service21312

[lifeinbooks]

Čini se da si mnogo preživio.

Je li? Meni je kao da sam već jednom ili dvaput umro. A ipak, evo, sjedim ovdje i guram dalje.

[angstasia]

[emocionalno-nedostupan]

Osoba sa kojom si mislio da provedeš život, na kraju te natjera da ne voliš više živjeti…

[gospocki]

"Meni su sve ulice na svijetu iste ako znam da njima ne prolazi ona. Isto mi je, bio na Antarktiku ili u Brazilu. Srce neće zaigrati zbog arhitekture niti će me pomjeriti bjelosvjetske plaže. Pa i ovo Sarajevo, koje sam zavolio k'o majčine ruke, sad pamtim po mjestima na kojima se smijala na neku moju glupost, na neku sitnicu. Jer to biva tako u duši muškarca. Može se živjeti bilo gdje na svijetu ako se živi uz voljenu ženu, a svako je mjesto na svijetu tijesno ako nje nema da udahne dušu."

- Sarajevski John Doe

[kadsvinjepolete]

Čitao sam o ženama

čije su materice ispadale

od fizičkih poslova.

Poslova, nadmuških.

Poslova, nadljudskih.

Nakon toga, dugo nisam čitao...

Dok su potonji zaduživali

puške i šinjele,

zaneseni obećanom revolucijom

djeca su i dalje rasla,

stomaci su i dalje krčali glađu

krave je i dalje trebalo napojiti,

njive preorati.

Život živjeti.

Majke su prva linija odbrane,

bez ikakvog ordena i

stečenog priznanja.

Heroji čije su zasluge vječito

preuzimali drugi.

[salc3]

Prekjučer me babo pitao zašto samujem, i da li je moguće da ne mogu naći djevojku. Otvorim mu inbox, i pokažem situaciju. Čovjek gleda u poruke, pa gleda u mene.

-I? U čemu je problem? Zašto ne poduzimaš ništa?

-A šta da poduzmem babo?

-Pa vidiš da možeš biti s nekim, zašto ne budeš?

-Zato što me nijedna nije zainteresirala na način na koji bi trebala.

-Kako to misliš?

-Pa evo recimo prve tri, odlijepile su, mogu manipulirati s njima kako hoću, mogu ih iskoristiti, mogu ih izvesti van kad je noć i reći da je dan, one će se složiti. A ja to ne želim, što će mi takva žena kraj mene? Vidiš ova zadnja, ona je sva fina, kulturna, razumna na prvu, ali je užasan control freak. Što će mi i to? Ova ovdje, zaljubljena je, dobra, fina djevojka na mjestu, ali ne vodimo nikakav verbalni rat, nije mi izazov, nije mi napeto to, ne vidim smisao da samo klima glavom na svaku moju riječ i slaže se sa svime što ja kažem. Jednostavno, postanu mi nezanimljive jako brzo.

-Sine moj, pa ti biraš kao da si engleski princ, zato i jesi sam.

-A šta bi trebao? Uzeti neku od tih pod ruku, oženiti se, i živjeti konjski život samo zato jer je to red? Jer mi je vrijeme? Jer eto mora se? Koja je svrha toga da dobijemo i to dijete i da ono odrasta gledajući jedan nekvalitetan isprazan odnos između dvoje ljudi? Da li ja trebam djetetu od malih nogu priuštiti takvo šta, pa da se jadan pogubi jednog dana kada sam bude radio svoj odabir?

-Pa sine, s takvim razmišljanjem bojim se da ćeš ostati sam na kraju.

-Zar nije bolje biti sam sa sobom, nego sam sa nekim babo?

[janeway-x]

“Ne može se živjeti u Sarajevu.

U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.

Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.

I bude, uglavnom, lijepa priča.

Život je kratak za Sarajevo.”

Abdulah Sidran

[poeticlicense12345]

Poruka

Uvijek ću biti usamljen.

Poput stijene od koje se valovi odbijaju,

Ljudi će se od mene odbijati.

Bit ću tek jedan naslonjač

Na kojem se duše odmaraju,

A onda ponovo odlaze ka svome putu.

Uvijek ću biti ostavljen i odbačen,

Neshvaćen,

Jer ono što čini mene,

Neće shvatiti dok sam živ.

Poput vjetra koji prolazi pored njih,

Oni će prolaziti pored mene.

Govorit ću im o prostranstvima

Koja se nalaze u nama,

No, oni će se okrenuti

I otići svojim putem.

Kuda jure svi ti ljudi?

Zar ne znaju da brzina odnosi život

Kao što vjetar odnosi prašinu?

Znam da riječi nisu jedine stvari

Ovog napornog života,

Ali ne mogu živjeti samo od kruha.

Znam, umrijet ću.

Moram govoriti i nešto reći

Sebi i ovome svijetu

Koji odlazi bez pozdrava.

