interno-epicentar-blog

[interno-epicentar-blog]

INTERNO predstavlja Jelenu Tondini

21. ožujka 2012. u 19h u prostorijama Kazališnog Epicentra predstavljamo dramu ”Telefon“ riječke autorice Jelene Tondini. Ulaz je slobodan, a svoj dolazak najavite ovdje!

...

Ženski glas2: Buyrum, turk elcilik.

Višnja: Iyi gunler.

Ženski glas2: Iyi gunler, buyrum.

Višnja: Var ćilim ucmek.

Ženski glas2: Turk elclik, buyrum.

Višnja: Ćilim.

Ženski glas2: Turk elcilik.

Višnja: Govorite vi hrvatski?

Ženski glas2: Izvolite.

Višnja: Zovem u vezi letećih tepiha.

Ženski glas2: Dobili ste tursko veleposlanstvo.

Višnja: Pa vas trebam. Zanimaju me oni leteći tepisi koje reklamirate.

Ženski glas2: Ovo je centrala, koji odjel trebate?

Višnja: Prodaju letećih tepiha.

Ženski glas2: Čekajte spojit ću vas s odjelom za promociju turske kulture u Hrvatskoj

 (čuje se turska himna)

Muški glas: Iyi gunler.

Višnja: Jesam li dobila tvrtku koja prodaje leteće ćilime.

Muški glas: Dobili ste odjel turskog veleposlanstva za pormociju turske kulture.

Višnja: Možte li mi reći gdje je ta promocija?

Muški glas: Trenutno se ne odvija niti jedna promocija, ali u pripremi imamo promociju turske tepiserije.

Višnja: Tepiha! E to mi treba!

Muški glas: Tepiserije.

Višnja: Ćilima.

Muški glas: Kaže se kilim.

Višnja: Dobro kilim.

Muški glas: Mogu li vam još kako pomoći?

Višnja: Gdje će biti ta promocija, kad i kolika je cijena ćilima?

Muški glas: Kaže se kilim.

Višnja: Dobro, kilim.

Muški glas: Prezentacija će biti upriličena u manjinskoj zajednici Turaka, idući tjedan.

Višnja: Lažovi!

Muški glas: Oprostite?

Višnja: Ništa, ništa.

Muški glas: Mogu li vam još kako pomoći?

Višnja: Jel to otovoreno za sve ili je to samo za manjinsku zajednicu?

Muški glas: Mi smo otvoren narod, pa je tako i izložba otvorena svima u uredovnom radnom vremenu zajednice.

Višnja: Hvala, doviđenja.

Muški glas: Doviđenja.

...

”Telefon” je niz povezanih telefonskih razgovora koji vode likove u niz nesporazuma na svim razinama. Od jezičnih i kulturoloških do generacijskih. Stereotipni likovi sa svojim sterotipiziranim predrasudama koje su uvjetovane njihovom životnom dobi, obrazovanjem i okolinom telefonoskim razgovorima vezanim uz temu turskih tepiha dovode protagonisticu do „tragičnog“ završetka. Iako se radi o komediji, ovaj dramski tekst problematizira sve fenomene popularne kulture s kojima smo svakodnevno bombardirani od strane medija. Turske sapunice, Angelina Jolie, terorizam, new age wannabe spiritualizam, ezoterija.... No, s druge strane je  i ilustracija životnih (ne)prilika mladih, obrazovanih ljudi u potrazi za poslom. 

O autorici: JELENA TONDINI

Rođena 1985. u Rijeci, završila gimnaziju i prediplomski studij kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavila zbirku poezije TREŠ (2008), napisala predstavu „Ljepotica i Zvijer – treš bajka“ (2008 – HNK Ivan pl. Zajc; redatelj Vito Taufer). Jezično adaptirala dramu „Opća Bolnica“ Hriste Bojčeva (2009 - HNK Ivan pl. Zajc; redatelj Matijaž Latin). Koautorica drame s Natašom Antulov „Laura“ (2009. WARP engine Rijeka, projekt udruge Prostor +), autorica dječje predstave „Slavenske legende“ (2011 - Kazališna radionica Malik Rijeka, redateljica: Ivana Peranć). Dramaturginja predstave Teatra Rubikon, „Fuzija B“ (2012. Teatar Rubikon, redatelj Zvonimir Peranić). Autorica brojnih performansa i umjetničkih instalacija.

Organizirala i producirala nekoliko izvedbeno scenskih projekata (2010. Revija riječkog performansa; Hartera festival. 2011. predstava Factory in progress; Hartera festival), te niz književnih večeri, izložbi i performansa.

Trenutno radi kao kao DJ i studira Mediologiju i popularnu kulturu na odsjeku za kulturalne studije u Rijeci, te je članica udruge PoMoDoRi i predstavnice hrvatske delegacije na međunarodnom YPAL projektu. 

