#Društvena kritika

[zanimljivaekonomija]

Četvrta knjiga drama Dušana Kovačevića u prodaji

Nakon zbirki „Maratonci trče počasni krug“, „Balkanski špijun“ i „Sabirni centar“, u knjižare stiže četvrta knjiga drama u okviru izabranih dela Dušana Kovačevića - „Sveti Georgije ubiva aždahu“.

Dušan Kovačević je dramski pisac koji je proslavio srpsku komediografiju, stvarajući dela koja svedoče o duhu našeg vremena, a ova knjiga sadrži drame „Sveti Georgije ubiva aždahu“, „Klaustrofobična komedija“, „Urnebesna tragedija“ i „Ponoćna poseta“.

„Kovačevićeve komedije su napunjene satiričnim eksplozivom, ali se njihov opseg i domet ne iscrpljuju satirom. Nije Kovačević slučajno, ili tek vica radi, jednu od svojih najurnebesnijih komedija nazvao tragedijom. Oni ludaci u ’Urnebesnoj tragediji’, kojima se grohotom smejemo, nisu smešni, nego tragični. U komadu ’Sveti Georgije ubiva aždahu’ Kovačević u velike okvire Prvog svetskog rata smešta dramu jednog neobičnog bračnog trougla, koja se prepliće sa ratnom dramom mačvanskih vojnika i seljaka; u toj priči o promašenim i nesrećnim porodicama, i o osujećenim ljubavima, ima melodrame, ima i rodoljubive patetike, ali, što je najvažnije, ima i ironije i humora“ (Jovan Ćirilov)

„U istorijskoj melodrami ’Sveti Georgije ubiva aždahu’ nema stvarnog izlaza iz lične, društvene, istorijske situacije u kojoj se nalaze junaci – spasli su se samo oni koji su mrtvi, Đorđe i Gavrilo, neprijatelji pomireni u smrti, i u tome je tragička ironija ovog komada” (Vladimir Stamenković)

„Sa ’Klaustrofobičnom komedijom’ počinje niz Kovačevićevih društveno-kritičkih, satiričnih drama, pa je tako i ’Urnebesna tragedija’ ponela nešto od trenutka u kojem je nastala: histeriju i agresiju pred izbijanje građanskog rata u Jugoslaviji. Događaji koji obrazuju radnju iskrsavaju kao incidenti svakodnevice i otkrivaju društvenu, moralnu i političku pozadinu naših života u jedno vreme koje je sve samo ne normalno”(Zoran Milutinović)

Zbirka drama „Sveti Georgije ubiva aždahu“ u prodaji je u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.

[fantasticnivodic]

NPC automat

            Jesi li ikada…? Ne, ne, ne, bolje da ne pitam. Lakse je smatrati život jednostavno  čajnikom i šoljom, zar ne? Ipak je tako svrsishodnije tumačiti svakodnevnicu. Međutim, opet moram da pitam: Jesi li ikada, pod svjetlošću novih vremena pomislio da si samo jedan mali obični NPC automat?

Generalizujmo! Ljudski je…

            Dozvolite da se pojasnim prvo. NPC lik je definisan kao lik…

[balkantimes]

Niko ne dira spomenike đenerala Draže

Etničko čišćenje, zatiranje i progoni drugih naroda ne spadaju u dominaciju vlastite nacije i ne mogu se, ne daj bože, izjednačavati s tamo nekim rasizmom i fašizmom

Tokom ovog pandemijskog kišnog juna talas protesta po Americi protiv bjelačke supremacije i rušenja spomenika trgovcima robljem prešao je Atlantik i zahvatio Evropu. Antirasizam kao glavno obilježje američkih protesta zamijenjen je otporom protiv oživljavanja fašizma i kolonijalizma koji se, kao socijalni produkt neoliberalnog korporacijskog kapitalizma, javljaju u novim oblicima po Evropi i cijelom svijetu. Kad sam desetog juna posmatrao rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolskoj luci, pomislio sam kako bi to izgledalo da je tih dana neko krenuo usred Zagreba da oskrnavi spomenike iz 19. vijeka banu Jelačiću, ili usred Beograda da naškodi Knezu Mihailu, ili u Skoplju da ruši još neosušeni gigantski spomenik Aleksandru Velikom. Neće, ne bojte se, jer se na Balkanu herojima borbi i ratova za velike Srbije, velike Hrvatske, velike Bugarske ili aleksandrijske Makedonije nacionalizam ne uzima za zlo. A etničko čišćenje, zatiranje i progoni drugih naroda ne spadaju u dominaciju vlastite nacije i ne mogu se, ne daj bože, izjednačavati s tamo nekim rasizmom i fašizmom.

