#unutrašnje more

[zanimljivaekonomija]

Ninova nagrada Danici Vukićević

Danica Vukićević dobitnik je Ninove nagrade za2022. godinu. Njoj je to književno priznanje pripalo za roman "Unutrašnje more". Kako je saopšteno na konferenciji za novinare u hotelu “Moskva”, žiri u sastavu Teofil Pančić (predsednik), Marija Nenezić, Milena Đorćijević, Žarka Svirčev i Goran Korunović na završnoj sednici održanoj 23. januara 2023. godine odlučio je da Ninovu nagradu za najbolji roman godine napisan na srpskom jeziku objavljen u 2022. godini, dodeli delu "Unutrašnje more", autorke Danice Vukićević u izdanju Nojzac. Za nagrađeni roman glasali su Milena Đorđijević, Žarka Svirčev i Goran Korunović. Za roman "Koljka i sašenjka" Uglješe Šajtinca (Arhipelag) glasala je Marija Nenezić, a za roman "Klub istinskih stvaralaca" Milana Tripkovića (Fabrika knjiga) glasao je Teofil Pančić.

Roman Danice Vukićević formalno inventivan, preispituje probleme egzistencije od privatne do društveno-političke ravni, od materijalnosti svakodnevice do ključnih unutarnjih drama pojedinaca u savremenom svetu. Jezičkom suptilnošću i silovitošću, Danica Vukićević transformiše fragmentarni način pisanja u celovitu romanesknu sliku sveta, navedeno je u obrazloženju žirija o nagrađenom romanu. Autorka kaže da je iskustvo s pisanjem ove knjige bilo posebno i puno radosti. “Sadržaj se uvećavao i uvećavao, sve je dolazilo jednim tokom kao da menjam partnere na podijumu i igram, igram… s podjednakim ushićenjem i svežinom. I što je možda i najvažnije, verovala sam u to što pišem”, ističe Danica Vukićević koja je do sada bila poznata po svojoj poeziji.

[zvoneradikalni]

Fazan se samoubio na našem prozoru 😮🤔

“Zvoneeee, brzo dođi”, viče žena. “Brzoooooo”. Ja doletim, kad ono … razbijen prozor … i mrtav fazan na travi 😮. Mrtav, da mrtviji ne more biti. Žrtva i ubojica 🤣. Sva srića pa je duplo staklo i unutrašnje nije puklo 💪. E sad, ja se mislim … imam fazana u ruci, nije doduše neki velik, maksimalno po kile, ali, za malo na divljač 🤗, i krenem mu ja čerupati perje … ono, nisan nikad, da vidin…

[zoranskiljevic]

Beznadežan slučaj

Nastavlja se moja potraga za „Unutrašnjim morem“ Danice Vukićević.

Sedam dana je prošlo od kako je ovaj roman nagrađen NIN-ovom nagradom, i trebalo bi da je već dospeo i do poslednje provincijske knjižare a sumnjam da je stigao i do većine beogradskih. Tako je to kod nas, stanje redovno, sve je kao u najboljem redu a ništa nije kako treba. A pritom, ja sam još i namćor i zakeralo i teško mi je udovoljiti, i eto ti zabave.

I eto, zarekao sam se da ovaj roman neću da kupim onlajn, jer tako nešto po mojim svetonazorima nije normalno. Kad NIN-ov žiri proglasi pobednika to je znak za uzbunu u knjižarama, tog časa počinje trka ko će pre da stigne do nagrađene knjige (ako je već nije nabavio u dovoljnom broju primeraka, u šta sumnjam) – i da istu što pre namesti u izlog na počasno mesto, gde treba da stoji najmanje mesec dana, i, podrazumeva se, da se prodaje upola cene. Ali pošto o tome možemo samo da sanjamo, ljubitelji ozbiljne književnosti su našim knjižarima, čast izuzecima, poslednja rupa na svirali, ne preostaje mi ništa drugo nego da opet zaređam od knjižare do knjižare, možda mi se posreći pa ipak iskopam neki primerak.

Ovaj put odlučim se za siguricu, pa najpre obiđem jednu solidno opremljenu knjižaru u strogom centru grada, osoblje im i nije baš nešto, ali dobro, sad imam preča posla, zakeranje ću ostaviti za kasnije. Imam vezu u toj knjižari, što nije zanemarljivo, jednu moju, hajde da kažem džentlmenski korektno, poznanicu.Ta moja poznanica i ja nekad smo bili jako bliski, toliko da smo se ubrzo udaljili, pa smo se opet zbližili i potom još više udaljili, i sad smo kao dve udaljene zvezde, nešto kao svemirski dalji rođaci, a približimo se kad ja svratim u knjižaru, jednom, dvaput godišnje, i držimo se na pristojnoj distaci od nekih dva metra, za svaku eventualnost.

Mahnem joj još sa vrata, osmehne se kad me je ugledala, super, pomislim, drago joj je što me vidi, ali onda se namrštila, znam, prolaze joj kroz glavu svi naši jadi, a nije ih bilo malo.

Otkud ti? prene se najednom i upitno me pogleda.

Eto, navratio malo.

Navrato? opet će ona.

Kažem ja danas sebi, idem da obiđem sunce moje koje me nikad nije izneverilo...

Preskoči to, molim te.

Šta da preskočim?

To što si počeo, pobaciću ako nastaviš da kenjaš. Što si došao?

Zbog knjige.

A da, opet si izvukao iz naftalina neki naslov koji mi nemamo?

Nisam, ovaj sigurno imate.

Gukni.

Unutrašnje more.

Šipak.

Šta šipak?

Šipak. Nemamo!

Kako nemate? Pa knjiga je ovenčana...

Znam. Dobila je NIN-ovu, ali je ipak nemamo.

A zašto nemate? Kakva ste vi to knjižara kad nemate nagrađene knjige?

Otkud ja znam zašto nemamo. I što si zapeo baš za tu knjigu, uzmi neku drugu.

Koju drugu?

Evo... uzmi novi roman Vedrane Rudan. Ide kao alva.

Neću Vedranu, hoću Danicu.

Što si dosadan? rekla sam ti da nemamo Danicu.

Ali mi nisi rekla zašto je nemate.

Otkud ja znam zašto. Pitaj Gazdu.

I hoću da znaš. Je l’ gospodin gore na spratu?

Nije.

A gde je onda?

Na letovanju. Porodično.

Sad, usred zime? A preko leta će da otperja sa švalekom na zimovanje?

Iz tvojih usta u božije uši.

Molim? Šta to treba da znači?

Ja sam mu švalerka.

Opa! Pa čestitam!

I jeste za čestitanje.

I šta sad, dok se on zimi brčka u moru, porodično, a leti satire od seksa sa švalerkom, ko ovde brine o knjigama, moja pokojna baba?

To nije tvoj problem. Sam si pao, sam se ubio. Da si bio pametniji, imao bi i mene od glave do pete i Danicu ispod jastuka i pre odluke žirija. Sad ćuti i trpi. A naša knjižara je top, asortiman je top, i usluga je top, a ti si, lepi moj, beznadežan slučaj!

Ti ćeš da mi kažeš... mamicu ti tvoju!... Dok si bila sa mnom nisi bila tako drska!... I bezobrazna…

Ne brini, biću ja bolje kad se vrati Gazda.

Prekrstila je ruke i gledala me kao vašku koja će svakog trenutka da iščezne sa ove planete, i onda šta ću, procedim kroz zube „Jebite se i ti i taj tvoj Gazda!”, okrenem se i nestanem iz knjižare. I dok sam stigao do prvog ćoška, već se pokajem, trebalo je da joj kažem pa nek se puši: lepa moja, dok god tražiš nešto ili se upinješ da nešto dosegneš, nisi beznadežan! Beznadežan si kad čekaš da se stvari svrše same od sebe, ili tako, kao ti, dok čekaš da te nadređeni pojebe i reši sve tvoje probleme!

Ali, idemo dalje. Mala nelagoda na prvom koraku, ne pada mi na pamet da napustim bojno polje. Ne, ni slučajno, dok ne doplivam do tog „Unutrašnjeg mora”, imam neki dobar osećaj, isplatiće se!

[radiogornjigrad]

SINDROM ANDRIĆ I KOD NOVOPEČENE NINOVKE VUKIČEVIĆ

Piše: Božidar Stanišić Da mi se povodom Ninove nagrade svakog janura ne javi neko od prijatelja, sam ne bih zaplovio internet- morem kako bih došao do informacija o svim konkurentima, o širem pa užem izboru te o nagradi. I tako. Ovogodišnja dobitnica NIN-ove nagrade (nekad zaista prestižne, sa kompetentnim žirijem) je Danica Vukićević za roman Unutrašnje more (Nojzac), saopšteno je u hotelu…

[e-kultura]

Hotel Moskva ~ Dobitnik 69.NIN-ove nagrade Danica Vukićević - Unutrašnje more

[mentalnahigijena]

"Moskva i Beograd po svaku cijenu žele da spriječe izbore u Crnoj Gori!" Komentarišući mišljenja da je State Department spreman da zarad pomirenja Srba i Aalbanaca, kao njihovog ključnog prioriteta na Balkanu, u temelje ostravarenja toga plana i cilja "ugradi" Crnu Goru i BiH, ali i da žrtvuje demokratske principe i fundamentalne zapadne vrijednosti, Biserko kaže da je puno špekulacija. Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko je u Današnjoj drugačijoj radio vezi, komentarišući reakcije predstavnika SAD i EU na sporazum Beograda i Moskve, potpisan tokom zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, kaže kako je taj sporazum poruka da Srbija neće uvesti sankcije Rusiji. Upitana da li je taj sporazum bio neka vrsta "trofeja" ruske diplomatije u lošem momentu za Moskvu i da je Srbija poslužila Kremlju za pokazivanje kako može da nekog do koga je stalo Zapadu da drži pod svojom kontrolom, Biserko ocjenjuje da Rusija jeste u tom sporazumu dobitnik. “Rusija je dobitnik, ne veliki ali dobitnik. A Srbija je gubitnik”. Hill je došao u Beograd da stavi tačku na Kosovo Komentarišući reakcije Christophera Hilla na potpisivanje sporazuma, Biserko kaže  da je on u Srbiju došao da stavi tačku na Kosovo i da marginalizuje Rusiju u regionu te da su to dva glavna prioriteta za njegovog mandata u Beogradu. Govoreći o utisku da Zapad, pogotovo SAD od Srbije zapravo ne traži da se promijeni kao društvo, da napusti velikodržavne planove i usvoji zapadne vrijednosti, nego samo jedno -  da se distancira od Rusije, Biserko kaže da je to prvi korak jer ovo sad što se dešava na Balkanu je konfrontacija Rusije i Zapada i da je u toku faza geopolitičkog konsolidovanja, a da će pritisak za usvajanje zapadnih vrijednosti doći nakon toga. "Srbija pokušava da balansira u tome, ali već vidimo na šta liči i kakve su reakcije na sporazum. Hillova reakcija na sporazum je da se vidi šta je suština, kao i reakcija EU da treba suspendovati pregovore, je korak dalje u vršenju pritiska na Srbiju. Tu je osnovni cilj da se Srbija stavi na stranu Zapada". Biserko ističe da ono što Zapad radi na višem diplomatskom i političkom nivou je odbrana liberalnog međunarodnog sistema. "Rusija ga osporava, ona je srušila evropski bezbjednosni sistem, ne uvažava Helsinški akt, ne uvažava Evropsku povelju iz devedesetih. Ona je apsolutno poremetila sva pravila na kojima počiva Evropa". SAD neće žrtvovati CG, BiH i svoj sisitem vrijednosti zarad pomirenja Srba i Albanaca Komentarišući mišljenja da je State Department spreman da zarad pomirenja Srba i Aalbanaca, kao njihovog ključnog prioriteta na Balkanu, u temelje ostravarenja toga plana i cilja "ugradi" Crnu Goru i BiH, ali i da žrtvuje demokratske principe i fundamentalne zapadne vrijednosti, Biserko kaže da je puno špekulacija. "Milsim da zvanična Amerika nije spremna na to. Tu ima puno špekulacija i netransparentnih odluka za nas koji to posmatramo sa strane". Vučić negira ono što vide svi - Srbija se miješa u unutrašnje stvari susjeda Komentarišući negiranje Aleksandra Vučića  tokom govora pred GS UN-a da Srbija destabilizuje susjede, Biserko kaže da su to pokušaji Srbije da pred međunarodnom zajednicom negira svoje aktivnosti u regionu koje su očite i koje sad svi vide. "Srbija nije odustala od Crne Gore i to je što se Rusije tiče vrlo važna stavka u njihovom pristupu Balkanu, prije svega izlazak na Jadransko more. Oni su već obezbijedili svoje prisustvo na Mediteranu preko Sirije. Ali Crna Gora je jako važna Zapadu i Zapad neće tako lako odustati od Crne Gore zbog strateških razloga". Biserko naglašava da živimo u vremenu intenzivne geopolitike. "Primarna je geopolitika, gdje, ko, dokle dobacuje? Kad se to riješi onda će sljedeće stvari doći na red". Crkva Srbije je u simfoniji sa projektom Srpskog sveta Komentarišući izjavu srpskog patrijarha Porfirija da granice nisu zauvijek date, Biserko kaže da Crkva Srbije/SPC nikad nije priznala AVNOJ-ske granice. "Oni vide srpsku državu tamo gdje žive Srbi, tako su oni u simfoniji sa državnim projektom Srpskog sveta. SPC nije duhovna organizacija već politička i paravojna organizacija koja je na zadatku realizacije projekta Srpskog sveta", prenosi Antena M. Biserko zaključuje da Beograd u Crnoj Gori ne želi nove izbore, te da i Moskva i Beograd po bilo koju cijenu žele da se održi Vlada parlamentarne većine od 30. avgusta 2020.