[interno-epicentar-blog]

Prva drama ikad objavljena u magazinu Svijet Kulture - “Pred vratima“ Kristine Gavran. 

Pročitajte ovdje!

[interno-epicentar-blog]

Pročitajte o projektu Interno u novom broju magazina Svijet Kulture!

[interno-epicentar-blog]

IMATE DRAMU?

PRIJAVITE JE NA INTERNO!

Svoj tekst, cv i kratak opis drame pošaljite na interno.epicentar@gmail.com

 1.    Na INTERNO se mogu prijaviti gotovi tekstovi ili tekstovi u nastajanju koje autor želi izložiti i dovesti ih u komunikaciju s grupom dramskih pisaca i kazališnih profesionalaca. Bitno je da tekst nije bio postavljen u repertoarnom kazalištu u RH te je na taj način poznat široj javnosti i većem dijelu struke. Pogodnima za izlaganje na Internu smatraju se međutim svi nagrađeni tekstovi, tekstovi postavljeni kao radio drame, tekstovi s kojima je autor sudjelovao na festivalima nove drame u inozemstvu ili tekstovi koji su se postavljali u radionicama, zbog generalno slabe vidljivosti ili slabe komunikativnosti tih oblika promocije tekstova. Cilj Interna je pružiti autorima potreban prostor rezonancije u kojem mogu okušati svoj tekst u komunikaciji s vanjskim svijetom, koji se u ovom slučaju sastoji od drugih dramskih pisaca i kazališnih profesionalaca kako bi se na pozitivan i profesionalan način rasprave došlo do ideja, zaključaka i rješenja, ili da bi se samo vidjelo ‘kako tekst diše’ – ukratko, do povratne informacije koja je autorima potrebna.

2.   Tekstove mogu prijaviti dramski pisci neovisno o dobi, iskustvu i formalnom školovanju.

3.   Pojedina Interno večer sastoji se od čitanja drame od strane autora i/ili nekoliko okupljenih, čemu slijedi rasprava čijim tijekom upravlja moderator kojega za pojedinu večer odabire autor.

4.   Svim autorima koji su predstavili svoje drame na Internu, otvara se mogućnost da im drame budu izdane u godišnjoj knjizi Interno drama (Interno traži i bolji naslov za knjigu, ako ima inspiriranih). Cilj nam je, po izdavanju takve knjige, dostaviti je na sve relevantne kazališne adrese u Hrvatskoj i tako započeti sa smanjivanjem nevidljivosti dramskog pisma kod nas.

[interno-epicentar-blog]

Mini intervju: Srđan Sandić

Nakon prošlotjednog čitanja i rasprave o drami Srđana Sandića (t)Umor, donosimo Vam autorova promišljanja o umjetnosti, pisanju, drami i poeziji, s pogledom u budućnost!

Zašto pišeš?

Srđan: Jednom sam to svojoj prijateljici, pjesnikinji Vanji Jambrović objasnio, otprilike ovim slijedom: da je pisanje fiziološka potreba i treba biti tretirana kao takva. Ona je za neke živote nužnost, kao što je nekim drugim životima ta nužnost- slikanje, pjevanje, plesanje, tesanje, kuhanje.  Čovjek jednostavno ima potrebu da piše, da na papir prenese svoje misli, želje, strahove. Naročito ako nema s kim da porazgovara o svemu ovome. Književnost je i mora biti emancipatorna. Ona je svjedočanstvo, sjećanje ili u najmanju ruku, da uđem u teoriju Campa- laž koja govori istinu, često bolje od bilo koje druge istine o istini. Tek takvu ju volim i takvu ju želim stvarati.

Koja je razlika između drame i poezije, u tvom slučaju?

Srđan: Kao i za svakog pretencioznog kulturnog konzumenta i/ili kulturnog radnika, definicijski je razlika jasna, čista, koncizna i potpuno dosadna i nepotrebna. Međutim- ja volim spajati, povezivati, dekorirati, nadopunjavati svoje književne pokušaje. Volim šetati od čistog poetskog do ogoljenog dramskog, od poslovice do maminih riječi do riječi ljubavnika, urednika,pekara. Znate, kada se odlučite inspirirati svojim i tuđim intimnim odlukama (a sve je-tvrdim-intimna odluka)- pisana riječ može biti vrlo seksi u tom spoju: dramskog i poetskog, stvarnog i samo malo manje stvarnog ili kako bi se to kolokvijalno reklo: lažnog. Pisana riječ tada ima ulogu Onog koji zna, je i može, a to nije mala ili nevažna uloga.

Kakvi su ti planovi za budućnost, ovu bližu, u pogledu umjetnosti?

Srđan: Nadam se da će me Muze voljeti i držati u svom zagrljaju. Šalim se.  Pripremam predstavu s Mariom Kovačem u ITD-u, premijera će biti negdje u 4.mjesecu, vjerujemo. Pripremam knjigu svoju izvedbenih tekstova, radnog naslova „S(i)nu bez s(i)nova“ i pokušavam se ohrabriti još više na-poeziju, kako u životu, tako i u tekstu. Oprostite na patetici.

