#Stara Maslina

[tomasorban]

World's oldest olive tree | Ano Vouves, Crete

With age estimates ranging from 2000-4000 years, this tree—located in the small Cretan town of Ano Vouves—is generally accepted as the world’s oldest monumental olive tree. And the swirled, gnarled appearance of the tree (watch the video below to get an up-close perspective) evocatively communicates its incredible age, making for a special visit.

Protected

After having been donated by Panagiotis Karapatakis to the Municipality of Kolymvari, the tree—located in the small town of Ano Vouves, 30 km west of Chania in western Crete (see map)—was made a protected natural monument in 1997.

Once was wild

The originally wild tree was later domesticated, having been grafted with the endemic Cretan olive cultivar Tsounati (aka Mastoeidis or Athinolia).

Still productive

Despite its age, the tree still produces olives. Although Tsounati is typically consumed as a table olive, it also yields a high-quality strong-flavored oil with amber color, medium fruit, bitter-tinged notes of grass and herbs and a peppery finish. NB: Both Tsounati table olives and oils are on sale at the onsite boutique!

The age

Age estimates range from 2,000-4,000 years. At the upper end of the estimate, this tree could have been harvested by the ancient Minoans!

The other tree that’s in the running for world’s oldest is Stara Maslina, located near Stari Bar in Montenegro.

Size & appearance

The trunk has a perimeter of 12.5 m (41 ft) and a diameter of 4.7 m (15.4 ft) at its widest point, according to a recent 3D modeling study.

The surface of the tree has a fantastic gnarled, swirling helical character.

There is a large inner cavity, formerly occupied by the tree’s heartwood.

Fun facts

Cuttings from the tree were made into olive wreaths (kotinos) for winners in the 2004 Athens Olympics and the 2008 Beijing Olympics.

Greece has, by far, the highest olive oil consumption in the world, exceeding 24 liters/person/year. This compares versus Spain and Italy, the next highest, at around 14 liters/person/year.

[einereiseblog]

Bei Atlas & Boots versuchen wir, mindestens zwei Wochen in einem bestimmten Land zu verbringen. Leider war meine letzte Reitreise in Montenegro auf nur sieben Tage begrenzt. Da ich die meiste Zeit im Sattel verbrachte, hatte ich wenig Kontakt mit den Einheimischen. Jede Gelegenheit, die ich hatte, wurde normalerweise damit verbracht, die zweite (und dritte) Portion Rakija, einen farblosen Brandy mit 40% Alkohol, abzulehnen! Ich wollte unbedingt mehr über das Land erfahren und machte mich daher auf, einige interessante Fakten über Montenegro zu sammeln. Hier ist das Beste, was ich gefunden habe. Interessante Fakten über Montenegro Montenegro ist eines der jüngsten Länder der Welt, das am 3. Juni 2006 seine Unabhängigkeit von Serbien erklärt hat. Außer Serbien sind nur Kosovo (2008) und Südsudan (2011) neuer. (Quelle: Washington Post) Montenegro wird aus dem venezianischen Italienisch als „Schwarzer Berg“ übersetzt. Der Name bezieht sich auf den Berg Lovćen, der sich 1.749 m (5.738 ft) über dem Meeresspiegel im Südwesten Montenegros erhebt. (Quelle: Britannica) Die montenegrinische Küste verfügt über 117 Strände mit einer Gesamtlänge von 52 km (32 Meilen). (Quelle: Montenegro Tourism Board) Traumzeit Die montenegrinische Küste verfügt über 117 Strände Montenegro ist ein winziges Land (etwas kleiner als Connecticut, USA) und hat nur 643.000 Einwohner. (Quelle: CIA World Factbook) Montenegro kommt im James-Bond-Film vor [easyazon_link keywords=”Casino Royale” locale=”US” tag=”atbo0c-20″]Casino royale. Leider wurden die in Montenegro spielenden Szenen tatsächlich in der nahe gelegenen Tschechischen Republik gedreht. Das Land war jedoch Gastgeber für einen jungen Brad Pitt, der dort 1987 The Dark Side of the Sun drehte. (Quelle: IMDb) Der Tara Canyon in Montenegro ist volumenmäßig der größte Canyon Europas. Es ist 82 km (51 Meilen) lang, 1.300 m (4.300 Fuß) tief und 914 m (3.000 Fuß) an seiner breitesten Stelle. (Quelle: The Telegraph) Traumzeit Tara Canyon in ist Europas größte Schlucht Montenegros Top-Level-Domain ist .me. Nachdem sie 2007 gesichert wurde, öffnete die Regierung sie für die Welt und vermarktete sie als generische Top-Level-Domain, die zur Bezeichnung von „Ich“ verwendet wird. Sie ging 2008 live und wurde zur am schnellsten verkauften Debüt-Top-Level-Domain aller Zeiten. (Quelle: BBC) Montenegro verwendet den Euro als De-facto-Währung. Es hatte jedoch nie ein offizielles Abkommen mit der EU und kann daher selbst keine Euro-Münzen oder -Banknoten prägen, ausgeben oder drucken. (Quelle: Europäische Kommission, BBC) Das Dorf Crkvice auf dem Berg Orjen in Montenegro ist der feuchteste Ort in Europa mit dem höchsten jährlichen Gesamtniederschlag von 5.000 mm. (Quelle: The Soils of Serbia) Traumzeit Stara Maslina soll der älteste Olivenbaum der Welt sein Das Dorf Mitrovica in Montenegro beherbergt einen der ältesten Olivenbäume der Welt. Stara Maslina soll über 2.000 Jahre alt sein! (Quelle: Lonely Planet) Eine der ermutigendsten interessanten Tatsachen über Montenegro ist, dass es eines der wenigen Länder der Welt ist, das den Umweltschutz in seine Verfassung aufgenommen hat. Sie definiert sich selbst als „zivilen, demokratischen, ökologischen“ Staat. (Quelle: FAO) Die Berge Montenegros gehören mit einer durchschnittlichen Höhe von mehr als 2.000 m (7.000 ft) zu den zerklüftetesten Gebieten Europas. Der Bobotov Peak im Durmitor-Gebirge ist mit 2.522 m (8.274 ft) der höchste Gipfel des Landes. (Quelle: Britannica) Traumzeit Durmitor-Nationalpark in Montenegro Montenegro war das erste Land der Welt mit einer nationalen Druckerei. (Quelle: Britannica) Montenegriner gehören mit einer durchschnittlichen männlichen Körpergröße von 1,832 m zu den größten Menschen der Welt. Sie liegen nur mit einem Bruchteil hinter den Niederländern an zweiter Stelle. (Quelle: The Telegraph) In einigen Teilen des Landes leben Familien noch immer nach einem jahrhundertealten Gesetz namens Krvna, das das Recht

auf Rache anerkennt; Wenn ein Mann aus einer Familie einen anderen tötet, muss die Familie des Opfers in gleicher Weise reagieren. Dies ist vielleicht eine der weniger charmanten interessanten Fakten über Montenegro…(Quelle: VICE) Sveti Stefan ist eine der bekanntesten Sehenswürdigkeiten in Montenegro. Das befestigte Inseldorf ist durch einen schmalen Damm mit dem Festland verbunden. Leider gehört das Gelände einem Luxusresort und ist daher für alle außer zahlenden Gästen gesperrt. (Quelle: Lonely Planet) Traumzeit Sveti Stefan ist eine der bekanntesten Sehenswürdigkeiten in Montenegro Montenegro ist ein vielfältiges Land in Bezug auf ethnische Zugehörigkeit, Sprache und Religion mit einer Mischung aus Montenegrinern, Serben, Bosniern und Albanern, die Christentum, Islam und Katholizismus praktizieren. (Quelle: CIA World Factbook) Die Hauptstadt Podgorica wurde während des Zweiten Weltkriegs durch Bombenangriffe der Alliierten so gut wie zerstört. Größere Schäden sollen angeblich nur Pearl Harbor, Stalingrad und Dresden zugefügt worden sein. (Quelle: Montenegro: A Modern History) Montenegros Nationalpark Biogradska Gora beherbergt 1.600 Hektar (16 km²) Urwald – einer der letzten drei verbliebenen Urwälder Europas. (Quelle: Lonely Planet) Lonely Planet Montenegro ist ein umfassender Reiseführer für Montenegro, ideal für diejenigen, die sowohl die wichtigsten Sehenswürdigkeiten erkunden als auch die weniger befahrene Straße nehmen möchten. Leitbild: Dreamstime .

