#dnevnik

[pozaba]

noise therapy i am so fucking done but i want to die together with this fucking set

[belog-grada-crna-princeza]

04.05.2024. 00:10 am. "Okej si, mala."

(...)

Da li drvo proizvede zvuk u šumi kad padne, a nema nikog da ga čuje? Da li cela ja, takva kakva jesam, postojim, ako me niko do sad nije stvarno video i doživeo? Evo opet sam se rasplakala. Ubola sam živac, jebeš tu usamljenost koja me prati ceo život. Do sada od svih osećanja, to je bilo uvek najbolnije, to su želje deteta i jedina osoba koja je moja sam ja. Pa čak i to, ako sledimo duhovnost je kao - ko si ti? Da li uopšte postoji sopstvo? Oduzmi sećanja, okruženje, ljude, stvari i šta je još ostalo? Ako izbrišemo sve, počnemo od nule, postoji samo potencijal. Sopstvo, koje, iako je iluzija, takođe je nešto što se stalno menja, stalno teče, stalno evoluira. Možda je moja prednost što nemam nešto čvrsto u šta bih se uobličila.

(...)

Nedostaje mi taj život od pre, nedostaje mi da budem zdrava, da živim. Ali i sad živim, i sad sam živa, zar ne? Evo ovaj tren. Bolest mi je dosta toga i uzela i dala. Zar mi nije uzela toliko iluzija, zar mi nije pomogla da pogledam mnogo dublje u sebe, u život, u stvarnost, zar mi nije dala iskrenost, a oduzela izgovore i obmane, pogotovo sebe? Tačno je da sam drugačija osoba nego pre svega ovoga, vrednujem drugačije stvari i drugačije posmatram mnogo toga iako sam se tako dugo trudila da budem neka koja više nisam. (..) Biće kako mora, kontrola je odavno iluzija koju sam takođe izgubila. Ja kontrolišem evo ovo, jedino ovo, a i ovo je previše kompleksno da bih do kraja sebi davala zasluge. I to je Bog, to je ta, kao, ljubav prema "sebi". Volim to u meni što me prevazilazi. 

(..) sve sam zbrkala u sebi i iz nekog štita povredila sve uključene. A opet bez neke ekstremne megalomanije jer nisam samo ja sjebala, doneli su i oni svoju prošlost, svoje traume, svoje želje, snove, strahove, tripove i sve se lepo zbrčkalo u jednu čorbu gde više ne znaš šta je čije i od koga je počelo uopšte. Vasko Popa je rekao "vrati mi moje krpice", sad razumem tu pesmu na jednom totalno novom nivou. To su puste želje i pozivi, nema na kraju moje, tvoje. Kako ide ona pesma, od Dade Glišića, ček da guglam tekst. "Nema moje i tvoje, kad ljubav prođe, sve je ničije, i samo hrabri se bore al' tvoje srce za moje nije". Jebeni Dado Glišić. 

(..) 

Terapeutkinja je rekla da vizualizujem sebe kao drvo koje je nekako uzemljeno, postojano, stabilno, zajedno smo došle do te vizualizacije. Malo me je trigerovala danas ali ajde, možda ima nešto u tom geštaltu zbog čega vredi istrajati. Dopada mi se što nema predubeđenje o tome ko sam i što sam do sad bila skroz iskrena sa njom. I sa sobom, isto. Dopada mi se što se osećam pozvano na to, kao da mogu da dođem "as I am". Come as you are. Pitam se da li može da me razume, ali definitivno me oseća, i vraća mi, imenuje, to što dobija. To je dobro, možda mi to treba. Ranije je dosta bilo fokusa na to da nisam ja kriva itd, sistemsko viđenje i shvatanje i nekog uzroka i posledica, ovde je kao ok, da, i? Šta ćeš s tim? Pogledaj u sebe. Neka tvoja glava bude samo tvoja briga.. ne daj da joj govore, neka sama otkrije, Kaća.

