#Eclipse of Reason

[philosophybits]

An intelligent man is not one who can merely reason correctly, but one whose mind is open to perceiving objective contents, who is able to receive the impact of their essential structures and to render it in human language...

Max Horkheimer, Eclipse of Reason

[dreaminginthedeepsouth]

Those who are too weak to make a stand against reality have no choice but to obliterate themselves by identifying with it. They are never rationally reconciled to civilization. Instead, they bow to it, secretly accepting the identity of reason and domination, of civilization and the ideal, however much they may shrug their shoulders. Well-informed cynicism is only another mode of conformity. These people willingly embrace or force themselves to accept the rule of the stronger as the eternal norm.

—Max Horkheimer, The Eclipse of Reason p 113 (1947). Horkheimer's Eclipse of Reason shows how the Nazis built off working class cynicism to make their own radical and murderous political philosophy seem perfectly normal.

[Robert Scott Horton]

[outsidersview]

TOMAS

"…Tražio je da ostanem totalno gol, zagrlio me i počeo ljubiti govoreći mi da se ne brinem, da me voli u Kristu kao prijatelja i da je sve to prirodno"

Upoznao ih je kada mu je bilo trinaest godina. Preko BG, starijeg sodalita koji je živio u njegovoj kući. Ubrzo, bez da mu se dovoljno sve objasnilo, molio je krunicu subotom u školi Santa Úrsula i pohađao nedjeljne mise na drugom katu škole Champagnat, pjevao je i odlzio na duhovne vježbe koje su se držale za vrijeme kampovanja. Prvo što ga je zavelo, sjećao se, bilo je to što su lideri ove male kršćanske skupine koja je željela preobraziti svijet potekli iz njegove škole. Figari je upravo pripremao knjigu Svijet u promjeni čije izdanje je ponovljeno nekoliko puta u različitim formatima. Ideja knjige bila je ta da, ukoliko netko želi promijenti svijet, mora najprije promijeniti samoga sebe. Bio je to glavni postulat tadašnjih sodalita.

Upravo taj idealizam i takvo radikalno kršćanstvo zahvatilo je Tomasa. A mali nogomet jednom tjedno i pozivi na kremolade služili su za učvršćivanje veze. No ono što ga je možda najviše privuklo bila je uloga koju su mu povjerili za vrijeme kampovanja Bog i priroda. U toj mladoj dobi držao je govore usmjerene prozeletizmu djece. "Učinili su da se osjećam važnim", kaže Tomas.

U to vrijeme utemeljena je jedna od prvih zajednica pod nazivom San Agustín u maloj aleji nasuprot avenije Brazil (Pueblo Libre). U njoj su živjeli Alfredo Garland, Virgilio Levaggi i José Ambrozic. Istovremeno u aveniji Brazil osnovan je također San Aelred gdje je živjelo nekoliko sodalita osnivačke genereacije kao što su Germán Doig, José Antonio Eguren, Luis Cappelleti, Jaime Baertl. Nešto kasnije, osnovana je druga zajednica u Limi pod nazivom Nuestra Señora del Pilar, u predgrađu Barranco.

"U tom periodu Sodalicij je bio u potpunosti elitistički nastrojen", prisjeća se Tomas. S mukom se također prisjeća da je bio žrtva Germana Doiga dok mu je ovaj bio dodijeljen kao duhovnik a Tomas je tada bio maloljetan. Doig ga je imenovao svojim pomoćnikom koji će stalno biti uz njega dok on obavlja poslove unutar ustanove. "Svaku večer pratio sam ga do kuće u kojoj je živio Luis Fernando, kuća Figarijeve majke u predgrađu San Izidro." Plan zavođenja, kako ga opisuje Tomas, pratila je također izabrana literatura. Treće oko čiji je autor Lobsang Rampa govorilo je o 'energiji', sposobnosti uočavanja 'aure', o znakovima posebnih, odabranih, pozvanih da čine velike, spektakularne stvari i slično. O duhovnom prijateljstvu Aelred iz Rievaulxa, ključan za poimanje prijateljstva među sodalitima 'Ti i ja ujedinjeni u mi'. "Inzistirao je također na poslušnosti, što je ključna stvar za sodalitsku karizmu a očitovala se u prepuštanju bogu preko ruku poglavara ili duhovnika", kaže Tomas. "Osim toga, činio je sve da se osjećam privilegiranim jer sam bio uz njega koji je, kako se govorilo a često isticao i sam Figari, 'kao nitko drugi utjelovio stil i duhovnost sodalitskog života'."

