#bio jagode

[adriaticpulse]

10 mjesta u Münchenu i okolici gdje možete pronaći najbolje jagode

Strawberry Fields Forever! – već su to rekli Beatlesi, a oni valjda znaju o čemu pričaju. Zamislite ovo: vruć ljetni dan, košarica u ruci, šetnja kroz polja jagoda, usput više jedete nego berete, a kući se vraćate biciklom lagano izgorjeli od sunca, uz osvježavajući skok u obližnje jezero. Može li išta više od ovoga vrištati: „Ljeto je stiglo!“? Mi mislimo da ne! Srećom, München i njegova…

[opgpereglin-blog]

Kada su jagode u sezoni? Evo kada većina jagoda sazrije Pitate se kada je sezona jagoda? I ja sam bio! Sad kad već nekoliko godina imam svoju krpicu s jagodama, puno bolje znam kada će jagode sazrijeti. Lipanj je vrhunac sezone jagoda. Berba jagoda traje oko mjesec dana, baš kad proljeće prel... #Uzgojpovrća #Voćnjakiuzgojvoća

[beskrajna-prica]

Ime grupe=Ime pjesme

Koka-jaje? Pismo-glava? Tura-jazija? Grupa dobila ime po pjesmi-pjesma dobila ime po grupi? Teško je to ponekad razlučiti, ali evo liste pjesama koje imaju veze sa imenom grupe koja ih izvodi. Ne radi se nužno o originalnim verzijama, ali su nužno meni najdraže verzije.

Bijelo dugme - Kad bih bio bijelo dugme Kerber - Kao tvoj Kerber Divlje jagode - Divlje jagode Opća opasnost - Opća opasnost Crvena jabuka - Crvena jabuka Idoli - Nebeska tema (Htela je da pevamo ja i moji Idoli) Bombaj Štampa - Ćerka jedinica (Nikad uživo slušala Bombaj Štampu) Parni valjak - Parni valjak

[zvjezdana-the-writer]

Jedanaesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" je ovdje

Chapter 11.

Odvezla sam se s tatinim autom u školu i bila sam prva na licu mjesta. Busevi bi trebali svake sekunde stići. Po autima sam mogla razabrati koji su profesori došli. Među njima je bio i Jan. Odlično. Otkad nam on povijest predaje, zamrzila sam taj predmet. Sve djevojke ga na nastavi gledaju kao da je Ian Somerhalder, iako je vrlo strog i to me iznenadilo. Jedina pozitivna stvar je što na mene ne obraća pažnju i pravi se da me ne poznaje.

Do mojih roditelja još ništa o našoj romansi nije stiglo, jer da jest, mama bi me ubila, a vjerujem da ni tata ne bi imao razumijevanja za moju vezu s demonom, koji se predstavlja kao dvadesetšestogodišnji profesor povijesti.

Dok sam pokušavala izaći iz škole, što je bilo veoma teško s obzirom na gužvu, ugledala sam Jana kako stoji pored ulaznih vrata i čeka da se ulaz oslobodi. Pratila sam kako ga sve djevojke redom pozdravljaju, a on je sa smiješkom uzvraćao pozdrave.

Kada sam napokon izašla, samo sam produžila, potpuno ga ignorirajući. Mislila sam kako ću se moći izvući, ali izgovarao je moje ime i krenuo za mnom. Uzeo me za ruku i morala sam stati.

,,Što je?“ Rekla sam iznervirano.

,,Gdje žuriš?“ Upitao je.

,,Kući, gdje bih drugo mogla ići?“

,,Odvest ću te.“

Namrštila sam se. ,,Idi na nastavu, Jane. Budeš li imao previše propuštenih sati, dobit ćeš otkaz.“

Nasmiješio se. ,,Tako si slatka kada kreneš pametovati.“

Moja ruka kao da se sama od sebe otela njegovog stiska. ,,Do��la sam s tatinim autom.“

Olakšanje mu se oslikalo na licu. ,,Dobro, mislio sam kako si došla pješke. Ali budi oprezna. Magla se polako spušta na zemlju.“

,,Znam.“ Zakolutala sam očima i prekrižila ruke na prsima.

,,Dosađujem li ti?“ Upitao je, pokušavajući uhvatiti moj lutajući pogled.

,,Ne.“

Uzdahnuo je. ,,Hoćeš li večeras sa mnom prošetati?“

,,Gdje?“

,,U prirodi.“

Zakolutala sam očima. ,,Može. Samo da nisam sama kod kuće.“

Ali bila sam sama kada sam došla kući. Kuća je bila nevjerojatno mirna. Kada sam zatvorila ulazna vrata, Nebula je dotrčala niz stubište i omotala mi rep oko noge.

Nasula sam joj Whiskas u zdjelicu i malo je zaposlila kako bih se na miru mogla istuširati i srediti. Eva je kupila neki novi šampon od kokosa od kojeg mi je kosa izgledala božanstveno i prelijepo je mirisala. Tijelo sam prala nekom kupkom od jagode. Nije mi bilo bitno s čim perem tijelo. Bilo mi je samo bitno biti čista i isprati sav znoj. Obrijala sam dlačice na nogama jer sam namjeravala odijenuti suknju, iako vjerujem kako malo tko krajem jedanaestog mjeseca nosi suknju. Ali nije bilo hladno.

Kada sam se obrisala i pustila ručnik sa sebe, odjedanput me uhvatio strah da me netko gleda.

Odijenula sam crnu majicu dugih rukava, crni minić, crne mrežaste čarape i kratke crne čizmice sa vezicama.

Odjedanput se začulo kucanje na vratima. Poskočila sam, a zrcalo mi je ispalo iz ruke i razbilo se.

,,Ewelina!“ Umorno je odbrusio Evin glas. ,,Kog si vraga razbila?“

Otključala sam vrata i ugledala Evu nenaspavanu s raščupanim konjskim repom i širokoj majici.

,,Odakle si se stvorila?“ Upitala sam, progutavši knedlu.

,,Spavala sam u sobi, dok ti nisi došla.“ Gurnula me s vrata i umalo stala na razbijeno zrcalo. ,,Odlično. Donijela si nam sedam godina nesreće. I kakva je to odjeća? Nisi valjda u miniću išla u školu.“

,,Naravno da nisam. Imam sastanak sa...“ Ušutjela sam i pravila se da ništa nisam rekla.

,,Dečkom.“ Dopunila me. ,,Hajde, čestitam. Imaš sreću što nisi solo kao ja.“

,,Zašto?“ Upitala sam zbunjeno.

,,Zato što si bez dečka nevidljiv.“ Sjela je na tepih kako bi pokupila komadiće zrcala i bacila ih u kanticu za otpad. ,,Pogotovo ja. Kada imam dečka, svi se žele družiti sa mnom. Kada ga nemam, naravno da mi neće nitko prići. Ako djevojka ima dečka, znači kako je netko voli i nešto vrijedi. Ako ga nema, znači da nešto s njom nije u redu i zbog toga ga ne može imati.“

,,Ne treba ti dečko kako bi bila sretna.“

Stisnula je usne i ubacila i posljednje komadiće stakla u kanticu za otpad. Podignula je pogled prema meni i promotrila me od glave do pete.

,,Kada ti je sastanak?“ Upitala je, sada ne tako depresivno.

,,Doći će po mene. Valjda.“ Ne sjećam se da mi je dao ikakvu informaciju o našem susretu, ali nadam se kako me neće izvoditi poslije ponoći jer sam zaista umorna.