[nrosei]

crafty barbie

[osmisesti]

[budameat]

Četrtek

[nepoznati-poznanik]

Razgovor sa samim sobom - Unos broj 135

21.07.2023. petak 21:54

Ovih dana je bilo pomalo naprono. Brat i snaha su bili tu, Eso je bio u drugoj kući a babo je prodao auto.Tako da se je Pežo navozao. Ali evo, već par dana je sve po starom. Brat i snaha su otišli u Zavidoviće, Eso se vratio nazad kod svojih u Brčko i sutra ako Bog da vozim oca da kupi drugo auto. Ovu sedmicu nisam trenirao jer sam ozljedio tetivu desnog lakta baš na onom mjestu gdje imam kamenčić. Pored toga, ozljedio sam ili neki mišić kod rebara ili samo rebro, čudna bol pa ne mogu definisati. Dane provodim pišući skripte i trateći vrijeme. Moram se vratiti treningu što prije. 

Taman kad je ljeto počelo, nevrijeme kuca na vrata i evo već par dana je vrijeme nestabilno. Bio mi je Velid. Za pet mjeseci je smršao dvadesetak kila, ima neku bakteriju i već neko vrijeme pije trojnu terapiju. Kaže da se dobro osjeća ali je vidljivo da je poprilično oslabio. Sutra će mi ako Bog da doći Alžirac pa će i on ostati koju noć. 

Sinoć sam igrom slučaja upoznao jednog čovjeka. Zove se Andrija i 20 godina je stariji od mene, oženjen je i ima troje djece. Dok sam pričao nešto prijatelju, prekinuo me i pitao da li bih nekad mogao njegovoj ćerkici pričati bajke. Na prvu mi je to bilo poprilično čudno ali nakon par minuta sam shvatio da samo želi s nekim da razgovara. Kako je naš razgovor polako tekao, on se sve više otvarao. Pričali smo o raznim temama i kada je pričao o svojoj porodici, oči su mu bile pune suza. Iskren je i dobronamjeran čovjek i molim Allaha dž.š. da mu se smiluje i da ga na pravi put uputi. 

Sad je vrijeme upisa u srednju i faks i čuo sam se s dosta učenika. Da im Allah swt pomogne u daljnjem školovanju te da učini da postanu što bolji ljudi i što bolji vjernici te da budu korisni zajednici. 

Nedavno sam ponovo počeo sanjati nakon dužeg vremena. Napolju sijeva, grmi te pada kiša i večeras će biti ugodno spavati ako Bog da. 

Učinilo mi se da sam danas vidio profesora Hüseyina kad sam krenuo na džumu i izgleda da je to fakat bio on, vidio sam na fejzbuku da je stigao u Bihać.

Ili se meni čini ili je ove godine jako puno ljudi preselilo, više nego inače mislim, što starih što mladih. Sedmi je mjesec i do sad sam klanjao desetak dženaza. To mi je nedavno naumpalo a Allah najbolje zna. 

Čuvaj se i dobro iskoristi podareno vrijeme.

[laniakearose]

Ne-mi

01:36 ponedeljak (danas moram rano do kancelarije)

Upravo kreće "You right" (I've gotta a man but I want you...) na Spotify-u. Haha. Znaš mene, naravno da je na shuffle-u. Da se slaže sa shuffle-om emotivnih st(r)anja. Ovo je moje vreme. Sluške u ušima, cigara na usnama, a ti u mislima. Smejao bi se kad bismo zamenili srca na par dana. Kad bi mojim srcem osetio svu tu ironiju Univerzuma. Dala bih ti i oči- da čitaš moje znakove pored puta. Da li je to sinhronicitet ili algoritam? Ti reci meni. (Ne znam šta je to u tebi što me tera da pišem.)