Slobodarski koraci ‘Bilećanke’

A šta tek reći da se neko usudio da naškodi spomenicima Draže Mihailovića u Bileći i Višegradu? Posebno onom u Bileći, visokom tri i po metra, koji je otkriven i osveštan prvog juna 2019. Nisam vidio da je zbog toga zaboljela glava ikoga ko vodi politiku ili predstavlja narode koji su bili žrtva progona i pokolja vršenih 1940-ih godina po nalogu generala Draže Mihailovića. Izuzev nekih intelektualaca, antifašističkih udruženja i rijetkih komentatora poput Boška Jakšića, koji je pisao o “zlokobnom promovisanju četništva”. Tako je Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) izrazilo zabrinutost, ističući da su “pod simbolima četništva i Draže Mihailovića ubijani Bošnjaci i Hrvati u dva navrata širom Bosne i Hercegovine, u Drugom svjetskom ratu i posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine, u kojem je on uzdignut u mitskog junaka za slobodu Srba”. U pismu Društva za istinu o NOB-u i Jugoslaviji članovima dejtonskog Predsjedništva BiH, na koje nije moglo ni dobiti odgovor, rečeno je da je javnost bivše Jugoslavije “šokirana saznanjem da su vlasti u Bileći srušile spomenik partizanu, oslobodiocu i na tom istom mjestu podigle i ‘osveštale’, spomenik osuđenom i pogubljenom ratnom zločincu, generalu Draži Mihailoviću, u Bileći iz koje trajno odjekuju slobodarski koraci ‘Bilećanke’ po ‘kamenju hercegovskom’...” A beogradski pisac i novinar Tomislav Marković je u Anteni M svoj protest izrazio stihovima u stilu “Bilećanke”: Sred borova, tuja, smreka, /kroz podnevni mrak, /tiho sleće čiča Draža /u četnički park.

Ne vidim da se diže prašina ni oko spomenika “đeneralu Draži” koji je iz Brčkog preselio u Dobrunsku Rijeku kod Višegrada i koji je mnogo manji od bilećanskog, po skulptorskim kriterijima gotovo komičan. Ni on, ako se pitaju oni koji su ga napravili, podigli, osveštali i premještali nema veze sa rasizmom i fašizmom, a njegovo svrstavanje uz okupatorsku nacističku Njemačku i fašističku Italiju pravdaju gotovo isključivo antikomunizmom zbog kojeg je vršio zločine čak i nad Srbima. Neslaganja i razmimoilaženja oko zasluga i krivice generala Draže Mihailovića nisu nikad prestajala u Srbiji, ali ni pokušaj njegovog guranja u prošlost. Iako naslovom “Draženje Srbije” priznaje da je on i tamo prisutan, beogradsko Vreme piše 2009: “Mada se poklonici Draže Mihailovića trude da ga današnjoj omladini predstave kao tragičnog heroja i veliku istorijsku ličnost, za većinu mladih Dražinih obožavalaca on je neka vrsta nacionalističke pop-ikone, starovremenska mešavina Arkana i Ramba.” U stvari, Srbija je Dražu gurnula nama u Bosnu i Hercegovinu, gdje je izvršio najveće zločine. Upravo sudbina njegove groteskne statue pokazuje kako se ona koristi kao kulturna potka nacionalističke i secesionističke politike vodećih u Srba preko Drine.

