fatbonejoe - Tumblr blog

fatbonejoe · 3 years

Text

Lopovica

Kad u rano jutro, s prvim granatama negdje u daljini, majstor Hajro prođe ulicom s rukom u džepu sivoga, mirnodopski ispeglanog sakoa, u bijeloj košulji i s kravatom, tih i lagan kao sjena, stvari se u našem gradu vraćaju na svoje mjesto. Ili u sumrak, kad su na ulici samo patrole koje ljude odvode na kopanje rovova, zlonamjernici, krijumčari i matere koje traže izgubljene sinove, mine Hajro u sivom činovničkom sakou, u košulji bijeloj, s kravatom crvenom kao za kongres, i ljudima bude lakše jer im se opet učini da se stvari vraćaju na svoje mjesto. A nemaju ni velikih briga za majstora Hajru. Zbog nečega znaju da njega neće pokupiti na kopanje. A znaju i da ga neće ubiti granata. Ima tu ljudi, nisu brojni, možda svaki stoti ili svaka dvjestopedeseta među onima što ih znamo, za koje se nekako osjeti da ih neće ubiti rat. Jer u njihovim životima postoji neka teža i starija muka od rata, koju im je zadalo da otpate mimo svih zajedničkih muka i nesreća. A biva i da majstor Hajro prođe usred dana, u sakou i košulji bijeloj kao da vode ima na bacanje, s kravatom kojom kao da se ruga onima gore. Ako vam je do moje krvi, govori im Hajro kravatom, onda vam je evo!

Prije rata bilo je drukčije. Tad ga se moglo vidjeti samo u rano jutro, gdje tih i lagan kao sjena, gospodstven kakav je i sad, promakne ulicom, i tko god bi ga s prozora ili s avlijskih vrata vidio, pomislio bi isto: mučenik Hajro vraća stvari na svoje mjesto. A poslije, tokom dana, više ne bi imao vremena kao što ga ima danas. Kvarili su se na sve strane televizori, gramofoni i gramofonska pojačala, kasetofoni su gutali traku, pregorjevale su lampe u onim starim radio aparatima, prestajali su raditi šareni tranzistori, kakvi se nose na nedjeljne utakmice, da čovjek može čuti i ostale rezultate, a majstor Hajro sve ih je popravljao, jer za njega nije bio nepopravljive elektronske naprave za zabavu i dangubu, niti takvog televizorskog i tranzistorskog jada koji bi bio nedostojan truda i popravka. Ako netko na popravak donese, umjesto da ga baci u smeće, tranzistor koji ne vrijedi ni pet stoja, to može značiti samo dvije stvari: ili je vlasnik toliko siromašan da nema para za novi tranzistor, ili mu je ovaj draga uspomena, pa ga ne može baciti. Zato je majstor Hajro vazda najviše vremena gubio na popravke koji se ne isplate. Ili se ne isplate u novcu, nego u nečemu drugom. U nečemu što je od novca svakako vrednije. Zato po cijele dane i nije dizao glavu od posla.

Majstor Hajro nije bio pravi radiotelevizijski mehaničar – kako se to zvanično nazivalo. Studirao je elektrotehniku, dugo i temeljito, bez dubokog interesa i bez strasti. Diplomirao je i shvatio da nikad neće biti inženjer. Nije od tog svijeta. Dok oni razgovaraju, on šuti. Ne zna šta bi rekao, a da to što kaže ima veze s inženjerstvom i elektrotehnikom. S ispraznom metafizikom struje, koja ne prolazi, recimo, televizorom ili pločom na štednjaku, nego ima neku višu svrhu. I onda je u podrumu jedne od onih starih austrougarskih zgrada iznad Muzičke akademije otvorio radnju za popravljanje televizora. U početku je bilo problema s kvalifikacijama, ali onda je netko u općini pametno zaključio da ako mušterije vjeruju da im je majstor Hajro popravio televizor, onda bit će i da je kvalificiran za taj posao. Osim toga, valjda se na elektrotehničkom fakultetu nauči kako radi radio, kako radi televizor.

U to vrijeme kada je već imao svoju radnju i svoj uhodan posao, i kada je majstorisao oko razglasa vodećih sarajevskih rock grupa, majstor Hajro zagledao se u lijepu krupnooku i crnokosu mladu službenicu u Privrednoj banci na Marijin dvoru, tamo kod Magribija džamije. Maksuz se tamo u banku prijavio, iako mu nije bilo ni sruke ni snoge, samo da je pogleda i da mu ona, bude li sreće, uzme papire. Dane kad bi kod nje došao na red, a ne kod druge dvije šalteruše, Hajro je računao kao sretne. I sve ih je više bilo, tih sretnih dana.

