dane-zaboravim

[dane-zaboravim]

Um je, razmišlja, kao kuća — stvari koje vlasnik više ne želi pokazati ili one koje bude bolna sjećanja uklanjaju se s vida i spremaju na tavan ili u podrum; a pri zaboravljanju kao pri pohrani slomljenog pokućstva, zacijelo djeluje i element volje.

Alias Grace, Margaret Atwood

[dane-zaboravim]

Kad si usred priče, to uopće nije priča već zbrka; mračna rika, sljepilo, lom stakla i cijepanje drveta; poput kuće u pijavici, ili broda što ga mrve ledenjaci ili nose brzice, a svi su na njemu bespomoćni i ne mogu ga zaustaviti. Ona se tek poslije pretače u nešto nalik na priču. Kad je pričaš, sebi ili nekom drugom.

Alias Grace, Margaret Atwood

[dane-zaboravim]

Hladno je u ovoj prostoriji. Nemam šala, obavijam se rukama, jer tko će drugi to činiti? Dok sam bila mlađa, mislila sam kako bih se mogla smanjiti kad bih se jako stisnula obavijajući se rukama, jer za mene nikada nije bilo dovoljno prostora, ni kod kuće, ni igdje drugdje; no, ako se stisnem, svagdje ću se uklopiti.

Alias Grace, Margaret Atwood

[dane-zaboravim]

Godina je 1851. Navršit ću dvadeset i četvrtu. Ovdje sam zatvorena od svoje šesnaeste. Uzorna sam uznica, ne stvaram neprilike. Tako barem kaže upraviteljeva žena, slučajno sam je čula. Vješta sam u tome. Budem li dovoljno dobra i mirna, možda će me ipak pustiti; no, nije lako biti dobar i miran, to je kao da visiš na rubu mosta kad si već pao preko ograde; čini ti se da se ne mičeš, kao da samo visiš, ali to ti ipak oduzima svu snagu.

Alias Grace, Margaret Atwood

[dane-zaboravim]

Pisati sam počela iz straha. Bojala sam se da ću zaboraviti, ili da ću se pretvarati da sam zaboravila, ili da ću se pretvarati da se pretvaram, ili da ću odrasti.

Vodili smo ljubav 2003.; Baš ti, baš tu., Miranda July

[dane-zaboravim]

Nakon nekog vremena učini mi se da se već pomalo ljuti jer on nikako da dođe, a ja se ne mičem. Shvatim da ću, ako se on ne pojavi, uskoro morati otići. Srce mi se stisne jer osim ovog susreta nemam apsolutno nikakve planove za budućnost. Cijelu godinu, iz dana u dan, sjedila sam i pisala za računalom na koje sam zalijepila njegovu posjetnicu i sad sam završila, a rekao je da mu se javim kad završim pa sam to i učinila, nazvala sam ga, i sad je on na potezu. Na njemu je da sa mnom radi što ga je volja. Što će učiniti? Što muškarci rade s iznimno nadarenim djevojkama koje su upravo napisale knjigu? Hoće li me poljubiti? Hoće li zaiskati da mu budem kći, supruga, ili da mu čuvam djecu? Hoće li me uputiti, zajedno s knjigom, do neke više instance? Hoće li mi masirati noge i slušati kako jecam? Njegova žena i ja čekamo da to doznamo. Nestrpljivija je od mene. Ja sam voljna čekati zauvijek, a ona mu daje još pet minuta.

Vodili smo ljubav 2003.; Baš ti, baš tu., Miranda July

[dane-zaboravim]

Ima ljudi kojima bude nelagodno kad se šuti. Meni nije. Nikad nisam previše mario za dijalog. Ponekad mi nešto padne na pamet, ali onda se upitam: vrijedi li to izgovoriti? I ispada da ne vrijedi.

Sestra; Baš ti, baš tu., Miranda July

[dane-zaboravim]

Prošla su tri sata otkako sam u knjižari naletjela na tebe i ženu u bijelom kaputu. Kakav fantastičan bijeli kaput. Očito si već savršeno sretan i cvateš, premda smo prekinuli prije samo dva tjedna. U biti nisam ni bila sto posto sigurna da smo prekinuli dok te nisam vidjela s njom. Djeluješ mi nevjerojatno daleko, kao netko na suprotnoj obali jezera. Tako mala točkica da nije ni muško ni žensko, ni mlado ni staro; samo se smiješi.

