mufcomhr-blog

[mufcomhr-blog]

Šest crtica uz kraj Mufa

Drage čitateljice i čitatelji, danas, nakon nepune četiri godine, zatvaramo Muf.

Donijele smo ovu odluku poslije nekoliko mjeseci rasprava o budućnosti Mufa i o našim mogućnostima da radimo na sajtu onako predano kako želimo i kako zaslužuje, i kako vi zaslužujete. Naposljetku smo zaključile da to više ne možemo.

Stvari bi možda ispale drugačije da Ministarstvo kulture u posljednje dvije godine nije devastiralo sektor neprofitnih medija, ali to nikako nije bilo presudno, a naš je rad i uz sredstva koje smo u dva navrata dobile dobrim dijelom bio volonterski. Stojimo zato uz kolegice i kolege koji se svakoga dana bore za svoje portale i poslove te za opstanak kritičkih medija u Hrvatskoj.

U pokretanje Mufa nismo ušle kao novinarke i urednice. Ušle smo jednostavno kao feministkinje i entuzijastkinje za popularnu kulturu, s mnogo ideja i želja i vizijom jednog mjesta koje je malo drugačije od ostalih. Teško je opisati koliko nam je značilo što ste nas tako brzo prihvatile, što ste nas čitale, komentirale, lajkale, šerale i govorile nam da vam je naš rad važan.

Beskrajno hvala svim našim suradnicama i suradnicima: hvala što ste s nama podijelile svoje sjajne misli, ponosne smo što smo vam dale prostor da ih raspišete i što su mnoge od vas ovdje objavile svoje prve tekstove.

Naši se životi trenutno nalaze na prekretnicama, prioriteti nam se mijenjaju i zatvaranje Mufa osjećamo kao nešto logično, ali i blago nestvarno. Iako je ovo kraj Mufa, nije kraj našeg feminističkog i kritičkog rada, na internetu i šire. A Muf će i dalje biti online za sve koji ga žele čitati.

Svi to uvijek kažu, ali stvarno ne bismo sve ovo uspjele bez vas. Hvala vam na četiri predivne, teške, sulude, sretne, iscrpljujuće, mufaste godine.

Volimo vas, i vidimo se opet, obećajemo. ♥♥♥♥♥♥

Zauvijek vaš Muf:

Asja Bakić, Maša Grdešić, Lea Horvat, Maša Huzjak, Barbara Pleić Tomić i Lana Pukanić

Asja

Šest pasa glavonja šestoškrgaša

U epizodi serijala Blue Planet II (2017) o Antarktiku David Attenborough pripovijeda o psu glavonji šestoškrgašu s dna mora koji jede samo jednom godišnje, ali i o koraljima koji žive po 4000 godina. U tamnim zonama oceana gdje nema sunčeve svjetlosti vrijeme gubi svoj smisao: na dubinama u kojima je pritisak toliki da ga uspoređuju s dvadeset aviona posloženih jedan na drugi, godine 1945. i 1991. postaju besmislene. Hrvatska još, međutim, nije potonula na dno Jadrana, tako da je jedini pritisak koji može osjetiti – pritisak međunarodne zajednice kad napravi neki diplomatski gaf, uglavnom vezan uz ustaše i revizionizam koji nastoji glorificirati ustaški režim i NDH.

Nažalost, hrvatsko društvo ne vrši nikakav pritisak na ljude koji su opsjednuti fiktivnom historijom i koji nastoje preoblikovati povijesni tijek događaja vlastitim lažima i degeneričnim političkim djelovanjem. Umjesto da potopi lažove i zločince, Hrvatska ih veliča, a potapa ljude koji su u stanju shvatiti da je vrijeme relativan pojam i da ljudske živote ne možemo zarobiti u jednom te istom političkom trenutku i tjerati ih da zločine doživljavaju iznova i iznova.

Voljela bih, naravno, da smo moje kolegice s Mufa i ja šest pasa glavonja šestoškrgaša kojima je dovoljno da jedu lešine jednom godišnje, ali ljudski život ne funkcionira tako. U ovom trenutku, na svojevrsnoj prekretnici, mogle smo poput kolega s Lupige tražiti novac od čitatelja, svjesne da ga od Ministarstva kulture nećemo dobiti, ili napraviti ono što sad činimo – prihvatiti da je Muf završeno poglavlje. Već sam pisala o tome da novac koji Ministarstvo daje neprofitnim medijima nije nikakva apanaža, nego investicija koju društvo ulaže u vlastiti razvoj, konkretno u nepristrane novinare koji ne mogu biti kupljeni privatnim novcem i šarenim lažama. To nije novac koji će biti potrošen na lažne ratne veterane, na Thompsona, kilu kokaina ili na prasetinu kupljenu kod mesara Fiolića.

Pokrenuti Muf, uređivati ga i pisati nije bio lak podvig jer su nas neprestano kritizirali, često upravo zbog imena, „stidnih dlakova“ i sličnih asocijacija, ali najviše zapravo zbog eksplicitne feminističke vizure bez koje nismo mogle i nismo htjele pisati o suvremenoj popularnoj kulturi. Marx je u pravu kad kaže da je „sav društveni život bitno praktičan“. Nitko od nas urednica nije o tome dvojio jer je popularna kultura također praktični dio svakodnevnog života. Ideja da je kultura drugorazredna dolazi od onih ljudi koji se izražavaju isključivo u prošlom vremenu. Muf je uvijek propagirao budućnost i prihvaćao promjene.

Žao mi je što se nećemo imati prilike oglasiti o sadržajima koji nas tek čekaju, ali teško je govoriti o budućnosti u zemlji koja inzistira na prošlosti i stalno nas u nju vraća. Htjela bih ovaj drugarski pozdrav završiti optimističnim tonom, ali ne mogu jer, bez obzira na to što Hrvatska nije potonula, sigurno osjećate pritisak koji osjećam i ja – manjak svjetlosti i težinu koje se, nažalost, ne možemo tako lako riješiti. Zajedno, možda. Pojedinačno, svatko za sebe – nikad. Zbogom, i vidimo se opet! Možda u čitulji, možda na nekom drugom sajtu, ali nikad u Ministarstvu i nikad u tuđoj guzici.

