rinnah7 - Tumblr blog

[rinnah7]

urlam na "na tu priču tačka stavljena" a apsolutno znam da nije

[rinnah7]

"Kad insan sebi nešto utuvi u glavu, nema te sile ni tog išareta koji mu to može istjerat' iz glave. Čitav svijet da se okupi pred njeg' i da mu horski ponavlja da ne valja tako, i da mu sve dokaze iznese pred oči, riječi će se odbijati od njegove uši kao što se kamenčić odbije o zid, ne ostavivši ni najmanji ogreban trag. A ništa se čovjeku ne utuvi u glavu, toliko duboko i toliko lako, koliko ljubav, i koliko žena."

- Adis Ahmethodžić

[rinnah7]

[rinnah7]

[rinnah7]

🤔

[rinnah7]

[rinnah7]

Zasto si u depresiji ?

Provedes godine na davanje paznje ljudima koji se sa tobom druze samo iz interesa.

Zaljubis se, das povjerenje nekome i ta osoba te iznevjeri i prokocka tvoje povjerenje.

Trudis se godinama da ucis i radis, dajes sve od sebe svaki dan i opet na kraju ostanes sam.

Tvoji "drugari" sa kojima si dijelio svoje tajne i zelje, urade sve da ti se snovi ne ostvare.

Tvoje tajne ispricaju prvom prilikom, gledaju da te pljulju i ocrne na svakom koraku.

Zivis u drzavi bez napretka, drzavi koja tapka u mjestu i u mraku je vec godinama, jer koliko god se trudis neko ko ima veze i poznanstva prije ce dobiti posao nego ti koji ucis i radis.

Radimo za minimalac i svake godine ista prica, bice bolje.

Kad ce biti bolje?

Vec 20 i vise godina cekamo to bolje.

Pune su vijesti ubistava, saobracajnih nesreca, klanja nevinih ljudi, ratova....

Zivimo u konstantnom strahu i zivimo od danas do sutra tacnije prezivljavamo i tako u krug.

Bez nade i sansi da ce doci to bolje.

I onda se ljudi pitaju pored svega toga, zasto se ne smijes, zasto si tuzan, zasto nemas ni prijatelja ni nekoga koga bi volio?

Zato sto je sve sto sam volio otislo i nestalo bez povratka i iskreno ne vidim to bolje sutra.

Hiljade i hiljade ljudi svake godine napustaju zemlju za koju su njihovi roditelji krvarili, a mi to samo mozemo da posmatramo jer nista ne mozemo uciniti po ko zna koji put.

Zato sam u depresiji.

[rinnah7]

Predaja je gora, nego poraz.

[rinnah7]

you didn't say goodbye and part of me believes that means you are coming back

[rinnah7]

I evo nas opet

Nakon četiri godine,

Sudbino moja! 💜🦋

[rinnah7]

Recite toj ženi, ako ikad ostane sama, da uvijek ima gdje da se vrati.

[rinnah7]

Izvolte i dobrodosli.

Mesto na kome sam odlucila da se borim.

Spakovala sam stvari,

ceo moj zivot pokusala da skupim u nekih dva kofera i 3 torbe,

i preselela se u drugu drzavu i neki tudj grad.

Odlucila sam da je ovo sada mesto,

na kome cu pokusati,

da prebolim sve rane,

koje si mi naneo.

[rinnah7]

[rinnah7]

Sarajeva s tobom ostao sam željan,

ovaj snijeg večeras posebno me boli.

Zamišljam kako Ferhadijom šetam,

dok ti mi pričaš kako zimu voliš.

[rinnah7]

Oni znaju da te još i dalje volim.

Ne spominjem te više, ne mislim o tebi svaki dan kao što sam prije.

Ponekad mi tek tako prođeš kroz misli, no samo kao sjećanje.

Ne sjećam se više tvojih dodira, niti okusa tvojih usana,

Ne sjećam se više mirisa tvoje kose, niti tvoga osmijeha.

Jedino čega se sjećam su osjećaji koje sam imala kada sam bila pored tebe.

No tih osjećaja više nema, kao što ni nema one boli.

Istina je, ne boliš me više.

A vidiš, ipak, kad te spomenu nešto me ipak malo zapeče. Ali samo malo, zamalo neprimjetno.

Smiješno je, jer oni me trebaju podsjećati da te i dalje volim.

Ali ne volim te više, od kud im pravo da me uvjeravaju u suprotno.

Tada se spusti noć, i mjesec me miluje svojim nježnim poljupcima dok ne utonem u san. A u snovima me čekaš ti.

Da, često te sanjam, ironično zar ne?

Jer ipak, ne volim te više i ne spominjem te više.

Ali jebeš ga, ne bih ovo sada pisala da te ne volim budalo.

Jer oni znaju znaju da te još i dalje volim.

[rinnah7]

Govore mi ljudi kako si naso devojku.

