#Advokat Novi Sad

[advokatnovisad]

Advokatska Kancelarija Pekić

We provide legal assistance to companies and individuals from various fields. Legal advice for labor law, corporate law, contract law and other branches of law.

[mentalnahigijena]

Ekstremisti i Ugroženisti! Namjera da se pokuša predstaviti da je skup na Cetinju bio pokušaj udara na državu van je pameti, ali me ne čudi, jer oni sad žele politički obračun sa svakim vidom otpora klerofašističkom projektu ,,srpskog sveta“ – ocijenio je za Pobjedu prof. dr Nebojša Vučinić, komentarišući našu informaciju da vlast priprema krivičnu prijavu kako bi građanski protest na Cetinju 4. i 5. septembra prikazali kao skup ekstremista i pokušaj terorizma, a na spisku su i neki ugledni građanski aktivisti. Nova vlast, kaže dr Vučinić, želi da se obračuna sa suverenističkom političkom opcijom koja je pokazala spremnost na otpor klerofašističkom projektu i to je jedan od glavnih razloga da se optužuju i neki građanski aktivisti. TRAGIKOMIČNI POKUŠAJ Okupljanje na Cetinju, dodaje, bilo je, prema njegovim saznanjima, apsolutno spontano bez ikakve organizacije. - Čak ni prisustvo predsjednika države mislim da nije suštinski uticalo na namjeru ljudi da isključivo samostalno i samosvjesno, koji imaju ubjeđenja i uvjerenja u interesu nezavisne crnogorske države i Crnogorske pravoslavne crkve, dođu u Prijestonicu da brane svoje dostojanstvo i slobodu, pravo i čast Crne Gore – kategoričan je Vučinić. Namjera vlasti da aktere protesta, među kojima i građanske aktiviste, okrive da su bili dio organizovane kriminalne zavjere protiv države, za našeg sagovornika nije „ništa neobično“. - Svi autoritarni, totalitarni, profašistički i staljinistički režimi oduvijek borce za slobodu tretiraju kao ekstremiste i teroriste – ističe on. Ako se na Cetinju 4. i 5. septembra može govoriti o nasilju onda je to, naglašava Vučinić, „ona ogromna količina suzavca koja je bačena i još neutvrđena informacija o upotrebi gumenih metaka“. Poručuje da su pokušaji da se skup u Prijestonici kvalifikuje kao ekstremistički tragikomični. - Dobro se zna što je terorizam, što je pokušaj terorizma. Postoje međunarodne konvencije, postoji praksa sudova. Ako je bilo nekih nasilnih ataka i ako je nekome dokazano da je učestvovao u nasilničkim aktima, recimo u napadu na policiju ili nije postupio po naređenju policije, svakako treba da odgovara. Ali kvalifikovati skup kao teroristički akt i kao skup ekstremista to je tragikomično. No, s obzirom na to kakav je karakter političke opcije od koje to dolazi ništa me ne čudi – ističe profesor Vučinić. POLITIČKI PROCES Za pravnika i istoričara Novaka Adžića potencijalno procesuiranje grupe građana zbog navodne organizacije protesta na Cetinju sa namjerom da atakuju na državu je „klasični montirani politički proces“. - Koliko sam shvatio, fokusiran je na to da se, između ostalih, potpuno neopravdano i neosnovano sa stanovišta materijalnih činjenica, dokaza i smisla, pominje kao prvookrivljeni gospodin Veselin Veljović. On je, prema mom mišljenju, postupio časno, patriotski, profesionalno i odgovorno braneći Ustav i zakone Crne Gore i pravo na građanki otpor zlu, okupaciji, aneksiji Crne Gore koju su pokušali da primijene predstavnici aktuelne vladajuće nomenklature na Cetinju 5. septembra – poručuje on. Dodaje da se ne javlja kao Veljovićev advokat, ali mora da ukaže „da njegovo djelovanje na Cetinju nije imalo elemenata ni za prekršajnu odgovornost, a kamoli za krivično-pravni progon“ i da je na sceni politički proces. Adžić smatra i da se radi o svojevrsnoj reprizi montiranog političkog procesa, sličnog onom zloglasnom i neuspješnom protiv generala Radomira Vešovića vođenom u Beogradu februara 1921. godine, kada je kao optuženi za djelo veleizdaje oslobođen svake krivične odgovornosti. - Ali je prije toga godinu i po dana proveo u srpskom zatvoru – podsjeća on. Da se priprema krivična prijava, kako kaže, saznao je iz Pobjede, a kako je i sam bio akter protesta, kategoričan je da „sa stanovišta materijalnog, krivičnog prava, krivično-procesnog prava, teorije i procesa za to nema pravno relevantnih dokaza“. - To je politička namještaljka. Pokušaj da se ljudi iz političkih razloga, zbog neslaganja, procesuiraju bez dokaza. Najprije kao pravniku mi je neprihvatljivo takvo postupanje, a kao istoričaru, pogotovo – ističe Adžić. Kaže i da je „normalno da se podnesu krivične prijave protiv bilo koga ako postoje dokazi, očigledni i nepobitni“. Pripremu krivične prijave protiv učesnika protesta na Cetinju komentarisao je i reditelj i član organizacije „The books of knjige“ Zoran Marković Zonjo, poručujući u izjavi Gradskoj televiziji da, ukoliko je tačno da policija priprema prijavu kojom će se protesti na Cetinju okarakterisati skupom ekstremista, onda je i on među „ekstremistima i teroristima“. Zahvalio je policiji što je „suzavcem počistila Cetinje od virusa“. - Kad ogromna količina suzavca napadne nos, oči, usta, pluća… nema šanse da virus može da preživi - poručio je ironično Marković, uz konstataciju da je čuo da u Beranama poslije ustoličenja Metodija raste broj oboljelih, te da bi možda bilo bolje da su i tamo bacili suzavac. Više izvora Pobjede iz policije i Tužilaštva potvrdilo je da je u pripremi krivična prijava protiv više osoba, a kojom će građanski protest na Cetinju 4. i 5. septembra, organizovan kao bunt zbog odluke Crkve Srbije i crnogorskih vlasti da u Cetinjskom manastiru ustoliče mitropolita ove vjerske organizacije Joanikija Mićovića, zvanično proglasiti skupom ekstremista i pokušajem terorizma. Na spiskovima koji su do sada sastavljeni, kako kažu, je tridesetak osoba, a među njima ima i uglednih građanskih aktivista. Prvi na spisku, prema našim saznanjima, je bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović. Informaciju da je u jeku priprema krivične prijave potvrdio je i direktor Uprave policije Zoran Brđanin, u ponedjeljak na sjednici skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu. - Onog trenutka kada vam ja kažem, stojim iza toga, da su postojale planirane pripremne i realizovane radnje usmjerene za izazivanje nasilja. Ove su riječi dosta jake i ja ih govorim sa odgovornošću. Mi iz policije posjedujemo dokaze i nadamo se da će sve ovo biti brzo procesuirano i da će biti dostavljeno, odnosno da će u odgovarajućim sudskim postupcima biti izvedeno do kraja – rekao je Brđanin, najavivši „pakleni“ sadržaj krivične prijave. K. KRSMANOVIĆ Nagrađivanje policajaca novi pokušaj ponižavanja Prijestonice Najava nagrađivanja policijskih starješina zbog brutalne intervencije na Cetinju novi je pokušaj ponižavanja Prijestonice, smatra potpredsjednik Socijaldemokratske partije Nikola Đurašković. Umjesto da se na odgovoran i ozbiljan način razmotre dokazi koji ukazuju na prekomjernu upotrebu sile prekoračenje ovlašćenja i trovanje građana, kazao je Đurašković, Vlada planira da nagradi policijske rukovodioce za nasilje. Portparola Socijaldemokrata Nikolu Zirojevića začudila je najava premijera da će finansijski nagraditi službenike Uprave policije, jer ih je, kako je kazao, stvarna Vlada i stvarni premijer već nagradio 5. septembra ujutro. - Nevakcinisani premijer koji beskrupulozno javno krši mjere može da dodjeljuje nagrade po cijeli dan, ali ne može pobjeći od istine da su Cetinje i Belveder početak njegovog kraja, za Crnu Goru otužnog, izleta u izvršnu vlast – zaključio je on. Napada na policiju nije bilo Sagovornici Pobjede – Novak Adžić i Nebojša Vučinić, kategorični su da, kako kažu, na mjestima gdje su oni 4. i 5. septembra boravili na Cetinju niko nije napadao policiju. - Bio sam na Belvederu do kasno u noć 4. septembra, onda sam se vratio u grad i bio sam na Dvorskom trgu kad je policija neosnovano, bez razloga upotrijebila silu protiv nas, mirnih demonstranata. Ujutro sam otišao na Belveder i ni tamo nijesam primijetio da je bilo upotrebe bilo kakve sile prema policijskim organima, što i snimci jasno pokazuju – kategoričan je Adžić. Bilo je, dodaje on, šenlučenja, odnosno pucanja u vazduh i ništa drugo. - Nikakvog napada na policijske organe nije bilo što i vi možete posvjedočiti, jer smo zajedno u tim trenucima bili na Belvederu - kaže on i dodaje kako je antički istoričar Tukidid kazao: „Oči su uvijek vjerniji svjedok od ušiju“. I profesor Vučinić naglašava da nije primijetio da je bilo napada na policiju. - Suprotno tome, a i sami ste svjedočili, stalno je među prisutnima preovladavala tendencija i težnja, odnosno upozorenja da se policija ne provocira, da se ne izazove nikakav sukob s policajcima, jer bi to dovelo u pitanje legitimitet čitavog skupa – kaže Vučinić.