Nikada nećemo biti zajedno. Mislim, iz ove 3d perspektive. Nećemo. Mirim se sa tom činjenicom. Boli. Boli svaki put kad te vidim. Kad sediš pored mene. Kad me dodirneš. Kako me gledaš. Kako se praviš da me ne gledaš. Tako dobro boli. Ne znam zašto sam zavisna od bola. Nekad davno se desio neki switch u mom mozgu, pa sad meša zadovoljstvo sa bolom. Tako mi je dobro dok me boli pored tebe. Pitam te da li smemo da hodamo ruku pod ruku dok nosiš moj kišobran. Pitam te da li smemo, iako znam da tebe ne boli. Mene boli. Da li sme da me boli, pitam te. Ne mislim na patnju. Ne mislim na svoj stomak, koji mi kaže da ćemo sledeće godine možda slaviti rođenje tvog sina. Sina koji će imati tvoje oči. Živim samo u trenutku jer jedino trenutak postoji. Trenutak kad piješ iz moje čaše. Kao da smo ljubavnici. Trenutak kad kažeš: "Ajmo negde" iako se izlazak sa prijateljima završio i pratiš me kući. Iako ona spava u tvom toplom krevetu. I idemo. Idemo tamo gde se osećamo kao kod kuće. Idemo pravo u Pakao. Kažem ti: "Ovde postoji samo muzika." "Ovde možeš da pustiš svoje demone da igraju." Pijani smo preko granice pijanstva. I samo postojimo u tom mračnom eskapizmu. Jebote, ako želiš išta više od prijateljstva sa mnom, onda se vraški dobro kontrolišeš. A i ja. Jer mrak je. U klubu je mrak i pijani smo i ne znamo nikoga. Ali previše smo matori za te igrice. Pitam te da li ti dođe da iskočiš iz kože ponekad. Kažeš: "Kako to misliš...ponekad?" Aaaa jebemti...Ne- mi smo jedno drugom samo projekcija Venere u Škorpiji, samo mračni eskapizam iz dosadne svakodnevnice. Samo crna so, za rane iz detinjstva. Samo zabranjena fantazija. DJ pušta treš muziku...Cringe. Kreće "I was made for loving you baaabyyy..." I ne smem da te pogledam. Ne smem, jer ćeš videti da te lažem. Previše si dobar sa detaljima. Ne smem da ti pokažem da je i dalje tu. Da se nisam mrdnula od trenutka kad sam se zaljubila u tebe. Moje oči ne znaju da lažu tako dobro kao moj jezik. Za moje srce ne postoji vreme. Samo trenuci. Prepuštam se muzici, da trenutak prođe. I jeste. Milioni trenutaka kad smo mogli, a nismo.

Možda u nekom paralelnom Univerzumu.

Ma sigurno. Negde gde nemam lila kišobran i ona ne spava bezbrižno u tvom krevetu dok se ti i ja (ne-mi) nalivamo viskijem u Paklu.

I to je ok.

P.S. Srećan ti rođendan.

[antuanetttaaaaa]

Настала осень. Пока ощущаю себя странно: то невыносимо тревожно,то веселиться хочется. А, казалось бы,всё как обычно,не считая экзаменов и поступления. Я усердно готовлюсь,но совершенно не волнуюсь. Может быть, жареный петух всё таки клюнет меня в макушку... Но это будет позже,после нового года,а сейчас у меня есть любимый театр, бесконечные репетиции и приближающейся день рождения...

[dregsofhumanity]

Dnevnik, Zagreb Film, Dir. Nedeljko Dragić, 1974

[carica-ficus]

“Fourth Wing”

25/12/2023

Reading progress: 105/498 (21%)

Read through since last update: 105

I'm not going to lie, throughout this last year or so, as "Fourth Wing" reached the height of its popularity, I kept thinking whether or not it would even make sense for me to give it a chance. Sure, I do like a good YA novel, and I am a huge lover of dragons, but I know this book would potentially not be cut out for me. Still, when I noticed my library finally had a copy available, and when I heard my friend actually liked it and thought of it as fun, I decided to give it a chance. I don't expect this to be my favorite book. Far from it. But I do hope it's at least going to be entertaining. So I'm staying positive! I actually do hope I'll like it in the end. And I do hope I'll like the romance part of it!