Barbara

O novim počecima

U ove gotovo četiri Mufove godine u mom se životu promijenilo i puno i malo toga. Čini mi se kako ono što mi se događa na nekakvom objektivnom, vanjskom planu (u smislu posla, obiteljskih odnosa, objektivnih životnih promjena) zapravo nikada ne uspijeva utjecati na konstantni, postojani nemir koji osjećam, grčevito držanje za onu sljedeću, veliku, pravustvar koja se tek treba dogoditi, tu nekakvu rupu nezadovoljenih očekivanja koja se nikada, ničime ne da zatrpati.

Kroz cijeli svoj pubertet i adolescenciju bila sam odana pobornica ideje novih početaka. Od sutra će sve biti drugačije, govorila bih si kada bi stvari po tko zna koji put postale previše neuredne i nezgodne, kada bi se horizont mojih velikih očekivanja ispuhao poput žalosnog rođendanskog balona, kada bi mi još jedan blesavi, nepromišljeni plan neslavno eksplodirao u lice. Taj je novi početak u mojoj glavi uvijek bio izjednačen s idejom postajanja nekom drugom, boljom verzijom mene same, osobom koja je discipliniranija, organiziranija, manje sebična i nesigurna, manje podložna paralizirajućim valovima melankolične nujnosti, optimističnija i samosvjesnija, osobom koja više klizi kroz život a manje se rukama i nogama batrga kroz njega. I možda bi mi to i uspjelo na sat ili dva ili dan ili dva, ali uvijek bi se dogodilo isto nezaustavljivo otklizavanje u moju staru kožu i stare navike.

Nikad mi nije uspjelo postati nova osoba preko noći i riješiti se svog starog života, sa svom njegovom kabastom, natučenom prtljagom. Stvari koje su se u meni promijenile mijenjale su se mukotrpno i polako, bez fanfara, i pronalazile svoje mjesto među naslagama onih koje se nikada neće promijeniti, među starim i novim greškama, strahovima i nesavršenostima. Ali s godinama sam ionako prestala žudjeti za instant-promjenama i ostavljanju starih koža i stare prtljage iza sebe, zato što se među tim silnim krivim potezima, dvojbenim zamislima, nespretnostima i frustracijama nalazi i pregršt zrnaca radosti i mudrosti i ljepote.

Pisati za Muf bilo je točno onakvo kakva sam i ja. Možda zato i nije prisutan nekakv osjećaj gubitka – sve ono što čini/je činilo Muf već je i uvijek sa mnom, i kroz krajeve i kroz nove početke, kroz sve buduće velike i prave stvari.

Lea

O krajevima i počecima

Moj je problem s krajevima vremensko izmještanje: početak kraja zamišljam davno prije njegova nastupanja, a kraj početka proživljavam s proizvoljnim odmakom. Tijekom mrskog, ali neumoljivo obaveznog trčanja u srednjoj školi, umjesto da posegnem za zadnjim atomima snage, redovito sam pred cilj usporila preduhitreno sanjareći o kraju, kao da je štoperica već odradila svoje. Možda mi je zato, kad stvarno trebam dovršiti neki tekst, ubaciti pošiljku u sandučić ili pritisnuti send (imaginarno ili doslovno) nezamjenjiva utjeha Born to Die Lane Del Rey na repeatu koja počinje feet don’t fail me now, take me to the finish line.

Kraj Mufa poklopio se s krajem trudnoće i moja epizoda i dalje vjerno prati Hannah na kraju Girls (mada se srećom ne borim s latchingom). Porod je izlizana metafora kraja — trudnoće, čudnovate dvojnosti, završenog projekta — i još više početka — novog života na ružičastoj strani spektra, neuredno-birokratske fraze „promijenjene životne okolnosti“ na realističnoj. Razdvajanje sam izmješteno otugovala kad porod još nije ni izbliza bio na vidiku, a početak procesuiram zakašnjelo, u malim tematskim paketima.

Kakav će oblik ovaj biografski početak poprimiti u mom radu, hoće li promijeniti tkivo mojeg doktorata (trenutno u fazi 2/4), rada i pisanja općenito? Moje su liste za kupovinu postale sistematičnije i urednije, prvi put u posljednjih nekoliko godina poslala sam prijavnice i tekstove prije deadlinea (čak slažem ovu crticu prije nego što je to apsolutno nužno!). Radim u malim blokovima zbijenog vremena, u zaokruženim tekstualnim minijedinicama, praćena blesavom radošću, a ne uobičajenom mučninom nesigurnosti mislim o svojim parcijalnim idejama koje čekaju na verbalizaciju. Manje odugovlačim, internetske distrakcije izgubile su svoju magičnu čar, ne plutam cijeli dan u paučini prokrastinacije. S negativne strane, umorna sam i mjestimično sumnjičava prema novom modusu rada i njegovu ustaljivanju. Novi početak za mene je dvostruk — postmufovski i postneroditeljski — i označava mi kraj jedne ere, strah od gubitka starih, savladanih i utješno poznatih oblika, identiteta i recepata, ali i obećanje opasno pustolovnoga, radosti početka u kraju.

Maša G.

Odraslost

Otkad znam za sebe, htjela sam biti odrasla. Istina, vjerovala sam da odrasli nemaju osjećaje i da biti odrasla osoba uglavnom znači plaćati račune, ali bila sam spremna na sve ako bi to značilo da se moje mišljenje shvaća ozbiljno i da mogu samostalno donositi odluke. Sada mi je smiješno kada se sjetim kako sam sa šesnaest godina na izletu u Beč nasred Kärntner Strasse roditeljima kroz plač objašnjavala da moraju imati povjerenja u mene i tretirati me kao odraslu osobu, sve dok me nisu smirili ponudom da sjednemo na toplu čokoladu. Bilo bi još puno smješnije da se nisam baš neki dan rasplakala razgovarajući s tatom na mobitel jer se s pravom naljutio na mene. Na kraju razgovora rekao mi je da pazim preko ceste.