[balkantimes]

"UMRLI SU NA ISTI NAČIN" Džordž Flojd nije jedini kojeg je brutalno ubila policija: Ovi slučajevi su PRODRMALI SVET i pokrenuli lavinu

Bez želje da se njegovo ubistvo pretvori u statistiku, Džordž Flojd je samo jedan od niza Afroamerikanaca koje su ubili beli policajci. Takvih slučajeva ima mnogo, a izdvajaju se oni koji su bili uzrok protesta i nereda u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i širom sveta.

Na dugoj listi nalaze se i Majkl Braun, Martin Trejvon i drugi, a mnogi od njih ne samo što su umrli na sličan način, poslednje reči su im bile identične. Evo koji su sve slučajevi ubistva crnaca od strane belih policajaca obeležili modernu istoriju rasizma u svetu:

ADAMA TRAORE (1992–2016)

raore je umro 19. jula 2016. na svoj 24. rođendan u predgrađu Pariza, gde je odveden u pritvor jer je bežao kad su policajci hteli da ga identifikuju. Njegova sestra Asa rekla je policiji da su mu poslednje reči bile: “Ne mogu da dišem”, baš kao i Džordžu Flojdu. Te reči su postale moto protesta protiv rasizma u SAD.

- Umrli su na isti način. Nosili su težinu od tri policajca na sebi. Imali su iste reči. I to je bio kraj za Džordža Flojda. Takođe je bio kraj i za Adamu Traorea – rekla je Asa za CNN.

Adama Traore bio je Francuz poreklom iz Malija. On je bio napolju u predgrađu Bomon sir Oaz u Parizu sa svojim starijim bratom Bagujem, kad im je prišla policija koja je htela da ispita Baguja u vezi sa jednim slučajem. Od braće su zatražili lične karte, ali Adama nije imao svoju i pobegao je u obližnju kuću, gde je ubrzo uhvaćen. Tri policajca Nacionalne žandarmerije oborila su ga na tlo tokom hapšenja.

Umro je u policijskom vozilu dok su ga vozili u stanicu. Nakon njegove smrti izdata su četiri izveštaja s autopsije. Stručnjaci se prvo nisu mogli složiti da li je do smrti došlo usled gušenja tokom privođenja ili postojećih medicinskih stanja.

Drugi su ukazali na moguće prisustvo droge u njegovom telu što bi doprinelo smrti, međutim toksikološki izveštaj je bio negativan. Zvanični izveštaj iz 2020. tvrdi da je bilo tetrahidrokanabiniola u njegovoj krvi, a kasnije je dodat i zastoj srca kao uzrok smrti. Druga, nezavisna autopsija porodice iz 2018. je navela gušenje usled pritiska kao uzrok smrti.

- Moj brat je umro jer je bio crn. Moj brat je umro jer je bio iz siromašnog kraja… Da li bi telo belog čoveka primilo težinu tri policajca? Da li bi telo belog čoveka prošlo pored bolnice bez zaustavljanja. Ja kažem da ne bi – dodala je Asa.

Smrt Adame Traorea podstakla je velike proteste u Parizu, Lionu i Tuluzu pod sloganom “Pravda za Adamu”.

Novi izveštaj osobađa policajce koji su pritisnuli Traorea na tlo i pripisuje njegovu smrt već postojećim zdravstvenim problemima za koje njegova porodica tvrdi da nije imao. Advokat policajaca je rekao da bi slučaj sada trebao da bude raščišćen.

- Nema veze između smrti Traorea i tehnika hapšenja koje su koristili policajci. Flojdov slučaj nema nikakve veze sa slučajem Traorea – istakao je advokat.

DEJVID DUNGAJ MLAĐI (1989-2015)

Aboridžin Dejvid Dungaj mlađi, koji je bio šizofrenik i dijabetičar, umro je u zatvorskoj bolnici Long Bej u Sidneju 2015, nakon što su ga uhapsila najmanje četvorica policajaca. Prema vladinoj istrazi, 26-godišnji Dungaj odbio je da prestane da jede paket biskvita nakon što su pokušali da ga prebace u ćeliju. Portal Justiceaction.org.au navodi da su ga čak šestorica policajaca držala u ležećem stavu dok su mu davali sedativ, a bolničko osoblje i još četvorica čuvara posmatrali.

Dungaj je 12 puta ponovio da ne može da diše pre nego što je izgubio svest. Dok su čuvari shvatili ozbiljnost situacije, prošlo je nekoliko minuta pre nego što su pokušali da ga reanimiraju. Dungaj je ušao u takozvanu asistoliju, stanje bez električne aktivnosti srca koje je jedan od kliničkih znakova srčanog zastoja na osnovu kojeg se proglašava smrt pacijenta.

Vlada Novog Južnog Velsa je u istrazi navela da je Dungaj odbio da vrati biskvite nakon što je osoblje izrazilo zabrinutost zbog nivoa šećera u njegovoj krvi.

“To je za posledicu imalo da su čuvari Dejvida nasilno premestili iz njegove u drugu ćeliju kako bi mogli posmatrati njegovo stanje”, navodi se u izveštaju koji prenosi CNN.

“Manje od 10 minuta nakon što je započeo premeštaj, Dejvid je iznenada prestao da reaguje dok su ga držali u ležećoj poziciji. Preduzeti su napori za reanimaciju, ali bez uspeha. Nedugo potom Dejvid je proglašen mrtvim”, piše u izveštaju u kojem je kao uzrok smrti navedena srčana aritmija.

Dungajeva porodica pozvala je da se podignu krivične optužnice protiv čuvara koji su bili umešani u incident, ističući da su Dejvidove poslednje reči bile: “Ne mogu da dišem”. Mrtvozornik Nju Saut Velsa Derek Li naveo je da “nema naznake da su postupci policajaca bili motivisani zlim namerama već su verovatnije posledica njihovog nerazumevanja informacija koje su tada prenošene”.

KIT LAMONT SKOT (1973-2016)

Afroamerikanca Kita Lamonta Skota (43) ubio je 20. septembra 2016. u Šarlotu u Severnoj Karolini crni policajac Brentli Vinson. Policija je došla na Skotovu adresu u nevezanom slučaju, u potrazi za jednim čovekom za kojim je izdata poternica. Kako je navedeno, oni su videli Skota kako izlazi iz vozila na parking noseći pištolj. On je navodno odbio da se povinuje njihovim naređenjima da baci oružje, međutim Skotova žena – koja je bila prisutna – ovo je porekla.

Komšije Skota, oca sedmoro dece, rekle su da je on prethodno pretrpeo povredu mozga u nesreći i da je imao poteškoća sa komunikacijom. Šef policije Šarlota Ker Putni rekao je da su policajci dali Skotu “jasne i glasne” komande da baci oružje i da ih je čulo mnogo ljudi. Putni je opisao Skota kao “neposrednu smrtonosnu pretnju”.

Vinson je potom ubio Skota, a Putni kaže da je njegov pištolj zaplenjen na licu mesta. Skotova porodica, međutim, kaže da je on bio u automobilu i čitao knjigu i da nije imao pištolj kad je izlazio iz vozila. Policija je rekla da nije pronađena nikakva knjiga i da je Skot kupio oružje 18 dana pre smrti.

Skotova smrt izazvala je i mirne i nasilne proteste u Šarlotu tokom dve noći. Jedna osoba je poginula, a više policajaca i civila povređeno je u nemirima. Vinson je suspendovan u vreme istrage, a u novembru je odbačena optužnica protiv njega, nakon što su tužioci zaključili da je pucnjava koja je dovela do njegove smrti bila opravdana.

TREJVON MARTIN (1995-2012)

Afroameričkog tinejdžera Trejvona Martina (17) iz Majamija ubio je je u Senfordu na Floridi beli policajac Džordž Zimerman. Martin je išao sa ocem u posetu njegovoj verenici u Senfordu. Uveče 26. februara vraćao se sam do kuće očeve verenice iz prodavnice. Zimerman, član građanske patrole u predgrađu, video je Martina i prijavio ga policiji kao sumnjivog. Nekoliko minuta kasnije došlo je do sukoba i on je upucao Martina u grudi.

Zimerman je bio povređen tokom sukoba i tvrdio je da se branio. Nakon što je slučaj privukao pažnju šire javnosti Zimerman je izašao na suđenje, ali ga je porota u julu 2013. oslobodila optužbi za drugostepeno ubistvo i ubistvo bez predumišljaja.

Martinova smrt izazvala je skupove, marševe i proteste širom zemlje. Onlajn peticija koja je pozivala na punu istragu i krivično gonjenje Zimermana sakupila je 2,2 miliona potpisa. Martinovo ime “tvitovano” je preko dva miliona puta tokom mesec dana nakon njegove smrt, a više od 1.000 ljudi odalo mu je poslednju poštu uoči sahrane 3. marta 2012. Tinejdžer je sahranjen u Memorijalnom parku Dejd u Majamiju. Martinu je u julu 2013. posvećen i memorijal u Istorijskom muzeju Goldsboro Vestsajd, muzeju istorije Afroamerikanaca u Senfordu.