And so, without further ado, the notes so far: (Spoilers ahead!!!)

I hate when female characters, especially teenage or adolescent ones, are portrayed as if they hate their perfect, curvy body because it's not up to another character's standard. It's such a pet peeve of mine. If you want to have an unattractive or flawed character, at least try to make one. Don't try to sell me a beautiful girl that somehow doesn't understand she's beautiful. We've been over that trope one too many times.

The dialogue is so tacky. I feel like I'm reading a fanfiction made by a 13 y/o.

She's surprised she passed the physical even though her mom mentions she was one of the top applicants?

Wait a second. The riders quadrant is the only sector that takes up only volunteers. But what about Xaden then? And the other rebels?

Chapter 1 is done. It's extremely info-dumpish. Too much is said, as if the author wasn't ready to let go of her first draft and was concerned her bland characters wouldn't keep her reader's attention, so she compensated by revealing too much, which, in my case, didn't work. I started reading this with low expectations, but seems like they weren't low enough...

At least three people have asked her if she's really the General's daughter in the last 5 pages.

Maybe it's because I just read "Gideon the Ninth" and was blown away by how realistic Muir portrayed physical exertion, or if it's my own experience in sport, but I don't vibe with the way Yarros writes about Violet's training and her approach to high stress during some performance (like walking over the parapet). It feels so... Plastic. Unrealistic.

Things are looking up after chapter 2. Even though I feel as if there's still too much happening, it's at least becoming more interesting. But I am yet to find a character I actually find likeable. All of them are so bland...

It gets a little better, then it gets a little worse. That scene with Xaden on the rotunda and Dain trying to protect Violet is so forced. And for what? And now she's running? And for what? Is Xaden really this animalistic to hurt Violet in broad daylight, without being provoked? (Going back to this after continuing with reading and I still don't really understand the point of it?)

I hate how easy this romance is structured. Xaden is the bad guy that secretly probably has the hots for Violet, while Dain is the "good guy" that seems to be the right choice, but is way too overprotective. And Violet is the token beautiful, snarky female protagonist that doesn't comprehend her worth. It's like they were picked straight out of the "generic love triangle mold".

I do wanna read this book. I wanna know what comes next, I'll confess that much. But the balant info-dumping that happens in every chapter... Not to mention the incredibly poor worldbuilding... It sticks out too much for my own liking.

Okay, okay! Now we're talking! That Battle Brief class was actually very well constructed! Much better that what I've seen so far. Now that was a good scene where I got a lot of information in a very interesting and entertaining way!

As for stuff that's been revealed. I like the idea of wards. I like the idea that they're faltering. I like how Violent used her chance to prove she's cunning! Nice nice nice.

Okay, I'm 50/50 on the sexual talk. Sometimes it's fine, sometimes it's so forced. The fact that guys train without their shirts? Idk, weird and yucky in my opinion. I know this is a romance, and I'm no prude, but like... Not liking this choice. Mostly because it's kinda stupid. They don't wear shirts cause they fear someone is gonna grab them by it and use it as their advantage? By that logic, they should be completely naked? (You could say I'm nitpicking, but it's weird. And I'm entitled to my own opinion. 🤷)

The training montage was cool! I really like how brutal Imogen was with Violet. Made the ending so much more effective. And painful. That's going to hurt for a while.

Can Dain just fuck off already?! I know he's worried, but damn. Leave the girl alone! She doesn't know what she's doing, but she's smart enough to push through anyway.

I do love the relationship Mira has with Violet. And I like how they kept that one little memory of Brennan. Yes, it's useful, but it's also obviously comforting, and I love how that feeling was portrayed in the text.

