#alija isaković

[radiogornjigrad]

Alija Isaković: TAKOĐER

TAKOĐER Sada ćete čuti pušku kalibra 7,5 mm, domaće izra­de. Paam! Zatim još jednu. Također domaće izrade i također u takozvanim domaćim rukama. Puknut će s izvjesnim zakašnjenjem. Oprostite. Vidite, u oba slučaja cijevi su bile na visokom nivou, takozvanom čovječijem nivou. To je, zaista, zamamno puškaranje! Volim to puškaranje… I dok se ostraguše hlade – naš čovo ciliče ljubavne pjesme i…

[knjigeobradovic]

RJEČNIK BOSANSKOGA JEZIKA - ALIJA ISAKOVIĆ

[balkanin]

Mi nismo 'tijesni'..., ali Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo: Kako je '93. govorio Alija Isaković

Mi nismo ‘tijesni’…, ali Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo: Kako je ’93. govorio Alija Isaković

Film posvećen istaknutom bosanskohercegovačkom i bošnjačkom romansijeru, pripovjedaču, dramskom piscu, leksikografu i utemeljitelju moderne bosanske jezičke kulture, Aliji Isakoviću, večeras je u programu Federalne televizije u 20:30 sati. Autorica filma je Arijana Saračević. Kao antologičar i publicist, Alija Isaković je dao doprinos, ne samo reafirmaciji mnogih bošnjačkih pisaca, nego još više…

[cukoa]

SNOVI I OBLACI

SNOVI I OBLACI Autor: Alija Piric , profesor knjizevnosti na filozofskom fakultetu, Univerziteta u Sarajevu. Izdavač: IC STAMPARIJA,  MOSTAR   Knjiga na 360 stranica donosi eseje o književnicima (Mak Dizdar, Hamid Dizdar, Zuko Džumhur, Alija Isaković, Hamza Humo, Rapko Orman, Alija Dubočanin), oglede o slikarima (Halil Tikveša, Branko Šotra, Milena Šotra, Vlado Puljić), zatim ogledi o…

[balkantimes]

KULTURNI PREPOROD BOŠNJAKA TRAJAO JE DESETLJEĆIMA I PRETHODIO JE STVARANJU SDA

Pred kraj osamdesetih godina radi se na obnovi Kulturnog društva “Preporod”. Osnivačka skupština u Sarajevu, kao i osnivačke skupštine u svim gradovima BiH, napravila je izvanredan kulturni ambijent u kome će se stvarati ona klima koja će prethoditi otopljavanju odnosa unutar BiH i omogućiti stvaranje demokratskih promjena i višepartijskih sistema. Svake sedmice “Preporodovi” predavači gostovali su na tribinama po cijeloj BiH. Te su tribine bile izvanredna edukacija naroda u svrhu samorazumijevanja

Edib KADIĆ

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović penzionirani je redovni profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Rodio se u Stocu 4. februara 1945. godine. Studirao je i 1968. godine diplomirao na grupi za južnoslavenske jezike i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1982. odbranio magistarsku radnju Književno djelo Hamida Dizdara, a 1986. doktorsku disertaciju Pripovjedna proza Skendera Kulenovića. Područje njegova naučno-istraživačkog bavljenja jeste književna historija i književna kritika, prvenstveno u vezi s bošnjačkom književnošću, s posebnim naglaskom na sintetiziranju te pojedinačnoj analizi putopisa u bošnjačkoj književnosti.

Objavio je tri autorske knjige (Svjetlosti divanhane: Pripovjedna proza Skendera Kulenovića, 1990; Književno djelo Hamida Dizdara, 2004; Tišina i samoća teksta, 2004), jedan udžbenik (Čitanka za prvi razred gimnazije, 1994) i preko stotinu različitih priloga u nizu književnih i naučnih časopisa i u drugim referentnim publikacijama (Život, Sarajevo, Most, Mostar, Danas, Zagreb, Rival, Rijeka, Enciklopedija Jugoslavije…), te priredio više knjiga izbora iz djela bošnjačkih pisaca, izbor iz kritike (Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga 6, 1998, s Enesom Durakovićem) i dvije antologije (Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, 1997; Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka, 2000, s Gordanom Muzaferijom i Vojislavom Vujanovićem).

Sudjelovao je s referatima na brojnim naučnim skupovima. Jedan je od obnovitelja Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod”, gdje je bio član prvog Glavnog i Izvršnog odbora i član Savjeta, te član Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bio je dugogodišnji predsjednik manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu. Nakon šestomjesečnog boravka u logoru Dretelj, dolazi u Sarajevo, gdje je 1994. godine izabran u zvanje vanrednog profesora na predmetu Bošnjačka književnost na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta, a 2004. izabran je za redovnog profesora na istom predmetu. Na Filozofskom fakultetu obavljao je i dužnost prodekana te bio mentor, predsjednik i član komisija za izradu i odbranu više magistarskih radnji i doktorskih disertacija. Od 1996. do 2000. godine obavljao je dužnost ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Kreator je ili sukreator nekih za Bošnjake od najbitnijih prevratničkih procesa u sektoru kulture i obrazovanja, tokom svog javnog djelovanja bio je među bliskim saradnicima Alije Izetbegovića. Tim povodom slijede njegova sjećanja koje bilježimo povodom 30 godina od osnivanja SDA i 30 godina od početka političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini.

BORBA ZA AFIRMACIJU NACIONALNE IDEJE I BOŠNJAČKE NACIJE

Kada govorimo o samobitnosti Bošnjaka i njihovom identitetu, ne možemo a da ne krenemo od ideje ZAVNOBiH-a da je Bosna i Hercegovina i srpska, i hrvatska, i bošnjačka republika sve do 1945. godine, od kada ona više nije bošnjačka. Tada smo morali da se opredjeljujemo šta smo, a potpuno je ignoriran Husaga Ćišić i njegov istup na Skupštini Jugoslavije. Taj mutni i mračni period za Bošnjake trajao je sve do 1966. godine, kada dolazi do Brionskog plenuma i sloma Rankovića. Zapravo, borba za afirmaciju bošnjačke nacije počela je na popisu stanovništva 1961, odnosno 1963. godine, kada su saopćeni rezultati popisa. To je bila intenzivna borba Bošnjaka da se iziđe iz statusa neopredijeljenosti. Od šezdesetih godina sve do novog popisa 1971. godine imamo prisutno uporno i istrajno nastojanje da se afirmiraju Bošnjaci u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1971. došlo je do popisa stanovništva koji je sve šokirao. Činjenica da su Bošnjaci najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini skoro da je bila neprihvatljiva za one koji nisu dozvoljavali da se Bošnjaci afirmiraju kao nacija. Međutim, decentralizacija Jugoslavije preko amandmana na Ustav, donošenje Ustava 1974. godine, borbe za ostvarenje Bosne i Hercegovine kao posebne države unutar Jugoslavije, dogodila se smjenom političkih generacija. Sav taj polet, ekonomski, politički, kulturni, koji je trajao sve do Titove smrti zapravo je bio dio postepenog raspada Jugoslavije pod pritiskom i djelovanjem velikosrpskih, ideoloških, strasnih pokreta.

