#izborsad2020

[balkantimes]

Proročanstvo za Vašington

Profesor Allan Lichtman ispravno je prognozirao sve predsjedničke izbore u SAD od 1984 – a sada je sačinio svoju prognozu za 2020. godinu.

U 1980-im godinama istoričar Allan Lichtman razvio je zajedno sa jednim ruskim istraživačem zemljotresa model prognoze za američke predsjedničke izbore. Sa ovim modelom on je u protekle četiri decenije tačno prognozirao sve izborne pobjednike. Lichtman je 2016. bio jedan od malo onih koji su prognozirali pobjedu Donalda Trumpa.

Pitanja postavljao: Nikolaos Gavalakis – 13.10.2020. Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Vaša prognoza bazira se na 13 ključnih indikatora – takozvanih Keys to the White House. Ovim „Ključevima za Bijelu kuću“ pripadaju između ostalog gospodarske i vanjskopolitičke performase, socijalni nemiri, skandali i karizma kandidata. Nasuprot tomu aktuelne ankete, mišljenja stručnjaka, veliki događaji, predizborne aktivnosti ili TV debate se u vašem modelu uopšte ne uzimaju u obzir. Zašto je Vaša metoda bolja nego one od anketnih instituta i analitičara kao Gallup, RealClearPolitics ili FiveThirtyEight?

Ti ispitivači javnog mnijena su 2016., kao što znate, svi ležali pogrešno dok sam ja ispravno predvidio pobjedu Trumpa i uprkos žestokom kritikama držao sam se svoje prognoze. Moja prognoza da će Trump pobijediti nije me naravno napravila omiljenim u Vašingtonu, koji je sa 90 posto ovladan demokratima. Pitanje je: Zašto istraživači javnog mišljenja kao Nate Silver iz anketnih agregacija kao FiveThirtyEight leže tako često pogrešno? Zato što ankete nisu prognoze nego trenutni snimak. Trenutne zabilješke mijenjaju se a te promjene nisu predvidive.

Usto dolazi da ispitivači javnog mišljenja ustvari ne pitaju birače nego jednu konstrukciju imenom „mogući birači“. Ova konstrukcija pretpostavlja vrednovanje koje vodi greškama. Kada anketari govore o toleranciji greške od plus ili minus tri posto, to je samo statistička greška. Zanemarene ostaju greške, koje se kroz to uvlače, da se procjene odnose na „moguće birače“ ili i na ljude koji se još nisu konačno odlučili ili jednostavno daju neki odgovor.

Keys to the White House za razliku od toga polaze od realnih izbornih dinamika. U Americi su izbori glasanje naroda u kojima se jačina i performanse predsjednika i partije, koja kontroliše Bijelu kuću, ocjenjuju pozitivno ili negativno. I upravo to mjeri se sa Keys to the White House. Njihov uspjeh može se objasniti time da smo mi u razvijanju ovih 13 ključnih indikatora vrjednovali cijelu istoriju izbora od 1860. – dakle od vremena politike poštanskih kočija kada je Abraham Lincoln izabran za predsjednika – do pobjede na izborima Ronalda Reagana 1980. godine.

Vi ste 2016. tačno predvidjeli Trumpovu izbornu pobjedu. Kako glasi Vaša prognoza za ovu godinu i kod kojih ključnih indikatora vidite najvažnije promjene u poređenju sa prošlim izborima?

Trump je 2016. bio izazivač. Moj sistem funcioniše ovako: Ako najmanje šest od 13 ključnih indikatora govore protiv partije, koja drži Bijelu kuću, prognoza glasi da će ta partija izgubiti. 2016. ja sam procjenjivao demokrate koji su postavili predsjednika. Sada ja procjenjujem republikance i Donalda Trumpa kao nosioca funkcije. Ovoga puta ja prognoziram da će Trump izgubiti.