,,Ne možeš takva ići.“ Rekla je, ustavši. ,,S kosom ti obavezno nešto moram uraditi i treba ti druga majica.“

Bez okolišanja me gurnula u sobu gdje mi je otvorila ormar i pregledavala moju odjeću.

Na kraju sam na sebi imala potpuno drugu odjeću; nosila sam bijelu majicu dugih rukava koja je sprijeda imala dugmad za kopčanje. Bila je toliko kratka da mi nije dosezala ni do pupka, ali to se nije vidjelo jer sam nosila crnu suknju koja se uzvlači do trbuha. Mrežaste čarape su još bile na meni, kao i čizmice. Jedva sam se suzdržavala dok mi je Eva plela pletenicu.

,,Ne moraš se pogledati.“ Naposljetku je rekla i poljubila si oba prsta. ,,Prava si bombica.“

Prevrnula sam očima i osjetila ubrzano kucanje svog srca kada sam čula zvuk sirene. To je on. Došao je po mene.

Začulo se zvono.

Otvorila sam vrata i prvo ugledala buket tamnocrvenih ruža, a zatim Janovo ljupko lice. Zrak koji me obujmio je bio ugodan i topao.

,,Ovo je za tebe.“ Rekao je, pruživši mi buket.

Podignula sam pogled prema njemu, ali on nije namignuo meni, već Evi. Ljutnja me obuzela i bacila sam buket na pod, te sam izašla vani. Bila sam iznervirana, ne samo zbog tog flerta sa Evom, već i zbog same Eve, koja me iznervirala svojim neprestanim preuređivanjem mog izgleda. Znala sam kako pretjerujem, ali kada me više stvari odjedanput iznervira, u meni izraste bijes kojeg ne mogu zaustaviti. Mogu se samo iskaljati na one koji mi priđu.

,,Jesam li možda nešto pogrešno učinio?“ Upitao je kada smo se oboje približili autu.

,,Ma ne, kako bi ti mogao nešto pogrešno učiniti?“ Odvratila sam. Flertuješ sa svakom djevojkom u školi, a sada i sa mojom sestrom. I onu sliku u albumu gdje ljubiš onu kurvu s loknicama nisam zaboravila. Najradije bih mu se samo htjela izbrojati. Trebao bi znati kako mi se ne sviđa što ga svi žele.

Kada smo sjeli u njegovo auto, rekao je: ,,Zašto istinu uvijek zadržavaš za sebe?“

Duboko sam udahnula. ,,Sve sam ti rekla. Gdje idemo?“

,,Idemo prvo ostaviti moje auto.“ Ležerno je rekao i ubrzao gas.

Pratila sam njegove korake preko travnatih površina. Došli smo na brdovitu stijenu pokrivenu zelenom travom. Nedaleko od nas se nalazilo ogromno drvo na kojemu je visjela bijela mreža za ležanje.

Smjestili smo se na tu stijenu, jedno pored drugog. Ispred nas je bio mjesec; blistao je srebrnim sjajem na beskrajnom crnom nebu, a oko njega su se motale bezbrojne zlatne zvijezde. Bilo je kao da smo u slici gdje je svaki detalj perfektan. Da nije bilo mjeseca koji nas je osvjetljavao, ništa ne bismo vidjeli, jer je mrak bio prejak. Nije uopće bilo rasvjete u ovom mjestu.

Prsti na koljenu su mi skakali sami od sebe dok ih on nije umirio svojim hladnim prstima. Legli smo na travu zajedno. Glava mi je bila nagnuta na njegova prsa dok mi je dodirivao lice, leđa i ruke.

Pripremio se poljubiti me, ali u određenom trenutku sam se odmaknula i pridignula se.

,,Što je bilo?“ Upitao je, pridignuvši se za mnom.

,,Ništa.“ Odvratila sam pogled i prekrižila ruke na prsima.

Neko vrijeme je vladala tišina i osjećala sam njegov pogled na sebi. Stalno. Ruka mu se polako premjestila na moje koljeno te mi je počeo maziti nogu. Podigla sam pogled prema njemu. Poljubili smo se. Zagrlio je me i ja sam njega. Ali onda sam se prisjetila one djevojke s kovrčavom kosom i zamišljala kako je sve ovo nekoć radio i njoj.

Sklonila sam njegove ruke sa sebe i prekinula poljubac.

,,Što sam sada učinio?“ Iznervirano je upitao.

,,Tko je ona?“ Upitala sam, ustavši.

,,Tko?“ Upitao je.

,,Znaš ti vrlo dobro. Ona s kojom si se ljubio na onoj slici.“

Namrštio se i ustao. ,,Moja prošlost te se ne tiče. Ovaj Jan koji stoji pred tobom je sada jedini Jan i samo njega smiješ poznavati. Stari je mrtav i pokopan. Crvi su ga odavno pojeli.“

,,Zašto onda čuvaš stvari iz svog prošlog života?“

,,Potrebne su mi.“

Stisnula sam usne i spustila pogled. ,,Gajiš li još ikakve osjećaje prema njoj?“

,,I ako gajim, kakve veze ima? Mrtva je.“

Prošetao je do drveta i ja sam išla za njim. Sjeo je na viseću bijelu mrežu za ležanje. Umoran uzdah mu se oteo iz usta.

,,Nisam ti htjela povrijediti osjećanja.“ Skrušeno sam rekla, osjećajući se kao najgora osoba na svijetu. Zašto sam mu to uopće spomenula? ,,Samo sam željela biti sigurna kako nisam samo zamjena za... nju.“

Umjesto da odgovori, ispružio je obje ruke, ogrlio me njima oko struka i privukao k sebi. Stajala sam ispred njega kao skamenjena, ne znajući što učiniti. Niti sam znala što on želi učiniti.

,,Što želiš?“ Zbunjeno sam upitala, osjećajući kako mi obrazi crvene.

Sagnuo se i odvezao mi čizme, prvo jednu, pa drugu. Ledeni prsti su mu klizili po mojim mrežastim čarapama, sve dok nisu zalutali pod moju suknju. Nježno ih je svukao niz moje noge i pritisnuo ledene usne na moje koljeno, polako se penjući uz moje bedro.

Rukama sam mu prelazila iza vrata, kroz kosu, po ramenima. Obgrlio me rukama iza nogu i privukao na mrežu. Legla sam ispod njega, a on se polako počeo micati sa mnom i penjati na mene. Spojio je naše usne, jedne ledene, druge tople, poput leda i vatre. Osjećala sam njegove hladne usne na mom vratu, njegove mekane prste koji su mi otkopčavali dugmade na košulji. Njegove usne su uistinu bile dar od Boga. Dar kojeg nisam htjela izgubiti.

Probudila sam se rano u zoru. Bilo je vrlo hladno i maglovito. Ustala sam s Janovih prsa i rastegnula se, shvativši da mi je majica još uvijek otkopčana. Zakopčala sam ju i obukla čarape. Pri tome se mreža stalno ljuljala i Jan se probudio.

,,Koliko je sati?“ Upitao je, zijevnuvši.

,,Ne znam. Rano je.“ Rekla sam pomalo uvrijeđeno. Nakon onakve romantične noći provedene sa njim je prvo što me pita „koliko je sati“. Zaista nevjerojatno kakve muškarci mogu biti svinje.