I get you, Violet. I'm not keen on names either. I suck at them. But still, Yarros really doesn't have to keep making a background out of every single character that appears in this book. Violet doesn't know their names because she doesn't have to. Like, come on, just say it's some guy and move on with the dialogue.

I really liked that snarky little remark from Xaden when he says she should go back to bed. 👌

Speaking of which, glad to know the separatists are teaming up and scheming. Because now I'm wondering what they're scheming about. What's the catch here? 🤔 I'm guessing that there's more to the rebellion that meets the eye. In other words, the Naveare ain't as guiltless in the whole thing as they present in Basgiath.

Yoo, Rhiannon and Tara?? Nice. Knew there was something fruity about her.

Oh, stuff is cooking. I like the whole part with Brennan and Naolin, the former rider of the black dragon, though there's something left unsaid here. It's unlikely he wanted to revive Brennan just because he wanted to win a favor with the General. Something else is at hand here. Maybe love? Maybe treason?

Violet really put herself into deep shit by going a little too far with her concoctions. Fighting Xaden next? What an ending to a chapter.

Okay, I'm done for now. Probably gonna continue tomorrow (especially because I got sick and now I'm bedridden :<).

After a very rough beginning, this book started to be really fun and I'm glad I kept reading! It is generic, but at least things are finally starting to fit into place and it seems like Yarros finally grew into her style. (If that makes any sense.)

[pozaba]

Bohinj, Slovenia

[belog-grada-crna-princeza]

18. februar ove godine, rečenica u dnevniku: super si im dok mogu da te gaze, kad više ne mogu postaješ zver i nakaza.

9. decembar je, ja mislim o tome, o projekcijama. svemu što sam dozvolila ljudima i na kraju potvrdila sebi svoju moć u nemoći. moćna sam jer dobro predviđam da ću biti nemoćna. moćna sam jer znam početak, sredinu i kraj.

Malo si samo promjenila glumce, al' isti je komad, isti zaplet i kraj. uvek sam volela te stihove, uvek sam razumela o čemu pričaju. verovala da su mi dodeljene uloge i predstava u kojoj se ja ne pitam bog zna šta i crpela snagu u tajnovitosti, u tome da vam serviram iluziju ispod koje nećete videti. sve dok se granice nisu.. malo previše zamaglile.

ja ostajem pri stavu da sebe ne možemo lagati uspešno i dugoročno. to su istine koje te probude uz lupanje srca u gluvo doba i parališu te, učine te taocem sopstvenog zatvora sačinjenog od krvi i mesa. nemaš kud.

cele godine shvatam da nestajem. iz jednog unosa u dnevnik u sledeći zaključak je : nestajem. možda je to osećaj smrti koji me prati na dnevnoj bazi. mislim da umirem i u psihološkom smislu, u pravu sam. iz toga prirodno proizilaze i su*cidalne misli jer iz ovog stanja fizička smrt deluje kao jedini izlaz.

slušam u podkastu psihijatra, kaže, svaki čovek ima neku svoju priču, svaka priča je važna. doktore, meni drugi kroje priče od kad znam za sebe. moj glas ne postoji, on je tihi krik koji ostaje nečujan i meni samoj. nema me. možda me nikad nije ni bilo. doktore, ima li vas? ili ste i vi projekcija?

u psihozama čovek više ne razlikuje subjektivnu od objektivne stvarnosti, objektivna je pritom ona oko koje se većina slaže. borderlajn pacijent je tu negde. jednom nogom u ovoj, drugom u onoj realnosti. Ni na nebu ni na zemlji, što kaže dada.