Spomenik četničkom vođi, napravljen i izliven u Beogradu 1991, postavljen je 1992. u okupirani Vukovar, odakle je, poslije reintegracije Hrvatske opet prebačen u Beograd. U distrikt Brčko je dopremljen i postavljen 1998, gdje je početkom 2000-ih oboren i oštećen, pa ponovo podignut. Nije se saznalo ko je to činio. Kad je usvojen Zakon o spomenicima i simbolima 2003. po kojem takvi spomenici ne mogu stajati na javnim prostorima, statua je prenesena u portu manastira Svetog Nikolaja u Dobrunskoj Rijeci kod Višegrada, gdje se i danas nalazi. A da distrikt Brčko, koji ne pripada nijednom entitetu, nego cijeloj Bosni i Hercegovini, ali se na mapama i meteoizvještajima iz Banjaluke boji istom bojom kao entitet Republika Srpska, ne bi ostao bez Draže, kopija njegovog spomenika izlivena je u bronzi i postavljena u dvorište crkve i pravoslavnog groblja Srpska Varoš. Tako ne samo lik nego i duh “đenerala Draže” kola od vrha do dna manjeg entiteta BiH i niko se ne usuđuje da ga dirne. Ima Bosna i Hercegovina još priča o spomenicima čuvenim ličnostima koje bi trebalo čuvati, obnavljati ili rušiti. I onih koji imaju lokalni i svjetski značaj, poput spomenika Ferdinandu i Sofiji u Sarajevu, čiji ostaci čekaju na vremena kada će se političari saglasiti kako treba posložiti istorijsku memoriju i činjenice. Ili kako treba izvršiti reevaluaciju prošlosti Bosne i Hercegovine. Podrazumijeva se da se radi o spomenicima ljudima koji su vladali i vodili politiku, a ne kulturu ili nauku. Istoričarka savremene Britanije na Univerzitetu Southampton Charlotte Lydia Riley je, povodom rušenja spomenika britanskom robovlasniku Colstonu, napisala 10. juna u londonskom The Guardianu: “Svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji. Ljudi su oduvijek reinterpretirali i reevaluirali prošlost. Svakim rušenjem spomenika možemo naučiti nešto novo.”

Rušenje idola

A kad će u nas, na Balkanu i u Bosni, doći vrijeme za tu reevaluaciju, ponovno vrednovanje? Zar nije dovoljno trideset godina ili treba čekati dva-tri vijeka, kao i za mnogo šta drugo u čemu zaostajemo za dostignućima savremene civilizacije i političke kulture? Ovog juna bih se rado, da sam neki mladi anarhista iz prošlog vijeka, pridružio onim momcima u luci Bristol koji su rušili jedan od idola britanske prošlosti. Ali još radije u Bileći. Profesorka Riley smatra da se ne radi “o zlokobnom brisanju povijesti”, nego da je “ovo reevaluacija naše povijesti temeljem novih dokaza i ideja”, pa na kraju kaže: “Ako kritika glasi da rušenje Colstona povlači za sobom i obaranje još ponekog spomenika, to je u redu: samo naprijed. Ova istoričarka to odobrava.”

Izvor

[crnagorakraljevina]

Dok su ulicama crnogorskih gradova odjekivale parole „Ne damo svoje svetinje“, a litijske procesije predvodili sveštenici Srpske pravoslavne crkve dvije su novinarke sjedile u televizijskim arhivama. Onom ko bi njihov posao posmatrao sa distance činilo bi se da se nalaze na pogrešnom mjestu, jer svaki pravi novinar nastojao bi da se nađe u toj gužvi i tom metežu vjerujući kako se baš u svetinji krije odgovor na sva društvena pitanja koja potresaju Crnu Goru.

Ali, Snežana Rakonjac toliko je dugo u novinarstvu da uvijek zna donijeti pravu odluku i „namirisati“ pravu priču, a da je taj instinkt nije prevario najzornije govori mržnja s kojom su nacionalistički mediji komentarisali njen posljednji dokumentarac Svjedok božije ljubavi. Ona i kolegica Tanja Šuković postale su predmet objeda, neutemeljenih kritika i medijskih spinova, a razlog zbog kojega su trpjele uvrede u javnosti bio je sasvim jednostavan. Njih su dvije strpljivo sjedile u televizijskim arhivama tražeći zaboravljene i zaturene snimke iz kojih su sklapale dokumentarističku boigrafiju Amfilohija Radovića, čovjeka za kojega upućeni kažu da je mnogo više od običnog sveštenog lica.