Sišla sam s mreže i odijenula čizmice koje mi je on sinoć odvezao i skinuo. Osjetila sam njegov miris na sebi.

,,Kamo ideš?“ Upitao je kada sam se udaljila. Ustao je za mnom.

,,Kući.“ Nezainteresirano sam rekla.

Uhvatio me za ruku. ,,Ne ideš nigdje. Ostaješ ovdje sa mnom.“

Otela sam se stiska njegove ruke. ,,Trebali bismo požuriti. Pola šest je.“

,,A nastava počinje u osam. Imam dovoljno vremena da te odvezem kući. Jedino ako ti roditelji nisu na poslu.“

,,Sada se vjerojatno spremaju.“ Osiguravala sam. ,,Dok mi dođemo, oni će već biti u bolnici.“

Tijekom vožnje smo oboje šutjeli. Držao je ruku na mom koljenu, ali nije se usudio progovoriti. Možda sam ga trebala pitati je li mu bilo lijepo sinoć, ali to mi se učinilo glupim. Zašto bih ga pitala to kada ništa posebno nismo učinili?

Parkirao je auto pred moju kuću. Zagledao se u mene. ,,Hoću li te vidjeti danas?“

,,Imam nastavu do jedan. Zatim sam u bolnici do četiri. Ne vjerujem da ćemo imati vremena.“

,,Hoće li tako biti i sutra?“

Kimnula sam.

,,Onda se vidimo za vikend. Dogovorit ćemo nešto.“

Ušla sam u kuću i nagnula se na vrata, pitajući se u što sam se to uopće upustila. Dozvoljavam mu da mi pije krv kada god želi. Dozvoljavam mu da me dodiruje gdje god želi. Neprestano mu pružam sve što mu treba. Što je on pružio meni? Lagao mi je i vjerojatno skriva još tajni koje ću očito morati otkriti sama.

U bolnici sam pola sata povraćala. Nešto me u želucu odjedanput stegnulo i nisam mogla izdržati. Otrčala sam u toalet i tu pustila sve iz sebe. Svaki put bi prestalo i onda bi se opet vratilo. Kada sam napokon osjećala da je gotovo, nagnula sam se na zid i hvatala ustima zrak. Grlo me boljelo i koža me svrbjela. Pustila sam vodu i pogledala se u zrcalu. Podočnjaci su mi bili blijedo ružičasti, a oči crvene, kao da sam drogirana. Umila sam lice hladnom vodom i još malo hvatala zrak. U ovoj maloj, bijeloj prostoriji sam se osjećala kao psihopat.

Još gore je bilo izaći i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Vršnjaci iz razreda nisu obraćali pažnju na mene, ali zato jest tata.

,,Jesi li dobro?“ Upitao me na hodniku.

,,Zar ti izgledam toliko grozno?“ Upitala sam uvrijeđeno.

,,Izgledaš kao nadrogirana.“

Namrštila sam se. ,,Ne drogiram se.“

,,Nisam baš siguran.“

,,Samo se znaš umiješati kada su gluposti u pitanju, zar ne?“

Uzdahnuo je i stavio mi ruku na rame. ,,Oprosti, dušico. Nisam te želio optuživati. Samo želim da budeš zdrava, to je sve.“

Ostavila sam svoju bolničku odjeću i izašla iz bolnice. Nazvala sam taksi da me odveze u restoran. Naručila sam kao i obično vegetarijansku pizzu, ali nisam puno pojela. Činilo mi se da ću sve što pojedem morati i povratiti. Dok sam se dosađivala, ugledala sam Liama kako ulazi i razgledava oko sebe.

Dovukao je sebi stolicu i sjeo kod mene.

,,Tako se obavlja praksa.“ Rekao je, široko se osmjehujući.

,,Što tebe briga gdje obavljam svoju praksu?“

,,Mene ne zanima pretjerano. Ali zato zanima tvog oca.“

Duboko sam udahnula i spustila pogled. ,,On te i poslao ovamo, zar ne?“

Nasmiješio se. ,,Došao je do naše grupe i upitao jesi li ti tu. Kada je shvatio da te nema, zamolio je da netko od nas sa taksijem ode u restoran i potraži te.“

,,I ti si se morao dobrovoljno javiti.“

,,Bolje ja nego Mindy.“ Malo se uozbiljio i podignuo naočale. ,,Zašto si otišla?“

,,Čak iako ti kažem, ti to nećeš razumjeti.“

,,Zašto ne bih razumio?“

Prekrižila sam ruke na prsima. ,,Jer si muško.“

Nasmiješio se. ,,Možda bih razumio ako bi mi rekla.“

Zakolutala sam očima i ustala.

,,Kamo ideš?“ Upitao je.

Uzdahnula sam i spustila pogled. ,,Hoću kući.“

,,Idem s tobom.“

Bilo je pola šest navečer i mrak se već počeo polako spuštati. Nebo je ovih dana bilo užasno: tmurno i puno sivih oblaka. Kakvo je bilo vrijeme, takvi su bili i svi ostali ljudi, uključujući i mene. Ovakvo vrijeme je vrijedilo samo provoditi spavajući. Zaista mi je bilo dosta škole. Željela sam samo ući sutra u prvi dan dvanaestog mjeseca i brže-bolje reći prvom polugodištu zbogom. Nemam pojma čime ću proći. Ako me Cornelius pusti, proći ću možda četvorkom.

Liam i ja nismo progovorili, sve dok nismo došli do moje kuće. Upravo sam se spremala reči mu ćao i zbrisati u kuću. Uostalom sam morala piškiti. Ali on me uhvatio za ruku i zagledao se u mene. Nadala sam se da ću izdržati, jer ako ne izdržim, zakopat ću samu sebe u zemlju.

,,Reći ću tvom tati da si povraćala, pa sam te odveo kući. Može?“

Osmjehnula sam se. ,,Može. Nadam se da će povjerovati.“

Uzvratio mi je smiješak. ,,Vidimo se onda sutra.“

Gledala sam za njim, ali u mojim mislima je bio samo Jan.

Dok sam išla u školu, neprestano sam viđala policijska auta kako prolaze. Zastala sam da vidim kamo idu. Išli su u centar grada, pa sam pošla za njima. Tada sam vidjela što se dogodilo: stara mljekara je bila gotovo srušena. Prozori su bili razbijeni, a vrata otkinuta. Svo mlijeko je bilo prosuto, a sve boce razbijene. Bilo je nekoliko policajaca koje sam preko mame poznavala, uključujući i Nicholasa Green.

Nisam znala je li ovo dobro mjesto za mene. Inače me ovakve stvari nisu zanimale, ali osjećala sam se toliko vezano s ovim slučajem, kao da sam ja kriva. Prišla sam policajcu i šefu Nicholasu koji je bio vidno iznenađen što me vidi.

,,O, Ewelina.“ Rekao je sa smiješkom. ,,Što ti radiš ovdje?“

,,Išla sam u školu i vidjela kako mnoga policijska auta idu prema centru grada, pa sam samo željela vidjeti je li sve u redu.“

,,Baš lijepo od tebe, ali iskreno, sine, ovo se tebe ne tiče.“

Namrštila sam se i prekrižila ruke na prsima. ,,Recite mi što se dogodilo.“

,,Mljekara je uništena, kao što već vidiš.“

,,Tko ju je uništio?“

,,Pokušavamo saznati.“

Prišao mu je kolega i pružio mu I-Phone u ruku. ,,Što je ovo?“ Upitao je Nicholas.