Početak kulturnog preporoda Bošnjaka prethodio je ovim političkim komešanjima, a kasnije i žestokim obračunima na političkom i društvenom planu, kao i u širokim društvenim krugovima. Skoro je nevjerovatno da se u periodu između 1966. i 1968. godine pojavljuju Kameni spavač (Mak Dizdar), Derviš i smrt (Meša Selimović), Ugursuz (Nedžad Ibrišimović), Soneti (Skender Kulenović). To su kapitalne knjige bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Tih godina se vodi žustra borba i za bosanski jezik, koju predvode Alija Isaković i Mak Dizdar. Treba spomenuti časopis Život i njegov možda najčuveniji tzv. “žuti broj”, u kome je postavljeno pitanje bosanskog jezika kao varijante. Tih godina otvaraju se povijesna pitanja, otvaraju se identitarna pitanja, bošnjačka i bosanska pitanja. Potreba za samospoznavanjem zatomljene kulture, umjetnosti i književnosti dovodi do pokretanja brojnih časopisa, od kojih svakako treba spomenuti Izraz, Odjek, Život, Pregled, a svakako ne smijemo smetnuti s uma izvanredni značaj lista Preporod, koji je izdavala Islamska zajednica, kao i Glasnik Islamske zajednice. Tu su objavljene dragocjene stvari. U tom periodu doživljavamo preporod i u Islamskoj zajednici, koja se u to vrijeme ponašala s vrlo visokom svijesti o karakteru države, sekularnosti države, ali je sve to vrijeme držala do svog visokog dostojanstva, pa je i samim tim Islamska zajednica dobrim dijelom zaslužna za dio preporodnih pokreta koji su se javljali ovih godina.

Cijela ova klima dovodi i do jedne izvanredne biblioteke koja se zvala Kulturno naslijeđe u Bosni i Hercegovini. U toj biblioteci, koja se sastojala od dva aspekta, jedan je umjetnički, a drugi naučni, pored ostalih, objavljene su knjige koje nikad nisu bile u rukama čitalaca u posljednjih 60 do 80 godina. To su knjige s kojima su se tadašnje generacije intelektualaca prvi put susretale. Nakon 60 godina neobjavljivanja njihovih djela, ljudi su se prvi put susreli s Bašagićem, Ćatićem, Đikićem nakon 68 godina, s Mulabdićevim, Hadžićevim i Bjelevčevim djelima nakon 83, odnosno 65 godina itd. To je nešto što je šokiralo sve one koji nisu znali, a htjeli su da znaju, kao i one koji su znali, a sakrivali su to od nas. U tom se vremenu pojavljuje i prva antologija bošnjačke književnosti, tada muslimanske, Biserje Alije Isakovića. Dakle, tu je pokrenut jedan cijeli bosanski i bošnjački mikrokosmos.

Jedan od najzaslužnijih ljudi za biblioteku Kulturno naslijeđe jeste Hasan Grabčanović. Taj veliki čovjek i filantrop koji je svoju biblioteku poklonio Nacionalnoj biblioteci je budno, uz ogromne otpore koji su stvarani sa svih strana, pratio tu biblioteku i mnoge od onih koji su bili planirani da budu ili zatvoreni ili žrtvovani on je spasio tako što ih je za njihovo naučno djelo nominirao za dvadesetsedmojulsku ili šestoaprilsku nagradu, tako da je taj mudri čovjek napravio nešto što je u historiji relativno slabo zapaženo. Mislim da je afirmacija Hasana Grabčanovića i njegove uloge od izvanrednog značaja.

Biblioteka Kulturno naslijeđe praćena je i književnom kritikom, književnom historijom i književnim sintezama, velikim brojem magistarskih i doktorskih disertacija koje afirmiraju bošnjačku i bosansku književnost, a nosioci tog dijela preporoda jesu profesori Midhat Begić, Hazim Šabanović, Muhsin Rizvić, Kasim Prohić, Enes Duraković, Munib Maglajlić, Dženana Buturović i mnogi drugi. U to vrijeme održavaju se i brojne književne večeri, svojevrsni književni saloni i manifestacije, od kojih svakako želim spomenuti Slovo Gorčina, koja je bila najviše na tragu afirmacije bosanstva i bošnjaštva u kulturi i umjetnosti. Tada se na sceni pojavljuju i velika slikarska imena. Tu je, iz ranijeg perioda, reafirmiran Behaudin Selmanović, a pojavljuju se veliki slikari Bekir Misirlić, Ibrahim Ljubović, Safet Zec, Mehmed Zaimović, Salim Obralić, Affan Ramić, Edin Numankadić i grafičari poput Dževada Hoze, Halila Tikveše, pa Mersad Berber i mnogi drugi, da ih sad sve ne nabrajamo. Treba spomenuti i izvanredne rezultate bosanskog filma i uspjehe Hajrudina Krvavca, Mirze Idrizovića, Emira Kusturice, Ademira Kenovića i mnogih drugih.

CIJELI JEDAN POKRET NAUČNIKA I UMJETNIKA

Iz današnje perspektive ovo možda izgleda idilično, ali treba znati da su moćne retrogradne snage nastojale sve ovo zaustaviti kroz partijske forume, kroz prijetnje, kroz uhođenja, privođenja, zatvore itd. Treba vidjeti u to vrijeme kakve su se samo hajke vodile protiv Maka Dizdara i Alije Isakovića. Treba vidjeti kako nastaje Parergon Derviša Sušića, kao i hrabra reakcija tada mlađahnog Hilme Neimarlije na taj partijski uradak inače velikog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pisca Sušića. Treba vidjeti kampanju protiv Kasima Prohića pa da se vidi kolika je i kakva je bila borba za toliko normalno pravo na afirmaciju jedne nacionalne ideje. Treba vidjeti kolika se vodila borba za reformu nastavnih planova i programa na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja je trajala godinama, pa je uz velike napore jedva donijela mogućnost izučavanja književnosti naroda BiH na tom fakultetu, a to je značilo i konačno prekidanje nastavnih planova i programa u osnovnim i srednjim školama gdje bošnjački pisci apsolutno nisu bili prisutni, ili jesu, ali na tako marginalan način da se može slobodno reći da ih nije ni bilo. To je bio jedan cijeli pokret naučnika, umjetnika, filozofa, lingvista, historičara, historičara književnosti kojima sam imao sreću pripadati. I moja kuća je bila jedno od mjesta sastajanja i dogovaranja za dalje projekte. Tu su dolazili Avdo Sućeska, Mustafa Imamović, Enes Pelidija, Muhsin Rizvić, Zuko Džumhur, Alija Isaković, Enes Duraković, Munib Maglajlić, zatim Džemal Čelić, Juraj Neidhardt i mnogi drugi, te su se tu, kao i na drugim mjestima, rađale brojne ideje i projekti.

