#benzinska pumpa

[cgvijesti]

Žena se porodila na benzinskoj pumpi

Foto: Beta Na benzinskoj pumpi na obilaznici od Surčina ka Dobanovcima porodila se žena, rekla je za RTS doktorka Ivana Stefanović iz Hitne pomoći. Porođaj se dogodio jutro oko 5 časova. „Dok je naša ekipa stigla, rođeno je zdravo žensko dete“, rekla je doktorka. Prema njenim rečima, bila je i pedijatrijska i odrasla ekipa Hitne pomoći koja je prevezla majku i bebu u porodilište u…

[prodajanekretnina]

Prodajem kucu u Srbobranu

[ascserbia]

Benzinska Pumpa AVIA ⛽☝️ u Staroj Pazovi je jedna od benzinskih pumpi koje krase naši sistemi i rešenja 🪟 Ukoliko želite da vidite i pročitate više o našim projektima i sistemima možete otići na naš web sajt www.asc.co.rs gde možete pronaći i kataloge naših sistema i rešenja. Uvek nam se možete i javiti na marketing@asc.co.rs ili porukom putem Instagrama. Nadamo se budućoj saradnji, Vaš ASC ❤️ Kontaktirajte nas i uverite se zašto smo najbolji ✉️ #website #project #windows #aluminium #asc #asclife #building #metal #production #manufacturing #al #business #work #aluminiumwindows #machining #development #renovation #cncmachining #petrol #diesel #petrolstation #avia #fuel #fuelstation #asc (at Stara Pazova) https://www.instagram.com/p/CleLQl9KHQW/?igshid=NGJjMDIxMWI=

[prijedor24]

Bingo otvorio prvu benzinsku pumpu, trenutno imaju najjeftinije gorivo

Kompanija Bingo napravila je svoj prodor i na tržište naftnim derivatima, a prvu benzinsku pumpu otvorili su u prigradskom dijelu Tuzle. Name, proteklog petka otvorena je prva Bingo benzinska pumpa, a koja se nalazi na lokalitetu Bosanska poljana, u prigradskom dijelu Tuzle. Zanimljivo je da ova benzinska pumpa trenutno nudi najjeftinije gorivo u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prema podacima…

[zanimljivaekonomija]

Život tinejdžera iz socijalno ugroženih porodica lakši uz „Pripremi se za budućnost“

Caritas Srbije i kompanija OMV Srbija nastavili su saradnju na Projektu integracije tinejdžera iz socijalno ugroženih porodica „Pripremi se za budućnost“, koji zajedno realizuju od 2016. godine. Cilj projekta je da se mladim ljudima pomogne u savlađivanju izazova samostalnog življenja i privređivanja, a da pri tome ne ugroze svoje školovanje. Tokom oktobra potpisani su ugovori sa dva mlada čoveka. Jedan je dobio priliku da, paralelno sa školovanjem, radi skraćeno radno vreme (20 sati nedeljno) na OMV benzinskoj stanici u Jagodini, dok će drugi svoju priliku da stekne radno iskustvo ostvariti na OMV benzinskoj stanici Subotica.

Ugovori su potpisani u prisustvu predstavnika kompanije OMV Srbija, organizacija Caritas Srbije i Caritas Aleksinac, kao i Caritas Subotice. Tokom trajanja projekta, pedagoški mentor iz Caritasa, kao i supervizori na benzinskim stanicama, pratiće rad i napredak kandidata i pomoći će im da se, uz završetak školovanja, profesionalno i socijalno što bolje integrišu u društvo i pripreme za samostalni život.

Do sada je kroz projekat prošlo osam tinejdžera iz Beograda, Novog Sada, Aleksinca i drugih mesta u Srbiji. Projekat je osmišljen u skladu sa politikom društveno odgovornog poslovanja OMV Srbija i korporativnom kulturom kompanije kojom se podstiče pružanje jednake šanse svima i nagrađivanje mladih ljudi koji pokažu potencijal, spremnost za učenje i napredovanje

[dokazatiindukcijom]

Dok čekaš da prođe

Čekaš li da prođe, dragi čitaoče? Koliko puta si, za vreme ovog vanrednog stanja, odšetao do frižidera i natrag, koliko si elipsi uspeo da iscrtaš po  podu svoje sobe, jamačno pravougaonog oblika; u hladnom svetu u koji si bačen iz tople majčine utrobe u kome je izbegavanje neizvesnosti zašiljeni vektor čijom ubojitom strelom loviš poslove, prijatelje i devojke koje ti se sviđaju, koliko si vera sahranio dok si još mogao da ideš napolje? Bio si zabrinut, uplašen, besan. Dosadno ti je, muka ti je od svih tih onlajn razgovora u ajnfortu lošeg interneta, gde si od kapije do ulaza imao vremena tri puta promeniti mišljenje, kao da pišeš a ne pričaš sagovorniku? Brate moj dragi.