Krajem 2019. Trump je samo kod četiri ključna indikatora bio negativan; dakle dva manje nego što je potrebno da se prognozira poraz vladajuće partije. Međutim tada je došao pogrešan pristup sa izazovima pandemije i glasni zahtjevi za socijalnom pravdom i jednakim pravima svih grupa stanovništva. Time je on kod tri dalja ključna indikatora pao u negativno područje: Kod indikatora „Kratkoročni gospodarski razvoj“ zbog recesije u izbornoj godini, „Dugoročni gospodarski razvoj“ zbog trajno zaustavljenog razvoja i kod indikatora „Socijalni nemiri“ zbog proširenih protesta gnjevnih garđana. Time Trump propada kod sedam ključnih indikatora – a već šest negativnih indikatora su dovoljni za prognozu da će Trump izgubiti izbore.

Nikada prije u istoriji SAD jedna partija, koja je držala Bijelu kuću, nije pretrpjela u toku samo nekoliko mjeseci takav nagli i dramatični lom.

Nikada prije u istoriji SAD jedna partija, koja je držala Bijelu kuću, nije pretrpjela u toku samo nekoliko mjeseci takav nagli i dramatični lom. A Trump nema nikoga kome bi mogao prebaciti krivicu osim sebe samoga, jer za ocjenu nosioca funkcije je odlučujući rad vlade a ne predizborna kampanja.

Zašto ste tako sigurni da će Trump u novembru stvarno izgubiti? Konačno Vi ste 2016. rekli: „Donald Trump se pobrinuo za to da je ove izbore teže procijeniti nego sve druge od 1984. On je kandidat, kakvog do sada nije bilo i odgovarajuće tomu izhod izbora može biti i takav i onakav.“ Zašto to ne važi i za ovogodišnje izbore?

Situacija je potpuno drugačija jer je Trump sada nosilac mandata i biće ocjenjen na osnovu bilansa njegove vlade. On je i dalje nekonvencionalan kandidat, koji se pokazuje kao razorna kugla ali to mu neće pomoći da pobjedi. Međutim postoje dva boda koji mi priređuju besane noći i koji leže van sfere ključnih indikatora i prognoza.

Prva tačka je ometanje izbora. Republikanci su upućeni na glasove starih bijelih ljudi kao što sam ja. Zato se oni očajnički trude da rastuću biračku bazu demokrata koja se sastoji od manjina i mladih ljudi ometaju u glasanju. Oni su prekrili cijelu Ameriku sudskim postupcima da bi otežali izbore. Oni su američkoj pošti nanijeli zlo. Trump prijeti time da će na izborne lokale poslati oružane snage i bijesno napada glasanje poštom. To me uznemirava jer demokratija stoji i pada sa slobodnim i fer izborima.

Druga tačka je miješanje sa ruske strane. Prema FBI Rusi su opet na startnim pozicijama. Osim toga oni su u protekle četiri godine vjerovatno puno naučili. Možda oni čak pokušavaju da se uvuku u našu tehnologiju glasanja. Poznato je da Trump miješanje Rusije pozdravlja i koristi.

Posebno interesantnim ja smatram indikator „Socijalni nemiri“ na kojemu prema Vašim procjenama Trump propada. Većina stručnjaka bi vjerovatno rekla da Trump od nemira i sukoba profitira jer mu daju mogućnost da se profilira kao jaki čovjek, kao „Law-and-Order-Kandidat“ i jer time može odvratiti pažnju od katastrofalnog dejstva pandemije Covid – 19 i njegovog amaterskog odnosa prema njoj. Zar Vi niste tog mišljenja?

Ni u kom slučaju. Naravno da se mogu povezivati moguće priče ali uspjeh Keys to the White House počiva na tome da se ne gleda iza kulisa. Ne kaže se: „Ovi ključni indikatori ne važe ove godine jer će možda Donald Trump od toga profitirati.“ Time bi sistem bio krivotvoren. Meni je uostalom također jasno da Donald Trump pokušava da kopira predizbornu kampanju Richarda Nixona „Law-and-Order“ iz 1968. Problem je samo da je Nixon tada bio izazivač. Međutim Donald Trump nastupa sada kao nosilac mandata.

Trump prijeti time da će na izborne lokale poslati oružane snage i bijesno napada glasanje poštom.

