#ne želim ni da razmišljam o tome. užas

[nikoisme]

Niko, koje je tvoje mišljenje o ljudima koji kažu "burek sa sirom"?

Svaki put kada neko kaže "burek sa sirom", anđeo izgubi svoja krila.

[urbanidesnicar]

Što slavimo između 9. i 11. Travnja?

Lažu li nas? Dašta. Što nam je činiti? "Ljutu travu na ljutu ranu". Nema nam druge. Inače ćemo završiti kao Ameri. Žrtve vlastite prepotencije i "hrabrosti". Ali samo na riječima...

Teorija o "globalnom zagrijavanju" se raspala ko' pokojna juga. Događa se upravo obratno. Zemlja se hladi, a prosječna temperatura je sve niža. Ne treba biti Einstein da bi ovo shvatio. Dovoljno je izaći na balkon, po mogućnosti u potkošulji. Da mala Greta ne bi dobila nervni slom, tvornice laži smisliše novu "teoriju". Nu sad ove umotvorine: "Toplije more na Antarktiku donosi snijeg i valove hladnoće u Europi!?" Ne samo da nema smisla, nego vrijeđa zdrav razum. Ista je stvar i sa kineskom gripom, koju nazvaše koronom. "Slijedećih 30 godina je ključno", i dalje tvrdi ugledni stožer na čelu sa još uglednijim drotom.

 Ako konstantno plasirana laž postaje istina, onda nam nema druge nego ponavljati istinu. DO BESVIJESTI. Navodna nestašica cjepiva za koronu, uopće nije točna. Radi se o perfidnom pokušaju, ne bi li ljudi podsvjesno pristali biti pokusni kunići. Jer istraživanja na životinjama, NIKADA nisu obavljena. Ovaj pakleni plan je objavljen još 2017. I to javno. Neki su shvatili o čemu se radi, ali su automatski bili brendirani kao "teoretičari zavjere". Što sad slijedi? Nakon što većina bude cijepljena, u roku od 6-18 mjeseci mogu nastati ozbiljne nuspojave. A možda se pojave tek za nekoliko godina? Oštećenje mozga, ugrušci u krvi, teške upale pluća, neplodnost... A kako se to na hrvatskom zove? De-po-pu-la-ci-ja. Normalno da neće svi najebat, jer bi bilo previše očito. Ovdje dižem ručnu i stajem. Jer nisam kompetentan da bi se igrao doktora. Srećom, još uvijek postoje glasovi razuma. Toplo preporučam Dr. Srećka Sladoljeva, i njegove stručne ali svima razumljive tekstove.

Još je jedna stvar jako bitna. Svatko je gospodar svoga tijela. Za sada. Bojim se da neće još dugo. Zato NE SMIJEMO nasjedati na medijske podvale i omalovažavati jedni druge. Primjer? Ja se ne želim cijepiti, i to je isključivo MOJA osobna stvar. Točka. Ako netko razmišlja na drugačiji način, meni uopće ne smeta. Jasno je da "gospodari kaosa" žele podijeliti ljude u dvije skupine. Odgovorne i neodgovorne. A samo nam još to fali. Svakako smo se satrali od sloge i zajedništva. Ali u k*rcu. Ako si TI primio cjepivo, znači da si zaštićen od ovakvih kao ja. A ako JA otegnem papke, to je isključivo do mene. Zaključak? Jedni druge uopće ne ugrožavamo, tako da nema razloga za svađu. 

Prošle Nedjelje bijaše Uskrs. Namjerno sam otvorio naslovnice 20-ak portala (naših i njihovih). Samo da vidim dvije magične riječi: "Sretan Uskrs". I našao sam ih. Čak na 3 (TRI) portala!? Više ne čestitaju ni "neke blagdane'. Ma jok. Čisti ateizam, s aromom boljševizma. Glavne vijesti dana su bile: "Uvijek neugodna PLANdemija, Maja Šufit, supruge nogometaša, koje trgovine će raditi za praznike (Koje praznike?), kako obojiti jaja (Što bi ih bojio. Što je povod?). Koje licemjerje, žalosna nam keva. Da je putnik namjernik taj dan zalutao među naše medije, uopće ne bi znao da slavimo najveći Katolički praznik. Milemimatere, muka mi je od ovoga neokomunizma. A ni s probavom ne stojim najbolje. 