[karismaadriatic]

Olives – A Thousand-year-old Trees

Old Lady from Mirovica (near Bar) Natural monument protected by law since 1957. Over 2000 years old Olive Tree and one of the oldest in this part of Europe.

When this ancient plant offered its first branch and was slowly growing up into a young tree, the lions were slowly disappearing from the territory of Western Europe, the Roman Empire was at its peak, Arena in Pula was built and two major world religions emerged – Buddhism and Christianity.

For more than 2000 years, old olive has witnessed history. Its exceptionally long life, which continues to be crowned each year with the fruit of exceptional quality, makes this plant one of the oldest in the world.

When I visited Old Bar on the Montenegrin seaside, the townspeople proudly showed me their olive groves on the hills around the town. Those are the gardens of a row of generations. Most of the olive trees in this area, and in the whole Montenegrin seaside are a hundred, two hundred, or even five hundred years old, and some are older still.

One should know that an olive tree can live for a thousand years and sometimes even longer. The one which is over two thousand years old dwells by the road leading from Bar to Ulcinj! Experts have confirmed its age and marked it as the oldest tree in Europe. It is huge indeed, with a trunk about ten meters in circumference. This olive, as a unique tree on the continent, is fenced and under protection of the state. Tourists gladly visit this olive and take photos under its treetop. On its still green branches fruits are sparse, but it is, still, the most expensive tree in Europe. Experts from Rome used to offer as much as a few million lira for it. They planned to root it out completely and take to Rome in order to decorate and enrich a botanical garden of their own.

But this old “lady” is not only olive tree here; there are many more of them, and all provide shelter from the hot and steamy summer days under their dense crowns, both for tourists and local people. Old olive groves often inspire poets and painters who come to the Montenegrin seaside in the summer time. They sing to them, make paintings and take these canvases with them as souvenirs. In fact, many of old olive trees are songs, stories and memories themselves, both of their own and of the human past. Very often, a hundred, five-hundred, and a thousand-year-old olive trees receive personal names: Đuro’s, Radun’s, Todor’s, Risto’s, Periša’s. They are named thus after the individuals who planted them: Đuro, Radun, Todor… Who knows when? They planted olives on hills, stone terraces and valleys and these long-lasting trees have preserved their names in return. That is how olives became the monuments of their past owners and it seems as if they are telling the stories of their grandfathers and great-grandfathers to the younger generations. That fact is that a man who plants an olive does not do it for himself but for his sons, grandsons and great-grandchildren. Olives grow slowly, and one has to wait long for them to fruit. Its fruits begin to grow and mature after the first thirteen years of a tree’s life.

As years go by, the tree develops, bearing constantly richer crops. It grows wider, and puts forth new branches. They give the best crop when they are about a hundred years old. But fruits grow and mature even at two hundred years and more. And, eventually, years and centuries pass by, the olives get old, and only few spring flowers and autumn fruits can be found in their branches.

The stories and legends about olive growing are told even today. They are usually connected to encounters and meetings of boy and girls. A story tells that in the medieval times there was a law preventing a young man from getting married unless he had planted at least ten olives. That was the reason for which boys grew these long-living trees with special care and attention – they cherished them, made small terraces around their roots, dug up the soil, fertilized it. In winter they wrapped up young plants with linen or straw to protect them from the frost that used to come down from the hills of Lovćen and Rumija. It was customary to plant two seedlings in the ground. Even today, when you go through these olive groves you often see two olives growing one by the other. At their treetops the branches are intertwined so that they seem to hug each other. This possibly explains why many people call the olive the fruit of love and future. Olive trees have always been believed to bring their owners not only fruits, but also love, good luck and longevity.

The symbolism of an olive branch dates back as far as the 5th Century, and over time has held significance in a multitude of cultures. This week’s top 5 introduces the various meanings behind our beloved olive trees.

VICTORY Even though the origins of an olive branch as a symbol of peace lie in ancient Greek mythology, its symbol of victory was also prolific during the same period. It was Athena’s victory over Poseiden when she was awarded possession of Athens by the court of the gods & goddesses after she planted the first olive tree. Such a gift to the land was far better a gesture than that of Poseidon’s dramatic attempts.

WISDOM Furthermore, as the goddess of wisdom in ancient Greek mythology, Athena’s gesture to claim and successful acquire the possession of Athens through planting the first olive tree, has since associated the olive branch with The Tree of Wisdom.

PEACE With a strong symbolism of peace in Christianity, the olive branch was noted for it’s same significance across many other cultures & religions. Our favourite peace signifier of the olive branch is that which originates from times of war. Because of it’s slow growth and not being cultivated during war time, olive trees were considered as “peace-time trees”.

FERTILITY In folk tradition of Greek medicine olive oil was considered to be an aphrodisiac. The new year’s olive oil harvest was gifted in the shape of bread to young couples as an antidote to sterility.

HOPE In the Old Testament a dove returns to Noah’s ark with an olive branch, as a symbol of hope to the people at the end of the great flood.

Source: LIKE MONTENEGRO http://www.likemontenegro.me/old-lady-from-mirovica/

This noble tree is grown not only on the Montenegrin Coast but also all over the Mediterranean Shore. Sailors used to tell me that chains of olive trees create a huge green garland around the azure seawater all the way from Egypt to Istria. However, in the northern part of the Adriatic Coast olives are far less grown than in the southern, which is conditioned by the air temperature. Regions with hot summers and mild winters provide the best conditions for olive growing. Therefore, the most convenient climate for them is to the south of Dubrovnik, and the real olive “homeland” stretches exactly across the Montenegrin Shore.

This area has not only a suitable climate, but also and ideal soil structure for them. Olives prefer mild clay and loose soil containing higher amount of limestone and this is exactly the composition of Montenegrin seaside land.

According to statistics, there are over 550,000 olive trees on the Montenegrin coast. This means that the olive production is the most widespread fruit-growing business in this region. Ulcinj’s plantation has the best olive groves constantly records bumper crops. When I visited this property, the olive picking was in its prime. The pickers were mostly girls and young women.

Olive picking in this area is much like grape-picking at vine-growing regions. The only difference is that men take a minor role. They load bags and panniers, and after carrying their burdens from the olive groves, load them onto the donkeys, horses or vehicles which will carry them to the ‘ransom stations’.

Israeli and Palestinian olive harvesters in the village of Qafin, northern West Bank, Palestine Author: Orrling, Source: Commons.Wikimedia

The picking season lasts a long time, sometimes running from the middle of September to the end of February, especially when weather forecast is for sunny autumn and mild winter. Slow picking makes for a higher income, because it allows the fruit to mature gradually, as is natural.

But, when the olive yield is abundant all this effort is repaid tenfold. From one hundred kilograms of olives 20 kilograms of first class oil can be extracted. Unrefined olive is used for various spices and as winter food. The sorts most often used for this purpose are drobnica and oskulenka olives, while the žutica, oblica and levantinka varieties are better for oil. Oblica and žutica are the most prolific, and for this reason they are most extensively grown. It is reckoned that from the olive groves of the Montenegrin seaside about one million kilograms of oil are extracted each year. 

This figure best shows how much benefit the population can gain from this ancient fruit. For this reason extension and improvement of olive groves are permanently under way. Community farms and agriculture cooperatives, as well as individual farms, progressively apply scientific farming methods in cultivation of olive groves are permanently under way. Community farms and agriculture cooperatives, as well as individual farms, progressively apply scientific farming methods in cultivation of olive groves, particularly in Ulcinj and Bar districts.

Text taken from: Traveling Through Montenegro, Draško Šćekić

[prosaperpedem]

Život na Jugu

Zvali su me Yekaterina. Zvali su me Catherine. Zvali su me Catarina i Nina, i zvali su me Kitty i Cat. I ponekad mačkica.