Pred kraj osamdesetih godina radi se na obnovi Kulturnog društva “Preporod”. Osnivačka skupština u Sarajevu, kao i osnivačke skupštine u svim gradovima BiH, napravila je izvanredan kulturni ambijent u kome će se stvarati ona klima koja će prethoditi otopljavanju odnosa unutar BiH i omogućiti stvaranje demokratskih promjena i višepartijskih sistema. Svake sedmice “Preporodovi” predavači gostovali su na tribinama po cijeloj BiH. Te su tribine bile izvanredna edukacija naroda u svrhu samorazumijevanja. One su obrađivale teme iz historije, kulture, arhitekture, slikarstva, tu su se obrađivale i društvene teme koje su educirale narod. Tu su se prodavale i knjige koje su tih godina izlazile i koje su bile aktuelne. Organizirale su se sohbet‑halve, druženja koja su zbližavala narod. Stvarala se jedna kulturna atmosfera koja je prethodila i osnivanju Stranke demokratske akcije.

KULTURNI PREPOROD BIO JE OSLONAC ZA OSNIVANJE SDA

Na ovom valu kulturnog preporoda koji je trajao od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća mogla se osloniti jedna narodna i demokratska stranka koja je pokušala afirmirati i Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Na kraju moram pojasniti da Jugoslavija jednostavno nije mogla izdržati velikosrpski projekt. Dugo, organizirano i bezobzirno je uništavana. Ideološki, ma koliko mekši, boljševički politički model je propao. SKJ se raspao i ispraznio od sadržaja. SKBiH se tvrdoglavo opirao sve do paradoksalnog zamrzavanja, a nije mogao prepoznati ispražnjenost svog političkog modela. Druga generacija njenih političkih probosanskih kadrova brutalno je uklonjena. Sudbina Dž. Bijedića, B. Mikulića, H. Pozderca i mnogih drugih tu brutalnost najbolje ilustrira. Treća generacija SK političara, zarobljena propalim modelom, istrajavala je na ispražnjenom sadržaju tog modela. Podijeljena unutar sebe, što tajno, što javno, ta generacija ostavila je prazan prostor za drukčiji politički i sadržaj i formu organizacije. Kultura, nauka i umjetnosti, kao identitarna pitanja bosanstva i bošnjaštva, ostali su jedina čvrsta istinska osnova na koju se moglo osloniti. Politički prostor vapio je za novim modelima i subjektima. Na skoro trodecenijski preporod čvrsto se oslonila Stranka demokratske akcije, što se najprije obznanila kao pokret. SDA je u sebi baštinila značajan dio dometa kulturnog preporoda, razumije se, uz sve slabosti koje je donosilo višedecenijsko, skoro stoljetno odsustvo političkog djelovanja. Bez obzira na sve slabosti, bio je to kapitalan projekt čija će se vrijednost potvrditi u vremenu koje je dolazilo.

Izetbegovićeva pouka o saburu i lupanju šakom o stol

Mudrost kojom je vođena i rukovođena SDA, mudrost Alije Izetbegovića, i taj sabur Alije Izetbegovića nešto je što zaslužuje posebnu pažnju i posebno izučavanje. Kada god o ovom govorim, sjetim se jedne svoje pogreške, koja mi je danas često na umu kada gledam razgovore o političkim temama. Jedanput sam kao ministar skoro ljut otišao u kabinet predsjednika Izetbegovića i zamolio ga da više prestane saburati. “Daj više jednom, predsjedniče, udari rukom o stol i reci da nešto ne može”, rekao sam u tom naletu emocija. On mi je, iznenađen, pa rekao bih skoro blagonaklono i očinski, rekao: “A kojom da udarim, profesore? Desna mi prazna, a u lijevoj ništa.” Ovo govorim zato što su svi ti ljudi i sav taj pokret koje sam prethodno spomenuo počivali na saburu. Svi su ti ljudi vodili računa da strpljivo i samozatajno rade, a kada naprave rezultate, objave ga u knjigama. Nisu od toga pravili reklamu i buku, pa je sve to imalo svoju jednu samozatajnu dimenziju. Lupanje šakom o stol nikad nikome nije donijelo nikakvu korist, pogotovo u Bosni.

Izvor

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/buducnost-bosne-svestrana-amila-beganovic-iz-prozora/

Budućnost Bosne- Svestrana Amila Beganović iz Prozora

Svakim danom čitamo ili čujemo kako naša djeca kod nas ali i ona koja su rasuta širom planete postižu zavidne rezultate na svim poljima, kulture, sporta, inovacija, …

Rastu pod našim okriljem a oni koji bi trebali da primjete njihove talente i, pomognu, kao što je to slučaj u svijetu, ostaju i gluhi i nijemi. Teka kada se vrate sa takmičenja sa medaljama, priznanjima…”bh mudraci” žure da se fotografišu sa njima jer, mediji su čudo(pogotovo pred izbore).

Mnogi talenti su propali i ostali neprimjećeni upravo zbog finansijske podrške jer nisu svi roditelji u stanju da “guraju” i oštre talente svoje djece.