[balkantimes]

Duhovnost u islamskoj revoluciji s akcentom na misao Imama Homeinija

Imam Homeini (r. a.) kada govori o božanstvenosti ukazuje na „božanstvenost“: „Dijete moje, trudi se da na srednjem putu koji je put Allahov pa makar išao hramljući, da svakom svom srčanom i izvanjskom postupku daš boju duhovnosti“ 

Naser Jamalzad, Mohammad Hosni Tebar 

Otuđenost moći od duhovnosti u diskursu liberalne demokracije politiku je transformiralo u poprište sukoba kroz ekspanzionističke težnje uz tvrdnje o etičnosti. U islamu duhovnost je kretanje stazom 'božanstvenosti' (Bog kao krajnji cilj čemu prethodi spoznaja Boga). Demokratski religijski sistem ponikao iz islama i islamske revolucije smatra da ako islamska duhovnost kao jedan od izvora moći od jednog čisto individualnog i unutrašnjeg pitanja postane segment društvene ravni na način da pojedinac, društvo i država se odlikuju duhovnošću tada se javlja duhovna moć, u značenju da  pojedinac, društvo pa čak i država sa svim strukturama i državnim uposlenicima može biti prožeta 'božanskim'. Ukoliko se to dogodi onda moć ne samo da neće biti razarajuća nego će voditi ka uzvišenosti i sreći posjednika moći u prvoj fazi a potom i članova društva.

Ovaj rad će se baviti pojmovnim kontekstom duhovne moći te će se višeaspektualnim hermeneutičkim metodom protumačiti misao i praksa Imama Homeinija (r.a.) čija ličnost predstavlja najbolji primjer utjelovljenja duhovnosti u individualnoj i društvenoj sferi. Duhovna moć ponikla iz islamske revolucije imajući u vidu njenu suštinu, izvore, tipove i primjenu ima nekoliko opsega i može u sadašnjim povijesnim kompliciranostima kroz diskurs meke moći transformirati se u dominantan diskurs. Napose, u sadašnjem vremenu kada se ne samo na Istoku već i u najateističnijim dijelovima zapadnih društava zapaža traganje za duhovnošću.

Uvod

Islam od svojih sljedbenika traži duhovnost u svim aspektima života. Duhovnost nije tek lična, individualna i unutrašnja kategorija. Na tragu toga, u islamu i moć i politika trebaju sadržavati duhovnost kako bi se na upravljanje društvom motrilo pogledom jednoće i Allahove boje (sebġatollāh). U skladu sa islamskim naučavanjem, čovjek-musliman u kakvoj god poziciji bio, na kakvom god mjestu i položaju, treba – prisjećajući se Božijeg prisustva (ne zaboravljajući na to) – biti dobar i etičan; treba svakoj svojoj nakani i djelu podariti Allahovu boju. Jednom riječju, treba biti produhovljen što se jasno razlikuje od bivanja etičnim, što je sinonim za bivanje čovjekom. O tome je prof. Motahhari kazao: „Jedan materijalizirani etični čovjek ne može biti istinski mirotvorac“ (Motahhari, 7/97). Na temelju ovog svjetopogleda nastaje duhovna moć u sferi politike. U takvoj društvenoj duhovnosti vladanje, vođenje politike i upravljanje nad ljudima odgovornog pojedinca neće se temeljiti na čisto izvanjskim kategorijama nego će osoba duboko i sveobuhvatno promišljati te čak može utjecati i na unutrašnje kategorije, kao primjera radi djelovati na ljudska srca, sa jedne strane, a sa druge stoga što u svim svojim odlukama ima u vidu Boga Uzvišenog oslanja se na Njega tako da se njegovi podređeni natječu u izvršavanju njegovih zapovjedi i politika. Ova dvostrana spona – upravljača i naroda – kontinuirano je prisutna u religijskom demokratskom sistemu imama Homeinija (r. a.) i imama Hamneija. Ali ovakva moć i ovakva država i duhovno društvo može se javiti samo onda kada je vladar, odgovorna osoba i upravljač prije svih i više od svih vezan za Boga i kada, zapravo živi duhovnost. U predajama Plemenitog Poslanika se ukazuje da je ponašanje vladara ključni faktor u popravljanju ili pokvarenosti ljudi (Harani, 1984: 35). Uz to, Imam Homeini (r. a.) je insistirao na tome da duhovnost treba iz čovjekova bića izaći na društvenu i političku ravan kako bi se realizirali uzvišeni ciljevi islama. Središnje pitanje ovoga rada je kakva je to duhovna moć kao ključ pobjede Islamske revolucije utemeljene na misli imama Homeinija (r. a.), koje su njene odlike i rezultati. Imam Homeini (r. a.) kada govori o božanstvenosti ukazuje na „božanstvenost“: „Dijete moje, trudi se da na srednjem putu koji je put Allahov pa makar išao hramljući, da svakom svom srčanom i izvanjskom postupku daš boju duhovnosti“ (Emam Xomeini, 1991: 12). Imam duhovno sazrijevanje motri u postajanju „Božijim“: „Nadam se da će ova duhovnost sazrijevati i dovesti nas do konačnice, odnosno do toga da stignemo do Boga“ (Emam Xomeini, 1990: 17/178). Njegove riječi sadrže kur'anska značenja da pojava i očitovanje božanske svjetlosti u čovjeku je spoznaja njegovog božanskog ruha. U kretanjima i tokovima duhovnosti na stupnjevima uzvišenijim od islama, vjerovanje i iskrenost mogu predočiti stupnjeve Božijih prijatelja koji snagom svoje duhovnosti (što je više moguće postati „Božijim“) koja nema konačnicu jer duhovnost uvijek može biti snažnija, stižu do stupnja bliskosti na kojem motre samo i jedino Boga. Oni svako svoje djelo posvećuju Bogu. Na ovom stupnju više nema govora o „motrenju“ i „utjecaju“ Boga, o povezanosti s izvanjskim Bogom, o iskrenom djelovanju za Boga. Na ovom stupnju čovjek, Božiji – duhovni, djeluje po Njegovom nalogu, reklo bi se da je „ruka Božija“ kojom On upravlja, oko kojim On gleda i uho kojim On sluša. Kada se dosegne ovaj duhovni stupanj tada se javlja duhovna moć koja se ne može uspoređivati s ovosvjetovnom moći jer su njena suština, bit, izvori i tragovi božanski i svjetlosni. Ko god ne postane produhovljen i prosvijetljen u kojoj je mjeri udaljen od Boga u tolikoj mjeri je upao u šejtansku zamku, odnosno šejtan dominira njegovom nutrinom, njegovim riječima i djelima. Ali kada neko na valjanim temeljima i ispravnim poimanjem gradi svoj odnos s Bogom Bog ravna njegovim životom koji je plodonosan i prožet duhovnošću.

Središnje mjesto religijskih vrijednosti u poimanju i djelovanju moći

„Kada smo se mi digli, digli smo se u ime islama“ (Emam Xomeini, 1983: 17/178). „Nijedna moć nema snagu vjere. Vojnici i političari većinom su pod djelovanjem vjere“ (Emam Xomeini, 1983: 4/200).

Duhovni odgoj posjednika moći

„Šejtan te obmanjuje da ti sada posjeduješ moć; da si ti posjednik toga i toga. Ko su i šta su drugi?... A to je sve zato da čovjek ne izgradi samog sebe“ (Emam Xomeini, 1990: 13/72).

Volja naroda u moći

„Ovdje upravlja glas naroda. Ovdje je narod taj koji ima vlast. Ove organe je narod odredio i nikome od nas nije dopušteno da prekrši volju naroda. To nema govora“ (Emam Xomeini, 1990: 14/10). U liberalno-demokratskim vlastima ne čuje se volja ni glas naroda. Tu se radi o volji pojedinaca u formi partija, kartela... posjednika moći i kapitala koji svoje želje stavljaju na pijedestal, a ne javne želje i volju naroda. Dakle, demokracija u značenju upravljanja naroda nad narodom je jedna velika laž.

Zadovoljstvo naroda u moći

„Ne radite ono čime ćete izazvati strah kod ljudi. Radite ono zbog čega će se ljudi okrenuti vama... Radite ono čime ćete pridobiti srca ljudi“ (Emam Xomeini, 1990: 7/253). U ovom primjeru u obzir je uzet humani aspekt moći s akcentom na dva bitna elementa – volju i zadovoljstvo i duhovni aspekt moći s akcentom na odgoj i religijske vrijednosti i to predstavlja odgovarajući i efikasan spoj čijem obrascu svjedočimo u religijskoj demokraciji (Eftehari, 2009, 10-17).

Tipologija duhovne moći

Nakon što smo duhovnost definirali kao očitovanje svjetlosti u životu prožetom božanskim i ukazali na kvalitet utjecaja duhovnosti kao glavnog izvora i faktora duhovne moći u misli imama Homeinija (r. a.), nužno je osvrnuti se na vidove duhovne moći nastale iz duhovnosti. Stoga što se zajednica i politika osim kroz pojedinca mogu motriti i u odnosu na duhovnost može se govoriti o tri vida duhovne moći.

Individualna duhovna moć

Premda se od društva i države očekuje da osigura uvjete za duhovni uspon i procvat, to ne može biti izgovor za nedostatke i manjkavosti pojedinaca u odnosu na duhovnost jer, kako je kazano u Kur'anu Časnom, osoba kada je potpuno sama čak i kada je u dvoru faraona može težiti duhovnosti i biti na stupnju prijateljevanja s Bogom: „Allah je Prijatelj onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo“ (Al-Baqara: 257). „Prijatelj“ (veli) spomenut u ovom ajetu ima značenje „zaštitnika“ i „posjednika volje“ i On, tj. Allah je Svoje prijateljstvo i zaštitu namijenio za vjernike (Tayyeb, 1996, 3/22). Trag Božijeg prijateljstva ogleda se u tome da Bog izvodi vjernika iz tmina na svjetlo. Takva osoba nije zaodjenuta zastorom neznanja niti je njeno djelovanje prožeto nasiljem i zastranjivanjem (Amoli, 2000, 11/59). Hazreti Imam (r. a.) smatra da duhovnost potencijalno egzistira u čovjekovoj prirodi i da svaki čovjek razvijajući taj duhovni potencijal može dosegnuti visoke stupnjeve, najvažniji rezultat toga procesa je duhovna moć. „Ono što nas sve odlikuje nad životinjama jeste duhovnost koja egzistira u čovjeku, potencijalno egzistira u njemu i treba se pretočiti u djelo. To je božanski duhovni udio koji egzistira u čovjeku i koji treba razvijati. Ako taj duhovni potencijal razvijete u sebi iako ste pojedinac vi ste poput bataljona. Zapravo, vi više niste pojedinac. 'Jedan' ima snagu ljudi. Jedna kap postane kao more“ (Emam Xomeini, 1990: 7/478).

