jesenjiv - Tumblr blog

[jesenjiv]

Sarajeva s tobom ostao sam željan,

ovaj snijeg večeras posebno me boli.

Zamišljam kako Ferhadijom šetam,

dok ti mi pričaš kako zimu voliš.

[jesenjiv]

Miriše ljeto na zrele maline i još mi nije pritisnut onaj taster u glavi. Hladan potok razdvaja planine i svuda se trava zeleni. Imam 25. Gledam u najljepše lice pod ovim suncem, najmlađe lice što je ikad gazilo dvadesete. Izgovaram stidljivo i iskreno “Ti si djevojčica koju najviše volim.” Osjećam toplinu vlastitih riječi i sreću što ih baš tebi govorim, a ti se smiješ.

Da li stvarno uvijek iz sjećanja sanjamo ili ima u tome i nešto malo od onoga što tek treba da se desi? Znam da je ovo sve već bilo i sve se nadam da se sjećam tamo nekog sna, da trava nije onaj sarajevski park, da pod ovim suncem više niko nije tako lijep. A svaki put kad se probudim, sve manje je topline i sve manje vjerujem da djevojčica koju najviše volim i dalje živi na tvojoj adresi.

[jesenjiv]

Ne tako davno, danas si me voljela.

[jesenjiv]

Ne stidi se svojih želja, ni velikih, ni malih. Sve su tvoje. I ova noć je možda tvoja, pa poželi nešto zbog čega zadrhtiš i kada samo pomisliš na to da bi ti se moglo ostvariti ili poželi da pada snijeg, poželi sunce, poželi da sanjaš nekog ili da te neko sanja, poželi da naučiš novi jezik, poželi da pokreneš svoj biznis, poželi ples na kiši sa osobom koju tek upoznaješ, poželi malo više hrabrosti, poželi da položiš taj ispit, poželi da spavaš na vrijeme, poželi da se budiš s tom nekom osobom, poželi da kažeš nekom istinu, poželi burek i jogurt na klupi sa najboljim prijateljem, poželi da se sretnete ponovo i provedete najljepšu noć ti i osoba koju nikad nisi zaboravio ili zaboravila, u nekom nepoznatom gradu, ili tu negdje gdje vas svako drvo poznaje, poželi da se opet zaljubiš, poželi da se on ili ona zaljube, poželi da napišeš tu knjigu, poželi da zaradiš taj novac, poželi da odeš na taj poslovni put ili sastanak, poželi da neko ozdravi, poželi mir sebi i svima, poželi da se javi on ili ona, poželi lijepu vijest, poželi pizzu u dva poslije ponoći, poželi palačinke odmah poslije pizze, poželi polja suncokreta, poželi drugi, bolji posao, poželi mačku, poželi da čitaš više, poželi da odete na to putovanje skupa, poželi više druženja sa ljudima koje voliš, poželi da te prihvate njegovi ili njeni roditelji, poželi psa, poželi da ideš na more, poželi da se vidite barem još jednom, poželi da tvoj omiljeni pjevač konačno snimi hit pjesmu ili da tvoj omiljeni film dobije nastavak, poželi da pronađeš taj stan, poželi da se vratiš u svoj rodni kraj, poželi da tvoju drugaricu puste njeni da prati svoj san, poželi da priznaš i ispraviš tu neku grešku, poželi da se opet nekad vratiš u taj grad i mali stan, poželi da te ne boli grlo poslije hladnog pića koje voliš, poželi da popraviš odnos sa roditeljima, poželi da oprostiš sebi ili nekome… Probaj, poželi, barem to nije teško.

[jesenjiv]

…i još mogu u tebe ludo da se zaljubim.

[jesenjiv]

“Tek u žaru ljubavi osjeti čovjek sve mnogobrojne crne pjege na svojoj duši.”

Ivan Cankar

[jesenjiv]

Da i sljedeće godine na ovaj dan budete u mogućnosti zagrliti iste osobe. Ako to ne želite, niste bili na pravom mjestu.

[jesenjiv]

Uvijek je vrijeme da biraš sebe.