[interno-epicentar-blog]

11. siječnja INTERNO predstavlja Srđana Sandića!

Vidimo se?

Više o događaju...

[interno-epicentar-blog]

[interno-epicentar-blog]

INTERNO 11.1.2012. - Srđan Sandić: (t)Umor

Prvo čitanje u novoj godini održava se u srijedu 11. siječnja 2012. u 19h, kao i obično - u prostorijama Kazališnog Epicentra. Ovoga puta predstavljamo/čitamo/raspravljamo dramu novog člana naše neformalne mreže - Srđana Sandića. Najavite svoj dolazak!

...

Trajni prolaz za papir.

Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.

Ali ti to ne kažem. A, znamo što je. Još iz knjiga.

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.

(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.

- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.

- Jesmo.

- Do nekog drugog života.

- Do neke druge luke, dragi.

Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru.  Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.

Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.

Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada.

**

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Zamolila ga je da ju spasi.

Odbio je.

Htjela je da on bude netko drugi.

On je htio da ona bude netko drugi.

Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspjeti. Nikada a ni nekada.

Ne.

...

(t)UMOR je tekst tuge i straha, ali i hrabrosti i ljubavi. Odustanka i pristanka kojeg može govoriti jedan glas kao i množina glasova. Tumor je naime umor. Posvećen je mom ocu koji je umro od tumora (makar vjerujem da je umro od-umora). Tekst je to koji govori o pred-okolnostima i o (ne)stanjima. O svemu onome što je uvijek- na dohvat ruke. Ali nikada u šaci. S druge strane, (t)UMOR je možda samo još jedna priča o ljubavi. O nekoj tamo izmišljenoj ili stvarnoj ljubavnoj situaciji ili situaciji Ljubavnog. Nije ni važno.

Srđan Sandić rođen je 1985. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva, Mirovne studije, UN-ovu akademiju u Zagrebu. Prozu, poeziju, kritiku i kulturne intervjue objavljuje u Zarezu, Književnom pregledu, na portalima B92, Kulturpunkt, Queer, e-muskarac, Hrvatskom Radiju Treći program i časopisu Tema. Već dugo se bavi svojim književnim konceptom PRODAJA EGA: HIPERINFLACIJA EMOCIJA koji je metastazirao od bloga (srdjansandic.blogspot.com) do kolumne (queer.hr, e-muskarac.com). Na radiju SC vodi svoju emisiju o književnosti -"Na rubu pameti".  Do sada je imao dva uspješna kazališna projekta:Nu:write theater festival /Tales of two cities + Kazalište u Močvari: Dugi plavi brod sjena plovi. Trenutno živi u Zagrebu.

[interno-epicentar-blog]

MINI INTERVJU: Nataša Antulov

Povodom čitanja i predstavljanja drame “Sjedio sam i slušao je kako jede“ razgovarali smo s autoricom drame, studenticom MA dramaturgije izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti - Natašom Antulov.

Tvoja drama 'Sjedio sam i slušao je kako jede' govori o teškim, no istodobno višestruko i dugotrajno eksploatiranim temama vezanih uz ratno razdoblje. Što te inspiriralo na pristup takvoj temi? Što tvoj tekst udaljava od klasične ratne drame?