A onda je jednog od takvih dana netko u banci viknuo:

– Milice!

A onda se osvrnula, pa je rekla:

– Izvinite, samo trenutak!

Ustala je i otišla negdje iza.

Nije to trajalo dugo, možda ni minutu, ali u toj se minuti Hajri dvaput u njegovoj glavi i u srcu obrnuo njegov život. Ili mu se dvaput, neka ne čuje đavo, u glavi u u srcu obrnula sudbina.

Najprije se razočarao, onako kako se čovjek samo jednom razočara. Razočarao se kao da mu je u tom času u srce došlo, oprosti mi Bože, da Boga nema. I da od ovog trenutka valja živjeti bez Boga i odlaziti u bilo koju drugu bližu i običniju banku. Ali odmah zatim, prije nego što se Milica vratila, u tih samo nekoliko sekundi, Hajro je odlučio da ga nije briga. I da će on ići za svojim osjećajima, taman to i ne bilo pametno. I taman mu cijeli svijet govorio da će mu to zagorčati život među ljudima. Uostalom, mislio je Hajro, ne može biti da Boga nema.

Hajrinom još uvijek živom i dobro držećem babi nije bilo drago. Materi, koja je i danas živa, još i manje. Da im sin jedinac pođe za vlahinju za njih je bilo taman onoliko strašno koliko je za njega strašno bilo saznanje da Boga nema. Ali Hajrin je babo kao i on bio blage naravi, pa od njegova protivljenja nije moglo biti velikog zla ni gnjeva. Samo neotklonjive žalosti i brige. A mati, ona bi ga, možda, i klela, da joj Hajro nije bio jedini. Ali sebi je rekla da će za vlahinju imati tako ledeno srce da će se ona u njezinom srcu prehladiti, dobiti upalu pluća, poći prije reda svom vlaškom Bogu, a njezinom Hajri ostaviti priliku da se u životu još jednom sljubi, ali sad s poštenom i ispravnom ženom.

Kako je Hajro osvojio Milicu? O tome ni s jedne strane ne postoje sjećanja ni saznanja. Ali pola godine nakon što je netko u banci zazvao njeno ime, i isto toliko nakon što je babi i materi saopćio da se zagledao u Milicu, i da ga ništa više od nje ne može odvratiti, bili su već muž i žena.

Miličini protiv njene udaje nisu imali ništa. Živjeli su u Zaječaru, tamo negdje nakraj Srbije, i kad im je kćerka završila na studiju u Sarajevu, pa se zatim zaposlila tamo u banci, valjda su i računali da će se udati za Bosanca. A za njih je, iz te daleke perspektive, svaki Bosanac bio Hajro. (Kao što, ruku na srce, možda i jest. Samo što je nekima to tajno, a drugima javno ime.)

Tako su doputovali iz Zaječara, skupa s Miličinim sestrama, na malenu svadbu u hotelu Bristol, na kojoj nije bilo nikoga od njegovih. Ali nisu htjeli ništa da remete ni da čine dodatnu štetu tamo gdje neki kvar već postoji, pa se oko toga nisu raspitivali. Oni nikada neće upoznati Hajrine roditelje.

Ali Milica ih je upoznala tri godine kasnije. Taman je prvi put zanijela i do osmog mjeseca uznijela, kada je stigla vijest da je Hajrin babo leži ni mrtav ni živ na Koševu, u bolnici, pošto je doživio težak izljev krvi u mozak.

Bližila se ponoć kada je Hajro kao bez duše dotrčao pred bolnicu, provukao se pored portira, ušao na odjeljenje, našao sobu. I u sobi svog babu u dubokoj komi, i mater kako sjedi u dnu njegovih nogu, ruke besposleno drži u krilu, jer ne zna šta bi s njima, i kako bi s njime kojeg sad ima i nema, a bilo ga je cijeli njezin život.

I kad je vidjela Hajru, nije znala što da mu kaže. Glava joj je bila prazna. Srce joj je bilo prazno. Uspaničeno se rastrčala niz vlastitu dušu, kao niz savršeno praznu i pustu katedralu, pa je tako, strana sebi samoj, izgovorila:

– A gdje ti je žena?

Sutradan, popodne, u vrijeme posjeta, negdje oko tri, uz postelju na kojoj je tijelo još uvijek trošilo svoje vrijeme, otkucavajući kao sat bez brojeva i bez kazaljki, ali u tom tijelu nije više bilo Hajrinog babe, upoznale su se snaha i svekrva. Milica je poletjela da ju zagrli, a mati se nije sjetila da ju je naumila prehladiti i ubiti ledom svoga srca.