Društvena duhovna moć

Bog Uzvišeni ovaj vid duhovnosti smatra odlikom grupe vjernika. Skupina koja vjeruje u Uzvišenog Boga i koja svoje vjerovanje ukrašava djelom koje čini na način da Bog njime bude zadovoljan. „Narod može sačuvati svoju zemlju. Narod može donijeti spas svojoj zemlji i naciji ako ima duhovnost. Ako u djelovanju nema duhovnosti i ako se sve svodi na materijalno onda svako mjesto postaje poput jasala za stoku i bolje im je da idu na te jasle koje je za njih napravila Amerika“ (Emam Xomeini, 1990: 7/463). Takva grupa formira društvenu duhovnost i posredstvom njihovog društvenog djelovanja nastaje društvena prosvijetljenost u kojoj obitava Božija zaštita. „Sve računice su došle iz pogrešnog djelovanja. Oni govore sva ova oprema na jednu stranu, za tim su išle Amerika, SSSR, Engleska... Bog je dao takvu moć narodu da ovo nije slušao i sve njihove računice su propale. 'Ništavilo' je zavladalo svim. 'Ništavilo' u materijalnom smislu. Ali sve se mjeri duhovnošću. Duhovnost je nadvladala materijalno posredstvom Božijega puta koji je iznad svega“ (Emam Xomeini, 1990: 7/463). Hazreti Imam (r. a.) simbol društvene duhovnosti vidi u unutarnjem aspektu mudrosti delovanja i islamskim odredbama te smatra da se u ovome krije ustrojstvo društva. Dakle, briga o islamskim društvenim propisima proizvodi društvenu duhovnost. „Uz islamsko obredoslovlje idu politika i ustroj društva. Naprimjer, namaz u džematu, okupljanje na hadždžu, džuma namaz kao primjeri sušte duhovnosti, etičnosti i uvjerenja ostavljaju i političkog traga“ (Emam Xomeini, 1991: 113).

Duhovna politička moć

Iz jedne duhovne vlasti na čijem je čelu ispravna i pravedna osoba i ima saradnike poput sebe; iz rukovođenja i upravljanja kojim se želi polučiti Božije zadovoljstvo nastaje politička i duhovna vlast. „Islamska vlast je takva vlast koja teži da se u svijetu uspostavi Božija vlast; ona želi da se muslimanski vojnici razlikuju od ostalih vojnika; želi da ti vojnici budu Božiji vojnici; da se muslimanski premijer razlikuje od premijera ostalih režima. To je Božija tvorevina. Svuda postoji neka vlast i gdje god mi idemo da se tamo čuje Božiji glas. Islam želi duhovni odgoj u cijelome svijetu“ (Emam Xomeini, 1990: 8/255). Imam (r. a.) ima velika očekivanja od duhovne vlasti. Nije samo dovoljno da se neka vlast naziva islamskom. Ako su ljudi ustali u ime Islamske države onda je takva država dužna u svim segmentima strukture i u svim institucijama biti duhovnom. „Mi želimo da naša država bude jedna država utemeljena na Božijim zakonima. Da i naš Parlament bude takav: Da sve stvari budu takve. Kada se to dogodi onda sve dobija svojstvo duhovnosti, naravno putevi su različiti“ (Emam Xomeini, 1991: 249). U Imamovom duhovnom svjetopogledu moć sama po sebi ne samo da nije izvor pokvarenosti nego ukoliko se transformira u duhovnu moć može osigurati uzvišene preduvjete za vladare, državne dužnosnike i članove društva. Moć kao odgojna komponenta u zapadnoj liberalnoj kulturi je nemoguća i nedostižna opcija. „Kadgod vlast i zapovijedanje bude sredstvo sprovođenja Božijih propisa i uspostave pravednog islamskog sistema, takva vlast je hvalevrijedna a njeni izvršitelji posjeduju duhovnost i vrednotu... Vjerski službenici i pravnici su dužni da sistem i institucije vlasti stave u funkciju sprovođenja Božijih odredbi i uspostave pravednog sistema islama i služenja narodu“ (Emam Xomeini, 1991: 55).

[covjek-casopis]

CANTOS

'Moje je samo ono što volim' Čuo sam to jednom poslije crkve Nešto slično je rekao Ezra Pound The rest is dross Svako jutro čitam Cantos 10 minuta To je neka besmislena disciplina Kao kad đedovi prosvjetiteljstva Dok se briju mašinicom pred malim ogledalcem Uče iz glomaznog riječnika svaki dan po jednu riječ Nekog mrtvog jezika koju nikada neće moći Da upotrebe u rečenici Besmislen trud koji je značajan samo Kao neko čeličenje volje Sekularni atavizam jutarnje molitve Deda mi je pričao pohvalno O nekom momku iz Doljana Koji je tridesetih svakog jutra išao Do česme na Mosoru Ne da zahvati vodu Bez ikakvog viable razloga Samo kao čin besmislene i pohvalne discipline Po kiši i snijegu i gradu Kao zavjet koji smo dali sebi Besmisleni činovi istrajnosti Od kojih zavisi svijet Mi smo romantičari jer cijenimo poduhvate A ne dogme i učenja, praksu a ne teoriju Svako jutro čitam Cantos deset minuta Kao statuse nekog ko ima dvadeset Unengaged pratilaca na fejsbuku I piše opskurne postove o ekonomiji I politici i filozofiji sa mnoštvom ludačkih referenci Bez tačke i zareza Vozač autobusa je za jednog čovjeka Koji je igrao po kiši kod stadiona Kom Rekao da je poludio od knjige Čitanje Ezre Pounda kao Skrolovanje kroz beskrajnu sukcesiju See more statusa Drafts Statusi sa savjetima svjetskoj banci Google translate megalomanskih ambicija Razlomljenih u stih Kralj Nikola i njegovi memoari Pretvoreni u pjesmu Razlomljeni u stih Imena serdara i vojvoda Stranih diplomata Deset strana o perperu Imena italijanskih arhitekata Datumi bankarskih transakcija iz 19. vijeka Željeznica koja je prolazila pored Virpazara Bezbroj svjedočanstava Amerika je propala načisto Đedovi prosvjetiteljstva Imaju vremena da pišu 20 tomova Tračeva, Korespondencije Šta je knjaz Danilo jeo za ručak u Crmnici U emisijama kad ih voditelj pita Da li nešto razumiju Oni se naljute i kažu Naravno da razumijemo Potrebno je da čovjek ima nešto Što radi svaki dan Neku čvrstu tačku Nešto na šta može da spiska život Kao đedovi koji grade od kamena Ispred kuće na selu Kule i gradove Kamene skelete unutrašnje borbe Imaju čekić i dleto Mi smo ono što jedemo Mi smo ono što radimo svaki dan Govorim to često kao đed prosvjetiteljstva Đacima, ali uvijek mislim na nešto suštinski Beznačajno, kao na neke male činove Uzaludne snage Kao neku egzortaciju na stamenost Mi ne možemo da procjenjujemo sopstveni rad Da donosimo sud o sebi Govorim to kao neko ko je full of shit Bitno je da se pratimo neku liniju u svom životu Neko je rekao da su Cantos Alpi Zavijani snijegom i ledom Neprohodni itd. Za mene su česma na Mosoru Riječ koju ponavljam dok se brijem Kao neko ko pokušava da prizove kišu Mali gerilski činovi prosvjetiteljskog sujevjerja Vasa Pelagić, veliki narodni kuvar

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga "Iz svoje smrti" https://izsvojesmrti.blogspot.com/

[asweetjane]

Isplesti    .... Njen mirni relativizam - potmulo žiganje uboja. Kad nam se oči susretnu - njene: zamračeno more. Moje: zrak natopljen kišom - prvi sklanjam pogled. Da mi je oprati usta od poljubaca! No veli: to je slabost koja prolazi. Prerano se navikavaš, nepromišljeno tražiš. I veli mi: bez obzira na sve, Ti si onaj sa kojim ja zauvijek računam.

Milan Milišić, “Unutrašnje stvari”

[misternikola]

“

Isplesti   

….

Njen mirni relativizam - potmulo žiganje uboja. Kad nam se oči susretnu - njene: zamračeno more. Moje: zrak natopljen kišom - prvi sklanjam pogled.

Da mi je oprati usta od poljubaca! No veli: to je slabost koja prolazi. Prerano se navikavaš, nepromišljeno tražiš. I veli mi: bez obzira na sve, Ti si onaj sa kojim ja zauvijek računam.

” - Milan Milišić, “Unutrašnje stvari”

[mozgoderina]

Strašno je “naučno” živeti (Paveze)

Moraš priznati da ti smrtni strah zadaju veličanstvena obećanja naučne fantastike i da bi najviše voleo da se ona ne obistine. Ali nikako zato što se naučnim putem proizvodi smrtonosno oružje (uvek se nađe odgovarajuća odbrana, a i, najzad, ne žalim mnogo što se ljudi međusobno ubijaju: na svet dolazimo da bismo umrli), već zato što naučnim putem možemo jednoga dana dobiti sredstva kontrole unutrašnjeg i fizičkog života pojedinca (sincerity test [1], sterilizacija itd.) ili zamenu, surogat samog pojedinca (robots), ili se nauka može umešati u unutrašnje ili fizičke funkcije pojedinca (kalemljenje veštačke sperme, klasifikacija ponašanja i stavova, statistička kontrola pokreta po Tejloru, itd.), tako da će život izgubiti svaki smisao. Tipičan kraj svih naučno-fantastičnih romana je, zaista, posle opisa krajnje kontolisanog mehanizma života, climax kad stradaju muda, zbog čega se masa razulari, počinje da se međusobno ubija i da mahnita, da bi se najzad oslobodila more. Jednom reči, umreti (bilo od mača ili od zraka smrti) nije strašno, strašno je "naučno" živeti.

[1] Test iskrenosti (eng.). ↩

Pisac: Čezare Paveze (1908-1950). Knjiga: “Dnevnik 1935-1950”. Izdavač: LOM, 2016. Ilustracija: Luke Dwyer. "Skulb". Moderator: MozGoDER vELičANsTvENi → 

✓ svAkE NEDELJE TAčNo u 09H - oD 1. JANuARA 2017! →

✓ EkoNoMski EpiLoG: DoNiRAJTE BLoG @ pAyPAL.ME →

✓ A DNEvNicu čuvAJTE za pRoDAvNicu @ REDBuBBLE →

✓ pHoTocRowD FoToGRAF →  ✓ FAcEBook sTRANicA →  ✓ piNTEREsT TABLA →  

s MoJE TAčkE, NAGLAvAčkE: ✓ “PressPausePlay”: Na klik mišem od kraja kulture →  ✓ Virtuelni intelektualac kao agent virtuelnog kapitala →  ✓ Stara kriza u novom odelu → 

oBELEžENA TRAsA NA puTu Do spAsA: ✓ Revolucija je obnova (Berđajev) →  ✓ Entertaining TV (Postman) →  ✓ Vlada bez programa (Ortega i Gaset) → 

[generaldazedragon-blog]

Purodone

- Purodone Cena Gde kupiti, razmatra, 39

Voda dovoljno fluida 29.07.08 telo koristi da ostane zdrav i u top stanju. Voda za piće obezbediti Purodone namenjena vrednost u ćelije, podržava funkciju digestivne sistem kroz razvoj tifusa, uklone svoje telo otpadaka i bubrega. Ovo čini vlage-bogate organa (i pores koža od oa jabuca, usta i ima nos rupe efikasno, sa lubricates cushions važno, i da se prilagode svoje telo temperature Purodone i vaš obmotava, samo nekoliko aplikacija.

- Purodone  sastojcima, razmatra

Piti vode pored preduzme značajan rad u prevenciji lošeg zdravlja. U istraživački projekat Purodone materijala u centru za ljudska ishrana na Univerzitetu u Šefildu, analitičari zaključili da žene koje žive samo terhidrasi mogućnost raka dojke kako da 79%. Još jedan deo istraživanja u Fred Hutchinson od raka pluća istraživački centar u Sijetlu, poštuju Purodone da žene da se čini da piju više od 5 čaše vode dnevno imaju 45 odsto smanji opasnost od raka u creva koja za razliku od žena koje piće 2 ili više malo pitke vode svaki dan.

Medicinski stručnjak bezbroj smatraju da su odgovarajuće hydration će pomoći da se izbegnu bolesti razmatra na Purodone zajedno ozbiljno, na primer, samo zato što voda svodi oticanje i ohrabre ceo kartilage.