Imam neki čudan osjećaj, da ćemo 2. svibnja (Vaskrs) gledati potpuno drugi film. I da će se vladajući korisnici vazelina utrkivati, tko će se dublje uvući u "debelo crevo" čika Pupija i ekipe iz ZZ TOP-a. Odavno je jasno tko je u ovoj zemlji privilegiran, a tko  marginalac. Mali Perica bi se naivno zapitao: "Zašto su četnici legalni, a Ustaše državni neprijatelji broj 1?" Dobri moj Perice, i ti ko da si s kruške pao? Ali bez obzira na sve srpske laži, činjenice govore potpuno suprotno.

Ovih dana obilježavamo 10. Travnja. Jedan od najvažnijih datuma u našoj povijesti. Samo par rečenica o ovome danu, koji je još uvijek tabu tema. Ali samo za nas. Oni mogu pljuvati koliko hoće. Idemo redom: 1. NDH je stvorena željom hrvatskog naroda i bila je neusporedivo veća, jača i bolja od današnje "kifle". 2. Poglavnik nikada nije "prodao" Dalmaciju i Istru, i to je notorna laž. 3. Nikakvog đenosajda i Jasenovca nije bilo, a "meleoni nejači, žena i dece" su ostali živi i zdravi. Kako bi inače njihovi nasljednici prenosili partizanske mirovine s "kolena na koleno"? 4. Hrvati su kao narod bili ponosni, složni i SLOBODNI. A upravo im ta sloga najviše smeta. Zato za ISTINU, nema mjesta u "antifašističkim" medijima. Jer sve laži o NDH potenciraju oni, koji su se prvi u Europi riješili židova. Naše drage komšije, iliti srbo-četalji.

Meni je dobar dio života bio ispiran mozak. Kao i svima onima koji su odrasli u titinoj državi. Uvjerili smo se iz prve ruke, po kojim principima funkcionira propaganda. U zadnjih 30-ak godina smo imali prigodu revidirati neke stvari, i doznati pravu istinu. Jesmo li to učinili? Kako tko. Prema službenim popisima pučanstva u Jugoslaviji (1931 i 1948), brojke su slijedeće: skoro 900 tisuća hrvata manje i oko MILIJUN srba više!? Dakle, MI smo bili žrtve a ONI agresori. Kao i u Domovinskom ratu. Gdje su nestali toliki Hrvati? Pojeo ih mrak. Bleiburg, Goli otok, Lepoglava, tisuće jama, bravarovi odredi smrti...

A oklen toliko Srba viška, kad su ih vastaške horde pobile? Biće su se jebavali ko zečevi? I tako nam je nametnut teret kolektivne krivnje, baziran isključivo na LAŽIMA. A mi se uporno pravdamo, već skoro 80 godina. Kome i zašto? Ali ima još. Davno sam napisao (u poluzajebanciji), da ćemo na kraju mi njima platiti odštetu. I nažalost, pogodio sam. Pogledajmo što danas proživljava HRVATSKI HEROJ Mihajlo Hrastov. Branio je svoju zemlju od agresora, a sad obiteljima krepanih četnika mora isplatiti višemilijunski iznos. A možda je stvarno do njega? Umjesto da je pucao, mogao ih je uljudno zamoliti da prestanu s agresijom i vrate se u matičnu vukojebinu. Siguran sam da bi ga poslušali... 

Već par mjeseci sebi govorim: "sinko okani se pisanja, dosta je bilo". Nemam više ni volje, ni želje, ni nade... A na silu ne ide. I onda dobijem komentar, koji me ostavi bez teksta. Bukvalno. Neću navoditi ime dotičnog gospodina, jer ga nisam pitao za dozvolu. Bitna je poruka. A ona glasi: "Čitam sa užitkom i razmišljam da prije nego umren, kako bi lipo bilo upoznat ovoga ćovika. Nema tu MAŠTE već žalosna istina 'SATIRIČNO' (recimo) napisana. Lipi pozdrav i SRETAN U (sa ušatim) SKRS - ZA DOM SPREMAN."

