bojesvemira

[bojesvemira]

Spasiti sebe

Kad te vidim,

ne zadrhti mi više glas.

Ne tražim tvoje oči u gomili,

ne čekam da kažeš da ti nedostajem.

Kad te vidim,

shvatim koliko volim sebe.

Jer sam otišla.

Jer sam znala da moram.

Jer sam birala sebe

nad obećanja koja su šaptom trunula.

Nekad sam te gledala kao dom.

Danas si samo mjesto

koje sam imala hrabrosti napustiti.

Kad te vidim,

više ne boli.

Samo dišem dublje,

hodam čvršće,

i u tišini slavim svoju odluku.

Jer ljubav prema tebi

me skoro uništila.

A ljubav prema sebi

me spasila.

[bojesvemira]

Za vas ipak živimo

Jednom sam razgovarala sa Lucijom

o tome šta njena djevojka uradi kad ona ima borderline.

Rekla je:

„Kad me vrijeđaš, kad si nepodnošljiva,

ja dođem i sjednem.

I pitam te:

Šta možemo napraviti za tvoj borderline?

Hoćeš da čitamo jednu rečenicu osamnaest puta?

Da li će ti to pomoći?“

I tada sam shvatila –

neki ljudi zaista razumiju.

Ne prevrcu očima

kad neko od nas kaže:

Nisam dobro. Trebam pomoć.

A pomoć ne dolazi u ucjenama,

ne dolazi u „ti moraš“,

u „ja neću ako ti ne budeš“,

u „ti lažeš“,

u „ti nisi normalna“.

Ne dolazi u lupanju vrata.

Naučila sam to sa osamnaest –

kad sam zapalila kuću

koju sam previše voljela

samo da bih sebi olakšala.

Ponovno sa dvadeset i jednom –

kad sam izvrnula sve saksije

u koje sam sadila uspomene.

Ali sada znam.

Znam da postoje ljudi

koji ne traže objašnjenja,

nego mjesto da sjednu pored tebe

dok vatra guta sve,

i pitaju te tiho:

Hoćeš da čitamo?

Šta možemo da uradimo?

Za vas,

koji razumijete ono što ne može da se kontroliše

za vas ipak živimo.

I učimo da volimo

i sebe.

[bojesvemira]

Svim ženama koje me ne vole

ja sam ona žena

o kojoj maštaju druge žene

dok njihove spavaju pored njih

tiho, u krevetu

u sred noći dok gledaju plafon

i osjećaju prazninu tamo gdje ih niko više ne dodiruje riječima

ja sam ta koja se ne zaboravlja

čak i kad je nikad nisi imala

ta što ostaje pod kožom

kao miris koji se ne može sprati

ja sam ona koju zamišljaju

dok šapuću laži sebi

da su srećne

da je ljubav to što imaju

a znaju nije

ja sam ona kojoj bi pisale pjesme

da smiju

ona kojoj bi došle

da nisu vezane prstenjem, stidom, tišinom

ja sam ona što pali misli

dok se prave da gase svjetla

ona zbog koje brišu poruke

ali ih opet pišu,

ne moraš da me imaš

da bih te obilježila

dovoljno je

što znaš

da nisam tamo gdje spavaš

ali sam tamo gdje sanjaš

-Noah

[bojesvemira]

Otiði

otiđi ako moraš

neću ti stati na put

nisam od onih što preklinju

niti sam naučena da molim

ja pustim boli me u tišini

ali ako se vraćaš

vrati se kao neko ko zna što sam ja

ne kao prolaznik koji je zalutao

nego kao onaj što zna

da su mi oči dom,

a srce rat u kojem treba da ostaneš

ne vraćaj se sa starim rukama

s praznim dlanovima i istim izgovorima

ne dolazi kao da ništa nije bilo

jer sve je bilo

i još uvijek odzvanja

ako se vraćaš,

vrati se sa sviješću da si imala nešto sveto

i da ti nije bilo dovoljno tada

ali sada jeste

i sad hoćeš

da učiš kako se ostaje

vrati se kao neko ko zna

da je imao svjetlost u rukama

i nije znao šta da radi s njom

ali sada dolazi s trudom

koji zna da zapali

ono što si jednom pustio da se ugasi

ja ne čekam

ali ako se vratiš

ne vraćaj se istia

vrati se kao neko ko zna kako sa mnom, bez da misli na sebe.