On je odgovoran za ono što se trenutno dešava u Americi. Ako on sada kaže: „Molim vas da me birate u novembru – time ću ja okončati sve užase koji su se desili za vrijeme moga predsjednikovanja“, to nije posebno uvjerljivo. Herbert Hoover, koji je vodio američku vladu za vrijeme Velike depresije rekao je jednom: „Predsjednika hvale za to što sunce sija i grde za to što pada kiša.“ A trenutno u Americi kiša takoreći pljušti.

Pred većinu američkih izbora se posebno kontroverzno diskutuje tema posjedovanja oružja. U Vašoj najnovijoj knjizi Repeal the Second Amendment: The Case for a Safer America („Ukinuti Drugi amandman: Pledoaje za sigurniju Ameriku“) Vi savjetujete zagovornike zakonskog uređenja posjedovanja oružja da iz temelja promjene svoju strategiju. Kako to?

Oni moraju preći na jednu proaktivnu, na budućnost orijentiranu strategiju da bi uticali na ukidanje Second Amendmenta (Dugi amandman na američki ustav). Second Amendment nikada nije bio zamišljen tako da privatne osobe imaju neograničeno pravo da posjeduju i nose oružje. Promjena stragegije je prosto i jednostavno neophodna jer dosadašnja defanzivna strategija prema motu Play not to lose, sa kojom se podržava Second Amendment, je propala. Od zabrane automatskog oružja iz 1994., koja je kasnije opet ukinuta, nismo donijeli ni jedan jedini savezni zakon o kontroli oružja. To je bilo 26 apsolutno izgubljenih godina. Zagovornici zakonskog regulisanja posjedovanja oružja kod tema kao što je obavezno ispitivanje razloga (Universal Background Check) ne napreduju iako je 90 posto američkog stanovništva za to. To leži jedino i u cjelini na tome da je njihova strategija tako slaba.

Samo u 2019. bilo je 419 masovnih pucnjava i skoro 40 000 mrtvih kroz upotrebu vatrenog oružja (od toga 24 090 samoubistava). Jedan besmisleni bilans. Uprkos tomu prema istraživanjima stalno je 70 posto američkih građana protiv toga da se zakonski zabrani držanje ručnog vatrenog oružja. Ne vjerujete li, sa ovom pozadinom, da bi Joe Biden izgubio izbore ako bi obećao da će ukinuti Second Amendment (uz podršku demokratskih članova kongresa) ako bi bio predsjednik?

Apsolutno ne. Argument ide u prazno. Ukidanje Second Amendmenta ne znači da će se oružje građana konfiskovati ili ručno vatreno oružje biti zabranjeno. To je besmisao. Samo jednom je Second Amendment tumačen tako da se pravo privatnih osoba na posjedovanje i nošenje oružja stavlja pod zaštitu i to 2010., u takozvanoj „Heller presudi“. Skoro 200 godina išli smo dobro sa Second Amendment koji pod zaštitu stavlja samo kolektivno pravo samozaštite „dobro uređene milicije“. Od kolonijalnog vremena postojali su mnogobrojni zakoni o kontroli oružja ali vatreno oružje nije nikada konfiskovano ili zabranjeno.

Ko bi prije 20 ili 30 godina pomislio da ćemo jednoga dana imati istospolne brakove kao  pravo u skladu sa ustavom?

U mojoj knjizi ja ukazujem da bi ukidanje Second Amendment stvorilo pretpostavke za smislene pravne kontrolne mehanizme kao zabrana automatskog oružja, obaveza oružane dozvole, obavezno ispitivanje razloga i Red-Flag zakone (koji omogućuju da se oduzme oružje od osoba koje sudija stepenuje kao opasne) što se zagovara od velike većine stanovništva SAD. National Rifle Association (NRA), koja se već godinama zalaže za neograničeno pravo posjedovanja i nošenja oružja je uostalom potresan internim skandalima koji pokazuju: Američkom oružanom lobiju radi se samo o tome da svojim profiterstvom svoje vodeće predstavnike načine još bogatijim i svoje normalne zaposlene prevari.