Dovoljno vode tiče mogu uticati na proces starenja istovremeno sa povećati Purodone bolesti poput creva, diabetes, hypoglycemia viška težine, rheumatoid arthritis, bubrega, suha koža, wrinkle linije i cataracts.

H20: noćne more toksini

Manja količina vode potrebna pogodili sistem za otpadnih materijala i otrovnih jedinjenja, mi ćemo u osnovi utapanje u Purodone materijala za svakog od naših otpada obmotava obmotava. Ne želim da se pojavi alarmis, ali to stvarno nije prekomerne sile. Zapravo, nedostatak malih tečne mogu lako da potkopa sistem koji značajno kradu nas ukupno prosperitet.

Isto kao i vaša srca je veoma važan za digestivne procedure, bubrega te stvarno potrebna pomoć svoje telo da se oslobodi vode i proizvoda Prikazi Purodone otpada. Vaš bubrega je zapravo niz kompaktan unutrašnje organe koji se nalazi blizu oslonac u mali deo kičme.

- Purodone contraindications, efekti

Oni će pojesti oko 20% od protoka krvi u svoje telo svakog Purodone contraindications i svaki put da heartbeat zapravo, perem ga je otrov koji ne treba da se nakon urina, koje sve otpadnih materijala imaju tendenciju da se ukloni iz sistema u svoje telo. Normalne funkcije bubrega je koncentracija nivo komande iz fluida. U slučaju da je važan promenljive  telo previše dillute Purodone efekata, bubrežnih uklanjanje viška vode putem urina. Ako fluida je važno dešava postaje previše koncentrisana, oni su izdali skoka koja pati od nedostatka višak vode i vode. Ukratko, bubrega uglavnom o kontroli važno fluidna i electrolyte debalansa u naš sistem kako bi se efikasno funkcionisati.

Kada je bubrega ne H2O da oni treba da se sve to filtriranje zadatak, Purodone kesehatanmu i da propada.

Electrolytes je fraza o vrstama naučno so se sastoji od pozitivan jon i Purodone contraindications. Ovo je "izaziva" da je pomak u električni komunikacije sve ćelije, kao i ova akcija je ono što čini svoje telo. Funkcija bubrega da koncentracija redovne electrolytes, jer oni moraju se redovno. U ovom slučaju se ne dehidracije, može se lako u kojima je poslednji može prouzrokovati štetu organa i Purodone poslednji trzaji. Samo kako svi mogu da osigura da dobijemo dovoljno electrolytes? Ono što mi zaista treba da kupi isključivo, šećera sa sportskih pića? Neke fiziološke sporta preporučuje voda - čujete ispravne pijaće vode - iznad vanredne sporta otpada konkurs za sve nas. Stručnjaci su pronašli da hartije od vrednosti Purodone razlike koje su zapravo u rađa utroba između electrolytes pitke vode i sport pića su veoma važni za samo elitne sporta se profesionalno u događajima stamina trajanje.

Purodone - forum, kako da koristite

Sećam se electrolytes što se dešava da postane obilan u SAD jedu navike, za normalan ne treba da smeta o nema  dovoljno forum jon Purodone vrsta soli. More povrća koje mogu biti od Crva Pojeden, jedan od tvrdo sastojci izdržavanja na raspolaganju gde je  dobar način da se electrolytes i vitamina i minerala i trag elemenata.

Na osnovu konvencionalne droge Daleki istok, bubrega i operisao kontrolu važno promenljive u svoje telo i da je ključni element vode. Naše sopstvene bubreg prilično greha nudi proizvode kako da koriste izuzetno otpada Purodone; oni će se sa vašim otpadnih materijala kroz proces metabolićkim naćinima proteine, urea, uric kiselina i laktična kiselina, ali oni moraju da imaju mnogo vode da pokušamo da uradimo.

Najčešći razlozi za detoks je:

1.   Da unapredi digestion

2.   Da se smanji težina tela

3.   Da obrišem je otrov

4.   Da se bolje / više zdravog / čist

5.   Za poboljšanje izgleda koze

Ja sam već neke detoxification u mom životu, obično iz razloga što je još važnije je da morate da plan, precizira destinacija, Purodone forum redovnog i dobili podršku od ljudi oko vas. ovog ~lana treba da se osvrnem na razne metode koje Detox sada je medija i raznih tržišta i takođe dele primjer onoga što se radi za mene..

Brzo: Ovaj rezim je abstaining hrane da bi telo da se usredsredi na čišćenju sebe bez uvođenja više informacija otrov kako da koristite Purodone da uspori proces. Sve posta da omoguće i podstiču potrošnju vode koja je potrebna za prečišćavanje i vodi organ terhidrasi. U Zavisnosti Od intenziteta i brzo, oni mogu da prežive 24 sata ili do nekoliko nedelja.

- Purodone komentar, mi{qewa

Mnogi detoxification da vidim je poznati da gurao, Limun Detox, 48 sati Detox, 12 dana , detoks post. sok, creva, čiste lista komentar Purodone bez prekida. Brze vode je nesumnjivo najteži velikom brzinom, jer nema, ali voda je dozvoljeno da se konzumira. soka od posta se uzdržala od čvrste hrane, ali sveže pomešane voće i povrće sok još uvek progutao. Post. Limun je sama potrošnju pića na limun (i naravno) vode u cijelom  ovom trajanje Purodone mišljenje brzo. Limun je antioxidants da pomogne u detoxifying.

Ja sam takođe mora da dodam da sam tipa 2 diabetes, ja zapravo baš žvakanje ili da sam pet dana od tečnih ispunjen mogu ostaviti komentar Purodone mi zudi za nešto lavabo moj zuba.

·         Većina dijeta detox sadrži:

1.   Organske hrane i pića

2.   Ceo,  (unproses semena, semena, itd.)

3.   Mnogi sveže povrće i voće

4.   2 litara vode dnevno

5.    Specifične Prilagodjen da pomogne proces testiranja.

·         Većina dijeta detox bi:

1.   Mleko, meso, šećer

2.   I dobro hrane

3.   Alkohol, , kofeina, duvan i droge

Tako da sam dana do dana početka na dan je sa Zvonasti pehar sa pola limun sveže joj tople vode. Moj 14 dana uključujući i detox dodati prenatrpano medijsko tržište uz nepoštenu konkurenciju Purodone mišljenje i unapređivanju moj detoks voda iz izabere 2.5 do 3 litara dnevno, prekinuti sve brasna mleka i mesa. Imam kuvanog jaja, plod dja Hejzel orah ili da pears i sveže sok za doručak i pripremi bademe ili pomešane Purodone trackpad semena, muda orah suha samo da su plod orah suva (sećam se) šećera i potragu za svježe povrće i žive za ručak i večeru.

-Purodone Sastav

Ključ je sveže organsko povrće koje možete jesti sa mnogim Purodone da kau sadržaja i to je velika prilika za eksperiment. Pokušajte  sveže sveže nove top beetroot , saladmu (ukusne i dobro za krv). Zdravica semena sezam kao zamenu za so i proizvodi vegetacije.

Ja mogu da kažu da pouzdanja da ja ne mogu  imati koristi Purodone od bilo kojeg programa koji je tvrdo hrane. To ne znači da detoksnya nije nešto što neću ponovo počne. Čak sam ubacuju u detox metod specifične doba dana. Bio sam 8 nekoliko puta pre nego što sada koriste mala kocija  čini penenang "čista popuni vaš stomak. i da li oni stvarno ili ne rade (physiologically je toliko kontroverze efikasnosti od njih), sastav Purodone psihološki osjećaj da rade i strani efekte iz programa velikih opterećenja 7 ili 14 dana, obično u sebi; čak i ako samo malo.

Molim Vas uvek zapisnik koji radi za jedno lice ne može raditi za druge, tako da vaša najbolja opklada za sastav Purodone razgovaramo sa ljudima koji to, saznajte šta je na raspolaganju opcije i pokušati ih za sebe ako ste još uvek zainteresovani za to. Ako ste zainteresovani da saznate  više informacija o Purodone detoks liquid-zdravlje posete fitnes ili profesionalno.

http://www.advisorwellness.org/purodone/?lang=bs

[zoranskiljevic]

Pobrkani lončići, zavera ili nešto treće

Pre dva dana, u ponedeljak, mediji su objavili da je roman Danice Vukićević "Unutrašnje more" dobio NIN-ovu nagradu, i ja odmah sutradan požurim da kupim nagrađenu knjigu. Obigram desetak knjižara u centru Beograda, prodavci, a još više prodavačice, belo me gledaju kao da sam im tražio kamen sa meseca. I onda, šta ću, opsujem onako po srpski pa kažem: nisam pristalica teorija zavere ali ovde nisu čista posila. Ili je NIN-ov žiri pobrkao lončiće (da se ne lažemo, ne bi im bilo prvi put, ali ne mogu ništa da kažem  pošto nisam pročitao knjigu, a kako da je pročitam kad nje nema pa mema kao da je u zemlju propala)? Ili se neko (moćan očigledno) poigrava s nama, ljubiteljima lepe reči, i iskušava nas – smejulji se negde i kaže:  baš da vidim šta ćete da čitate kad sakrijemo od vas sve nove (u književnom smislu) vredne knjige? Trećeg nema. A od ova dva ne zna se šta je gore!

[mojput-mypath]

suprotnosti / opposites

Zadar, veljača 2018.

Suprotne vrijednosti

Više mi je dosadilo biti u ulozi dobrice koja samo šuti i lagano fermentira. DO-SA-DI-LO. Sva sreća, sve što sam ikada željela u smislu unutrašnje promjene, omogućila mi je prisutnost i vodstvo mog dragog učitelja života (i život, da, ali isto tako i Guru, onaj koji te iz tame vodi ka svjetlu, da budem pravi sektaš i upotrebljavam sanjarske floskule). Kontam sve više da je „duhovnost“ u srži biti slobodan od svake vrste identiteta u svakom trenutku i biti u potpunosti prirodan i svjestan što govoriš i radiš. Sve drugo što su ti rekli – lažu!

Da pojasnim ovaj mali unutarnji preokret koji se tako očito manifestira u mom životu na sve strane. Prije Božića, život je imao neki svoj okus, relativno sladak, a nekad ljut. Čini mi se iz ove sadašnje perspektive, da je upravo taj život, koji se nije činio jako loš, bio teška katastrofa. Naravno, i taj period je poslužio tome da vidim kako je sada život puno bolji. Što se promijenilo? Ništa na vani. Zapravo je sve puno gore. Tada se činilo da je život bajka i da će se sve samo riješiti. Međutim, tada je život isto bio sranje kroz gusto granje, samo sam ja to uredno ignorirala i živjela van svojih financijskih kapaciteta, uzdajući se u Nadu i Božju Providnost. Nada mi je donijela govno, a Božja Providnost me zaobišla. Saraswati, božica obilja je valjda zaboravila da postojim, u materijalnom smislu, drugog obilja ne fali.

Kako je sada život puno bolji? Jer je nekako brutalno realniji, a istovremeno upravo to manje ometa moju svakodnevnu sreću.

Zašto i što se dogodilo za Božić i Novu Godinu da je život postao toliko „bolji“? Dogodio se Sri Sri Ravi Shankar i njegovo valjda otkriće, da smo svi mi, relativni starosjedioci u Art of Livingu, spremni za nešto novo, nešto drugačije, nešto sjajno! (zvuči kao reklama za Kinder jaje, nenamjerno.) Organizirao je, osmislio, ili kako se to već kaže, novi program, samo za ljude koji su prošli već određeni broj tečajeva, kako bi bio sigurniji da smo i mi spremniji. Tih tjedan dana nas je oko 650 pazio svojim budnom okom, i polako, ali sigurno uvodio u nešto skroz novo i drugačije – zvano Samyam. Sve što sam do sada doživjela u Art of Livingu je bilo intenzivno, i ludo. Što senzacija, što emocija, što doživljaja, što uvida. Ovaj put nije bilo ništa od toga. Najjednostavnije rečeno, dogodio se susret sa samim postojanjem. Toliko neviđeno jednostavno, i toliko neopisivo duboko, da se ne može ni reći da je „duboko“, „zanimljivo“ itd., već samo da jest.

Sve ono o čemu sam razmišljala da bih voljela promijeniti u svom životu i kod sebe se jednostavno bez ikakve posebne namjere dogodilo. Sav strah koji me paralizirao da se pokrenem ispario je i sad sam prirodnija Ja.