Mogu sam sebe lagati da nisam dete ovoga podneblja, mogu si titulirati građaninom sveta koji prestaje da postoji ili Jugoslavije koja još mnogo pre prestala sa svojim postojanjem, ali je neosporna činjenica da me  paničan strah od neizvesnosti najbolje i najbrže vraća na srpska fabrička podešavanja. Ili možda preciznije -  fabrička podešavanja srpske fabrike sa socijalističkim samoupravljanjem.

I upravo me je ovo hronično čekanje manje neizvesnosti podsetilo na jedno starije, doduše akutno čekanje, na jednu živopisnu epizodu koju sam potiskivao i krljao po rukama kao kašičicu u kafiću (dok su, dakako, kafići još radili).

 U tu neizvesnost sam sleteo oktobra 2018. godine. Bio je to međuperiod bez posla i zdravstvenog osiguranja za koji sam se, doduše, neko vreme pripremao. Razmišljajući šta da radim, kako da sačuvam razum kad iz belgijske inačice državne brige za zaposlene   uletim na rumski vašar tržišta koji sam prezirao i uvek sam  izbegavao odlazak u Rumu trećeg u mesecu, da li da batalim akademsku karijeru i bacim se na nauku o podacima, da čitam sve one statistike, zagledam podsuknju Gausove krive ili se prosto vratim srednjoškolskim danima ispunjenim petljama, sortiranjima i algoritmima, odlučio sam da neizvesnost razbijem onim čime sam ga i u Belgiji razbijao – putovanjima. Planirao sam kolima do Nemačke, što je moja mašta, uvek budna i daleko vedrija od vlasnika koji je uzgaja, proglasila avanturom i pre nego što sam pogledao Google Maps.

I bila je avantura. Prijatno razbijanje monotonije u koju sam upao u matičnoj državi. Sa puta sam se vraćao preko Češke Republike (razbivši mit o Pragu koga sam pamtio u nekom lepšem izdanju) i Slovačke, gde sam iznajmio jedan od onih pansiona koje najviše volim – skroman, u radničkom predgrađu, sa malim restoranom za sezonske radnike. Malo sam vežbao pazovački slovački koji mnogo razume, ali je stidljiv kad treba da priča, malo sam glumio usamljenog hroničara kafanskog života koji je, sa malom beležnicom i slušalicama, pre ličio na udbaša nego na pisca, malo sam odspavao i krenuo put Srbije.

Negde na obilaznici oko Budimpešte stvorila se kilometarska kolona kamiona, što je bilo loše za Plan, ali ga nije poništavalo. Navikao sam se na strpljenje. Posle drugog sada počela su da me izdaju čula – nos je detektovao miris spržene lamele, čulo dodira je osećalo podrhtavanje kvačila, vid je skazaljku termometra  već smeštao u crvenu no-no zonu iako se ona hrabro držala na polovini skale. Najzad se benzinska pumpa dovukla sa desne strane puta.

Skrenuo sam na parking, protegao sam noge i uživao u obroku kakav danas jedem samo praznicima. Razume se da sam popio nekoliko kafa. Napolju se smrkavalo a nepregledna kolona kamiona se vukla autoputem. Prolazio je treći sat čekanja i ja sam seo na travu i shvatio da ću čekati još ko zna koliko.

              Jedna žena mi se obradila na nemačkom i, koliko sam uspeo da razumem, samo je potvrdila da ću još dugo čekati na pumpi.

“O, pa vi ste naš”, reče njen  pratilac , na srpskom. Sredovečni gospodin, šezdesetak godina. 