Ako se jedan amandman na američki ustav kao Second Amendment želi promijeniti potrebna je dvotrećinska većina u Predstavničkom domu i Senatu i to moraju podržati tri četvrtine saveznih država. Prema mišljenju National Constitution Center su šanse da to uspije „otprilike tako visoke kao da vas u 80-godišnjem životu pogodi munja“. Nije li Vaš cilj stoga potpuno nerealan?

Ja se slažem sa Louis Brandeis, poznatim sudijom Vrhovnog suda, koji je jednom rekao: „Većina smislenih stvari izgledala je u njihovo vrijeme nemogućim.“ Ne trebamo zaboraviti da je već jednom ukinut jedan amandman na američki ustav: zabrana alkohola (Prohibition Amendment). Prije nego je ukinut govorila su tadašnja uobičajena mišljenja i svi autoriteti: To je isključeno, zabrana alkohola biće trajna.

I ko bi prije 20 ili 30 godina pomislio da ćemo jednoga dana imati istospolne brakove kao pravo u skladu sa ustavom? To je izgledalo potpuno nemoguće. Vi imate apsolutno pravo kada kažete da će biti veoma teško. Ali uprkos tomu mi možemo tome težiti. Samim tim pokret za kontrolu oružja dobija novi zamah i novi smisao. Mi trebamo temeljne promjene. Dosadašnji put ne vodi nikamo. Ko ne igra na pobjedu nego uvijek pokušava da ostane u defanzivi da ne bi bio poražen na kraju će upravo zbog toga izgubiti.

Allan Lichtman je profesor istorije na Američkom univerzitetu u Vašingtonu D.C.

ipg-journal.de

Izvor

[balkantimes]

Trump je kriv!

Kad bi to bilo tako jednostavno… Nezadovoljstvo sa demokratijom raste u cijelom svijetu a i lijeve partije snose odgovornost za to.

Piše: Sheri Berman – 03.09.2020. Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U novembru se u SAD održavaju najvažniji izbori posljednjih generacija. Predsjedništvo Donalda Trumpa je otkrilo i pojačalo duboke probleme u američkom društvu i demokratiji. Ukoliko Trump i njegova republikanska partija pobijede nastale štete mogle bi biti nepopravljive. Ko SAD ili budućnost demokratije uzima ozbiljno mora se u osnovi pozabaviti sa pitanjem kako je u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji svijeta nastupio haos i propadanje. Pokušaji objašnjavanja spadaju u dvije kategorije.

Jedni objašnjavaju problematiku „odozdo na gore“ i koncentrišu se na strukturni gospodarski razvoj. Kaže se da rastuća nejednakost, smanjena socijalna mobilnost, rastući prekarijat i sve veći jaz između dinamičnih velegradova i ruralnih regiona koji slabe – sve skupa posljedice kapitalističkog razvoja posljednjih decenija – mijenjaju preferencije i prioritete građana. Ovo povlači sa sobom nezadovoljstvo sa demokratijom i rastuće prihvatanje desničarskog populizma.

Drugi naglašavaju sociokulturalni razvoj. Kroz povećano doseljavanje, mobilizaciju manjina i žena kao i jako izmijenjene pozicije mnogi građani  – posebno u unutrašnjosti zemlje naseljeni religiozni bijelci sa niskim obrazovanjem – osjećaju se kao „stranci u vlastitoj zemlji“ i odbijaju „elite“ koje navodno preziru njihove vrijednosti i tradicije, isto kao i doseljenike i manjine koji pljačkaju njihove pretpostavljene resurse i šanse. Oni zbog toga podržavaju populiste koji se bore protiv statusa quo.

Drugi pristup objašnjenju ide „odozgo na dole“ i uzima u fokus političke odluke i ponašanje moćnih političkih aktera. U američkom kontekstu radi se o tome da su (prave) elite i posebno bogati pretvorili republikansku partiju u sredstvo za zaštitu vlastitih interesa sa posljedičnom pojavom jednog duboko podijeljenog društva i izrabljivanja demokratije.