Amila Beganović rođena je21.07.2003  u Prozoru. Učenik je OŠ Alija Isaković, 9 razred i odlična je učenica-prosjek ocjena 5.0 Trenira karate 8 godina, nosilac je smeđeg pojasa a priprema se i vrijedno trenira za crni pojas . Uporedo s tim trenira i odbojku, polaznica je mekteba, 4 hatme proučila i sprema se za upis u medresu. Dobitnica je niz diploma sa školskih takmičenja počevši od matematike, tehničkog obrazovanja, vjeronauke , fizike i turskog jezika.Neka od tih takmičenja su i kantonalna gdje je ostvarila zapažene rezultate.Takođe na školskim takmicenjima je za redom 3 godine bila prva u učenju ilahija .Karate takmičenja-širom BiH Tuzla, Sarajevo, Bihać, Mostar Konjic ,Zenica ,Banja Luka i dr., uglavnom zlatne medalje. U  Herceg Novom osvojila je peto mjesto na Balkanskom prvenstvu 2015. Te godine bila vice prvakinja drzave.Ove godine u okviru projekta Moja BiH moje kulturno nasljeđe za izradu makete Sahat kule Amila osvaja prvo mjesto u Sarajevu a rad je izložen u Zemaljskom muzeju ..U okviru Fedrinog teatra iz Bugojna pod rukovodstvom Vernese Manov ..ima čast da pise o sebi u Vernesinoj knjizi Mladost u bezdanima jave i sna.

  Sa internacionalnih takmičenja redovno dolazi sa zlatnim medaljama.Govori engleski jezik..uči turski. Dva puta bila proglasena za sportistu godine u opcini Prozor Rama u svojoj kategoriji.

-Naravno da me raduju uspjesi, sretna sam i zadovoljna. Moji roditelji su mi podrška u pravom smislu te riječi. Moje je samo da učim i da vrijedno treniram a rezultati će doći. Sve zavisi od toga koliko se znaja prolije i koliko se uči. Nije fraza, vjerujte mi da se sve može stići, samo treba vrijeme pravilno rasporediti a mene su to moji rositelji naučili na vrijeme.- priča nam Amila.

[jedimolivolicom]

Akademija „Taj čovjek - Alija Isaković“ povodom 20 godina smrti i 85 godina od rođenja tog bosanskohercegovačkog književnika i intelektualca održana je u Sarajevu u Bošnjačkom institutu. Adil Kulenović, predsjednik „Kruga 99“, Asocijacije nezavisnih intelektualaca koja je dio organizacionog odbora, moderirajući na akademiji, pozvao je zvanice mahom iz književnutf8

[bosnjaci]

Sjećanje na Aliju Isakovića

SJEĆANJE NA ALIJU ISAKOVIĆA Kad je polovinom marta 1997. klanjana dženaza rahmetli Aliji Isakoviću (1932.-1997.), nismo mogli ni slutiti da njegovim odlaskom s Ovoga svijeta ostaje daleko veća praznina negoli smo kadar priznati...

Kad je polovinom marta 1997. klanjana dženaza rahmetli Aliji Isakoviću (1932.-1997.), nismo mogli ni slutiti da njegovim odlaskom s Ovoga svijeta ostaje daleko veća praznina negoli smo kadar priznati…

Među bošnjačkim inetelektualcima devedesetih godina nije baš bilo previše onih koji su u tim teškim, haotičnim, opasnim vremenima uspijevali razbistriti vlastite i opće (namećućē) mutnine. Isaković…

[umachkupiterinu]

Zena sa Bistrika, predgradja Sarajeva, kaze: "Sve sto smo citav zivot gradili oni su za jednu noc srusili". Jedan zatvorenik najbolje je opisao stanje stvari u Sarajevu i Republici: "Bio sam za Bajram preko vikenda kuci. Kad sam se na vrijeme uspio vratiti u zatvor, vidio sam nas Srbe, Muslimane i Hrvate kako se lijepo slazemo i shvatio da je nama u zatvoru bolje nego njima napolju. Doslo mi je da djecu i zenu dovedem k sebi u zatvor". Kaznjenici iz KPD Zenica ("ko prezivi taj je pravi hadzija") pobunili su se i traze –jedinstveni MUP. Dok se pisu poslednji redovi ovog clanka, stize izjava Alije Izetbegovica: "Tesko da sadasnja vlast moze spasiti Bosnu, niti Hercegovinu, ali narod moze to da ucini". Moze, ako se politicka podela uspdstavi na pravoj liniji: raja protiv papana, Bosancerosi protiv "sljeglih brdjana"; ljudi i komsije protiv neljudi i zlikovaca.

Alija Isaković, Antologija zla

[balkanin]

GODIŠNJICA ROĐENJA: Alija Isaković bio je vizionar daleko ispred svojeg vremena

GODIŠNJICA ROĐENJA: Alija Isaković bio je vizionar daleko ispred svojeg vremena

Alija Isaković rođen je 15. januara 1932. u Bitunji kod Stoca. Bio je romanopisac, pripovjedač, dramatičar, esejista, putopisac, lingvist, leksikograf. Bio je i geološki tehničar, TV-scenarist, urednik časopisa “Život”, urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj “Svjetlosti” i jedan od vinovnika bošnjačkog kulturnog preporoda u drugoj polovici 20. stoljeća. Na bolji svijet je preselio…

[balkantimes]

KRATKA HISTORIJA BH. VIŠESTRANAČJA

U kontekstu raspada Jugoslavije i prijetnji koje su se nadvile nad Bosnu i Hercegovinu, posebno Bošnjake, važno je pojasniti proces nastanka Stranke demokratske akcije kao najznačajnijeg fenomena u redefiniranju bošnjačkog političkog bića. Komunistička politička elita u Bosni i Hercegovini teško je prihvatala promjenu koju je nakon pada Berlinskog zida pokrenuo proces nestanka socijalističkih naddržava. No promjena je bila nezaustavljiva

Nedim HASIĆ

U oktobru 1990. godine, pred prve višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini, registrirana je 41 partija. Neke od njih i danas su na političkoj sceni, druge su bile egzotičnih imena i ugasile su se početkom Agresije na Bosnu i Hercegovini. Postojalo je nekoliko demokratskih partija i zajednica, saveza i stranaka, ekološki pokreti “Zeleni” i “Skakavac”, jugoslavenski demokratski pokreti i zajednice, kao i jugoslavenska stranka sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Postojale su i narodne stranke i pokreti, seljačke i radničke stranke, stranke demokratskog dogovora i reformi, stranke za privatnu inicijativu, za demokratiju i pravnu državu.

Među tim partijama bila je i Stranka demokratske akcije, osnovana 26. maja 1990. godine. U kakvim je okolnostima osnovana, dobro oslikavaju rečenice iz knjige Šaćira Filandre. “Stanje među Bošnjacima u osvit sloma socijalizma najbolje oslikavaju dvije knjige, jedna nacionalne, a druga islamsko-književne provenijencije. Akademik Vladimir Dedijer pismom obavještava javnost da s Antunom Miletićem radi projekt o genocidu nad Muslimanima u 20. stoljeću te tim povodom moli sve koji imaju kakvu građu da mu je dostave. Samo rijetki, kao književnik Alija Isaković, imali su hrabrosti da mu izađu u susret te poslije pet decenija dokumentiraju strašne četničke zločine nad pripadnicima ovog naroda, posebno tokom Drugog svjetskog rata”, stoji, između ostalog, u Filandrinoj knjizi Bošnjaci nakon socijalizma.