Bio sam spreman za razgovor. To što sam priučen kako se razgovara s ljudima (iako sam se toliko usavršio da skoro mogu da izvedem ceo small talk) ne menja na njegovom toku – neretko je tako naučen razgovor i bolje struktuiran. Međutim, već nakon prvih rečenica mog sagovornika shvatio sam da sam izgubljen i da je moja empatija upala u  pihtijastu smesu ničega koja je preda mnom nastajala samo da bi me obujmila u dužinu i širinu. “Joj, izvinite što mnogo pričam, ali mesecima nisam pričao na srpskom”, reče čovek koji je, eto bar lepo znao sebe da opravda, i ja sam znao da sam izgubljen.  Iz pihtijaste smese nazirali su se komadi priče  (Emigrirao je početkom devedesetih), hromatska struktura Švedske u koju je emigrirao (Mnogo obojenih), umni količnik populacije (mnogo su glupi), bračni status (razveo se, druga žena Mađarica). “Blago vama, vi se vraćate kući” reče kao da mi pruža slamku spasa. Sad je vreme da probam da preokrenem razgovor, pomislio sam, istovremeno izgovarajući: “Pa nismo daleko, dvestotinak kilometara je do granice. Dobrodošli ste i Vi”.

A onda je on rekao nešto zbog čega sam umro u preostalim pihtijama reči koje su nakon te rečenice usledile:

“Gde da dođem? Roditelji su mi umrli, neki prijatelji su mi poginuli u ratu, neki su se ubili, a ostali su poumirali od raka ili prosto poludeli. Nemam ja gde da dođem. “

 Nisam ga više slušao, samo sam klimao glavom. Najzad mi je zažaleo srećan put i uspeh u radu, predložio alternativnu rutu (preko Pečuja, pa Osjeka i onda nekako do Vojvodine) pa čak i magistralnu alternativu (Sekešfehervar, pa Baja i eto te na Bačkom Bregu).

Ostao sam sam dok su kamioni mileli po putu. Šesti sat čekanja. Razmišljao sam o umilnoj Šredingerovoj mački Srbiji koja je istovremeno i draga i nepoželjna, o kojoj se sanja ali u koju se ne vraća. Neizvesnost mi je svrdlala stomak i onda sam, kao po naređenju, seo u auto i okrenuo ključ.

Gužvao sam se još pola sata dok se krug oko Budimpešte nije ispravio u put koji me je doveo do našeg graničnog prelaza a onda i kuće.

Umor je potrajao još dan-dva. Sećanje na onog čudnog čoveka brzo je nestalo. Povremeno bi se javilo, kad bi u trenutku dosade jedan klinac koji živi u meni pomislio da se u ogromnoj budži pod tepihom kriju vojnici ili autići a zapravo bi otkrio sve one dođaje koje sam tako sistematično i dosledno pod taj tepih gurao.

Da li je taj čovek uopšte postojao? Nije li i on mojih rezultat prenapregnutih čula, možda je i on halucinacija koja se od mirisa spaljene lamele ili osećaja razjebane pedale kvačila razlikuje samo po tome što je bolje uspela. Ima naznaka – to što je izrekao zvuči kao tvit nekog ozlojeđenog krugdvojkaša. Osim toga, naspram dva sata izrečene splačine ta jedna rečenica štrči kao da je neko već izrekao. Kao jezgroviti opis jedne kolektivne traume, zapravo.

           S obzirom da mi je period nakon dolaska sa tog puta bio težak, mnogo teži nego što sam mogao zamisliti, počeo sam da tražim smisao u svakom, makar i minornom događaju koji je tom periodu prethodio, pa sam pomišljao da je taj čovek (ako je postojao) došao kao upozorenje.            

Ali to je već   fitovanje krive.  Ni na šta me taj čovek nije upozorio već se onaj klinac u meni počešao gde ga je svrbelo i iskopao tu prokletu rečenicu. Iz pihtijaste mase nekog drugog sagovornika izabrao bi neku drugu rečenicu.  Čovek iz priče  se može vratiti u Srbiju, ali ne u svoju Srbiju jer nje više nema. Ono što je otišlo, otišlo je zauvek, ali ono što dolazi ne dolazi na način na koji odlazi ono što je otišlo; ništa nas ne upozorava na dolazak, nema uspomena, nema zaključaka jer je ono što dolazi ništa dok se ne dokaže suprotno. Neizvesnost u svoj svojoj stravi!