Vremenom, nakon što je ojačao Germanov utjecaj nad Tomasom, za vrijeme duhovnih razgovora tražio je da se svuče kako bi radili jogu i vježbe "prijenosa energije". To se nastavilo "sve dok mi jednom nije rekao da se totalno skinem nakon čega me zagrlio i počeo ljubiti govoreći da ne brinem, da me kao prijatelja ljubi u Kristu i da je to normalna stvar. Trajalo je puna tri mjeseca. Drugom prilikom me penetrirao. Više puta masturbirao me je sve dok nisam ejakulirao. Govorio mi je kako to nije grijeh, da je on moj poglavar i da mu moram vjerovati." "To je dio duhovnog puta za malobrojne, ne za sve", objašnjavao je Doig.

Tomas ističe kako postoji određena psihološka instrumentalizacija u načinu približavanja osobama na kojima se vrši prozelitizam. Jedna od metoda je ta da se zadire u komplekse inferiornosti. "Oni vele kako znaju dobro tvoje komplekse isto kao i način na koji se možeš izliječiti. Sodaliti su poput spasilaca. Ili se barem predstavljaju kao tvoji vlastiti spasioci. Druga (psihološka) metoda veže se uz figuru oca koja je u potpunosti razrušena. Barem je tako bilo u mojem slučaju. Uporno su mi govorili da je moj otac 'gubitnik' i 'mlakonja'. I svaki puta kad ga se sjetim progoni me savjest zbog načina kojim su nepravedno sudili o mom jadnom starom radi neke lažne ideje koju su mi nametnuli", kaže Tomas.

Proživio je šest godina u zajednici. "U San Bartolu osjećao sam se kao dio grupe koja je bila poput pokusnih kunića iako sam u početku sve vidio drugim očima uvjeren da pripadam eltnoj grupi unutar Sodalicija. Mi u San Bartolu trebali smo ojačati fizički, duhovno i psihički. Luis Fernando svraćao je triput tjedno kako bi pratio napredak. Sjećam se da me je maltretirao svaki puta kada se pojavio. U San Bartolu su se obznanjivali veliki planovi. Tamo smo se okupili nakon našeg prvog putovanja u Rim. U San Bartolu su nas neprestano podsjećali kako pripadamo eliti i kako moramo biti spremni položiti svoj život za utemeljitelja. Jednom prilikom, kada se sam Luis Fernando pojavio u San Bartolu u pratnji vozača njegovog osobnog Audia, rekao nam je da upravo dolazi iz neke kongregacije časnih sestara koje su nam poručile kako moramo biti sretni što imamo živućeg utemeljitelja i što možemo s njime razgovoarati."

"Jedna od najparadoksalnijih stvari u San Bartolu bila je ta da su nam poglavari, sve odreda debele trbonje, izdavali apsurdne zapovijedi i nametali nam fizičku disciplinu koju oni sami nisu bili u stanju ispuniti. U sjećanju mi je ostalo ne ono što je fizički bilo zahtijevno već ono što je najduže trajalo i što me je najviše ponizilo. Budući da sam imao jako izražene akne koje su mi narušavale izgled lica, moj poglavar došao je na ideju da pijesak s plaže može biti izvrsno sredstvo za uklanjanje prištića, tako da sam morao svaki dan spavati u mom krevetu prekriven pijeskom. To je trajalo čitav mjesec. Umjesto da se pokrivam dekom, pokrivao sam se pijeskom. A doista, bilo ga je napretek. Puno puta natjerali su me na tuširanje odjevenog i u cipelama, zbog bilo kakve gluposti. Ali najbrutalniji i najsvirepiji slučaj bez sumnje bio je onaj kada je Figari naredio jednom subratu da me tuče nogom po bubrezima iz sve snage ("Dok ne propiša krv,"). Zapovijed je izdana kako bi uvidjeli 'koliko može biti teška sodalitska duhovnost', izražena motom 'dijelom redovnici, dijelom vojnici'."