NATAŠA: Ne znam što bi to bila definicija klasične ratne drame, da li je to „Lizistrata“, „Majka Courage“ ili su to Sedlarova ludovanja u hrvatskom filmu devedesetih. Pretpostavljam da se pod  „višestrukom i dugotrajnom eksploatacijom“ misli na potonjeg i njemu slične. U tom smislu postaje nezahvalno baviti se temom rata jer se cijelo vrijeme trudiš što dalje odmaknuti od te nacionalističke patetike i cijelo vrijeme zapravo strepiš jesi li se odmaknuo dovoljno daleko. Da, moja drama proizlazi iz  konteksta rata 90-ih iako se taj kontekst u njenom sadržaju ni u kojem smislu ne diskutira. Imamo dvoje ljudi koji u monološkoj formi svjedoče o događaju u koji su bili upleteni. S jedne strane imamo klinca od dvadesetak godina koji je tek regrutiran u vojsku, a s druge strane imamo zrelu ženu koju odvode s posla u neku šumu gdje se nju i njene kolegice izlaže nasilju. Željela sam izostaviti arhetipske primjere ratnih protagonista, pogotovo ako su protagonisti muškarac i žena, gdje je muškarac uvijek macho spasitelj ili monstrum, a žena nevina, mlada i naivna. Moji protagonisti su zapravo oni likovi koji se u filmovima pojavljuju kao statisti, naizgled potpuno nebitni, ali ako se dovoljno zagledaš u prizor može se dogoditi da preuzmu kadar, možda i čitav film. Što se tiče formalnog ustroja drame, ona je bazirana na nelinearnoj naraciji i izostanku dijaloške forme. Ako „klasičnost“ ratne drame gledamo u negativnom kontekstu kao neki tip iskaza koji osigurava stabilizaciju konzervativne nacionalne mitologije onda ona to sigurno nije. Traumatskom zbivanju pristupaš jednostavnim jezikom, izravnom naracijom neopterećenom suvišnim opisima, sve kontrapunktirano detaljima gole svakodnevice života koji upravo nestaje… Tko su tvoji uzori, kao piscu? Utjecaj kojih tekstova i kojih autora je najbitniji za tebe u vezi ove drame? NATAŠA: Inspiracija je proizašla iz različih materijala – recimo fenomen Vice Vukojevića koji 1999. postaje sudac Ustavnog suda usprkos tome što se protiv njega vodila istraga zbog sumnje da je u logoru Vojno silovao mladu Bošnjakinju, čije je svjedočanstvo objavio Feral Tribune, onda imamo svjedočenje Fatime Skule vezano uz ubijanje srpskih civila u Gospiću - snimke postoje na Youtube-u i izuzetno su zanimljive. Jasno, tu su i knjige Slavenke Drakulić „Kao u da me nema“ i „Oni ne bi ni mrava zgazili“ kao i slučaj „vještica iz Rija“, koji je jedan od paradigmatskih primjera simoličkog nasilja na ovim prostorima. Drama je nastala prije dvije godina, na trećoj godini studija i zapravo je početak mog bavljenja pitanjem nasilja, kako onim neposrednim tako i simboličkim. Što se tiče nekog stilskog korektiva, tu su najvažniju ulogu odigrali Kristof, Bernhard i Beckett čija poetika fantastično utjelovljuje „banalnost zla“. Kako tretirati odgovornost pojedinca, barem na primjeru likova tvoje drame?

NATAŠA: Pa s jedne strane imamo to stanje nemoći u kojem se oboje nalaze i u kojem zapravo postaje vrlo nezahvalno govoriti o odgovornosti. Klinac u jednom trenutku shvaća da neće silovati ženu niti joj na bilo koji način nauditi, što zapravo čini iz straha, a ne zbog moralne odgovornosti, nakon čega mu postavljam novi izazov, a to je da dolaze drugi vojnici izvršavaju taj čin pred njegovim očima, nakon čega je i ubiju, a on ne čini ništa. Ne znam...ja kao autor mislim da je to vjerodostojan rasplet, dok ja kao čitatelj mislim da ju je trebao spasiti, mislim da je to odgovornost svakog pojedinca- da bude bolji čovjek od onog što mu date okolnosti dopuštaju.

[interno-epicentar-blog]

Večeras INTERNO! Nataša Antulov: Sjedio sam i slušao je kako jede

U srijedu 7. prosinca u 19h pozivamo Vas na čitanje drame Nataše Antulov u prostorijama Kazališnog Epicentra, u Preradovićevoj 44/II. Molimo, najavite svoj dolazak na interno.epicentar@gmail.com 

...

VOJNIK

Kosa joj je padala niz ramena, bila

je obučena u košulju i hlače.

Odzada je čak i ličila na moju

majku, imale su sličan hod i kretnje.

ŽENA

Zamislila sam svoje tijelo puno

rupa od metaka. Kao švicarski sir.

VOJNIK

Želio sam joj nešto reći, ne znam

što. Nije ni ona meni ništa rekla.

Pa smo šutjeli …

ŽENA

Bila sam uvjerena da će stati i

pucati.

VOJNIK

Pokušavao sam u njoj prepoznati

nešto sebi blisko.

ŽENA

Čekala sam mi se metak zabije u

leđa.

VOJNIK

I sad... ja znam da u jednom

trenutku moram prestati hodati.

ŽENA

Ali ništa se nije događalo, on je i

dalje hodao iza mene kao da se

radi o najobičnijoj šetnji.

...

Nataša Antulov

Rođena 06.09.1987. u Rijeci. Studentica MA studija Dramaturgija izvedbe.

  O DRAMI

Drama 'Sjedio sam i slušao je kako jede' odgovor je na zapažanje mađarskog pisca Imrea Kertezsa koji kaže sljedeće: “Ako postoji takva stvar kao što je sloboda, onda ne postoji sudbina.“ I obrnuto- ukoliko postoji nešto kao sudbina, utoliko ideja slobode volje postaje potpuno besmislena. Pitanje koje je nužno postaviti u okolnostima koje generiraju ovu dilemu jest: kako tretirati odgovornost pojedinca?

[interno-epicentar-blog]

Iz prošle sezone... Vedrana Klepica: Tragična smrt ekonomskog analitičara

  ...