Što uopće znači biti odrasla osoba? Postoje li kriteriji, objektivni ili subjektivni, koji određuju nečiji odrastao status? Treba li ta potvrda odraslosti doći izvana ili iznutra? U našem društvu odraslost se u prvom redu potvrđuje prolaskom kroz razne društvene rituale: postajemo li odrasle osobe kada navršimo određeni broj godina, kada se zaposlimo, odselimo od roditelja, dignemo kredit za stan i auto, kada uđemo u brak i dobijemo djecu, kada ostanemo bez roditelja? Premda mnogi od nas neće ili ne žele zadovoljiti većinu tih kriterija, društvena ideja sreće, kako piše Sara Ahmed u The Promise of Happiness, i dalje normira heteroseksualnu obitelj kao društveno dobro i ispravan izvor sreće za pojedinca.

Većina spomenutih kriterija također ima jasne ekonomske temelje. Možda ne moramo ispuniti baš svaki zahtjev kako bismo stekli društveni status odrasle osobe, no financijska samostalnost i dalje se prihvaća kao najpouzdaniji izvanjski dokaz odraslosti: “It’s not adult life if your parents still pay for your Blackberry”, kako je rekao Ray u Girls. Otuda proizlazi i nerazumijevanje starijih generacija za odgođeno odrastanje milenijalaca. Pozivajući se i dalje na vlastite definicije odraslosti (posao, stan, auto, obitelj), a ne uzimajući u obzir izmijenjene ekonomske uvjete uslijed svjetske ekonomske krize i domaćih tranzicijskih procesa – porast cijena nekretnina, niske plaće te manjak i nestabilnost zaposlenja – stariji olako optužuju mlade za nezrelost, lijenost, narcisoidnost i neplansko trošenje novca. Kako se, međutim, ponašati u ekonomiji koja samo malom broju sretnika dopušta “odrasti”? Također, kriterije odrastanja za žene dodatno komplicira i rodna podjela rada. Ženu kao odraslu osobu ne određuje primarno financijska samostalnost koliko njezina skrb za druge, odnosno kućanski i emocionalni rad koji pak može obavljati od vrlo rane dobi.

Naravno, subjektivne, unutarnje kriterije odraslosti nemoguće je odvojiti od izvanjskih, društveno-ekonomskih. Odmalena usvajamo ideje o odrastanju i sazrijevanju koje podrazumijevaju financijsku samostalnost te brigu za sebe i druge, međutim, istovremeno možemo osjećati da nas ispunjenje društvenih kriterija odraslosti nije automatski i nedvosmisleno pretvorilo u ideal samostalnosti i odgovornosti, kao i to da naša zrelost potječe i iz drugih izvora, iz iskustava koja su jedinstveno i neponovljivo naša vlastita, ali i iz samog protoka vremena.

Pišući o sebi sa šesnaest godina, osjećam da sam se drastično promijenila, no s druge strane dobro vidim da sam još uvijek ta ista osoba. Nemoguće mi je to iskazati bolje odMeghan Daum kada kaže: “Life is mostly an exercise in being something other than what we used to be while remaining fundamentally – and maddeningly – who we are.” Kad razmišljam o sebi tada, redovito mi se vraća slika moje prijateljice Ivane i mene kako se grčevito držimo za ruke šećući pustom Vlaškom u mrzlu, maglovitu i odvratnu nedjeljnu večer u siječnju 1995., očajnički očekujući da naši životi počnu, da se nešto, bilo što, dogodi. Mislim na tu osobu koja sam bila s brigom i ljubavlju, ali najprije s golemim olakšanjem, isusebože sva sreća da se više ne moram tako osjećati. Stalna tjeskoba popustila je negdje početkom faksa, sveprožimajuća, kaotična žudnja poprimila je konkretnije forme, nada već neko vrijeme koegzistira s nostalgijom, a nestrpljivo iščekivanje prijelomnih događaja zamijenilo je duboko povjerenje u pravilnosti svakodnevice.

Negdje sam se na tom putu od šesnaest do trideset i osam promijenila, no ne znam reći jesu li te promjene znakovi odraslosti. Najčešće se osjećam kao da sam u stanju brinuti se za sebe i druge, a onda samo odjednom počnem plakati razgovarajući s roditeljima na telefon. Zato mi ovaj uvid Jenny Offill iz romana Dept. Of Speculation ima puno smisla: “But now it seems possible that the truth about getting older is that there are fewer and fewer things to make fun of until finally there is nothing you are sure you will never be.”

I moj je put prema odrastanju obilježen ublažavanjem i napuštanjem adolescentske strogosti, krutosti, isključivosti te prezira prema slabosti, no nijedna se od tih promjena nije dogodila odjednom, kao što sugeriraju izvanjski, društveni kriteriji odraslosti. Naš život nije priča, on to postaje tek naknadno, kada kontinuirani tijek vremena podijelimo na manje odsječke, pripišemo im jasne početke i krajeve te istaknemo prijelomne događaje. Međutim, tako zanemarujemo upravo trajnost, neprekidnost, kontinuiranost životnog iskustva ili, kako to formulira Sarah Manguso, ongoingness. Manguso u istoimenoj knjizi, Ongoingness. The End of a Diary, objašnjava zašto je nakon dvadeset i pet godina odustala od pisanja dnevnika koji je tada imao osamsto tisuća riječi. Problem je bio u tome što je dnevnikom očajnički pokušavala ponoviti vlastiti život bilježenjem važnih zbivanja, u strahu da će ga u suprotnom propustiti: “I tried to record each moment, but time isn’t made of moments; it contains moments. There is more to it than moments.” Tako je previdjela “prazno vrijeme” između “trenutaka za pamćenje”. Fiksirana na prijelomne događaje, nije bila u stanju osjetiti život kao kontinuiran.