Kad sam ovo pročitao, ostavim mobitel i nastavim tupo gledati u zid. Što reći i kako reagirati nakon ovakvih riječi? Stvarno ne pamtim kad me je nešto ovako emotivno "puklo"? A nisam emotivac. I uglavnom sve držim u sebi. Zajebi kume sve lajkove, pohvale, objave, statistiku...Tek sam sad svjestan, da se sve isplatilo. Zbog ovoga gospodina i ljudi poput njega. Jer nema toga novca kojim se ovo može platiti. Svaka riječ je suvišna, osim jedne. HVALA!

Sve nas je potresla vijest o smrti dvogodišnje djevojčice, nad kojom su se MANIJACI iživljavali. UŽAS! Sve donekle mogu svariti, ali kad se radi o djeci tu nema pardona. I najveća zatvorska kazna je preblaga. Ali zašto se sad svi odjednom čudimo, kad je bilo pitanje trenutka kada će se nešto slično dogoditi? Jer radi se o djetetu iz romske obitelji, a svi znamo kakav je njihov način života. Počevši od: higijene, školovanja, incesta, kriminala...

Prvo, koristit ću izraz cigani jer nisam politički korektan. Drugo, neke osnovne stvari treba iz korijena promijeniti, i tu je čitav sustav totalno zakazao. Nasilje i uvjeti života u ciganskim obiteljima zahtijevaju puno veću pozornost i kontrolu, nego kod ostatka populacije. Ne možemo glumiti neku ravnopravnost, kad nismo svi isti. Javila se i Košuta Februar zaštitnik "svega i svačega"? Mrš u 3 PM fukaro beogradska!! Što radi "manjinac" Veljko Kajtazi? Krade šahtove? Treba ga za jaja objesit, a ne mu davati saborsku plaću. Odjednom je proradila savjest i nekim dušebrižnicima. Koji bi na tragediji malog djeteta, skupljali političke poene. Odvratno, degutantno i ispod svake razine.

Kažu da je najgora metoda mučenja: "Smrt tisuću rezova". Koja je davno prakticirana u Kini. Neću ulaziti u detalje, jer nisu za svačiji želudac. Poanta cijelog postupka je, da žrtva što duže ostane na životu i što više pati. Zašto ovo pišem? SVAKOGA tko zlostavlja malu djecu (bilo kako), treba kazniti na ovakav način. Previše okrutno? Ni malo. Mi "nazadni" roditelji upravo ovako razmišljamo. OVO je daleko najveći problem današnjice, a ne jebene gripe, ledenjaci, solarne ploče i parade pedera. Trgovina djecom, pedofilija, uvjeti u kojima žive... Što ćemo s Afrikom? Gdje i danas tisuće djece umire od gladi, i bolesti koje su u razvijenom svijetu odavno iskorijenjene. Ali nekima je mobitel, važniji od dječjeg života. I u tome je sva tragedija, ovoga tehnološki "naprednog" svijeta.

Nazire li se ludilu kraj? Optimisti tvrde da će budućnost biti bolja. Jer neće dugo trajati... Svijet (naročito zapadni) je postao mentalna institucija, gdje su doktori pacijenti i obratno. Kako drugačije protumačiti  zaključak "stručnjaka" sa CNN-a: "NEMOGUĆE je utvrditi spol djeteta pri rođenju"!? Od kad je svijeta i vijeka, doktor bi prvo pogledao visi li nešto među nogama? I shodno tome zaključio, je li muško ili žensko? Sad više ne smije. Jer će ga optužiti za "transfobiju".

U svijetu živi oko 0.3% trans spodoba. A ponašaju se kao da ih milijarda. Imaju veća prava i privilegije nego 99.07% ostalih. Je li to ta jednakost, mater vam j*bem izopačenu? Pošto kopiramo zapad u svemu što ne valja, očekujmo ove perverznjake vrlo brzo i u našoj zemlji. Inače, postoji još jedan način kako utvrditi spol djeteta. Daš bebi fetu kruva i pancete i čekaš. Ako je "pojeo" onda je sin, a ako je "pojela" znači da je kćer.