I stoga nije mogao onaj čovek predvideti da je i moja, ne toliko sredovečna Srbija iščezla. To se prosto desilo. Kao što fejl čula mirisa i dodira nije mogao da predvidi da lamela mog Forda starog bez ikakve intervencije još uvek odoleva vremenu.  

[jutarnjiglasnik-blog]

Od danas na pumpama – potpuno nove oznake za gorivo Od danas na pumpama - potpuno nove oznake za gorivo

[balkantimes]

SREBRENICA, 25 GODINA: EMIR SULJAGIĆ – SAMOUK

Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena

Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Samouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb, 2014.

Srebrenica je bila daleko, daleko iza mene, daleko od mene, ali mi je od prvog dana, od trenutka kada sam kročio u dugo očekivanu slobodu, nedostajala. Nije mi nedostajao rat – a možda malo i jeste – nije mi nedostajala smrt – a možda malo i jeste. Nedostajala mi je neposrednost, jasnoća motiva, prevlast poriva, i polako, ali sigurno srce je prestalo kucati onako jako, bilo više nije tuklo onako snažno, život je postao borba protiv sebe; u mom prošlom životu sve je bilo dopušteno, ali mom razočarenju nije bilo kraja kada sam shvatio da je tako i u ovom, iako je mlijeko za dijete bilo moguće kupiti u prodavnici, a za kruh zaraditi. Više nije bilo linije koja je dijelila dobre od loših, moje od njihovih, najgori su bili među nama i zapravo, nakon mjesec dana slobode, bilo mi je jasno da sam izgubio sve najbolje ljude koje sam ikad poznavao. Oni koji su preživjeli su također umirali, ginuli i nestajali u miru i, iako sam žalio za njima, nešto je u meni govorilo da je tako bolje i počeo sam se pripremati za dan kada će doći red na mene. Ali nije stigao, još nije stigao.

XV

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspijevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam, ni sa bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan nekih šest mjeseci kasnije, u decembru 1992. godine. Vozio sam se upravo tamo.

Najjasnije od svega se sjećam čekanja. Čekali smo na ulazu u selo, jer su u polju prekoputa moje kuće komunalni radnici, koji su u takvim prilikama obavljali fizički dio posla, kopali tražeći komšinicu ubijenu prvih dana rata. Otišao sam do djeda, ali on nije htio poći na ekshumaciju. Vratio sam se na glavni put; oba auta su bila parkirana pored, u sjenci nekog drveta, a četvorica mojih prijatelja vodili nepovezane razgovore pokušavajući da razbiju nelagodu čekanja. Odvezli smo se u Srebrenicu, stali nakratko u Potočarima i ušli u mezarje. Dok smo ulazili, začuo se piskavi zvuk nečijeg telefona. Jedan od mojih prijatelja zavukao je ruku u džep i pročitao poruku: “Dobro došli u Telekom Srbije!”

Bili smo gladni i kao kakva horda ušli u aščinicu koju je otvorio jedan od prvih povratnika u grad i doslovno pojeli sve što se moglo pojesti. Jutro se nekako izvuklo i vratili smo se u V. vjerujući da bi prva ekshumacija trebala biti završena do tada. Očevu ekshumaciju pamtim po dosadi, strašnoj i neizdrživoj dosadi. Biti u društvu pametnih ljudi u ovakvim situacijama nije dobro: pametan čovjek brzo shvati da je najbolje šutjeti pa između vas ostane samo beskrajna i jeziva tišina. U takvoj smo tišini krenuli, nakon što je prva ekshumacija završena neuspješno. Putem u stari dio sela počeo sam sumnjati u ono što sam znao o mjestu gdje je otac pokopan i ukočio se od straha da ga, ipak, neću naći.

Omanja kolona automobila zaustavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov, i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak-dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja plućima. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjesto, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje i rekao: “Ovdje!”

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koje su obrasle daske i cijeli grob. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivo sam htio da se uvjerim da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čizma, iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku sve dok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao da ga vidim živog. Preda mnom je bila gomila koščica koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – postale su moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba vidio surovo i tamno brdo s kojeg je smrt došla u moju familiju.

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima.