[bojesvemira]

Idi, ali vrati se ko nako ko zna šta posjeduje

[bojesvemira]

Zašto si me tražila ako nisi znala kako je sa mnom?

[bojesvemira]

Ako ti je stalo, kleči ne pričaj

[bojesvemira]

Ako si me već toliko htjela, umri za mene kada pustim suzu

[bojesvemira]

Nisam za male stvari roðena

Ne želim mir koji liči na tišinu između dvoje

koji više nemaju šta da kažu

ne želim rutinu koja mi pritiska snove

da postanem još jedno “možda kasnije”

nisam rođena da čekam

nisam ti za navike

ni za planove bez pokreta

ni za ljubav koja odugovlači

ako sam ti rekla da me zaručiš

onda odmah

dok su mi oči još bile pune tebe

dok su mi ruke još drhtale od iščekivanja

ne sad, kad je vatra u zagrljaju dima

kad sam naučila da me ne pitaš hajde da pričamo o tome zašto ne moźeš da spavaš

nego samo pusti mene da spavam, spavaj i ti,

ne želim svakodnevicu bez iznenađenja

ne želim da brojim dane kad si hila prisutna

dok si sjedila pored mene

ako si htjela mene stvarno mene

onda si trebala znati:

ja ne volim polako

ne volim mlako

i ne volim kad neko čeka da me izgubi

pa tek onda shvati da sam bila spremna

ja sam ti bila trenutak

onaj što se ne vraća

[bojesvemira]

Sve ono što jesam

ne želim da mi neko kaže

“ti samo sebe gledaš, ti samo sebe uzdižeš”

kao da je grijeh znati koliko vrijedim

kao da treba da budem tiša

da ne bih zasjenila tuđu nesigurnost

želim da me neko gleda i kaže:

“vidim kako sijaš pusti, da te još više zapalim”

da ne strepi pred mojom snagom

nego da je slavi sa mnom

želim da me neko voli i kad plešem pred ogledalom

i kad se divim svom odrazu

da ne pomisli odmah:

“ona ne treba nikog”

već da kaže:

“ja želim biti dio toga što ona već jeste”

želim da me neko uzdiže

ne da mi siječe krila kad pokušam da poletim

da kaže:

“idi još više ja ću te gledati odozdo i biti ponosan”

ili još bolje,

“čekaj me, dolazim gore”

želim da budem s nekim

ko se ne boji moje vatre

nego doda još drva

da gorimo zajedno

i grijemo jedno drugo

bez potrebe da iko bude manji

želim ljubav u kojoj je moje veliko

dobrodošlo,

a ne prijetnja.

[bojesvemira]

Bila sam tu

Bila sam tu kad je moja prijateljica zaručila svoju djevojku

i pustila sam suzu

od radosti, od tuge, od onog nečeg što me uvijek presiječe kad neko voli ovako

bila sam tu kad je moj prijatelj poginuo

za nekog koga je volio više nego sebe

i opet sam pustila suzu

jer to je ljubav kakvu ja još nisam doživjela

bila sam tu kad su ljudi jedni drugima radili

najljepše stvari na svijetu

kad su dolazili jedni drugima s poklonima,

s osmijesima, s pjesmama, s toplim rukama

kad su se gledali kao da ništa drugo ne postoji

i ja sam uvijek maštala da to neko meni radi

da dolazi iz dalekih zemalja

zbog mojih očiju

da ne propušta nijednu seksualnu noć sa mnom

da ne spava bez mog daha uz svoj

da ne propušta nijedno jutro

da mi ljubi tijelo kao da je hram

maštala sam da me neko voli

nenormalno, opsesivno, ludo

da bez mene ne zna kako dalje

da mu je jedina bitna stvar da meni nešto pokloni

ne materijalno

makar osmijeh dok me vozi do neke klupice

da tu provedemo noć pričajući

jer zna koliko volim da pričam

da organizuje dejt u plesnom klubu

jer zna koliko volim da plešem

da radi sve što može

samo da malo mog života koji mi je ostao

napravi takvim da ga se sjećam s toplinom

i još uvijek

kad vidim mnogo zaljubljene ljude

drhtim od tuge

što nikad nisam bila ničija inspiracija.