Djed me je bio zvao Katya, bila sam njegovo dijete. Kasnije sam saznala kako je to zato što je rano otišao, ostavivši ženu i kćer na njenim grudima, a po povratku zatekao nepoznatu majku tuđih sinova i živi podsjetnik na sramotu koji joj je jedinica oporučno ostavila. Dogovor je, kaže, bio brzo zaključen; Varvara Germanovna, žena koju ću kasnije pamtiti samo po fotografiji i ispravi o prepuštanju na skrb djedu, poklonila je svoju unuku, Yekaterinu Livovnu, Vasiliju Sergejeviču Sopovu. Kasnije ću od svojega Vasye saznati da smo Yumnu napustili sami i gladni iste godine, da nije neobično što se ne sjećam jer sam imala svega malo više od dvije godine.

Mene za Yumnu više ništa ne veže, ni za Manchester, ni za Bristol, ni Lyon, ni bilo koji drugi grad kroz koje sam prolazila, prateći Vasyne poslovne pothvate, gledajući kako u nepovrat rasipa miraz koji mu je Varvara dala kao naknadu za brigu što skida teret s njenih pleća, prolazila stasajući u djevojku, što je Vasyu isprva zbunjivalo, kasnije plašilo. S hladnog smo gospodarstva Varvarina nova supruga otišli zapadno za Moskvu, odande za Britaniju, koje se ne sjećam najbolje. Vasya će mi u narednim godinama spominjati drvo oraha ispod kojega se nalazi majčin grob. Ne sjećam se majke, ne sjećam se njena imena, a ne sjećam se ni groba.

Mene za Yumnu ništa ne veže, otkako sam saznala da je Varvara umrla, ostavivši za sobom trojicu sinova i bogatog udovca čije sam prezime i ja nosila. Vasya Yumnu nikada nije zabravio. Želja da se jednoga dana vrati na djedovinu, da posjeti bakin i majčin grob bila je njegov pokretač. Iz Bristola smo otišli brodom, moja su prva prava dječja sjećanja vezana za Provansu. Kroz desetak će ih godina zamijeniti prve slike života u Lyonu. Malo je tko htio zaposliti ruskog siromaha bez ikakva talenta i znanja, po vlastitu priznanju osiromašena seoskog plemića kojemu je rat donio samo gubitak, a veliku pobjedu njegovu caru. Nakon godina propalih ulaganja i smrdljivih soba iznad kožarskih radionica i pekara, nakon što se u Bristolu za gospodina Eustacea Maddena, jedinca i nasljednika roditeljskog pansiona Silver Swan, udala Ivana Manina, žena koja je s Vasyom  iz Moskve krenula u Britaniju i svakodnevno žalila što je ostavila prljavu podrumsku sobicu za kućnu ispomoć u domu Židovke kod koje je radila za hranu i postelju, ribarskim smo brodom prešli Kanal i našli se ponovno na europskom tlu. Godinu smo dana kružili francuskim selima, sedmi sam rođendan dočekala u kamenoj kući, prvoj koju sam u životu mogla nazvati domom. Dom je odjednom prestao biti moj Vasya, a postala hrpa kamenja, sunčani kolovoz, miris maslina i meda. Kuća u kojoj smo živjeli nije bila naša; María je svoj dom otvorila siromahu bogatom ljubavlju. I njoj je rat odnio sve, pojeo joj je roditelje, supruga i djecu, i ostavio je samu na mjestu koje je, barem meni nakon godine prašine, blata, kiša i nesnosnih žega, izgledalo kao raj. Bila je stara, činila se prestarom, ali su joj morsko plave oči i držanje, kakvo sam zamišljala da imaju pariške dame, s leđa skinuli bar petnaest godina. Nikada u životu nisam bila u Parizu. Moje maleno selo nosilo je isto ime kao i María, a i svi su u mjestu bili orođeni. Velika, sretna obitelj. Prvi sam put u životu vidjela da Vasya gleda drugu ženu pogledom namijenjenim samo meni. Vijest o Varvarinoj smrti stigla je za našega života na Jugu. Vasya je mnogo plakao, María je razumjela, a meni je bilo krivo što ne suosjećam. O putu u Yumnu Vasya je mogao samo nastaviti sanjariti kao svih dotadašnjih godina.

Zvali su me Catarina u Provansi. Djed i María. Djeca iz sela pokušavala su u početku zvati me mojim imenom, a ja sam ga prkosno svakoga jutra mijenjala; jedan sam dan bila Ruskinja, drugi dan Engleskinja, a ponekad iz Aragona, Prusije ili Bavarske. Uskoro se među djecom i njihovim roditeljima ustalilo ime Kitty, a ja sam i na to pristala kao i na svaku promjenu do tad. Moje mi se ime nikada nije sviđalo. Yekaterina. Zvučalo je previše daleko, uobraženo, bez-obrazno. Hladno. Podsjećalo me na Rusiju, na zime u Yumni iz Vasyina djetinjstva, na ruske majke koje stavljaju ponos ispred ljubavi i ostavljaju siročad za sobom. Djeca su me u selu zvala Kitty. Kitty je bila sretna. Zavidim joj na godinama bezbrižnosti, trčanju kroz polja i voćnjake, brčkanje u potoku i vremenu provedenom s Julie. Julie je živjela u kući udaljenoj dovoljno blizu da jedna drugoj dovikujemo kroz rastvorene škure na tavanskim prozorima, a dovoljno daleko da jedna drugu pritom ne razumijemo uvijek. Često bismo provodile dane potpuno same, izbjegavajući drugu, manju djecu iz sela. Njen bi nam se brat Julien ponekad pridružio. Bio je nekoliko godina stariji od nas, a naše mu je društvo bila dobra izlika od rada u polju. Često bismo odlazili do potoka koji je dijelio rubove naših voćnjaka od šume; Julien bi se hvalisao dok bezuspješno lovi pastrve, a Julie i Kitty bi se kupale u bistroj hladnoj vodi i sakrivale između listova rogoza. Bile smo neumorne, Julien bi se već bio predao i s obale nas promatrao kako zapljuskujemo jedna drugu vodom, izvodimo bezopasne vratolomije i nevino se međusobno dražimo sve dok se jedna ne uvrijedi i igra prestaje. Ponekad bi ustao i osamio se u šumu ili rogoz dok smo Julie i ja čekale da se na suncu posušimo. Potok je za Kitty bio bijeg iz stvarnosti, bijeg iz uljuljkanog mirnog provansalskog života u kojemu sam ostala bez samo svoga Vasye, života u kojemu se nisam bojala gladi, u kojemu se nisam više veselila svakom obrok i svakom lijeganju u suhu postelju. Voljele smo se uvlačiti među listove rogoza, ondje su se gnijezdile patke. Julien, Julie i Kitty zvali su ih utve, iako to nisu bile. Posebna je draž bila vjerovati da nitko oko nas ne zna naš tajni jezik. Vrebali smo utve često, vrebali smo i njihova gnijezda. Julie je jednom našla na patku s polomljenim krilom. Nije mogla pobjeći, a i bilo nas je troje. Nakon nekoliko njenih ugriza i naših vriskova, pticu smo izvukli na obalu. Na Julienovu sam licu prvi put vidjela pogled koji ću zauvijek zapamtiti. Sagnuo se nad omamljenu pticu, kojoj smo očigledno polomili i drugo krilo, i počeo joj čupkati perje, zatim uvrtati noge, zašiljenom grančicom trgati plivače kože dok se ona glasala kako se patke inače ne glasaju. Djedu i Maríji nikada nisam rekla u čemu sam toga dana sudjelovala.

Napunivši četrnaest godina, zamolila sam Vasyu da odustane od pokušaja da stupi u kontakt s Varvarinim sinovima i organizira put u Yumnu. Djed nije imao sluha, pisao je u Rusiju često. Svakim sam se ljetom udaljavala sve više od djeda. María mi je postajala sve bližom. Dok je sa mnom razgovarala o mom djevojaštvu, kao da se vraćala u svoje. Julie i ja također smo se udaljavale. Seoske priče o bogatim damama iz visokog društva s kućama za odmor u susjednim mjestima i priče koje je čitala na francuskom i okcitanskom o uzbudljivu životu dama i gospode dovele su Julie do zaključka da želi postati jedna od njih, otići u Pariz. Juliena nisam vidjela dvije godine, otišao je u Lyon izučavati zanat, ni Julie nije znala točno koji. Otkako je otišao iz kuće, Julie se dosta promijenila. Nastavila je posjećivati potok, rijetko sa mnom, ali rijetko i sama. Malo prije Uskrsa te godine, Vasyinog i mog, Julie se sa mnom oprostila, odlazi na put u Pariz, tobožnjoj tetki koja joj je našla posao krojačice u jednom renomiranom obrtu koji oblači samo supruge najbogatijih Parižana. Vasya i María iste su večeri sa mnom razgovarali o rogozu, o Julie i o mojoj majci.