Svakih šest mjeseci upadnem u egzistencijalnu krizu, što će biti sa mnom, hoću li preživjeti s novcima koje zarađujem, hoću li zadržati posao koji radim, u kojoj mjeri, na kojim područjima i s kim? I tako već par godina. Od krize do krize. Kriza, pa dobro, pa kriza, pa dobro. I nije čak ni to problem, nego to da se ponavlja svaki puta isto. Nadom se nadam da će sve biti dobro, trudim se kao konj da napravim sve što mogu, ali iznova nailazim na nepodržavanje života. Očito da nešto radim krivo i da treba nekakva promjena, ali NE KUŽIM što je to što radim krivo. I to što mi drugi sugeriraju mi ne zvuči kao da je sasvim to. Mislim se, radim nešto plemenito, trebalo bi biti onako kako zamišljam, jer je cilj plemenit. To što je cilj plemenit nije dovoljno dobar razlog da upadnem u zamku prividne kontrole života. Život me bacaka amo tamo, bez mog pristanka. Nisam ništa shvatila, zašto, kako, zbog čega i koga. Jedino što mi je postalo sasvim jasno: kontrole nema. I opet se vraćam gospođi Nadi, koja me ugodno ljuljuška i šapuće mi: sve je u redu. I vjerujem joj. I istovremeno se koprcam i borim i trudim razumjeti kako me to život pokušava nečemu nježno naučiti, oduzimajući mi sve što smatram plemenitim radom. Eh. Kad bih ja to shvatila, shvatila bih i zašto ova planeta postoji, i ja na njoj, a pošto je u pitanju jedna druga gospođa, Enigma, s njom se teško pregovara.

Na trenutke se osjećam toliko bezvrijedno i bez ikakvog rezultata, a u drugom trenutku se osjećam kao da sam postigla stvaranje čitavih beskonačnih svjetova. Klik-klak. Klackalica uma. Sad si car, sad si smeće. Loptica tuđeg mišljenja. Svatko tako dobro zna što bih ja trebala i kako bih to trebala, a ja nekako nevino slušam i mislim se, možda su u pravu? Sipaju na mene svoju projekciju, a ja je primam, hmmmm, kao da je moja vlastita.

Intuitivno ZNAM da sam toliko super sposobna, posvećena i aktivna, praktički neumorna u svemu što radim, a realni rezultati to ne pokazuju u istoj mjeri. Kaže mi Katina, što će ti kakav materijalni dokaz uspjeha i materijalnog, ljudi koji to imaju se mole Bogu za trun unutarnje sreće i posla kojeg mi radimo. Intuitivno osjećam da mi dolaze i uspjeh i samostalnost, i to već godinama ZNAM, ali nekako se još nije sasvim manifestiralo, unatoč svemu što radim.

I pričaju se priče o uspjehu drugih, koji su sve nešto preko noći postigli. Priče čuda i uspjeha gdje su se sva vrata otvarala. Nisam sasvim sigurna da se te priče pričaju u cijelosti, ili sam ja jedini pušioničar koji ne može do toga doći. Imam takvu neopisivo goruću želju, ne da budem uspješna, već da živim minimalno normalno. I znam da kada se to dogodi, da ću htjeti živjeti maksimalno normalno, a kad i to bude, onda će biti želja za još. Kada bih bar to željela iz neke osobne pohlepe za parama, za uspjehom, za slavom. Ali nekako više to želim iz potrebe da učinim svijet boljim mjestom. Ali kako da to napravim, ako brojim kune za špinat?

Očito je to da nisam rođena pod nekom nepresušno bogatom zvijezdom, a željela bih da jesam. I sad tražim tu zvijezdu da se iznjedri iz mene same. Neću malo, neću u sitno. Hoću tone. Ne zanima me da me se hvali, zanima me da sama sebe mogu pohvaliti, jer osjećam da sam dala sto milijardi posto u sve što sam ikada napravila, i jer je to vidljivo – i meni i drugima.

I iskreno, najiskrenije, totalno mi ne bi bilo mrsko biti samo takva faca.

U tonu suprotnih vrijednosti, kako me prijateljica okarakterizirala kada sam odbila pristojno ponuđeno pivo - da sam opatica, otišla sam na festival regionalnih rap izvođača. Opatica na rap koncertu, to je to! S obzirom na to da rijetko izlazim, večeri mi ne počinju, već završavaju oko 10 sati, ne boravim u zadimljenim prostorima, niti uz glasnu glazbu. Kada se bar ne bi pušilo u zatvorenim prostorima, kao u Belgiji, i kada bi bar imali malo jaču ventilaciju da se može disati. U Velikom Pogonu Tvornice Kulture, se ne puši, a puši. Ventilacije ima, a ne radi. I glazba je preglasna, i razglas je onako, na mahove okej.

Zašto cijeli taj dvodnevni izlazak na mjesto na koje zadnjih godina ne bih ni u ludilu posjetila? Jer je i to ŽIVOT. Kad se samo sjetim na koliko sam koncerata u životu bila, i kako sam taj aspekt života i uživanja zaturila, dođe mi žao mene same. Obukla sam se, našminkala, kao osoba žena, i izašla u mrak. Popila Coca-Colu, smrt punu šećera i kofeina, da ne zaspem odmah oko 23h, jer tek tada počinje žurka. I zabavila se kao nikada. Trijezna, svjesna svakog trena cijele večeri, upijala sam atmosferu, glazbu, ljude, plesala, skakala, smijala se. Sve kao nekad davno na amfetaminima, ovaj put sto posto prisutna, tijelom, umom, duhom i srcem.  

Život je ZAKON!

Imam osjećaj da me tek sada čeka život. Trenutno je samo jedan omanji ležeći policajac na putu, kojeg ću lako prijeći i maltene ne osjetiti. A čak i da je iz materijalnog aspekta sve ovo što se sada događa teži udarac bez nade skorog opravka, ni to me ne može spriječiti da sve ovo vidim 85% vremena kao nešto što se događa nekom drugom, dok je 15% zbiljske brige i straha. Vidjet ćemo!

>>BLOK REKLAMA<<

U Splitu smo otvorili Happiness centar u kojem Sv. Katina i Sv. Gordana i naš neviđeni tim drže yogu za dobro jutro, za starije, za početnike, za yogaše, djecu i tečajeve disanja za svih, gdje se gleda najkulskije znanje, i održavaju prekrasni trenuci provedeni u aktivnosti/dubokom odmoru, znanju i zabavi. Nije nas teško naći, odmah smo do Quasimodo kluba, na 2. katu bivše Dalme. Javi nam se da se družimo! https://www.facebook.com/umijecezivljenja.hr/

Također, i sestra Katina i ja smo iskusne ThetaHealing iscjeljiteljice, radimo pojedinačne tretmane (online i uživo) nakon kojih se svatko osjeća preporođeno, također i lokalno vodimo vježbaonice i po koji početnički program otvoren za sve. Na raspolaganju smo!

https://www.facebook.com/thetasea/

_______________________________________________________________________

Zadar, February 2018

Opposite values

I am getting seriously bored of being a goody good person that only keeps it shut and slowly ferments. BO-RING. Luckily, everything I ever wanted in the sense of inner change, was provided by the guidance of my dear life teacher (life itself, of course, but also the Guru, the one that takes you from darkness to light, to express it like a proper sect follower, using dreamy expressions). I get more and more how “spirituality” at the core is just to be free of any form of identity and just be utterly natural and aware of what you speak and do. Everything else they told you – they lied!

Let me clarify this small inner U-turn that manifests so obviously in my life. Before Christmas, life had a taste of its own, relatively sweet and sometimes chilli. From this perspective, that that exact same life, that did not seem very bad, was in reality quite a disaster. Of course, even this period served the purpose of being able to see how life is so much better now. What changed? Nothing on the outside. Actually, everything is much worse. Before, life seemed to be a fairy tale that would solve itself. Even then life was also crap on the outside, the only difference being my capacity to ignore the obvious, by living outside my financial capacities, letting Hope and Divine Providence take care of everything. Hope brought me shit and Divine Providence ignored me. Saraswati, the goddess of abundance, seems to have forgotten my financial existence, because I do not lack in other wealths.

How is my life better? It is somehow brutally more realistic and at the same time this brutality does not disrupt my everyday happiness.

What happened on Christmas and New Year and made my life so much ‘better’? Sri Sri Ravi Shankar happened, and his discovery that all of us ‘oldtimers’ in Art of Living are ready for something new, something different, something amazing! (this sounds like a Kinder Surprise commercial, unintentionally). He organized, comprised, devised a new program only for people who had already attended a certain number of courses, to be sure that we are ready for this one. During the week of the course he watched over cca 700 of us with a watchful eye, and slowly but surely, lead us into something completely new and different – called Samyam. Up to this moment, every experience in Art of Living was intense and crazy. This one wasn’t. The simplest way to explain it is that I met with existence itself. So incredibly simple and so indescribably deep that one cannot even say it was ‘deep’ or ‘interesting’, but that it simply was.

Everything I wanted to change in my life just happened, without any special effort. All the fear which paralyzed me vanished and now I am a more natural Me.

Every six months I have an existential crisis, wondering what will happen to me, will I survive with my salary, will I manage to keep my job, if yes - to what extent: in which areas and with whom? This has been happening for years. From crisis to crisis. Crisis, then I’m fine, another crisis, then again fine. And it wouldn’t even be a problem but it’s always exactly the same. I hope and I hope that everything will be okay, then I try and I try to do everything I can, but time and again I get unsupported by life. Obviously I am doing something wrong and I need to change it, but I DON’T UNDERSTAND what I am doing wrong. And whatever people around me are suggesting as an answer just doesn’t feel right. I think to myself: ‘I’m doing good stuff, it should turn out how I imagined it, because I have a noble cause’. A noble cause is not a good enough reason to fall into a trap of seemingly having control over my life. Life keeps tossing me around without my consent. I understood nothing: why, how, for what and for whom. The only clear thing is that there is no control. I go back to Mrs Hope who cuddles me and whispers in my ear: ‘everything is fine’. And I believe her. And at the same time I struggle and try to understand in what way is life gently trying to teach me something, while taking away all I consider to be noble work. Eh. If I could understand this, I would also understand the existence of this planet, and mine in it, but there is another Mrs here, Mrs Enigma, and she is a tough negotiator.

At times I feel so worthless and resultless, and at other times I feel like I’ve single handedly created limitless universes. See – saw. See – saw of the mind. Today you’re king, the next day you’re trash. A football of other’s opinions. Everybody knows what I should do and how I should do it, and I innocently listen and think to myself, maybe they’re right? They pour their projections over me and I accept them, hmmm, as if they were my own.

Intuitively I KNOW that I’m super skilful, dedicated and active, practically tireless in everything I do, but there are no realistic results for this. Katina tells me: why do you need material proof of success, people with material success pray to God for only a inkling of inner happiness and the work we do. Intuitively I feel that success and independence are coming, I HAVE KNOWN THIS for years, but somehow it still hasn’t manifested, despite of all my efforts.

And stories are told about the success of others who have accomplished something overnight. Stories of miracles and success where doors just opened. I’m not so sure that these stories are told in full, or am I just the only loser who cannot get there? I have such a burning desire, not to be successful, but to have a minimally normal life. And I know I will want a maximally normal life after that, and then another desire for more. If only my desire would be motivated by greed for money, success, fame. But I want it because I have a need to make the world a better place. How am I supposed to do that, if I have to count money to buy spinach?

Obviously I wasn’t born under a very rich lucky star, and I wish I was. Now I’m trying to find that star within myself. I don’t want a little, I don’t want pennies. I want tons. I’m not interested in being praised, I want to be able to praise myself for being a billion percent in everything I have ever done, and this should be obvious to me, as well as to others.

Honestly, most sincerely, I wouldn’t hate being ‘all that’.

Speaking of opposite values, after declining an offer to have a beer, and a friend characterizing me as a nun, I went to a concert of regional rap performers. A nun on a rap concert, that’s it! Since I rarely go out, my nights do not start but finish at 10 PM, and I don’t spend my time in smoke - filled places with loud music. If only smoking were forbidden in closed spaces, like in Belgium, and if we could have better ventilation to be able to breathe. There is no smoking in the venue of the concert, but people smoke anyway. Ventilation is there, but it’s not turned on. The music is too loud and the sound is okay here and there.