ERIK GARNER (1970-2014)

Afroamerikanac Erik Garner (44) umro je 17. jula 2014. na Stejten Ajlendu u Njujorku nakon što ga je beli policajac Danijel Pantaleo uhvatio za vrat tokom hapšenja.

Policija je prišla Garneru zbog sumnje da nelegalno prodaje cigarete. Nakon što im je on rekao da je umoran od maltretiranja i da ne prodaje cigarete, pokušali su da ga uhapse. Kad je Pantaleo stavio ruke na Garnera, ovaj je odbio da sarađuje i odmakao mu ruke. Onda je Pantaleo stavio ruke oko njegovog vrata u položaj gušenja i oborio ga na tlo. Dok ga je više policajaca obuzdavalo Garner je ponavljao: “Ne mogu da dišem”. On je to izgovorio 11 puta dok je ležao licem okrenutim ka pločniku. Kad je izgubio svest okrenuli su ga na stranu, međutim on je ostao da leži sedam minuta dok su čekali ambulantna kola. Garner, otac šestoro dece, proglašen je mrtvim u bolnici oko jedan sat kasnije.

Video snimak incidenta razbesneo je javnost širom SAD i doveo do oživljavanja debate o brutalnosti policije. Nakon što je porota donela odluku da se Pantaleo neće suočiti sa optužbama zbog smrti Garnera, izbili su protesti u Njujorku. U julu 2015. došlo je do vansudskog poravnanja s njegovom porodicom, kojoj je grad Njujork platio 5,9 miliona dolara. Američko Ministarstvo pravde ni 2019. nije podiglo krivičnu tužbu protiv Pantalea, koji je otpušten tek u avgustu iste godine, više od pola decenije nakon Garnerove smrti.

MAJKL BRAUN (1996-2014)

Nedugo nakon smrti Garnera, 9. avgusta 2014. beli policajac Daren Vilson iz Fergusona, predgrađa Sent Luisa u Misuriju, ubio je 18-godišnjeg Afroamerikanca Majkla Brauna.

Braun je bio sa svojim prijateljem Dorijanom Džonsonom na pijaci i snimljen je nadzornom kamerom kako krade kutiju cigareta. Vilson je pronašao Brauna i Džonsona i preprečio im put policijskim vozilom. Došlo je do borbe između Brauna i Vilsona nakon što je tinejdžer posegao rukom kroz prozor vozila. Vilson je ispalio dva metka tokom borbe u vozilu, a jedan od njih pogodio je Brauna u ruku. Braun i Džonson su potom počeli da beže. Džonson se sakrio iza automobila na ulici, a Vilson je krenuo da ganja nenaoružanog Brauna. Počeo je da puca i pogodio ga sa najmanje šest metaka. Braun je umro na ulici, manje od minut i po nakon što mu je Vilson prišao.

Ukupno je Vilson ispalio 12 metaka. Braun je pogođen sa šest metaka, sve sa prednje strane.

Državna porota odbila je da podnese tužbu protiv Vilsona, a Ministarstvo pravde SAD kasnije ga je oslobodilo, zaključivši da je postupao u samoodbrani. Policajac Vilson je dao otkaz u policijskoj službi u novembru 2014. Ubistvo Brauna je uzrokovalo višemesečne nasilne proteste u Fergunsonu pod sloganom “Ruke gore, ne pucaj”, kao i formiranje Pokreta za žrtve crnce.

BRIONA TEJLOR (1993-2020)

Afroamerikanku Brionu Tejlor (26) iz Kentakija ubili su policajci Džonatan Matingli, Bret Henkison i Majls Kosgrov 13. marta ove godine, nakon što su provalili u njen stan u Luisvilu. Došlo je do pucnjave između Brioninog dečka Keneta Vokera i policije, koja je ispalila preko 20 metaka. Tejlor je pogođena osam puta, a Matingli je ranjen.

Policija je tragala za dvoje ljudi koji su već bili u pritvoru pod sumnjom za prodaju droge u kući 16 kilometara dalje. Jedan od privedenih bio je u vezi sa Tejlorovom. Nalog za pretragu uključio je Tejlorinu adresu jer je osumnjičena da je primila drogu, a njen auto je bio više puta parkiran ispred kuće pritvorenog Džamarkusa Glovera.

Policija je rekla da je Voker prvi zapucao i da su više puta pokucali na vrata navodeći ko su. Ovo su opovrgli porodica Tejlor i komšije, koji su rekli da se policija nije najavila i da su Briona i njen dečko mislili da neko provaljuje u njihov stan. Voker je na ispitivanju rekao da je Tejlorova više puta povikala: “Ko je?”, nakon lupanja po vratima. Kako nije bilo odgovora, on je uzeo oružje.

Tejlorova je proglašena mrtvom na licu mesta. U Tejlorinom stanu nije pronađena droga.

Protesti zbog njene smrti počeli su 26. maja, sa zahtevima da se trojica umešanih policajaca uhapse i optuže za ubistvo. Dva dana kasnije na protestima je sedmoro ljudi ranjeno, a zbog smrti jednog od demonstranata Dejvida Mekatija 1. juna otpušten je šef policije Stiv Konrad. Protesti zbog smrti Tejlorove deo su nacionalnih demonstracija zbog smrti Džordža Flojda.

DŽORDŽ FLOJD (1973-2020)

Afroamerikanac Džordž Flojd (47) umro je tokom nasilnog hapšenja u Mineapolisu 25. maja. Flojd je uhapšen zbog davanja lažne novčanice od 20 dolara u prodavnici, a umro je nakon što mu je beli policajac Derek Šovin pritisnuo vrat kolenom i držao ga prikovanim za tlo skoro devet minuta, od čega je ovaj bio u nesvesti tri minute. Još trojica policajaca pritiskala su kolenima Flojdovo telo na tlo, ali nijedan nije reagovao iako su ustanovili da nema puls.

Prema zvaničnoj autopsiji Flojd je umro od zastoja srca tokom hapšenja. U vreme smrti, kako se navodi, imao je fentanil i metamfetamin u organizmu. Druga autopsija, na zahtev Flojdove porodice, tvrdi da dokazi idu u prilog tome da je uzrok smrti gušenje i da je pritisak na vrat ograničio pritok krvi do mozga a pritisak na leđa disanje.

Nakon Flojdove smrti zapalila se čitava Amerika. Izbili su protesti zbog brutalnosti policije ne samo u SAD – gde je zahvaćeno više od 400 gradova u svih 50 država – već i širom planete.

Izvor

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/otac-dzenana-memica-najavio-da-ce-otkriti-ime-ubice/

OTAC DŽENANA MEMIĆA NAJAVIO DA ĆE OTKRITI IME UBICE

Prema riječima Dženanovog oca, Muriza Memića, novi protesti organizirani su “zbog nerada Tužilaštva Kantona Sarajevo i skrivanja dokaza”.

– Imamo dokaze i svjedoke koji su dali izjave u FUP, a Tužilaštvo ništa ne preduzima. Ja sada znam istinu i meni je advokat savjetovao da šutim. Znam da je Dženan ubijen. Imaju izjavu svjedoka. Tužilaštvo neka izađe u javnosti i kaže istinu. Imaju imena ko se nalazio u Aleji tu noć – izjavio je Muriz Memić.

On je ustvrdio kako mu je glavna kantonalna tužiteljica Dalida Burzić lično kazala da je Dženan ubijen.

    – Na sastanku kod nje, 15. marta 2016., Dalida Burzić mi je rekla da je to bilo naguravanje koje je eskaliralo: “On njega nije htio ubiti”. Mi smo pitali ko je “on”, a tužiteljica je rekla da nam ne može reći zbog interesa istrage. Ja sad znam ko je. Neka Tužilaštvo sprovede istragu do kraja i kažu ko je to učinio, jer govore da se ja miješam u istragu – kaže Muriz Memić.

Otac Dženana Memića tvrdi kako Tužilaštvo KS želi cijeli slučaj prikazati kao saobraćajnu nesreću jer im “ne odgovara ko je ubica”. Ukoliko Tužilaštvo javno ne iznese ime ubice, Muriz Memić kaže da će on to učiniti.

– Onda ću ja iznijeti u javnost ime ubice. Za mene je istraga završena. Ovo nije greška pojedinca, nego je sistemska greška – rekao je Memić.