Filandra piše kako je “1990. godine duhovno stanje bošnjačkog naroda bilo paradoksalno, jer je novi genocid bio pred kućnim vratima, a o prethodnom se nije smjelo ili nije znalo govoriti” i nastavlja: “Zahtjevi Muslimana za kulturnom i nacionalnom, tj. identitetskom ravnopravnošću s drugim narodima Jugoslavije nisu uvijek blagonaklono primljeni, i to prije svega u Srbiji. Svaki iskaz njihovog javnog potvrđivanja posmatran je s podozrenjem, sve do optužbi za islamski fundamentalizam kao glavnu prijetnju jedinstvu jugoslavenske države…”

Ideja o osnivanju muslimanske stranke, koja se prema tvrdnjama Ismeta Kasumagića, mladomuslimana i osuđenika u “Sarajevskom procesu” 1983. godine, rodila kod Alije Izetbegovića još dok su on i ostali bili u zatvoru, počela je postajati konkretan politički projekt 27. marta 1990. godine, kada je održana konferencija za novinare u sarajevskom Hotelu “Holiday Inn”, na kojoj je obznanjena namjera da se formira Stranka demokratske akcije (SDA). Veliku salu “Vrbas”, koja je mogla primiti nekoliko stotina gostiju, posjetilo je tek šezdesetak ljudi, a pored Alije Izetbegovića, koji je ovom prigodom čitao Zapis o zemlji Mehmedalije Maka Dizdara, konferenciji su prisustvovali Muhamed Čengić, Maid Hadžiomeragić, Salim Šabić i Muhamed Huković. Tada je predstavljen i Inicijativni odbor od četrdeset članova koji će utemeljiti SDA.

“Muslimani su jedini narod u Jugoslaviji koji nema svoje nacionalne institucije. Jedino o ovom narodu nije napisana njegova istorija, jedino on nema svoje muzeje, književnost. To je apsurdno jer smo mi potpuno autohton narod sa svojom kulturom življenja, sa svojom književnošću… Da ne govorim o tome da nema nijednog spomenika genocidu nad Muslimanima”, pojasnit će razloge osnivanja SDA jedan od njezinih osnivača, rahmetli Safet Isović, u razgovoru za Oslobođenje. U istom tom nedjeljnom izdanju Oslobođenja Goran Bregović tvrdi: “Glasaću za neku muslimansku partiju koja bude imala program nezavisne Bosne”, izjavit će šef “Bijelog dugmeta”. “Jugoslavija sada zavisi od Muslimana. Pošto su Muslimani većinsko stanovništvo u BiH, oni i treba da pobijede na izborima, ali sa programom koji se ne priklanja nikome već je za nezavisnu Bosnu.”

“Već tada, ljeta 1990. godine, moglo se sa sigurnošću tvrditi da je nastao politički pokret koji će imati izuzetnu ulogu u predstojećem periodu, makar zbog činjenice da se u SDA učlanilo oko 550 hiljada osoba”, stoji u Kratkoj političkoj historiji Bošnjaka Admira Mulaosmanovića. “Zanimljivo je da je Izvršni odbor SDA svoje sastanke održavao po kućama svojih članova. Ova činjenica objašnjavana je stalnim strahom da će biti osujećeni, prisluškivani ili uhapšeni. Polugodišnji period između obznane o osnivanju u Hotelu ‘Holiday Inn’ pred malim auditorijem i velikog predizbornog skupa u Velikoj Kladuši svjedočio je o nastajanju općenarodnog pokreta i nezaustavljive bujice koja je ponijela i definirala bošnjačku politiku.”

Da je to zaista i bilo tako, potvrđuje i reportaža Senada Pećanina, koji 24. juna 1990. godine izvještava o skupu SDA koji je održan u Velikoj Kladuši petnaestak dana ranije, kada je u tom gradu osnovan prvi ogranak SDA. “Dok nije osnovana SDA, veliki broj ljudi se stidio i predstaviti. Stalno smo bili spremni ugađati drugima, sve na vlastitu štetu. Već imamo oko 2.000 članova, a ljudi nas i dalje zovu, interesuju se, učlanjuju u stranku. Mi ništa ne obećavamo, naš najjači adut je dosadašnja vladavina SK”, kazao mu je prvi čovjek tamošnje SDA Mirsad Veladžić.

Ozbiljno pripremanje za osnivanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista BiH vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Međutim, te su debate brzo postale besmislene. Nakon što je osnovana SDA, 12. jula je osnovana i Srpska demokratska stranka (SDS), a 18. augusta Hrvatska demokratska zajednica. Osim njih, na sceni su se pojavile i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija, Demokratski socijalistički savez Bosne i Hercegovine i Savez reformskih snaga. Nakon izmjena Ustava u julu 1990. godine, stvoreni su uvjeti za uvođenje višestranačkog političkog sistema, zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavnog poretka. Građani od tog trenutka imaju pravo da neposrednim i tajnim glasanjem biraju svoje predstavnike.

Izbori od 18. novembra 1990. godine raspisani su na osnovu odluke predsjednika Skupštine SR BiH. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega je 100.432 na radu u inostranstvu. Za izbor članova Predsjedništva bile su formirane četiri liste na kojima su bili kandidati Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Sedam mjeseci nakon konferencije za novinare, na kojoj je okupio šezdesetak ljudi, Alija Izetbegović i SDA pobjeđuju na izborima. Nekadašnji politički zatvorenik postaje predsjedavajući Predsjedništva SRBiH.

[balkantimes]

LJILJANI I PARTIZANI SKORO IZJEDNAČENI

Antifašistički pokret u sarajevskim ulicama zastupljen je sa 79 osoba, a po borcima iz posljednjeg rata nazvano ih je 77. U imenima svih ulica danas je 27 narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata i 54 dobitnika priznanja Zlatni ljiljan iz vremena Agresije

Povodom ponovo aktuelizirane polemike u Kantonu Sarajevo o izmjeni naziva ulica u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, podsjećamo na istraživanje Stava o izmjeni naziva ulica u posljednjih tridesetak godina. Članak je objavljen u septembru 2016. godine.