Iako ne mogu definirati odraslost, ne vjerujem da će se spustiti na nas kao izravna posljedica “prijelomnih” životnih događaja, najčešće društveno propisanih. Prije ćemo je pronaći u protoku vremena, kontinuitetu svakodnevnog života. Zato ću se na kraju ponovno osloniti na Ongoingness, za utjehu, motivaciju i – nastavak:

Often I believe I’m working toward a result, but always, once I reach the result, I realize all the pleasure was in planning and executing the path to that result. It comforts me that endings are thus formally unappealing to me – that more than beginning or ending, I enjoy continuing.

Maša H.

O kraju svijeta

Istinita priča: Mufovu sam facebook stranicu lajkala i odlajkala barem pet puta. Nisam mu vjerovala. Poput starog kućnog psa koji mora dobro ponjušiti prinovu (ja zamišljam štene, ali vi slobodno zamislite dijete ili rođakinju koja je pod sumnjivim okolnostima došla iz nekog pitoresknog dijela Cotswoldsa na „kraće vrijeme“ kako bi se „povezala sa svojim korijenima“) prije no što joj preda čitavo svoje srce. Ono čemu nisam vjerovala bila je blistava, primamljiva ružičasta prošarana bajkovitim ptičicama. Ne zbog internaliziranih predrasuda prema pomalo girly estetici –  jer girly estetika je moje sve – već zbog obećanja nečeg velikog i fantastičnog, nečeg što mi se tada činilo naprosto neispunjivim. Muf je bio toliko iznenadan, toliko dalek od svih ostalih internetskih sadržaja da jednostavno nisam vjerovala da je stvaran. Kada sam povjerovala u očitu genijalnost, predala sam mu čitavo svoje srce.

U zadnjih sam godinu dana naučila mnogo praktičnih i ljudskih stvari, ali ništa nije došlo ni blizu čitanju. Ono ostaje moja omiljena mufovska aktivnost. Kraj rada u uredništvu, kraj Mufa, kraj svijeta (dolaze mi stihovi: „World(s) will all end / And new worlds will begin / […] Spinning out in the velvet dark“) dočekujem kao čitateljica koja je istinski uživala u trenucima identifikacije, kao i u trenucima koji su mi osvijetlili nešto dotad nedoživljeno, u magičnim rečenicama, prepoznatljivim stilovima pisanja, utješnoj borbenosti i, najviše od svega, u svim onim tekstovima koji nisu nužno bili borbeni manifesti, nego čisti ogledi o ljubavi prema nesavršenostima koje nas okružuju. U tom mi je smislu svijet bez Mufa zastrašujuć i pust, kao nakon pada meteora, unatoč tome što je neki novi svijet već u nastajanju.

Moja povijest krajeva svodi se na ponovljena (pr)oživljavanja tako dugo dok na mjesto kraja ne zasjedne kontinuitet. Kada sam s dvanaest godina prvi put pogledala Moulin Rouge!, bila sam toliko shrvana što je gotov da sam ga gledala gotovo svaki dan jednu cijelu godinu. Kada sam prvi put odslušala Universally Speaking (ne kolutajte očima, Red Hot Chili Peppers možda jesu seksističke budale, ali Frusciante ih je svojom muzikalnošću maksimalno iskupio), nikada je više nisam prestala slušati. Kada sam sa šesnaest pročitala zadnji nastavak Harryja Pottera, počela sam sagu čitati ispočetka. Kada nečemu predam čitavo svoje srce, kraja nema. Naravno da postoji utjeha u novim svjetovima, njih ću opet oprezno njuškati, a onda im ponuditi srce na pladnju, ali ovaj mali ružičasti svijet koji danas odlazi u baršunasti mrak za mene nikada zapravo neće završiti.

Lana

O nesigurnosti

Moj najstariji strah: trenutak kad sam među nepoznatim ljudima ili previše poznanika i svi se pogledi okreću prema meni čekajući da kažem nešto, makar samo svoje ime. Srce mi tuče u cijelom tijelu, pogotovo u glavi, koja je užarena i teška i pridržavam je da ne padne na stol. Dok izgovaram te riječi sve je izbrisano, moje postojanje, vrh glave, tu su samo čeljust i suha usta. Kad trenutak prođe još dugo me zapljuskuju valovi nervozne krvi i osjećam se kao nešto što su izbacili: nasukano, dezorijentirano, nekim čudom preživjelo.

Hoću reći, vjerojatno ništa ne bih mogla reći da to ne mogu napisati. Ali možda je to samo sramežljivost.

Onda su tu druge situacije, kad slušam neke ljude i slušam kako im radi mozak i kako slažu misli, nazirem strukturu koja ih oblikuje i jasno vidim da su njihovi umovi željeznice ili laboratoriji ili neki drugi efikasni strojevi. Toplina mi izbija iz čela, podupirem glavu da ne klonem kao visibaba, evidentno je da je moj mozak u usporedbi s njihovima šalica čaja. Porculanska šalica s tanjurićem, uzorka sitnih cvjetova, puna zlatne tekućine. A ja ni ne volim čaj.

Ne znam je li mi išta toliko blisko – jastuk na kojem spavam, oblačić od daha u zimu – kao uvjerenje da je to što imam nedovoljno. Premalo. Preslabo. Nosim ga kao vjernici križić oko vrata.

Ta staklena koljena, gdje svaka kritika može biti udarac koji će nas srušiti na zemlju jer je potvrda intimnog znanja o vlastitoj nedostatnosti, znanja toliko dubokog, slatkog i sveprožimajućeg da mora biti istina, osobna su, ali i politička. Nesigurnost se uzgaja i onda žanje u obliku naše šutnje i nedjelovanja. A ja ni ne znam egzistencijalnu nesigurnost. Ne moram se boriti za svoje preživljavanje, za hranu, dom ili da budem prihvaćena kao ljudsko biće. Pored drugih oblika nesigurnosti, ta su staklena koljena luksuz, kao fina porculanska šalica.

Prvih nekoliko mjeseci 2014. provela sam gušeći se noću. S mrakom bi došla fantomska nesigurnost u vlastitom tijelu, koje me pokušava zadaviti iznutra, i strah. Prošlo je kad sam shvatila da je moj um Darth Vader koji drži moje tijelo (admirala Mottija?) u death gripu, telekinetičkom stisku. Mislim da je imalo veze s drugim brigama koje su se tako manifestirale, no možda je imalo i s Mufom. Bilo je lako pisati, bilo je nevjerojatno lako tih prvih mjeseci, ali svejedno je bilo teško gurnuti vlastite misli na pladnju pred brojne nepoznate druge.