Why go to this two day rap fest to a club I wouldn’t normally think of going to? Because that is LIFE, too. When I think of how many concerts I’ve been to and how I now completely disregarded and neglected this aspect of my life, I feel sorry for myself. I got dressed, put on makeup, like a real woman, and went out into the dark. I had a Coca-Cola: death filled with sugar and caffeine, to keep me awake after 11 PM because that is when the party starts. And I had the time of my life. Sober, aware of every moment, I enjoyed the atmosphere, the music, people, I danced, I jumped, I laughed. Just like years ago on amphetamines, but this time a hundred percent present with my body, mind, spirit and heart.

Life RULES!

I feel like life is only yet to come. Right now there is a small speed bump in the road which I will barely feel and easily overcome. Even if the material aspect were a hard blow without hope of recovery, I will still look at all this as something happening to someone else 85% of the time, while 15% will be worry and fear. Let’s see!

>>COMMERCIAL BLOCK<<

We’ve opened a Happiness centre in Split where St Katina and St Gordana and their unseen team are teaching good morning, senior, beginners and advanced yoga, yoga for kids and breathing courses for everyone, a place where where we watch the coolest knowledge and spend wonderful moments in activity/deep rest, knowledge and fun. We’re easy to find, next to Quasimodo club, 2nd floor of ex Dalma (now Dobri) department store.  

https://www.facebook.com/umijecezivljenja.hr/

Also, my sister Katina and I are experienced ThetaHealing practitioners, we offer individual sessions (in person and online) after which everyone feels reborn. Also, we locally hold Theta workshops and beginner’s programs open for everyone. We are here at your disposal!

https://www.facebook.com/thetasea/

[zavet-publisher-blog]

Već sam bio mator kada mi je jednog dana u dvorani na javnom mestu prišao neki čovek. Gledao sam tvoj komad, rekao je, dirnuo me je da nemam reči. Nisam ga prepoznao, primetio sam samo njegove pokrete, taj kočoperni hod – znak odrastanja u palanci – ali je inače mogao da bude bilo ko. Da li još pušiš?, pitao je, ovde se ugušismo od vrućine, ima toliko ljudi, hajde da se udaljimo, hoćeš cigaretu? Veoma rano u mom životu je već bilo prekasno. Kada sam navršio sedamnaest godina, bilo je prekasno. Kada sam imao dvanaest, napunio sam čarapu spermom, sve o čemu sam sanjao bilo je da pogledam u muški čmar i da udahnem taj posebni vazduh, za koji sam mislio da je ljubav, lepet ptičijih krila. Kada sam imao petnaest i po, došao je učitelj jahanja. Često mislim na tu sliku, koju i dalje vidim, a o kojoj nikada ne govorim. Koža jahaćih pantalona, pripijena uz unutrašnje strane butina, šav u međunožju, oko zadnjice, koža i koža. Opor vonj konjske pišaćke, amonijak od koga slama postaje crvena i teška, sapun za kožu, grube šake učitelja jahanja. Da. Ovo znam, timario sam kobilu, obedovao sam u hladnoj kuhinji s braćom i majkom. Njena vilica: knak-knak. Jedino me to povezuje s majkom: ta hladna tuga i knak-knak, ne mogu da mislim ni o čemu drugom, možda zbog onog famoznog zato. Ovo je ono famozno majčino zato: Probudila se jednog jutra, a njen voljeni nije više ležao pored nje. Da nije pored mora, pomislila je, da nije otišao do bakalina po smokve i artičoke, da nije otišao u štalu? Noću je majka tražila duž jendekâ po mračnoj zemlji. Zamišljala je kako joj voljeni krvari, izujedan od vukova, pa je i ona sama poput vučice zavijala u nebesa, pevala je i kukala u noći vedroj od studeni. Danju bi se umotavala u tamnoljubičasto i nosila velike kante s cementom do jendeka koje je noću obišla, i punila ih da obeleži da tu nije bio. Dozvolite mi da kažem, imam petnaest i po. Sedim u autobusu broj 491 za Fjaltring. Nisam se presvukao, ovako treba da dođem, u očuvanom konjskom smradu, tako piše u ugovoru, tako glasi uputstvo: svuci se, smrdiš na govna. Sunce kroz vetrobran autobusa, ravne njive, more, prvi put idem k njemu. Stanujem u državnom internatu. Jedem, spavam, učim, imam sedamnaest godina, to znam. Znam da je majka povukla veze, inače ne bih bio tu, u provinciji postoji procedura, postoji presedan za spravljanje svinjske kobasice. Znam da su me poslali na feribot, braća su mahala s keja, majka je plakala, najpre zbogom voljenom, pa onda vajmarskom ptičaru, a evo sada i sinčiću. Nisam plakao. Nisam plakao još otkako sam pao s ljuljaške u osnovnoj školi, ogrebao sam koleno o asfalt, ali sam se usredsredio samo na malu poderotinu na dlanu, i vrisnuo sam u stvari zbog malecke kapi krvi na jastučiću palca. Braći su zaklecala kolena, majka je donela jod. Porodica je konkretna, porodica je nenamerno slepa, to znamo. Porodica služi da podseća dete kako postoji koren, koren nanosi bol i koren čini dobro, koren treba da se brani i čuva, to je obaveza, i mesto oko korena treba da se čuva, barjak se diže. Danas sanjam o paljenjima zastavâ na ulicama, nedostaje mi neko veće poštovanje za tekstil, osim što ga ukrašavam simbolima i sranjem, suprotstavljam se etiketiranju novorođenih; ovo je tvoj pol, tvoje ime, tvoja zastava i tvoja porodica, ako samo probaš da se izbaviš, ima da se ugušiš u vlastitoj povraćki, ima da te vrate. Ne, nije plakao na palubi, mali dečko, nikada nije plakao pred porodicom, nije povraćao još od duplog džina učitelja jahanja, otkako je učitelja jahanja uhvatio za koren u duplom džinu, dečkić se nije ispovraćao, nije se bacio drugome u zagrljaj otkako je okusio džin sa džinom, nije udahnuo taj poseban vazduh koji zove ljubavlju još od duplog džina, sada ga udiše u automatu u centru grada, sada ga udiše izbačenih kukova na parkiralištima po provinciji, sada se samo nasmeši, pa odjedri dalje. Često su mi govorili da je u mom detinjstvo sunce sijalo prejako. Moja putovanja u inostranstvo svakog leta s braćom, vraćali smo se kući tek u septembru, škola bi tada već odavno bila počela. Nastavnik hemije mi polaže tešku ruku na rame i pritska svoju trbušinu o moja leđa, kurac mi lupkara u kratkim pantalonama, moram da ostanem u klupi još nekoliko minuta posle zvonceta. Znojim se oko testisa, sandale su mi vlažne, stopalo mi proklizava. Pokušavam da odem hodnikom sa hrpama hartije i vlažnih dlanova, da za sto odnesem goveđi gulaš, krompiriće, voće, povrće i prelive iz staklenih vitrina u kantini, pokušavam da pronađem slobodan sto, pokušavam da sednem preko puta nekog čoveka, pokušavam da pogledam čoveka u oči, pokušavam da nađem čoveka s kojim ne želim ili da se jebem ili da ga ubijem. Često su mi govorili da mi s očima nešto nije u redu, da sam predugo gledao u sunce, da je sada teško do mene dopreti pogledom i skontati šta mi se mota po glavi, šta li mi se to motalo po glavi, a zar mi nisu i usta čudna? Braća su se sve vreme kezila, lako su gulila krmenadle, grizla su i svoje sveske s linijama, smejala su se. Vraćam se majci. Jedne večeri je ušla u sobu svog voljenog i našla njegov trombon. Rasklopila ga je i prikupila kondenzovanu vodu i pljuvačku u šoljicu. Iščupala je dugačke pramenove kose iz vlasišta, navlažila ih u šoljici i iz njih isprela jedanaest, vitkih, srebrnastosivih, elegantnih pasa. Ti psi su je sledili kuda god bi išla. Mogli ste izdaleka da primetite tu pratnju. Ona u sredini sa psećom svitom oko sebe, bučna i ovalna pojava, grube šape pasa, savitljivi zglobovi, kandže. Srebrnastosivo krzno se sjajilo na suncu, vetar je uznosio pseću pljuvačku poput mehurova od sapunice. Priča mog života ne postoji. To sada znam. Ranije sam umišljao da je ona negde i da vibrira, ta moja priča, da bih mogao da joj se približim putem pisane reči. Pogrešio sam. Nikada se ne oslanjajte na nečiju životnu priču. Nikada se ne oslanjajte na muškarca koji ne voli da puši kurac drugom muškarcu, koji seda na stolicu a nikada na muškarca, koji ne voli ženi da liže čmar, koji seda na stolicu a nikada na ženu, koji ne voli da ženi liže pičku, koji seda na stolicu a nikada na ženu, koji ne voli da muškarcu liže dupe, koji seda na stolicu a nikada na kurac, koji seda na stolicu a nikada na pičku, koji seda na stolicu na dupetu. Kažem onako kako jeste. Piši čmarom, to ti je moj prijateljski savet. Počeo sam da pišem onog dana kada je veterinarka došla da oplodi kobilu. Stavila je dugačku plastičnu rukavicu i izvadila pregršt crnog izmeta. Onda je u kobilu uštrcala seme pastuva pomoću tanke, providne cevi. Postupak me je zbunio, mešanje govneta, sperme i jajeta, mešanje dvaju rupa, nisam to mogao da ukapiram, došlo mi je da zaplačem. Poželeo sam da to nacrtam ne bih li shvatio, ali nisam umeo, ruke su mi se tresle. Sada vidim da sam – dok sam još bio veoma mlad, trinaest, četrnaest godina – imao lice koje je nagoveštavalo to što ću u kasnijem životu steći od pića. Lice gotovo bucmasto, koža zaobljena oko jagodica, oči sjajne. Žudeo sam za svime što je moglo da me prožme, lice mi je bilo otvoren poziv za fermentiranje vina u porama. Ljudi su primećivali to perforirano lice još dok nisam ni okusio prvo pivo, povezivali su to s nečim drugačijim, zvali su to starmalošću, učitelj jahanja je prošaputao kriv posle jednog časa. Jedne večeri sam unakazio Kiferovo sedlo. Krišom sam uzeo makaze iz kuhinjske fioke, išunjao se u dvorište, ušao u štalu, ne paleći svetlo sam našao put do prostorije sa sedlima, pipajući ispred sebe. Borim se za dah, sečem, režem i štrcam u čakšire za jahanje, sečem, režem, štrcam. Petnaest i po. Silazim iz autobusa. Mraz je i sunce je jako, majka strepi da se vodovodne cevi ne zalede, pa da će morati s lavorima do žednih životinja. Ja se bojim da će me on poslati kući poslednjim autobusom, subotom voze samo tri puta. Odavde mogu da čujem more, znam da se kupa i zimi, da mu se badavice sprče i očvrsnu kada se kupa zimi, da mu se kurac smanji i zategne, i da drhturi, da mu kožica štiti glavić. Poranio sam, ulazim u prodavnicu, tamo drže sireve i vino, vlasnice su lezbijke, to se zna, baš ih briga ako smrdite na štalu. Ali domaćinu treba doneti nešto, ne valja se doći u goste praznih ruku, valja kupiti bocu vina za njega, takođe i više vrsta sira, ćoveče. Izgleda da se upravo tokom ovog putovanja slika oslobodila, tako da je mogla da se otcepi od celine. Ako to nije bilo zbog onog zato. Majčinog famoznog zato, palanačkog zato, ili zbog zato učitelja jahanja. Kažem „putovanje“ zbog autobusa, zbog Fjaltring, zbog mora, zbog njega. Ne gajim neka osećanja prema celini, i ne poznajem je, kažem centar grada a ne vidim ništa, kažem majka i braća u dvorištu a ne mogu da ponesem čitavu tu veliku sliku, jedva znam i šta ona mala slika predstavlja, na taj način je teško govoriti o oslobađanju, pre će tu biti reči o barici blata. Pesak, šljunak, ilovača, šta sve ne, skrama i mali pomaci. Kada sam imao deset godina, Bog me je zamolio da u šakama zadržim sve moje trenutke. Nikada nisam voleo molitve, nikada nisam voleo Boga. Uputstva, naprotiv, jesam, i to veoma. Sedamnaest i po. Silazim iz autobusa. Nalazim ulaz sa krova parkinga i penjem se kroz feribot, do ograde na palubi. Upravnica staje pored mene. Usne su joj blede, ruke mršave, pokazuje prema pejzažu, prsten joj je težak, od žada i zlata. U mojim dnevničkim beleškama pominjem je kao Domaćicu. Damu. Gospođu. Retko pišem o pejzažu. On brzo proleti poput mrljâ od mastila, u mom pisanju nema perspektive. Uvek izlazim iz autobusa kada se parkiramo na feribotu, pa i noću, zato što se uvek bojim, bojim se da će užad da popusti, pa da ćemo skliznuti u more. Stojim pored ograde i gledam u tamu. Zanima me smrt davljenjem. Interesuju me svi mogući načini da se umre, ali u utapljanju nalazim nešto veoma pedantno; polaganost, tiho prodiranje vode. Da. Odeven sam u haljinu od prirodne svile. Otrcana je, gotovo providna, pripada majci. Imam celu kuću za sebe, majka je u lovu s ptičarom, braća su pošla s njom u svojim friško nabavljenim impregniranim mantilima, za tri broja prevelikim, dva smešna zelena šatora blizanca, néma od strahopoštovanja prema lovcima, pseći instinkt, vonj baruta i ubijene divljači. Vajmarski ptičar je šampion, uvek osvaja prva mesta, majka ga zove siva avetinja, ona je inače jedina žena među lovcima, muškarci su barabe. Idem sa sprata na sprat u haljini i proučavam kuću, kao da je vidim prvi put. Klizim vrhovima prstiju po hladnom granitu u kuhinji, teglama sa slatkim u špajzu, preko argentinskog porcelana u kredencu u trpezariji. Krećem se sasvim polako kroz prostorije, moja bosa stopala ispisuju pod, korak po korak. Zatim dolaze orijentalni tepisi u sobi s kaminom, pa otvoreni krater kamina. Pepeo u mojim novim, velikim šakama. Upužem u kamin, toliki da taman mogu da istegnem leđa i ustanem unutra. Gledam kroz crni šaht. Vraćaju se kući sa mrtvim ptičarom u ćebetu. Braća plaču, užurbano se muvaju oko majke, služe čaj. Ona ga ne pije, samo sedi pravih leđa i zuri pred sebe. Onda otkrijem njena usta. Hladan drhtaj mi prođe čitavim telom. Usta: smešna, okrutna. Ona me ne gleda dok ovo govori: Pobiću ih. Pobiću te barabe. Umazan sam čađu, i dalje nosim haljinu. Pojava malog dečaka tog dana nije upadljiva zbog haljine, jer dečko ne nosi haljinu, već košulju, sako i kravatu sa sve iglom, bele kožne čakšire za jahanje, bele rukavice, čizme i mamuze. Ne, šešir je taj koji privlači pažnju – mekani, filcani šešir, to je dan sahrane vajmarskog ptičara pored drveta života, dok se ljudi još pitaju: ko ga je upucao? Okupila se čitava porodica, štalski momak, konjušarke, i on je tu. Klinac ga nije još dotakao, ugovor nije ni stupio na snagu a kamoli napisan, zamisliv; ne smeš da se kupaš bez mog odobrenja, ne smeš da mi daješ poklone ili komplimente, cveće ili vino, ima da radiš šta ti kažem. Majka se zavila u crno i nosi veo, drži dugačak govor, šum drveća podupire njen hladan glas. Ona citira Bliksenovu, Bjernšuna, braća služe punč s jajima u čašama boje dima. Dečko jaše žalosno na kobili u velikoj hali, klasična muzika obeležava takt kasa. Tokom galopskog programa i Mocarta, majka počinje ubrzano i duboko da diše. Pokušavaju da je umire, stežu je za grudi i leđa, prinose joj vodu, ali ona sve brže dahće u borbi za vazduh. Dečko nastavlja svoj program; izvodi leteće promene galopa, kosi hod i na kraju pjaf. Kobila je sušta poslušnost, pojam preciznosti, nikada bolje nije išla. Dečak je dugo uvežbavao uspravan položaj s bičem napetim u rupicama laktova poprečno preko leđa, sada je bacio bič i sedi sasvim pravo, kobilina se usta pene, ona mu podaje leđa i njih dvoje su kao jedno. Na podsećanje violine da je kraj, oni jašu pravo prema basamacima gde su gledaoci, na poslednju strofu trombonâ ujašu u paradu. Dečak dohvata ravan obod filcanog šešira i podiže ga, i, na poslednji urlik trubâ, pruženom rukom mahne šeširom u stranu, a majka pada. Najbliži su se smesta nadvili nad njom, a svi ostali pokušavaju da se probiju do nje, drhte i leleču. Samo učitelj jahanja stoji okrenut prema konju i jahaču. Gleda me pravo u oči. Da.