Tomas se prisjeća obvezne literature iz svojeg sodalitskog perioda. Navodi govore Joséa Antonia Primo de Rivera, Štukin pilot, knjigu Vježbaj se u savršenosti i kršćanskim krepostima oca Alonsa Rodrígueza i trilogiju M. Raymonda. "S trilogijom Tri buntovna redovnika, Obitelj koja je dosegnula Krista i Sažgani tamjan u kojoj se priča o povijesti osnivanja cistercitskog reda stavljalo se naglasak na 'novu obitelj' daleko važniju od tvoje vlastite, koja će postati jedina 'istinska' obitelj. Osim ovoga Demian Hermana Hessea bio je također obvezan. Podržavala se tako ideja o 'izabranima', o onima kojima je utisnut 'Kajinov znak' na čelu."

"Figari je prepun nedosljednosti. Megaloman, autokrat, despot sklon egolatriji. Ostavljao je dojam da o tebi znade više no bilo tko drugi. Mogao bi ga usporediti sa Vladimirom Montesinosom. Bio je pun zlobe, utjelovljeno zlo."

Prijevod sa španjolskog: As

[yourstrulynobody]

FAKE SAMS AND EAPS THUMBNAILS (based off yesterday's art) :D!!!

[EAPS] "ECLIPSE IS MISSING!"

[SAMS] "ECLIPSE GOES HOME... in VRChat"

(the storyline under cut, ft bad writing <3)

(THEY MAY BE OUT OF CHARACTER AS I AM HORRIBLE AT INTERPRETING PERSONALITIES, SO I DO APOLOGIZE! DO CORRECT ME IF IM WRONG. :D.)

Eclipse doesn't remember how he did it—to convince Solar Flare to help him find where their Sun and Moon now stay, but he managed to.

By the gods, they managed to in half a week.

The audible sigh of relief that came from Eclipse finding out Solar Flare wasnt doing as he dread, but doing as he requested was the most hes been at peace. Maybe Eclipse shouldve known when his companion gave him that knowing look when he spoke of his plan. Maybe.

This favor was huge yet Solar Flare didnt ask for anything in return, only that Eclipse find refuge and a home in this new dimension. That embrace Solar Flare initiated before allowing Eclipse to enter the portal was something Eclipse hadnt known he'd needed, but it was worth returning in a tighter hold.

It was hard to step in after, but Solar Flare's nod was enough to tell Eclipse that he was doing the right thing. His kids were gonna be informed, and they'd start anew like Eclipse had planned when he entered the other dimension before, far from the danger and problems.

His eyes landed on the exterior of a house, illuminated by the blue tone of the portal until it closed, leaving the house enveloped in shadows once more. Absentmindedly, his body surges forward and his hand raises to knock on the door twice, catching the attention of the people in the lit kitchen.

The door swings open, and a familiar voice speaks out—a voice Eclipse never knew he missed.

"Hello—? Gah!" Sun squeaks out, taking a step back as his faint glow reveals Eclipse's figure outside. Stammering, his gaze bounce between Eclipse and Moon, his brother staring in confusion. "M-m-moon, do—do we have, uh, a-a Eclipse in this universe?"

Moon perks up from his slouched spot against the counter, his guard raised. "I dont think we do..." He turns on his night vision just as Eclipse rudely welcomes himself in and... collapses into Sun's arms.

"Eclipse?!.." Moon rushes over to them, his hands no longer holding the cereal box as he raised them in worry, wanting to cup Eclipse's face but not knowing if he was allowed to.

Sun, though, was braver; his arm wraps around the taller animatronic, allowing Eclipse to use his shoulder as a pillow. "Eclipse!.." Sun whispers, more worried than Eclipse has ever heard Sun towards him.