Nina. Ja sam Nina. Zovite me Nina. Ponavljala bih sebi iznova i iznova pred ogledalom. Vasya i ja preselili smo se na obalu, u Cassis, selo smo napustili nakon što je María umrla. Živjela sam u Lyonu kada mi je stiglo pismo od Vasye. Julien nije razumio zašto se želim vratiti kući. Godina dana s njim u gradu prošla je brzo. S Julienom sam ponovno osjetila glad i nesigurnost. Sutradan nakon primitka pisma otišla sam na Rhonu, na brod do Valence se ukrcala pod imenom Kitty Manin, svoje sam tuđe lavlje prezime odlučila ostaviti u Lyonu. Ostavila sam Kittynu prvu ljubav, Kittynu nevinost, svoj najveći strah, svoj pokušaj života. Vasyi ne ću reći da smo Julien i ja čekali dijete sve do njegovih zadnjih minuta. Dok sam odlazila, Julien me prokunuo. Često mi je psovao boga. Na putu do Valence razmišljala sam o Maríji, majci, Varvari i bogu; pa Maríjin i Julienov bog nije moj i Vasyin bog, zaključih kako ni moj zavjet Julienu na ljubav ne vrijedi jer je izrečen pred krivim bogom. Kasnije ću shvatiti kako je naš brak bio ništavan jer ni jedan bog ozbiljno ne shvaća riječi jedne šesnaestogodišnjakinje željne pustolovine i ljubavi. Maríju smo sahranili, kuću prodali obitelji iz drugog sela čiji se sin oženio i htio zasnovati vlastitu obitelj; naša je velika obitelj trenutačno zaboravila na sve godine provedene zajedno i takvu nam izdaju nije oprostila. Julie mi nakon toga više nije vraćala pisma.

Vasyin smo pedesetpeti rođendan dočekali u svom novom domu. U Cassisu smo zakupili na dulje vrijeme dvosobni stan u potkrovlju zgrade u čijem se prizemlju nalazila praonica rublja, a stanari ostalih stanova smjenjivali su se brže no što smo si Vasya i ja mogli priuštiti pranje krevetnine. Stan nam je po sumnjivo pristupačnoj cijeni iznajmio gospodin Hugo, čije prezime nitko, čini se, nije znao, a za tim nije ni bilo potrebe. Hugo, kojega sam upoznala u Lyonu kao Julienova poznanika, pojavio se na brodu za Valencu kada sam se vraćala u selo. Neobavezan se razgovor pretvorio u životno ispovijedanje čovjeku koji je u sebi imao bezrazložne empatije. Ponio se prema meni kao otac. Ne, ne kao otac, to je mjesto zauvijek Vasyino, ali kao ujak ili stric. Predložio mi je preseljenje u Cassis, nov početak za mojeg, dā se primijetiti, voljenoga djeda i mene. Novi je grad na mene utjecao vrlo dobro, Vasyja ovu promjenu nije najbolje podnio. Ipak, za njega je jedini ispravan put bio povratak na majčin grob, u Yumnu. Radila sam povremeno u Hugovoj praonici ili kao kućna pomoć kod gospođe De Marais, kojoj me Hugo također preporučio. Nikada ne ću saznati što je uzrok Hugove neobične naklonosti prema meni, s obzirom na to da je jednoga dana bez pozdrava nestao, a zgradu u kojoj smo Vasya i ja živjeli, prodao izvjesnom Fabienu Abelu, čovjeku koji će naš dom nakon nekoliko godina razrušiti i na mjestu njega izgraditi hotel, ružno zdanje koje će zauvijek ostati zapamćeno po samoubojstvu vlasnika netom po završetku izgradnje. Život u Cassisu nije bio jeftin, malo novca koji nam je ostao od prodaje Maríjine kuće i onoga što je Vasya za deset godina života s njom uspio uštedjeti mjesec za mjesecom postajalo je sve manje. Moj rad nije donosio dovoljno za lagodan život, a Vasya se razbolio i lagano je kopnio. Nisam sigurna je li bila riječ o bolesti ili depresiji, bila sam premlada da jasno razaznam.

Prva zima u Cassisu bila je izrazito blaga. Nisam voljela hladnoću, osjećala sam je kao nešto ružno.

Drugu sam zimu dočekala više radeći kod madam Ysobelle nego u praonici. Prvi susret s Ysobelle De Marais pamtila sam zauvijek. Visoka tamnoputa žena u kasnim tridesetima s grlenim izgovorom i španjolskim naglaskom, kose koja dodiruje bokove i dvaju zelenih oniksa duboko utisnutih ispod obrva, izgledala je kao ni jedna žena koju sam do tad vidjela. Njena životna priča podsjeća na moju; dodavala je i oduzimala dijelove svojega života u ovisnosti o sugovorniku. Podsjećala na deset godina daleku Kitty koja nevinu seosku djecu vuče za nos svojim pričama, sve dok djeca ne odluče stati joj na kraj. Ysobelle De Marais nitko nije mogao stati na kraj. Njeni sugovornici nisu bili nevini kao Kittyni. Mnogi s titulama, a još više njih s visokim ugledom, i kapitalom koji uz njega ide, dolazili su Ysobelle upravo da bi ih vukla za nos. Njene bi oči pritom sličile Julienovim onoga dana kraj potoka. Gospodin De Marais obnašao je političku funkciju u Marseilleu, kasnije i u Parizu. Gospođi je ostavljao dovoljno vremena za dokolicu i vlastite financijske prihode. Svoje troškove nije morala pravdati suprugu, po njenim riječima, slabiću i slijepcu čiji je njuh za posao takav da bi bez nje propao davno. Iako je i Hugo bio čest gost u domu De Marais, gospođa i on ophodili su se u rukavicama. Izazvao je naročit bijes kada se, neočekivano, njen prijatelj i, očito, poslovni suradnik, odlučio bez riječi povući i iz njena života.

Drugu zimu u Cassisu dočekala sam imena Nina Manin radeći kao kućna ispomoć madam Ysobelle De Marais, kćeri Maurina i Španjolke i vjerojatno najbolje stojeće kurtizane od Gibraltara do Bospora. U kući Da Marais upoznala sam i Maximiliana, momka koji je od mene bio stariji dvije godine, nahoče koje je, također, gospodin Hugo doveo na službu gospođi Ysobelle. Bio je i ostao stasit, razborit; ali neozbiljan, uvijek spreman na šalu; rado ću ga se kasnijih godina takvoga sjećati. Nismo mnogo vremena provodili zajedno, kod Maraisovih sam radila povremeno, po pozivu, Ysobelle je imala i drugih djevojaka koje su kod nje služile. Maximilian je živio u kućanstvu. Gadila mi se ideja da je jedan od Ysobellinih muškaraca, da se i s njim sastaje nasamo. Moja će se pretpostavke pokazati pogrešnima; Maxim mi je kasnije ispričao kako između njega i Ysobelle, i prije nego li je saznao da mu je majka, nije bilo ničega. Rekao je da nije da nije bilo pokušaja, ali je ustrajnost i oštrinu valjda naslijedio od nje; treće „ne“ shvatila je kao konačno. Vrijeme koje sam provodila u stanu s Vasyom postajalo mi je teret, sve se više zatvarao u sebe, sve je više maštao o Yumni, sve se više želio vratiti. Maríju je pred kraj i zaboravio, a zaboravio je i mene, danju bi iz svoje postelje dozivao Varvaru i Arinu, tako se valjda moja majka zvala, a noću me budio nemuštim vikanjem ili bukom koju je u stanu pravio premještajući stvari poput kuhinjskog posuđa i lakšeg namještaja. Oko Božića su pritisci da odselimo iz stana postajali sve češći.