Mahir Sokolija

Uvriježeno je mišljenje da je izmjenama naziva ulica u Sarajevu posljednjih dvadeset godina brisana historija, da se htjelo poručiti kako povijest počinje od 1992. godine. Iznose se pojedinačni primjeri koji idu u korist ovoj tezi, a zanemaruju ili minimiziraju primjeri koji dokazuju suprotno. Previđa se i činjenica da su u promjenama naziva sudjelovale i osobe čiji autoritet, znanje, politička i nacionalna pripadnost ne odgovaraju zagovaračima ove teorije. Podsjetimo da su među osobama koje su činile komisiju za reimenovanje ulica bili Behija Zlatar, Nedžad Kurto, Marko Vešović, Vesna Mušeta-Aščerić, Josip Pejaković, Munib Maglajlić, Ibrahim Ljubović, Izet Sarajlić, Seid Hasanefendić i Alija Isaković. Imajući na umu i to da je osnova za izmjene bilo vraćanje starih naziva, tvrdnja o brisanju historije prije 1992. godine, koju njezini pobornici proglašavaju aksiomom, čini se posve neodrživom. Zapravo, u općinama Stari grad i Centar došlo je u velikoj mjeri do vraćanja naziva ulica čija su imena mijenjana od 1918. godine, za vladavine starojugoslavenskog (1918–1941), endehazijskog (1941–1945) i komunističkog (1945–1990) režima.

Istraživanja urađena za potrebe ovog teksta pokazuju da je najmanje 88 ulica (21%) – od njih 422 čija su imena u Sarajevu izbrisana od početka devedesetih godina – dobilo svoje prijašnje nazive. Time je zapravo poništen princip koji je vladao u prethodnom razdoblju, da historija Sarajeva počinje od 1945. godine, odnosno od 1918. godine. Komisija je vratila nazive ulicama: Adžemovića, Arapova, Armaganuša, Bakarevića, Bardakčije, Bašića sokak, Bistrik, Bolnička, Braće Morić, Brdo sokak, Buka, Čekaluša, Čeljigovići, Čobanija, Ćebedžije, Ćemaluša, Ćemerlina, Ćumurija, Derebent, Despićeva, Dola, Dolačka, Dolina, Džanin sokak, Džinina, Fehim-efendije Ćurčića, Ferhadija, Fra Matije Divkovića, Gabelina, Gimnazijska, Glođina, Goloderica, Hadži Idrizova, Hadži Mustafina, Hadžišabanovića, Hambina carina, Heljevac, Hendek, Hiseta, Isevića sokak, Jezero, Karpuzova, Kaukčijina, Kečina, Kemalbegova, Kevrin potok, Kolodvorska, Koševo, Kračule, Kulovića, La Benevolencije, Mačkareva, Maguda‑čikma, Medrese, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Mešino ćoše, Miščina, Musa Ćazima Ćatića, Mustaj-bega Fadilpašića, Mustajbega Ličkog, Na Varoši, Niže banje, Očaktanum, Odobašina, Oprkanj, Patke, Pehlivanuša, Petrakijina, Potok, Potoklinica, Provare, Reisa Džemaludina Čauševića, Safvet-bega Bašagića, Sagrdžije čikma, Sagrdžije, Sarač Ismailova, Sepetarevac, Sunulah-efendije, Širokac, Tabašnica, Tahtali sokak, Tekija čikma, Telali, Terezija, Umihane Čuvidine, Veliki Alifakovac, Vilsonovo šetalište, Vrbanja. (Osim pobrojanih, jednom broju ulica vraćeni su stari nazivi, ali su dotadašnje nazive dobile neke druge ulice.) Zanimljivost čini i to da nemali broj ovih naziva nikada nije izišao iz upotrebe među Sarajlijama, pokazujući svu neučinkovitost administrativnog nasilja.

Rekordi u promjenama naziva

Mijenjanja naziva ulica nisu rezervirana za Balkan i Bosnu i Hercegovinu, pa tako kroz povijest, a naročito u posljednjih stotinjak godina, svjedočimo o različitim razlozima za promjene naziva širom svijeta. Pad komunizma utjecao je na promjene naziva u državama iza čelične zavjese i općenito, nakon promjene totalitarnih režima mijenjanje imena ulica jedan je od načina da se nove vlasti razračunaju ili raskrste s prethodnim sistemom. Veliki broj ulica, ali i gradova i država mijenjao je imena nakon propasti kolonijalnog sistema u Africi. U Južnoj Africi, naprimjer, reimenovano je više od trideset gradova. Mnogi gradovi promijenili su ime i u Zimbabveu, a i sama se država u prošlom stoljeću zvala Rodezija, nazvana ironično po britanskom imperijalisti Cecilu Rhodesu koji je kolonizirao ovu zemlju. Njemački nazivi ulica i gradova mijenjani su nakon završetka Drugog svjetskog rata u dijelovima Poljske koji su dugo prije toga bili dijelovima Njemačke. Padom komunističkog sistema jedan broj tih ulica vratio je stare nazive. U Istočnoj Njemačkoj na hiljade ulica dobile su nakon 1945. godine imena po Marksu (550), Engelsu (243), Ernstu Thälmannu (613), Rosi Luxemburg i Karlu Liebknechtu (596), po njemačko-ruskom prijateljstvu (220), pionirima (90), omladinskom pokretu (337), u čast ujedinjenja socijalističke i komunističke partije (285) itd.

Iako su ulice u Beogradu, naprimjer, a i u drugim glavnim gradovima bivše Jugoslavije često mijenjale imena, Bosna i Hercegovina, a naročito Sarajevo kao njezin glavni grad, u kojem su promjene bile simbolički najvažnije za nove vlasti, nenadmašni su po broju promjena. Na to je utjecala činjenica da se u posljednjih 150 godina promijenilo šest potpuno različitih državnih uređenja, od osmanske feudalne Bosne, preko austrougarske carevine, a zatim i jugoslavenske monarhije i njezine diktature, marionetske fašističke Nezavisne Države Hrvatske, do socijalističke Jugoslavije koja se i preko naziva ulica obračunavala s prošlošću. Vrhunac je nastupio raspadom Jugoslavije pa su na preimenovanja presudno utjecali Agresija i pad komunističkog režima kao dva uporedna događaja.