Svatko od nas traži odgovor na neka pitanja, dok je još na ovome svijetu. Mene od rata proganja jedno te isto: "Jesam li ubio četnika?" Pucamo mi, pucaju oni. Gađaš njihove položaje, ali živog četalja ne vidiš. Sakrio se i "hrabro" tuče iz svih vrsta naoružanja. A meni dalo M48 i reklo mi da ne pucam previše, jer nemamo municije. Pričam o samom početku rata.

Kada bi bio siguran da sam barem jednoga poslao u vječna lovišta, pao bi mi kamen sa srca. I osjećao bi se puno bolje, jer sam učinio dobro djelo. Nažalost, odgovor ne ću nikada saznati. A tako bi volio čuti onu staru englesku: "Zvonko bad, chetnik dead."

Prošli tjedan sam napisao da ne postoje "klimatske promjene". Ispričavam se. Bio sam mlad i lud. Sad sam 7 dana stariji i ozbiljniji. Neki dan je padao snijeg, a temperature nemaju blage veze s proljećem. Što znači da svjedočimo "globalnom zahlađenju".

Upravo zato kume, nema se smisla smrzavati. Loži sve što ti je pri ruci. 

Čumur, drva, parket, lož ulje, punicu.... "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[blurrylatenights]

Relativno

Relativno dobro raspoloženje i mentalno stanje koje mi traje već poduži period je još uvijek poprilično postojano, iako počinjem lagano osjećati gomilanje pritiska, kao i uvijek uzrokovanog većinskim dijelom nekim nepoznatim, nedefiniranim ili čak bolje rečeno nepostojećim razlozima. Moram priznati da se osjećam pomalo bespomoćno oko razloga koji čine puno manji dio cjelokupnog tereta koji sam počela osjećati, a odnose na neke konkretne stvari i prvenstveno se tiču brige za dobrobit drugoga, ali rekla bih da se lakše nosim s time nego s osjećajem potištenosti i tjeskobe koji me zna uhvatiti bez najave i bez uzroka. To mi puno teže pada jer se osjećam kao pred beskonačnim zidom kojem ne znam kako pristupiti, a pred konkretnim uzrokom se barem znam kako postaviti.

Jučer je pritisak ipak doveo do jedne male pukotine koju mi je triggerao telefonski poziv s mamom. Ne znam zašto, nisam se nešto loše osjećala prije toga, nije ni razgovor bio neugodan niti bilo što takvo, čak naprotiv, ali jednostavno sam ga završila s knedlom u grlu i betonskim blokom na prsima. Puno sam već razmišljala o vlastitom djetinjstvu i obitelji te načinu na koji me oblikovalo, i iako mi se čini da sam prošla sva moguća objašnjenja, vjerojatnije je da sam ipak tek zagrebla po površini. Tjeralo me na plač, a kad sad razmišljam o tome i pokušavam shvatiti što mi se dogodilo i zašto, jedini zaključak koji mi se nameće je da me u tom trenutku obuzeo osjećaj usamljenosti u kojem mi je nedostajala mama. Ne samo ona nego cijela obitelj, uža i šira. Ne samo ljudi, nego i onaj neki osjećaj obiteljske topline, doma i sigurnosti, koji vežem uz idealizirano rano djetinjstvo i dolaske doma iz škole, pisanje zadaće u dnevnoj sobi uz žamor tv-a i ukućana, čekanje vikenda bez ikakvih briga u životu, igranje vani itd. Logički, ne znam zašto mi to nekad toliko nedostaje, jer kad razmislim shvatim koliko su svi obiteljski odnosi uvijek bili suzdržani i kako nitko nikada nije znao, htio ili mogao izraziti svoje osjećaje i razgovarati o stvarima, i kako mi nitko nikada nije grlio ni govorio da me voli, iako sam znala da me vole. Sigurno me sve to odredilo na načine koje ne mogu ni razumjeti, ali koji su sigurno uvjetovali moje današnje potrebe.