They spoke his name ever so softly, like it were the first time theyve seen him.

It possibly was with his appearance—his slumped figure with worse eyebags and tear stains than both of them with the addition of his odd choice of sleepwear of a jacket layered on a turtleneck and baggy pants to hide his barefeet.

While Moon has met Eclipse a few days ago, he was certain Eclipse didnt look like he walked into hell before being dragged suddenly and knocked against rocks in his fallen state.

Just the way they spoke and fussed over him told Eclipse enough: he was safe. By the Astrals and stars in the sky, Eclipse was safe.

Safer than Puppet's greetings to him.

Safer than getting released from the mindscape.

Safer than getting his back patched up.

Safer than Charlie reuniting with her father.

Safer than Ruin giving him options on how to take a break.

Safer.

This dimension was safer.

Sure, the virus is at work and possibly infected plenty of devices already, but he was with someone—Moon who could actually help him in creating a cure, maybe even Solar and Monty could assist as they are both just as smart in that subject.

This was safe.

The safe haven Eclipse hasnt been given; the place where he could finally heal from his trauma.

The way he was held and spoke to so gently was like melody, the lullaby that lulled him into allowing his tears to finally escape as hes lowered to the ground, his head now on Moon's shoulder while Sun continued to hold him.

He was safe.

If not safe with his friends, than safe with his enemies.

Eclipse is safe.

[sunnydbeam]

Can I, very kindly, very timidly, very not-a-demand-ly, ask Alpha for a little kiss on the cheek..?

Alpha doesn't know how to kiss. Get nuzzles instead

He is weird and spontaneous

[assiraphales]

listen I am fully aware I shouldn’t look up at the eclipse without glasses but i feel like a perplexed peasant scratching my head everytime I remember it could damage my eyes. sun is fine to look at without glasses. moon is fine to look at without glasses. sun and moon combo should be double fine to look at without glasses :(

[tsams-and-co-memes]

Ok,, all jokes aside, what the hell is wrong with everyone on the EAPS???

Like. I know there's a murder virus going around, but consider. Eclipse has had so many things placed on his shoulders that he's trying to work on/fix/figure out/build/whatever. And I KNOW everyone there is aware of how busy and stressed he is

But yet. They made fun of him. They laughed, they made jokes at his expense, and they infantilized him (especially Roxanne), despite his very clear anger and how very obviously upset he was. I don't care if he was a baby. Baby or not, you can still TELL when babies are upset. They get very loud, they cry, they act out. Eclipse was extremely verbal; he was straight up hurting people, and Charlie may have actually hurt him when she tried to give him that back massage, due to his injuries from the Mimic

Someone needs to 1) have a long, LONG talk with Charlie and make sure that she understands good timing vs bad timing for these sorts of things, as well as consent (from whoever is on the receiving end) to be transformed into something else, and 2) knock some sense into Roxanne specifically. Of everybody there, she's seen Eclipse be vulnerable, at his weakest, lowest point, back when he was trying to save Andy and Jake. She's been around Eclipse long enough to know that he has issues, and what sort of things he'd like vs what he wouldn't like

She's supposed to be his friend. I know it's a common thing for friends to playfully bully each other when they both have a mutual understanding that neither of them actually means anything by it, but here, there was no mutual understanding. It's not fun and friendly when the person on the receiving end isn't in on it, and it's ESPECIALLY not ok to do when they're seriously upset about something

If Eclipse turns his back on everyone, regresses and gets even meaner, and/or starts to be affected by the virus faster than everyone else, I wouldn't be surprised

This episode just......... wasn't funny. I know it's just a silly show on YouTube, and normally I'm very good about not taking it too seriously, but like. I can't laugh at Eclipse. Not like this. All the episode did was make me feel bad, and I hope that Roxanne and Charlie get whatever's coming to them. Not saying Charlie should be hurt or killed or anything like that, but she is to blame here, and she does need to face the consequences of her actions

The same can be said for Roxanne, too. Roxanne is a grown adult, she's supposed to be Eclipse's friend, and you would think she'd have the decency to be respectful of his feelings, but I guess not

[socksandbuttons]

Their friendship be weird a lil bit

Anyway Sun getting over his trauma's a lil in this au be wilding

it just keeps happening.