Plivačka ekipa; Baš ti, baš tu., Miranda July

[dane-zaboravim]

Dvojite li oko života? Pitate li se vrijedi li truda? Pogledajte nebo: vaše je. Pogledajte u lica ljudi koje mimoilazite na ulici: ta lica su vaša. I ulica, i zemlja pod ulicom, i vatrena lopta pod zemljom: sve vam to pripada. Vama koliko i drugim ljudima. Sjetite se toga kad se ujutro probudite i pomislite da nemate ništa. Ustanite i okrenite se prema istoku. Sad slavite nebo i slavite svjetlost što prožima svakog pod kapom nebeskom. Smijete biti nesigurni. Ali slavite, slavite, slavite.

Zajednički trijem; Baš ti, baš tu., Miranda July

[dane-zaboravim]

“Sanjaš li još uvijek onaj san o mjesecu od leda?” pitao sam.

Podignula je pogled i zagledala se u mene. Licem joj se polako razvukao velik, širok osmijeh. Bio je to posve prirodan, iskren osmijeh.

“Još se sjećaš mojeg sna?” pitala je.

“Ne znam zašto, ali, eto, sjećam se.”

“Premda to nije tvoj nego tuđi san?”

“Snovi su nešto što se lako može posuditi i pozajmiti”, kazao sam.

“To je divna misao”, dodala je.

Yesterday; Muškarci bez žena, Haruki Murakami

[dane-zaboravim]

Kao što sam ti već jednom rekla, strpljenje ne najvažnije. Moramo raspetljavati te zamršene konce jedan po jedan, ne gubeći nadu. Bez obzira kako beznadno njezino stanje možda izgleda, prije ili kasnije naći ćemo taj razmotani končić. Ako se nalaziš u mrklom mraku, možeš samo sjediti dok ti se oči ne priviknu na tamu.

Norveška šuma, Haruki Murakami

[dane-zaboravim]

Reci mi, Vatanabe, jesi li ikad vidio poreznika?

– Nikad.

– E pa ja jesam. Puno puta. Upadnu ti u kuću i počnu se praviti važni. “A za što vam služi ova knjiga poslovanja?” “Hej, dosta su vam traljavo vođene te knjige.” “Ovo vi zovete poslovnim izdatkom?” “Pokažite mi sve svoje račune i to odmah.” Mi dotle čučimo u kutu i kada dođe vrijeme večeri moramo ih počastiti sušijem deluxe – dostava u kuću. E pa da ti kažem, moj otac nijednom nije utajio porez. Takav je on, poštenjak iz stare garde. Ali daj ti to reci porezniku. On samo kopa i kopa i kopa i kopa. “Prihod vam je ovdje malo nizak, zar ne?” Pa naravno da je nizak kad ne zarađuješ! Došlo mi je da vrištim: “Idite kontrolirati one koji imaju novca!” Misliš da bi se poreznici drukčije ponašali da dođe do revolucije?

– Malo vjerojatno, malo vjerojatno.

– E pa eto onda. Ne želim vjerovati ni u kakvu vražju revoluciju. Vjerojat ću samo u ljubav.

Norveška šuma, Haruki Murakami

[dane-zaboravim]

– A i njihove takozvane diskusije bile su grozne. Svi su govorili velike riječi i pretvarali se da znaju o čemu se govori. Ali ja bih postavila pitanje kad god nešto nisam razumjela. “Što znači ta imperijalistička eksploatacija o kojoj govorite? Ima li to neke veze s Istočnoindijskom kompanijom?” “Znači li razaranje obrazovno-industrijskog kompleksa da nakon diplome ne smijemo raditi za neku tvrtku?” I slične stvari. Ali nitko mi ništa nije htio objasniti. Ma kakvi – užasno bi se naljutili. Možeš li ti to vjerojati?

– Da, mogu – rekao sam.

– Jedan se proderao na mene: “Glupačo, kako živiš kad uopće nemaš mozga?” E pa onda mi je bilo dosta. To nisam bila spremna trpjeti. Dobro, nisam jako pametna. Iz radničke sam klase. Ali radnička klasa drži svijet u pogonu, i radničku klasu izrabljuju. Kakva je to revolucija kad se samo razbacuje velikim riječima koje ljudi iz radničke klase ne razumiju? Kakvo je to sranje od socijalne revolucije? Hoću reći, i ja bih rado poboljšala svijet. Ako nekoga stvarno izrabljuju, moramo to zaustaviti. U to ja vjerujem, i zato postavljam pitanja. Zar nemam pravo?