Svoj mir.

Svoju sreću.

Svoj put.

[jesenjiv]

Da mi k’o nekad dođeš sama

Pokucaš na prozor, pa otvoriš vrata

I život bih cijeli za to dao

Hej tugo moja, tebe nikad nisam isplakao

[jesenjiv]

Zabranjeno je da ti nedostaje nešto što je još moguće.

[jesenjiv]

Imam dobrog prijatelja, tih momak, nikada ga nisam čuo da je povisio ton, pažnju jedino svojom lijepom pojavom privlači. Preko tri godine je patio za djevojkom koja je birala uvijek neke lošije momke i svaki put kad bi povrijeđena bila utjehu bi potražila kod njega, a on zaljubljen uvijek bi pristajao na sve, samo da je tu i da bude dobro, iako je “da bude dobro” značilo to da joj on više neće trebati i da će biti zaboravljen, opet i ko zna koji put. Ali sasvim slučajno je upoznao osobu koja je bila totalna suprotnost njegovoj fatalnoj ženi, da bi se zaljubio više nego ikad i u koga prije, nikada ga sretnijeg nisam sretao do tog perioda.

Nikada nisam upoznao tu djevojku, sve što sam znao, čuo sam od mog prijatelja, ali prošlog maja sam izgubio i svaku šansu za to, kao i moj prijatelj što je izgubio svaku nadu i šansu za ponovnu sreću. Neko je jednostavno rođen da gubi, da živi tiho i neprimjetno. A neko je rođen da uljepša nečiji život svojim postojanjem, pa da ode nepovratno, a ostane u sjećanju kao upozorenje da najveća sreća ponekad predstavlja i tugu koju je teško preživjeti.

[jesenjiv]

Da podijelimo nesigurnosti

Da smo u stvarnosti, daj mi i gluposti

Bez teatralnosti

Treba mi neko za banalnosti

Jer od formalnosti me glava zaboli

[jesenjiv]

Nije ovo vrijeme za mene

Duša je ostala negdje na jugu

Ja ne vozim kola

Od zimske opreme imam samo tugu

I bezbroj perona

Da me vrate na početak

Pod kišom meteora

Kad si meni bila petak

[jesenjiv]

Sarajevo nikad nije bilo ovako lijepo.

[jesenjiv]

Oppenheimer (2023)

[jesenjiv]

Lu Salome

Petak, gužva, kiša. Proljeće tek počelo, moram malo do svog sela, da ne propustim behar. Ulazim u autobus, nema slobodnog mjesta, ili sjedi već dvoje ljudi ili sjedi neko sam, a pored njega ili nje stvari koje ne planira pomjeriti. Pa prođem skroz na drugi kraj autobusa, dva mjesta ispred sećije sjedi neka crvenokosa sama, pitam je li slobodno, ona reče da sjednem. I prije nego sam sjeo, skinem ruksak i ostavim ga iznad sjedišta, a iz torbe za laptop izvadim knjigu Kad je Niče plakao, pa i tu torbu ostavim u bunker iznad. Smjestio se ja i kako uzimam knjigu djevojka do mene vrisnu. Pogledam u nju, a ona sva vesela kaže

- Joj kako je fantastična knjiga, baš nedavno pročitala, počela već drugu njegovu, mislim na Jaloma!

- Da nije možda Liječenje Šopenhauerom? - upitah.

Odgovorila je potvrdno, te me upitala jesam li pročitao i Šopenhauera, rekoh da nisam, ali da znam o čemu se radi i dok sam to izgovarao, lagano sam otvorio knjigu u rukama. Potom je i ona raspetljala slušalice, a ja sam čitao. Nakon petnaestak minuta osjetim da mi njeni prsti dodiruju rame, pogledam prvo njenu ruku na svom ramenu (da se uvjerim da nije mašta), a zatim i njeno lice, a ona mi reče

- De nemoj ovo da propustiš!