,,Mobitel od nekog tinejđžera koji je sinoć snimao što se dogodilo.“ Odgovorio je drugi policajac.

Nicholas je upalio snimak i bio je zaprepašten. ,,Isuse, ovo nije moguće.“

,,Idemo vidjeti imaju li u mljekari ikakvi dokazi.“

Otišli su unutra, a Nicholas je sa sobom ponio i mobitel, tako da nisam mogla vidjeti snimak. Ali nisam mogla samo tako otići. Ugledala sam tog dečka o kojem je policajac pričao. Oko njega su stajali novinari i zapisivali sve što je govorio. Kada su otišli, prišla sam mu. Sjedio je na nekoj stolici i podignuo zbunjen pogled prema meni.

Krivo sam se osmjehnula. ,,Jesi li ti snimao tko je provalio u mljekaru?“

,,Jesam.“

,,Smijem li vidjeti snimak?“

,,Snimak nije kod mene. Imam samo ovu sliku.“

Uzela sam sliku i dugo je vremena promatrala. Ovo nije moglo biti moguće. Velika mačka tamnocrvene boje koja je upravo ulazila u mljekaru. Bila je velika kao lav, pa čak i veća, mršava, sa svijetlozelenim očima i dugačkim, bijelim brkovima.

,,Ovo nije moguće.“ Promrmljala sam izgubljeno.

,,Vidio sam je golim okom iz auta. Srećom me nije vidjela, inače bi me sigurno pojela.“

Ostala sam ukočena na tom mjestu dok policajci tog dečka nisu odvezli na policijsku postaju, gdje bi trebao dati određene detalje o onome što je sinoć vidio.

,,U koliko se to sati odvilo?“ Upitala sam Nicholasa.

,,Sinoć u jedan.“ Rekao je i zapalio cigaretu. ,,Mačke noću uvijek hodaju.“

Spustila sam pogled i prekrižila ruke na prsima. ,,Možda postoji jedno sasvim logično objašnjenje...“

,,Ne postoji nikakvo objašnjenje.“ Rekao je ljutito. ,,Sigurno se radi o nekoj zajebanciji. Netko je preuredio snimak i to je to. Nema svrhe zamarati se s tim glupostima.“

Htjela sam vjerovati u to što je rekao, ali nešto mi to nije dozvoljavalo. Nakon nekog vremena sam osjetila ruke na svojim ramenima. Okrenula sam se i iznenadila se kada sam vidjela Jana.

,,Zar ne bi trebao biti u školi?“ Upitala sam ga.

Osmjehnuo se. ,,Zar ne bi ti trebala biti u školi?“

,,Vidjela sam nešto čudno.“

Pokazala sam mu sliku na kojoj je crvena mačka, a njegov osmijeh je izblijedio. Poprimio je uznemiren izraz lica. Odjedanput me uhvatio za ruku.

,,Idemo odavde.“ Rekao je i povukao me za sobom.

,,Zašto?“ Upitala sam zbunjeno.

,,Ne želim da budeš ovdje.“

Njegov glas nije bio nimalo veseo. Zaista je bio zabrinut. Nije taj snimak shvatio na način na koji ga je shvatio Nicholas.

[ilyescu]

Što kad se Nora vratila?

Vratila se Nora.

Taj se običan dan iz jedne mračne svakodnevice pretvorio u neko novo čudo svijeta puno dražesnosti i razdraganosti.

Još je uvijek bila onako lijepa, očiju poput neba sedrenoga, kože kao lagana svila presvučena leptirovom krhkosti, usana anđeoskih, pokreta punih opojne ženstvenosti.

Moj dah je stao, a srce zaplesalo mazurku u vlastitom ritmu.

Ostali smo nijemi i čula se tišina.

Sjetna.

Tužna.

Sarkastična.

Olovna.

Slomili smo se, doduše, nisam siguran za nju jer, u očima joj je igrala nepredvidivost, napadna otuđenost i odsudstvo.

Lice joj se užeglo i počela je pričati.

Svejedno, opet je nisam slušao. nisam mogao razabrati njene riječi jer su me iznenadile svojom novom bojom; nešto poput futurizma, bile su u pokretu.

Ipak, kao da sam je osjećao pod vlastitim zubima i jagodicama prstiju;     ne znam, pak, je li to bila iznenađenost ili samo neki novi, nepoznat osjećaj ljubavi, nešto što dosad nisam osjetio prema njoj, kao da sam dobio šamar preko lica koji me je natjerao da shvatim da nisam volio nju, nego njenu plastičnu površnost.

U meni je bjesnio nemir dok je njen govor  postajao graciozniji, gradacija njenih riječi je postajala veća, kao da sam slušao neku Mahlerovu simfoniju ili Chopinovu revolucionarnu etidu,

a bila je tako prokleto sigurna i iskrena u svoju novu sebe, da se moj ionako jedva postojeći ego počeo osjećati napadnutim.

Sve ono što je govorila, počelo je otvarati rane; bila je to psovka istine u obliku čeličnih metaka koje je pucala iz svojeg grla.

Očekivao sam neki klišejski završetak, suze, plač, vrisak; nešto!

Ne.

Nije plakala.

Ali ja zasigurno jesam, kao nikada dosad, čak ni kao onda kada je po prvi put otišla. bio sam slomljen, izmučen daljnjim koracima, želio sam vidjeti i upoznati sve ono novo na njoj, detaljno istražiti, oblikovati u svojoj glavi.

Htio sam je dobaviti, iako je bila ispred mene ali se činila tako udaljenom, hvatao sam je po zraku, ali se ona posve spretno izmicala mojim mrtvim rukama.

Ne znam zašto, ali, Želio sam vidjeti njene suze.

I u tom je trenutku ugledala djecu.

U zraku se svemirske tišine začuo prasak; njeno je novo srce puklo jer djeca nisu znala prepoznati svoju majku, nisu mogla prepoznati njeno bilo, nisu mogla prepoznati njen umiljati glas što bi ih noću uspavljivao.

Nisam dočekao njene priželjkivane suze nije plakala, bar ne izvana.

Osjetio sam poremećaj u njenoj ravnoteži, osjetio sam poremećaj u njezinom svemiru, osjetio sam kako magla njene mističnosi izmiče i pokazuje njenu golu dušu.

Tada je morala otići ovijena u svoja uvjerenja i grijehe, nošena crvenom gracioznom haljinom što je isticala njenu božanstvenost, mirišući na jagode i duhan.

Ja sam ridao suze sumnjajući u sve moguće životne sile, uništene svijesti i uništenih uvjerenja, napola pijan svojom tugom i svojim očajem.

Ušao sam u kuću koja više nije bila lutkina.

Sjeo sam i otpio viski sa žiletima umjesto leda pomiješan sa milijun besanih noći i još milijun neisplakanih suza.

Moja ljubav je otišla.

Ovaj put je bio zauvijek.

[ultravioletna]

N.

Imas punu fioku nacina na koje mozes da me posedujes

Da me prebrises, precrtas, zavolis i dodirnes bez dodira,

sve to mozes, sve to umes, a nisi toga ni svestan

Ti si mozda, a mozda je i otrcano reci to "mozda" ali eto, mozda si osoba zbog koje sam jagode pretvorila u cokoladu

i spavanje nocu premestila danju

samo da bih ti krala sate i smejala se tvojim forama za koje cu uvek, pile, reci da su otrcane i glupe

a zapravo bolje nisam cula mesecima

ali koja je poenta nas ako ti pokazem da si moja slabost ti?