Film Svjedok božije ljubavi pokazuje sliku sveštenika koji je u posljednje tri decenije igrao važnu ulogu u procesu „uspona srpskog nacionalizma“. Taj osebujni sveštenik SPC-a drugovao je sa Radovanom Karadžićem i Željkom Ražnatovićem Arkanom, blagosiljao je vojsku koja je išla ratovati u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a danas se u Crnoj Gori nameće kao najvažnija figura u borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Film nikoga nije ostavio ravnodušnim između ostalog jer je Snežana Rakonjac žena bogate novinarske karijere i autorica veoma intrigantnih dokumentarnih filmova koji se bave fenomenom raspada biše države. Treba spomenuti da je Snežana Rakonjac autorica TV serijala Prevrat '89 od pet epizoda i Rat za Dubrovnik od sedam epizoda.

Ovaj razgovor neizostavno moramo početi najaktuelnijim pitanjem – korona virusom.  Kakva je situacija u Crnoj Gori ovih dana?

Zahvaljujući blagovremenim promišljenimpreventivnim mjerama nadležnih institucija, odgovornom odnosu građana prema zdravstvenim preporukama i široko prihvaćenoj kampanji „Ostani doma“, Crna Gora je dugo odolijevala korona virusu i posljednja u Evropi zabilježila prve slučajeve obolijevanja. Sada počinje, drugu mnogo kompleksniju etapu borbe protiv pandemije koja je paralisala planetu i paralelno sprovodi vrlo složen poduhvat nastojeći da svoje državljane, ma đe bili, vrati kući. Cijeli svijet živi istu gotovo nestvarnu stvarnost, dijeli zabrinutost, strepnju, bol, ali i nadu da ćemo ovu zajedničku dramu prebroditi sašto manje ožiljaka.

S druge strane, ovi dani košmara, bez obzira na globalni karakter i razmjere zaraze,pokazuju da je teret brige za sigurnost i borbe za živote građana pao isključivo na leđa države i da se crnogorski građanimogu uzdati iosloniti samo na crnogorsku državu. Ilustracije radi navešću samo jedan gest jedne susjedne države, iz koje su ne tako davno stizali čak i helikopteri za opozicione lidere i pregršt obećanja, a ovih je dana obustavila i s crnogorske granice vratila ranije naručenu i plaćenu medicinsku opremu. Toliko o bratstvu i zabrinutosti za navodno ugroženu braću. Maske padaju, iako su ovog sumornog proljeća postale zaštitni znak planete.

Nedavno je mitropolija cronogorsko-primorska izdala veoma zanimljivo saopštenje u kojem kaže da će se protiv „takozvanog korona virusa“ boriti molitvom i usrdnim moljenjem minimizirajući opasnost od moguće epidemije. Koliko je ovakav stav SPC-a u Crnoj Gori anahron i protivan duhu vremena u kojem živimo?

Vaše mi je pitanje, zapravo, preotelo odgovor. Saopštenje jeste protivno duhu vremena i specifičnom trenutku koji živimo, ali saglasno narativu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, njenom svjetonazoru, koji ostaje zarobljen u sferi iracionalnogpoimanja i doživljaja ne samo stvarnosti, nego i prošlosti, pa i budućnosti. U tom svijetu samoobmane za ispostavu Crkve čije je sjedište u drugoj državni takozvani je i crnogorski narod i država Crna Gora i naša hiljadugodišnja istorija i viševjekovna Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, pa evo sada, kako navodite, i „takozvani korona virus“.

Ne znam kakav je stav medicinske nauke i Svjetske zdravstvene organizicije o djelotvornosti molitve u borbi protiv Covida 19, ali možda i nije loše da se Crkva ovih dana konačno malo pozabavi i svojim poslom.

Litije, koje se nekoliko mjeseci održavaju u gradovima Crne Gore, su obustavljene, đaci iz bogoslovije su raspušteni čime je crkva ipak pokazala dozu odgovornosti prema građanima koje je pozivala na okupljanje. Da li će, po Vašem mišljenju, strah od zaraze trajno obustaviti protesne šetnje vjernika SPC-a ili će, s druge strane, kako opasnost bude jenjavala aktivnosti mitroolije u borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti biti nastavljene?