[crabsnpersimmons]

Happy Halloween from the "New 'Do, Same You" Boys!

later:

[huecycles]

waiting for the kids in the morning

[oceanfishye]

"..You have to live..."

[outsidersview]

MATIAS

"(Moj osobni duhovnik) naredio mi je da se potpuno razodjenem, da zagrlim stolac i simuliram snošaj s njim".

Imao je četrnaest godina kada je prvi puta došao u doticaj sa Sodalicijem. Približio se pokretu u ljeto. Privuklo ga je "nešto što se vremenom izgubilo, neki boemski duh povezan s odgovorom na konformizam" piše Matias u opširnom mailu odgovarajući na pitanja što sam mu ih poslao.

Od tih početaka pa do danas, po njegovom mišljenju, proteže se čitava povijest "sistema koji je manipulirao sviješću svojih članova služeći u isto vrijeme prikrivenim ciljevima svojeg osnivača. Oni su se svodili samo na jedno: želja za moć. Seksualni skandali nisu drugo do posljedica takvog sistema u kojem su, kao što se pretpostavlja u slučaju Germána Doiga, sami zlostavljači istodobno žrtve. Ta konstanta na isti način manifestirala se u slučaju Kristovih legionara", komentira Matias.

"Sva privlačnost bila je u tome što se nudio neki poseban način razotkrivanja kršćanskog iskustva iz više avanturističke, nekonformističke i riskantne perspektive. Pod okriljem SVC-a kršćanstvo će usvojiti subverzivne, štoviše revolucionarne karakteristike, slične onima u ljevičarskim pokretima, iako će sve to vremenom ublažiti institucijska naklonost prema politici i ekstremno konzervativnoj ideologiji desnice".

U pogledu distanciranog odnosa SCV-a i politike, Matias ističe: "Sodalicij se najviše približio politici 1978. kada je objavljena knjiga Alfreda Garlanda Kao grabljivi vukovi, pamflet protiv teologije oslobođenja prerušen u novinarsko istraživanje. Premda se kasnije SCV od svega ogradio tvrdeći da se radilo o knjizi napisanoj na temelju autorovog osobnog mišljenja, istina je u stvari ta da je čitava institucija stajala iza elaboracije, izdavanja i plasiranja knjige. Takva dvoličnost vremenom će postati konstanta. Uostalom ne poznajem niti jedan slučaj u kojem bi neki sodalita učinio nešto na temelju osobnog mišljenja. Sve ono što sodalita čini u javnosti uvijek je prethodno odobreno i potvrđeno od strane institucije, dakle privatne inicijative — uključujući osobno mišljenje — nikada nisu dopušteni".

Forme apostolata komentira na slijedeći način: "Metode prozelitizma te zadržavanja članova vrlo su diskutabilne, no sve one mogu se svesti na samo jedno: prodiranje u savijest i psihološku intimu osobe. Koncept dijaloga ne postoji. Ono što se u početku čini kao dijalog završava primjenom tehnika manipulacije kako bi se osobu psihološki ogolilo i suočilo s njenom unutarnjom nemoći te primoralo na prihvaćanje sodalitske doktrine i stila života. Tehnike su slijedeće: razgovori koji prelaze u neugodna ispitivanja, grupni ispit savjesti na duhovnim obnovama, na izdvojenim i izoliranim mjestima, dinamike psihološkog šoka u kojima se netko predstavlja kao terminalni bolesnik, psihološka testiranja realizirana od strane nekvalificiranih osoba, vrlo čudne metode poput opijanja kandidata kako bi se slomile njegove psihološke blokade što u sodalitskom žargonu znači izvlačenje na vidjelo njegovih osobnih problema da bi mu se sodalitski stil života prikazao poput oslobođenja. Cilj je uvijek jasan i eksplicitan: slamanje osobe do suza."