Jesi pomalo šaren i nestvaran

i nisam sigurna kako i zbog cega ponekad imam utisak da nam duse plešu

I zasto si prvi koga grlim a zapravo te ni ne dodirujem

Zasto se osecam kao da si tu od kad sam se rodila? Ima te svuda, ponekad pomislim da si medvedic kog sam dobila kada sam dosla na ovaj svet

pa se zamislim i lupim po nosu, ne zelim da mislis da sam luda

Ti si osoba koja mi nedostaje...iako nisi bio dovoljno tu, dovoljno blizak meni za tako nesto

I ti si dragi moj, naterao jednu devojcicu da prohoda dugo nakon sto je shvatila da su joj noge ostale zarobljene tamo, 10og oktobra neke godine kada su iste resile da je balet mozda decija igra

A zbog tebe sam ustala i plesala

Po kisi, pre par noci

Pod kisobranom, u sred centra grada

Jer sam mislila na tebe

I ti si konacno

budalo

idiote

manijače

možda..prva osoba za koju sam onako, zaista, iskreno

pozelela da ne ode

da me ne napusti

i da bude tu uvek, uprkos svim preprekama koje ce se stvoriti medju nama

Ti si prvi..

za kog zelim da bude i poslednji

Ti.

ultravioletna

[netrazime]

KO JE BABO???

Ovo pitanje bilo je upućeno studentima na postdiplomskim studijima, a odabrali smo jedno koje je ostavilo traga na one koji su ga čuli.

Babo…

Obuješ njegove cipele i spotakneš se zbog njihove veličine i tvog malog stopala.

Staviš njegove naočale i osjetiš veličinu i snagu.

Tražiš ključ od njegovog automobila i zamišljaš sebe kako voziš.

Naumpadne ti nešto nebitno i mizerno, pa ga nazoveš dok je na svom radnom mjestu i on ti odgovori sa punim zadovoljstvom, a ne znaš da li ga je možda iskritizirao njegov šef ili naljutio kolega na poslu ili ga muči kako da podmiri troškove porodice.

Tražiš od njega bez ikakvog ustručavanja: “Babo, kupi i ponesi sok od jagode!”, a on ti odgovori: “Rado, sinko moj, samo budi dobar i pažljiv prema svojoj majci!”

Kada dođe kući, umoran od gužve i vrućine, a zaboravio je kupiti što si tražio, ti kažeš: “Babo, gdje je sok? ”, tada se on vrati i sav sretan kupi što si tražio zaboravljajući sav umor i iscrpljenost!

A danas…

Ne oblačiš njegove cipele zbog staromodnog ukusa!

Prezireš njegovu odjeću, auto…

Njegovi pokreti izazivaju zgražavanje kod tebe, sramota te kada se sretne sa tvojim prijateljima!

Kada kasniš, brine se za tebe i poziva te telefonom, a ti osjećaš da ti stvara pritisak i neugodnost, pa možda i ne odgovoriš na njegov poziv.

Vratiš se kasno kući, a otac te naruži jer osjeća odgovornost za tvoj odgoj, a ti povisiš svoj ton na njega, tvoje riječi ga uznemiravaju, ali prešuti, ne iz straha, nego iznenađen tvojom reakcijom!

Dok je bio mlad, podizao bi te sebi oko vrata, a danas si ti viši od njega.

Do jučer si griješio izgovarajući slova, a danas te je teško ušutjeti!

Zaboravio si…

Ma koliko osjetio da je naporan, on je tvoj babo.

Kao što je on tebe trpio u mladosti, budi i ti brižljiv u njegovoj starosti! Mnogi drugi željni su samo da na trenutak mogu vidjeti svog babu.

Pitali su me: “Ko ti je najdraži od ljudi?”

Odgovorio sam im: “Onaj ko me je iščekivao devet mjeseci i dočekao me radosno, odgajao me na štetu svog zdravlja.

Prema njemu ću osjećati neizmjernu ljubav dokle god sam živ!

Neka mi svi halale, ali nijedan nije na stepenu mog babe!

[covjek-casopis]

ESEJ DUBRAVKE UGREŠIĆ IZ ZBIRKE "DOBA KOŽE", Fraktura, 2019

LJUDI SU VELIKA NESREĆA

/"Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, neideologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski element" - Miroslav Krleža, Na rubu pameti"/

1. Nedavno mi je netko postavio pitanje koje trenutke u životu pamtim kao trenutke apsolutne sreće. Pitanje me porazilo. Riječ 'sreća' ne postoji u mome vokabularu, a pitanje jesam li sretna nisam sebi postavila već tridesetak godina. Trenuci sreće su rijetki, promucala sam, kupujući vrijeme. Treba dočekati određenu dob da si čovjek može dopustiti takvu trivijalnost, poput te, da su 'trenuci sreće' rijetki. Zamišljam da sam u toj dobi. Dob mi služi kao alibi.

Ljudima od vjere lakše je. Kakvu god svinjariju počinili, od pelješenja nečijeg novčanika do ubojstva, Bog je tu da im oprosti grijehe. Vjernici zbacuju teško breme grijeha i rasterećeni kreću dalje. I, eto, posve validnog razloga za sreću! Nisam vjernica, pripadam zanemarivom postotku ljudi na svijetu. Pa ipak, vjerujem u nikad provjerenu tvrdnju da je baš ovo najbolji od svih mogućih svjetova.

A kad sam već izustila ovu likvidnu trivijalnost, prisjećam se i trenutaka apsolutne sreće. Pritom nisam profesionalni lovac na sreću, nemam hobi s visokim kvocijentom sreće, nisam ni alpinistica ni jodlerica. Ja sam mračno, urbano ljudsko biće i moji trenuci sreće doista su rijetki.

Bilo je to u mojim kasnim tinejdžerskim godinama, mogla sam imati sedamnaest godina, ljetovali smo na Crnome moru. Nisam bila loša plivačica, iako se na Crnome moru svatko mogao osjetiti neustrašivim. Naime, tamo nema morskih pasa, a jake struje vuku plivače na pučinu. Zato su na crnomorskim plažama postojale spasilačke službe i osmatračnice (nešto kao bugarski Baywatch live, ali bez Pamele Anderson), to jest postojale su za vrijeme komunizma, kada su životi komunističkih masa bili dragocjeni. Kako stvari stoje sada, ne bih znala reći. Toga dana bila sam s nekim društvom na divljoj plaži, gdje nije bilo osmatračnica i spasilačkih ekipa. I tako sam se, ni sama ne znajući kako mi se to dogodilo, našla usred pučine, s blještavim suncem visoko iznad glave. Najprije me zahvatilo grozničavo veselje, a zatim sam se smirila, zatihla i tako plutala neko vrijeme. A onda je kroz mene (da, možda je to pravi izraz) prošlo nepregledno jato ribica. Osjećala sam se kao da kroz mene klizi tekuće srebro, bila sam “njihova,” bila sam velika riba, one su pripadale milijunskom jatu malih. Nisam se uplašila, uživala sam, u tome času bila sam tek puki primjerak riblje vrste. Pogledala sam prema obali, negdje u daljini nazirala se figura plivača. Nakon nekog vremena, razaznala sam lice prijatelja koji je pritjecao u pomoć. Zajedno smo se vratili na obalu. More nas je izbacilo nekih dva ili tri kilometra dalje od mjesta s kojega smo krenuli.