Mnoge sarajevske ulice mijenjale su ime pet ili više puta. Rekorder je, vjerovatno, današnja Titova ulica s čak petnaest naziva. Obala Isa-bega Isakovića devet puta mijenjala je naziv. S obzirom na to da je riječ o jednoj od najstarijih sarajevskih ulica, danas se zove po osnivaču Sarajeva Isa-begu Isakoviću, koji prije 1992. godine nije imao ulicu u gradu koji je osnovao, što je također jedan od sarajevskih kurioziteta. Za vrijeme osmanske uprave bila je sastavljena od ulica Tahmis i Zildžijske čaršije. Rekonstrukcijom ovog dijela grada formirala se 1882. godine Careva ulica, koja 1914. godine mijenja ime u Sultana Mehmeda Rešada, tadašnjeg osmanskog sultana. Nakon završetka Prvog svjetskog rata vraća joj se naziv Careva ulica 1919. godine, da bi 1925. godine bio promijenjen u Careva obala. Naziv Francuska obala dobiva 1933. godine u povodu posjete francuskih veterana iz Prvog svjetskog rata Jugoslaviji i Sarajevu i činjenice da su Srbija i Francuska bili saveznici u ovom ratu. Dolaskom NDH ulica mijenja ime u Reisa Čauševića, a odmah nakon rata preimenovana je u Obalu Pariške komune, što joj je ostao naziv do sredine devedesetih.

I Ulica La Benevolencije više puta mijenjala je ime. Najprije je bila nenaseljena ulica u narodu nazivana Satijanušom, potom je nakon Prvog svjetskog rata dobila svoj današnji naziv, koji je promijenjen za vrijeme NDH u Matije Divkovića. Stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu poslijeratnoj jugoslavenskoj vlasti nije smetalo da jedan od rijetkih naziva sarajevskih ulica koji je imao veze sa sarajevskim Jevrejima preimenuje u Augusta Cesarca, hrvatskog književnika i revolucionara kojeg su ustaše ubile 1941. godine. Nakon Agresije vraćen je ulici naziv La Benevolencija dat svojedobno po imenu jevrejskog udruženja koje je od 1914. godine u toj ulici imalo svoju zgradu.

Današnja Pruščakova ulica nosila je šest naziva, za svaku od epoha po jedan. U osmansko doba zvala se Hadžagina, po nekom Hadžagi, njezinom stanovniku. Naziv Kadračićeva dobiva 1885. godine, također po stanovniku ulice. Po slovenskom političaru Antonu Korošecu nazvana je 1919. godine. Za vrijeme NDH, od 1941. do 1945. godine, zvala se Štadlerova u čast Josipa Štadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Novo ime dobiva dolaskom komunističkih vlasti 1946. godine po Pavlu Goraninu, narodnom heroju rodom iz Varaždina koji je živio u Sarajevu i poginuo kao partizanski komesar.

Sporna imenovanja

Pišući o poslijeratnim preimenovanjima ulica u Sarajevu, Mirko Šagolj naveo je u Oslobođenju 2005. godine da su “nekritički sarajevskim ulicama davana imena, i to bez izuzetka, svim pripadnicima organizacije Mladi muslimani”. I zaista, pokret Mladi muslimani zastupljen je u ulicama sa svih “trinaest mladomuslimanskih šehida”, pripadnika ove organizacije nad kojima je egzekuciju izvršio komunistički režim: Asaf Serdarević, Asim Čamdžić, Esad Karađozović, Fikret Pločo, Halid Kajtaz, Hasan Biber, Mustafa Busuladžić, Nurudin Gackić, Nusret Fazlibegović, Omer Kovač, Omer Stupac, Osman Krupalija, Sakib Nišić. Osim po njima, ulice u Sarajevu nazvane su još po nekim istaknutim pripadnicima ove organizacije. Time je zadovoljena potreba da se obilježe i nevine žrtve komunističkog režima, što ne treba nužno sporiti, ali po kojim su kriterijima baš svi Mladi muslimani koje su komunisti pobili dobili ulice, i to mahom u općini Centar.

Član nekadašnje komisije koja je odlučivala o izmjenama naziva ulica Munib Maglajlić smatra da “nije trebalo pretjerivati i uskogrudom politikom dopustiti da nas ratni bjegunci i ignoranti tjeraju da branimo neodbranjivo”. Držeći da treba ustanoviti “crvenu liniju koja se ne smije prijeći”, profesor Maglajlić sugerira potrebu za revizijom koja bi uvažavala neke buduće kriterije na osnovu kojih bi pojedine ulice vjerovatno mijenjale nazive.

Jedna od onih čiju izmjenu naziva javnost odavno traži je i vječno sporna Ulica Azize Šaćirbegović, majke nekadašnjeg ministra Vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Muhameda Šaćirbeya i supruga pripadnika organizacije Mladi muslimani Nedžiba Šaćirbegovića. Prije desetak godina u Općini Novo Sarajevo zatražena je bezuspješno izmjena imena ovoj ulici.

Među propustima u imenovanju ulica smatra se i odnos prema herojima oslobodilačkog rata. Od samo devet heroja, koliko ih je ukupno dobilo ovaj status, njih šesterica imaju svoju ulicu u Sarajevu: Hajro Mešić, Izet Nanić i Midhat Hujdur Hujke na Ilidži, Safet Hadžić u Novom Sarajevu i Novom Gradu, Enver Šehović u Novom Sarajevu i Safet Zajko u Novom Gradu. Po herojima Mehdinu Hodžiću, Nesibu Malkiću i Adilu Bešiću u Sarajevu nije nazvana nijedna ulica. Niti jedan od devetorice heroja nije dobio ulicu u općini Centar, ali ih je po pripadnicima organizacije Mladi muslimani u ovoj općini imenovano deset.

Etnički očišćene banjalučke i mostarske ulice

U tekstu Ive Lučića od 9. maja 2015. (Hina) stoji da je “od početka rata do 1997. nove nazive u Banjoj Luci dobilo 240 od 400 gradskih ulica. Prije promjena 114 ulica bilo je nazvano po znamenitim Srbima, 81 po Muslimanima i 25 po Hrvatima, a danas 338 ulica nosi nazive po Srbima, 20 po Hrvatima te po Bošnjacima – tri.” Među nazivima banjalučkih ulica nalaze se četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata Uroš Drenović, Momčilo Đujić i Rade Radić. Tu su i Ilija Garašanin, tvorac velikosrpskog programa Nečertanije, Stevan Moljević, četnički ideolog, savjetnik Draže Mihailovića i zagovarač ideje etničkog čišćenja, a jedna ulica imenovana je kao Ravnogorska.

“U dijelu Mostara pod HVO-om do 1995. gotovo su sve ulice promijenile ime u ona isključivo hrvatskog karaktera”, navodi Lučić. Među njima su i ustaški ministri Mile Budak, Ante Vokić i Mladen Lorković, ali i zapovjednici ustaških vojnih formacija Jure Francetić i Rafael Boban.