Sljedećih pet dana babu je doktor Milivoj Weber održavao u životu, a onda ga je jedne subotnje zore pustio da ode. Svakog popodneva sve troje bi se nalazili pokraj njegove postelje, i svih pet puta ponavljao se isti ritual. Njih bi se dvije zagrlile. Samo što Milica više nije letjela svekrvi, nego su se nalazile negdje na pola puta, ili bi mati bila hitrija. Da se dijete ne muči, vidiš da joj je jadnoj trbuh do zuba. Mora se, jadna, paziti.

Triput je Milica rađala, i sve tri bile su curice: Alma, Azra, Ajša. I svaki bi ih put nosila svekrvi, a ona bi ih primala u njedra i govorila:

– Vidi mi cure, vidi mi divojke, nana će njoj krumpirušu pitu sukati!

Prozvala je sebe nanom, i tu riječ je izgovarala kao da se njome hvali. Kao da je to nešto najviše do čega je u životu mogla doći, i čemu se, istinu govoreći, nije nadala.

Milica je podizala djecu, razvodila ih po obdaništima i školama, kuhala ručkove, pekla kolače, obavljajući po kuhinji poslove dviju kuharica: jedne sarajevske, druge srbijanske. Tako da nikome ništa ne zafali i ničija duša više da ne bude pusta. I nastavila je da radi u istoj onoj banci kod Magribije.

Ali to je samo početak priče.

Dobra i pažljiva žena, najbolja majka, vrijedna i marljiva u kući i na poslu, gdje joj nikad nije promakla nijedna brojka i gdje nikad nijedan papir nije krivo razvrstala, niti joj je u novčanom saldu ikad bio ijedan drugi broj osim onoga koji je trebao biti, Milica je imala jednu neobičnu manu. Ili to, možda, i nije bila mana nego bolest. Bilo je to nešto o čemu njih dvoje nisu mogli razgovarati. Nego su u tišini razmijenjivali svoje sramove.

Gdje god bi ušla, kod koga god bi se došlo, u samoposluzi, u pozamanteriji, u gostima kod nepoznatih ljudi, ali nikad u banci i nikad kod nane, Milica bi uzela neku sitnicu, pa je turnula sebi u džep. Nikad to nije bilo nešto veliko ni skupo, nešto za što se ne bi imalo novca. Ali nije bilo načina da se izbjegne i da se ne uzme. Morala je ukrasti, i to je moranje bilo sramno. U njemu je bila neka cjeloživotna nesreća.

– Vlahinja lopovica! – siknula je nani jedna njena kona, koja im je bila i ne baš tako daleka rodica.

– Nećeš ti tako o mom djetetu – odgovorila joj je mirno – pa je onaj fildžan odmaknula od nje.

– Je li tako?

– Jest!

Kona je mirno i bez pozdrava uzmakla, tako da joj više nikad u kuću ne uđe.

– Neće ona tako meni govoriti – rekla je Hajri, kad je ovaj pokušao zagladiti stvar – nema u ovoj popišanoj čaršiji poštenije žene od Milice! U banci je, meni je čovjek govorio, drže ko malo vode. A gdje bi to u banci držali lopova? I meni tako dođe da negdje nešto, onako od šale, uzmem, pa bogme i uzmem, pa mi ne govore da sam lopovica!

Tako je Hajri pravdala i branila Milicu, a on je samo šutio. Bilo mu je drago i stalno mu se nekako plakalo. Ali ne od žalosti, nego od sreće. Ili kao da je, gluho bilo, malo popustio na živcima. Ujutro bi skupljao stvarčice s Miličinog noćnog ormarića – dogovor je, postignut u tišini, bio da tu ostavlja sve što bi negdje uzela – a on bi ih ranim jutrom vraćao tamo odakle su uzete. Nije to bilo lako. Tražilo je mnogo priče i razgovora, a Hajro po svojoj prirodi nije razgovorljiv čovjek. Ali trebalo je saznati gdje je tog dana bila, pa onda domisliti odakle je što uzela, i sutradan ranim jutrom vraćati ukradeno, ili prijateljima i poznanicima u neka doba dana banuti u kuću, pa negdje odložiti figuricu olovnog vojnika, gljivu za štopanje čarapa, turpijicu za nokte… Znao bi se i zabuniti, odnijeti stvarčicu na krivo mjesto, pa se onda vraćati po nju.