[mentalnahigijena]

Aleksandar Vučić - novi Slobodan Milošević ALEKSANDAR VUČIĆ, predsjednik Republike Srbije, otkrio je prije par dana na omiljenoj Televiziji Pink da je BIA cijelu noć, uoči vojno-policijskog ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju, obavještavala srpsko rukovodstvo o događanjima u Crnoj Gori. BIA je, ako niste upoznati, srpska SOA, tajna agencija, a ustoličenje Joanikijevo je, ako ni s tim niste upoznati, bio vojno-policijski spektakl s helikopterima, suzavcima, gumenim mecima i ostalim svjedočanstvima evanđeoske ljubavi kojim je crnogorska država odvratila svoje državljane od nakane da neposredno, ispred Cetinskog manastira, izraze stav o Joanikijevu preuzimanju Mitropolije crnogorsko-primorske. Vučić nije odgovorio što je srpska tajna policija radila u Crnoj Gori Dakle, BIA. Špijunski svijet i polusvijet - razlike često nema - rado vršlja kojekuda, pa i po tuđim državama, no ne događa se baš prečesto da predsjednici suverenih država javno priznaju da njihovi agenti noći provode špijunirajući po inozemstvu i prava je šteta što s druge strane nije bio samosvjesniji novinar ili novinarka da Vučića zaustavi s vrlo jednostavnim i kratkim - zašto? Ako je Srbija sekularna država, ako između nje i Srpske pravoslavne crkve ipak postoje stanovite razlike, onda ustoličenje istaknutih crkvenih ličnosti ne bi trebao biti posao koji mobilizira državne resurse i šalje ih u druge zemlje po obavještajne informacije. Ako je, pak, Srbija crkvena država ili ako je Srpska pravoslavna crkva njezina duhovna štaka, onda je Joanikijevo ustoličenje nekovrsna vojno-redarstvena operacija - da se poslužimo pripadajućom hrvatskom terminologijom. Vučićev odgovor na prostodušno "zašto?" bio bi utoliko interesantniji što je aktualna crnogorska vlast kadrovski i sadržajno prosrpska. Vladajuća koalicija sastavljena je na poticaj Srpske pravoslavne crkve, ogorčene nakanom partije vječnog crnogorskog vladara Mila Đukanovića da donese zakon koji se konfrontirao s njezinim imovinskim pretenzijama. O mjeri crkvene involviranosti u sastavljanje aktualne crnogorske vlasti svjedoči podatak da se pokojni mitropolit Amfilohije, ratni huškač i Joanikijev prethodnik, u rujnu prošle godine osobno angažirao u poticanju pregovora među članicama aktualne vladajuće koalicije. BIA, dakle, nije išla na teritorij gdje su Srbi na bilo kakav način ozbiljno ugroženi, nego u državu s izabranom prosrpskom vlašću. Njezina se akcija mogla opravdati nekakvim nacionalnim interesima. Crna Gora i Republika Srpska kao satisfakcija za Kosovo Racionalnih razloga nema. No, tamo gdje prestaje racionalno, počinje nacionalno. Vučiću, a i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crna Gora i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini dođu kao neka vrsta satisfakcije za Kosovo izgubljeno u eri Slobodana Miloševića. Mimo iluzija o Kosovu kao "zavjetu Srbije", kako je to formulirao patrijarh Porfirije, prvi čovjek SPC-a, ostaje sasvim hladna i racionalna činjenica da je to druga država, NATO-ova baza, ali i da u Srbiji nema dovoljno topovskog mesa spremnog napustiti ovozemaljski život da bi se kod Prizrena podigao nacionalni barjak. No, Republika Srpska u nestabilnoj Bosni i Hercegovini, s neurotičnim Miloradom Dodikom, i Crna Gora s crkvenom koalicijom predstavljaju utješni plijen u mjeri u kojoj to budu dopuštale međunarodne okolnosti. Formalno pripajanje zasad nije moguće, Crna Gora je i članica NATO-a, no od takozvanih međunarodnih faktora ne treba očekivati previše. Postoji detalj zgodan za ilustraciju ovog što tvrdimo. Porfirije, inače gorljivi verbalni borac za Kosovo, naumio je i u svibnju svečano se ustoličiti u Peći, "u drevnom sjedištu Srpske pravoslavne crkve", ali je krotko odustao zbog epidemioloških mjera "u južnoj srpskoj pokrajini", izvijestili su srpski mediji. U Crnoj Gori nije bilo odustajanja, tamo je vlast bila spremna gumenim mecima i suzavcima tjerati okupljene protivnike Joanikijina ustoličenja. Iz svega navedenog isijava sličnost između Vučića i Miloševića. Vučić je blizak SPC-u čak i više nego Milošević na početku vladarske karijere - SPC je kasnije nervirala Miloševićeva spremnost da potpiše i poneki mirovni sporazum, ali to je danas gotovo nevažno. Aktualni predsjednik Srbije u Porfiriju je našao srodnu dušu, navodno su povezani obiteljski, ali i duhovno: Vladar je, priča se, još u doba dok je bio potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja u Srpskoj radikalnoj stranci, odlazio kod Porfirija liječiti dušu ispovijedanjem. Porfirije je Vučićev intimus Porfirije, pritom, kako se čini, nije čovjek sklon biranju stranaka, svojedobno je na prijedlog Demokratske stranke postao član, a kasnije i predsjednik Regulatornog tijela za elektroničke medije. Na tom je mjestu preživio i dolazak Vučićeve vlasti, otišao je tek kad je postao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, negdje u svibnju 2014. godine. Vođenje SPC-a preuzeo je ove godine u veljači, nakon što se njegov prethodnik Irinej preselio kod poslodavca. Od posljedica covida-19. Kao što svojedobni srpski mitinzi po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu bili zamislivi bez Miloševićeve režije, tako ni cetinjski spektakl nije bio moguć bez Vučića. Pritom on neumorno manipulira, preuzima ulogu žrtve. Pokojni Srđa Popović, jedna od najumnijih i najčasnijih srpskih glava u novijoj povijesti, svojedobno je zapazio da je Milošević faktički istjerao Sloveniju iz Jugoslavije, koristeći takozvani dvostruki govor, odnosno optužujući je za separatizam. E to, samo u promijenjenim okolnosti, čini i Vučić. U Crnoj Gori su, dakle, bili njegovi tajni policajci, spominje se i prisustvo vojske. Sarajevski advokat i novinar Senad Pećanin upozorio je da je na službenoj stranici MUP-a Republike Srpske stajala obavijest da su i njihovi pripadnici na Cetinju. Svejedno, Vučić je problem uočio među Crnogorcima: "Oni su željeli mitropoliju odvojiti od majke SPC i prvo je proglasiti pravoslavnom crkvom u CG, a ne odmah crnogorskom, a koja bi bila i za Crnogorce i Srbe. Željeli su da se s vremenom Srbi asimiliraju i da nastane jasna dvotrećinska većina crnogorskog pravoslavnog naroda. To je bio politički plan koji su pokušali izgurati, a onda sam im kriv ja. Kriva im je Srbija jer smo prepoznali njihov plan i njihovu ideju i počeli o tome javno govoriti", izjavio je na Pinku srpski predsjednik. Dokazi? Što će vam, zar sumnjate u Njega? Vučić kaže da njegovu državu neće ponižavati država koju ponižava Srpski je predsjednik zatim dodao nekoliko kapi klasičnog samosažaljenja: "Zamislite da se to desilo kod nas i da sam ja to predvodio, pa bio bih obješen. Ne bi me objesio naš narod, nego Bruxelles, Washington... Jer je sve dozvoljeno protiv Srbije... Otud kampanja protiv SPC-a, kojoj se čak pridružio i Bakir Izetbegović, za kojega sam mislio da se razumije u šerijatsko pravo, ali nisam znao da se razumije i u pravoslavlje." Na koncu, Vučić je odlučno poručio: "I uvijek su iz Crne Gore dolazili napadi na Srbiju. I u vrijeme agresije NATO-a na našu zemlju Crna Gora je korištena kao politički poligon za napad na Srbiju, i svaki put se to dešavalo. I oni su navikli upravljati Srbijom, ne samo tržištem narkotika i ubijanjima po Beogradu, navikli su upravljati Srbijom. Ja vam sad kažem - mi nećemo upravljati Crnom Gorom, mi hoćemo bratske odnose s Crnom Gorom. Ali vam garantiram, dok sam živ, neću vam dati da Srbiju pokorite onako kako ste je pokoravali gotovo 30 godina! Dok sam živ, a vi znate što to znači i što trebate poduzeti." Vučić se, baš kao i Milošević, povremeno čini potpuno odvojen od stvarnosti Bilo bi vjerojatno previše pitati ga kako je Crna Gora, s manje stanovnika od Zagreba, od kojih se mnogi izjašnjavaju kao Srbi, pokorila državu koja je pokrenula ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kako je to izvela taktički i logički? Jedino suvislo objašnjenje je u nesuvislosti - Vučić se, poput Miloševića, u javnim nastupima povremeno čini odvojenim od zbilje. Negdje na početku jugoslavenskih ratova po Miloševićevu su nalogu iz Beograda u kninski kraj stizali tipovi poput Franka Simatovića, aktualnog haškog osuđenika. Službeno, njihova je misija bila obavještajna, a u naravi se svodila na pripremanje Srba za rat. Simatović je radio za tadašnji Resor državne sigurnosti, prethodnicu Vučićeve BIA-e. Trideset godina kasnije Milošević leži u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu, Simatović sjedi u Haagu, a BIA, po Vučićevu nalogu, vršlja po Crnoj Gori. Službeno, bave se obavještajnim poslovima. Vučić se, kao i Milošević, poziva na zaštitu Srba Sve što je Milošević radio, a nije uradio ništa dobro, formalno je bilo nadahnuto zaštitom Srba. Po tom obrascu se ponaša i Vučić - kao što Plenković i Milanović u odnosu prema BiH oponašaju Tuđmana, čini se da Srbiju i Hrvatsku vode aveti zločinaca - s tim da on u sve ubaci i malo osobne patnje, spremnosti na stradanje. Eno ga gore poručuje Crnogorcima da mu preko njega živog neće ponižavati državu, i to nakon što je u njihovu državu istovario svoje špijune, možda i vojnike, pa to još i priznao. Glupo, zar ne? Ali pali. Prije malo više od godinu dana tjednik Vreme usporedio je Vučića i Miloševića. Njihov tekst bio je baziran na unutarnjopolitičkim sličnostima: Milošević je, primjerice, 1997. godine najavljivao "dvostruko veću stopu rasta od najviših stopa rasta u Europi" i govorio o negativnim pritiscima vanjskih faktora. Vučić se prošle godine podičio najvećim privrednim rastom u Europi, Milošević je najavljivao brze pruge, a Vučić obećavao da će se vlakom iz Beograda do Niša stizati za sat i 20 minuta. Povezuje ih i odnos prema medijima, opoziciji, tek što se Milošević rijetko pojavljivao u medijima. Neke razlike su u finesama. Miloševićeva je politika nominalno branila Jugoslaviju, a zapravo je pokušala skrojiti nove srpske granice, Vučićeva se, pak, bavi "srpskim svijetom", ravnom plohom položenom na četiri ocila, o čijem postojanju naročito rado svjedoči Aleksandar Vulin, Vučićev ministar za dizanje tenzija u susjednim državama. Nacionalni dernek u Beogradu s Vučićem, Dodikom i Porfirijem Imaju, konačno, sličan odnos prema slobodama. Od ove školske godine u srpskim je školama obavezno intoniranje državne himne. Učiteljicu iz Sandžaka, dijela Srbije s bošnjačkom većinom, koja je to odbila, privela je policija. A 15. rujna srpska Skupština trebala bi izglasati Zakon o zaštiti ćirilice. Tko je ugrožava, do trenutka objave ovog teksta nije utvrđeno, no to ionako spada u suvišna pitanja. Voljom Vladara, isti taj 15. rujna bit će proglašen Danom srpskog jedinstva. "Glavni cilj u pokušaju da utemeljimo ovaj praznik jest da motiviramo sve naše građane, gdje god živjeli, Srbe iz svih krajeva, da tog dana tamo gdje žive, na kuću ili zgradu, istaknu našu trobojku, zastavu koja je jedan od simbola Srba, gdje god živjeli", izjavio je Nikola Selaković, ministar vanjskih poslova. Predviđena je i proslava u Beogradu, dakako pored spomenika Stefanu Nemanji, a okupljenima će se obratiti Vučić, Dodik i Porfirije. Srpski predsjednik u društvu destabilizatora BiH i Crne Gore. U jedno možemo biti sigurni: neće im uputiti ni riječ prijekora. Nema zašto, na istoj su liniji. (INDEX)