I u Mostaru i u Banjoj Luci veliki broj današnjih naziva ulica odnosi se na historijske ličnosti i događaje koji nisu izravno vezani za Bosnu i Hercegovinu, a njima se nastoji prikazati da bosanskohercegovački Srbi i Hrvati pripadaju širem srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu. Zbog toga nailazimo na mnoge kraljeve, despote i druge vladare susjednih država, ali i osobe koje su u različitim historijskim epohama negirali postojanje države u kojoj danas imaju svoje ulice.

Antifašistički pokret u sarajevskim ulicama zastupljen je sa 79 osoba, od čega je 27 narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Ekvivalent ovom zvanju bilo je za borce tokom Agresije priznanje Zlatni ljiljan. Po njegovim nosiocima imena ulica dobile su 54 osobe. Osim njih, još jedan broj ulica dobio je ime po pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine poginulim između 1992. i 1995. godine, kao i po brigadama i događajima iz ovog razdoblja, baš kao što u Sarajevu desetak ulica i danas nosi naziv po događajima ili vojnim formacijama iz Drugog svjetskog rata. Borci iz posljednjih dvaju ratova podjedanko su zastupljeni u imenima sarajevskih ulica. Uz moguća minimalna odstupanja zbog eventualnih pogrešaka u dostupnim podacima, rezultati pokazuju da je u Sarajevu po borcima iz posljednjeg rata nazvano 77 ulica, dvije manje nego po antifašistima iz Drugog svjetskog rata.

Inat ulica

Ulica Buka u Općini Centar nazvana je po istoimenom potoku još “od davnina”, veli Alija Bejtić u svojoj glasovitoj studiji Ulice i trgovi Sarajeva iz 1973. godine. To ime nosila je do 1931. godine, kada “u spomen na prosvjetnu trudbenicu” i osnivateljicu “škole za žensku omladinu” dobiva naziv Ulica Stake Skenderove. Kada je NDH došla na vlast, ulici je vraćen stari naziv pa se od 1941. do 1945. godine opet zvala Buka. Pobjedom NOP-a, ulici se nakon 1945. daje predratni naziv po Staki Skenderovoj koji nosi do Agresije, kada joj je vraćeno ime Buka.

Ulica Maršala Tita nosila je čak devetnaest imena

U osmansko doba današnje ulice Maršala Tita i Mula Mustafe Bašeskije bile su sastavljene od više kraćih ulica. Ulica Gornja hiseta (s drugim nazivom Podmagribija) protezala se od Ulice kralja Tvrtka od Ali-pašine ulice. Gazilerski put (poznat i kao Musala) zaklapao je dionicu od Ali-pašine ulice do Velikog parka. Od Velikog parka do Dalmatinske ulice nosila je ime Žabljak, a u narodu se nazivala i Hadži-Idrisova mahala. Od zgrade Centralne banke do Bošnjačkog instituta imala je ulica ime Ćemaluša. Od Bošnjačkog instituta do Gazi Husrev‑begove ulice zvala se Za banjom, a bila je poznata i kao Sokak Gazi Husrev-begova hamama. Ostatak ulice do Baščaršije imenovan je kao Gornja varoš ili samo Varoš. Dolaskom Austro-Ugarske sve navedene ulice od Ali-pašine do Baščaršije objedinjuju se pod imenom Ćemaluša. Početkom Prvog svjetskog rata obilježavajući stradanje prestolonasljednika i njegove supruge vlasti opet mijenjaju nazive ovih ulica. Formira se ulica Franje Ferdinanda koja uključuje Gornja Hiseta i dio tadašnje Ćemaluše do Kaptola. Dio od Kaptola do Katedrale dobija ime Vojvotkinje Sofije. Ostatak ulice nazvan je Potjorekova, po generalu “koji je kao tadašnji poglavar bio u pratnji Ferdinanda i Sofije”. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca spajaju se sve dionice u Ulicu prestolonasljednika Aleksandra, a potom u Ulicu kralja Aleksandra. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dobila je ime Dra Ante Pavelića. Poslije oslobođenja vraćeno joj je ime Kralja Aleksandra. Na prvu godišnjicu oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1946. godine, dobiva ime Ulica Maršala Tita. Sredinom devedesetih dio ulice od Baščaršije do Vječne vatre preimenovan je u Ulicu Mula Mustafe Bašeskije. (Korišteni su podaci iz knjige Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva, 1973.)

Izvor

[jedimolivolicom]

Akademija "Taj čovjek Alija Isaković" povodom 20 godina smrti i 85 godina od rođenja tog bosanskohercegovačkog književnika i intelektualca održana je u Sarajevu u Bošnjačkom institutu.

[jedimolivolicom]

Akademija "Taj čovjek Alija Isaković" povodom 20 godina smrti i 85 godina od rođenja tog bosanskohercegovačkog književnika i intelektualca održana je u Sarajevu u Bošnjačkom institutu.

[umachkupiterinu]

Antologija zla (Ljiljan, Sarajevo - Ljubljana, 1995.), iako formalno ustrojena kao ratni dnevnik, zapravo je jedna lucidna kronika o krvavoj sadašnjosti kroz koju se ogleda prošlost, o prošlosti koja je trajala predugo, o kulturi kao izvorištu fenomena zla. Eufemizmom "divljaci s Pala" Isaković sažeto određuje: "Srpsku akademiju nauka i umetnosti", s književničkom ispostavom u Francuskoj 7 (kao ideologe), Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu "literaturu" (kao podstrekače), srpsku političku nauku, srpsku političku "književnost", političku publicistiku, političku kućnu (guslarsku) i školsku (epsku) pedagogiju (kao propagatore), te vojne dijelove, ovaj put JNA i paravojske (kao izvršioce). Naravno, terminološki se svuda podrazumijeva i "crnogorska poslušnička komponenta". Ova sintagma u kontekstu paklenih događanja ponekad će djelovati blago, kao kamilica.

Mile Stojić

[umachkupiterinu]

Osjećam da je ovaj prljavi rat, da je ova brutalna agresija ispraznila moj raniji duhovni i fizički sadržaj, i sada se punim nekim novim sadržajem. Kao da ću od sada biti neko drugi, ne više nikako onaj isti, onaj onakav. Ne sjećam se, već se ne sjećam kakav sam bio. A nije ni vrijeme da budem kakav sam bio.

Alija Isaković, Antologija Zla, 1994.