Ne treba zaboraviti da je posljednja litija u Crnoj Gori održana 12. marta, dan nakon proglašenja pandemije u svijetu zbogobilijevanjaskoro 130 hiljada ljudi, u vrijeme kada je crnogorski Institut za javno zdravlje već preporučio uvođenje preventivnih mjera, a u skoro svim državama u okruženju registrovan dvocifren broj oboljelih. Nadam se da niko neće platiti ceh ovog okupljanja u zoni visokog rizika i odluke da se litija uprkos svemu održi. Odluke koja ne ostavlja prostora za dilemu jesu li Srpskoj crkvi u Crnoj Gori politički interesi važniji od „vjernog naroda“.

A na pitanje da li će, nakon korone, protesne šetnje biti nastavljene odgovorio je mitropolit Amfilohije, objavljujući već 13. marta da su litijeobustavljene samo privremeno, „ do prestanka mjera nadležnih organa u vezi prijeteće epidemije“. Za koji mjesec navršava se cijeli vijek od donošenja ukaza kralja Aleksandra Karađorđevića, kojim je ukinuta Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, nakon što je dvije godine ranije nezavisna Kraljevina Crna Gora nelegitimnim odlukama Podgoričke skupštine pripojena Srbiji. Sagledavajući istorijat stogodišnjeg djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, teško je očekivati da će u godini ovog neslavnog jubileja, dodatno osnažena inostranom logistikom i neobjašnjivom podrškom „vjernog naroda“, odustati od svoje kontinuirane političke misije, koja je po sudu referentnih crnogorskih istoričara utemeljena na velikosrpskom državnom projektu.

Koautorica ste filma Svjedok božije ljubavi u kojem ogoljeno i bez komentatorskih usmjeravanja pokazujete čime se sve kao crkveni čovjek u posljednja tri desetljeća bavio Amfilohije Radović? Secirajući njegov životni put kao mitroplita Crnogorsko-primorske mitropolije do kakvih ste spoznaja došli o kakvoj je osobi riječ?

Dokumentarac Svjedok božje ljubavi je zapravo svojevrsni autoportret mitropolita Amfilohija, koji je oslikao sam, svojim riječima i porukama izrečenim tokom minule tri decenije. Od prve besjede , nakon ustoličenja 1990. godine, u kojemje najavio da „ako ne bude mira među mrtvima, neće biti mira ni među živima“, kroz brojne govore u koje smo koleginica Tanja Šuković (koautorka filma) i ja imale uvid, lako se uočavaju kontinuitet i dosljednost stavova, konstante i lajtmotivi njegovih govora, kletvi, lamentiranja...

Naša intencija je bila da materijal hronološki i tematski strukturiramo i, uz minimalne novinarske intervencije koje su bile u funkciji najavljivanja novog sadržajnog kruga, prepustimo mitropolitu da svjedoči sam o sebi. To smo i učinile, opredjeljujući se (i pored obilja novinskih tekstova) za dosljedan televizijski izrazi korišćenje isključivo audio-vizuelnih zapisa, kao neporecivih dokumenata i prvorazrednih istorijskih izvora. Zato ću se i u ovom razgovoru uzdržati od javnog iznošenja svojih stavova o liku i djelu mitropolita Amfilohija, uvjerena da je dovoljno rekao sam o sebi.

Zanimljivo je vidjeti da je Amfilohije Radović „drugovao“ sa najozlaglošenijim osobama naših prostora Radovanom Karadžićm i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Kakve su bile njegove veze sa ovom dvojicom ljudi?

Volim da govorim jezikom dokumenata i činjenica. U dokumentarnoj emisiji Svjedok božje ljubavi prikazali smo dva video zapisa koja smo, uz saglasnost reditelja, preuzeli iz dokumentarne serije Branka Baletića Video prilozi za istoriju Crne Gore. Oba svjedoče o ideološkoj bliskosti i saglasju jednog duhovnog pastira i jednog ratnog zločinca. Haški optuženik Radovan Karadžić, kao što se vidi u filmu, druguje sa Amfilohijem od njegovog ustoličenja. U Televiziji Crne Gore je gotovo opustošena arhiva iz ratnih 90-ih, ali su u „Pobjedi“ sačuvana brojna svjedočanstva i Amfilohijeve riječi podrškerukovodstvu Republike Srpske koja „čuva obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima...“. Uvid u arhivu Srpske pravoslavne crkve i studioznija i svestranija istraživanja kontraverznih veza koje pominjete, za većinu istraživača i novinara koji nijesu bliski crkvenim krugovima predstavljaju nemoguću misiju.