Hacker i Pierson naglašavaju, kao i drugi istraživači, da je većina američkog stanovništva sa svojim gospodarskim predstavama postavljena više u lijevi centar. Ipak republikanska partija već decenijama slijedi uporno desničarsku „plutokratski populističku“ gospodarsku agendu.

Jacob Hacker i Paul Pierson spadaju u najpoznatije zasutupnike ove druge perspektive. U njihovoj, u SAD upravo objavljenoj knjizi, Let Them Eat Tweets: How the Right Rules in an Age of Extreme Inequality oni dograđuju na svojim ranijim radovima, kao i radovima drugih istraživača, i isporučuju vjerovatno najrazorniju verziju ove argumentacije.

Hacker i Pierson naglašavaju dugu predistoriju desničarskog populizma u SAD. „Jako pomjeranje“ prethodilo je usponu Trumpa, koji je bio posljedica upornog kretanja u desno njegove partije i koje je tom usponu pomoglo. Kao i drugi poznavaoci politike SAD Hacker i Pierson ukazuju na to da republikanska partija stoji znatno više desno nego njene „sestrinske“ partije u Evropi i da je sličnija francuskom Rassemblement National nego britanskim konzervativcima (demokrati u međuvremenu čuvaju profil tipičnog lijevog centra ili čak umjerene partije.).

Gospodarske preference plutokrata, koji podstiču ovo pomjeranje, puno odudaraju od onih koje ima većina birača, pa i republikanskih: Hacker i Pierson naglašavaju, kao i drugi istraživači, da je većina američkog stanovništva sa svojim gospodarskim predstavama postavljena više u lijevi centar. Ipak republikanska partija već decenijama slijedi uporno desničarsku „plutokratski populističku“ gospodarsku agendu. Primjer za to su dvije najneomiljenije političke mjere republikanaca posljednjih godina, poreska reforma iz 2017. sa smanjenjem poreza preduzećima i stalni pokušaji da se sruši Affordable Care Act ili „Obamacare“: Obje su većinom podržane samo od partijskih donatora koji imaju godišnji prihod veći od 250 000 dolara.

Kako uspijeva republikanska partija da vodi politiku koja je toliko jasno protiv „interesa cjelokupnog američkog društva“ a da njihov otpor ne izaziva protu udar? Ili uopšteno pitano: Kako dovodi partija napredak gospodarskog sistema, koji generira velike nejednakosti, u sklad sa tim da mora dobiti glasove onih kojima iz toga nastaju najveći nedostaci? Prema Hackeru i Piersonu to je „konzervativna dilema“ koja postoji već odavno: Kako sačuvati privilegije elita kada mase mogu glasati?

Prema Hackeru i Piersonu mora se, da bi se razumijeli duboki problemi američke demokratije, u prvom redu vidjeti, kako su republikanske elite ciljano „iz postojećih predrasuda izvukle kapital da bi sebi stvorile političke prednosti“.

Za njih odgovor leži na dlanu: Da bi ostvarili neophodne glasove za izbornu pobjedu elite moraju pozornost biračkog tijela odvratiti od negativnih posljedica njihove gospodarske politike i njegovu pažnju usmjeriti na socijalne i kulturalne teme. „Republikanci“, kažu Hacker i Pierson, „brane nejednaku raspodjelu bogatstva posredstvom bjelačkog identiteta. Oni su ogoljeli demokratiju da bi sačuvali plutokratiju.“

Ova strategija obuhvata širenje strahova od doseljenika, potpirivanje mržnje protiv crnaca i druge trikove koji bijelim biračima, a posebno onima iz radničkog sloja daju osjećaj da su njihove tradicije i njihov identitet u opasnosti. „Ovo katastrofalno okretanje ka tribalizmu koji se oslanja na rasizam i stalno širenje straha otvara plutokratama njihove šanse. Republikansko biračko tijelo ostalo je vjerno svome timu iako njihov tim poreske novce dijeli bogatim, briše programe koji su u njihovu korist i ne preduzima očigledne mjere da poboljša njihov život.“

Organizacija i mobiliziranje bijelog biračkog tijela od republikanskih elita bilo je podržano od „agresivnih i u sebe zatvorenih grupiranja“ koje su specijalizovane na „širenje gnjeva“ i „politiku mržnje“ kao naprimjer National Rifle Association ili kršćanski desničari. Također i brzo rastuća „industrija gnjeva“ desno orijentisanih medija, koji se najbolje razumiju kako „pojačati osjećanje ugroženosti“ požurila im je u pomoć. I kada sve to nije bilo dovoljno za većinu republikanci su se okrenuli prljavim trikovima „od oduzimanja biračkog prava preko ekstremno partijskih pomjeranja izbornih okruga do zakona i praktika koje su otvarale brane krupnom kapitalu“.