Matias sažima stvari na slijedeći način. "Tražili su totalni uvid u osobnu intimnost i vršili su pritisak na grupu kako bi osobe javno razotkrile vlastita iskustva i skrivene im osjećaje. Na taj način osobe su postale bespomoćne dok se u isto vrijeme moglo manipulirati njihovom sviješću generirajući tako ovisnost o onome tko predstavlja autoritet."

Matias vjeruje da postoji velika sličnost između mladih figarijanaca i Hitlerove mladeži. "Iako Sodalicij nema službene uniforme, postoji prepoznatljiv način oblačenja (hlače na crtu, košulje svjetlih boja bez ikakvog dizajniranog detalja, obuća u odrerđenom stilu) dok za vrijeme javnih događanja ili svečanih liturgijskih ceremonija svi se pojavljuju u plavom i u košuljama azurne boje ostavljajući tako dojam uniformirane skupine. Nadalje, skloni su kreirarnju neke vrste kolektivne mistike upotrebom simbola, jednoglasno intoniranim pjesmama iz sveg grla snažnim borbenim glasom, masovnim eventima u kojima je obvezno sudjelovati uz spektakuarne prikaze simboličkih radnji koje potpomaže moderna audiovizuelna tehnologija. Ako se tome pridoda kult liderove osobnosti, pronalazimo puno sličnosti između sodalita i horda Hitlerove mladeži".

Uz sve to, izolirali su članove od vlastitih obitelji i prijatelja, napominje Matias. Opravdavali su to sloganima sodalita može za prijatelja imati samo drugog sodalitu ili u crkvi možemo imati prijatelje koji nas prate, ali stvarne prijatelje, jedino u Sodaliciju. S obzirom na poslušnost, Matias se sjeća ovih parola: Poglavar zna bolje od tebe ono što je za tebe dobro. Tko je poslušan nikada ne griješi.

Figarijevu osobnost oslikava kao vrlo kompliciranu i "tešku za definirati". Ističe njegovu očinsku ulogu u vodstvu Sodalicija. "Djelovao je kao netko tko je bio vrlo brižljiv oko našeg dobra čak i više od vlastitih nam roditelja, na taj način postao je zamjenska figura oca kojem smo dugovali poslušnost. On sam doživljavao je sebe kao osobu koju je bog izabrao kako bi utemeljio instituciju koja će Crkvi udahnuti novi život i ponuditi odgovor današnjem vremenu".

"Početkom osamdesetih, čuo sam ga kako govori da mu na veliku žalost, kao Josemaría Escrivá de Balaguer, utemeljitelj Opus Dei-a, ne preostaje drugo do da prihvati ulogu lidera na kojeg se gleda — iznad svega — sa štovanjem. Ne znam što ga je navelo na tu tvrdnju, no smatrao je to žrtvom koju mora podnijeti. A u stvari, Luis Fernando se dobro uživio u tu svoju ulogu, dopustivši da se oko njega isplete aureola štovanja."

Matias tvrdi da je Figarijeva osobnost sklona dominiranju te da se to također vidi iz frequentnih vulgarnosti u njegovom kolokvijalnom govoru. "Ne pamtim niti jednu zgodu u kojoj bi on s nekim komunicirao na istoj razini. Luis Fernando morao je uvijek biti na povlaštenom položaju ako ne u samom centru svake aktivnosti. Prilikom njegovog posjeta zajednicama prostor se uređivao kao pred dolazak božjeg izabranika. Poznajem malo onih koji su se usudili proturječiti mu."

Ističe nadalje kako je sam Figari poticao kult prema vlastitoj osobi. I dodaje da su se njegove naredbe morale izvršavati bezpogovorno a "sve ono što je izlagao preko svojih spisa i govora moralo se prihvatiti kao neupitno, na način da je svaka kritika bila nezamisliva, poradi podložnosti mišljenja i volje."