Sve u svemu, čim sam osjetila da mi se stabilnost narušava, počela sam razmišljati o stvarima i sitnicama koje mi pomažu othrvati se lošim raspoloženjima, ili svemu onome što mogu napraviti sama za sebe i za vlastito dobro.

1. Hodati. Šetnja mi uvijek rasčisti misli i pomogne mi sabrati se te sagledati situaciju iz malo drukčije perspektive. Ako ništa drugo, pruži mi malo dodatnog vremena da se slegnu emocije i dojmovi, što mi posljedično opet pomogne ne reagirati kompulzivno. Nekad mi je draže prošetati nekim prometnim dijelom, a nekad sjediti na klupici i upijati okruženje. Efekt je u konačnici isti - prilika za refleksiju.

2. Udovoljiti si. Kad se sve čini preteškim, dobro dođe uzeti si dan slobodno da radim točno ono što želim. Ne mora ni biti cijeli dan, dovoljno je i jedno popodne, bez razmišljanja o obavezama i moranjima. Dobro dođe malo se počastiti nečime i pustiti mozak na pašu, staviti sve na pauzu, pustiti si film i jesti sladoled.

3. Darežljivost i pomaganje drugima. To mi uvijek pruža osjećaj topline iznutra, bilo da se radi o nekim strancima, a pogotovo kad je riječ o dragim ljudima. Razveseli me vidjeti da mogu nekoga iskreno razveseliti ili mu olakšati bilo što. Shvatim da moje brige nisu jedino što postoji jer da ima i lijepih stvari na koje se mogu fokusirati.

4. Rutina i priprema za dan unaprijed. Iako može biti dvosjekli mač, rutina mi dosta često pomaže otkloniti dio briga na način da se nalazim u poznatoj i uhodanoj situaciji u kojoj imam više prostora za promisliti ono što doživljavam i na taj način možda i bolje reagirati te se lakše nositi sa vlastitim osjećajima.

5. Afirmacija. Kao podosta zatvorenoj i nesigurnoj osobi, mislim da mi je potrebno češće ohrabrenje i afirmativne riječi od strane okoline, ne iz egoističkih razloga nego kako bi me se podsjetilo da ili radim nešto dobro ili da vrijedim išta jer si često mislim suprotno. U situacijama kada me savladaju tjeskobna stanja i kad mislim da ne primam dovoljno takvih poticaja ili pažnje koju bih trebala i htjela, a ne znam je tražiti ili mi je to neugodno, ne preostaje mi drugo nego da samu sebe podsjetim na svoje dobre strane i kvalitete, ukoliko ne želim potonuti dublje. To sam tek nedavno krenula učiti prakticirati i ne samo da dosta pomaže, nego je i poprilično oslobađajuće i dobar boost mom samopouzdanju.

6. Manji koraci. Kad imam osjećaj da bi se sve moglo raspasti, pomaže mi u glavi si podijeliti cjelinu na manje dijelove i samim time na manje korake koje mi bude lakše savladavati i istovremeno ići naprijed, bez osjećaja da se puno stoji na mjestu i utapa u negativnim osjećajima.

7. Prioriteti. Ako zatreba, u slučaju da se nađem u kaosu, treba uvijek znati što je trenutno najvažnije i reći bez puno zadrške jedno veliko ne svim dodatnim obavezama.

8. Hobiji. Ne moram ni objašnjavati koliko mi smisleno i kvalitetno provođenje slobodnog vremena pozitivno utječe na psihu.

[covjek-casopis]

KRATKA PRIČA SARE KOPECZKY BAJIĆ, prvonagrađena na natječaju/konkursu "Ulaznica 2019" (druga nagrada za prozu: Marjan Urekar, Novi Sad – Plešemo mehanički; treća nagrada za prozu: Ines Gverić Korkut, Zagreb – Na izložbi Kiki Smith)