U 2017. nisam skoro ništa napisala, politička zbivanja toliko su me izbacila iz orbite da sam bila kao pokvareni GPS koji neprestano preračunava koordinate, i činilo mi se da je ne samo nedovoljno nego i uzaludno ovo pisanje, čisto gomilanje riječi koje ništa neće promijeniti. I tako sam se uvježbano sasjekla u koljenima, vješto se fokusirala samo na ono što ne možemo i zanemarila očito: ako ljubav, pažnja i vjera s kojom smo ovo gradile nisu dovoljno, ionako ništa ne bi bilo. A dovoljno su. Naravno da jesu! Ne pišem o nesigurnosti da bih završila ovo defetistički!

Čak i ako je moje malodušje u pravu, dovoljno je biti šalica čaja. Treba to prihvatiti i biti vjerna svojoj prirodi krhke posude za toplinu. Nije ni loše biti šalica čaja, nešto za čime ljudi žele posegnuti (pretpostavljam) kad je vani hladno i što će ih okrijepiti (valjda, valjda je u tome privlačnost čaja?). A tko zna kad bih i bih li to shvatila da nam se nisu dogodile ove četiri godine u kojima smo zajedno željele i vjerovale u istu stvar: da vrijedi reći što mislimo o svijetu svijetu u lice. I žao mi je što sam posljednje toliko sumnjala. Već s ovim odmakom od tri sekunde jasno mi je da ništa dosad nije bilo važnije. Muf je dovoljno, najviše dovoljno što se uopće može biti – jedno svjetlo više u mraku, od srca.

[mufcomhr-blog]

Šteta što je kurva

barbara pleić tomić

Glavna tema američkih portala koji se bave celebrity kulturom trenutno je najnovije poglavlje u turbulentnom odnosu Roba Kardashiana i njegove donedavne zaručnice Blac Chyne, točnije Chynine obnažene fotografije koje je Kardashian bez njezinog znanja plasirao u javnost putem društvenih mreža, poprativši ih optužbama o zloporabi narkotika i biranim riječima o Chyninim karakternim osobinama i postupcima. U priču su se uključili i drugi celebrityji poput 50 Centa i Snoop Dogga pružajući Kardashianu moralnu podršku koja bi se mogla svesti na konstataciju kako onaj tko s oportunističkom droljom liježe, popišan se budi. Domaćim pak terenom posljednjih nekoliko dana dominira sukob između Brune Šimleše i Lidije Bačić koju je započela kolumna u Jutarnjem listu u kojoj se poznati autor knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti zabrinuto zapitao je li prihvatljivo da pjevačice/manekenke/voditeljice poput Bačić, Nives Celzijus i sličnih, koje popularnost grade objavljivanjem golišavih fotografija na društvenim mrežama, odnosno „prodavanjem svojih tijela“, budu uzori „našim kćerkama i unukama, a ponekad čak i odraslim ženama“.

Kakve uopće poveznice mogu postojati između najgoreg oblika revenge porna zbog kojeg Kardashian može snositi i konkretne pravne posljedice i vapaja zabrinutog oca? Kako se uopće mogu dovoditi u pitanje dobre namjere muškarca duboko ražalošćenog činjenicom kako su zategnuta ženska tijela na daleko višoj cijeni od pronicljivih ženskih umova i dobrog srca? Mislim da je važno napomenuti kako zaista ne vjerujem da je Šimleša svjesno svoju kolumnu pisao iz mizogine pozicije, jednako kao što vjerujem da je on istinski uvjeren u ispravnost svojih namjera. Problem je, međutim, s namjerama poput Šimlešinih to što obično nisu u stanju sagledati problematiku kojom se bave šire, dublje ili iz drugačije perspektive, uglavnom zbog toga što za time ni nemaju potrebe. Kao problematične se stoga ističu individualne prakse, pojedinačni dekoltei i stražnjice žena, a ne cjelina sustava koji s jedne strane potiče komodifikaciju i objektivizaciju ženskog tijela i na njemu ekonomski profitira1 da bi s druge isto to tijelo i žene koje ga odlučuju prezentirati prema tržišnim pravilima igre omalovažavao, ponižavao i demonizirao. I Kardashianov revenge porni kvazimoralizatorska Šimlešina kolumna potječu iz istog toksičnog mjesta u srcu patrijarhata, rezerviranog za diskreditiranje žena na temelju njihove percipirane seksualne (ne)dostupnosti.

Bruno Šimleša

Mnogo je lakše moralizirati o lošim uzorima i ispraznosti utegnutih tijela naspram prepunih srca i umova, nego se uhvatiti u koštac sa složenošću reprezentacije ženskog tijela unutar patrijarhalnog sustava u cjelini. Teško je navigirati mutnim vodama sustava koji kod žena iznad svega vrednuje fizičku i seksualnu privlačnost, strogo i precizno propisujući parametre poželjnosti, a istovremeno omalovažava i ponižava žene koje vlastitu seksualnost odlučuju koristiti u profesionalne svrhe ili je u javnosti prezentirati na načine koji se smatraju kršenjem tradicionalnih normi. To je sustav koji počiva na stereotipima o fundamentalnoj suprotstavljenosti (ženskog) tijela i uma/duha, poput onih iz Šimlešinih tekstova koji rezultiraju računicom uvijek nepovoljnom za žene. Lijepe smo, isprazne i jeftine ili smo, ukoliko se opiremo normama ljepote ili se u njih ne uklapamo, neprivlačne frigidne vještice. Zbog toga i jest tako komplicirano govoriti o načinima na koje se žene odlučuju prezentirati svoju pojavnost. Ako svjesno pristajemo na vlastitu seksualizaciju, djelujemo li subverzivno suprotstavljajući se ustaljenim društvenim predodžbama o tome kako bi se „pristojne žene“ trebale ponašati i izgledati ili jednostavno igramo po patrijarhalnim pravilima? Radi li se o osnaživanju ili pristajanju na objektifikaciju?