Ubij. Ne razmišljaj, ne osjećaj, samo pucaj. Pucaj. To ti je rekao jučer i to će ti reći danas kada se nađeš s njim. Ne razmišljaj, ili razmišljaj da pucaš u kantu za smeće ili poštanski sandučić. To tako ide i tako je najbolje, reći će. Ubij sestru ministra unutarnjih poslova, nećakinju predsjednika vrhovnog suda, sina naftnog i agro kapitalista, majku vladara duhanskog tržišta.

ili ako ništa drugo zadavi mačku nacionalne operne primadone

ubij ubij ubij nekoga, bilo koga

moraš nekome izbiti zube, tako se to danas radi

inače si nitko i ništa

na kratko će te zatvoriti i ubrzo tražiti pomilovanje

jer će im inače sve ženske lobističke organizacije doživotno visjeti za vratom

a ako i to ne pomogne uvijek možeš sudcu popušiti kurac

ionako ih je većina stara i ružna i pada na žene poput tebe

jasno, nisi baš prvoklasna ljepotica, ali dobro je, još si mlada

štoviše, ne samo da mu možeš popušiti, nego možeš kasnije imati i aferu s njim, čekati da ostavi svoju ženu i da ti kupuje automobile i dizajnerske cipele.

izvrsno, zar ne vidiš kako ti sve ovo zapravo ide u korist

...

Vedrana Klepica, dramaturginja i autorica tekstova za izvedbu. Diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dramski tekstovi i scenariji izvođeni su joj na Hrvatskom radiju, u Teatru &TD u Zagrebu, u kazalištu MKA u Melbourneu, Australija, te sudjelovala je kao autorica na festivalima dramskih pisaca World Interplay u Australiji i Turskoj, Writers Meetup-u u Singapuru, radionicama National Theatrea u Londonu, scenarističkom pitchingu Nisi Mase u Francuskoj itd.. Radila je kao novinarka na portalu za kazalište Teatar.hr, Lider poslovni tjednik, te u produkciji nekoliko kazališnih festivala. Kao dramaturginja radi na projektima vezanim za kazalište, osobito se koncentrirajući na suvremeni ples i nove medije. 

[interno-epicentar-blog]

Iz prošle sezone... Diana Meheik: Mania

  ...

ne smijem

ne smijem zaboraviti

nježnost

sada kad sam sama

bez prijatelja

ili neprijatelja

ne smijem zaboraviti

nježnost

sada kad te nema

u tišini

nepomičnosti

čekam da se

ipak vratiš

ušla sam

u prostoriju s bijelim zidovima

svoju čekaonicu

praznu

gole scenografije

pripremljenu

samo za mene

jer

samo praznina

može primiti

tvoju sliku

i sjećanja

koja poput

živih bića

divlje naravi

lutaju

iskaču

skrivaju se

uzimaju vlastitu slobodu

moć

da me prestraše

da me ponize

"MANIA" je drama u kojoj ženski subjekt u diskurzivnoj monološkoj formi traži, čeka i pokušava, kroz rasuta sjećanja i manične osjećaje, identificirati i označiti neprisutni ljubavni objekt, onoga koga nema. Na drugoj diskurzivnoj razini unutar teksta, isti ženski lik je objekt pod policijskim nadzorom. Špijunskom metodom se bilježi i označava svaki njen pokret, svaka riječ i svaka misao. Usprkos optužbi, ona nema što za reći, njeno svjedočenje ne otkriva. Ona je već od početka kriva.

Diana Meheik je rođena 1987. u Zagrebu. Srednju školu je upisala u Libanonu, a potom završila u Hrvatskoj. Apsolventica je MA studija Dramaturgije izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je Rektorove nagrade i Stipendije za najbolje studente. Piše scenarije i dramske tekstove. Njena drama «Jerihonska ruža» prvi je put izvedena u Teatru &TD u sklopu Dramaturškog kolektiva, a koncertno je čitanje ponovno postavljeno u koprodukciji Hrvatskog centra ITI i Teatra Exit na 5.Hrvatskom Showcase-u. Tekst je svoju premijeru doživio na Hrvatskom radiju u režiji Anice Tomić za što je dobio “Posebnu nagradu Predsjednika Italije” na 62.Međunarodnom festivalu Prix Italia. Uz pisanje, radi i kao dramaturg. Surađivala je u dramaturškom timu na multimedijalnom site specific projektu „Tertulia“ argentinskih umjetnika Eduarda Molinarija i Nicholasa Varchauskog u produkciji festivala Eurokaz, te kao dramaturg na predstavi „Drama o Mirjani i onima oko nje“ Ivora Martinića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Njena sljedeća drama “Mania” je također izvedena na Hrvatskom radiju u režiji Jasne Mesarić.

[interno-epicentar-blog]

Mini intervju: Vedrana Klepica

1. Koja priča stoji iza nastanka tvog teksta 'To Fuck Because We Want To'? Radi se o nešto kraćem tekstu koji će uskoro biti izveden. 