[mentalnahigijena]

Karađorđevići u restituciji

Pokušaj da Karađorđevići vrate posjed na Brdu kod Kranja nije uspio, jer je Slovenija imala zakon po ugledu na Francusku i slične zemlje, kojim se imovina vraća ukoliko je u pitanju porodično nasljeđe, ali ne i u slučajevima kraljevskih posjeda

Nakon nedavne rehabilitacije princa Aleksandra Karađorđevića, stekli su se svi uslovi da se nastavi proces restitucije imovine kraljevske porodice oduzete ukazom 1947. godine. Najavljeno je iz nadležne Agencije da će to biti učinjeno već u prvim jesenjim mesecima i da će potupak biti okončan do kraja godine. Naime, potvrda o rehabilitaciji je bila neophodna, jer su od prava na restituciju izuzeti oni građani kojima je dokazano da su sarađivali sa okupatorom, bili u službi neprijateljskih formacija i slično. Šta potražuju i šta očekuju da će dobiti članovi kraljevske porodice?

Jedan od advokata koji zastupa Aleksandra Karađorđevića, Đorđe Đurašković, za RSE objašnjava:

“Kao što znamo, kralj Aleksandar je imao tri sina Petra, Tomislava i Andreju, svi su oni imali svoje potomke.Znači, svi su oni podneli odgovarajuće zahteve za povraćaj ili obeštećenje za imovinu koja je konfiskovana njihovim očevima.”

S tim što i za kraljevsku porodicu, kao i za druge građane koji potražuju imovinu, važi jedno ograničenje, kaže dalje advokat Đurašković: “Zakon kaže: ukupni iznos novcaraspoloživ za isplatu naknada iznosi dve milijarde evra. Ako ta vrednost oduzete imovine prelazi i raspoloživi iznos, onda će svako od oštećenih dobiti jedan srazmerni deo.”

Dakle, limit postoji i on već unapred uveliko ukazuje da naslednici kraljevske porodice, uostalom kao i svi drugi građani u procesu restitucije, ne mogu očekivati ni približno adekvatnu visinu obeštećenja. Jer, mnoge nasleđene i nepravedno oduzete nepokretnosti su odavno promenile namenu ili ih je iz drugih razloga nemoguće vratiti naslednicima. Vratimo se kraljevskoj porodici. Za nju važi i jedno dodatno ograničenje, kaže advokat Đurašković, koje se odnosi na dvorski kompleks na Dedinju u okviru kojeg je država Aleksandru Karađorđeviću Stari dvor dodelila na korišćenje: “Dvorski kompleks čini Stari dvor, Beli dvor i drugi objekti koji se tu nalaze. Oni su državno vlasništvo i izuzeti su od povraćaja.”

Predsedavajući Krunskog saveta, Dragomir Acović, međutim, kaže da Karađorđevići potražuju i dvorski komplekc na Dedinju uz sledeće obrazloženje: “Kako vi možete bilo kojim zakonom ograničiti pravo potraživanja? Praktično je sve državna imovina, međutim, ono što država hoće da zadrži, mora da isplati obeštećenje.”

Da li će se, kad se završi proces restitucije, princ Aleksandar iseliti iz dvora na Dedinju koji je u državnoj svojini, a Srbija nije monarhija, pitali smo Dragomira Acovića koga je to pitanje, kao i nekoliko sledećih, veoma razljutilo:

“Država ili neko u ime države u jednom momentu otme nešto, koristi to nešto tokom 70 godina i onda ‘dozvoli’ vlasniku da se tu useli i onda neko postavlja pitanje da li on plaća kiriju.”

Na pitanje ko plaća osoblje koje radi u Dvoru, Acović kaže: ”Država ne finansira ništa.“

Na pitanje ko finansira, on odgovara: ”E sad, da li su marsovci, ili udruženja kišnih glista, to ne znam.”

Acović kaže da država ima obavezu da održava dvorski kompleks ali da to ne čini već duže vreme.

U Beogradu Karađorđevići još potražuju vlasništvo nad zemljištem koje je u međuvremenu promenilo namenu, nabraja dalje Acović.

“Postoji imovina u Krunskoj ulici, pa u Sarajevskoj ulici, u Topčideru, vila u Tolstojevoj ulici 2A.”

Kompleks na Oplencu je zadužbina, dakle nije privatna imovina i to nije predmet restitucije. Ali postoje poljoprivredna zemljišta u Srbiji koja su bila u vlasništvu kraljevske porodice.

Kraljevska imovina nije se samo sastojala od nekretnina,nabraja dalje predsedavajući Krunskog saveta: “Sastojala se od rudnika, bankarskog kapitala, vlasništva u firmama, obveznica i dela investicionim fondovima.” Kraljevska porodica je imala imovinu širom Jugoslavije. Van Srbije, proces za povraćaj je pokrenut samo u Crnoj Gori, mada naslednici potražuju imovinu i u Makedoniji i u Sloveniji, kaže Acović: “Što se tiče Crne Gore, radi se o Miločeru-Kraljičinoj plaži i drugim objektima , kući na Cetinju i kući sa posedom na Skadarskom jezeru, Rijici Crnojevića. Na teritoriji Makedonije potražuje se kompletno dobro Demir Kapija , iako tamo, koliko ja znam, zbog trenutno važećih zakona nije ni pokrent postupak. U Sloveniji, gde takođe nije pokrenut postupak jer su Slovenci ugradili u svoj Ustav, ako se ne varam,da svi imaju pravo na povraćaj imovine osim porodice Karađorđević, potražuje seimovina na Bledu i na Bohinjskom jezeru, plus potomci kneza Pavla polažu pravo na kompleks dvorca Brdo kod Kranja.” Mnogi od ovih bogastava za naslednike će ostati samo bogatstva na papiru. To je razlog za interesovanje javnosti o tome kako su stečena ta bogatstva, odnosno kolika se nepravda čini naslednicima? Ako se zaviri u neka dokumenta o tome kako je stvoreno tako veliko bogastvo krunisanih glava, videće se da je i tada, kao i sada sa nekrunisanim bogatašima, mnogo toga stečeno na sumnjiv način i na račun naroda. Barem tako tvrdi, kako prenosi nedeljnik Novi magazin pod naslovom “Kako su se Karađorđevići obogatili na štetu naroda”, čuveni profesor prava sa međunarodnim ugledom, Milan Bartoš u knjizi objavljenoj posle Drugog svetskog rata. Svega tu ima- netransparentno vlasništvo rudnika zlata u Neresnici, pljačka Narodne banke u visini od 18 miliona tadašnjih dinara sumnjivim zajmovima, korišćenje povlastica u vidu oslobađanja od poreza, raznih afera poput špekulacije sa obveznicama za ratne reparacije, ili orijentalne železnice, sve do krijumčarenja deviza.... Kako je kralj Aleksandar, po Bartošu, opljačkao Narodnu baku? “Uglavnom, reducirani su upisi tri velike zadruge. Beogradske zadruge, Izvozne banke i Jadranske banke i delovi od njih oduzeti su ustupljeni Aleksandru. Na taj način Aleksandar je postao velikim akcionarom Narodne banke.“ Nekoliko primera kako su građene vile širom Jugoslavije koje se sada potražuju:

“Beli Dvor: stvar je bila u tome da je Aleksandar kupovao imanja, dok je zemljište namenjeno Dvoru bilo van građevinskog reona. Kad je završio sa kupovinom, smatrao je da je vreme da se ovaj reon uključi u građevinsku zonu.