I drugi trenutak sreće koji pamtim bio je “riblji.” Taj se dogodio prije nekih petnaestak godina. Ljetovala sam na Jadranskome moru, na otoku Lastovu. Turista nije bilo, rat tek što je bio završio i ja sam, posve sama, plivala u nekoj pustoj uvalici. U jednome trenutku, nekih desetak metara od mene, iz vode je iskočio dupin. Bio je to apsolutno veličanstven prizor: golemo ljeskavo tijelo s kojega pršte kapljice vode obasjane suncem! Osjetila sam da se moje srce - da li od straha ili od sreće - stislo u grumenčić veličine vrtne jagode. Dupin je nestao, a ja sam zabrzala prema obali.

Da, znam, teško je osjetiti poštovanje prema osobi čiji su trenuci apsolutne sreće vezani uz morsku faunu. Nemam ništa protiv riba, ali nemam ništa ni za njih. Susrećemo se u uobičajenoj krvnik-žrtva konstelaciji: one su na tanjuru, tek skinute sa žara, ja s tanjurom ispred sebe i vilicom u ruci. Zato će prije biti da su trenuci apsolutne sreće zapravo povezani s vodom, s povratkom u neko pra-stanje kojega se ne sjećamo, niti ga se možemo sjećati, ali ga zato mutno pamte naši geni. Bilo je to prije tko zna koliko milijuna godina, to pra-stanje, kada smo svi zajedno, i postojeće i još nepostojeće vrste, živjeli kao u kakvim besplatnim toplicama.

2. E, sad, da ove retke objavljujem u nekim hrvatskim novinama, netko bi me već teško optužio da sreću zamišljam kao komunizam, jer spominjem “besplatne toplice” i zagovaram “jednakost svih bića na zemaljskoj kugli,” te umjesto da se ribi obraćam kao ribolovac ili moreplovac, ja zagovaram “bratstvo i jedinstvo�� svih živih vrsta, uključujući i ribe što plivaju u bugarskim vodama. A bugarskim, to je isto što i srpskim, nije li? I tu odmah postaje jasno zašto je riječ sreća nestala iz moga vokabulara. Zbog gluposti!

Već godinama živim u carstvu gluposti. Glupost je s vremenom postala preteška, izdišem pod njezinom težinom, ničim se više ne da ukloniti. Nekada sam pokušavala sa smijehom, pomagalo je. Sada je glupost naprosto zalegla, osvojila sav prostor i potrošila sav kisik. Glupost je prije četvrt stoljeća samouvjereno uzela mikrofon u ruke i stala na pozornicu. I nema nade da će u neko dogledno vrijeme sići. Kriješti s tim mikrofonom u ruci bez prestanka, zahtijeva da je slušam i da joj se divim. Glupost je u tih četvrt stoljeća ušla na velika vrata u vrtiće, u osnovne škole, srednje škole, na fakultete. Glupost je u međuvremenu odgojila nove generacije svoje djece, koja danas hitro zaposjedaju mjesta. Glupost je ušla u novine, televiziju, medije, čak i u moje tako malo i nezanimljivo polje, u književnost. Glupost piše svoje autobiografije, glupost promovira i nagrađuje kritičare koji će je podržati. Glupost je meni i mnogim drugim ljudima uzela radno mjesto i istjerala nas na ulicu. Nekadašnji šoferi, električari, sitni lopovi, ubojice, vodoinstalateri, vozači kamiona, nekadašnji novinari i novinarčići, profesori i profesorčići, psihijatri, generalni, historičari, sitni žicari, šibicari i pokeraši - znali su kako da nas pokradu i zasjednu nam za vrat. Glupost vlada i ne dopušta nam da dišemo. Ako se netko i pobuni, glupost se odmah razgalami, pusti svoj vrisak kroz tisuće i tisuće pravedničkih usta. Buka je nepodnošljiva.

Glupost se konstantno žali i žaljaka, glupost je dosadna kao zubobolja, glupost je lakoma, gluposti se uvijek čini da je zaslužila više. Glupost se busa u svoje rodoljublje i misli da za dobrovoljni posao voljenja domovine mora dobiti punu financijsku satisfakciju. Hrvatski dragovoljci, ratni veterani, dobili su od svoje domovine državne penzije. Mnoge premašuju prosječne hrvatske penzije za desetak puta. Militarizirana glupost već četiri mjeseca štrajka na ulicama Zagreba tražeći više. Ispada da su ti brojni dragovoljci - invalidi, pravi i lažni, ratnici, pravi i lažni, muške maškare odjevene u crne majice s velikim bijelim križevima na prsima (hrvatski križari!), ili šalove s dizajnom hrvatske šahovnice - duboko u pravu! Jer tko bi normalan volio takvu i slične zemljice besplatno?!

Glupost obožava sprovode. Osim talijanske mafije iz američkih filmova, i Balkanci su jaki u umjetnosti sahrane i sahranjivanja. Hrvati u posljednje vrijeme kao da jedva čekaju da netko umre, pa da se bace u naricanje i zapomaganje. Sahrana generala Praljka, ratnog zločinca koji se ubio u sudnici dok su mu suci čitali presudu, je savršen primjer. Dramatične slike padanja u nesvijest, držanja posmrtnih slova i ronjenja javnih suza prava su poslastica za medije. Prva novinarska pera ispisuje plahte papira ovlaženog autentičnim suzama. Neke ljude, kao nedavno preminulog popularnog pjevača zabavne glazbe, marljivo sahranjuju po dva puta, jednom u mjestu stanovanja, drugi put u mjestu rođenja. Najviši umjetničko-dramaturški standard sahrana dostigli su Titovi “grobari,” i nitko ih do sada nije nadmašio, iako, što se nadgrobnog spomenika tiče, Franjo Tuđman ima ljepši. Hrvati doista vole sprovode. Na tuđim sprovodima Hrvati do mile volje žale i oplakuju sami sebe, tu “šaku jada” koja je od njih preostala.

I dok uz pomoć mjenjača listam televizijske kadrove s ratnim veteranima, koji što stojećki, što iz invalidskih kolica, šalju u svijet revolucionarno-emancipatorsku poruku da domovine, ma kakve bile, ne treba ljubiti besplatno; kadrove s novoizabranom hrvatskom predsjednicom, koju hrvatski birači nose (u mislima, dakako) kao katolički vjernici na proštenjima svoju Gospu, najednom mi se cijela ta “slavna” borba bivših jugoslavenskih naroda i narodnosti za nezavisnost, slobodu, državnost, nacionalni identitet i sl. otvara pred očima kao televizijski reality show; kao dinamična smjena opačina, ubojstava, pljačke i otimačine kuća i kućica, rodnih gruda i brda, dukata i novaca, penzija i stanova, bankovnih knjižica i ušteđevina, ćupova sa zlatom i bačvi s vinom, kesa s novcem i pršuta, tvornica i koncesija, benzinskih pumpi i hotela, vila i zemljišta, mjesta u sabornicama i ambasadorskih mjesta.