Prošli smo kroz Gibraltar i konačno sam mogla odahnuti. Nema više hladne Yumne i majčina groba, ni Juliena i njegovog luđačkog pogleda, nema smrdljivih francuskih sobica u potkrovljima loše izgrađenih zgrada i nema osoba iz prošlosti koje su me proganjale, a da ih nikada i nije bilo. Nema ni Vasye ni Maríje, i to će me kroz godine koje dolaze činiti izrazito tužnom. Za Provansu će me uvijek vezati neka čudna sjeta. Planirali smo Svetim Ferdinandom iz Porta otploviti za Brazil. Gratia Dei povela nas je iz Caratgene za Gvajanu. Vasya se sa mnom ukrcao na brod, vjerojatno misleći kako ga vodimo u Yumnu. Umro je petoga dana putovanja, još na Sredozemlju. Odlučila sam ga prepustiti moru, mislila sam da ne bih podnijela da ostane u Španjolskoj. Tek na Atlantiku Maxim mi je rekao kako je došao do novca za brod; Ysobelle je jednog jutra primila gosta, nekog gospodina Alberta. Sudbina je htjela da De Marais nakon mjeseci izbivanja uđe u salon u kobnom trenutku. Galamu je prekinuo grleni vrisak. Hitno je pozvan liječnik, ali prostrijelna rana kroz trbuh ocjenjena je smrtonosnom. Ysobelle je priznala da je od prvoga susreta s Maximilianom znala da je riječ o djetetu koje je, tek pošto se udala, dala u sirotište. Gospodin koji je upravo pobjegao dijete je predao katoličkom nahodištu. Sutradan ga u nahodištu više nije bilo. De Marais je odlučilo kako bi najbolje bilo da Maximilian ode iz Cassisa dok mu je Ysobelle mrtva ležala pod nogama. Slabić i nesposobnjaković joj je ipak stao na kraj.

U siječanjsko me jutro probudilo bjesomučno lupanje na vratima gospodina Abela koji je zahtijevao da kuću napustimo odmah. Tri kovčega i sanduk. Toliko je zauzimao cijeli Vasyin i moj život. Vasya je nakon dugo vremena osjetio sunce na svojoj koži, dok je Abel gledao kako se mlada žena od dvadeset ljeta bori s kovčezima težima od sebe same. Spustivši zadnji kovčeg, primijetila sam kako Vasya na ulici razgovara s nekim mladićem. Maximilian se okrenuo istodobno kada i Vasya. Prvi su me put nečije druge oči gledale onim Vasyinim pogledom. Na trenutka kao da je pogledao kroz mene, kuću koja više nije bila moj dom. Pitao me je kamo, rekoh da ne znam. Predložio mi je neki novi svijet. Dugo nisam bila išla u novi svijet.

„I, što sada?“, pitao me je dok smo sjedili u malenoj kabini, čekajući da nas Božja milost odvede u bolji život. „Ne možemo ostati bezimeni. Novi svijet, novi život. Trebali bismo postati novi ljudi novih imena.“

„A što nedostaje mojemu imenu, Nina Manin?“, odgovorila je Kitty.

„Ma daj, ne možeš vječno nositi ime žene koja se prikrpala tvom djedu na odlasku iz selendre u potrazi za boljim životom.“, reče. Zamislila sam se. Tko sam ja? Nisam Yekaterina. Nisam Kitty. Nisam ni Manin, pobogu, to sam ime ukrala. Sa Vasyom je umrla i Katya. Sad sam Nina.

„Ja sam Nina. Meni je dovoljno.“, odgovorih mu s osmijehom. Brzo sam se prilagodila njegovom ponašanju.

„E pa ja sam odsad Maxim. Meni dovoljno“, prohihotao je. „A kako sam rođen kao de, a mislim da vrijedim i više, bit ću i de i la.“, nastavio se smijati, ne onako dječje i razigrano kao ja. Gordost se u čovjeku razvije ili iz neozbiljnosti ili iz zloće. Ne ću nikada odgonetnuti onaj treći, Maximov uzrok. „Ovako ćemo završiti na notnoj skali.“

„Ja ako sam de la išta, oda sam de la Vasili Sergejevič Sopov. Dom nije nužno odakle si, ali ime jest od koga si.“ Odgovorila sam mu.

„De la Vazi… Kako?“, nisam obratila pažnju da sam Vasyino ime izgovorila kao da pričam s Rusom. „De la Vaz. De la Sá Vaz. Zvuči dobro zar ne?“, pitao me je nakon izostanka moga odgovora.

Zvao me je Nina de la Sá Vaz. Zvala sam se Nina de la Sá Vaz.

[worldhotelvideo]

Hotel Franca in Bar, Montenegro (Europe). The best of Hotel Franca in Bar Hotel. Welcome to Hotel Franca in Bar, Montenegro (Europe). The best of Hotel Franca in Bar. Subscribe in http://goo.gl/VQ4MLN beach. In the section of bar we will be able to enjoy: bar, room service and breakfast in the room and restaurant. For reception services we can find private check-in/check-out and 24-hour front desk and safety deposit box. Within the related areas we will be able to enjoy garden. The cleaning of the facilities have included ironing service. If you travel for business reasons in the accommodation you will have meeting/banquet facilities and business centre. mini-market on site. We can highlight other possibilities as facilities for disabled guests, heating, air conditioning and lift [https://youtu.be/WcZUPXbZJx8] Book now cheaper in https://ift.tt/2GQz9Eb You can find more info in https://ift.tt/2GAJP6z We hope you have a pleasant stay in Hotel Franca Other hotels in Bar Hotel Princess https://youtu.be/OeTLv-dkD-E Other hotels in this channel Miracle Suite https://youtu.be/qD3FSdyZlyY Ocean Oak Resort by Hilton Grand Vacations https://youtu.be/mJliFHazelE La Posada Morisca https://youtu.be/9GgeSvhuGvk https://youtu.be/hV26e_g8uYY https://youtu.be/n1CuNET73ZQ Pullman Baku https://youtu.be/TUOaLx5Y0T8 Forward Hotel Taipei Nangang https://youtu.be/BSHQ3wMKeys Can Joan Capo https://youtu.be/pJVjndb9iYI Le Cardinal Exclusive Resort https://youtu.be/Gy1RbJsAYEY Green World Linsen https://youtu.be/Q4wBSIHzZyg Hotel Boutique Compañía de Especias https://youtu.be/rzCZImRGcEs May Ramblas Hotel https://youtu.be/mPbEFl4roco Radisson Blu Hotel, Dakar Sea Plaza https://youtu.be/K07LWT_0Qok 4C Bravo Murillo https://youtu.be/JPlaTBU3uvA Es Petit Hotel de Valldemossa https://youtu.be/QpCQ93ZB5QA In Bar we recommended to visit In the Montenegro you can visit some of the most recommended places such as Palacio del Rey Nikola, Rumija, Veliki Pijesak Beach, Stara Maslina, Sutomore Beach, Pearl Coast, Red Beach, Stari Grad Bar and FKK Beach. We also recommend that you do not miss Port of Bar, Tito's Blue Train, Haj Nehaj, Maljevik beach, Lisinj, Haj Nehaj Fortress, We hope you have a pleasant stay in Hotel Franca and we hope you enjoy our top 10 of the best hotels in Montenegro All images used in this video are or have been provided by Booking. If you are the owner and do not want this video to appear, simply contact us. You can find us at https://ift.tt/2iPJ6Xr by World Hotel Video

[carinapayue-blog]

Stara Maslina Pohon Kehidupan Mediterania

Carina Payue Stara Maslina Pohon Kehidupan Mediterania Artikel Baru Nih Artikel Tentang Stara Maslina Pohon Kehidupan Mediterania Pencarian Artikel Tentang Berita Stara Maslina Pohon Kehidupan Mediterania Silahkan Cari Dalam Database Kami, Pada Kolom Pencarian Tersedia. Jika Tidak Menemukan Apa Yang Anda Cari, Kemungkinan Artikel Sudah Tidak Dalam Database Kami. Judul Informasi Artikel : Stara Maslina Pohon Kehidupan Mediterania bukan belasan atau puluhan tahun, tanaman yang disebut di Injil dan Alquran ini bisa hidup ribuan tahun dengan memberikan manfaatnya untuk kehidupan.. http://www.unikbaca.com