Demir Kapija: država je podigla kralju skroman dvorac na Demir Kapiji i pride mu dala oko 500 ha vinograda i ziratnog zemljišta.

Miločer: na crnogorskom primorju, Aleksandar je dobio na poklon zemljište za građenje svog zamka Miločera.“

Iz današnjeg ugla, ništa novo. I krunisane glave su - grešni ljudi. To valjda znaju i njihovi naslednici koji se nalaze među onima kojima država ima obavezu da ispravi nepravdu počinjenu voluntarističkom odlukom komunističke posleratne vlasti o oduzimanju imovine.

[mentalnahigijena]

Sto dana Vlade Crne Gore: Kako je Krivokapićeva „apostolsko-ekspertska“ družina temeljno razgrađivala crnogorske institucije

Kadrove „srpskog sveta“ instalirali „po dubini“

Presudna preporuka da uđu u Vladu Krivokapiću i ministrima bila je bliskost, rođačke ili poslovne veze sa nekim u SPC koja se u Crnoj Gori neskriveno bavi politikom. Svoje adute u Vladi ima i medijski koncern Vijesti, potpredsjednika zaduženog za bezbjednosni sektor Dritana Abazovića čiji je zadatak da fingira „čuvara građanske evroatlanske Crne Gore“ u ovoj kleronacionalističkoj družini

Već sto dana u Crnoj Gori provodi se neviđeni eksperiment. Imamo najmanju vladu u Evropi čijeg je premijera i većinu „apostola-eksperata“ izabrala SPC – crkva druge države. Prvi put Crna Gora ima gotovo jednonacionalnu vladu u kojoj nema predstavnika partija manjinskih naroda. Imamo Vladu koja ne radi što bi trebala po Ustavu i zakonima ove zemlje, ali temeljno realizuje interese „srpskog sveta“ i SPC, razgrađujući crnogorske institucije na kojima počiva građanska multietnička Crna Gora.

Imamo premijera koji javno poručuje:„Da sam se ja pitao Crne Gore ne bi bilo“, koji kaže da ne bi priznao Kosovo, a „neće povući njegovo priznanje“, da je za NATO, koji je za njega „zločinačka organizacija“, i da su Crnogorci i Srbi jedan narod a Crna Gora tek geografski pojam. Imamo premijera koji kaže da je za EU, ali da treba ukinuti 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Čestitao je tajno neustavni dan BiH entiteta RS i ustavni Dan Republike Kosova. „Privatno“ je sa državnom delegacijom otišao u Trebinje na sahranu neprijatelju njegove države Atanasiju Jeftiću...

Obećanje da će njegova vlada biti ekspertska i bez političara nije održao. Presudna preporuka da uđu u Vladu Krivokapiću i ministrima bila je bliskost, rođačke ili poslovne veze sa nekim u SPC koja se u Crnoj Gori neskriveno bavi politikom. Svoje adute u Vladi ima i medijski koncern Vijesti, potpredsjednika zaduženog za bezbjednosni sektor Dritana Abazovića čiji je zadatak da fingira „čuvara građanske evroatlanske Crne Gore“ u ovoj kleronacionalističkoj družini

REVANŠIZAM „PO DUBINI“

Za Krivokapićev kabinet i većinu koja ga podržava, narod i građani su samo onih 207.245 birača koji su glasali za njih. Ostali punoljetni građani, njih 332.781 koji su glas dali nekom drugom ili nijesu glasali postali su u svojoj zemlji građani drugoga reda.

Krivokapić je obećao da neće biti partijskog zapošljavanja i revanšizma, pa je na brzinu napravio novi Zakon o javnim službenicima i namještenicima, kojim je želio legalizovati „čistku“ i po „dubini“ udomiti nove partijske „uhljebe“ ali provjerene protagoniste „srpskog sveta“.

Sve se odvija po šablonu: Abazović se oglasi na Tviteru - uslijedi smjena - ponekad i privođenje kadrova bivšeg režima. Na upražnjeno mjesto odmah uskače odabrani „ekspert“ iz troglave vladajuće koalicije čiji je zadatak da istražuje „nepočinstva“ svog prethodnika i da maše papirima o navodnim aferama.

Protivustavno i protivzakonito, za v. d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost 17. decembra prošle godine postavljen je Dejan Vukšić, koji je bio nosilac liste „Za budućnost Kotora“ i aktuelni je predsjednik SO Kotor, ali i advokat pripadnika kavačkog klana i advokat Mitropolije SPC, u sporu oko rušenja krstionice na Prevlaci. Vukšić je ekspresno smijenio sve koji su mu „mirisali na prethodni režim“ i „otkrio opsežnu istragu“ o „uništavanju dokumentacije i prisluškivanju“.

Ostavku na mjesto direktora Uprave policije, krajem decembra prošle godine, dao je Veselin Veljović. Abazović je objavio da će v. d. direktora policije biti Dragan Blagojević, ali nakon ultimatuma DF-a, Krivokapić je na to mjesto postavio Veska Damjanovića. Abazović je tek 1. marta na njegovo mjesto ,,instalirao“ Zorana Brđanina. Uslijedila je smjena šefa Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zorana Lazovića i svih pomoćnika Uprave policije.

„Čistka“ nepodobnih „po dubini“ provodila se temeljno na svim nivoima. Krivokapića nije uznemirila reakcija portparolke Evropske komisije Ane Pisonero koja je upozorila da se sva imenovanja u državnoj upravi moraju sprovesti kroz postupak zapošljavanja koji je u skladu sa postojećim crnogorskim Zakonom o državnim službenicima i namještenicima. Nastavljena je instalacija protagonista „srpskog sveta“ u sve vitalne crnogorske institucije.

VRAG ODNIO ŠALU

Zapadni saveznici uočili su da je „vrag odnio šalu“ i da neke povjerljive informacije mogu doći u ruke protivnika NATO, tek kada je otpočela čistka u vojno-bezbjednosnom sektoru.

Pozornost NATO saveznika izazvalo je imenovanje pojedinih čelnika Obavještajno-bezbjednosnog direktorata (OBD) u Ministarstvu odbrane. Krivokapić i resorna „apostolka“ Olivera Injac za v. d. direktora OBD postavili su Aleksandra Šaranovića, nekadašnjeg vojnog bezbjednjaka, bivšeg službenika ANB-a. Međutim, nije izdržao ni 35 dana, dao je ostavku, pa brutalno, uz prijetnju vojnom policijom, istjeran iz ovog ministarstva.

Za zapadne saveznike posebno je interesantno imenovanje majora Radula Čovića za jednog od čelnih ljudi OBD-a, koji je baš nakon provjere kontraobavještajne službe NATO, ekspresno vraćen sa vojnih priprema u Poljskoj jer je uhvaćen je u kršenju bezbjednosnih protokola NATO i to u času kada je kompromitovao podatke koji se odnose na jedinice koje su na „isturenom prisustvu na Istoku“. Za državnog sekretara u Ministarstvu odbrane, 10. decembra prošle godine, imenovan je potpukovnik Veljko Mališić čime je prekršen Ustav i Zakon o državnim službenicima i namještenicima. U OBD nezakonito su postavljeni i majori Ivica Simonović i Radule Čović.

Uslijedila je inspekcija Specijalnog tima NOS-a (NATO office of Security) koji je provjeravao da li crnogorski bezbjednosni sektor sprovodi mjere zaštite tajnih podataka i da li je bilo narušavanja bezbjednosnog protokola u dozvolama za pristup tajnim podacima.

PROMJENA VIZURE

U početku, Krivokapićev „apostolsko-ekspertski“ kabinet imao je bezrezervnu podršku međunarodne zajednice.

Međutim, Krivokapićev i Abazovićev pokušaj da izmjenom tužilačkih zakona ukinu Specijalno državno tužilaštvo i Tužilački savjet da bi smijenili neposlušnog glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i u Tužilački savjet ,,instalirali“ partijske poslušnike preokrenuli su vizuru međunarodne zajednice prema novoj vlasti. Nakon više upozorenja iz EU da postojeće zakone o tužilaštvu koji su usaglašeni sa Venecijanskom komisijom ne treba ukidati, već unaprijediti njihovu promjenu i pozivom da se ne ide nazad sa reformama.

Nakon što su „dobili po prstima“ premijer i potpredsjednik Vlade zatražili su da se na kraći rok odloži vanredna sjednica parlamenta koja je bila zakazana za 18, mart, „kako bi Vlada bila u mogućnosti da obavi neophodne konsultacije sa evropskim partnerima“.