– Imaš pravo.

– I onda mi je sinulo. Sve su to lažnjaci. Na pameti im je samo da impresioniraju nove članice svojim velikim riječima kojima se tako ponose, pa da im mogu zavući ruku pod suknju. A kada diplomiraju, ošišaju se na kratko i naprijed u Mitsubishi, IBM ili Fuji Bank. Nađu lijepe supruge koje nikad nisu čitale Marxa, dobiju djecu i daju im moderna nova imena od kojih ti se povraća. Koji će obrazovno-industrijski kompleks oni razoriti? Daj me nemoj nasmijavati! A ni novi članovi nisu bili ništa bolji. Ni oni ništa živo nisu razumjeli, ali pretvarali su se da razumiju i smijali su mi se. Nakon sastanka bi mi rekli: “Ne budi blesava! Pa što onda ako ne razumiješ? Samo se složi sa svime što kažu.” Hej, Vatanabe, imam ja stvari od kojih sam znala još više poludjeti. Hoćeš čuti?

– Naravno, zašto ne?

– Pa, jednom su sazvali kasnonoćni politički sastanak, i svakoj djevojci su rekli da napravi dvadeset rižinih kuglica za zakusku. Hoću reći, zamisli ti tu spolnu diskriminaciju! Ja sam odlučila da ću za promjenu šutjeti, pa sam poslušno došla sa svojih dvadeset rižinih kuglica, sve po propisu, unutra umeboši, izvana nori. I što misliš da sam dobila za svoj trud? Ljudi su se poslije žalili jer su moje kuglice iznutra imale samo umeboši, i nisam donijela ništa uz njih! Druge djevojke napunile su svoje kuglice ikrom bakalara i lososom, i još su donijele lijepe debele kriške prženih jaja. Tako sam se razbjesnjela da nisam mogla govoriti! Što si umišljaju ti raspačivači "revolucije", s kojim vražjim pravom rade frku oko rižinih kuglica? Neka budu sretni što su dobili i umeboši i nori! Neka se sjete da u Indiji djeca umiru od gladi!

Nasmijao sam se. – I što je dalje bilo sa sekcijom?

– U lipnju sam se ispisala, toliko sam bila ljuta – rekla je Midori. – Većina tih studentskih tipova su totalni foliranti. Umiru od straha da će netko otkriti kako nešto ne znaju. Svi čitaju iste knjige, svi prosipaju iste slogane, i obožavaju Johna Coltranea i gledati Pasolinijeve filmove. Tebi je to ”revolucija?”

– Hej, mene nemoj pitati, ja revoluciju nikad nisam vidio.

– Pa, ako je to revolucija, nek si je metnu znaš kamo. Mene bi vjerojatno strijeljali što sam stavila umeboši u rižine kuglice. I tebe bi strijeljali, jer razumiješ konjunktiv.

Norveška šuma, Haruki Murakami

[dane-zaboravim]

Napisala sam ti u pismu, zar ne? Ja sam daleko nesavršenije ljudsko biće nego što ti pretpostavljaš. Moja bolest mnogo je gora nego što misliš: ima mnogo dublje korijene. I zato želim da ideš dalje, ako možeš. Ne čekaj me. Spavaj s drugim curama ako hoćeš. Nemoj da te sputavaju misli o meni. Čini ono što hoćeš. Inače ću te možda povući za sobom, a to zbilja ne želim. Ne želim ti se miješati u život. Ne želim se nikome miješati u život. Kao što sam već rekla, želim da me svako malo dođeš posjetiti, i da me se uvijek sjećaš. To je sve što želim.

– Ali to nije sve što ja želim – rekao sam.

– Trošiš život petljajući se sa mnom.

– Ništa ne trošim.

– Ali ja se možda nikad neću oporaviti. Zar ćeš me zauvijek čekati? Možeš li čekati deset ili dvadeset godina?

– Previše se stvari bojiš – rekao sam. – Mraka, strašnih snova, mrtvih i njihovih moći. Moraš ih zaboraviti. Sigurno ćeš ozdraviti ako ih zaboraviš.

– Ako uspijem – rekla je Naoko, odmahujući glavom.

– Ako uspiješ izići odavde, hoćeš li živjeti sa mnom? – pitao sam. – Onda ću te moći štititi od mraka i strašnih snova. Onda ću te grliti ja, a ne Reiko, kada ti postane teško.

Naoko se još jače stisnula uz mene.