[bojesvemira]

Bijeli labude

Ležim u stolici, pred kraj smjene,

kao u nekom filmu bez budžeta,

koža mi zna satnicu bolje od mene,

a vrijeme curi, ne pita da l’ sam spremna.

slušam prljavo kazalište,

“bijeli labude kad me ne bude sve će vode da se razbistre”,

i kao da se svaka riječ

zalijepila za grlo, ne ide ni naprijed, ni natrag.

na plafonu dvije muhe,

ples pod neonkom, u ritmu tuge,

kao da znaju da ljubav zna bit’ gluha

i nijema i da ne mora imat’ publiku.

Gledam ih, i mislim na tebe.

na tu moju tišinu koju niko ne čuje,

na ljubav koju sam oblikovala rukama

kao da pravim svijet,

a svijet mi govori da to nije dovoljno.

Ljudi šute,

ili govore krivo.

kažu: to nije stvarna ljubav,

to ti se samo čini.

a meni se ništa ne čini

meni je sve kristalno, čisto, ogoljeno

kao tvoj osmijeh kad zaboraviš da postojiš.

Dvije muhe i ja, u istom ritmu.

nevidljive

i žive.

volim te

na način koji ne stane u tuđe rečenice.

i nije me briga što ne razumiju.

samo da znaš –

kad me ne bude,

bit će pjesma,

bit će ples,

bit će trag tvog imena

u svakoj stvari što je nisam stigla reći.

[bojesvemira]

Nesrušiv hram

Ti si bila prva

ne po snazi, već po vremenu.

S kojom je šetala Baščaršijom

zbog tebe možda ovoliko i voli Sarajevo

I to ti je dalo lažan osjećaj da si nezamjenjiva.

Ponašala si se kao da ja rušim tvoje svetinje,

a istina je da sam samo stigla

u hram koji si ti odavno napustila.

Ali si ključ zadržala iz navike, ne iz potrebe.

Kad me spustila, nisam pala.

Samo sam naučila gdje stojiš

i koliko si nisko spremna ići

da bi se osjećala visoko.

Tvoje riječi nisu uvrede.

One su pokušaji da ostaneš relevantna

u priči koja više nije tvoja.

Znaš, ti i ona ste dijelile tijelo.

Ja i ona sad dijelimo dušu.

I zato gubiš. Bez obzira koliko glasno šutiš.

Praviš se da si joj prijateljica,

dok u tišini uma zidaš planove

kako da srušiš hram

u kojem je konačno sretna.

Daješ savjete što režu između redova,

uvijek za njeno „dobro“,

ali nikad za njenu mir.

Jer mir ne živi tamo gdje ti dišeš.

S tobom ona tone u prošlost,

a sa mnom gradi budućnost.

I to te jede iznutra

jer prvi put nisi ti ta koja se bira.

Zamišljaš da joj držiš ruku,

a zapravo samo pokušavaš

da mi izmakneš tlo.

Ali ja ne stojim ja letim.

I koliko god se smiješ dok pričate,

znam da nijedna tvoja riječ

nije njoj, nego protiv mene.

I nijedna ti duša to neće zaboraviti.

[bojesvemira]

O mojim bolima…

Upoznala sam te kroz njene oči,

zamagljene prošlošću,

u kojima si još igrala glavnu ulogu

dok sam ja bila nova scena.

Spustila si me riječima,

ne zato što znaš nešto o meni,

već zato što te boli

što više nisi ona koju voli.

Svaki tvoj poziv njoj bio je otrov u kapima,

a ona ga pila s osmijehom,

dok sam ja gutala tišinu

i brojala izdaje u sekundama.

Bile ste „velike ljubavi“

intime razmijenjene pod svjetlima

koja sad pokušavaš da ugasiš meni.

Ali ja gorim drugačije. Ja ne gasnem.