KOHABITACIJA I SJEČA AMBASADORA

Jedan od najbrutalnijih poteza ove vlade koji će imati dalekosežne štetne posljedice je sistematsko uništavanje crnogorske diplomatije.

Svi šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava Crne Gore, njih 34, iz 38 ambasada, 4. januara, pozvani su na konsultacije sa kartom u jednom pravcu. Za 18. januar zakazane su konsultacije, ali nikad nijesu održane. Crnogorske ambasade širom svijeta od tada funkcionišu na nivou otpravnika poslova, što do sada nije zabilježeno u diplomatskoj istoriji Crne Gore.

Posebna oštrica „apostola“ zaduženog za vanjske poslove i njegovog šefa bila je usmjerena prema ambasadorima Miodragu Vlahoviću (Vatikan), Darku Pajoviću (Kina), Sanji Vlahović (Italija), Veri Kuliš (Njemačka), Dušanki Jeknić (Ujedinjeni Arapski Emirati), Tarzanu Miloševiću (Srbija) i Obradu Mišu Stanišiću (Bosna i Hercegovina). Resorni „apostol“ i premijer pokušali su da preuzmu nadležnosti koje po Ustavu i zakonu pripadaju predsjedniku države. Ambasadore su javno optužili da su nanijeli štetu državi, a nijesu obrazložili „grijehe koje su počinili prema državi“.

Predsjednik Đukanović nije sporio pravo nove vlasti da odabere ambasadore koji će predstavljati njihovu politiku. Tražio je da obrazlože javno izrečene optužbe. Podučavao ih je da kohabitacija ne znači preuzimanje nadležnosti drugih. Uslijedio je niz protivustavnog i protivzakonitog djelovanja i skandala Vlade i resornog ministra. Tek kada se propisno obrukala u svijetu, Vlada je predsjedniku države uputila normalan prijedlog za opoziv ambasadora koji je Đukanović potpisao 25. februara.

Otimanje crnogorskih svetinja

Skupštinska većina, na prijedlog Krivokapićevog apostolskog kabineta, izmijenivši na brzinu Zakon o slobodi vjeroispovijesti, Srbiji je poklonila nekoliko stotina pravoslavnih crnogorskih svetilišta.

Zakon je rađen u tajnosti bez javne rasprave, bez istinskih konsultacija sa vjerskim zajednicama, i uz potpuno ignorisanje Crnogorske pravoslavne crkve. Izbrisana je odredba da vjerski objekti koji su izgrađeni prije 1918. godine, pripadaju državi ukoliko vjerska zajednica nema dokaz o vlasništvu, kao i odredba koja obavezuje vjerske zajednice da se moraju registrovati u Crnoj Gori.

Zakon je u parlamentu usvajan dva puta jer je predsjednik države odbio da ga proglasi pošto na prvoj sjednici Skupštine, 28. decembra prošle godine, nije postojao kvorum. Međutim, bahata skupštinska većina 20. januara, na vanrednoj sjednici parlamenta, ponovo, bez rasprave i prisustva opozicije je usvojila ovaj zakon i omogućila drugoj državi otimačinu crnogorskih svetinja

Oko 12.000 crnogorskih patriota protestvovalo je 28. decembra prošle godine ispred parlamenta protiv usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Afera „Simijanović“ zbog koje Abazović sve rjeđe tvituje

Pobjeda je 9. januara otkrila špijunsko-političku aferu.U noći 8. februara, nakon što se sastao sa Miodragom Dakom Davidovićem u Nikšiću je uhapšen Stevan Simijanović, američko-srpsko-crnogorski državljanin, koji je koristio lažni diplomatski pasoš SAD. Naš istraživački tim je otkrio da se Simijanović lažno predstavljao kao diplomata ambasade SAD u Beču i da je 27. januara dobio novu crnogorsku ličnu kartu – samo dan nakon što je predao zahtjev. Klupko se odmotavalo pa smo saznali da je Simijanović imao bliske kontakte sa potpredsjednikom Vlade zaduženim za bezbjednosni sektor Dritanom Abazovićem i da su mu iz Ure plaćali troškove smještaja u hotelu ,,Ambasador“ u Podgorici, kao i srpskoj državljanki Mariji Havrilov članici srpskog pokreta „Zavetnici“.

Utvrđeno je da se Abazović trudio da „američkog diplomatu“ poveže sa uticajnim ljudima iz vrha države i da su on i Simijanović imali razgovor i sa premijerom Krivokapićem u Podgorici i još nekim visokopozicioniranim službenicima državne uprave.

Kao što je prećutao ko mu je nudio 21 milion eura da ne stupi u koaliciju sa Krivokapićem i Bečićem, Abazović je u početku ćutao. Tek 12. februara potvrdio je javno da se susretao sa Simijanović. Rekaoje da je on posredovao u kontaktima sa američkom kompanijom koja proizvodi municiju ,,Amerikan balistik“. Iste večeri Simijanović je, bez ikakvih problema, preko GP Dobrakovo napustio Crnu Goru i prešao u Srbiju.

Iz Vlade Crne Gore ili ANB-a do danas nije objašnjeno kakva je uloga bila lažnog američkog diplomate niti su jasni motivi njegovih kontakata sa crnogorskim zvaničnicima i čelnicima nekih političkih partija, prvenstveno Ure.

Crna Gora još uvijek ne potražuje Simijanovića koji je falsifikovao službena dokumenta Stejt departmenta.

Abazović, od otkrivanja afere Simijanović, sve rjeđe tvituje, ali će tim povodom biti saslušan pred Odborom za bezbjednost i odbranu tek 17. marta.

Smjene na Univerzitetu Crne Gore

Ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić potvrdila je prvim potezima riješenost Vlade da akvizicijama po ,,dubini“ stavi do znanja da će i u sektoru prosvjete dosljedno sprovesti političku platformu zbog koje je crnogorska javnost nju vidjela kao jedno od najspornijih Krivokapićevih rješenja za ministre.

Nakon njenog otvorenog negiranja crnogorske nacije, vizije građevinskih poduhvata i „revizije“ pozicije Mauzoleja na Lovćenu, uz niz „u afektu“ dijeljenih epiteta na račun „ustaškog“ novinara Dežulovića, bilo je za očekivano da inicira prijedlog da dokazane patriote treba da zauzmu i pozicije na Univerzitetu Crne Gore.

Među njima i profesor sa Bogoslovije SPC na Cetinju, Budimir Aleksić, funkcioner Nove srpske demokratije i redovni profesor sa PMF-a Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske, jedan od osnivača Srpske kuće u Podgorici i portala In4s.

Za predsjednicu Upravnog odbora Univerziteta prethodno je izabrana prof. dr Rajka Glušica iz redova pokreta Ura.

Jedan od prvih poteza Upravnog odbora bila je smjena rektora – prof. dr Danila Nikolića kome je drugi mandat isticao 2023. godine. To je učinjeno na inicijativu tri predstavnika izvršne vlasti u ovom tijelu – prof. dr Vladimira Božovića, dr Budimira Aleksića i dr Milene Burić i dva predstavnika studenata – Milene Šekularac i Danila Banovića.

Za vršioca dužnosti rektora do izbora novog čelnika Univerziteta izabran je prof. dr Vladimir Božović.

Pobjeda 15.03.2021.

[balkantimes]

Trenutak istine za Izrael i Palestinu

Uspostavljanje direktne izraelske kontrole nad većinom onoga što naziva "Judejom i Samarijom" ili cijelim tim područjem, tj. nad ilegalno okupiranom palestinskom Zapadnom obalom, odavno je fantazija cionističke desnice.

Marwan Bishara

Formiranje "vlade pripajanja" u Izraelu nije iznenađenje. To se priprema već duže vrijeme.

Uspostavljanje direktne izraelske kontrole nad većinom onoga što naziva "Judejom i Samarijom" ili cijelim tim područjem, tj. nad ilegalno okupiranom palestinskom Zapadnom obalom, odavno je fantazija cionističke desnice.

Sve što je cionistički pokret ikad uradio i sve što palestinski nacionalni pokret nije uradio dovelo je do ovog trenutka.

Nakon stoljeća nesmanjenog širenja naselja, pola stoljeća vojne okupacije i četvrt stoljeća neizvjesnog mirovnog procesa pripajanje obilježava novu fazu u evoluciji cionizma.

Pitanje je kada će, a ne hoće li Izrael formalizirati stvarnost svog širenja i koje bi mogle biti implikacije za Palestince i mir u regiji.

Kratka drama: od rivala do partnera

Zaokret Benjamina (Bennyja) Gantza od glavnog političkog neprijatelja Benjamina (Bibija) Netanyahua do njegovog glavnog partnera bio je dosta šokantan za njegove partnere u alijansi Plavo i bijelo.

Ipak je Gantz, vojni zapovjednik i opozicijski čelnik, vodio tri izborne kampanje fokusirane primarno na Netanyahuovu neprikladnost da vlada, pozivajući ga da podnese ostavku nakon optužnice po tri tačke za primanje mita, prevaru i zloupotrebu povjerenja, tvrdeći da nijednom premijeru kome se sudi ne bi trebalo biti dozvoljeno vladati.

Zanimljivo je da je i Netanyahu tvrdio isto 2008, kada je pozivao Ehuda Olmerta da podnese ostavku nakon što je optužen za korupciju. Olmert je dao ostavku i završio je u zatvoru, a Netanyahu je drugi put postao premijer.