Vedrana: Dakle, Marko Cindrić, inače glumac, ima neku nezdravu sklonost prema suvremenim kazališnim tekstovima. Zašto? Ne znam, čudan je. Pa onda uređuje festival Nu:write, drugu godinu za redom. Nazvao me i rekao da ove godine dovodi tri londonska autora s tri monologa o Londonu, i da bi on htio napraviti isto to s monolozima o Zagrebu, i želim li ja biti jedna od autorica (uz Olju Lozicu i Srđana Sandića). Ja inače ne volim narudžbe, ali on mi je ponudio hrpu para pa sam pristala. Onda sam ja nazvala Ivanu Krizmanić i rekla joj da mi treba jedna agresivna žena koja će izvoditi monolog i da mislim da je to baš ona. Ona mi je nešto opsovala i spustila slušalicu. To mi je samo potvrdilo da je savršena za ulogu. Onda smo nazvali Franku Perković da to režira. Rečeno joj je da su svi pisci na samrti i da im je tekst u njenoj režiji posljednja želja. Bilo bi neukusno da je odbila.  2. Kroz velik dio tvog teksta da se naslutiti dokumentarni pristup. Radi li se o stvarnom dokumentarizmu? Zašto si se odlučila za takav pristup temi grada?

Vedrana: Sve što pišem jest dokumentarizam ili barem proizlazi iz njega. Pronalazim situacije koji mi se čine problematiče i zatim u tim situacijama zaokružim bolne točke i postavim pitanje zašto se to događa. Ali ne pišem novinski članak ili teorijski tekst. Bavim se književnošću, jer vjerujem da ona na ljude (osobito danas)  djeluje na neki sublimniji, ali neposredniji i bitniji način. Gušimo se, informacije su posvuda, gutamo ih prebrzo. Tekst za izvedbu za mene je infuzija, pročišćena svega nebitnoga, koja ide ravno u krv i liječi. U najboljem slučaju više ljudi, u najgorem samo mene.

 A što se tiče ovog specifičnog teksta o Zagrebu, imala sam otpor prema njemu. Za mene grad, bilo koji grad, pa i ovaj u kojem živim, nije bitan. Za mene on još uvijek nema mitološku ili melankoličnu vrijednost, jer mu pripadam slučajem, a ne odabirom. Kao i što sam bijela žena hrvatske nacionalnosti, mogla sam biti bilo što i bilo gdje drugdje. Zato ne bih rekla da je tekst crnjak, ali je analitičan, jer analitični možemo biti samo prema nečemu s čim nemamo emotivnu povezanost.  Naravno, postoji rečenica u tekstu koja za mene ima snažnu emotivnu vrijednost, koja mi je najbitnija, i zbog koje sam zapravo odlučila početi pisati... no ona mi se dogodila u jednom drugom gradu, i tek sam njenu posljedice osjetila ovdje u Zagrebu. Zato je za mene grad nešto fluidno. Slučajni susret. 3. Sebe nazivaš autoricom ‘tekstova za izvedbu’, a ne dramskim piscem. Koja je razlika? Vedrana: Velika. Dramski tekst ima svoju definiciju. Pravila. Strukturu. Bez obzira koliko postmoderna ili postdramska ona bila. Možete je pročitati u nekom riječniku ili teatrološkom priručniku. A tekst za izvedbu je... samo tekst koji se izvodi! I to je jedino što je meni bitno. To može biti drama, predavanje, slam-poezija, uglazbljeni stihovi ili tip iz Vrapča koji sjedi negdje u bircu / tramvaju i vrišti na glas o nešto svojim bradavicama. Nisam baš vizualni tip. Za mene osobno, izvođenje pisane forme, slušanje nekoga kako govori jest nešto najljepše i najerotičnije što postoji.  Danas, nažalost, jako malo ljudi ima strpljenja slušati.   

[interno-epicentar-blog]

INTERNO! Vedrana Klepica: TO FUCK BECAUSE WE WANT TO

Srijeda 9. 11. Kazališni Epicentar. Preradovićeva 44. 19h. Vidimo se? 

...

My city is much more beautiful than London. London - bullshit!

Ne, al stvarno je.

I Pariza i Bagdada.

Oaxace i Tokija.

 Znaš zašto? 

Možete srat koliko hoćete...

Ali u mom gradu nema tsunamija niti terorističkih napada.

U mom gradu ne postoje narko karteli ni urbani slamovi.

U mom gradu ne ubijaju žene ako poševe nekog tko im nije muž.

U mom gradu se to rijetko događa.

Jer u mom gradu mijenjamo ljubavnike poput čarapa.

Kontinuirano i bezopasno.

Prostituiramo se jedino ako to želimo, a ne zato što nas netko tjera.

Jebemo zato što mi to hoćemo.

...

Not a lot of people know this.

But Zagreb is much more beautiful than London.

Or Paris and Baghdad.

Oaxaca and Tokyo.

There are no tsunamis or terrorist attacks in my city.

There are no drug cartels or urban slums. 

In my city they don't kill women if they fuck somebody who isn't their husband.

Not very often, anyway.

Because in my city we change lovers like we change socks.

Continuously, and without danger.

And we prostitute our bodies only if we want to, not because somebody is forcing us.

We fuck because we want to.

 ...

''Modern war was dialectical in that every negative moment of destruction necessarily implied a positive moment of construction of social order.'' (Hardt & Negri)

It is in the time and spaces between those two that we try to enjoy a decent cup of coffee.

Vedrana Klepica, dramaturginja i autorica tekstova za izvedbu. Diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dramski tekstovi i scenariji izvođeni su joj na Hrvatskom radiju, u Teatru &TD u Zagrebu, u kazalištu MKA u Melbourneu, Australija, te sudjelovala je kao autorica na festivalima dramskih pisaca World Interplay u Australiji i Turskoj, Writers Meetup-u u Singapuru, radionicama National Theatrea u Londonu, scenarističkom pitchingu Nisi Mase u Francuskoj itd.. Radila je kao novinarka na portalu za kazalište Teatar.hr, Lider poslovni tjednik, te u produkciji nekoliko kazališnih festivala. Kao dramaturginja radi na projektima vezanim za kazalište, osobito se koncentrirajući na suvremeni ples i nove medije.  

*MOLIMO, SVOJ DOLAZAK NAJAVITE NA E-MAIL ADRESU interno.epicentar@gmail.com

[interno-epicentar-blog]

Iz prošle sezone... Lana Šarić: Robot i ja

...

I točno tako si i izgledao. Kao zakržljali dječak izgubljen u masi. Moja ženska sućut se pobunila. Iako je poznanik već otišao.

JA

Ma nemoj? A ti si najzgodniji i najpametniji tip na svijetu? 

Da, izgleda čudno. Kao mutirana žaba. Ali ima nešto u

sebi. Ne, ne mislim da je  lijep. Nikako. Ali ima... Lijepe

oči? Vidi se da razmišlja o nečem... Velikom. Neshvatljivom.

A možda si razmišljao o nečemu jako običnom.  O tome kako prekrasno bliješti mjesec na površini mora? O tome kako si usamljen u toj gomili? O tome koliko ponekad boli susretati tuđe nepoznate oči? Ili možda, možda...?

JA

Možda..? možda razmišlja o- ljubavi?

Nikad ti to nisam htjela reći, ali zaljubila sam se  u tebe na prvi pogled. U izbuljene žablje oči. U kvrgava koljena. U duge savitljive prste.  A najviše u ono što sam prepoznala u tebi. Samoća na licu. Mome i tvome.

Odbacio si nacrte. Projekte i vizije. Vodili smo ljubav cijelo ljeto. Prve noći,   u gaćama ti je ostalo malo pijeska. Škrgutala  sam zubima i tiho pljuckala. Kad nekog voliš, ništa nije gnjusno. I ti si valjda to osjetio. 

...

"Robot i ja" drama je o ljubavi i obitelji u eri visoke tehnologije i civilizaciji ratovanja, ispričana kroz riječi odane supruge jednog genijalca čije je životno djelo čovjekoliki, ali ne i bezopasni Robot.

Lana Šarić rođena je 1983. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2007. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Piše drame, radiodrame i scenarije ("Meso", &TD Zagreb, "Neboder", INK Pula, "Ifigenija", Mala scena, dramatizacije "Bijeli klaun", "Marija Stuart" HNK Varaždin, Treći program hrvatskog radija), a tekstovi su joj prevedeni na engleski, njemački, španjolski i talijanski. Režirala je svoj debitantski tekst "Meso", te dokumentarni film "Klasa optimist" (ZagrebDox 2010.) Sudjelovala  je na brojnim međunarodnimkonferencijama i festivalima, kao što su World Interplay, Townsville, Interplay Europe, Atena, Autorenforum, Frankfurt,  Festival europske dramaturgije, Santiago de Chile.

[interno-epicentar-blog]

Iz prošle sezone... Nina Horvat: Maybe Baby

Ivona, Ivana i Iva tri su žene u visokom stupnju trudnoće. Igrom slučaja završe u istoj bolničkoj sobi i vrlo brzo shvate da imaju mnogo toga zajedničkog. Mnogo više nego što su mislile...

IVANA: Znači ti hoćeš reći da je za zadnje Valentinovo bio s jednom od vas dvije a ne u Sloveniji kako je meni rekao?

IVONA: Da. Cijeli vikend smo proveli u mom stanu.

IVA: Meni je rekao da ide u Mađarsku. 

IVANA: A za Novu godinu?

IVONA: Bili smo tri dana u Parizu.

IVA: Meni je rekao da ide u Mađarsku. 

IVANA: Vikend nakon Uskrsa?

IVONA: Bio mi je rođendan.

IVA: Mađarska.

IVANA: Produženi vikend za prvi Maj?

IVA: Bio je sa mnom!

IVONA: Meni je rekao da morate u posjet tvojima u Biograd.

IVANA: Moji žive u Zagrebu.

IVA: Dobro se izorganizirao...

Nina Horvat rođena je 1989. godine u Zagrebu. Odrasla je u kazalištu. Dugogodišnja je članica Učilišta ZKM-a. U Teatru Tirena igrala je u desetak dječjih predstava i odgojnih kazališta. Posljednje četiri godine vodi radionice na Kazališnom kampu Tirena. Zajedno s Ines Škuflić – Horvat napisala je tekstove za dječje predstave 'Avanture Vrećka i Smećka', 'Zimska melodija' i 'Božićne nevolje'. Dvije godine pisala je za kazališni web portal Teatar.hr. 2009. godine dobila je treću nagradu 'Marin Držić' za dramski tekst 'Dok nas smrt ne rastavi'. Radila je kao dramaturg na predstavama 'Raditi! Raditi... / pokušaji 6, 9, 11', 'Dvolična igra' i 'Bilo jednom...' Maturirala je u Privatnoj klasičnoj gimnaziji a diplomirala na Odsjeku dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Na istom je fakultetu upisala i diplomski studij Kazališne dramaturgije.

[interno-epicentar-blog]

Mini intervju: Kristina Gavran

Početak druge sezone Interna otvoren je predstavljanjem drame Kristine Gavran. U razgovoru s autoricom donosimo njezina razmišljanja o pisanju, drami i planovima za budućnost.

Zbog čega pišeš? Koji su tvoji privatno-umjetnički, unutrašnji motivi za pisanje drame? Što voliš u vezi pisanja, što te vuče naprijed? Što voliš u drami?

Kristina: Kad god me pitaju zašto pišem, sjetim se svih onih romantičnih odgovora kao što su - imam potrebu kreativno se izraziti, podijeliti svoj unutarnji svijet s drugima, želim ispričati priču, oslobađam se pisanjem, želim doprinijeti nekoj promjeni. I onda pomislim: „kad bi barem nešto od toga bilo moj odgovor“. Također, nije istina da me pisanje posebno zabavlja ili pruža užitak, najčešće mi je vrlo naporno: gledati u prazan papir, mučiti se s rečenicama, a zatim na kraju svega sumnjati je li to što sam napisala dobro. Pa ipak, nekako se dogodilo da pišem. Najčešće drame i prozu, ponekad i poeziju. Neke stvari pišem za sebe, neke pokazujem drugima. Možda se i u tome nalazi dio odgovora na pitanje zašto pišem – za sebe. Jer mi se tako sviđa. Bez pretjeranog analiziranja.

Kako je nastala drama „Pred vratima“? Što te inspiriralo pri odabiru likova i njihovom razvoju, te kako si se odlučila za temu?

Kristina: Drama „Pred vratima“ nastala je na trećoj godini Akademije u sklopu kolegija Dramsko pismo. Mentori su mi bili Lada Kaštelan i Tomislav Zajec, a te godine smo proučavali dramsku situaciju i kako kroz situaciju doći do lika. Situacija u koju sam smjestila svoje likove je pomalo zastrašujuća – Vera i Franjo, bivši supružnici, su u čekaonici bolnice, pred vratima sobe u kojoj leži njihov sin koji se pokušao ubiti. Iz te početne situacije krenula sam razmišljati o tome kakvi su se likovi mogli zateći u njoj, koje su njihove karakteristike, kakva je prošlost njihovog odnosa. Zapravo, „Pred vratima“ je drama koja se u jedinstvu mjesta i vremena bavi onime što se već dogodilo, pa je i naslov ujedno metafora njihova odnosa koji je negdje ostao nedefiniran, neriješen. Kako bi riješili taj odnos, Veru i Franju sam doslovce „zatvorila“ u ograničen prostor čekaonice i vrijeme koje su prisiljeni provesti skupa, te sam proučavala kako će se ta dramska lica ponašati.

Na čemu trenutno radiš? Gdje se vidiš za pet godina?

Kristina: Trenutno sam druga godina MA studija Kazališne dramaturgije. Pišem diplomski o dokumentarnom kazalištu, zanima me trauma u kontekstu kazališta kao zajednice, prostora rituala i pročišćenja. Pišem kratke priče, radio drame, radim kao dramski pedagog s djecom, a trenutno mi je najveća želja završiti dramu koja donosi deset kratkih priča iz studentskog doma i kroz smijeh, šutnju i pitanja analizira perspektivu života u Hrvatskoj. A gdje se ja sama vidim za pet godina? Onako idealistički, vidim se kako lutam svijetom sa svojim zelenim backpackom na leđima. Ako u međuvremenu ne odrastem.