U filmu ste prikazali kako SPC iznosi mošti Sv. Vasilija Ostroškog iz manastira i mobiliše narod u Bosni i Hercegovini. Koliko su ovi običaji relikt jednog prošlog vremena i koliko se vjerskim ojsećajima zapravo manipuliše svetinjom u prolitičke i ideološke svrhe?

Iako su ratne 90-te ostavileneizbrisiv trag u kolektivnom sjećanju, svaki ponovni susret sa mračnim slikama iz tog perioda težak je, emotivan i potresan.Obiman materijal objavljen na Youtube, čiji smo dio objavili, o iznošenju mošti crnogorskog sveca iz manastira Ostrog, u kojem je vjekovima u miru počivao, i s ove vremenske distance djeluje nadrealno i ne može se posmatrati ravnodušno, niti izolovano od konteksta djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne samo u vremenu zla, već i današnjem. Oni koji danas skandiraju „Ne damo svetinje“ ratnom seobom svetaca, koja se ne može racionalno objasniti i razumjeti, zapravo su pokazali da im ništa nije sveto.

Nakon emitovanja dokumentarca Vi i vaša koleginica Tanja Šuković bili ste izloženi hajci, u kojoj su učestvovali SPC, pojedine opozicione partije u Crnoj Gori, ali i neke kolege iz crnogorskih medija. Zašto su njihove reakcije bile takve?

Film je zaista izazvao pravu lavinu reakcija. U prvom redu bih istakla one pozitivne, dobronamjerne, pohvalne. Bilo ih je bezbroj, ne samo od prijatelja i kolega iz Crne Gore, već i iz regiona. Posebno su nam značile riječi podrške vrsnih dokumentarista, višestruko nagrađivanih autora u bivšoj Jugoslaviji, starijih kolega koji su ocijenili da je naša emisija urađena po najvišim profesionalnim standardima, u maniru izvornog dokumentarnog izraza i„čista kao suza“.

S druge strane, iz nekih opozicionih krugova, Srpske pravoslavne crkve i kolega po profesiji, autorkama je presuđeno po kratkom postupku, bez ijednog argumenta, uz niz uvredljivih diskvalifikacija i pokušaja diskreditacije našeg profesionalnog ugleda. Iako sve upućuje na poznatu Gogoljevu pouku „Ne krivi ogledalo, ako ti je lice ružno“, sa istih adresa stigle su i optužbe na račun Televizije Crne Gore zbog navodnog saučesništva u, kako su naveli, „najnižem padu novinarske profesije“.Ja sam, sticajem okolosti, u vrijeme ove besprizorne hajke bila na drugom kraju planete, pa je moja koleginica Tanja Šuković bilaprinuđena da se sama bori s ovom čudnom koalicijom i, radi naše moralne zaštite, pokrene disciplinski postupakprotiv dvoje kolega, koji je u toku.

Kao i u vašem slučaju, usklađeno djelovanje Srpske pravoslavne crkve i Demokratskog fronta nije ostalo neprimijećeno ni tokom tromjesečnih protesta u Crnoj Gori. Da li je protest SPC-a protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, po Vašem mišljenju, politički aktivizam kojim se nastoji „srušiti“ vlast na ulici?

Iako znam pouzdan odgovor, slično formulisano pitanje postavljala sam prošlog mjeseca, opet sa koleginicom Tanjom Šuković, brojnim istaknutim srpskim intelektualcima i stvaraocima, koji su se hrabro suprotstavili snažnoj anticrnogorskoj kampanji, koja se vodi ne samo na litijama u Crnoj Gori, već i u Srbiji. Zaključak naših sagovornika bio je jednoglasan – sve neodoljivo podsjeća na tzv. događanje narodana razmeđu dvije posljednje decenije minulog vijeka. Zato smo i našu emisiju naslovili „Povratak u devedesete“. Budući da sam prije desetak godina u dokumentarnoj seriji „Prevrat '89“ na osnovu arhivskih audio-vizuelnih dokumenata kroz pet emisija rekonstruisala upravo taj period u recentnoj crnogorskoj istoriji,jasno uočavam slične obrasce, namjere, ikonografiju, naravno u drugačijem ideološkom i vremenskom kontekstu i odeždi.Uostalom, političku pozadinu i ciljeve protestnih litija razotkrili su i politički i crkveni akteri koji ih organizuju i u njima učestvuju.