Gantz, s druge strane, nije ostao pri svojoj riječi. Podlegao je političkim mahinacijama svog protivnika, prešavši s "bilo ko osim Netanyahua" na "niko drugi osim Netanyahua" u nekoliko sedmica i u konačnici posluživši prepredenom aktuelnom premijeru peti mandat na srebrnom pladnju.

Zašto?

Odgovor leži u događajima između januara i aprila ove godine.

Benjamini idu u Washington

Sve je počelo s pozivnicom da idu u Washington, koju im je lično uručio američki potpredsjednik Mike Pence, a koju su i Bibi i Benny svesrdno prihvatili.

Bibi je, s punom podrškom Trumpove porodice i administracije, iskoristio tu priliku da zasjeni svog rivala.

Najavivši svoj "sporazum stoljeća" na ceremoniji u Bijeloj kući uz velike fanfare, on i Trump imobilizirali su Bennyja, politički i strateški.

Bivši general ne samo da nije bio u poziciji odbiti Trumpove inicijative nego nije imao ni razloga za to.

Suočio se sa čelnikom najmoćnije države na svijetu, izraelskim svecem zaštitnikom i anđelom čuvarom, s entuzijazmom podržavajući "veći Izrael" s punom kontrolom nad historijskom Palestinom.

Sjetite se: dok su u prosjeku dvije trećine ispitanika u 32 države osuđivale Trumpa, u anketi Centra Pew objavljenoj u januaru 71 posto Izraelaca ima povjerenje u njega.

Ko je Benny da mu se usprotivi?

Izbori u martu potvrdili su novi američki konsenzus u vezi s "jevrejskom državom". Uprkos optužbi, Netanyahu je obnovio svoju većinu među glasačima izraelskim Jevrejima, ostavivši Gantza ovisnim o podršci arapskih parlamentaraca da formiraju vladu.

Tako se Gantz usprotivio. Za razliku od Yitzhaka Rabina, također bivšeg generala i političkog čelnika, koji je ovisio o palestinskoj podršci u Knessetu da provede mirovni sporazum iz Osla 1993, Gantz je pokazao manjak i uvjerenja i hrabrosti da se uključi u Zajedničku listu s arapskom većinom.

Izbijanje epidemije korona virusa zapečatilo je taj sporazum. Netanyahu je odmah uveo vanredno stanje u državi i pozvao Gantza, odanog vojnika, da formira vanrednu vladu koja će voditi državu kroz ovu krizu.

Gantz je pristao, ali su njegovi partneri odbili taj sporazum, optuživši ga za prevaru. To je dovelo do kidanja njegove koalicije Plavo i bijelo, ostavivši generala relativno izloženog.

Netanyahu, iskusni političar, nadigrao je Gantza, političkog novajliju, i sklopio sporazum da vodi vladu u prvih 18 mjeseci.

Uzimajući u obzir mnoge dvosmislenosti u njihovom sporazumu, Netanyahu će sigurno premašiti svoj mandat.

Nije sačekao ni da se formira nova vlada prije nego što je 4. maja proglasio pobjedu nad COVID-om 19 s posebno niskom stopom smrtnosti (235 osoba). To se dogodilo uprkos činjenici da je samo nekoliko sedmica ranije premijer tvrdio da će deseci hiljada Izraelaca umrijeti kako bi prestrašio javnost i prikupio podršku za vladu ujedinjenja.

U državi u kojoj je mali broj generala postao političarima Gantz bi mogao biti najlakovjerniji od svih njih. Njega sada vide kao Netanyahuovog "tjelohranitelja", korisnog idiota koji posuđuje svoj vojni kredibilitet ciničnom političkom proračunu optuženog premijera.

On je pomogao Netanyahuu da izmijeni temeljni izraelski zakon u Knessetu i osigura da njegova premijerska pozicija ne bude osporavana u budućnosti.

A ostalo je, kako kažu, historija.

No, historija je najvažnija za razumijevanje ideološke i strateške logike iza pripajanja.

Predstojeće pripajanje

Suprotno konvencionalnoj mudrosti i diplomatskom novogovoru, odavno postoji izraelski konsenzus da trajno zadrži Jerusalem, dijelove Zapadne obale i rijeke Jordan, uprkos svemu.

To je konsenzus koji datira iz kasnih 1960-ih, a produbio se s usponom desnice krajem 1970-ih. Sve što je Izrael otad napravio, posebno strateško širenje naselja, nametalo je taj konsenzus, a ništa što je otad predložio ili potpisao nikad ga nije kompromitiralo.

To je konsenzus koji obuhvata ideološka, sigurnosna i teološka uvjerenja većine Izraelaca.

Činjenica da se smanjujuća Laburistička stranka lijevog centra žarko želi pridružiti Netanyahuovoj "vladi pripajanja" svjedoči o dubini tog konsenzusa. Čak bi se i dvije velike sekularne opozicijske stranke Yesh Atid i Yisrael Beiteinu pridružile "vladi pripajanja" da nema Netanyahua i njegovog partnerstva sa strankama religijskog predznaka.

Izraelski političari možda se razilaze u vezi s tim kako da održe kontrolu nad palestinskom zemljom, de facto ili kroz formalno pripajanje, ali se u principu slažu.

Većina preferira raniju opciju dok uvjeti ne budu zreli.

Čak je i Netanyahu izbjegavao formalno pripajanje dok to nije postao koristan slogan za prikupljanje podrške radikalne desnice kako bi osvojio i peti mandat.

Međutim, Trumpova podrška možda nije riješila to pitanje za Netanyahua i izraelski establišment, pretvarajući slogan u primjenjivu politiku.

Osim ako se američki predsjednik opet predomisli.

U međuvremenu bi novi val podrške od Trumpa mogao pomoći Netanyahuu da osigura svoje ciljeve.

Lično, takav potez, zajedno s američkim priznanjem izraelskog pripajanja Jerusalema i sirijske Golanske visoravni, dodatno će zacementirati njegovo naslijeđe kao osnivača većeg Izraela.

Nakon 14 godina na vlasti, već je premašio osnivača Izraela, Davida Ben-Guriona, po godinama koje je služio kao premijer.

Politički bi mu "predstojeće pripajanje" moglo pomoći da umanji važnost "predstojećeg suđenja" i ojača svoju poziciju kod desnice.

Strateški, Netanyahu i njegove pristalice u Trumpovoj administraciji procjenjuju da je geopolitička okolina zrela da se napravi potez ka pripajanju.

Palestinski i arapski čelnici slabi su, podijeljeni i sve ovisniji o Washingtonu.

A ostatak svijeta, posebno Evropljani, koji su se pobrinuli da se njihovo protivljenje čuje, preokupirani su pandemijom da bi se oduprli, a pogotovo spriječili takav izraelski potez.

Sada je pitanje kada tačno

Koalicijska vlada smatra da bi Netanyahu mogao predstaviti Knessetu plan za pripajanje od jula naovamo. To bi se moglo dogoditi prije ili poslije republikanske konvencije, na kojoj će Trump biti nominiran za drugi mandat.

To potvrđuje tvrdnju Trumpovog ambasadora u Izraelu Davida Friedmana da je SAD spreman priznati pripajanje u roku nekoliko sedmica.

Dugogodišnji Trumpov advokat i uzdanica, Friedman je jedan od glavnih arhitekata tog plana i trenutno nadzire mapiranje budućeg pripajanja približno 30 posto Zapadne obale.

U međuvremenu, Trumpovog državnog sekretara Mikea Pompea, koji je tvrdio da je pripajanje "izraelska odluka", očekuju u Izraelu ove sedmice i mogao bi predložiti prvo stupanje u kontakt s Palestincima po osnovi Trumpovog plana, za koji administracija tvrdi, iako to nije tačno, da je pošten, win-win plan za obje strane.

Iako su Palestinci već kategorički odbili taj plan, smatravši ga napadom na nacionalna prava Palestinaca, pripajanje će se dogoditi, prije ili kasnije.

Trenutak istine za Palestince

Podrazumijeva se da je pripajanje okupiranih palestinskih teritorija ilegalno i nelegitimno. Vijeće sigurnosti UN-a bez SAD-a, koji ima moć veta, i Generalna skupština UN-a jednoglasno se protive pripajanju.

Čak se i mnogi izraelski prijatelji iz ljevice i znatan broj njih iz desnice protive pripajanju.

No, budući da je sila u pravu u eri Trumpa i Netanyahua, moćni Izrael uradit će šta želi, a međunarodna zajednica može othukivati koliko želi.

To je posebno tačno za ljutite palestinske čelnike, koji se mogu osjećati povrijeđenima, ali se čini da su sve više u iluziji, posebno u izraelskim očima.

Njihova umorna upozorenja na kraj "mirovnog procesa" i "sigurnosne koordinacije" dočekivana su s krajnim prezirom i ismijavanjem u Izraelu.

Isto tako, njihova mlaka upozorenja da će napustiti dvodržavno u koristi jednodržavnog rješenja, kao da su to dostupne opcije, zaista su smiješna.

Krajnje je vrijeme da oni kažu i urade nešto drugo, nešto ozbiljno i efikasnije.

I da misle to što govore.

Ali šta bi to moglo biti?

Možda bih mogao pokušati dati odgovor na to pitanje u sljedećim danima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera