hodajuciputevimacudesa

[hodajuciputevimacudesa]

Bajrambarećula svima, a posebno onima koji nikad nisu kurbane dijelili kao djeca i čeznu za tim da barem svojoj djeci priušte takvo djetinjstvo.

[hodajuciputevimacudesa]

Ti znaš najbolje koliko sam u zadnje vrijeme tanka sa živcima, u šali ali pomalo i ozbiljno predlažeš mi da krenem heklat, i onda se smijemo. Ti ne znaš jer ni ne kažem naglas ali ja se u tim momentima pitam šta ću kad odeš i onda ne bude nekog s kim se smijem i ko mi predlaže da heklam? Tad valjda stvarno krenem heklat?

[hodajuciputevimacudesa]

Pitanje

Među pretpostavkama koje me tište

Sada mi najveći problem predstavlja ona

Gdje koliko god željela vjerovati

Teško mi je zapravo povjerovati

Da sam ti išta posebno bila

Znaš ti i zašto

Zbog toga sam sebi i najviše smiješna

Jer dok ja vrtim filmove u glavi

Ti možda nemaš ni scenu s vrha glave

A koliko god uistinu bilo i nebitno

Jer od ovog nema ništa

Ipak mi je upitnik nad glavom

O tome ko sam ti i šta sam

Hoću li biti bez pitanja tog dana jednog

Ne znam

I ne znam kako prođe

Ono što nikad ni ne dođe

Ali proć će

[hodajuciputevimacudesa]

Da Allah sačuva svih dana kada ti se ni tvoja sopstvena kuća ne čini kao dom, jer nešto za čim čezneš je više svjetova udaljeno od tebe. Tvoj pravi dom.

[hodajuciputevimacudesa]

Bježala od tebe

Opet ću pobjeći

I opet

I opet

Pobjeć ću svaki put kad bude trebalo

Nakon sve i jednog bijega

Nastat će još veća praznina

Nego prošlog puta

I tako u nedogled

Beskraj

Dok mi ponestane snage

Inspiracije

Pobjeć ću sada

Tiho bez traga

A kamoli glasa

Bar sam to uvijek najbolje činila

Bježala od sebe

[hodajuciputevimacudesa]

Radni sto

Pomalo smiješno, ali uhvatila me neka dječija tuga

Kad sam posmatrala taj ćošak sobe

Bez radnog stola

Mama i tata su ga kupili

Haman i prije septembra

Onda kad sam trebala krenuti u prvi razred

Prošlo je trinaest godina

I tek sad uviđam koliko je ama baš sve

Prebrzo proletilo

Čini mi se kao da su to bile neke

Tri kratke godinice

A ne čitavo školovanje

I sad ga poklanjamo

Moj radni sto koji sam zapravo

Uglavnom izbjegavala

Jer sam na njega redala sve gluposti

Koje nisu na policama imale svoje mjesto

I da bih položila makar svesku na njega

Prvo bih ga morala pospremiti

Te zbog toga sam se radije grbila

Za kuhinjskim stolom

Ali da ga nisam i nikako koristila

Tužna mi je pomisao kako mi više ne treba

Još neko vrijeme

Što će proći brže već što mogu sanjati

Neće mi trebati

Ništa što se nalazi u ovoj kući

Jer mene neće biti u njoj

A ne znam ni gdje ću

Samo znam

Da me ovdje sigurno neće biti

[hodajuciputevimacudesa]

Šta ću kad na kraju “nikad” pređe u “ništa”?

[hodajuciputevimacudesa]

Pitaš me kako sam tako hladna kao da mi želiš dobar dan. Majko, šta ti misliš? Radi čega se moj razum preoblikovao, koje dvije hemikalije su morale da reaguju da se desi ovo?

Gledaš moje stare slike, pored mene žive i plačeš kao da me više nema. A ima. Samo nisam ista. Na momente mi se čini kao da ti iz suznih očiju mogu pročitati da se pitaš gdje je sada to dijete.

A tu je. Samo što je problem…dok se ti pitaš kako sam ja tako hladna ne uzimaš nikada sebe u obzir kao jedan od razloga.

[hodajuciputevimacudesa]

Nikad a uvijek

Izašla sam da prošetam

Ušćem pored rijeke

Htjela sam se baciti

U još veću rijeku razmišljanja

Hodala sam u tišini

Bez glasa i priče

Ali su mi misli bile glasne

Dovoljno da zamijene

Čitav svijet

Razumiješ li da imam

I previše toga o čemu bih

U glavi sama sa sobom razglabala

A ništa se nije zadržavalao u meni

Ni nekoliko sekundi

Samo sam o tebi mogla misliti

Nisam htjela

Nisam radi toga ni izašla prošetati

Sasvim drugo nešto me je nasikiralo

A opet sam samo o tebi mislila

A nisam htjela

[hodajuciputevimacudesa]

[hodajuciputevimacudesa]

Daljina

Dok dovim

Zatvaram oči

Nesvjesno

Sasvim mahinalno

Upućujući Svemogućem riječi

Sa najdubljeg dna srca

Koje ne bih smjela nikom reći

Ni šapatom

Ni iz sveg glasa

Zamišljam sve ono što zaželim

Čvrsto žmirim

Ne vidim realnost

Ne osjetim stvarnost

Ispred mene su slike i prilike

Svake moje nedoumice

Stidne čežnje

Teške emocije

Ne znam ni sama

Gdje se zapravo nalazim

Jer ja već živim u glavi

Sve ono o čemu

Gospodaru svom pričam

Tek kad otvorim oči

Shvatim da su sve to još uvijek samo dove

I dok oči prilagođavam

Na trenutni, stvarni

Život oko sebe

Pitam se

Koliko sam sada

Daleko od svake dove

Pedalj

Ili čitavu beskonačnost

[hodajuciputevimacudesa]

Povratak

Opet si pobijedio

Vraćam se pokunjena

Kao dijete mami kad razbije nešto

Ništa ti nažao nisam učinila

A imam osjećaj

Kao da sam čitavu planetu Zemlju prevrnula

Onih dana kad sam šutila

Sad sam opet mila

Smetena

Sad sam opet dijete

Ali nemam kome da se vratim

[hodajuciputevimacudesa]

Kamo sreće da mi se bar boje očiju sjećaš.

[hodajuciputevimacudesa]

Prošle godine sam na današnji datum osvojila prvo mjesto na takmičenju iz poezije, nije li simbolično?

Da ti Allah podari svaki hajr

[hodajuciputevimacudesa]

[hodajuciputevimacudesa]

[hodajuciputevimacudesa]

Nije teško reći da je život lijep

Kad si u srcu Mostara

Na terasi dok vjetar krasi

Onaj mladi unutrašnji mir

A tepa svakoj zreloj oluji

Čitaš knjigu

Koju nikako da pročitaš

I tad sve voliš

Pa čak i samog sebe

A ništa od tog ne bi bilo

Da Njega na pameti nemaš