multiplaskleroza-blog

[multiplaskleroza-blog]

Shock Denial Anger Bargaining Grieving Acceptance

Shock

Ovog dijela se ne sjećam. Mislim da je odmah prešlo u drugu fazu. 

Denial

Kada sam mislila da će sve biti u redu. Nije to ništa. Hrpa ljudi nikad nema simptome. Zaboravila sam na hrpu koja vrlo brzo ima velike tegobe. 

Anger

Tu sam negdje. 

Bargaining

Umjesto s višim bićima, pregovaram sama sa sobom i alternativnim rješenjima, prehranama, ne znam čime. Mislim da će sve biti u redu samo ako jedemo 9 šalica povrća dnevno. Neće. 

Grieving

Tu sam sada. Jako jako tužna. S kratkim epizodama optimizma. Uglavnom plačem kada sam sama, ne želim da drugi budu tužni. 

Mrzim savjete kao “razmišljaj o najboljoj opciji”. Kao da ako zamislim da dijagnoze nema da će biti ok. Neće. Mislim da nitko od naših prijatelja nije shvatio što se događa, niti se informirao oko toga što se može dogoditi. Ne vjerujem da me netko nakon pola godine pita “a što je to točno”. Let me google this for you: it sucks.

Acceptance

Jednom možda?

...

Gledam neki britanski sajt, videe ljudi koji imaju MS, reakcije. Pitam se da li bi ga liječili bolje da smo negdje drugdje. Ne razumijem zašto još nije dobio nikakve lijekove osim pulsne. 

...

Možda ipak ne smijem čitati forume. Piše djevojka čiji tata ima MS da joj nije jasno zašto je odlučio imati djecu nakon što je saznao. Nije mi ni palo na pamet da bi to moglo biti grozno za dijete. Ali s druge strane, zar ne čeka svako dijete (prije ili kasnije) briga za roditelje? Nisam nikada baš jako željela djecu. No kad gledam iz ovog konteksta, ne znam što bih. Ne želim jednog dana ostati sama. To je vrlo sebičan razlog za imanje djece. Moj tata nema MS, ima alkoholizam, i da, i ja se osjećam istraumatizirano zbog toga, ali sada kada se promijenio i ne pije, volim ga. Tata mi je. Zna da je pogriješio. Drugačije je jer to je nešto što je mogao kontrolirati, iako, alkoholizam je isto bolest. 

Zanimljivo kako te mogućnost da nikada nemaš djecu osvijesti da ju zapravo želiš. Pa da, želim. Želim biti trudna, biti grozno napuhana, mrziti cijeli svijet dok me sve boli od poroda, maziti se s tom malom buhtlicom, igrati se, svirati joj gitaru, naučiti ju da bude dobar mali čovjek. Imati će toliko toga za naučiti od svog tate, u kojem god stanju on bio. A možda bude ok. U tom slučaju odluka da nemamo djecu bila bi stvarno glupa. 

Bilo tko može sutra ostati invalid. Ako je teško ne znači da ne treba postojati. 

Ali stvarno ne razumijem zašto se ovo događa. Moramo početi živjeti. Danas, ne sutra. Dok još možemo. 

[multiplaskleroza-blog]

Baš me briga, napraviti ću sve da moja Lubav bude sretna i zdrava. Ja to mogu.

Mrs MS

[multiplaskleroza-blog]

MS i Michelle Obama

Iako se zovem FIrst Lady of MS, nisam Michelle Obama. Nju uopće nisam imala na umu, iako sam upravo saznala da njezin tata ima MS. 

Ima ga i moja ljubav. 

Užasno je teško. Teško je jer mi je danas rekao da se boji da ću se morati brinuti za njega ostatak života i da se osjeća kao da nema pravo na to. Ne želim da se povrh toga što se zbog simptoma osjeća fizički loše osjeća loše i zbog mene. Mene je isto strah budućnosti, strah me kako ću ja to moći, kako ću se brinuti za neku buduću djecu, za psa, za dom, za roditelje i za njega, kako ćemo imati novaca, hoće li on raditi, kako ću ja raditi ako ću se trebati brinuti, kako će se on osjećati, hoćemo li se voljeti? 

Nevjerojatno je kako su mi se strahovi promijenili od kada smo saznali. Prije sam se samo brinula hoćemo li se voljeti, hoćemo li preživjeti život, hoćemo li se zaljubiti u druge ljude i rastati, hoćemo li imati djecu. Sada mislim da nema šanse da se zaljubim u nekog drugog, kao da nas je multipla vjenčala. Možda nas je to zbližilo, iako mislim da se još nismo prilagodili. Ne znam kako se postaviti, ne znam koliko mogu svoje brige njemu pričati jer ne želim da se on brine i oko mene. Svaki put kad nešto prigovorim ili sam ljuta se bojim da mu ne škodim. 

Pokušavamo zdravo jesti, čitati, biti sretni, i mislim da nam to ok ide. Uvijek mi fali vremena. 

Zaboravljam da ne izmišlja da je umoran već da je zaista umoran i da to nije odabrao. To mi je najteže. Ta nevidljivost bolesti zbog koje niti ne znam da mu je loše osim ako mi ne kaže. Svaki put kad se popikne bojim se da se nešto događa. Kad je zdrav(iji) zaboravimo na sve. Barem postoje takvi trenutci. 

Znam da je za sada dobro, znam da simptomi mogu biti puno gori i da mogu biti puno gore bolesti u pitanju. Znam da nema smisla brinuti kako ćemo živjeti za 30-40-50 godina jer tko zna što će se događati. Glupi su mi ti klišeji, ali svaki dan je dar. Možda ti to bolest želi reći. Možda je samo glupa, kretenska, nepravedna i zla. 

NIJE FER! MRZIM TE MULTIPLA SKLEROZO! MRZIM TE JER SI NAM SE UMIJEŠALA U ŽIVOTE I SJEBAVAŠ NAS! GLUPA SI! NIJE FER NIJE FER NIJE FER!!!