Nadovezujući se na prethodnu misao kaže da se "u krugu Sodalicija predstavljao kao veliki mislilac, a njegove riječi otisnute na listićima i drugim publikacijama, postale su obvezno štivo za pripadnike MVC-a i SVC-a i smatrale su se kao ključne u interpretaciji realnosti. Međutim, njihova distancirana analiza ukazuje na mediokritet koji nije dopuštao različita zapažanja s bilo čije strane. Sam Figari nikada nije pristao na intervju pred nekim tko bi ga mogao kritički prosuđivati, držao se daleko od javnosti, dok su drugi bili ti koji su podmetali leđa za Sodalicij. Mislim da je to samo učvrstilo sliku njegove kultne osobnosti unutar zajednica koje je utemeljio."

Matias pokušava protumačiti prikrivanje poroka od strane Sodalicija a koje je objavio tisak. Pretpostavlja kako je tamna strana "mogla postojati zbog vrlo zahtijevnog stila života koji Sodalicij zagovara a po kojem, s jedne strane, ne samo da je zabranjen dvostruki život, nego se osobe na njega potiče. S druge strane, te iste osobe u najboljoj namjeri pokušavaju doseći ideal svetosti a zapravo nisu sposobne vladati vlastitom seksualnosti."

"Vrlo je zanimljivo također to što je nepoznato je li Luis Fernando ikada bio zaljubljen u neku djevojku, a još interesantnije je i to što je učestalo sijao komentare pune mizoginije. Kao na primjer: Ženu uvijek vrhom cipele! Ili: Dobra žena samo vlastita majka i Djevica."

Bivši sodalita Matias otkriva još neka ekscentrična ponašanja utemeljitelja Sodalicija što ih je uočio tijekom svojih jedanaest godina života provedenih u toj instituciji. "Imao je opsesivni strah da se ne zarazi nekom prijelaznom bolešću do te mjere da se prestao rukovati s ljudima, štoviše otkazivao je posjete zajednicama kada bi čuo da je netko bolestan. Na dohvat ruke imao je uvijek alkohol i maramce za dezinfekciju. Čudno je bilo i to što je tražio da mu se u svemu ugodi. Do najsitnijih detalja. Ponekad se dogodilo da je svratio u jednu od zajednica gdje nije bilo ono što mu se sviđalo, u tom slučaju upravitelj nabave (iliti upravitelj privremenih dobara) mogao bi imati grdnih problema. Zbog toga su sve kuće kupovale razna bezalkoholna pića i sendviće, koji su morali dobro izgledati, prije njegovog eventualnog posjeta."

Kad smo se dotakli strategija prisile Matias je istako kako je "cijeli sustav novačenja i formacije prožet prisilom i manipuliranjem sviješću budući da Sodalicij ne dopušta pluralitet mišljenja." I dodaje još i više. "Kad proklamiraju slobodu osoba, ideja slobode shvaćena je na restriktivni način, jer biti slobodan znači prihvatiti ono mišljenje koje institucija nameće preko svojeg utemeljitelja i njegovih sljedbenika. Kako bi postigli taj cilj pribjegavali su određenim tehnikama psihološkog manipuliranja smatrajući to kao ispravno sredstvo. I premda su se dogodili ekstremni slučajevi zlostavljanja, što potvrđuje nekoliko svjedoka, najčešći načini bili su razgovori i grupni sastanci za vrijeme kojih su izrugivali i vrijeđali pojedince, naređivali im da šute i prijetili raznim kaznama (post, uzdržavanje od sna, apsurdne zapovijedi)".

Matias odlučno tvrdi da nikada ništa čudno nije uočio po pitanju seksa, osim možda jednog ekscesa iz 1979. kad mu je duhovnik bio B. Matias iznosi da je za vrijeme jednog razgovora B neočekivano prekinuo konverzaciju i rekao mu da učini nešto neobično. "Naredio mi je da se potpuno razgolitim, da zagrlim jedan veliki naslonjač koji se nalazio u sali gdje smo se zatekli i da vršim bludne radnje s tim naslonjačem. Simulirao sam koitus. A u stvari osjećao sam se vrlo neugodno. Osjetio sam zlostavljanje u mojoj nutrini premda je prividni cilj bio rušenje unutarnjih barijera moje adolescentne dobi koje su me pretvorile u reprimiranu osobu. Situacija nije trajala dugo, a B, koji me promatrao ispod oka, rekao mi je da se obučem i pitao me je osjećam li se bolje nakon toga. Odgovorio sam potvrdno te nisam više pridavao važnost tom ekscesu jer mi sodaliti naviknuti smo na čudne stvari. A ovaj slučaj, doista, imao je seksualne konotacije. Sada, promatrajući svari s vremenske distance, ne smatram da je taj slučaj bio pokušaj seksualnog zlostavljanja već manipulacija i silovanje savjesti u situaciji srama koja je doista imala seksualne konotacije i bila usmjerena protiv osobne intimnossti. Način na koji se dogodila navedena situacija upućuje na taktiku koja se primjenjivala i na ostale."