PJEVATI NA MJESEC

Plivam u moru. Braća prskaju jedan drugoga, a pritom i mene. Smiju se kad se naljutim. Morska trava golica moja stopala. Ribe me grizu za prebijele listove. "Nemoj ić duboko." govori mi otac, ali ja ga ne slušam. Obala je sve dalja. Odjednom ugledam veliku peraju. Tamna sjena kruži oko mene. Srce mi lupa, zaplivam prema obali ali nisam dovoljno brza. Pogledam prema svojoj obitelji, nitko nije svjesan opasnosti. Osim mame. Ona gleda ravno u mene i sliježe ramenima, kao da želi reći: sama si kriva. To se dogodi kad otplivaš predaleko. Pojedu te morski psi. Sjena mi je sve bliže. Razjapljene ralje sklope se oko mog bijelog trbuha. Presiječe me bol, a onda se probudim. Naglo se uspravim u krevetu. Ispod mene je ljepljiva vlažnost. Zrak miriše na hrđu. Na plahti je velika crvena mrlja.

Znam o čemu se radi, jer se isto dogodilo mojoj prijateljici prije nekoliko tjedana. Svejedno nisam očekivala da će se to i meni dogoditi tako brzo. Ne znam što napraviti. Poželim upitati mamu, ali što ako pritom probudim i oca? Čujem njegovo glasno hrkanje kroz tanke zidove. Njemu ne želim ništa objašnjavati, kao ni braći. Sva sreća da, za razliku od njih, imam vlastitu sobu. Odšuljam se do kupaonice i uzmem veliki ručnik. Čistoća bjeline izbriše crvenilo. Legnem na ručnik ali ne mogu zaspati, znam da je mrlja tu i da će i dalje biti tu kad se probudim. Iz kreveta gledam noćno nebo. Mjesec je kao u bratovim slikovnicama, od njega je ostala samo jedna kriška. Tiho je. Čak i moje ptice spavaju. Razmišljam o svim usnulim ljudima čiji životu teku kao i prije, iako se moj zauvijek promijenio.

"Pazi da drugi ne vide." kaže mi mama ujutro dok mi daje paket higijenskih uložaka. Moj otac i braća po prvi put postaju "drugi". Malo me rastuži ta nova otuđenost, ali i razveseli spoznaja da smo mama i ja sada tim. Ne razumijem zbog čega točno moram čuvati tajnu, ali iz maminog tona jasno je da se radi o nečemu sramotnom, kao kada se mlađi brat upiški u krevet. Dobila sam i poseban neseser za uloške. Bio je šaren i veseo, kao da su u njemu bomboni. "Za školu." rekla je. Kad sam u školi zamolila nastavnicu da me pusti na WC, činilo mi se kao da svi gledaju samo u moj neseser. Izgleda da ih ipak nisam uspjela zavarati.

Kasnije su bolovi postali gori. Potužila sam se mami, ali ona je samo odmahnula rukom. "Proć će za par dana. Samo tribaš istrpit." rekla je, a ja sam stiskala zube dok mi se činilo da mi utrobu razara kiselina. Koliko žena šeta ovim svijetom, stiska zube i čeka da prođe? "Imaš sriće." rekla mi je mama. "U moje vrime nije bilo ovih modernih uložaka. Imale smo debele gaze, onakve kakve se stave bolesnicima nakon operacije. Šetala sam do škole ka da mi je lancun među nogama." reče mama. "Užas." stresla sam se.

Najveća utjeha su mi Tom i Jerry, koji nisu mačka i miš, već dva češljugara. Otac ih ima bezbroj u garaži, ali oni su samo moji. Dobila sam ih za rođendan. Uporno sam tražila psa, ali nisu mi ga htjeli kupiti, pa sam dobila ptice. Tom i Jerry nisu voljeli da ih diram, ali to mi nije smetalo. Uz njih sam bila manje usamljena. "Ovo dvoje je nemoguće razdvojit." rekao je otac. Tom je glasnije pjevao, ali Jerry je imala ljepše perje. Bilo je toplo smeđe boje, a glava joj je bila crvena. Meni je Jerry bila draža, a ocu je bio draži Tom. "Tata, zašto je Tom glasniji?" upitala sam oca, a on se nasmijao. "Muški uvik bolje pivaju." reče mi. Porazmislila sam o tome, ali i dalje mi nije bilo jasno. "Zašto?" opet sam upitala. "Jer nemaju pametnijeg posla." dobaci mama dok prostire svježe oprano rublje, a otac se grohotom nasmije iz naslonjača. "Zašto muški rade bilo šta u životu? Da privuku cure." reče otac, a stariji brat se naceri. Drago mi je što nisam muško.