Bjorn Rasmusen, “Koža je elastična futrola koja obavija celo telo” (preveo sa danskog Predrag Crnković)

[crnagorakraljevina]

Nastojeći da naprave podjele među Crnogorcima - SPC, srpski nacionalni ideolozi i političari kao jednu od metoda posrbljavanja, pričaju priču da termini - Crnogorci, Brđani, Primorci označavaju pripadnike različitih skupina. Međutim, dokumenta iz srednjeg vijeka nam pokazuju da su današnji Crnogorci potomci istih ljudi, istog naroda koji je u srednjem vijeku živio (a i sada živi), na ovom istom prostoru.   Tog 6.septembra 1455. vojvoda Stefanica Crnojević (otac Ivana Crnojevića) je na Vranjini ispred Zetskog zbora potpisao sporazum sa Mletačkom republikom po kom se Zeta stavlja pod okrilje Mletačke republike. Taj dokument je dat u knjizi „Sazdanje Cetinja” (Titograd, 1984) možete ga pročitati na LINKU.

Prema tom sporazumu Zetski zbor se stavlja pod nominalnu vlast Venecije, jedan od uslova je bio da pravoslavni zetski mitropolit ne bude potčinjen Katoličkoj crkvi. Osmanlije su 1459. ugasile Savinu - crkvu Srpskih i Pomorskih zemalja i sve njene eparhije stavili su pod jurisdikciju Ohridske arhiepiskopije. Crkvu Srpskih i Pomorskih zemalja 1557. je obnovio Mehmed paša Sokolović. U tih 98 godina (1459-1557) Zetska mitropolija (u vrijeme Ivana Crnojevića izmještena na Cetinje), bila je nezavisna, samostalna i autokefalna. Ne postoji nijedan dokument iz kojeg se može zaključiti da je Zetska/Cetinjska mitropolija/arhiepiskopija u periodu od 1459. do 1557. bila potčinjena nekoj drugoj crkvi. Voljom Osmanlija koji su te 1557. godine bili vjerovatno najveća svjetska sila, crkva Crnogoraca je stavljena de iure pod vlast Pećke patrijaršije, a de facto je i dalje bila samostalna, jer je cetinjske mitropolite uvijek birao zbor Crnogoraca. Od 1766.godine kada su Turci opet ukinuli Pećku patrijaršiju - do 1920. god, Crnogorska pravoslavna crkva bila je opet potpuno nezavisna, autokefalna.  

Kuči, Piperi, Bjelopavlići... naši direktni preci: U sporazumu između Zetskog zbora i Venecije određuje se da pripadnik nekog plemena/ratničke družine ne može da se žali na svog plemenskog starješinu višoj - mletačkoj vlasti, a to nam je dobro poznato i iz kasnijih vremena, naša plemena su sama rješavala svoje unutrašnje razmirice. Inače plemenska organizacija među ljudima koji na Balkanu govore slovenskim jezikom postoji samo kod Crnogoraca, npr kod Srba plemena nikada nijesu postojala, nema i nikada nije bilo srpskih plemena u Šumadiji, Mačvi, Vojvodini, na Kosovu itd. Već sama ta činjenica, da su Crnogorci i Srbi tokom istorije imali različito uređena društva, dovoljan je razlog za tvrdnju da je riječ o dva različita naroda, ma koliko nas ubijeđivali da su kroz istoriju Srbi i Crnogorci isto. Pripadnici jednog naroda bi tokom istorije trebali da prođu kroz iste društvene procese, uglavnom je to tako.  I, ko je potpisao sporazum na Vranjini prije 560 godina? Odgovor je - direktni preci današnjih Crnogoraca. Ovako je zapisano na kraju sporazuma:      "Potpisane su družine odnosno Opštine koje pristaju na gore navedene uslove a pod kojim su još mnoga druga naselja (ville) koja ovdje nijesu pomenuta i biće o ovome kasnije obaviještene), a prvenstveno: Mataguži, Hoćani (Hoti), Grlje, Lužani, Podgorica, Grude, Kuči, Piperi, Stankovići, Crnci (Grnci), Kakarići, Bušati, Berislavci, Golubovci, Dajbabe, Staniseljići, Kupusci, Radotjesi, Stanšići, Branovići, Golubovići, Rabiovići, Lužani, Malonšići, Bjelopavlići, Pješivci, Stoie, Mrke, Novičani, Rogami, Tazide (Tuzi), Pobrežani, Nikšići, Spitiha, Lazina, Bešići, Tugomiri, Helmica, Chenchi, Ljubice, Fichsta, Mahalani, Bakzi, Krusi, Ivaini, Arbneši, Draginje, Dinoši, Spatari, Kureci, Svirivlage.”  Kao što vidimo, prema nazivima katuna/plemena, nije pitanje ima li koje starośedjelačko pleme/družina već - ima li koje slovensko!

Među potpisnicima nalazimo i plemena koja su opstala formalno do sredine 20. vijeka, neformalno do dan danas - i dalje žive u svijesti Crnogoraca. Nalazimo Kuče, Pipere, Bjelopavliće, Pješivce... Pod nazivom Kuči objedinjeni su kasnije Kuči, Kupusci, Radotjesi, Kakarići. Pod nazivom Piperi objedinjeni su kasnije Piperi, Bušati, Crnci, Rogami, Mrke. Pod nazivom Bjelopavlići objedinjeni su kasnije Bjelopavlići, Svirivlage, Golubovići, Lužani, Malonšići.

Nikšići, Paštrovići, Grbljani, Rovčani, Vasojevići, Moračani: Akademik SANU Branislav Đurđev smatra da je veliko pleme Nikšići te 1455. prebivalo neđe blizu Podgorice (knjiga "Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena", Titograd, 1984, strana 102), a docnije se pomjerilo u okolini grada Onogošta. Mnogo puta sam na Analitici pisao da su pravi Srbi/Sloveni na zapadnom Balkanu praktično uništeni još u 15. vijeku, a i u Srbiji dokrajčeni u 18. vijeku. Evo još jedan dokaz. Nedim Filipović citira jedan turski defter iz kojeg se vidi da je u drugoj polovini 15. vijeka nahija/župa Onogošt opušćela od Srba/Slovena:  "Kako vidimo, najveći dio opustošenih sela i mezri nalazi se na prostoru Donjih vlaha ili u krajevima uz njihov teritorij. Iz zabilježaka se vidi da su stradale zemlje župskih seljaka koje su označene sa »sirf yerleri«: srpske zemlje, kao i župska sela koja su označena sa »sirf yurdi«. . .