[urbanidesnicar]

Zajebi Coronu i čuvaj zdravlje

Da ne dužim. Pun mi je k.... više Corone , pogotovo naručenih senzacionalističkih tekstova. Gripe je vazda bilo i bit će. Po čemu je ova posebna? Jer su je proizvele SOTONJARE!  Poznati su i pod nazivom globalisti. Što je točno taj njihov globalizam? U principu obični socijalizam, samo lijepo upakiran. U elegantnu kutiju sa mašnom na vrhu. Nažalost, dobar dio ljudi im vjeruje i ne želi znati što je unutra. ZLO! Obično zlo. Tako da je slobodno možemo nazvati i Pandorina kutija. Zadnjih par tjedana nas prepadaju virusom. Činjenica je da prosječno, puno više ljudi umire od obične sezonske gripe. I da oko toga nitko ne pravi cirkus. Coronavirus ima stopu smrtnosti od 2% a šansa da se zarazimo je samo 0,7%. Dakle, 99,3 % da nećemo oboljeti. Veća je vjerojatnoća da ćeš dobiti infarkt, ako u gluho doba noći negdje naletiš na Mrak Sataraš. Je li ovo zavrijedilo toliku zastupljenost u medijima, pa već danima ne silazi sa naslovnica? Normalno da nije. Pošto je opće poznato da onaj tko kontrolira medije, upravlja i masama, stvar je više nego jasna. Cilj je INSCENIRATI KAOS i non-stop "paliti" atmosferu. Ne dozvolimo im to. Jer nismo kmeri, sa jednocifrenim IQ, pa da vjerujemo u priče za malu djecu. Dovoljno je logički razmisliti i čitati između redova. I to bi bilo to. Slična stvar je i sa tkz. "klimatskim promjenama", koje su obična izmišljotina. U oba slučaja, u pitanju je globalistička propaganda s ciljem stvaranja panike. Kaos je njihovo prirodno okruženje i tu se najbolje snalaze. Zato nas non-stop i šopaju lažima. Na kraju će se ONI pojavili ko' spasitelji i lagano nas okupirati, a da to nećemo ni primjetiti.   Netko je davno rekao da se 3. svjetski rat neće voditi običnim, nego biološkim oružjem. A tko taj plan može bolje provesti u djelo, od Svjetske zdravstvene organizacije? Tome upravo svjedočimo. Je li u pitanju generalna proba ili je već počelo, ne znam? Bojim se da će sve ovo rezultirati, obveznim cijepljenjem pučanstva. A tko zna što će biti u cjepivu? Svaka sličnost sa masovnim čipiranjem ljudi je namjerna. Ne vjerujem u teorije zavjere, nego samo konstatiram ono što je očito. Ima puno opasnijih stvari od ove gripe. Ako je kojim slučajem i dobijem, šanse su mi 98% da ću preživiti. Ali mi zato u slučaju velike koalicije (HDZ-SDP), koeficijent drastično pada. Zaključak? "Tko drugome jamu kopa, dvije sreće grabi". Ili tako nešto.... Pederski lobi koji danas vlada svijetom, je također globalistička podvala. Ljudi se danas ne cijene po tome, jesu li dobri, humani, nesebični.... Jedini kriterij je njihov stav glede LGBTZŽ nakarada. I od toga ovisi, spadaš li u "progresivne" ili zaostale? Na zapadu je postalo izuzetno teško imati uspješnu karijeru, ako si protiv njih. Uopće ne sumnjam da će taj trend doći i kod nas, jer uglavnom kopiramo samo ono što je loše. A uvijek treba imati na umu, da su nam na vlasti (i u crvenoj oporbi) sami plaćenici i podanici. Rješenje? Odjebat sve njihove medije i probati se informirati iz neovisnih izvora. Oni srećom još uvijek postoje, samo ih je malo teže pronaći. Svi ovi inženjeri, arhitekti, ginekolozi i odvjetnici koje naivčine još uvijek nazivaju "migrantima", konstantno prave pizdarije. O tome se samo hrabri usude pisati. A i njih je svakim danom, sve manje. Kad bagra dođe u neku od zapadnih zemalja, prvo se uvali na socijalu. A onda iz zajebancije, svako malo nekoga siluju, zakolju ili se zalete autom u masu. Jer to je dio njihove "kulture". Umjesto da ih se adekvatno kazni, mi kao bijelci trebamo imati osjećaj krivice i ispričavati se zbog boje kože? Je li netko ovdje lud? A kad pojedinci popizde, vascijeli progresni svijet piše o "rasističkom zločinu  iz mržnje". Dok se u isto vrijeme "nestašluci" allahovih bojovnika, svjesno i namjerno prešućuju. Već dugo vremena, naša zemlja uopće nema granica. A i ono što ima, liči na sir Ementaler. Jedino nas može spasiti činjenica, da nam je socijala jadna i žalosna. ALI.... Kad to malo mizerije pomnožimo sa 5-6 žena i 10-15 djece (koliko broji prosječna "doktorska" obitelj), dobijemo brojku o kojoj prosječan Hrvat može samo sanjati. Najgore je roditeljima koji pokušavaju odgojiti djecu, kako dragi Bog zapovijeda. Dok ih na internetu i TV, uče sasvim suprotno. Pričam iz iskustva, jer ih i sam imam dvoje. NEMOGUĆE  ih je odgojiti na isti način, kako su to činili naši roditelji. Jer oni su nas pripremali za neki drugi svijet. Koji nažalost više ne postoji. Ne mislim na ideologiju, nego na obične male stvari, koje su nekada bile normalne. A o moralnim i duhovnim  vrijednostima, da i ne govorimo. Neka nam je svima, dragi Bog na pomoći. Ova tkz. politička korektnost, je prerasla u totalno ludilo. Više nikome ništa ne smiješ reči, jer mu možeš povrijediti osjećaje. Koje kurcheve osjećaje? Kad sam ja išao u školu toga nije bilo. Jednostavno si se morao sam snalaziti i skontati kako preživiti. Na primjer, znalo se kako smo davali nadimke. Ako je netko nosio naočale, zvali smo ga "ćoro". Ako je netko imao velike uši, automatski je bio "klempo". Nije bilo korektno, ali nije bilo ni puno ljutnje. Normalno je bilo i da te stariji šalju po cigare. I nije bilo nikve rasprave. Kad smo mi narasli, onda su ovi mlađi nama išli po cigare. To je bila neka nepisana hijerarhija i način života.   Danas nas upravo ti klempavi, ćoravi i debeli, najviše zajebaju. Nema ništa gore, nego kad kompleksašu daš moć i lovu. Pa se onda proglase "aktivistima". A u principu su obične p*čke. Mislim na karakternu osobinu, a ne na ženski spolni organ. Na zapadu ih zovu snowflakes (pahuljice), jer su jako osjetljiva i nježna bića. Sve to treba odvesti u polje i dat im motiku da kopaju krumpire. Pa da onda vidimo, čija majka crnu vunu prede? ImoCki i okolicu treba proglasiti Autonomnom pokrajinom i stavit barikade. Ako ne znamo kako, treba pitati ove sa iskustvom. Komšije ili abolirane četnike. Jer "Hrvatska nacionalna manjina" zavrijeđuje barem mali dio zemlje gdje se može osjećati svoja na svome. Nakon što je spaljen maloljetni Stazić sa dva muška roditelja, u Mostaru je u vidu dima, u "vazduh" otišla Martina Mlinarević Sopta. Za neupućene, ženski Sejdo Komšić iliti halal hrvatica. Ovime se još jednom potvrđuje činjenica, koju stalno ponavljam. Jedini slobodni dio Hrvatske je Zapadna Hercegovina i pogranični krajevi RH koji gravitiraju prema njoj. Godinama se priča kako svi Hercegovci idu u Zagreb, ali doći će vrijeme kad će biti obratno. Pa ćemo masovno tražiti politički azil, tamo gdje su: kamen, krš i maslina, vino, ganga i Neretva..... Pošto za 20-ak minuta pročitam sve što valja na domaćim portalima, postaje mi fenomenalno dosadno, Onda se prebacim u SAD i pratim tamošnja zbivanja. Svi oni koji su čitali Orwelovu 1984., ni u snu nisu pomišljali da bi svijet jednoga dana stvarno mogao biti nalik na onu životinjsku farmu. Godinama smo se smijali komunističkoj paroli: "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!" Danas to više nije ni malo smiješno. Demokratska partija u Americi se polako pretvara u Savez komunista. A na zapadu je sve više mladih debila koji veličaju socijalizam, mada pojma nemaju što to u praksi znači.  