Govore kako ih podseca na mene,

ali je „ruznija“ i „deblja“ nego ja.

To tvoji ljudi govore o tvojoj devojci.

Ja sam ti od pocetka rekla,

da ti tvoji „ljudi“ nisu za tebe,

ali nisi hteo da slusas.

A sad vise nije moje,

da ti pricam.

Govore mi,

kako izgleda „laka“,

ali da se slazete „dobro“.

Neznam gde je njima pamet,

da kazu za nekoga,

da se slaze dobro stobom,

kad se ti ni sam ne slazes sa sobom,

a kamoli sa drugima.

Bilo je to drugcije samnom,

ti i ja smo bile srodne duse,

a sada posle mene,

je svaki poskusaj samo izgubljen pokusaj,

kopiranja mene.

Izvini dragi moj,

neces uspeti,

da me nadjes ni u jednoj.

vreme je proslo, a povratka nema || kosta

[rinnah7]

Tek u zadnje vrijeme shvaćam koliko sve idealizujem u životu. Koliko, poput male djevojčice, naivno vjerujem u bajke. Cijeli život sam mislila kako 'život iz bajke' postoji. Kako postoje savršeni životi, savršeni ljudi, savršena prijateljstva, savršeni brakovi. Cijelo vrijeme maštam o tom nekom 'savršenom životu iz bajke'.

Nekako uvijek vidim samo lijepo u tuđim životima i zato im zavidim. Zavidim tuđim zarukama, tuđim vjenčanjima, tuđim putovanjima, tuđim proslavama... potajno krijući istinu da i ja to želim. Do nedavno sam mislila kako to ne želim. Ali dovoljna je jedna slika dvoje sretnih ljudi da padnem u trans.

Nešto razmišljam i sjetim se djetinjstva i dviju djevojaka s kojima sam odrasla. Nekako su uvijek bile 'bolje' od mene u očima drugih. Ljepše. zgodnije, poželjnije, bolje u školi. Nisu imale probleme koje sam ja imala: sa izgledom, ocjenama, nemogućnosti da pronađu prijatelje ili partnera. Među nama trima je, kao i u svim dječijim grupama, uvijek bila jedna 'glavna'. I kako to biva, u 25-oj, ona se prva zaruči. Nakon nje se zaruči i druga. I ostadoh ja, pokisla i bez pravca.

Kada smo se počele razilaziti u školi, što je normalno jer svatko ide svojim putem, obje su našle svoje društvo i svoj pravac u životu. Ja nekako nikada nisam uspjela naći prijatelje ili smisao života. Živjela sam sama u svojih četiri zida, plašeći se svijeta i svega u njemu. Iako sam postigla uspjeh, završila fakultet i kročila u svijet, u meni uvijek postoji blokada i strah. Stroga sam prema sebi i više samu sebe ponižavam, nego što sebe cijenim. Iako znam da mogu biti što god poželim, u meni se kriju moji strahovi i crne misli koje me iz dana u dan uništavaju.

Ne mislim da su uspješnije od mene jer su se zaručile. Ali našle su svoj pravac u životu. Znaju da imaju nekoga na koga mogu računati i tko će biti tu za njih. Ali kod mene je drugačije. Stalno su prepreke i igle po kojima gazim. Nikada se ne mogu potpuno opustiti i uživati u životu. Jer sam naviknula na poniženje, bol, poraze, nezadovoljstvo. Naviknula sam da mi ne ide glatko.

I to je možda problem što imam pogrešnu percepciju života. Što vidim samo lijepo u tuđem životu i mislim da je nekome uvijek lakše bilo.

Ipak, svi smo u potrazi za nekim mirom i plašimo se samoće, odbačenosti, neprihvaćenosti. Cijeli život sam odbijala ljude od sebe, jer sam ih idealizirala. Željela sam da budu onakvima kakvima sam ih sebi zamislila, a najmanja sitnica koja mi se nije sviđala je bila razlog da ih odbijem. S druge strane, i ja cijeli život imam osjećaj da mene ljudi idealiziraju. Da žele promijeniti moj izgled, ponašanje, napraviti od mene nešto što su zamislili.

I zbog toga se cijeli život osjećam drugačijom od drugih. Da svi imaju ono što ja nemam. A da ja, s jedne strane imam sve, a s druge strane je praznina duboko u meni. Pa se sjetim ružnog djetinjstva, odbačenosti, neprihvaćenosti.

Tako sam idealizirala i svoje zaruke. Negdje na nekoj plaži, dok je sve bijelo, od pijeska, do naše garderobe. Na mojoj ruci dijamantni prsten. Ja u zagrljaju 'savršenog muškarca' kojeg sam čekala cijeli život. Da smo bogati i mladi. I da smo našli svoj mir... daleko od negativnosti i ludila...

Ali u sebi znam da je to nečiji drugi život... miljama daleko...