Po nekom neizrečenom dogovoru, kolona se zaustavila. Izašli smo iz auta i zauzeli doslovno cijelu ljetnu baštu jedne krajputaške kafane. Smijali smo se, pili pivo i čekali neko otužno meso. Nije bilo sumnje u to zašto sjedimo baš u toj kafani, iako je kafana na benzinskoj pumpi prekoputa raskršća izgledala veće, bolje i privlačnije: ova je kafana bila muslimanska i bila je jedina cijelim putem do prijestolnice. Jedan od mojih kolega je primijetio da Bosna i Hercegovina završava na trotoaru između bašte i kafane; oko nas je bila Republika Srpska. Prekoputa je bila ogromna bijela crkva izgrađena u dvorištu muslimanske kuće, čija je jedina nasljednica bila starica uništena gubitkom muža u julu 1995. godine. Kilometar iza nas ubijeno je hiljadu i po ljudi jedno ljeto poslijepodne devet godina ranije; benzinska pumpa prekoputa bila je u vlasništvu srpskog ratnog ministra pravde. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.

***

Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj… niti na jedno pitanje nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenilo. Narednih sedmica sam tražio tišinu u hladu i memli strani prijestolničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

XVI

Čekao sam u hladnom predvorju nekoliko minuta prije nego što se iza bijelih vrata pojavila visoka crna djevojka prijatne vanjštine. U nekim drugim uvjetima bih razgovarao s njom, uputio joj smiješak, zadržao pogled na njoj duže nego što bi to bilo pristojno. Ali, sada sam poslušno pošao za njom iza bijelih vrata, u poveću kancelariju, gdje je sjedilo još nekoliko muškaraca i žena, također u bijelim mantilima. Ponudila mi je da sjednem i nakon što je otvorila, zatvorila pa ponovo otvorila neku ladicu, došla je do mene s malom napravom koju sam vidio prvi put u životu. Zamolila me je da ispružim prst i objasnila mi kako ta sitna sprava funkcionira: ja ću osjetiti samo mali ubod, dovoljan da iz prsta iscuri kapljica krvi. Kapljicu, odnosno uzorak će ona poslati u laboratoriju, s podacima o meni, odnosno mom ocu. Tamo negdje, u toj misterioznoj laboratoriji, neko će drugi u identičnom bijelom mantilu odsjeći komadić jedne od kosti mog oca; kada se uzorci poklope, obavijestit će me da je obavljena identifikacija i tada ću moći preuzeti posmrtne ostatke svog oca. I potom mi na prst stavila mali, smiješni flaster.

Čim sam izašao iz ureda, skinuo sam flaster s prsta. Nisam htio uzeti taksi, niti mi je bilo do autobuske gužve. Sve vrijeme sam gledao u jagodicu svog kažiprsta; rupica je bila tako sitna da se nije ni vidjela i znao sam da će zarasti brzo, do kraja dana vjerovatno, i bilo mi je krivo zbog toga.

“Zar je to sve što je ostalo između mene i mog oca, ta sitna crvena kap, nepodnošljivo sitna?”, pitao sam se naglas, ali se moj glas nije čuo u buci automobilskih motora.

***

– Identificirali su ti starog, samo trebaš otići da uzmeš papire.

– Kada?

– Sutra ako možeš.

Zaobilazio sam bolnice u najširem mogućem luku i, kada sam naredno jutro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice, znao sam i zašto. Uputio sam se na drugi sprat, Patologija, pa desno: u velikoj prostoriji sa samo jednim vratima sjedilo je još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i jedan ili dva muškarca. Svi su čekali isto što i ja. I niko nije pričao. Odlučio sam da ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.

Iz kancelarije je u hodnik izašao doktor nešto malo stariji od mene.

– Ti si stigao iz Sarajeva?

– Da.

– Hajd’ onda ti prvi.

Niko se nije bunio. Ušao sam unutra i sjeo za sto. Doktor je počeo čitati iz dokumenata pred sobom, navoditi fizičke karakteristike mog oca.

– Visok 182 centimetra?

– Da.

– Nije imao prednja dva zuba?

– Ne, izgubio ih je u ratu.

– Znate da nismo našli desnu šaku?

– Znam, bio sam na ekshumaciji, to je vjerovatno od granate, kad je eksplodirala, znate…

Doktor mi je dao nekakve papire na potpisivanje i još jedan dokument u kojem je pisalo da je Sulejman S. moj otac, istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za jezik i izašao iz zgrade.

