćemo, dakle, odnos osjetilnih podataka i fizičkih predmeta. Skup svih fizičkih predmeta naziva se “materija”. Naša dva pitanja mogu se ponovno izložiti na sljedeći način: (1) Postoji li neka stvar kao što je materija? (2) Ako postoji, kakva je njezina priroda?

Tekst u izmijenjenom obliku preuzet iz: Bertrand Russell, Problemi filozofije, prev. A. Pavković i M. Joanović (Nolit, Beograd 1980), str. 45-49.

[astroaquariusastrology]

Kada tumačite natalnu kartu ili vas interesuje odgovor na neko pitanje, postoje određena pravila koja ako se ne definišu na vreme mogu da stvore veliku konfuziju. 1. Kako vidite određenu pojavu koju tumačite, šta smatrate uzrokom određenog ponašanja ili pojava i kako ih posmatrate u širem društvenom kontekstu. Na primer ako želite da vidite da li je neko sklon laganju, potrebno je najpre razmisliti o toj pojavi i reći šta je to što je presudno u tom procesu, da li je to namera, da li je to samo subjektivnost, kako laž nastaje, šta je čini...Dakle, prvo treba razmisliti šta nas interesuje, a onda na osnovu izdvojenih elemenata dodeliti im određene planete. Ako laž predstavlja izvrnutu stvarnost, a način razmišljanja čini Merkur, onda pretpostavljamo da je Merkur u nekom vodenom znaku (vodeni znaci su skloni subjektivnosti i vođeni su emocijama) ili je Merkur pod uticajem Neptuna koji sam po sebi predstavlja konfuziju ili je pod uticajem Jupitera koji je megaloman. Nije isto ako neko namerno laže, ako je ubeđen u nešto do mere da je zaslepljen i ako je sklon dramatizaciji onoga što izgovora. Ne znači da je sve laž, ali svakako predstavlja odstupanje od onoga što je istina. 2. Kako postavljate pitanja? Često u tumačenju planeta u znaku i polju naglašavam određene reči, jer nije isto ŠTA planeta predstavlja, KAKO se ona ispoljava, GDE se ispoljava, i sl. Ovo se više tiče gramatike jezika i odnosi se na ono što je subjekat, predikat i objekat, atribut astrološke rečenice. Klijent može postaviti pitanje KOLIKO ću imati dece ili KAKO će izgledati moj posao ili GDE ću otići i sl. Pitanja su kao što vidimo različita, a mi smo prinuđeni da na osnovu jedne planete u znaku i njenih aspekata i simbola damo konkretan odgovor na neko pitanje. 3. Prioriteti u tumačenju. Izuzetno bitna stvar u tumačenju jeste redosled tumačenja. Šta se prvo gleda, pa drugo, treće i sl. Kada opisujete neko natalno polje, na primer polje ljubavi, vi vidite više elemenata, vidite znak na vrhu kuće, planetu vladara te kuće, položaj planete vladara u nekoj kući, njenog dispozitora, zatim aspekte te planete, kao i postojanje bilo kakvih dodatnih planeta u samoj kući koju posmatrate. https://www.instagram.com/p/B0Yjap9I3BN/?igshid=1mp0omjvuqayl

[masalbajka]

Istina je uvijek bila jedino Istina. Laž nije mogla proći kao Istina, čak i da ju je Netko povjerovao. Taj koji je vjerovao, jednako je u zabludi kao i Lagatelj. Ali, u Istini, koja je sveprisutna, kojom je sve, svaka stvar, pojava i Biće, u potpunosti prožeto, uvijek izađe na vidjelo. I onda se sazna, i onda je očito, da nijedna Laž nikad nije mogla biti Istina. Sve laži u tom Trenutku Savršenstva, prestanu biti prisutne, kao da je ugašena žarulja laži. Prsnuće Laži je istovremeno, puknuće Istine. U onom Trenutku u kojem je Laž prestala, u istom je Trenutku Istina bivala, i biva. U trenutku čistog bivanja, ničeg nema osim Bivanja, inače bivanje nije. Kad bivanje jest, onda kad je, Istina nalazi svoj put, i biva rijeka koja svojim postojanjem osjeća - čuje i vidi iako nema oči, puput Srca u Biću, kuda treba ići i gdje joj je korito. Bivam poput rijeke – bivam rijeka. Onda Bajka – u ovoj jednoj jedinoj, Istinitoj stvarnost jest i nema prepreka. Kad bivam i Drugo Biće biva, (jer Uistinu) nema izbora. Hvala Drugom Biću – za bivanje. Za Istinu i Laž, koja je naposljetku, samo maskirana Istina, koja nestane. Laž, sama po sebi, prolazna, uvijek nestane. Ono jedino što može BITI, uistinu bivati i biti, je jedino Istina, od početka prapočetaka do kraja beskrajne Vječnosti. Toliko Istina biva, koliko Vječnost (dugo) traje. Vječnost koja nema trajanje, ni vrijeme, Istina koja nema opis, i Laž koja ne postoji. Sve je troje, samo rezultat bivanja Istine, čega je sve što postoji – REZULTAT. Rezultat – Istina, istovremeno je, učinak. Sve u toj jednadžbi svodi se, na znak jednakosti: Istina = Istina = Istina. I to je gotovo, jedino rješenje, za SVE. Za sve je RJEŠENJE Istina. Nema Tajne osim te, koja je – Istinita.

M.L. - Masal