Što je s nama koji smo dobar dio života potratili tumačeći tuđu dobru zabavu, 'reality show', kao svoju duboko ponižavajuću stvarnost? Što je sa svima nama?! Jer svi smo mi, na ovaj ili onaj način, bili i ostali taoci gluposti, bilo da smo čistili njezine cipele, bilo da smo vjerovali da unosimo prosvjetiteljsko svjetlo, bilo da smo živjeli u ilegali šutnje? U boljim vremenima policija bi naprosto isključila 'reality show' program. U lošim vremenima najviše instance hrvatskih i srpskih sudova oslobađaju krivice ratne zločince, ubojice i pljačkaše.

Nezaboravnu repliku jedne sarajevske djevojčice upotrijebila sam nekoliko puta. Djevojčica je za vrijeme granatiranja Sarajeva završila u bolnici, na psihijatrijskom odjelu. “Čega se najviše bojiš?,” pitali su je liječnici. “Ljudi”, odgovorila je djevojčica. Djevojčica bi danas morala biti mlada žena koja se bliži tridesetoj. Nadam se da je naučila živjeti sa svojim strahovima. Ljudi su velika nesreća – i to je prva pretpostavka života među njima. Odonda je prošlo mnogo godina, dovoljno da se razoreni život ponovo sastavi, da rane zacijele, da se strahovi zaborave.

Od akcije "Oluja", u kojoj je iz Hrvatske istjerano dvjestotinjak tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti, protekle su dvadeset i tri godine. Mnoge su kuće spaljene, u mnoge su se uselili drugi ljudi, malo je tko, osim najupornijih, uspio povratiti imovinu i vratiti se u Hrvatsku. Sredovječni povratnici Dušan i Mara Novaković vratili su se nedavno i ostali bez svoje imovine po drugi put. Netko je na njihovu seljačkom imanju podmetnuo požar. Njihova prva susjeda boji se noći: "Zaključavam se i pretrnem čim pas zalaje. Nije nas više strah divljih životinja, strah nas je ljudi", rekla je.

Sve to, čini se, razumiju i kreatori nove Netflixsove serije, u kojoj se životinje, kojima je dosta terora ljudi, pridružuju globalnom životinjskom pokretu otpora. Kadrovi u kojima lavovi, tigrovi, slonovi, nosorozi, ali i sitan životinjski živalj, konačno pokazuju svoje zube, ispunjavaju me ako ne baš srećom, onda svakako zadovoljstvom. Kao što rekoh na početku, plivam s ribama.

2015-2018.

DUBRAVKA UGREŠIĆ (1949, Kutina; Amsterdam)

[exyu-rock-lovers]

Hard rok i hevi metal (1970-e)

Gordi (1977) bio je jedan od prvih jugoslovenskih hevi metal bendova. Ova beogradska grupa, koju je osnovao bivši član grupa Džentlmeni, Fleš i Dah — gitarista Zlatko Manojlović (1951) iz Kruševca, smatra se pionirom klasičnog hevi metala u Jugoslaviji. Hard rok grupa Riblja čorba(1978), takođe osnovana u Beogradu i poznata po svojim provokativnim tekstovima posvećenim socijalnim problemima, te kontroverznim stavovima njihovog frontmena Bore Đorđevića (1952) iz Čačka, bila je jedna od najvažnijih grupa u jugoslovenskom i srpskom roku uopšteno govoreći. Smatra se za najuticajniju i najpopularniju rokenrol grupu Jugoslavije. Bubnjar Riblje čorbe, Beograđanin Vicko Milatović (1959), osnovao je hevi metal bend Ratnici koji se kasnije preselio u Kanadu(Voriorsi) i sa novim bubnjarem Lorensom Grečom (prethodno članom Frenk sode i Impsa) u produkciji Atik rekordsa izdao album za strano tržište. Eminentna hevi metal grupa Divlje jagode iz Bihaća, pod vođstvom gitariste Seada „Zeleta” Lipovače, godine 1987. je započela kratkotrajnu internacionalnu karijeru (Vajld strouberis). Još jedna bitna bosanskohercegovačka hard rok grupa bila je Vatreni poljubac, koju je od 1977. vodio harizmatični Beograđanin Milić Vukašinović(1950), bivši član Bijelog dugmeta. Među ostale bitne hard rok i hevi metal bendove spadaju Generacija 5 (1977), Rok mašina(1980), Kerber (1981) i Griva (1982) iz SR Srbije; Osmi putnik (1985) [čiji je frontmen, Splićanin Zlatan Stipišić Džiboni (1968), kasnije u ’90-ima započeo uspješnu karijeru u pop muzici] i Crna udovica (1983) [koja je kasnije promijenila naziv u Big blu] iz SR Hrvatske; Pomaranča (sl) (1979) iz SR Slovenije... Jugoslovenska glam metal scena imala je nekolicinu aktova, od kojih su najbitniji bili Karizma (1985) i Osvajači (1990), obje iz SR Srbije.

[karlo-matkovic]

Dnevnik Adama Neptuna

Jedine uspomene na djetinjstvo koje su čiste u srži bile su majčini poljupci, slika Neptuna iz knjige o astronomiji, melodija Bowijevih pjesama i okus slatkih jagoda iz bakinog vrta. Majka me više ne ljubi, umjesto oca, majčino tijelo ljube livade i slatka zemlja, bakine jagode su korov mog prsnog kaveza sto mi zatoče srce,a moj Dedalus je nesvjestica, bolnička soba,gaze,mrak.Osim njih, sporedan lik ove fantazije je djevojčica čija kosa je bila kao tekući pjesak,kroz šalu bi znala reći da se rodila na plaži. Čuvala je 2 Neptuna u svojim očnim dupljama i kamen u koraljnom grebenu ispod kože njenih prsa.Srećom,koralji njezinih prstiju savršeno su se poklapali s mojima, jedina vodilja u životu kroz vječni mrak,a znala je da nisam dobar u čuvanju ičega, gdje je mrak, tu je i zvijer. Pitao sam baku nakon nekoliko godina: „Zašto telefon više ne zvoni, zašto Bowie ne stvara novu glazbu, zašto otac ne dolazi u posjetu?“ Kao što rekoh, jedine uspomene na djetinjstvo koje su čiste u srži bile su majčini poljupci, slika Neptuna iz knjige o astronomiji, melodija Bowijevih pjesama i okus slatkih jagoda iz bakinog vrta. Baka je ostala bez riječi, čuo sam jedino zvuk upaljača i bakin vapaj,i taj miris, isti miris istih cigareta, dim je bio sličan ovom mraku, toga se sjećam, crnih traperica, kožne jakne, nije Bowie, nešto je novije. Plač jedne starice nije bio zbog mojih pitanja, već mi nije mogla objasniti, kako izgleda odlazak,a jedino što me može podsjećati na djevojčicu s plaže, su jagode i cigarete.

[radiogornjigrad]

Hermann Hesse: DOBRI ČAS

DOBRI ČAS . Jagode u vrtu rude, Već punoćom slatkom mire, Odjednom mi tako bude, Kao kroz vrt zeleni, Majka sad će da proviri. Meni je, kao da bih dječak bio, Kao da sam sve to snio, Što sam pogriješio, propustio, Prokockao, izgubio. Još u miru vrta stoji, Svijet raskošni ispred mene, I sve će to biti moje, I pripada samo meni. Omamljen ostadoh da stojim, ni koraka dalje, stoj, da mirisi ne…

[opgpereglin-blog]

Pitate se kada je sezona jagoda? I ja sam bio! Sad kad već nekoliko godina imam svoju krpicu s jagodama, puno bolje znam kada će jagode sazrijeti. Lipanj je vrhunac sezone jagoda. Berba jagoda traje oko mjesec dana, baš kad proljeće prel... #Uzgojpovrća #Voćarstvo

[elfbarhrvatska]

ELF Bar u Hrvatskoj

Kako sam jednom putovao i naišao sam da nema ni jednog prodavatelja marke ELF BAR.