– To bi bilo divno – rekla je.

Norveška šuma, Haruki Murakami

[dane-zaboravim]

najteže je razdvojiti prste

i gledati reći ovo nije moja borba i

pustiti čovjeka što ju voliš si ju

da odleprša po vlastitoj volji

u sjenku skicu u ništa manje

ništa od istrošenog sjećanja

najteže je nedvosmisleno znati

da ljubav iskazuješ po posljednji put

a da moraš izdržati

oboje i iskazivanje i po posljednji put

ako si stvarno voljela ako još ne

možeš pobjeći ne ljubav

pretpostavlja dvojinu a također

njen raspad plus moraš gledati

širom otvorenih očiju kako

dlan koji si grizla lizala

lizala grizla svaku jamicu

svaku žilu anomaliju kože

kako dlan kako prsti što si

ih što su te što su išli u te što bi

te prepoznali bilo gdje bilo kad

kako popušta stisak

svijeta kako mutno zaliježu

truli nepomični neće se više

dotaknuti zraka kamoli tek tijela

najteže je pustiti svijest što

voliš ne postoji više

nije pak nemoguće

ljubav je kovinotehna

moraš držati u rukama svjetlo

plavu kutiju prve pomoći

spremno ovladati

heimlichov hvat umjetno

disanje pravi pritisak na žilu

a pustiti da is

krvari gledati kako se guši

nepokretno najteže a ne ne

moguće ljubav

je pretaliti osjećaj iz orgazma

u origami ukras podsjetnik to

nije moja borba to gledati posao

ljubavi je pobuditi nositi

izdržati nemoguće

ovo nije moja borba; zbirka da ne, Ana Zag Golob

[dane-zaboravim]

Prije nekoliko godina hodala sam šumom u Apeninima, svakom sam koraku povjeravala bol, kroz krošnje stabala osluškivala sam svjetlost, satima, sve dok nisam raspršila krugove svoje patnje, poput vode što prekriva glatku stijenu, nestalu u dubinama. Kadli mi ususret dođe stablo izranjavana debla. Sve oči koje sam otvorio, reče, grane su koje sam izgubio. Rijetka mu se krošnja širila u visinu, mnogo iznad mog pogleda. Mogao si mu s kore iščitati povijest rezova i amputacija, zaraslih ožiljaka pretvorenih u rast, pokornost svjetlosti, usprkos svim zaprekama. Nastavila sam hodati s tim glasom što je odjeknuo mojom nutrinom i sa samo jednom jasnom slikom: ima gubitaka koje možeš oplakivati svim suzama, boriti se protiv njih svim snagama, pa ipak su nužni. Dali bismo čitav život da se ne dogode, pa ipak našu mezgru vode prema formi i mjestu koje joj pripada.

Da bismo uspjeli vidjeti i najmračniji dio stvarnosti, treba nam mnogo snage. Oduvijek, kao nehotičnim refleksom, zatvaram oči pred užasom. U tom djeliću vremena užas ne prestane postojati, dogodi se. A ti mu nisi svjedok, upleten si. Rane su oči koje nikada nismo htjeli otvoriti. No eto ih, na našem tijelu, našoj kori.

Vježba unutarnje samokirurgije; zbirka Groblje leptira; Mala kruna, Franca Mancinell

[dane-zaboravim]

Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio.

To je klišej izrečen riječima, ali u to doba nisam ih ćutio kao riječi, nego kao taj zračni uzao u svojoj nutrini. Smrt postoji – u pritiskivaču za papir, u četiri crvene i bijele kugle na biljarskom stolu – i mi živimo i udišemo je u pluća kao finu prašinu.

Do tog vremena smrt sam shvaćao kao nešto u potpunosti odvojeno i neovisno o životu. Ruka smrti kad-tad će nas uzeti, osjećao sam, ali do dana kad posegne za nama ostavit će nas na miru. To mi se činilo kao jednostavna, logična istina. Život je tu, smrt je negdje ondje. Ja sam ovdje, ne negdje ondje.

No te večeri kad je Kizuki umro, izgubio sam sposobnost da smrt (i život) promatram u tako jednostavnim okvirima. Smrt nije nešto suprotno životu. Ona je već tu, unutar moga bića, uvijek je bila tu, i nikakva mi borba neće dopustiti da to zaboravim. Kad je te svibanjske večeri k sebi uzela sedamnaestogodišnjeg Kizukija, uzela je i mene.

Norveška šuma, Haruki Murakami