Trump im tako fino i lucidno J. mater, da je to za plakat. Kako sad stvari stoje, suparnik na izborima će mu biti stari mahniti boljševik Bernie Sanders. Donald ga zove "crazy Bernie". Stara komunjara pojma nema o čemu priča a i demencija je izgleda u poodmakloj fazi. Pa objašnjava Amerima kako se u vrijeme Castra na Kubi dobro živilo, hvali Kineski CK i obećava besplatno zdravstvo, školovanje i još svašta nešto. Čista utopija. Kladio bi se u bilo što, da će ga Donald satrat na izborima. Ali uvijek treba biti oprezan, jer Soroš & co. i kod njih drže većinu medija. A kao i  kod nas, budala koje u sve vjeruju ne manjka. Po meni su šanse 70:30 % u korist Trumpa, ako se nešto drastično ne promijeni. Iskreno se nadam da neće, jer bi to bila globalna katastrofa. Jedan Egipatski imam kaže da je po islamu najveća čast koju možeš ukazati ženi, DA JE PREBIJEŠ!? Već zamišljam: BABE, Košutu Februar, Radu Borića i ostale tuke, kako "protestvuju" na ulicama multikulturnog Kaira. Tolerantno stanovništvo bi ih sigurno dočekalo sa tradicionalnom KITOM (cvijeća) i gomilom "kamenčića" (od po 2kg). Često se sjetim mudrih riječi Dalai Lame, koje mi je onomad šapnuo na uho. Bezbrižno smo lutali bespućima Tibeta, pili pivu i slušali "The best of Šabana Šaulića". Okrenu se Lama prema meni, i tiho prozbori: "Kume moj, zajebi Coronu i čuvaj zdravlje." "ZA DOMOVINU SPREMNI "

[crnagorakraljevina]

Crnogorsko! * Petar I Petrović Njegoš- (1747 - 1830), crnogorski vladika, vladar i vojskovođa, jedini je vladalac na svijetu koji je tri puta ranjavan u bitkama za odbranu svoje države. Petar I je prvo ranjen u bici protiv Turaka na Martinićima 1796. godine, potom na Krusima, boreći se takođe protiv Turaka, i treći put, opet u borbi protiv Turaka, na Ljubotinju 1812. godine. * Crna Gora se kao Montenegro prvi put pominje u jednom dokumentu iz 1397. godine, a na Crnogorskom jeziku u dokumentu od 26. jula 1458. godine.