To je bio veliki problem za mene koji koristim vejp i onda sam skroz i načisto skrenuo.

Onda sam pronašao jednu web trgovinu koja ima ELF BAR od jagode u ponudi zamislite vi to? Imaju preko 50 okusa i to me je očaralo.

Čudo

[zoranphoto]

Preminuo glumac Branko Cvejić, legendarni Bane Bumbar

Dugogodišnji član i bivši direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP), glumac Branko Cvejić, legendarni Bane Bumbar iz kultne jugoslavenske tv-serije 'Grlom u jagode', preminuo je u utorak u Beogradu, priopćilo je večeras to kazalište     Cvejić je rođen u Beogradu 25. kolovoza 1946. godine, a maturirao je u Petoj beogradskoj gimnaziji 1965. i iste godine upisao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Zajedno sa cijleom novom generacijom glumaca na poziv Bojana Stupice postaje član JDP-a u svinju 1967. godine. U matičnoj kući odigrao je više od 50 uloga, gostovao je i na drugim kazališnim scenama, među ostalim i u beogradskom u Zvezdara teatru, u čijem je osnivanju i sam sudjelovao. Bio je direktor JDP-a od 2002. do kraja 2011. godine, a kao pomoćnik direktora bio je angažiran i u razdoblju 1986–1999. godine. Izvor: Društvene mreže Glumio je u više od 40 cjelovečernjih igranih filmova i ostvario niz značajnih uloga u TV serijama, filmovima i dramama. Branko Cvejić pripada generaciji srpskih i jugoslavenskih kazališnih, filmskih i televizijskih glumaca koja je, krajem šezdesetih godina prošlog toljeća, osvojila, potpuno preuzela i radikalno izmjenila izgled dotadašnjeg glumišta. Doprinos Branka Cvejića toj glumačkoj revoluciji kulminirao je u televizijskoj seriji, kao i kasnijem filmskom nastavku, 'Grlom u jagode', autora Srđana Karanovića i Rajka Grlića, kojom je obilježen taj stilski preokret. Uloga Baneta Bumbara u seriji 'Grlom u jagode' učinila je Branka Cvejića jednim od vodećih dramskih umjetnika svoje generacije i ondašnje Jugoslavije. Datum i vrijeme komemoracije bit će naknadno objavljeni, navedeno je u priopćenju JDP-a.  Tportal.hr Read the full article

[mentalnahigijena]

Ultra Europe SPLIT 2022 Ultraši naviru, a ugostitelji već rade punom parom: ‘Piju alkohol k‘o da je voda. Englezi pivo, ostali žestu‘ Jučer smo se kuvali na 35 stupnjeva, a već danas se temperatura spustila na 22. Škura bura s malo kiše rashladila je uzavreli grad uoči festivala Ultra, a mladi gosti pristižu sa svih strana. Navukli su duge rukave dok vuku kufere i rance  tražeći svoj smještaj. Splitski ugostitelji spremni su na sve i za svih. Oak Berry, trgovinica sa zdravim doručkom i smoothiejima itekako je spremna za mlade Ultraše. - Radimo produženo, od 9 ujutro do 23 navečer, a bit ćemo i na Ultri. Dolaze nam turisti na jutarnju okrepu. Vole zdrave sokove i kašice. Skroz su pristojni. Zato što kod nas nema alkohola, pa nam dolaze samo normalni ljudi- kazuju nam Franka i Ivona iz Oak Berryja u Matošićevoj. Pitamo ih za kakav energetski recept, idealan za otriježnjenje pa nam pokazuju narudžbu jednog gosta koji je upravo pojeo doručak od jagode, banane, meda, veganskih proteina, maslaca od kikirikija, kokosa, banane, granole i chia sjemenki. Frcat će taj od energije cijelog dana i noći! U Kantunu Paulina očekuju navalu danas, pa su poduplali porcije. - Na ovakav dan kad nema kupanja bude gužve pa je i danas očekujemo. Ne smijem otkrivat koliko smo porcija pripremili ali bit će za svih. Turisti vam ionako više piju nego jedu, al' iz iskustva, ultraši su pristojniji od ovih šta dođu neovisno o Ultri. Ultraši čekaju strpljivo u redu, fini su i duhoviti. Nije vam to ona mladež šta povraća po gradu- kaže nam Ante Bilić Prcić, vlasnik Pauline. Neki novi đir. Ili se pojave u grupama po najmanje ih deset svi sa istim kapama ili svi u istim majicama. Imaš one male, smišne Nizozemce, čvrsto drže borše, pari se da bi najradije držali mamu za ruku. Ali pustill ih same, da odrastu. Imaš i one "stare" ultraše, ti znaju i di će izist i di će popit. Marco je bio u Miamiju. To je bila Ultra! - Nebo je grmilo i sijevalo u ritmu - kaže. - Moglo bi i ovdi, u Splitu večeras - pokušavamo biti duhoviti. Delaware mu je istetovirano oko potkoljenice. Da se zna vratit doma, smije se. Majka mu (Hello, Renata, Bob is OK!) brine što sam putuje Europom. A nije sam, oformio je ekipu. U Rimu mu se pridružio Ohio, a u Berlinu su našli Californiju, sad su Trio USA. I Californija veli kako joj mama "umire od straha", a od droge uzima čokoladu, od alkohola pivo, i to craft ako naiđe. Techno zvuci ih fasciniraju svojom matematičkom zvonkošću. E, sad, možda smo se malo i izgubili u prijevodu, možda su krivi Dire Straits i Metallica na kojoj smo odrasli, a mozda je kriv i Ohio, ipak je on budući student matematike. Eto ti na, mama! U Antiquea na Rivi sinoć nisu stali od posla. - Piju stranci alkohol ko da je voda. Pun nam je inventar al bojim.se da će bit malo koliko.ovi popiju. Englezi su na pivi, ostali na žesti. Radimo dvokratno, u punom pogonu- kaže nam konobar Ivan.

[faktoum]

Postojala je jedna djevojka

Njen fizički izgled bio je ispunjen plavim očima i kovrdžavom kosom. Smijala se previše. Smatram da su svi uživali u njenom osmijehu. Kada bi išla ulicom izgledala je poput poezije. Voljela je biti posebna i dama. Mada, zaista je bila dama. Svi su o njoj govorili tako. Bila je nekom dama, nekom hodajuća umjetnost, nekom oličenje kulture i dobrote. Bila je previše skromna. Voljela je jagode, cvijeće i knjige. To je za nju bio cijeli svijet. Štaviše, čak nije željela da zgazi cvijet, jer bi ga povrijedila. Bila je odlična učenica. Imala je ciljeve. Radila je naporno jer je imala bolesne roditelje. Pomagala je svima, zaista, svima. Ali da se vratimo na njen osmijeh. Površina kao i količina tog osmijeha prekrila je tugu u tom biću od svega metar i šezdeset centimetara.

Ta djevojka je nestala, uništio ju je. Svi su pričali da će je uništit, ali ona je ipak vjerovala njemu.

Evo sad leži, skoro mrtva, u suzama se guši dok je njeno tijelo prekriveno krvlju.