***

I pored toga što mi je smetao ceremonijalni karakter masovnih sahrana u Potočarima, znao sam da je to jedino mjesto gdje bi otac želio biti pokopan. Ali, ni to nije bilo tako lako: tamo je bilo mjesta samo za one pogubljene u julu 1995. godine. Nisam mogao vjerovati: morao sam uputiti pismenu molbu nekakvom odboru koji će odlučiti o tome da li moj otac može biti pokopan tamo. Odgovor koji sam dobio jedva deset dana prije sahrane bio je potvrdan: presudilo je to što je moj amidža ubijen nakon pada enklave; ako i kad bude pronađen, i on će također biti pokopan tamo. I samo zahvaljujući tome što sam nakon oca izgubio i amidžu, dobio sam pravo da kosti svog oca pokopam u društvu jedine skupine ljudi koju je ikad poznavao, volio i s kojima je podijelio najgore i najteže trenutke svog života.

XVII

Nadao sam se da ću dugo čekanu priliku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog dana. Želio sam žarko da dođem dovoljno rano i razgovaram makar s kostima. Ali kad sam stigao, zatekao sam hiljade ljudi koji su milili cestom pored groblja ili tražili svoje među nekoliko stotina uredno poredanih tabuta unutar ograde.

Cijelim putem mi je bila muka, povraćalo mi se, dijelom od gladi, dijelom od toga šta sam očekivao da vidim. Ljudi su nastavili militi duž ceste, srpski policajci u crnim kombinezonima poredani duž puta poprijeko su gledali mladiće koji su visoko nosili zastave Republike i glasno uzvikivali “Allahu ekber!”. I sam sam ih gledao u nevjerici – ali ne zato što je to bio hrabar čin, štaviše, bio je to vrhunaravni kukavičluk – dok su gazili po tuđoj nesreći tako daleko izvan njihove sposobnosti poimanja.

Pošao sam prema ogradi u blizini ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko minuta posmatrao zelenilo tabuta na mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. Negdje duboko u meni je prsnulo i iz nikad zarasle rane ponovo je počela da lipti krv iz svih mecima pokidanih tjelesa ili sam barem želio da je tako. Ušao sam i kroz neki cvijetnjak prošao do tabuta i nastavio hodati pored njih, sve dok nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu noć je padala kiša i zemlja je sa svakim korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam rukama zeleni pokrov, očistio pločicu s imenom od zakorjelog blata i, dok su se suze, neprekidno – tako da više nije bilo smisla pružati otpor – slijevale niz lice, ponavljao: “E, moj stari…”

Nisam ništa više umio reći, nisam mogao, sve je od onog što sam mu makar i mrtvom htio kazati bilo odveć intimno, a gomila oko mene je nastavila rasti. Bilo je među njima ponajviše ljudi kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali, bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili iz primitivno voajerskih pobuda, jer ništa ljudsku pažnju ne zaokuplja tako kao smrt uživo. Između tabuta je hodao jedino neki fotograf, s pomodnom crnom maramom na glavi i u kratkim hlačama, neuznemireno i povremeno se zaustavljajući tek da okine aparat. Nisam više mogao. Otišao sam.

Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Samouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb

Izvor

[cgvijesti]

Italija: Dvodnevni štrajk na benzinskim pumpama

Foto: Anadolija Na benzinskim pumpama u Italiji traje dvodnevni štrajk u znak protesta protiv “špekulativnih povećanja cijena” nakon što je vlada smanjila carine na gorivo početkom 2023. godine, javlja Anadolija. Štrajk je uslijedio nakon što je premijerka Đorđa Meloni uvela mjere u borbi protiv rasta cijena goriva. “Prekasno da se prekine štrajk”, objavili su predsjednici Sindikati “Fegica” i…

[awesomepythagoras]