Prema Hackeru i Piersonu da bi se dalekosežni problemi američke demokratije razumjeli mora se prvo pogledati kako su republikanske elite ciljano „iz postojećih predrasuda izvukli kapital da bi sebi stvorili političke prednosti“. Bez ovih „manipulacija od strane elita i podgrijavanja bijesa“, argumentiraju oni, ljudi u SAD bili bi otvoreniji „za umjerenija politička stanovišta i strategije“.

Zapadnoevropski populisti nisu mogli manipulisati sa izbornim okruzima, plašiti birače ili ogromnim privatnim novcem mjenjati izborne rezultate. Uprkos tomu oni su uspjeli ostvariti pristup i u nekim slučajevima čak i političku moć.

Let Them Eat Tweets daje izvanredan uvid u istoriju SAD. Međutim iz evropske perspektive objavljuju se i neke praznine. Mnogi faktori koje su predstavili Hacker i Pierson u Zapadnoj Evropi nisu ili su slabo prisutni a uprkos tomu tamo se dešava slično. Mi nemamo istu eklatantnu nejednakost, isti pad socijalne mobilnosti i tako dalje, što su u SAD posljedice plutokratske politike republikanske partije. Ipak i u Evropi se povećava ksenofobija, nativizam, desničarski populizam i nezadovoljstvo sa demokratijom. Zapadnoevropski populisti nisu mogli manipulisati sa izbornim okruzima, plašiti birače ili ogromnim privatnim novcem mijenjati izborne rezultate. Uprkos tomu oni su uspjeli ostvariti pristup i u nekim slučajevima čak i političku moć.

Pošto se u Hackerovoj i Piersonovoj analizi ne nalaze ljevičari ostaje time jedna odlučujuća dinamika neobrađena. Kao što obojica ubjedljivo predstavljaju, uspjeh republikanske partije i desničarskih populista se u osnovi zasniva na tome da se pažnja biračkog tijela prebacuje sa gospodarskih na negospodarske teme i od klasnog na etnički identitet. Ali može li se ovaj mehanizam analizirati bez da se ne uzmu u obzir partije ljevice i posebno činjenica da su one posljednjih decenija svoj (ljevičarski) gospodarski profil razvodnile i okrenule sve više negospodarskim temama i neklasnom identitetu?

Osim toga tačno je doduše da desničarska gospodarska politika republikanske partije odstupa od gospodarskih preferenci biračkog tijela koje su postavljene u lijevi centar ali istovremeno odstupaju u socijalnim i kulturelnim pitanjima preference biračkog tijela u SAD i od onih demokratske partije, kako to pokazuju ankete koje su proveli Hacker i Pierson. To isto važi za birače u Evropi koji u socijalnim i kulturelnim pitanjima stoje većinom desno od socijaldemokratskih i drugih ljevičarskih partija.

Trump i od njega prezentirani plutokratski populizam prijete da razore američku demokratiju. Međutim, da bi se problemima pred kojima stoje SAD i druge demokratske zemlje temeljito pristupilo mi trebamo umjesto izvanrednih analiza posebnih slučajeva jednu široku komparativnu studiju o raznolikim faktorima koji danas širom svijeta šire nezadovoljstvo demokratijom i podstiču populizam.

Sheri Berman je profesorica političkih nauka na Barnard koledžu univerziteta Kolumbija. Težišne tačke njenih istraživanja obuhvataju evropsku istoriju i politiku, razvoj demokratije, populizam, fašizam i istoriju ljevice.

ipg-journal.de

Izvor