* Marko Martinović (Perast, 1663 - 1716) otvorio je u Perastu prvu privatnu i priznatu pomorsku školu u svijetu. Godine 1697. i 1698. na brodu Marka Martinovića plovilo je Jadranom 17 ruskih kneževa. * Sikst V Peretije (13.12.1520 - 24.8.1590), jedan od najčuvenijih papa Vatikana, porijeklom je od Svilanovića iz sela Kruševice, u Boki Kotorskoj. * Jovan Raičević, u Italiji poznat kao Đovani Tršćanin, prvi je Crnogorac svjetski šampion. Titulu svjetskog prvaka u rvanju Raičević je osvojio 1909. godine pobjedom nad Francuzom Polom Ponsom, koji je do tada pet puta uzastopno osvajao titulu svjetskog šampiona. * Kleant Teodorides (Jedrene, 1865 - Cetinje, 1895), prvi je seksolog na svijetu. Dr. Teodorides napisao je knjigu "Tajne bračne ljubavi", prvu takve vrste na svijetu. Teodorides je Grk, a u Cetinje je došao kao dijete. * Ivo Vizin (1806 - 1868), pomorski kapetan iz Prčnja, prvi je crnogorski pomorac, a prvi i sa južnoslovenskih prostora, koji je oplovio svijet - između 1852. i 1859. godine. * Huan Vučetić, crnogorski iseljenik, izmislio je daktiloskopiju.. Postao je legenda u Argentini, gdje je živio. * Ante Gvozdenović (Vučji Do, kod Cetinja, 26. januara 1854 - Ćekliđi, 2. septembra 1935), general, jedan od prvih crnogorskih ljekara i predsjednik crnogorske Vlade u emigraciji,, jednom je u Monte Karlu na ruletu dobio ogroman novac, ali je zakasnio na voz za Varšavu, gdje je službovao. Da bi na vrijeme stigao u vojnu jedinicu, naručio je posebnu kompoziciju sa jednim vagonom. "Kartu" je platio novcem dobijenim u kazinu i na vrijeme stigao u Varšavu. * Andrija Maurović (1901 - 1981), rođen u mjestu Muo kod Kotora, jedan je od najvećih svjetskih majtora stripa. * Najveći hrast u Crnoj Gori nalazi se u naselju Pelev Brijeg, kod Podgorice. Star je oko pet stotina godina. * Orden Svetog Petra je najskuplje crnogorsko odlikovanje, praktično nema cijene. * Prva crnogorska banka osnovana je 1906. godine na Cetinju. * Prvi crnogorski Zakon o igrama na sreću donešen je 29. juna 1909. godine. * Prva električna centrala u Crnoj Gori proradila je na Cetinju 16. avgusta 1910. godine. * Prvi Crnogorci otišli su na školovanje u inostranstvo 1758. godine i to u Rusiju. * Prva seoska knjižnica u Crnoj Gori osnovana je u Bajicama 1893. godine. * "Gorski vijenac" je prvi put igran kao pozorišna predstava 1863. godine. Tada je Marin Stijepić, glumac i reditelj iz Kotora, izveo djelove "Gorskog vijenca". * Prvi crnogorski igrani film zvao se "Lažni car". Snimljen je 1955. godine u proizvodnji "Lovćen filma". To je istovremeno bio i prvi istorijski film snimljen u bivšoj Jugoslaviji. * Krsto Ivanović (Budva, 1628 - Venecija, 1685), doktor građanskog i crkvenog prava u Padovi, jedini je stranac sahranjen u crkvi Sv. Mojsija u Veneciji. * Prvi Kinez rođen u Crnoj Gori početkom juna 2001. godine, u Baru. * Najljepša i najstarija sačuvana staklena čaša sa područja Evrope - diatret - iz IV vijeka prije nove ere, pronađena je kod Pljevalja. Visoka je 14.2 cm, a široka 12.9 cm. * Crna Gora je prva na Balkanu sklopila Konkordat sa Vatikanom. Knjaz Nikola Petrović potpisao je sa papom Lavom XIII Konkordat 7. oktobra 1896. godine. Od tada su katolici u Crnoj Gori mogli da služe službu Božiju na njima razumljivom staroslovenskom jeziku. Katedrala Svetog Tripuna u Kotoru jedna je od najstarijih crkava u Evropi. Podignuta je 1166. godine. Od čuvene pariske crkve Notr Dam starija je 69 godina, a od Bazilike Sv. Petra u Rimu 460 godina. * Minaret Džamije Husein-paše Boljanića u Pljevljima dostiže visinu od 42 metra i najviši je na Balkanu. U njoj se čuva jedan od najljepših primjeraka Kurana u svijetu. * Ostroška pećina je jedina pećina na svijetu koja je u istoriji religije postala sjedište jedne mitropolije. Oko 1665. godine u Ostroškoj pećini je Sveti Vasilije Ostroški primao vjernike dok nije podignut Manastir Ostrog. * Crkva Sv. Ilije na Carinama, ispod Komova, sagrađena je na najvećoj nadmorskoj visini na kojoj je do sada podignut neki hram u Evropi. Crkva se nalazi na 1800 metara nadmorske visine. Maska Mahmut paše Bušatlije, prva gipsana maska na Balkanu, čuva se u Državnom muzeju na Cetinju. * Prvu prigodnu poštansku marku u Evropi izdala je Crna Gora 24. jula 1893. godine. * Crna Gora je prva evropska zemlja koja je uvela automobilski poštanski saobraćaj. Od 5. jula 1903. godine poštanske pošiljke je umjesto diližanse počeo da prevozi automobil. To je istovremeno bio i prvi automobil u Crnoj Gori. * Limljani, selo u Crmnici, nedaleko od Podgorice, imalo je u vrijeme knjaza Nikole četiri željezničke stanice. Limljani su ušli u Ginisovu knjigu rekorda kao selo sa najviše željezničkih stanica na svijetu. * Najkraća ulica u Crnoj Gori, a vjerovatno i na svijetu, nalazi se u Podgorici i nosi ime nekadašnje najmanje prijestonice u Evropi - Cetinja. Duga je tridesetak metara i u njoj se nalazi samo jedna adresa. * Bojana je jedina rijeka na svijetu koja teče i uzvodno. U kišnim periodima nabujali Drim joj pregradi tok i njena voda se vraća uzvodno i uliva u Skadarsko jezero. * Crna Gora ima vegetacijskih jedinica koliko sav ostali prostor Evrope. Na prostoru Crne Gore žive 2.833 biljne vrste i podvrste. Među njima i 22 biljke kojih nema nigdje na svijetu osim u Crnoj Gori. * Najstarije stablo u Evropi raste pored puta koji vodi od Bara prema Ulcinju - maslina stara preko dvije hiljade godina. Biogradska gora je, pored Perućice u Bosni, jedina prašuma u Evropi. * Kasoronj (Trupa Longicurpa) je biljka koja jedino na svijetu raste u Skadarskom jezeru. * U Skadarskom jezeru žive ukljeva i krap - dvije vrste ribe kojih nema nigdje drugo na svijetu. * Najbogatija evropska rijeka lipljenom je Ljuća kod Gusinja. Pećina u Đinovića klisuri kod Bijelog Polja jedna je od najljepših na svijetu. Speleolozi su u njoj do sada otkrili 11.750 metara podzemnih hodnika. Pećina ima nekoliko prostranih dvorana visokih i po 50 metara. Posebna su joj atrakcija 45 jezera. Jezero na Visitoru, kod Plava, ima najneobičnije ostrvo na svijetu - ploveće ostrvo. Nastalo je od splava na koji su čobani sklanjali stoku. Stoka ga je đubrila, stvarao se humus iz kojeg je izrasla trava i spleli se žile i korijenje, pa se splav pretvorio u malo ostrvo koje plovi na nadmorskoj visini od 1820 metara. * Gurdić, pored Kotora, je jedna od najneobičnijih rijeka na svijetu, jer je rijeka bez - korita. U vrijeme kišnih dana, rijeka, duga osamdesetak metara, proključa iz pećinskog grotla i morsku vodu, koja tu zalazi kao zaliv, vraća u more. Kad zasuši, Gurdić se gubi u lovćenskim ponorima, a njegovo mjesto ispuni morska voda. * Nikšićko polje ima 300 vrela, 30 tokova i 886 ponora. Takva vrela, zvana potajnice, prava su prirodna rjetkost. * Nevidio, kanjon Komarnice, smatra se najnaprohodnijim kanjonom na svijetu. U kanjon Nevidio prvi put je stupila ljudska noga tek 1965. godine. Tada ga je osvojila grupa planinara iz Nikšića. * Kanjon rijeke Grlje kod Gusinja jedan je od najinteresantnijih kanjona na svijetu. Sa obje strane rijeke uzdižu se glatke litice, visoke dvadesetak metara, a jedna od druge udaljene su - dva koraka. * Crna Gora je imala "kineski zid" koji je bio dug oko 500 kilometara, širok dva i visok preko tri metra. Vodio je od Bijele gore, preko Cuca, Čevskih planina, Ostroga, Bjelopavlićke ravnice i Morače do Kučkog Koma. Niko nije utvrdio kada je podignut i čemu je služio. * Tara je najveći rezervoar pitke vode u Evropi i najduža crnogorska rijeka. Tok joj je dug 150 kilometara. * U blizini pivskog sela Stabno jedini u Evropi, a možda i u svijetu, nalaze se ostaci mljekovoda. Mljekovodi su služili za transport mlijeka koje je, do pojave kreča, korišćeno u građevinarstvu, zajedno sa medom, jajima i kamenim prahom. * Prva kuća od armiranog betona podignuta u Crnoj Gori sagrađena je na Cetinju 1910. godine. Bilo je to jedva sedam godina nakon izgradnje znamenite kuće Ogista Perea u Ulici Franklen u Parizu, čime se označava početak epohalnog rađanja armiranog betona. * Jedina mozaička figura na svijetu posvećena božanstvu sna Hipnosu nalazi se u Risnu. * U cetinjskom muzeju Dvor kralja Nikole nalaze se dvije zastave Džemaludin paše jedinstvene na svijetu - nema ih čak ni u turskim muzejima. * Jedan od svega nekoliko u svijetu sačuvanih primjeraka brodskih ventilatora na ručni pogon nalazi se među eksponatima muzeja u Perastu. * Sveti Stefan, jedinstveni grad-hotel na svijetu, kao svjetska atrakcija našao se i u Riplijevoj knjizi "Vjerovali ili ne". Njujorški "Lajf" ga je 1969. godine uvrstio među deset najboljih svjetskih hotela. Sveti Stefan je jedino ostrvo na svijetu koje je uskom prevlakom povezano sa kopnom. * Žabljak je grad koji se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini na Balkanu - na 1485 metara. * Prva iseljavanja Crnogoraca registrovana su 1478. godine, i to u Zadar, Senjsko primorje. Žumberak, Pakrac, Drniš, Benkovac....Od 1614. svake godine po oko dvije hiljade Crnogoraca odlazilo je na rad u tadašnje Mletke. * Prema evidenciji iz pasoških knjiga, u periodu od 1879. do 1905. godine u Evropu, Ameriku i Afriku iselilo se oko 72.000 Crnogoraca i crnogorskih Muslimana. * Međunarodni forumi dali su saglasnost 1817. godine da se iz Crne Gore iseli 20.000 crnogorskih porodica zbog teških ekonomskih neprilika u državi. * Crogorci su se stotinu godina, a najmasovnije početkom XX vijeka, kada je u Crnoj Gori živjelo oko 240.000 stanovnika, raseljavali po cijelom svijetu zbog siromaštva i gladi. Samo u periodu 1879 - 1892. godine iz Crne Gore u Srbiju odselilo je 3.607 porodica sa 20.051 članom. "Slobodna misao" iz Nikšića bilježi da je 1907. godine u Americi živjelo oko 17.000 Crnogoraca. Između dva svjetska rata oko 25.000 Crnogoraca zarađivalo je hljeb u Americi. Oko 100.000 stanovnika iselilo se iz Crne Gore u periodu između 1948. i 1971. godine. * Najveća stopa sklopljenih brakova zabilježena je 1953. godine (9.2 promila), kada su matičari proglasili 3.867 brakova, a najniža 1988 (5.6 promila) kada su sklopljena 4.022 braka. Stopa rastavljenih brakova bila je najniža 1979. godine (0.3 promila), kada je rastavljeno 205 brakova, a najveća 1997. i 1998. godine - po 0.9 promila. Tada je rastavljeno 289, odnosno 380 brakova. Prošlogodišnja stopa razvoda iznosila je 0.5 promila (2001. godina). * Broj stanovnika u Crnoj Gori povećao se od 1950. do 2000. godine sa 397.001 (189.019 muškaraca i 207.982 žene) na 658.280 (327.427 muškaraca i 330.860 žena) što predstavlja ukupno povećanje stanovništva za 65,81 odsto (73,22 muškaraca i 59,08 žena) U istom periodu (1950 - 2000) došlo je do značajnog smanjenja živorođene djece - od 11.904 u 1950. godini na 9.188 u 2000, ili po stopi od 30 promila u 1950. na 13.9 promila u 2000. godini. Prosječna starost umrlih stanovnika je 67,44 (muškaraca 64,43 i žena 70, 74) godine. Najviše ih je umrlo u starosti od 65. do 74. godine, 1.562 (28,96odsto). Broj umrle odojčadi od 1950. do 2000. godine smanjio se, posmatrano u apsolutnom iznosu, 12-13 puta. Veseljko Koprivica - knjiza "Crna Gora: 1300 zanimljivosti"