DUVANIŠTE, naselje mlađeg porekla, smešteno istočno od naselja Ćele kula. Pripada opštini Medijana. Do 1965. g., istočno od ulica Milenka Hadžića i Georgi Dimitrijeva prostor je bio nenaseljen, prekriven njivama. Nagli stambeni razvoj ovog kraja, urbanistički kontrolisan, počeo je sedamdesetih godina 20 veka. Tada i zvanično dobija ime geografskog porekla koje je već u govoru lokalnog stanovništva bilo uvreženo. Stanovništvo koje se naseljavalo tada bilo je različitog porekla, ali uglavnom su ga činile Nišlije. Prema urbanističkim planovima Direkcije za urbanizam, naselje je bilo brzo regulisano i opremljeno komunalnim i infrastrukturnim sadržajima, neophodnim za život. Uvedena je električna energija, voda, komunalije, telefonske linije, ulice su asfaltirane. Stambeno se najviše razvijalo u dubini, dok su na prostoru oko Niškobanjskog druma bili izgrađeni funkcionalni objekti: Motel Medijana (1962), Ekonomska škola, benzinska pumpa, elektronska radnja, samoposluga, zanatske radnje, itd. Razvoj naselja ka istočnoj strani grada bio je zaustavljen prostorom vodovoda i arheološkim nalazištem Medijana. Naselje se sastoji uglavnom od planski građenih jednospratnih ili dvospratnih kuća.

Do ekspanzivnog širenja i izgradnje Duvaništa dolazi u periodu od 2004.g. kada se u ovom naselju, najpre uz Vizantijski bulevar a potom i u dubini podižu stambene zgrade sa luksuznim stanovima, obdanište, pijaca i mostovi preko Nišave radi lakše komunikacije sa naseljem Durlan – jedan,stariji, kod tržng centra Merkator i drugi koji, tik uz hram Svetog Vasilija Ostroškog izlazi od DIS marketa na gornji deo Vreži i raskrsnicu od koje se nastavlja Matejevački put.

Duvanište DUVANIŠTE, naselje mlađeg porekla, smešteno istočno od naselja Ćele kula. Pripada opštini Medijana. Do 1965. g., istočno od ulica Milenka Hadžića i Georgi Dimitrijeva prostor je bio nenaseljen, prekriven njivama.

[jedimolivolicom]

Benzinska pumpa u Accri, glavnom gradu Gane, eksplodirala je u subotu navečer. Ogromna razorna moć noć je pretvorila u dan, a hiljade ljudi je evakuisano.

[prijedor24]

U znak protesta zbog Dodikovog dolaska spustio cijenu goriva na 2,59 KM

U znak protesta zbog Dodikovog dolaska u Crnjelovo benzinska pumpa “Dragstes” u Crnjelovu je spustila cijenu goriva na 2,59 KM. Vlasnik pumpe je najavio da će ovaj popust trajati samo nekoliko sati, što ukazuje na zaključak da Lazić želi postići gužvu na putu kojim prolazi Dodik sa svojom ogromnom pratnjom. BN

[zanimljivaekonomija]

Kupuj Super Karticom u Idei, Rodi i Mercatoru i osvoji OMV super vaučer

Uz Super Karticu i račun veći od 2.000 dinara u Idei, Rodi i Mercatoru ovog jula dobijate OMV super vaučer, sa kojim ostvarujete dupli benefit: uštedu do 5 dinara po litru goriva ali i mogućnost zarade do još 5 bodova po litru. Pored uštede pri kupovini goriva, tu su i popusti na odabrane proizvode na OMV benzinskim stanicama širom Srbije.

Vaučer možete dobiti do kraja jula, a iskoristiti do 15. avgusta. Više detalja potražite na sajtu Super Kartice.

[momokaranzanimljivaekonomij-blog]

Položen kamen temeljac za najveći outlet kompleks u Hrvatskoj - Designer Outlet Croatia

Zagreb, 20.7.2017. - Danas je položen kamen temeljac za izgradnju najvećeg outlet kompleksa u Hrvatskoj, u blizini robne kuće IKEA Zagreb. Otvaranje outlet centra planirano je proleće 2018. godine.

Kamen temeljac su položili predstavnici investitora, Branko Mihajlov, direktor kompanije Designer Outlet Croatia, Sylvie Mutschler, direktorka švajcarskog Mutschler Outlet Holding AG, Stefan Vanoverbeke direktor IKEA SEE, te Thomas Reichenauer, direktor kompanije ROS Retail Outlet Shopping koja će upravljati kompleksom i biti zadužena za zakup prostora.