Krv kapa na bijelilo kuhinjske plohe. Mama spretno reže teletinu na filete toliko tanke da su gotovo prozirni. Pitam se se hoću li ja ikada biti toliko umješna u kuhinji, toliko ravnodušna prema pokolju koji je preda mnom. "To je ženski posal." kaže mi mama. "Muški u životu vide manje krvi nego mi. Mi smo se već navikle." komad teletine pljesne na tanjur. Zacrnilo mi se pred očima. Kasnije nisam imala apetita. "Uzmi bar jedan komad, tu ti ima željeza." rekla mi je mama, a braća su se zasmijuljila. Mjesec je rastao i postajao sve veći i okrugliji.

Navečer se svi okupljamo ispred televizora. Gledamo Gladijatora. Otac i braća uživaju, ja malo manje. Gledam muškarce kako krvare na ekranu i pitam se zašto na ekranu nikad ne vidimo žensku krv, iako je češća. Možda baš zato muški vole gledati krv, jer je vide rjeđe nego mi? Kad krvare, oni su junaci, a kad rana zacijeli ostat će im ožiljak koji će svima davati do znanja da su veliki ratnici. Što je s nama? "Ostaje li od mjesečnice ožiljak?" upitam mamu tiho. Mama suzi oči i pogledom preleti do ostalih, kao da provjerava je li itko drugi čuo ružnu riječ koju sam, ne znajući, izgovorila. Potom zausti, ali onda se predomisli. Kad pomislim da je već zaboravila na moje pitanje, opet progovori. "Naša rana nikad ne stigne zarast." To me ozlovolji. Krvarenje je bilo pri kraju, ali što mi to znači, kad će se uskoro opet pojaviti? Završila je scena ratovanja, glavni glumac poljubi svoju ženu. "Ruke na oči!" zapovijedi otac, a ja ga poslušam.

Idućeg dana otac pokuca na vrata moje sobe. Znam da je on, jer mama nikad ne kuca. "Srićo, neće ti se ovo svidit, al prijatelj me je zamolija za uslugu. Triba bi posudit Toma malo." reče. Znam što znači kad odrasli nešto žele posuditi. Istu priču sam prošla i kad sam im posudila novac koji mi je baka dala za rođendan. Oči mi se pune suzama. Otac odvrati pogled u nelagodi. "Dat ću ti nekog drugog ako oćeš." ponudi. "Neću drugog, oću Toma!" Bila sam neutješna. Nikakva objašnjenja nisu pomagala. Na kraju sam teška srca prihvatila svoju sudbinu.

Tom je nestao dok sam spavala. Jednog dana sam se probudila, i više ga nije bilo. Pitala sam oca, a on je samo rekao: "Sve sam ti objasnia.", kao da je to bilo dovoljno, kao da me nije trebao dodatno upozoriti. Jerry me gledala optuživačkim pogledom. Nakon Tomovog izgnanstva, više nije bila ista. Manje je jela, a s vremenom je potpuno utihnula. "Mislim da je bolesna." rekla sam ocu, a on je slegnuo ramenima. "Meni izgleda isto ka i prije." Ali ja sam je poznavala bolje od ikoga. Vidjela sam da se u njoj nešto slomilo, nešto što je prije bilo cijelo sada se raspuklo i izlilo kao tinta na polupraznu kletku.

Te noći, puni mjesec blistao je u njenim očima. Po prvi put otkako je ostala sama, Jerry je počela pjevati. Pjevala je glasnije nego ikad, kao da se ljuti na mjesec što je daleko, ali osim mene, nitko je nije čuo. Utihnula je, a njena posljednja pjesma bila je najtužnija melodija koju sam ikada čula. "Bit će sve u redu." rekla sam tiho. Gledale smo se, svaka sa svoje strane kaveza.

________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica). Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”. Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj. Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.