Ti si žena iz prošlosti koja ne zna da ode,

sablast što šapuće kroz telefon,

nadajući se da će me zaboljeti tvoje postojanje.

Ali, ne boli me to što si bila.

Boli me to što još misliš da si važna.

A nisi.

Samo si eho. I samo zato još odzvanjaš.

[bojesvemira]

Znam da nije prazno u tebi.

Osjetim to kad me pogledas bez rijeci,

kad te osmjehom pitam: “Je l’ sve u redu?”

a ti slegnes ramenima kao da ne zelis da lazes.

Tvoje cutanje mi govori vise

nego ijedna prica koju sam cula.

Znam da me ima u tebi.

Ne moras da kazes.

Ali ponekad…

bojim se da stanem na ono njezno,

da ti ne slomim ono sto jos ne smijes da pokazes.

Da ne pozurim tamo gdje si me vec pozvala

pogledom, ali ne i rukom.

Ostajem.

Tu sam.

I kad cutis, i kad bjezis u sebe.

Jer ni u meni nije sve jednostavno,

ali tvoje tisine su mi najiskreniji znak

da sam ipak — pozvana.

[bojesvemira]

Svrhu imam živjeti za žene

Svrhu imam,

ne kao teret,

već kao krila pod kožom.

Za žene,

za njihove smijehove što cijepaju tamu,

za njihove ruke što grade svjetove,

za njihove oči u kojima gore vjekovi.

Za žene što pišu krvljom i poljupcima,

što ljube slobodu u svakom dahu,

što ruše i grade, i uvijek dišu glasno.

Sappho šapuće iz vječnosti:

voli ih, piši ih, budi njihova pjesma.

Ja imam svrhu,

živjeti, gorjeti, voljeti

za žene.

[bojesvemira]

“Krivo mi je”

Obično ne pišem o stvarima

za koje mi je krivo.

Ali, znaš,

za mnogo toga u životu

nekako mi jeste.

Mogla bih ispisati svesku punu rečenica

što počinju s:

“Krivo mi je jer…”

A najviše,

krivo mi je što često

nećeš da razumiješ moju porciju ljubavi.

Kažeš

“Ti pišeš o drugima.”

“Te riječi nisu za mene.”

I nešto mi se tada

u prsima presječe.

Jer što više pišem za tebe,

to me manje cijeniš.

Što više dam,

ti manje vidiš.

Ne znam…

kad si ti zadnji put zapisala nešto za mene?

Nešto veliko,

nešto od srca?

Kupila sam ti svesku,

da pišeš o emocijama,

da se sjetiš da osjećaš.

Ali od kako si se uselila kod mene,

nijednom te nisam vidjela

da si sebi napravila kafu,

sjela u tišini,

i zapisala ijednu riječ.

Pa kako onda da vjerujem

da emocije u tebi postoje?

I najgore

kad pustim pjesmu

što me podsjeća na tebe,

ti se naljutiš.

Tražiš da se pravdam.

Pitaš: “Za koga je?”

A ja kažem: “Za tebe.”

A ti mi ne vjeruješ.

Kao da ljubav

što je dajem

nije validna

ako nije po tvom standardu.

Ja uvijek moram dokazivati

da je sve za tebe.

Da živim za tebe.

I šta dobijem zauzvrat?

Doručak,

na kojem me pitaš

da li možeš da ti pomognem

jer ti bude teško.

(Meni to nije teško.)

Ali ne dobijem

niti jednu riječ.

Niti jedno slovo

koje kaže:

“I ja tebe volim na svoj način.”

Zato…

hej.

Ne moraš da pišeš o meni.

Ne moraš ništa.

Ali me, molim te,

nemoj više tjerati da se pravdam

zbog poezije koju pišem o tebi.

Nemoj mi govoriti da nije istina

kad ti jedino kroz te stihove

govorim sve najistinitije

što u meni postoji.

Ja tebi pokazujem da te volim.

A ti…

šta ti radiš?

Nije dovoljno da postojiš kraj nekoga

kažem ti iz iskustva.

Ima ona Merlinova;

“Kad je hudo mislilo da je dovoljno da ti čuje glas”

Cijenim te ali daj da osjećam ljubav.