Dobronamjerni su se pravili da ne primjećuju što to Hajro radi, i živjeli su Miličinim poremećajem u miru i skladu, onako kako je i on živio, i kako se živi među ljudima koji se na svaku okolnost i svaku manu i osobenost spremno privikavaju, dok su im oni drugi svašta iza leđa govorili, podsmjehivali im se i svakog ih dana tjerali iz zajednice. Jer ne možeš zastalno iz zajednice potjerati nekoga tko je dobar, čestit i radin, nego ga svakoga dana moraš iznova tjerati, nadajući se da se jednom neće vratiti, ili da će doći takva vremena kad će biti moguće da ga se zastalno skloni s očiju grada i čaršije.

Nikada se na njih takvi nisu naviknuli. I nikada Milici i Hajri nije sa njima postalo lakše. Nalazili su svako malo načina da je nekom gestom, riječju ili pogledom podsjete da je lopovica, i njega da je lopovičin čovjek. Ni ti ne možeš biti pošten ako ti žena krade. A ona, vidimo, krade, jer ti, svakoga Božjeg i đavoljeg dana, u tom svom sivom sakou, u bijeloj košulji i s crvenom kravatom, ideš naokolo i vraćaš svijetu ono što je ona ukrala. Koliko je, međutim, toga što nisi vratio? I koliko je toga što si, možda, ukrao skupa s njom, pa onda sakrio od očiju ljudi? Ne možeš u istoj postelji živjeti s lopovicom, i narađati s njom djecu, a da i sam ne postaneš lopov! To ni sveci i anđeli ne bi mogli. Ali vidiš da Boga, ipak, ima! Dao im je tri kćeri, jer je svijetu ipak lakše s lopovicama, nego s lopovima. Ne daj Bože da su im se sinovi rađali, kako bi Sarajevo izgledalo za desetak godina, kad bi ti sinovi poodrasli?

I prođe desetak godina, a u Sarajevu se zarati. Uzeše grad da ga stišću čeličnom šakom i da iz njega cijede ljudske živote. Na sve strane samo smrt, patnja, nesreća, zima i glad. A u takvoj nevolji ljudima još važnije postaje ono što im je bilo važno u miru. Gledaju kroz prozore, vire iz haustora kako majstor Hajro vraća stvarčice što ih je njegova Milica negdje ukrala. I dok god to vide, znaju da su živi.

Nana u to vrijeme brani svoju snahu, najbolju od svih snaha što ih je Sarajevo vidjelo, i suka za svoje tri divojke burek od riže i govedskog mesnog nareska iz humanitarne pomoći. Majstor Hajro popravlja pokvarene uređaje, policijske tokivokije, tranzistore i baterijske svjetiljke. Televizori ne služe ničemu, jer nema struje u gradu. I kad nema šta da popravlja, hoda naokolo, vraća ukradene stvarčice.

I tako jednoga jutra, za vrijeme onog primirja koje se najbolje poštovalo, nakon što se već tri dana nije začuo ni pošten rafal, a kamoli eksplozija, tresnu prva granata, pa ravno u njegov mali podrumski dućan. Prosuli se geleri po zidu, tačno tamo gdje Hajro sjedi dok popravlja nepopravljive strujne kvarove i poput Tesle izmišlja elektriku i izrađuje nepostojeće rezervne dijelove. Da nije tri minute ranije izašao, da sirotoj Merkulovićki vrati veliki šareni kliker, koji joj je kao ukras stajao na televizoru, majstor Hajro bi u se primio sve ove gelere, što su razrovali vlažnu bjelinu podrumskog zida.

– Ne bi me sad bilo! – govori komšijama, dok noktom grebe po rupi, dva centimetra širokoj, pod kojom se crveni stara austrijska cigla, u visini svog grkljana.

– Bome, ne bi! – potvrđuju oni.

A majstoru Hajri drago.

Poslije ide do matere, priča još što se dogodilo, a ona mu šapuće, da je dobri Allah ne čuje:

– Znala sam ja da je dragi Bog znao zašto je Milici učinio to njezino moranje. Zato da svom čovjeku danas život spasi. Tako je to, a oni bi da nema Boga, ne daj Bože! Ima ga, ima, samo što on učini nešto što ćemo mi za sto godina razumiti. Ili nećemo nikad razumiti. E, duša moja, kažeš kliker! Onaj mali, dječji, šareni…

Pa se nana tu i rasplaka.

A majstoru Hajri drago. I sam zna da je tako, i da nikako drukčije ne može biti. Iako nije jutros bio u radnji, nego je ravno iz kuće pošao da sirotoj Merkulovićki vraća njen kliker. Nikome to nikad neće reći, nego će prvi put i Milici nešto slagati.

– Evo, samo što sam izašao iz radnje, nisam ni sto metara prešao, taman sam za ugao zašao, kad ono puče…

Miljenko Jergović

16 notes · View notes