Najlakši je put zato često upravo licemjerje nalik onome iz Šimlešinih tekstova, koje prividnom uvažavanju autonomije odluke o načinu raspolaganja tijelom suprotstavlja slabo prikrivenu moralnu osudu. „I uopće ih ne osuđujem“, piše on, „jer svoje tijelo imaju pravo koristiti kako god žele. Znaju da će tako dobiti lajkove, srčeka i klikove i znaju da će to uspjeti naplatiti. Imaju pravo prodavati svoja tijela. Neki ih prodaju izravno za pare, a one za lajkove i klikove koje onda kasnije naplate preko koncerata, sponzorstava…“ Gađenje koje Šimleša izražava prema monetarizaciji tijela, a koje potpuno isključuje iole suvislu širu analizu njegove komodifikacije žalosno je tipičan. „To je moderna verzija ne tako modernog zanata“, zaključuje Šimleša, kako ne bi bilo zabune o kategoriji u koju pripadaju žene o kojima piše, uz sve društvene implikacije o njihovoj moralnoj sumnjivosti.

Facebook status Borisa Rogoznice napisan kao podrška navedenim kolumnama pak funkcionira kao savršena razrada najproblematičnijih elemenata Šimlešinog rezoniranja. Rogozničin se tekst temelji na dihotomiji javnog i privatnog, kao i tipovima žena koje nastanjuju jedan, odnosno drugi prostor. „A vi ste svoju privatnost i intimu potpuno prodali“, piše Rogoznica, zgrožen zbog amoralnosti praksi prelijevanja onoga što bi trebalo biti privatno (ženskoga tijela) u sferu javnoga. Ono što je ovdje zanimljivo selektivnost je onoga što Rogoznica, ali i šire društveno gledište, percipira kao područje intimnoga i, kao takvog, nečega što je zazorno iznositi u javnost. Naime, Rogozničina supruga, glumica Doris Pinčić, već nekoliko godina aktivno brendira vlastito majčinstvo i roditeljska iskustva. Pinčić u tome nije nikakav izuzetak – radi se o iskušanoj strategiji mnogih stranih i domaćih poznatih osoba. Marketinška je industrija majčinstvo odavno prepoznala kao izuzetno lukrativnu nišu, prilagođavajući ga promjenama statusa žena i majki u društvenoj sferi i plasirajući ga na tržište kao dio lifestyle paketa. Strana su tržišta, s naglaskom na američko, mnogo dalje dogurala u ovakvom plasiranju majčinstva kao/i potrošnje, pa je tako uobičajeno da novopečene holivudske majke imaju vlastite linije dječje odjeće ili higijenskih potrepština. U Hrvatskoj (za sada) takve prakse nisu uobičajene, ali majčinski su statusi i iskustva naših pjevačica, voditeljica i glumica neodvojiv dio njihovih javnih narativa i formiranja željene slike u javnosti. Pa ipak, obitelj i roditeljstvo tradicionalno se percipiraju kao sfera intimnosti i privatnosti, štoviše, najveće privatnosti. Pristajanje na brendiranje vlastitog majčinstva (prisjetimo se na trenutak lajkova, srčeka, klikova i sponzorstava iz Šimlešinog teksta) pristajanje je na prelijevanje (barem dijela) te intime u sferu javnog, s ciljem da se na njoj na različite načine, koji svi naposljetku vode do onog ekonomskog – kapitalizira. U čisto kapitalističkom smislu nema baš mnogo razlike između „prodavanja“ intimnih radosti majčinstva i intimnosti vlastitog tijela.

Boris Rogoznica

Razlozi zbog kojih su neke javno podijeljene intimnosti moralno prihvatljivije od drugih povezani su s drugom razdiobom na (svačije) javno i (ekskluzivno) privatno žensko tijelo kojom se bavi Rogoznica. Nema dihotomije do one između drolje i svetice/supruge/majke – na to nas redovito podsjećaju crkvene propovijedi, udžbenici iz glazbene kulture i tekstovi poput ovih. „Znam to jer su mi pričali kolege, vaši svirači iz benda koji to moraju gledati i nakon toga doći kući svojim ženama i zahvaliti Bogu što ih imaju takve a ne onakve kao što ste vi!“, piše Rogoznica, jasno suprotstavljajući javne drolje privatnim anđelima domaćeg ognjišta (osobito mi je zabavan detalj moralnog zazora članova pratećeg benda koji je velik, ali ipak ne toliko velik da bi ih spriječio da i sami ekonomski profitiraju u takvoj „rasprodaji“ ženske intime). „I svjesne ste da više nikada nećete naići na pravog muškarca koji će vas gledati kao majku svog djeteta, kao ženu njegova života“, zaključuje on, jer je, naravno, prirodno da je cilj svake žene pronaći muškarca svog života te postati supruga i majka, a poznato je da se muškarci s droljama možda zabavljaju, ali ih ne žene. Status drolje poništava sve šanse za idilu obiteljskog života, a čak i ako drolja postane ili već jest majka, nije to ono wholesome majčinstvo koje se smiješi s naslovnica Glorije i piše kolumne o svojim majčinskim iskustvima – takve se majke njezina „sadašnja ili buduća djeca“ mogu samo sramiti.