Detalje o novom odredištu za kupovinu otkrio je Branko Mihajlov direktor kompanije Designer Outlet Croatia: “Želimo da doprinesemo daljem razvoju lokalne zajednice tako što će, uz otvaranje više od 400 radnih mesta nakon prve faze gradnje, u sklopu Designer Outlet Croatia raditi i pijaca, na kojoj će porodična poljoprivredna gazdinstva, prvenstveno s područja Opštine Rugvica, našim posetiocima ponuditi svoje proizvode. Iskustvo kupovine biće dodatno obogaćeno arhitekturom koja je inspirirana hrvatskim regionima. Uvjereni smo kako će Designer Outlet Croatia postati omiljeno mesto za zabavu i opuštanje, i pružiti jedinstveno iskustvo kupovine.“

Frano Matušić, državni službenik u Ministarstvu turizma, istakao je kako će outlet kompleks doprineti turističkoj ponudi u blizini glavnog grada Hrvatske i svojom jedinstvenom ponudom i pozicijom na raskršću autoputeva, privući i brojne posetioce iz regiona i susednih zemalja.

Projekat u dve faze

U dve faze gradnje i prateće sadržaje biće uloženo ukupno 88 miliona evra. Nakon prve faze koja će biti završena tokom proleća sledeće godine, najveći outlet kompleks u Hrvatskoj prostiraće se na od 15.000 m2 sa oko 90 prodavnica. Nakon druge faze projekta, kompleks će se protezati na 25.000 m2 i imaće oko 150 prodavnica, među kojima će veliki deo činiti modni brendovi.

Uz robnu kuću IKEA Zagreb, Designer Outlet Croatia posetiocima će obezbediti i prateće sadržaje, među kojima su lanci brze hrane, igraonice za decu i benzinska pumpa, koji će biti dostupni već 2018. godine, dok će hipermarket i maloprodajni park i DIY zona biti otvoreni nakon druge faze gradnje.

Status zakupa već 50 %

„Designer Outlet Croatia u Hrvatsku dovodi potpuno novi koncept maloprodaje i zato smo, kao kompanija koja upravlja dizajnerskim outletima i inovativnim outlet šoping konceptima širom Evrope, odlučili da učestvujemo u ovom projektu. Posebno nam je drago što su naši partneri - zakupci, takođe prepoznali taj projekat što je rezultiralo trenutnim statusom zakupa od 50 %. Znanje i iskustvo koje smo stekli utkaćemo u ovaj projekat kako bismo omogućili jedinstveno iskustvo kupovine po povoljnim outlet cenama za građane Hrvatske, susednih zemalja i brojne turiste“, istakao je Thomas Reichenauer, direktor ROS Retail Outlet Shopping.

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/split-gori/

Split GORI

DALMACIJA je u plamenu, Split gori. Vatra koja je sinoć počela u selu Tugare iznad Omiša tijekom dana se proširila prema Splitu. Cijelo jutro i popodne svjedočili smo apokaliptičnim scenama iz Sitnog Gornjeg i Donjeg, Srinjina i Žrnovnice- piše Index.hr.

U popodnevnim satima vatra je došla do splitskih predgrađa. A onda je i njih zahvatila. Malobrojni i umorni vatrogasci cijelo popodne mole za pomoć. U popodnevnim satima pridružila im se vojska te kanaderi koji cijelo jutro nisu mogli uzletjeti radi bure.

No, to nije bilo dovoljno.

U večernjim satima vatra je uhvatila prva splitska predgrađa. Nebo iznad grada je prekriveno gustim crnim dimom. Planula je benzinska pumpa kod Solina, splitsko gradsko groblje Lovrinac, a na posljetku je vatra uhvatila i splitsko smetlište Karepovac tako da gradu sad osim vatre prijeti i ekološka katastrofa.

[cgvijesti]

Opljačkana pumpa, razbojnici pištoljem otuđili novac

U sarajevskom naselju Hrasno juče je u 2:13 sati u ulici Milana Preloga došlo do oružane pljačke benzinske pumpe “Selex”, prenosi Klix ba. Policijska uprava Novi Grad Sarajevo juče je dobila obavještenje da je od strane dvije NN osobe izvršeno krivično djelo razbojništva nad uposlenicima ove pumpe. Tom prilikom NN osobe su uz prijetnju pištoljem otuđile određenu sumu novca, a zatim se udaljili…