14.11.1999.

text author: Klaun Van Trenda

[cine-poeme]

Živjeti za inat (1973)

[mathiasriverus]

Cijelo vrijeme mislim da ne znam što želim i za čim tragam. A znam to već odavno i jednostavno je. Želim onaj posao zbog kojeg sam krenuo na fakultet, naći svoje mjesto u svijetu gdje mogu dostojno živjeti i ono najvažnije, dom i dvije ruke što će me čekati za zagrljaj, usne za poljubiti i prije svega ljubav koju ćemo zajedno stvoriti.

[lifeinbooks]

Kažeš mi da živiš, a onda kad si sam među svoja četri zida, ispred ogledala, svađaš se sa životom. Zbog života.

[angstasia]

[snoviuniverzuma]

Vrijeme ništa ne liječi, samo vas uči kako živjeti sa boli.

[osjetimojubol]

u ovom univerzumu ništa nije kako treba

u drugom univerzumu sam se oženio s tobom

u trećem te nisam nikada ni upoznao

a u sljedećem radim ono što volim 

u petom sam zadovoljan sa sobom

a tek u sljedećem te ne viđam 

a u zadnjem sam mrtav i sretan

ni u jednom nisam radio pametne i smislene odluke

u svakom svijetu sam pisac koji ne zna šta će dalje

u svakom nemam pravog prijatelja

u svakom imam bar jednog neprijatelja

u svakom me je neko povrijedio

na kraju sam shvatio da živim u ovom perfektnom univerzumu

i ništa se nije desilo tek onako

ništa nije bezveze i sve ima smisla

živimo i umiremo zbog apsurda

apsurdno je živjeti a ne živjeti

apsurd je sve oko nas

apsurd je smisao života

ipak smo svi mi sizif

niko nije kamen i svako ima svoj smiasao

čitaj između linija

pronađi sebe

pronađi druge

pronađi apsurd

[elvedinhasanagic]

Možemo li preživjeti moderni svijet? Obavijen kičem i svime onim što nas pod plaštom sreće čini sretnima?

Logički odgovor bi bio: “Ne!” - jer svakako, na kraju svakog svijeta, ma kako god ga nazivali, svi umiru. I mi umiremo i to je onaj prirodni slijed događaja koji nas očekuje.

Dakle, pravo pitanje bi bilo, možemo li živjeti sa svim tim kičem, negativnošću i ostalim hepecima oko nas?

Dakako da možemo. Jer moramo. Doduše, ne moramo, pa zato skoro svaki dan vidimo, čujemo i čitamo koliko ljudi prije vremena okonča svoj život. Ovo nije prirodni slijed življenja, ali jeste ona tačka u životu, kada se sve završava. I niko ne zna šta je u njihovim glavama, niti ko zna šta sve jedan običan insan proživi pa da jedini izlaz iz sveg tog ludila vidi suicidni način rješavanja problema.

Dakle, opet se postavlja pitanje: Možemo li u konačnici preživjeti ovaj svijet? Moderni.

Rekao sam već da moramo. Bog nam je dao ovaj život. Da ga živimo, borimo se da preživimo, preživimo i okončamo ga.

[bojesvemira]

Jedna od onih noći u kojoj se nisam ubila

Nisam puno razmišljala samo mi je došao taj osjećaj samoće. Noah, sama si sada ne bi imao ko da te spasi, mom mozgu se to čak i sviđa, gledaj evo prilike da ideš tamo gdje te baka voli, gdje ništa ne žulja i ne boli. Euforično ustajem uvijek tim svojim sitnim bosim nogama trčkaram po pločicama, tražeći onaj paket žileta koje sam uvijek ostavljala tu ispod crvene korpice sjetim se da mi ih je prijateljica bacila, i u međuvremenu na starom ormaru ugledam platno, i ne bi mi mrsko otići po stolicu pa se popeh, dohvatih i platno, puhnem prašinu sa njega ne bi mi mrsko ti otrčati po kist i par boja, pa ni uzeti teglicu nasuti vode, pa ugasiti telefon, zaklopiti laptop i gledaj Noah možda ti ipak nije mrsko živjeti, pokušaj, naslikaj, propadni opet, propadni bolje. Rasprskala sam se sa bojama koje volim, crne malo i plave, i naslikala oblake tmurne, i zvijezde sjajne i munje hrabre. Prenijela sam misli na to platno i onaj žilet kog nisam našla, i mamu i tatu i njihove svađe, i traumu iz škole, i nezadovoljstvo tijelom svojim, i granični poremećaj ličnosti moje, i nju i njen dolazak, i mene i moj odlazak, i oči koje mrzim i oči koje volim, i sve što me brine i što me guši i svijet mi nekako ruši, i misli gole ohole na platnu iscrtah. U tišini mukoj bez ikakvog tona, pa sjetih se vidi Noah nisu te misli ugušile... Ali ovo je opet samo još jedna od onih noći u kojoj se nisam ubila!