Pristojni muškarci koji su prisiljeni gledati kako se žensko tijelo izlaže pogledima „krkana, seljačina i morona“, izlaganje intime očima javnosti, muškarac koji će nas gledati kao majku i ženu – ključni motiv upravo je muški pogled, čija simbolička snaga ženu obilježava kao jeftinu ili dragocjenu, čime se Rogozničin tekst pozicionira kao istinski epigon propovijedi o štracama kardinala Puljića, odlazeći pri tome i korak dalje. Nisu samo konkretni fizički činovi „isprobavanja“ partnera2 ono što mogu kazaljčicu našeg štracometra pogurnuti u pogubnom smjeru, već i odluke da pokazujemo previše prevelikom broju očiju. Problem zapravo nije postojana i nemilosrdna prisutnost muškog pogleda koji premjerava i vrednuje svijet, problem je isključivo njegova (ne)ekskluzivnost. Nije problematično to što se muška žudnja uporno pozicionira kao razlog ženskog postojanja, važno je jedino to da osiguramo da nas premjerava samo jedan, izdvojeni muški pogled, nikako na stotine ili tisuće njih. Profanost ženskog tijela koje se radi ekonomske dobiti javno prodaje pogledu mnoštva tako se suprotstavlja svetosti tijela koje se iz (ekonomije) ljubavi podaje pogledu samo jednog muškarca.3

Na kraju, zašto uopće pridavati pažnju nečem tako trivijalnom poput medijskog rata Brune Šimleše i Lidije Bačić? Zato što i ovakvi „trivijalni“ incidenti mnogo govore o načinu na koji naše društvo percipira i vrednuje žene. Šimlešini su komentari možda banalni i sitni dijelovi javnog diskursa o ženskosti, ali upravo su te sitne stvari, spokojno združene s mnogo krupnijim i opasnijim primjerima društvene mizoginije, ono što mu omogućuje da neometano teče dalje svojim udobnim tokom. Osim toga, važno je jer, kako ističe Zrinka Pavlić, „nije sasvim beznačajno obratiti pozornost na to kako u javnosti sa ženama komuniciraju i kako ih doživljavaju čak i nominalno najtolerantniji i liberalniji“. Bilo bi lijepo kada bi takvi, kada im se ukaže na problematičnost onoga što su napisali ili izjavili, barem jednom odustali od defenzivnih reakcija i pokušaja uvjeravanja kako su krivo shvaćeni i kako je problem u drugoj strani. Ono najgore kod Šimlešinih komentara nije prvi tekst, već njegovo daljnje tvrdoglavo inzistiranje kako u onome što je napisao nema baš ničega pogrešnog, svjesno oglušivanje na riječi koje dolaze od druge strane. Što je prilično razočaravajuće: s obzirom na njegovo profesionalno djelovanje, bilo bi za očekivati da gospodin Šimleša ima daleko bolje razvijene vještine slušanja.

Nema te situacije ni konteksta u kojem nije prikladno iskoristiti žensko tijelo kao vizualni prilog – primjerice, članak o muškarcu uhićenom zbog masturbiranja na plaži i napada na policajca objavljen na portalu Jutarnjeg lista popraćen je slikom dviju žena koje se sunčaju na plaži, od kojih je jedna skinula gornji dio kupaćeg kostima. Nemam dovoljno prostora ni snage trenutno objašnjavati svu strahovitu pogrešnost ovakvih vizualnih i tekstualnih jukstapozicija.

Uvijek vrijedi podsjetiti na različita mjerila koja se po pitanju promiskuitetnosti primjenjuju na žene i muškarce, velikim dijelom i zbog toga što ih je tako lako potkrijepiti svježim primjerima. Čitajući prepisku Šimleša-Bačić na Jutarnjem sam naišla na članak o mogućoj novoj ljubavi Borisa Novkovića, znakovitog naslova „Najveći romantičar estrade opet ljubi“. Niti jedan od komentara koji su popratili tekst nije se doticao njegove seksualne „potrošenosti“.

Ciničnije među nama u ovom bi trenutku možda posegnule za, primjerice, Spolnim ugovorom Carole Pateman kako bismo se podsjetile koliko je slojeva značenja prisutno u naizgled jednostavnoj ekonomiji (bračne) ljubavi.

[mufcomhr-blog]

(Sacred Bones Records)

[mufcomhr-blog]

Sretno i borbeno, s Clarom Zetkin!

[mufcomhr-blog]

[mufcomhr-blog]

Literary Witches – A New Comic by Katy Horan and Taisia Kitaiskala

POGLEDAJTE IH SVE! 

[mufcomhr-blog]

Woven

I’d just entered the house after work. The kitchen light was on, but not the living room light, so he was backlit. The whole house smelled like Jameson. I stood in the dark. My car keys were still in my hand. He crossed the space between us. When he was maybe three feet away, he stopped. The gun was pointed at my chest. The air in my lungs concrete. I walked the rest of the distance between us, until the gun was between my breasts. That’s how I know he was crying. 

I stared at my second husband.

Nothing moved in the house except our breathing.

“Stop loving me,” he finally said, the gun heavy enough for me to feel my sternum ache.

As if love was killing him.

Stop loving me.

“No,” I said, and I closed my eyes and put my arms around him and pressed in. I waited for the possible death moment between a man and a woman.

Walking straight into violence was nothing new to me. I’d learned how to walk deliberately and unflinchingly into violence from my father, like so many other children do in this country.

In fact, in this country we raise all of our children on one form of violence or another. And so my question is not, “Why did you walk into that violence?”

My question is, “Where does my love come from that I walk through male violence to find it?”

PREDIVAN ESEJ LIDIJE YUKNAVITCH!

[mufcomhr-blog]

M A N I F E S T O FOR MY HOMEGIRLS

BECAUSE we wear ripped & tight & pearl & door knock & combat & hijab & Lancome & gym shoe & potato sack & turban & we goddess good with bed head & braces & missing teeth.

BECAUSE we twisted spine, we pool of bruise, we fish tail & top spin, we curse sailors & sing saints, spit rainbows on the pavement.

BECAUSE we walrus big, G I A N T big, steel toes clap night big, pump heel caught trailing clouds like toilet paper in a public restroom, naw, we never ashamed of our tail of soot & rain.

BECAUSE we tit mouse small, hide in the wall small, we curl Russian doll small, we trick you invisible small, we glow worm & firefly.

BECAUSE our asses spark.

BECAUSE our tusks dig graves.

BECAUSE we make a bed of sky & sure do muddy up our knickers, wet.

BECAUSE we cook snails & sweet tea, bend our bodies into greed.

BECAUSE we consume until we drown

then lift.