Slažete li se s ocjenom crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da je sprovođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti zapravo borba između savremene, laičke i sekularne Crne Gore i jedne vrste vjerske „srednjovjekovne“ države koju navodno crkva želi uspostaviti?

Slažem. To jeste sudar svjetova. Nikada u crnogorskom društvu jedan zakon nije izazvao takvu buru, probudio toliko duhova i tako jasno ogoliopodjelu na pobornike moderne Crne Gore, ponosne na svoju istoriju, ali okrenute evropskom sistemu vrijednosti, koji podržavaju Zakon usklađen s evropskim standardima i one druge koji negiraju crnogorsku istoriju, državnost, naciju i crkvu koju su prisvojili. Začuđujuće je da su lakše preboljeli obnovu državne nezavisnosti Crne Gore, nego dva člana Zakona koja uređuju vlasnička i imovinska pitanja svih crkvenih zajednica u državi.

Istovremeno, moram da primjetim da je crnogorska vlast i u periodu socijalizma i nakon njegovog kraha i obnove državne nezavisnosti predugo odlagala rješavanje crkvenog pitanja i često koketirala sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zarad jeftinih političkih poena koje danas skupo plaća. I to je jedan od razloga što je rastanak crnogorske države i Srpske crkve tako dug i komplikovan.

Konačno, uzimajući u obzir historiju djelovanja SPC-a u Crnoj Gori i djelovanja srpske države u svim njenim oblicima na crnogorskom tlu postoji li realna mogućnost da aktivnosti SPC-a i DF-a dovedu do neke vrste poništenja nezavisnosti Crne Gore?

Prema važećem ustavnom poretku, zakonitostima demokratije i važećoj izbornoj volji crnogorskih građana, Srpska pravoslavna crkva nema institucionalne mehanizme, a Demokratski front potencijal i kapacitet da poništi referendumski rezultat iodluku crnogorskih građana o obnovi državne nezavisnosti u maju 2006, koju je priznao cijeli svijet.

Uz to, istorijske činjenice svjedoče da je Crna Gora, koja je svoj državotvorni hod započela pod imenom Duklja u 9. vijeku, jedna od najstarijih južnoslovenskih država. Jeste mala, ali je i dugovječna i žilava. Iako je tokom svog hiljadugodišnjeg trajanja povremeno i nestajala sa političke mape, ideja države i njene obnove uvijek je pobjeđivala.

Izvor: Al Jazeera

[superbmakerzombie]

FOTO: Politička, društvena i kulturna elita na praizvedbi najiščekivanije predstave godine

Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu kalendarsku je godinu zaključilo u subotu praizvedbom predstave “Ciganin, ali najljepši” po istoimenu romanu Kristiana Novaka, napetom psihološkom trileru nastalom na spoju ljubavne drame i krimića koji je u dramatizaciji Ivora Martinića i režiji Ivice Buljana zaživio na pozornici središnjeg nacionalnog teatra kao bespoštedna kritika suvremenoga svijeta…

[jedimolivolicom]

DRUŠTVENA kritika u klapskoj verziji. http://ift.tt/eA8V8J

http://www.index.hr/magazin/clanak/video-gradjanski-neposluh-u-omisu-neka-tebi-kusin-bude-stina-pizda-ti-materina/988470.aspx

[tropfestier]

Društvena kritika u savremenom jugoslovenskom igranom filmu / Milan Ranković                                        

Autor Ranković, Milan  

Nakladnik Beograd : Institut za film, 1970

Materijalni opis 159 str. ; 20 cm

Nakladnički niz Biblioteka Pogledi i traganja ; 2

Napomena Bibliografija: str. 143-146. Rezjume ;

Summary. Klasifikacijska oznaka 791 Kinematografija. Filmovi

Jezik srpski

Građa Knjiga

[fantasticnivodic]

Autostoperski vremeplov – Igrač (2009)

Autostoperski vremeplov – Igrač (2009)

„Nekoliko godina nakon ovog momenta…” i Sweet Dreams britanskog Eurythmicsa, otvorili su jedan film niskog kvaliteta, na današnji dan, pre deset godina. Nekoliko godina je prošlo, a potencijala je bilo. U samom filmu. Finansijski je propao momentalno, zaradivši manje od osnovnog budžeta. Zasluženo.