 Pri tome je moglo doći do pustošenja i od strane neprijatelja Turaka, kao što pokazuje primjer nahije Onogošte na istoku sandžaka. U toj nahiji zabilježeni su 12  praznih sela i 1 pusta mezra. Za ta sela se kaže da su najprije bila pusta, pa nijesu nikome dodijeljena nego su postala mevkuf. Docnije su ta sela oživljena, ali ih je potom uništio (vurmiş) Çirnioğli, to jest Crnojević (misli se na Ivana Crnojevića), a to je moglo biti 1476. godine. Zahvaljujući vlasima pomenuta mezra, po imenu Miločani, je oživljena.” (Nedim Filipović, Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini, Godišnjak, knjiga XII, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 10, Akademija nauka BiH, Sarajevo, 1974. str 161)

Kako vrhunska srpska nauka smatra - prvobitno su Nikšići zetsko pleme, a ne nekakvo hercegovačko, jer je pojam Hercegovina nastao u vrijeme moći Osmanlija, a sve upućuje na to da su se Nikšići nastanili na ispražnjena srpska staništa. I ranije, u državi Nemanjića, Onogošt (Nikšić) čak i Vilusi, su spadali u teritoriju Zete, imamo pouzdane izvore koji to śedoče.  Iako su im u posljednjih 20-tak godina svetosavski svještenici svojski izmijenili svijest, pričajući im ludobajke o njihovom porijeklu, Paštrovići su najobičnije starośedjelačko - etničko zetsko/crnogorsko pleme, teritoriju đe sada obitavaju naselili su još prije 700 godina ili više. Paštrovići su jedno od nekoliko crnogorskih plemena koja imaju čvrste dokaze da su na ovom prostoru prije bajkovitog "pokosovskog zbega". Drobnjaci se pominju u 13. vijeku, Banjani 1319. g, Ozrinići (kao prezime) 1335. god, Paštrovići (kao prezime) sredinom 14. vijeka.  Postoji u arhivu Venecije dokument koji pokazuje da su na sadašnju teritoriju Paštrovići doselili iz takozvane stare Crne Gore, dakle samo su prešli preko planine i naselili brdoviti kraj uz more. U knjizi "Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena" (Titograd, 1984, str. 197) akademik SANU Branislav Đurđev piše:     „Paštrovići su zaista sišli sa masiva Crne Gore. ‘Nos enim, ex forma pacis, habere debemus, omnes pastrouichios et Reseuichios qui descenderunt de Monte Zarnagore, vnde descenderund omnes pastrouichij, reseuchij et Catunj de la stua (Lastva – B. Đ.), et alie ville, que ad suorum pastrouichiorum se congregant’ kaže se u pismu mletačkog senata upućenom Nikoli Memo za despota Đurđa 1435. godine.” ,     Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi „Despot Đurađ Branković i njegovo doba” (Clio, Beograd, 1999) isto navodi, kao i Ivan Božić u ediciji "Istorija Crne Gore".

 Mlečani su u ugovor sa srpskim despotom iz 1435. unijeli da su Paštovići dio Crne Gore, a despot Đurađ Branković je prihvatio ove argumente Venecijanaca, te tako, imamo pouzdan istorijski izvor da su Paštrovići i npr Cetinjani (pleme Cetinje) iz istog korijena.  Za Paštroviće akademik SANU Sima Ćirković kaže da su vlaškog porijekla, a znamo da su prvi stanovnici Cetinja i podlovćenskog kraja - odakle su Paštrovići, bili Vlasi, śetimo se Vlaške crkve na Cetinju.

Grbljani su takođe većinom Crnogorci, naseljeni iz Stare Crne Gore što i njihova predanja potvrđuju, ta predanja čak ni velikosrpska mitomanija nije uspjela da promijeni.  Rovčani su ogranak Nikšića, prema tome - i oni su srednjevjekovni Zećani.  Vasojevići se ne pominju 1455. među potpisnicima ugovora sa Venecijom, ali su i oni sigurno bili u Zeti polovinom 15. vijeka, pominju se u jednom dokumentu iz 1444. zajedno sa Bjelopavlićima i Piperima. Kasnije su se Vasojevići pomjerili na śever. Po jedinom predanju koje imaju, glavnina Moračana, najveća brastva (Radovići, Medenice, Pekovići, Rakočevići...) su od jednog pretka koji je došao ispod Hotske gore, dakle i predak većine Moračana je živio u srednjevjekovnoj Zeti.      Zećani su u tri bitke porazili vojske srpskog despota Đurđa Brankovića: Kako je to već bilo u feudalizmu, zemlje su prelazile iz ruke u ruku gospodara kao što danas prelaze dućani, pa je poslednji vladar iz dinastije Balšića ostavio Zetu svom ujaku despotu Stefanu Lazareviću, a poslije smrti Stefana Lazarevića Zeta je prešla u ruke njegovog nasljednika - srpskog despota Đurđa Brankovića.  Zećani, pod vođstvom Stefanice Crnojevića izbačili su sredinom 15. vijeka srpsku vojsku iz Zete. Despot Đurađ Branković je na naše pretke slao velike vojske u kojima je bilo i puno turskih plaćenika, ali naši preci Zećani su ih potukli u tri velike bitke 1452./53. godine. Skoro 500 godina je trebalo da (novo)srpska osvajačka vojska opet, 1918. godine, dođe u Crnu Goru.Stefanica Crnojević je 5. maja 1460. iz Žabljaka Crnojevića pisao vlastima Mletačke republike, to je izuzetan istorijski izvor.

Izgleda da su u prve dvije bitke neki katuni/plemena bili na strani srpskog despota Đurđa, ali su se poslije dva despotova poraza priključili ostalim Zećanima. Ovako je Veneciji pisao Stefanica Crnojević: "Videći Zećani da nemaju više uzdanicu u navedenoga gospodina despota, dobrovoljno se predadoše vašoj prevedrosti, a to su plemena i katuni: Malonšići, Pješivci, Bjelopavlići i Lužani."  Iz ove rečenice oca Ivana Crnojevića saznajemo dvije važne stvari. On pripadnike svog naroda zove Zećani, a upotrijebljava i izraz - plemena. Mi svi znamo da srpski ideolozi i popovi često govore da je crnogorsko narodno ime relativno mlado, da je etnonim Crnogorac nastao od kraja 15.-og ili početka 16. vijeka. I onda kažu, kobajagi je to logično - da su se prije toga naši preci zvali Srbi! Međutim, ovaj dokument, ove riječi Stefanice Crnojevića nam pokazuju da je za miks u Zeti: Albanaca, Vlaha, Slovena/Srba, Kelta/Latina itd, postojao etnonim, narodno ime - Zećanin. Pošto su mu prišli svi zetski katuni/plemena, Stefanica Crnojević je i 1453. u trećoj bitki porazio vojsku srpskog despota i tako konačno u ime Venecije postao gospodar Zete. Ovako u istom pismu od 5. maja 1460. piše u vezi treće bitke protiv vojske despota Đurđa:

"Ovo je još jednom razbijesnilo rečenoga gospodina despota, kad je vidio šuru kako se vratio razbijen i poražen, pa je naredio vojvodi Milošu, zapovjedniku Meduna, i poslao mu mnoštvo ljudi, sa različitim naređenjima, da se osveti za učinjene ‘nepravde’ i da pokuša povratiti izgubljenu zemlju, već predatu vašoj preuzvišenosti. Ovaj je velikim lukavstvom i snagom pošao na mene, no s pomoću Boga i Vaše Preuzvišenosti, ja mu pođoh u susret i izvojevah pobjedu, tako da se on stuštio u bijeg kroz onu gužvu i stradanje svoje vojske da sačuva goli život, kroz kamenjar prema tvrđavi Medun, da se unutra dobro zaključa. Cijeli kraj to jest ostatak Zete i Morače, ja zauzeh u ime Vaše Uzvišenosti stavljajući zastavu Sv. Marka u sred Podgorice, tako da (Milošu) nije ostalo ništa osim stijena Meduna. To je tvrđava s potpornim zidom u kojoj jedva da može da živi zapovjednik sa stražom.”       Usred Podgorice je stavio crveno-žutu zastavu Venecije! To je još jedan siguran podatak koji nam pruža ovaj prvoklasni izvor, i iz kojeg razumijemo - crveno-žuta boja na našoj zastavi postoji još od 15. vijeka. Sve tradicije Crnogoraca sežu daleko u prošlost, ova sadašnja boja naše zastave ima dugu, dugu tradiciju.

Naravno, među potpisnicima sporazuma iz 1455. nema plemena Stare Crne Gore: Među potpisanim katunima/plemenima Zete 1455. nema plemena Stare Crne Gore, jer su ta plemena nastala od ovih istih Zećana dvadesetak godina kasnije, pošto je Ivan Crnojević dio naroda sa sobom povukao u Staru Crnu Goru. Nema Ljubotinjana, Građana, Ceklinjana, Crmničana, Lješnjana, Zagarčana, Komana, Bandića, Cuca, Bjelica, Čevljana, Njeguša, Kosijera itd jer su ta plemena formirana kasnije - od pripadnika ovih plemena koja su navedena u vranjinskom sporazumu iz 1455. Pošto su mu Turci zauzeli prijestonicu - Žabljak Crnojevića, Ivan Crnojević je 1482. izmjestio prijestonicu na Cetinje, a podlovćensku Crnu Goru, staru baštinu Crnojevića, naselio je Zećanima. Da su Crnogorci ništa drugo do stari Zećani bilo je poznato svim (ili skoro svim) Crnogorcima do Prvog svjetskog rata, pa i kasnije.  Bar 80% današnjih Crnogoraca su porijeklom srednjevjekovni Zećani, preostalih, najviše 20% su doseljenici iz Hercegovine ili su ljudi koji su od davnina u nekom starohercegovačkom (vlaškom) plemenu.

Bajku o "pokosovskom zbegu" izmislio je Sima Sarajlija, prije nego je i došao u Crnu Goru: U posljednjih 50-tak godina nastale su desetine monografija o plemenima koje pišu uglavnom dokoni penzioneri. Tu oni ubacuju novokomponovana predanja, koja obično glase - "naš predak je bio srpski plemić u Vučitrnu (Banjskoj, Prizrenu, Metohiji...) a poslije Kosovske bitke 1389. pobjegao je u Crnu Goru".

Zar bi se Kuči, Piperi, Bjelopavlići, Nikšići, Pješivci... borili 1452./53. protiv srpskog despota pod zastavom Venecije, da su koju deceniju ranije došli kao Srbi sa Kosova?

I tako te besmislice dokonih penzionera čitaju hiljade ljudi, a ljudi kod nas obično imaju strahopoštovanje prema knjizi, ne očekuju da će neko - fantazije da predstavlja kao činjenice. Danas pola Crne Gore priča da je porijeklom sa Kosova, iako na ovom svijetu, ne postoji nijedan jedini istorijski dokaz da je jedno jedino bratstvo u Crnoj Gori porijeklom sa Kosova.       Malo je poznato da (a izgleda da je prvi Radoslav Rotković to primijetio), osim što je na Njegoša presudno uticao da ovaj stekne srpsku nacionalnu svijest, Sima Milutinović Sarajlija je i autor bajke kako su Crnogorci zapravo neki Srbi koji su pobjegli u Crnu Goru. Još 1826. godine, prije nego je i došao u Crnu Goru, u svom spjevu "Srbijanka" Sima je pjevao:

“Crna Goro naš Olimpe pravi, Crna Goro, ubježište Srba!... I malo vas, al' možete mnogo... Crnogorci! Otci Serbov pravi..."

Ovu lažibajku o Crnoj Gori kao "ubježištu Srba", koja je nastala u glavi čuvenog srpskog nacionaliste Sime Sarajlije, kasnije su razrađivali Njegoš i kralj Nikola, bajka je bujala, a svoj pravi procvat doživljava u posljednjih nekoliko decenija.  Svaki Crnogorac koji od srpskih popova i srpskih nacionalnih rabotnika čuje izraze - Brđanin, Starocrnogorac, Hercegovac, Primorac, mora odmah imati na umu da su svi oni iz istog jezgra, od srednjevjekovnih Zećana, koji su bili donekle razdvojeni usred duge vladavine Osmanlija (i Mlečana i Austrijanaca na primorju).

Divno i na poetski način Čeh Ludvik Kuba (knjiga U Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1996), je u nekoliko rečenica opisao promjenu narodnog imena Zećanin u ime Crnogorac. Ovo je pisao krajem 19. vijeka poslije boravka u Crnoj Gori, tek je počela da raste bajka o "pokosovskom zbegu":  "Očeličenog tijela i duha ovaj narod je slavno položio, zaslugom dinastije Petrovića, teški stoljetni ispit, pa su oči cijelog učenog svijeta sa divljenjem bile uprte prema ovom malom velikanu. Za nagradu dato mu je novo ime na osnovu utočišta u koje se sakrio i u kome je tako visoko izrastao tako da se svih strana vidio: – Crnogorac. U Crnu Goru je došao kao poraženi i proganjani Zećanin, a sada se pobjedonosno vraća u Zetu kao Crnogorac.”  Tačno kako je Kuba napisao, poslije oslobođenja od Turaka 1878. srednjevjekovni Zećani rasuti do tada u - Brda, Staru Crnu Goru, staru Hercegovinu... opet su počeli da se vraćaju na svoj matični prostor - Zetsko-Bjelopavlićku ravnicu.