BECAUSE we’ve been caught eating stars & grew bright, bled into buckets & tossed the town in red like dressing, boy

we got fists & breasts, collarbone & kick, pussy & brain matter, we got slick nipples & throats, eyes burned with images best forgotten in order to go on living.

BECAUSE we’ve seen our siren sisters spread across rock like a fish gut brew.

BECAUSE our mouths lost the words I’m sorry. BECAUSE all that’s left is I’m angry.

BECAUSE we fly.

Haven’t you seen us rolling the wind outside the window? We smoke the breeze. We wind hips. Haven’t you seen us levitating in the fields?

Watch us bend down to pray to whatever creature birthed us. Watch the diamond of our birth-holes burn a seance into sand.

BECAUSE we’ve squeezed our hardened hearts to solid stone & we still produce juice, still want to love this world without dying or playing dead.

- Caits Meissner

[mufcomhr-blog]

CHARTER OF FEMALE COMICS CREATORS AGAINST SEXISM

-Given that « masculine comics » have never been narrowly defined or limited, it is degrading for women authors to be typecast as creating « female comics ». If such a tag stereotypes our work or thought process, then we, female comics creators, don’t recognize ourselves in it. Indeed, as much as our male peers are not obliged to refer to their « masculinity » when they design something, we aren’t obliged to refer to our « femininity ».¹ -« Female comics » is not a genre of storytelling. Adventure, science-fiction, thriller, romance, autobiography, humor, history, tragedy are genres of storytelling and women authors master them without having to be reduced to their sex. -To define someone’s taste and ability by their biological sex is a prejudice that isn’t based on reality. Studies in neurobiology and experimental psychology prove that cognitive development is the same for both sexes.² -The word « girly » only reinforces sexist clichés. We refute the idea that talking baking cupcakes or Sales is a « feminine » prerogative. To love shopping and/or soccer is not a sexed feature. Given that « girly » is mostly defined by the futility and/or « sentimentality » of a theme addressed, to decide that such features are « feminine » is misogynistic. -To publish « for-women » collections is misogynistic. It creates polarization and hierarchy within literature, implying that everything that isn’t “for-women” is “for men”. Why should the feminine be outside the scope of what is universal? This sort of distinction, based on stereotypes, leads to nothing but negative effects on women’s self-perception, self-confidence and performance. This also holds true for men, especially if they feel attracted to what the authorities classify as « feminine ». As long as we maintain masculine as the norm and feminine as an inferior aside, children will continue to use terms like « girl » and « faggot » as pejoratives in schoolyards.

[mufcomhr-blog]

[mufcomhr-blog]

Iz našeg današnjeg teksta!

[mufcomhr-blog]

Harmonious Jetlag (Tokyo), 2015

Olivia Bee

[mufcomhr-blog]

If there’s anything I’ve learned in the past week, it’s the same thing I learn over and over again every single time I see women speaking out publicly against men who have harmed them. It is exhilarating and terrifying and heartrending to watch people tell their stories, to see the changes that can come from that telling. But victims of harassment, assault, rape and abuse deserve, absolutely and in every case, the dignity of being able to do whatever they want with their stories. Right now it feels as though we rely on them to pursue change by putting themselves and their experiences at the mercy of Twitter, Facebook, Gawker, Salon – of legions of strangers who all know they know better.

We consistently fail young women—all women—by tacitly relying on them to learn from each other, or from their experiences, which of the people in their communities they can and cannot trust. We ask them to police their own peers, but quietly, through back channels, without disturbing the important people while they’re talking. We wait for the victims of abuse to be the ones to take power away from their abusers, instead of working actively to ensure that these motherfuckers never get that far in the first place.

- Stories Like Passwords, Emma Healey

[mufcomhr-blog]

[mufcomhr-blog]

I REGRET TO INFORM YOU THAT MY WEDDING TO CAPTAIN VON TRAPP HAS BEEN CANCELED.

Dear friends, family, and Austrian nobility,

Captain Von Trapp and I are very sorry to inform you that we no longer plan to wed. We offer our deepest apologies to those of you who have already made plans to travel to Salzburg this summer.

Those of you on the Captain’s side of the guest list are probably aware of the reason for the change of plans. I’m sure by now you have received that charming “Save the date!” card in the shape of a mountain goat from the Captain and his new fiancée, Maria.

I must confess to being rather blindsided by the end of our relationship. It seems Captain Von Trapp and I misunderstood each other. I assumed he was looking for a wife of taste and sophistication, who was a dead ringer for Tippi Hedren; instead he wanted to marry a curtain-wearing religious fanatic who shouts every word she says.

But I don’t want you to be angry at him. We are all adults here. “But Baroness,” so many of my friends have said, “you must be devastated. You yourself are fabulously wealthy, so you cannot have wanted the Captain for his money—you must have truly loved him.” It’s true. But so, I am sure, does his new fiancée, his children’s nanny. Her wardrobe is made of curtains. She’s definitely not a gold digger or anything.

I’m sorry. That was crude of me. She seems like a lovely person, and she and the children have a great deal in common.

A great, great, great deal.

Since I will no longer be a part of their lives, I do hope you will all keep an eye on the Captain’s children. I am not terribly maternal but I was very fond of them in my own way and I must admit I am worried what will become of them now that I have gone. I had planned to send them to boarding school, since their education at the moment seems to consist mostly of marching around Salzburg singing scales. I think it would have been particularly helpful for the eldest daughter, who seems intent on losing her virginity to the mailman.

Please, friends, don’t worry about me. While I was a bit startled to be thrown aside for someone who flunked out of nun school, I assure you that I will be fine, and my main pursuits in life shall continue to be martinis, bon mots, and looking fabulous. You’ll also be glad to know I have retained custody of the Captain’s hard-drinking gay friend, Max. Anyone who gets tired of sing-a-longs should feel free to look us up.

Again, my deepest apologies for this disruption to your plans. I am currently sorting through the wedding gifts we’ve already received and I will send them back as soon as possible. The Captain would help, but he is busy learning to play a song about cuckoo clocks on his guitar.

Sincerely, Baroness Elsa Schraeder

BY MELINDA TAUB

[mufcomhr-blog]

spencer wohlrab