Zašto su počeci važni, a naročito ovaj? Možda zbog početne scene, u kojoj vidimo sasvim običan…

[fantasticnivodic]

Peljevinov opus- distopija ili društvena kritika?

Peljevinov opus- distopija ili društvena kritika?

Peljevina sam otkrila kao srednjoškolka. Društveno neuravnoteženi misticizam ide ruku pod ruku sa hormonalnim disbalansom tinejdž doba. No, povesti se za masom, koja Peljevina gura u svet mistične filozofije a ne posmatra širinu društvene stvarnosti, kojom se on bavi, bubašvablje je pogrešno.

Ko je Viktor Peljevin? Sem činjenice da je jedan seksi introvertni Rus, koji se ne smuca po elitnim…

[superbmakerzombie]

TRUMPU SU SVI KRIVI 'U predsjedničku kampanju nisu bili upleteni samo Rusi... i Facebook se urotio protiv mene! Mreže su uvijek bile protiv Trumpa...'

TRUMPU SU SVI KRIVI 'U predsjedničku kampanju nisu bili upleteni samo Rusi… i Facebook se urotio protiv mene! Mreže su uvijek bile protiv Trumpa…'

Američki predsjednik Donald Trump u srijedu je napao Facebook Inc kao “protutrumpovsku” društvenu mrežu i doveo u pitanje njezinu ulogu tijekom predsjedničke kampanje 2016., dok su u tijeku istrage o navodnoj ruskoj umiješanosti u izbore i mogućem suučesništvu predsjednikovih pomoćnika. Njegova kritika je uslijedila nakon što se spomenuta društvena mreža sprema predati kongresnim istražiteljima…

[superbmakerzombie]

TRUMPU SU SVI KRIVI 'U predsjedničku kampanju nisu bili upleteni samo Rusi... i Facebook se urotio protiv mene! Mreže su uvijek bile protiv Trumpa...'

TRUMPU SU SVI KRIVI 'U predsjedničku kampanju nisu bili upleteni samo Rusi… i Facebook se urotio protiv mene! Mreže su uvijek bile protiv Trumpa…'

Američki predsjednik Donald Trump u srijedu je napao Facebook Inc kao “protutrumpovsku” društvenu mrežu i doveo u pitanje njezinu ulogu tijekom predsjedničke kampanje 2016., dok su u tijeku istrage o navodnoj ruskoj umiješanosti u izbore i mogućem suučesništvu predsjednikovih pomoćnika. Njegova kritika je uslijedila nakon što se spomenuta društvena mreža sprema predati kongresnim istražiteljima…

[superbmakerzombie]

'Facebook je protiv Trumpa, mreže su uvijek protiv Trumpa'

'Facebook je protiv Trumpa, mreže su uvijek protiv Trumpa'

Američki predsjednik Donald Trump u srijedu je napao Facebook Inc kao “protutrumpovsku” društvenu mrežu i doveo u pitanje njezinu ulogu tijekom predsjedničke kampanje 2016., dok su u tijeku istrage o navodnoj ruskoj umiješanosti u izbore i mogućem sudioništvu predsjednikovih pomoćnika. Njegova kritika je uslijedila nakon što se spomenuta društvena mreža sprema predati kongresnim istražiteljima…

[superbmakerzombie]

TRUMPOV ŽESTOKI OBRAČUN S NAJVEĆIMA Facebook, NY Times i Washington Post su protiv mene Njegova kritika je uslijedila nakon što se spomenuta društvena mreža sprema predati kongresnim istražiteljima preko 3000 političkih oglasa za koje Facebook tvrdi da je moguće da su ih tijekom američke predsjedničke kampanje zakupili ruski subjekti.