Kako svim drugima, tako i Matiasu nije bilo nimalo lako napustiti Sodalicij. Uz sve ostalo zbog čega se netko udaljuje od Sodalicija postoji također i rizik da se izgubi vječno spasenje. A Matias nije htio postati izdajnik. "Priželjkivao sam čak i vlastitu smrt kako ne bih bio u situaciji da donesem odluku koja me terorizirala. Nije bilo fizičke prepreke koja bi me sprečavala da odem. Ipak, osjećao sam se sputan unutarnjim rešetkama ideologije koja mi se utisnula u dušu i poticala predosjećaj moje osobne propasti."

Na kraju je izašao, naravno, i o svemu tome sada govori s određenom dozom gorčine, ali i dozom olakšanja. "Shvatio sam da u dobi od trideset godina moram još uvijek dozrijevati u određenim aspektima moje osobnosti koji su bili potisnuti za vrijeme mojeg boravka u Sodaliciju." Matias tvrdi da je imao problema glede integracije u realni svijet. Nedostatak radnog iskustva i zanimanja predstavljali su mu veliki problem tijekom inkluzije u svijet. Danas je spokojan, veli, a od Sodalicija se potpuno udaljio.

Prijevod sa španjolskog: As

Ulomci iz knjige Mitad monjes, mitad soldados. Autori: Pedro Salinas i Paula Hugaz.

[ofswordsandpens]

I rewatched Zuko and Azula's Agni Kai recently and it's left me wondering – when Zuko begins to goad Azula into striking him with lightning, was he making the decision to kill her?

Because had Azula shot lightning directly at him like he planned and not at Katara, the most forthright implication to me is that he was intending to strike Azula with her own lightning. And Azula, for all her mastery, would not have been able to counter that.

On the other hand, maybe he wasn't planning to kill her at all and was simply planning to redirect it elsewhere (similar to what he did with Ozai). But given the tone of tragedy throughout the Agni Kai, the fact that they both acknowledge that this fight will be "the end" to them, I don't think it's inaccurate to read Zuko's actions as him preparing to kill Azula, even though an Agni Kai doesn't have to end with death (and in canon it didn't). Also, why goad her into striking him with lightning if he wasn't planning on doing something intentional with it? If anything, it adds another layer to the tragedy to me, because I don't believe Zuko wants to kill her. And it stands in such contrast to the way that Azula desperately wants to kill him.

I also think that there would have even been something sadly poetic in that sort of demise for Azula should the Agni Kai had gone this direction: Azula, struck down by her preferred sub-skill. Azula, struck down by the very bolt of lightning that she intended to kill her brother with. Azula, struck down by her own power.

[sunnydbeam]

Concept/future GC scene (spoilers)

YN to Neutron, wondering if we are really tied to our experiences, and if it is still possible to help Biohazard make peace with himself.

Trauma does not define the path we will take in the end. That is our responsibility. Neutron knows they could be wrong, and at the same time, just as sure as how much that line of thinking has helped them not to test the limits of their sanity.

Maybe this answers the question of what kind of character Neutron is, and their role in the story

[marshmallowcat666]

This is an old sketch I recently finished coloring since I was to tired to draw lol

[astraerystarr]

Mothra and Battra have me in my feelings again and I don't know what to do with it so woe; little doodles be upon us all

this was supposed to be a comic but I almost died just coloring this, I'm not finishing that thing >:(