ja sam osoba koja voli da donosi zaključke i u izvesnom smislu da mudruje. to sam možda nasledila od mojih omiljenih ljudi - bake sa majčine i deke sa očeve strane. ako ikad doživim starost, gotovo sigurno ću biti od onih starih ljudi koje klinci karakterišu kao daveže. podmićivaću ih mentol bombonama ukoliko budu još uvek postojale i pričaću priče koje, kao, mogu jedino ja da ispričam. možda će neko nešto izvući iz njih. verovatno će samo krišom prevrtati očima i pitati se je li bombona uistinu bila vredna ovoga.

a možda će nas do tad sve pokositi neka apokalipsa.. volimo mi ljudi da mislimo da smo neuništivi, zaboravljamo koliko smo u istoriji postojanja mladi i zeleni. rekla bih čak: nebitni. doći će neka druga bića kojima mi nećemo ni biti na mapi, ako se to već nije desilo.

vidite? dokle dosežu moje misli. i šta sam sve u stanju da pomislim i da izmislim da bih opravdala sebi osećaj apsolutne izolovanosti koji mi je utkan negde duboko u dnk.

Neki će razumeti, rekao je Buda. danas je budizam jedna od najrasprostranjenijih religija u svetu. ali on je svom učenju ostao dosledan. ja nemam šta ni da prihvatim ni da odbacim.

nisam tu. nema me.

sve je iluzija.

-Katarina

[beinghealthyiscool]

5 kilometara

[budameat]

Torek

[miminedigitalnemisli]

Tko sam ja?

Ja sam Mimi, imam 29 godina i dolazim iz Zadra. Dvije od tri točke iz prošle rečenice nisu točne, ali neću riskirati da netko nađe ovaj blog i prepozna me, nisam luda. Mislim, možda i jesam, neki kažu da jesam.

Djetinjstvo mi je bilo poprilično sretno i bajkovito, bar sam tako mislila dok se, iz jednog razloga do kojeg ćemo eventualno doći, prije dvije godine nisam počela "buditi". Ali, bitno da to nisam tako shvaćala dok sam bila dijete. Nedavno sam našla svoj dnevnik iz djetinjstva, u njemu je ipak puno ružnih emocija ispoljeno, iako sad kad gledam u prošlost, ne bih rekla da je tako bilo. Ono što sam vidjela u dnevniku je da sam oduvijek previše razmišljala, imala kompleks niže vrijednosti i bježala u svoj svijet mašte. U to doba začetka interneta, knjige su bile moj bijeg. Harry Potter, Adrian Mole, R.L.Stine... U srednjoj školi sam otkila chick lit, kojeg sad krivim za moja očekivanja od života! Nije sve tako chick, jebemu. Fali mi to doba kad sam živjela kao da je moj život chick lit roman.

Nažalost sam trenutno na poslu pa će ovo biti sve za prvi post. Ne očekujem da će ga itko ikada naći i pročitati, ali svejedno mislim da postoji mala šansa da ću postati anonimni blogerski hit (to je taj moj chick lit problem o kojem pišem).

[nepoznati-poznanik]

Razgovor sa samim sobom - Unos broj 129

19.12.2022. ponedjeljak 22:43

Već dugo se kanim da nešto napišem i štošta mi se mota po mislima ali bit ću kratak jer je nane već zaspala. Naime, noćivam  kod nje zbog posla i tu sam preko radne sedmice. Totalno su drugačija djeca, imam osjećaj da su ovdje na selu djeca još uvijek djeca. 

To je novost, da; počeo sam da radim krajem novembra. Malo je naprono ali je lijepo. Hvala Allahu dragom. Provodim jako puno vremena s Asjom. Maltane svaki dan kad se vratim iz škole, ostatak dana sam s njom. Neumorna je... Jedva čekam svoju djecu inshaAllah. A Allah opet najbolje zna.

Posljednjih nekoliko dana se opet osjećam poprilično usamljeno. Da li je do zime ili do vremena ili nečeg sasvim trećeg pojma nemam.

Hrpu stvari ti još nisam rekao ali drugi put ćemo o tome ako Bog da. Toliko za večeras.