i usmjeri pogled ka prozoru, oči su joj sjajile (u tom trenutku nisam bio siguran je li to sjaj od radosti ili tuge zbog neke divne nostalgije). Napolju su bile dvije duge, jedna nam je bila tako blizu i tako jasna, postojana, da sam imao osjećaj da će stajati tu zauvijek, da će se djeca igrati na njoj, druga je, pak, bila dalja i nejasnija. Gledajući malo duge, malo djevojku, nisam mogao da odlučim je li divniji njen pogled, ta njena zadivljenost i radost zbog toga što upravo posmatra ili taj nesvakidašnji prizor vani. Zapravo, oba prizora su mi nesvakidašnja. Mada, mnogo rjeđe sam upoznavao ljude koji uživaju u malim, jednostavnim stvarima, nego što sam slikao duge mobitelom. Neodlučnost, kao san, mi prekidoše njene riječi.

- Samo me još priroda iznova i iznova fascinira i raduje, sve drugo me je razočaralo…

Nisam htio ništa da kažem, gledao sam njene, odjednom umorne, oči, pokušavao se sjetiti je li crna sjena oko njih bila razmazana i prije duge. Duga je ipak bila njena tuga. Nervozno je prevrtala slušalice u svom krilu, pa sam preklopio knjigu i razgovarali smo o filozofiji, nekim opasnim ljudima, jadnicima i knjigama, sve dok autobus nije pristao u njenom gradiću. Prije nego je izašla reče mi

- De još jednom da pogledamo nebo, je l’ de da je ljepše ovako kad je šareno, nego kad je ono samo plavo?

Rekoh da jest i zaista, nebo je bilo tako divno, crveno i bijelo, ljubičasto i plavo, rozo i crno. Žalio bih da sam to samo na slikama vidio.

- Vidimo se. - nasmiješila se i ispratih je.

Za prezime i broj nisam pitao, ne bi bilo lijepo, kad već zna za moju Lu. Ostat će kao san, lijepo sjećanje na jedan proljetni petak.

[jesenjiv]

“Ja ne molim ni za čudesa ni za priviđenja, već za snagu svakodnevnu. Nauči me umjetnosti malih koraka. Načini me pažljivijim i snalažljivim, da bih se u raznolikosti svakodnevnog života zadržavao na otkrićima i iskustvima koja me uzbuđuju.

Nauči me da pravilno raspolažem vremenom svog života. Podari mi fini dar da razlikujem primarno od sekundarnog. Ja molim za snagu uzdržanosti i mjere, da kroz život ne bih lepršao i skliznuo, već razumno planirao tok dana. Da mogu vidjeti vrhove i prostranstva i da čak ponekad nađem vremena da uživam u umjetnosti. Pomozi mi da shvatim da iluzije nisu od pomoći. Ni sjećanje o prošlosti, ni snovi o budućnosti. Pomozi mi da budem ovdje i sada, i prihvatim ovaj trenutak kao najvažniji. Spasi me od naivnog uvjerenja da sve u mom životu treba da bude glatko.

Podari mi jasnu spoznaju da su teškoće, porazi, padovi i neuspjesi samo prirodni, sastavni dio života, zahvaljujući kojima rastemo i sazrijevamo. Podsjećaj me da se srce često buni sa razlogom. Pošalji mi u pravom trenutku nekoga ko ima hrabrosti da mi kaže istinu, ali da mi je kaže s ljubavlju! Znam da se mnogi problemi rješavaju ako se ništa ne uradi, zato me nauči strpljenju. Ti znaš koliko je jaka moja potreba za prijateljstvom. Daj mi da budem dostojan tog najljepšeg i najnježnijeg Dara Sudbine.

Daj mi bogatu maštu, da bih u potrebnom vremenu, u potrebnom trenutku, na pravom mjestu, u tišini ili govoreći, nekome podario neophodnu toplinu. Napravi od mene čovjeka koji zna da dopre do onih koji su zaista na dnu. Spasi me od straha da ću nešto propustiti u životu. Ne daj mi to što ja želim, već to što mi je zaista potrebno.

Nauči me umjetnosti malih koraka.”

Antoine de Saint-Exupéry